Pratite nas

Komentar

ULJE JE NA VODI

Objavljeno

na

Brodogradilište je mjesto u kojem se grade brodovi. Najveća svjetska brodogradilišta su u Kini, Japanu i Južnoj Koreji. Tek na 9. mjestu je talijansko, a na 10. rusko brodogradilište. Načelno, na tu top listu ne bi dospjela sva hrvatska brodogradilišta kad bi postala jedno i kad bi se njime upravljalo u skladu s pravilnostima temeljne djelatnosti, tržišta i povremeno potreba tuzemnog gospodarstva, jer Hrvatska je riječna i morska zemlja, dobrim dijelom vodeni svijet, piše izv. prof. dr. Kristijan Krkač

Brodogradilištem Uljanik od privatizacije gospodari se od strane ljudi koji su povezani u jednu odvojenu privatnu kompaniju za koju se ne zna što radi i kolika joj je zarada (navodno je u prošloj godini bila 2 HRK). Uz to, čini se kako je većina upravitelja Uljanika blisko povezana s vladajućom političkom strankom u Istri, tj. IDS-om. Od demokrata i još k tome liberanih za očekivati bi bilo da podržavaju slobodno tržište i stručno upravljanje privatnim kompanijama u interesu lokalne zajednice, a ne obrnuto kako je čini se ovdje bio i jest slučaj.

Brodogradilište Uljanik našlo se u štrajku zaposlenika. Sve bi bilo super, jer je postojanje sindikata i sredtvo štrajka normalan i zdrav izraz volje 2.659 zaposlenika, a ne nikakva prijetnja vlasniku i upravi kako se to često perverzno razumijeva od strane navedenih. No nije super, jer ti isti zaposlenici imaju 47% udjela u vlasništvu tog brodogradilišta protiv kojeg prosvjeduju. Realno prosvjeduju protiv vlastite uprave, a formalno protiv sebe samih, iako te dionice nisu Bogznakaj vredne, napose ne ovih dana.

Prosvjed se nastavlja i namjerava ga se izmjestiti iz Pule u Zagreb na Trg sv. Marka. Paradoks prosvjeda sastoji se u tome što je početna bitno proturječna situacija suludog tranzicijskog procesa, koji traje već 28 godina paralelno s potpuno tržišnim procesom i ne zaboravimo procesom sive, mimozakonske i otvoreno protuzakonske ekonomije, pretvoren u tautološku situaciju tržišne ekonomije koja kaže – što manje državnog uplitanja, to više privatne slobode – i koju se nastoji ostvariti, a što nas vraća u proturječje, pozivanjem na državno uplitanje.

Početni razlog prosvjeda je neisplata plaća što je elementarna stvar svakog gospodarstva, tj. isplatiti plaću za obavljen rad i to u skladu s ugovorom. Završni razlog prosvjeda mogao bi biti sređivanje računa u odnosu države i privatnog vlasništva, tj. razine uplitanja. Ta razina Hrvatima čini se nije jasna. Nije im jasno da država, čak i u najneslobodnijim tržišnim gospodarstvima, država ima pravo i sredstva nadzora nad kompanijama od nacionalnog interesa, ali i jasnu zabranu uplitanja bez posebnog razloga, tj. očuvanje slobode privatnog poduzimanja.

Jedino dobro koje bi iz tog prosvjeda moglo proizaći ima lice i naličje. Lice je raščišćavanje odnosa javnog i privatnog u gospodarstvu pa makar tih 2.659 zaposlenika sa svojim obiteljima napustili Hrvatsku i otišli raditi za kompanije u Kinu, Japan i Južnu Koreju ili u Italiju, a naličje je raščišćavanje odnosa tzv. lokalne samouprave i tzv. privatnih kompanija od interesa lokalne zajednice.

Nusprodukt tog cijelog procesa moglo bi biti jedno veliko ništa kako je to u Hrvatskoj najčešće i slučaj, ali mogla bi biti i svježa i primjenjiva metafora o građenju na zdravim temeljima, ne temeljima na kojima se u Hrvtaskoj najčešće gradilo zadnjih 28 godina pri čemu bi se mogla usporediti gradnja zgrade vlade RH s gradnjom pulske arene. Naime, po definiciji stvari zgrada vlade što dulje traje to je slabija, a pulska arena zahvaljujući vulkanskom prahu umiješanom u starorimski beton koji prouzročuje nastanak više minerala što dulje traje to je čvršća.

Hrvatska je između ostalog i vodeni svijet pa kao takva treba i plovna sredstva. No njezina nebriga za ta sredstva najbolje pokazuje koliko ona samu sebe razumije kao takav svijet. Da stvar bude čudnovatija radi se o kulturi koja svoje podrijetlo preko Starog Rima i Grčke vuče od preilirskih Liburna koji su bili izvrsni brodograditelji i moreplovci koji su odavno shvatili kako je raznovrsnost brodovlja presudna za sjeverni Jadran. Koje su na koncu Rimljani nakon niza poraza uzeli za upravitelje i odgajatelje vlastite pomorske flote koja je postala teško pobjediva.

Tko to ne razumije neka se tijekom ljetovanja pokuša u nekom čamčiću otisnuti u Velebitski kanal i na temperaturi zraka 37°C, mora 17°C i konstatne lagane senjske bure uloviti kakvu ribicu. Brzo će shvatiti važnost plovidbe i plovnih sredstava koja se najčešće grade na mjestima koja nazivamo brodogradilištima.

izv. prof. dr. Kristijan Krkač

Što vi mislite o ovoj temi?

Komentar

Marko Ljubić: Tko ne proslavi Muku, ne dočeka Uskrsnuće

Objavljeno

na

Objavio

Cvjetnica je. Isus ulazi u Jeruzalem. Gotovo dvije tisuće godina poslije Isusova ulaska u Jeruzalem, iz godine u godinu mijenjalo se puno toga, mijenjao se i Jeruzalem, a Isus je uvijek imao kamo i kome doći.

Uvijek bi dolazio ovjenčan slavom i nadom, nekada židovske mase od oko pola milijuna ljudi okupljenih radi proslave izlaska židovskog naroda s Mojsijem iz egipatskog ropstva, kasnije, kroz stoljeća, s nadom i klicanjem milijarde ljudi, naroda koji su u Njemu tražili svijetlo. Danas je Jeruzalem svatko od nas koji vjerujemo.

U tom našem Jeruzalemu, u meni, tebi, stanuju i Isusa čekaju i Kajfa, i Pilat, i mase ljudi čije ime i uspomene baštinimo, čak i kada ih ne vidimo u daljini, u našem Jeruzalemu je i palmina grančica, i ljubičica koju smo stavljali u lavore pri jutarnjem umivanju, i snažan glas Ive Pancirova što pjeva Muku Isusovu, u našem Jeruzalemu je stalna žestoka borba između odanosti i izdaje, vjere i defetizma.

Nazad trideset godina hrvatskom je narodu Zagreb bio mitski Jeruzalem, neotkud je Isus poslao i hrvatskog Mojsija, a nakon proslave Muke Kristove, nahrlile su stotine tisuća ljudi na ulice Zagreba i stali pred Kajfe i Pilate.

Poruka stotina tisuća ljudi gdje kliču svojoj hrvatskoj slobodi ohrabrila je milijune, kukavice i slabašni postali su vukovi i lavovi, proljeće je zapjevalo pobjedničku himnu ususret smrti, koja je stolovala i u Zagrebu i u cijeloj Hrvatskoj, smrti koja se nadvijala nad narodom. Te stotine tisuća sa svojim darovanim Mojsijem prognale su smrt.

Prognale su je spremnošću davanja života. Zvonila su pobjednička zvona pjesmu slave nakon pjevanja Muke. I došao je Veliki tjedan, došla je i Posljednja večera, došla je i izdaja, došlo je i nijekanje, došla je i smrt. A došlo je i Uskrsnuće. Ljudi su, ti ljudi u nama, izašli i otrgnuli se našim unutarnjim Kajfama i Pilatima.

Nazad trideset godina izišli smo van, izišli smo iz sebe, iz straha svojih okova, iz svoga kukavičluka. I putovali smo, što stazama slave, što kao svjedoci bespuća posrnuća, što kao ponizni sudionici posrtanja. Danas smo opet u našem Jeruzalemu.

No, naš Jeruzalem se promijenio. Uzdrmalo ga je puno toga tijekom ovih trideset godina, svakakve nevolje smjenjivale su se sa slavom i uzdizanjem, godinama su uspomene Cvjetnice 1990., postajale udaljenije. Ne vidimo više Mojsija iako ga svi prizivamo. Ne možemo ga ni vidjeti jer je puno ljudi sa štapom na brdima iznad Zagreba i na stazama prema nama, s bradama i svi viču da oni dolaze i svjedoče. Nisu. Nisu zato što strahom i sljepoćom koju nam je strah darovao ne razaznajemo jesu li to štapovi oslonci koju rastvaraju mora ili su to ispružene zmije u rukama samozvanaca.

Nisu zato što mi odavno ne izlazimo, odustali smo i povukli se vraćajući prognane Kajfe i Pilate u svoj um i život, nisu zato što se Mojsija može vidjeti, čuti i prigrliti Onoga tko ga je poslao samo u golemoj masi. Vani, ne unutra. Srce i um su slobodni kada izlaze, a ne kada se zatvaraju. To bi bilo svjedočanstvo, a bez svjedočanstva nema Mojsija, nema slobode.

Danas, trideset godina kasnije, hrvatski narod Cvjetnicu slavi i prisjeća se slave i muke, uspona i padova u svojim domovima, s obiteljima. Samozatvoreni smo i kličemo takvom zajedništvu. Još samo zvona zvone. Slijedi li nam Veliki Tjedan, bez kojega nema Uskrsa?

Vrijedi danas na Cvjetnicu razmisliti o tome i prepoznati put i Mojsija. Samo je jedan put, znamo svi duboko u srcu i umu koji je to, samo je pitanje imamo li ga hrabrosti zavrijediti, odbaciti laž i prihvatiti istinu razumom, mudrošću i znanjem. Zato su nam darivani, to je Isus u nama, nasuprot Kajfe i Pilata.

Marko Ljubić / facebook

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Gdje su sada one muške i ženske sponzoruše i posvuduše?

Objavljeno

na

Objavio

Shutterstock

Gotovo je nevjerojatno da se samo prije pola godine bivši ministar zdravstva natezao s liječnicima i medicinskim sestrama oko jednog postotka povećanja njihovih plaća. Stari svijet je nestao tako brzo i tako potpuno da smo ga zaboravili, piše Boris Beck u kolumni za Večernji list koju djelomično prenosimo.

Sjeća li se netko da su nekad postojali influenceri? To su vam oni besposleni dečki i cure koji se slikaju uz šampone, sokovnike i mobitele dobivene od proizvođača, i lažu na internetu da ih koriste već dugo, i da su im baš super.

(…)

Nevjerojatno, nekad su postojale premijere na kojima su se po crvenom tepihu prešetavale starlete bez gaćica, a tabloidi su nas obavješćivali o ljubavnim avanturama i bračnim nevjerama zvijezda iz tih filmova. Nezamislivo, nekad su postojali nogometaši koji su potpisivali milijunske ugovore, ženili se manekenkama i onda ih prevarili na hotelskim orgijama iza kojih bi se još dugo vukle tužbe, umirivane izvansudskim nagodbama. Gdje su sada one muške i ženske sponzoruše i posvuduše? Ne znam kako ću preživjeti bez njihove proljetne detoksikacije i prostrtog uskrsnog stola, sa zečevima od slame i gnijezdima s mucastim pilićima proizvedenima u Hong Kongu, dok oko obilne trpeze sjede bogatunska dječica u bijelim haljinicama i s leptir-kravatama.

Svijet se izvrnuo naopako, kao krepana životinja što se izvalila na leđa, ili pretovareni brod što pluta tako da mu je dno u zraku. Tko bi gori, eto je doli, rekao bi Gundulić. Nestali su modni savjetnici, srednji menadžment, prodavači magle, plesači na štangi, treneri i selektori, organizatori “evenata”, čitači tarota, “brand manageri”, DJ-evi, aranžeri cvijeća, saborski i gradski zastupnici, vlasnici kafića, modni dizajneri, župani i sommelieri za vodu.

Zato sa strahopoštovanjem gledamo u prodavače koji nas puštaju jednog po jednog u svoj dućan, i sa zahvalnošću vadimo ono čega još ima na policama i u vitrinama i stavljamo to u svoje košarice i kolica. Ona najniža kapitalistička kasta, prezreni nekvalificirani radnici, uzeti na određeno, držani na minimalcu, bez bonusa i dividendi, bez dionica i božićnica, sada hrane naciju, s beskorisnim platnenim maskama na licu, i dalje iskorištavani i tjerani da rintaju preko snage.

A oni su barem vidljivi pa im možemo iskazati zahvalnost. A što je sa skladištarima, u hladnjacima i na propuhu, s viličarima i rodlama, tim nižima od najnižih? Ili sa šoferima, koji se mrznu na odmorištima i granicama, koji ginu na poledici i na zavojima, koji za slabe novce provode život na autocestama? Odjednom se život ocrtao u realnosti, u kojoj se više veselimo statičaru pred vratima nego da nam je došla najbolje plaćena trendseterica u najizazovnijem donjem rublju. Naći dimnjačara da nam da atest za dimnjak – pa gdje ćete veće sreće! Sve one glamurozne televizijske emisije, što su ugošćavale parazite, prestale su se emitirati, ali zato svi hrlimo na vijesti i vapimo za informacijama koje nam donose, gle ironije, prezreni novinari.

(…)

Da, taman sam povjerovao da je ovaj naopaki svijet – a zapravo ispravan – zamijenio onaj stari svijet privida i prenemaganja, u kojem su fasade važnije od temelja, šok-sobe od pečenjarnica, a nogometaši od poljoprivrednika. Ali onda sam pročitao u aktima gradonačelnika da će se ovog proljeća, u organizaciji društva S2 d.o.o, održati na Trgu Nikole Šubića Zrinskog “Gastro Music Fest 2020.” kao manifestacija “od posebnog interesa za Grad Zagreb zbog svog gospodarsko-turističkog značaja”. A da će se 25. i 26. travnja 2020. u Zagrebu održati “Međunarodni kongres i sajam zdravlja i ljepote”, u organizaciji društva LOLA PR d.o.o. za usluge, što će Grad poduprijeti s 30.000 kuna.

Već zamišljam: kupci hamburgera što koštaju sto kuna, s kacigama na glavi, guraju se na Zrinjevcu, a kraj njih stoji sve duži red njihovih sugrađana za pučke kuhinje; babe s maskama na licu isprobavaju nove kreme za bore. Uzalud sam se zabrinuo za visažiste, PR-ovce, pečenjare, organizatore vjenčanja, gastronome, enologe, seratore, vračare, rašljare, estradu, golgetere, opsjenare, kozmetičare, orošivače vagina, političke i ekonomske savjetnike i aranžere uskrsnih zečeva. Budućnost je ipak njihova. Jedino je šteta da u njoj neće dugo uživati, ali preglupi su da to uvide.

Kolumnu u cijelosti pročitajte na stranicama Večernjeg lista.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari