Pratite nas

Komentar

ULJE JE NA VODI

Objavljeno

na

Brodogradilište je mjesto u kojem se grade brodovi. Najveća svjetska brodogradilišta su u Kini, Japanu i Južnoj Koreji. Tek na 9. mjestu je talijansko, a na 10. rusko brodogradilište. Načelno, na tu top listu ne bi dospjela sva hrvatska brodogradilišta kad bi postala jedno i kad bi se njime upravljalo u skladu s pravilnostima temeljne djelatnosti, tržišta i povremeno potreba tuzemnog gospodarstva, jer Hrvatska je riječna i morska zemlja, dobrim dijelom vodeni svijet, piše izv. prof. dr. Kristijan Krkač

Brodogradilištem Uljanik od privatizacije gospodari se od strane ljudi koji su povezani u jednu odvojenu privatnu kompaniju za koju se ne zna što radi i kolika joj je zarada (navodno je u prošloj godini bila 2 HRK). Uz to, čini se kako je većina upravitelja Uljanika blisko povezana s vladajućom političkom strankom u Istri, tj. IDS-om. Od demokrata i još k tome liberanih za očekivati bi bilo da podržavaju slobodno tržište i stručno upravljanje privatnim kompanijama u interesu lokalne zajednice, a ne obrnuto kako je čini se ovdje bio i jest slučaj.

Brodogradilište Uljanik našlo se u štrajku zaposlenika. Sve bi bilo super, jer je postojanje sindikata i sredtvo štrajka normalan i zdrav izraz volje 2.659 zaposlenika, a ne nikakva prijetnja vlasniku i upravi kako se to često perverzno razumijeva od strane navedenih. No nije super, jer ti isti zaposlenici imaju 47% udjela u vlasništvu tog brodogradilišta protiv kojeg prosvjeduju. Realno prosvjeduju protiv vlastite uprave, a formalno protiv sebe samih, iako te dionice nisu Bogznakaj vredne, napose ne ovih dana.

Prosvjed se nastavlja i namjerava ga se izmjestiti iz Pule u Zagreb na Trg sv. Marka. Paradoks prosvjeda sastoji se u tome što je početna bitno proturječna situacija suludog tranzicijskog procesa, koji traje već 28 godina paralelno s potpuno tržišnim procesom i ne zaboravimo procesom sive, mimozakonske i otvoreno protuzakonske ekonomije, pretvoren u tautološku situaciju tržišne ekonomije koja kaže – što manje državnog uplitanja, to više privatne slobode – i koju se nastoji ostvariti, a što nas vraća u proturječje, pozivanjem na državno uplitanje.

Početni razlog prosvjeda je neisplata plaća što je elementarna stvar svakog gospodarstva, tj. isplatiti plaću za obavljen rad i to u skladu s ugovorom. Završni razlog prosvjeda mogao bi biti sređivanje računa u odnosu države i privatnog vlasništva, tj. razine uplitanja. Ta razina Hrvatima čini se nije jasna. Nije im jasno da država, čak i u najneslobodnijim tržišnim gospodarstvima, država ima pravo i sredstva nadzora nad kompanijama od nacionalnog interesa, ali i jasnu zabranu uplitanja bez posebnog razloga, tj. očuvanje slobode privatnog poduzimanja.

Jedino dobro koje bi iz tog prosvjeda moglo proizaći ima lice i naličje. Lice je raščišćavanje odnosa javnog i privatnog u gospodarstvu pa makar tih 2.659 zaposlenika sa svojim obiteljima napustili Hrvatsku i otišli raditi za kompanije u Kinu, Japan i Južnu Koreju ili u Italiju, a naličje je raščišćavanje odnosa tzv. lokalne samouprave i tzv. privatnih kompanija od interesa lokalne zajednice.

Nusprodukt tog cijelog procesa moglo bi biti jedno veliko ništa kako je to u Hrvatskoj najčešće i slučaj, ali mogla bi biti i svježa i primjenjiva metafora o građenju na zdravim temeljima, ne temeljima na kojima se u Hrvtaskoj najčešće gradilo zadnjih 28 godina pri čemu bi se mogla usporediti gradnja zgrade vlade RH s gradnjom pulske arene. Naime, po definiciji stvari zgrada vlade što dulje traje to je slabija, a pulska arena zahvaljujući vulkanskom prahu umiješanom u starorimski beton koji prouzročuje nastanak više minerala što dulje traje to je čvršća.

Hrvatska je između ostalog i vodeni svijet pa kao takva treba i plovna sredstva. No njezina nebriga za ta sredstva najbolje pokazuje koliko ona samu sebe razumije kao takav svijet. Da stvar bude čudnovatija radi se o kulturi koja svoje podrijetlo preko Starog Rima i Grčke vuče od preilirskih Liburna koji su bili izvrsni brodograditelji i moreplovci koji su odavno shvatili kako je raznovrsnost brodovlja presudna za sjeverni Jadran. Koje su na koncu Rimljani nakon niza poraza uzeli za upravitelje i odgajatelje vlastite pomorske flote koja je postala teško pobjediva.

Tko to ne razumije neka se tijekom ljetovanja pokuša u nekom čamčiću otisnuti u Velebitski kanal i na temperaturi zraka 37°C, mora 17°C i konstatne lagane senjske bure uloviti kakvu ribicu. Brzo će shvatiti važnost plovidbe i plovnih sredstava koja se najčešće grade na mjestima koja nazivamo brodogradilištima.

izv. prof. dr. Kristijan Krkač

Što vi mislite o ovoj temi?

Komentar

Pandemija nedemokratskih tendencija u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Ovo je povijesna prilika da Bosna i Hercegovina dokaže svoju funkcionalnost kao država, te da konačno prihvati demokratsko višerazinsko upravljanje kao vlastitu sudbinu bez centralističkih i autokratskih tendencija.

Cijeli tok moderne političke povijesti kreće se između slobode i sigurnosti. Nedvojbeno smo zakoračili u razdoblje u kojem je sigurnost postala dominatna odrednica i prema njoj se ravanaju cijeli politički sustavi i državni aparati. Neporecivo je da se određeni dio sloboda jednostavno mora suspendirati ukoliko se želi postići sigurnost građana i održivost cijeloga društva.

Međutim, teško se oteti dojmu da mnogi politički akteri zloupotrebljavaju traumatičnu situaciju u kojoj smo se zadesili kako bi mimo demokratskih procedura obnašali vlast. Izvanrednost situacije nalaže da se dio tromoga i sporoga demokratsko-birokratiziranoga postupka odlučivanja prenese na mnogo efikasnije modele direktnoga odlučivanja od strane izvršnih vlasti.

U takvoj situaciji pojavljuju se ad hoc izvršna tijela (krizni stožeri) koji akumuliraju različite dimenzije izvršnih ovlasti u jedinstveno tijelo nadležno za upravljanje krizom, ali bez jasnoga modaliteta odnosa prema zakonodavnoj vlasti. I tu dolazimo do problema.

Potpuno ignoriranje zakonodavne grane vlasti ili neuvažavanje njezinih postupaka odlučivanja otvara ogromnu sivu zonu političkoga djelovanja. Na skoro intuitivnoj razini već je moguće procijeniti koji politički subjekti koriste tu sivu zonu radi povećavanja vlastitih ovlasti ili nesputanoga djelovanja radi ostvarivana partikularnih ciljeva.

Ukoliko akteri negacijom ili preuzimanjem zakonodavnih ovlasti od zakonodavne vlasti imaju takve tendencije onda smo pored zdravstvene ušli u razdoblje političke epidemije autokratskih tendencija. Problem je što nakon izvanrednoga stanja? Ukoliko autokratski zahvati izmjene politički sustav toliko da on nakon suzbijanja epidemije ostane djelimično određen autokratskim elementima onda je šteta ozbiljna.

Bosna i Hercegovina, kao i zemlje u okruženju, nemaju značajnu tradiciju demokratske vladavine, stoga je svako zadiranje u ionako krhko stanje demokratskih institucija i više nego zabrinjavajuće.

U multinacionalnoj državi gdje se interesi nacionalnih zajednica mogu zaštiti jedino parlamentarnim pokretanjem mehanizama zaštite kolektivnih interesa, uz odsustvo minimuma političkoga povjerenja, te uz nepostojanje legitimiteta pojedinih razina vlasti (ponajprije Vlade Federacije BiH) ignoriranje demokratskih parlamentarnih institucija je isuviše opasno i riskantno.

U situaciji gdje parlamenti mnogih država zasjedaju i djeluju u izvanrednim okolnostima ne postoji opravdanje da jedine stvarne predstavničke institucije ne obnašaju svoju funkciju i to u trenutku kad je njihova legitimnost najpotrebnija. Pozivanja na uputstva ili zabrane okupljanja pojedinih kriznih stožera na kantonalnoj razini nisu uvjerljiva.

Iskreno se nadam da nas pandemija nedemokratskih tendencija neće obuhvatiti jer mnogo snažnije države, čak i Europska unija, takvu situaciju će teško prebroditi, što tek onda očekivati za Bosnu i Hercegovinu.

Ovo je povijesna prilika da Bosna i Hercegovina dokaže svoju funkcionalnost kao država, te da konačno prihvati demokratsko višerazinsko upravljanje kao vlastitu sudbinu bez centralističkih i autokratskih tendencija.

Prof. dr. Dražen Barbarić/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Marko Ljubić: Zašto je ‘Otvoreno’ postalo zatvoreno?

Objavljeno

na

Objavio

Kada se nešto oglašava ili zove “Otvoreno”, ne bi smjelo biti zatvoreno. Sinoćna emisija HTV-a Otvoreno, po izboru gostiju primjer je nepotrebnog zatvaranja. Tri od četiri najvažnija člana nacionalnog kriznog stožera imali su prigodu valjda dodatno informirati naciju pored toga što nas svakoga dana na puno načina upravo ti ljudi informiraju o svemu najvažnijem, a baš bi Otvoreno trebalo biti mjesto i način propitkivanja njihovog rada. To bi i njima koristilo, jer bi iz neovisne pozicije osvrt na njihov rad, taj rad učinio vrjednijim u javnoj percepciji.

Otvoreno bi stoga trebala biti prilika da se između ostalog stručno propitaju informacije koje oni daju i u konačnici, njihovo djelovanje. Sam Zagreb u kojem se nalazi sjedište HRT-a i studio emisije ima tisuće vrhunskih liječnika svih specijalnosti, stoga je pomalo mučno i razmišljati o tome, kako je i zašto moguće da pored ovih ljudi i ministra Božinovića nema baš nikoga tko bi o modelima borbe protiv epidemije i samoj epidemiji mogao nešto dodatno ili drugačije, da ne kažem svježije reći.

HTV s ovim načinom informiranja ljudi samo nastavlja banalizaciju informacijskog procesa, kojoj svjedočimo godinama. Sjetite se samo situacija kada primjerice prof. Ivan Đikić objavi neki rad i nešto “otkrije” kako se isključivo njega zove da bude javni recenzent vrijednosti svoga uspjeha, umjesto da se i zbog njega i javnosti pozove relevantnog kolegu, koji bi predstavio njegov uspjeh. Tako potencijalne vrijednosti i zanimljivosti postaju banalna propaganda i sve dobije oznaku dvojbenosti.

Poziv članovima stožera, bez obzira što ti ljudi imaju dodatno reći ubio je emisiju i dodatno potaknuo sumnje, pogotovo nakon proboja informacije o sastanku Plenkovića s urednicima najutjecajnijih medija. Takav sastanak je bilo razumno i nužno sazvati, ali nikako ga se nije smjelo skrivati od javnosti, jer u tom slučaju baš sve poprima suprotno značenje i obilježje. To je isto kao da čovjek, dolazeći doma noću, ima svoj ključ ulaznih vrata, a šulja se preko stražnjeg prozora riskirajući dojam lopova.Tako i ova emisija.

Koliko se god trudili učiniti dobre stvari, koliko se god ubijali radeći, ti ljudi iz kriznog stožera upravo zbog toga što o njihovom radu ne govore njihove kolege, ispadaju dvojbeni i izazivaju nedoumice ni krivi ni dužni. Taj model komuniciranja je težak autogol. Sumnje svojim ponašanjem i idiotskim poltronstvom sije HTV, koja se tako totalno srozava i urušava prilično pristojnu komunikacijsku razinu kriznog komuniciranja države.

Umjesto da pitaju članove kriznog stožera ili s neovisnim gostima rasprave najvažnija pitanja aktualnog stanja, HTV dovodi u poziciju nositelje borbe protiv epidemije da sami o sebi govore, što nikada nije dobro.

Pitanje je kako to da u godinama u kojima se sve iz prošlosti izvrće ruglu i uništava društvenom kampanjom u ime nekakvih vrijednosti 21. stoljeća, primjenjujemo model obrane ljudi od virusa, koji su Dubrovčani primjenjivali u Srednjem vijeku boreći se protiv kuge – karantenu. Zanimljivo je da upravo zagovornici borbe protiv katolibanskog srednjovjekovnog primitivizma, danas inzistiraju na primjeni tih metoda obrane? Bilo bi čisto higijenski to vrijedno čuti.

Marko Ljubić/Facebook

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari