Pratite nas

Uloga bosanske radikalne ljevice i islamizma u bosanskohercegovačkim neredima

Objavljeno

na

Unitaristički koncept u BiH već od samog početka osuđen je na propast zbog same multinacionalne sastavnice, a budućnost će pokazati je li „bosansko mnoštvo različitih vlasti“ u obliku regionalizacije ili federalizacije model koegzistencije bez sukoba

[dropcap]B[/dropcap]osanski lonac opet vrije i otvara niz upitnika, kontroverzija i licitiranja: tko je započeo nered? Tko stoji iza nasilja diljem Bosne i Hercegovine? Je li to islamski ekstremizam na djelu? Zašto baš Tuzla, zašto na taj datum? Što je s „bosanskom rajom“?

Sva su ta legitimna pitanja, nažalost, barem u Hrvatskoj, naišla na dvojbene i paušalne analize i odgovore (a tu snose veliku krivnju samoproglašeni specijalisti i „dnevni analitičari regiona“) koji su išli u potpuno krivom smjeru islamističke bošnjačke piste, koja zadovoljava islamofobske apetite određenih segmenata konzervativne desnice i djelomično liberalne ljevice. Zanimljivo je da nitko nije očekivao i prepoznao unutarnji čimbenik u dinamičnoj ulozi društvenih mreža radikalne anarho-sindikalističke i postmarksističke bosanske ljevice. Zanimljiva je i povezanost određenih krugova bosanske radikalne ljevice s dijelom Lagumdžijine Mladeži SDP-a i Antifa mreže BiH koja je ujedno i sastavni dio antiglobalističke antifašističke mreže koja u BiH okuplja alternativne struje mladih anarhista, anarhosindikalista, zatim anarhokomuniste, marksiste, jugonostalgičare i one koji se bore protiv svakog oblika nacionalizma koje oni nazivaju fašističkim, koji ne priznaju načelo pluralnosti i demokracije i koji nastupaju vrlo nasilno i agresivno u postizanju svojih ciljeva.

 


Prosvjednici grade svebosanski identitet, ali se okreću svojim nacionalnim središtima

 

Država bez centra

 

[dropcap]N[/dropcap]aravno, nitko ne osporava činjenicu da su takvi dobro koordinirani prosvjedi i neredi naišli na plodno tlo kao okidač, nitko ne osporava katastrofalnu socijalnu situaciju u zemlji u kojoj 60 posto pučanstva živi na rubu gladi, u trenutku kada osiromašeni građani i radnici osjećaju svakodnevno na svojim leđima disfunkcionalnost i neučinkovitost bosansko-hercegovačkog složenog državnog aparata i birokracije koji za svoje potrebe usisava gotovo ukupni proračun Federacije. Međutim kad smo već kod aktera, treba također prepoznati i namjere prosvjednika, a kada je riječ o raznim kanalima i povezanosti Crvene akcije i radikalne ljevice u regiji, onda je jasno da se izazivanje nereda i narušavanje ciljanih institucija Federacije, županija i kantona sustavno provodi u svrhu ideološkog remodeliranja i mobiliziranja društva oko nadnacionalnog svebosanskog postjugoslavenskog identiteta (i ideologije), koji je od 1990-ih do danas naišao na plodno tlo i iskristalizirao se putem civilnog društva na temelju (prekinute ratom ali nikada uništene) tradicije neotitoističkog bosanskog neojugoslavenskog unitarizma. U prilog toj tezi ide i reaktualizacija od istih radikalno lijevih društvenih mreža i struja frazeologije i scenarija Antibirokratske ili Jogurt revolucije iz 1980-ih, kada je Slobodan Milošević pod krinkom antibirokratske revolucije pripremao velikosrpski agresorski plan. Naravno, danas su u BiH akteri različiti, a i povijesno-društveni i međunarodni kontekst se promijenio.

Paljenje županijskih i federalnih ustanova prema tome nije samo na simboličnoj razini revolt protiv korupcije i socijalne situacije već i pozivanje na povratak ili pokušaj provođenja novoga eksperimentalnog nadnacionalnog postjugoslavenskog unitarizma na regionalnoj razini kao uvod u veću državnu centralizaciju. Samo, eto, kako bi se proveo takav model centrističke revolucije, treba prethodno izazvati nered i kaos, homogenizirati mase oko zajedničke nadnacionalne unitarne ideološke matrice koja će usput stigmatizirati etnonacionalističke politike Hrvata i Srba. Međutim ne može se, pa čak ni disfunkcionalnu državu BiH, recentralizirati ako centar ne postoji i ako se Sarajevo i bošnjačka državno-upravna jezgra želi tako prikazivati – kao čvrsti centar – jer centar je svugdje, dislociran u razne podružnice i jedinice lokalnog, kantonskog, distriktnog, općinskog i županijskog labirinta.

S vremena na vrijeme periferija postane centar a centar periferija, što govori o složenoj „bosanskoj poliarhiji“ (mnoštvo različitih “vla­sti”, centara odlučivanja). Da bi jedan politički centar bio prepoznatljiv, on treba predstavljati centripetsku političku, geopolitičku, gospodarsku moć kao i identitarni i kulturno prepoznatljiv sveobuhvatni identitet. Što opet ovdje nije slučaj, jer da je Sarajevo bilo prepoznatljivi centar, u slučaju nereda se centrifugalne ulične snage ne bi  mogle tako olako prošetati kroz zapaljene državne institucije u Sarajevu i diljem zemlje. Simptomatično je da se na dan izbijanja nasilnih nereda svaki od triju entiteta i naroda okrenuo prema vlastitim centrima, prema Mostaru, Sarajevu i Palama, što pokazuje i odsutnost zajedničkog političkog centra. Paralele se mogu povući i između današnjih prosvjeda, retorike i metodologije te događaja s kraja 1980-ih i početka 1990-ih, kada je Milošević slao svoje mitingaše diljem bivše Jugoslavije s ciljem prenošenja nereda i u republike u kojima je bila prisutna određena stabilnost i mir. I današnji glavni akteri društvenih mreža pozivaju na širenje prosvjeda diljem Federacije, a na solidarnost pozivaju i hrvatske društvene mreže.

Nužnost solidarnosti u BiH

[dropcap]U[/dropcap] tom smislu treba i hrvatskoj javnosti prikazati pismo potpore hrvatskih organizacija civilnog društva i aktivističkih grupa koje su izrazile podršku prosvjedima u BiH kritizirajući pritom medijsku reprezentaciju „događanja naroda” (H-Alter, Podrška narodu Bosne i Hercegovine, 11. veljače 2014), u kojem stoji: „Ovim putem izražavamo solidarnost i podršku nastojanjima naroda Bosne i Hercegovine u promjeni postojeće vlasti i demokratizaciji države koja je do sada funkcionirala kao loš projekt međunarodne zajednice i domaće nacionalističke političke elite. Nadamo se da će se iz prosvjeda artikulirati zahtjevi za stvaranjem alternative postojećim oblicima vlasti i nacionalnim podjelama, čija je jedina funkcija bila bezočna pljačka vlastitog naroda, potpuna privatizacijska devastacija u socijalizmu industrijalizirane zemlje te uspostava nacije kao jedine djelatne političke kategorije.

Solidarnost naroda Bosne i Hercegovine preduvjet je svakoj progresivnoj promjeni postojećeg modela upravljanja državom i privredom.” U potpisu potpore su sljedeće udruge: ACT grupa Čakovec, ALERTA – Centar za praćenje desnog ekstremizma i protudemokratskih tendencija, Autonomna ženska kuća Zagreb – žene protiv nasilja nad ženama, B.a.B.e., Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju, Centar za mirovne studije, Centar za radničke studije, Centar za ženske studije Zagreb, Cenzura Plus, udruga za promicanje ljudskih prava i medijskih sloboda, CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje, Crvena akcijaDocumenta – centar za suočavanje s prošlošću, Fališ – Festival alternative i ljevice Šibenik, Feministički front, Inicijativa Volim Pulu, Klub studenata Filozofskog fakulteta, Kuća ljudskih prava Zagreb, LGBTIQ inicijativa Filozofskog fakulteta ‘AUT’, Lupiga, Mladi antifašisti i antifašistkinje Zagreba, Multimedijalni institut/MaMa, Novi sindikat, Pilula – medijska platforma za teoriju i praksu društvenih promjena, Pravo na grad, Prostor rodne i medijske kulture K-zona, Pulska grupa, Regionalni industrijski sindikat, Sindikat Akademska solidarnost, Udruga navijača NK Zagreb Bijeli anđeli, Udruga za nezavisnu medijsku kulturu, Zadruga Praksa, Za rad spremne, Zagreb Pride, Zelena akcija, Zelena Istra.

Razvidno je kako prekogranična suradnja između nevladinog sektora NGO u BiH i u Hrvatskoj jako dobro funkcionira jer po uzoru na plenumsku praksu koja je bila klasična i razvidna u aktivizmu anarhosindikalističkim i radikalnim ljevičarskim studentskim štrajkovima u Hrvatskoj, danas se održavaju plenumi diljem BiH. Tako je održan i Prvi plenum građanskog Tuzlanskog kantona (9. veljače 2014), a sazivaju se i plenumi u Sarajevu i drugim gradovima. O prisutnosti takvog nadnacionalnog unitarističkog bosanskog neojugoslavizma i aktivizma govori i podrška prosvjednicima koju je dao Slavoj Žižek u svom zadnjem intervjuu u listu Guardian, u kojem ističe: „Ukratko, suočavamo se s pobunom protiv nacionalističkih elita: bosanski narod je konačno shvatio tko mu je istinski neprijatelj – ne druge etničke grupe, nego njihovi vlastiti vođe koji se pretvaraju da ih štite od drugih. Kao da je stari i puno puta zloupotrebljivani moto iz Titova vremena ‘bratstvo i jedinstvo’ ponovo postao stvaran.“

Dakle važno je imati na umu da uz bošnjački nacionalizam (koji može biti sekularan ili religiozan, ovisno o situaciji) i srpski pravoslavni iredentizam (RS) danas postoji i dinamični društveno-politički horizontalni čimbenik bosanske radikalne ljevice koja je snažno prisutna u društvu i zauzima antinacionalna, nereligiozna i sekularizirana stajališta i koristi se Bosnom i Hercegovinom kao poligonom za regionalni aktivizam.

Bosanski islamizam – fantazmagorija ili realnost?

[dropcap]U[/dropcap]natoč marginalnom prodoru radikalnog vahabitskog i neosalafitskog islama na prostoru bivše Jugoslavije tijekom rata u BiH, razvidan je i nedvojbeni utjecaj turskoga nedržavnog i državnog čimbenika na zbivanja i evoluciju unutar muslimanskih zajednica u BiH, a pogotovo nakon neoosmanskog geostrateškog zaokreta turske vanjske politike iz Davutogluova govora, u kojem je prisutna ne samo geopolitička komponenta već i geocivilizacijska dimenzija širenja jedinstvene „balkanske kulture“, čija bi okosnica bio modernizirani hibridni model na tragu osmanskog sinkretizma, s dubinskom islamskom matricom. U tom smjeru stvorena je vrlo razgranata mreža islamskih kulturnih centara u balkanskim zemljama, što bi trebalo poslužiti za širenje iste neoosmanske kulture i identiteta. Iz Davutogluove Strategijske dubine razvidno je kako je BiH geostrateško značajna, ne izolirano, već šire na regionalnoj razini kao regionalno uporište za širenje turskoga utjecaja na međunarodne odnose. Kao i na rekonfiguraciju regionalne ravnoteže odnosa moći.

Također, reduciranje proteklih bosansko-hercegovačkih događaja na isključivo islamistički eksplikativni ključ (a islamisti su po navodima nekih hrvatskih analitičara i organizirali nerede) još je jedna u nizu fantazmagorija dijela konzervativne struje u Hrvatskoj. Jer kada sagledavamo genezu bosanskog „islamizma“ u BiH u svojoj vahabitskoj ili salafističkoj varijanti, onda treba istaknuti da je riječ o manjinskim i podijeljenim grupama koje su danas vrlo disperzirane, a jedan dio tih grupacija je danas sastavni dio islamističkih boraca u Siriji. Bosanski salafisti podijeljeni su oko lojalnosti prema državi i islamskoj zajednici. Većina njih je domoljubna, a neznatan broj se borio kao mudžahedini u ratu od 1990. Manje grupe su se povukle u izolirana naselja, gdje prakticiraju vjeru i više su zainteresirani za islam nego za sudbinu Bosne. Posljednje izvješće Međunarodne krizne grupe (ICG), u kojem istražuje povezanost bošnjačkog nacionalizma s islamskim terorizmom, ističe kako je većina nasilnih napada djelo emigranata ili osoba s kaznenom ili psihičkom dokumentacijom. Naravno, ne treba zanemariti da Mostar predstavlja specifičnu etničko-vjersku i nacionalnu konfiguraciju u kojoj je islamska zajednica daleko radikalnija od drugih dijelova BiH te zagovara antihrvatsku „tvrđu liniju“ nastojeći homogenizirati Bošnjake u političkoj borbi protiv glavnih hrvatskih stranaka, što blokira formiranje lokalne vlasti.

U Bosni i Hercegovini opasnost od radikalnog islamizma ili eventualnog islamskog terorizma nije ništa veća nego što je bila u Zapadnoj Europi, a daleko su brojnije salafističke ili vahabističke ćelije u Francuskoj, Engleskoj ili Njemačkoj negoli u BiH. Treba napomenuti da su salafizam kao i vahabizam uvozne islamističke ideološke inačice koje nemaju korijena u BiH, a velik broj netradicionalnih salafističkih i drugih islamističkih grupa na marginama je društva i još su uvijek zanemarivi slučajevi. Dakako, opasniji je potencijal u nacionalističkom instrumentaliziranju vjere islama/katoličanstva/svetosavlja u političke svrhe i međunacionalno sukobljavanje. Kad bi se pojavio masovniji nasilni oblik islamizma u BiH, budimo sigurni da bi iza njega stajala neka strana agentura koja danas podupire širenje vahabitskog islamizma diljem Srednjeg istoka, u Iraku i u Siriji. Što se tiče SDA-a, stranka je suočena s unutarnjim raznim klijentelističkim, teološko-političkim i interesno-gospodarskim podjelama i sektaštvima.

Zrcaljenje globalnih sukoba u Bosni

[dropcap]O[/dropcap] tome svjedoči i raskol unutar SAD-a oko pristaša proturskih (proerdoganskih) struja glede podupiranja islamističkih pobunjenika protiv Assadove Sirije i manjinskog dijela koji zauzimaju umjerenije ili neutralističke stavove glede Sirije. Glavna poluga širenja neosmanske Erdoganove turske struje i utjecaja u BiH je Pokret Fetulaha Gulena (s mrežom društvenih organizacija poput organizacije Hizmet), koji čini snažnu organizaciju i ima teološko-ideološko uporište u islamskoj zajednici BiH. Naravno, treba napomenuti da većinski dio SDA-a i islamske bošnjačke struje Ikvandžije (koja sliči muslimanskom bratstvu) podupire Erdoganovu politiku protiv Sirije, što se odrazilo i u govoru Bakira Izetbegovića u UN-u i ima veze sa slanjem u BiH financijske pomoći te drugih sredstva od Erdoganove Turske. SDA unutar samog vodstva također doživljava raskole pa je jedan od najutjecajnijih bošnjačkih vođa Fetulah Gulena u Hizmetu okrenuo leđa Erdoganu, zbog čega ga vodstvo optužuje za suradnju s Katoličkom crkvom, a to objašnjava i prave razloge motivacije optužbe ministra Kaplana (SDA) da Hizmet želi dati novac i osigurati utjecaj na Lagumdžijin SDP i Komšićevu DF – dvije stranke koje prema mišljenju proerdoganova SDA-a imaju zadaću da oslabe uspjeh SDA-a na izborima i tako ga postupno eliminiraju iz vlasti.

Američki stručnjak za Balkan Steven Mayer govori o mitu opstanka BiH i ističe kako je „postojalo vrijeme kada je bila istina da se BiH ‘održava zajedno’ djelovanjem stranaca“, ali to je sada mit koji počiva na percepciji unutar BiH, uključujući i Republiku Srpsku, a „stranci“ imaju snagu da održe nezavisnost i „suverenitet“ BiH. Nadalje naglašava kako u realnosti na Zapadu trenutno postoji malo interesa, uključujući i Washington, da se BiH održi kao jedna zemlja te da Zapad nema mnogo snage s kojom može utjecati na evoluciju političke zajednice u BiH jer je „geopolitička situacija sada potpuno drugačija nego tijekom devedesetih“. U tom smjeru upitna je „federalistička ideja“ Rezolucije Parlamenta EU, kojom se izražava protivljenje centrističkom odnosno unitarnom uređenju BiH, i bi li išla u prilog interesima hrvatskoga naroda kao konstitutivnoga naroda BiH. Također je iluzorno i neozbiljno, kako smo mogli čuti kod ponekih hrvatskih analitičara, da treba računati na jaču ulogu SAD-a i drugih atlantskih igrača za jačanje opstanka BiH-a, pogotovo kad taj isti zapadni svijet i SAD imaju dvosmislenu ulogu i igru na Srednjem istoku, u Siriji, Iraku, gdje podupiru širenje etno-vjerske fragmentacije te podupiru radikalne islamističke skupine. Još neozbiljnija je i tragikomična usporedba nereda u BiH s Arapskim proljećem (iako prizori nereda vizualno i simbolično mogu biti slični onima u arapskim zemljama) koje godinama traje u Tunisu i Egiptu unatoč nepremostivim strukturalnim, etničko-vjerskim, geopolitičkim i mentalnim razlikama, kao da bi BiH imperativno trebala slijediti arapske a ne europske političke standarde.

Potreban višeslojni pristup

[dropcap]R[/dropcap]at 1990-ih kao i nefunkcionalni dejtonski poredak (kao tadašnje ad hoc poslijeratno rješenje) ostavio je BiH kao nesređenu i nestabilnu „crnu rupu“ na Balkanu. Treba imati na umu da je BiH trajno, i to već od kraja 19. stoljeća, izložena geopolitičkom inženjeringu, tako da će bez sumnje na tom prostoru neminovno rasti sporadični ili trajni nemiri i tenzije u funkciji preslagivanja političko-institucionalnih uloga i karata domaćih, regionalnih i međunarodnih čimbenika. Stoga mjerodavno i što objektivnije analiziranje opće geopolitičke situacije u BiH i posljednjih događaja zahtijeva daleko dublji i višeslojni, sveobuhvatni pristup koji će iznad klasičnih klišeja i predrasuda znati prepoznati dinamiku snaga/aktera, namjera/motiva, kao i utjecaj izvanjskih čimbenika kako bi se moglo izgraditi očekivane geopolitičke projekcije koje idu u prilog boljitku i opstanku hrvatskoga naroda u BiH. Unitaristički koncept je u BiH već od samog početka osuđen na propast zbog same multinacionalne sastavnice, a budućnost će pokazati je li „bosanska poliarhija“ u obliku regionalizacije ili federalizacije (ako uopće do toga dođe) model koegzistencije različitosti bez sukoba.

Jure Vujić/mh

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Nenad Koljaja u Bujici raskrinkao Krešimira Macana, RBA zadruge, Pernara i Sinčića!

Objavljeno

na

Objavio

VIDEO! Pogledajte kako je Nenad Koljaja u Bujici raskrinkao Krešimira Macana te razgolitio Pernara, Sinčića i Palfi, s kojima je osnivao Živi zid!

KOLJAJA: “Macan je kod Josipovića četiri puta vodio predstavnike RBA zadruga; ne mogu vjerovati da bi zastupnik perača novca i utajivača poreza mogao postati savjetnik za PR u Plenkovićevoj Vladi!”

Predstavnik oštećenika RBA zadruga i utemeljitelj Živog zida Nenad Koljaja u Bujici na Z1 i još 9 televizija doslovce je razgolitio aktualne čelnike Živog zida: “Oni su lažnjaci! Pernar je medicinski slučaj, a Palfi je ‘operirala’ po trgovačkim centrima! Sinčić sada pokušava ukrasti čak i stranku – skupštinu su imali u Pernarovoj kupaonici…”

Koljaja tvrdi: “Milanoviću su se prodali za dva ručka i par sto kuna, a ja sam im dao jaguar za kampanju – brzo su vozili, a kazne nisu platili…”

Nenad Koljaja u Bujici je pokazao dokument – službenu zabilješku austrijskog Saveznog ministarstva unutarnjih poslova o RBA zadrugama, u kojem se spominju Krešimir Macan i njegova tvrtka MANJGURA… Macan, koji je vodio kampanju Ivi Josipoviću i plasirao plan ‘Barbika’ te se javno hvalio da je on ‘Bijes prvi’ pokušava preuzeti mjesto PR savjetnika u HDZ-ovoj Vladi…

“Vidio sam ga kako na zadnja vrata ulazi u Sabor s predstavnicima RBA zadruga, nevjerojatno je da njiho lobist sada bude savjetnik u Vladi,” izjavio je Koljaja, inače dragovoljac Domovinskog rata i pripadnik Tigrova…

facebook komentari

Nastavi čitati

Kultura

Govor prof. dr. sc. Miroslava Tuđmana na predstavljanju knjige “Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo”

Objavljeno

na

Objavio

fotografija: hkv

Knjiga “Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo. Hrvatstvo političara, kardinala, biskupa i hrvatskih mučenika”. (Tkanica: Zagreb, 2017.) posljednja je, ali vjerujemo ne i zadnja knjiga prof. dr. Zdravka Tomca, u nizu njegovih knjiga koje su podroban prikaz političkih prilika i glavnih aktera na hrvatskoj i protuhrvatskoj političkoj sceni. Njezinog autora, prof. Tomca, iskusnog političara i političkog analitičara ne treba posebno predstavljati. Vjerojatno i sam autor, svojevremeni potpredsjednik SDP-a, potpredsjednik Ratne vlade, potpredsjednik Hrvatskoga sabora, teško da će točno moći navesti koja mu je to po redu objavljena knjiga.

Pa ipak, ova je knjiga po svojoj strukturi različita od prethodnih, a time i po svojoj poruci ili čak oporuci. Knjiga je na neki način svojevrsna sinteza, sažetak, prethodnih knjiga u kojima Tomac prikazuje i daje političku ocjenu poglavara, kardinala i predsjednika Vlada, dakle ljudi koji su bili ili koji još uvijek jesu na čelu institucija koje su presudne za opstojnost hrvatske države, odnosno za nacionalni i kulturni identitet hrvatskoga naroda.

Tomac u ovoj knjizi daje sažete ocjene iz svojih brojnih prethodnih knjigao predsjednicima Tuđmanu, Mesiću i Josipoviću; ponavlja svoje ocjene o kardinalima Stepincu, Kuhariću i Bozaniću; prikazuje svoje odnose s predsjednicima hrvatskih Vlada Račanom, Milovanovićem, Karamarkom. Posebno se bavi povijesnom ulogom i prilikama u kojima je djelovala Ratna vlada premijera Gregorića, Vlada kojoj je bio potpredsjednik. Jasno da je u svojim ocjenama i vrlo precizan prema današnjoj predsjednici Republike Kolindi Grabar Kitarović i predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću.

Dvije su bitne odrednice koje su oblikovale sadržaj ove knjige, odrednice koje povezuju i uvezuju u cjelinu sve u knjizi spomenute osobe. Prva je odrednica autorovo traženje odgovora na pitanje – što to znači biti Hrvat, odnosno što je to hrvatski patriotizam ili jednostavno što je to hrvatstvo? Drugi je kriterij po kojem su se pojedine ličnosti našle u ovoj knjizi, što prof. Tomac piše samo o osobama koji su njegovi suvremenici, s kojima je surađivao ili s kojima je bio u sukobu, a ponekad i jedno i drugo: surađivao i ratovao. Izuzetak od toga kriterija je kardinal Alojzije Stepinac, prema kojem je prof. Tomac osjećao posebnu moralnu obvezu, iako s njime nije bio u osobnom kontaktu.

Prof. Tomac je osoba s dugim političkim iskustvom, a kako je bio na visokim političkim dužnostima, to njegov opis sukobljenih i oprečnih politika i političkih odluka ljudi koji su odlučivali o sudbini Hrvatske, te prikaz vlastitih stavova i vlastitog angažmana u tim procesima, ovoj knjizi daje dokumentarnu vrijednosti.

Ono što prof. Tomca čini poštenim i iskrenim autorom je njegovo priznanje da je griješio i da su njegovi protivnici znali biti u pravu. Mnoge je pogreške i u prošlosti pripisivao politici predsjednika Tuđmana, a niz mu pogrešaka ni danas ne oprašta. Pripovijeda da ga je dvadeset godina Račan progonio, ali da su potom niz godina bili bliski suradnici. Znao je mijenjati svoje političke ocjene o ključnim akterima na političkoj sceni i to ne samo jednokratno.

Zašto je tome tako?

Vjerojatno se odgovor može iščitati iz bitnih odrednica osobnosti Zdravka Tomca.Vjerujem da su tri odrednice njegova etičkoga i društvenoga habitusa razlogom zašto političar i pisac Tomac može u novim situacijama mijenjati svoja mišljenja o pojedinim ljudima, odnosno zašto je spreman iskreno priznati pogreške u svojim procjenama.

Prvo, prof. Tomac ne može, a da ne komunicira. On ne može, a da ne reagira, ne može ne odgovoriti na dnevne političke poruke, ne može a da ne bude dnevno angažiran. On je ovisnik od dnevne pisane i govorne komunikacije. Za njega komunicirati znači participirati. Njemu uskratiti pravo na svakodnevno komuniciranje (što je za njega istovjetno s političkim djelovanjem) isto je što je za drugoga osuda na zatvorsku kaznu.

Drugo, bitna je odrednica ovisnika (svako)dnevne komunikacije identifikacija sa predmetom rasprave. Identifikacija sa željom i namjerom da se upozori, pomogne ili osudi, zaustavi ili promijeni. Identifikacijaje emocionalna ovisnost u kojoj nema jasne granice između aktera, njihovih, želja, ciljeva, mogućnosti s jedne strane i objektivne zbilje s druge. Zato Tomacotvoreno priznaje: „ja sam emocionalni političar“. Osnovna pak značajka svakoga emocionalnoga angažmana je njegova temporalnost: traje samo dok se ne promijenisituacija s kojom se njezini sudionici identificiraju. Konkretno: hrvatstvo političara koje Tomac analizira za njega traje onoliko koliko se on s tim hrvatstvom može identificirati. Drugim riječima, hrvatstvo je ovisno o vremenu, preciznije o aktualnom vremenu u kojem Tomac komunicira.

Treće, vrijeme i prostor komunikacije za Tomca su prvenstveno javnost i mediji. Nije slučajno da prof. Tomac u svojim knjigama rijetko citira pisane izvore i dokumente. Jednako tako i u ovoj knjizi on se poziva prvenstveno na medijske napise, javna pismai izjave izrečene uprivatnim razgovorima ili u javnosti. Tomac je uvjeren da se politički sukobi zbivaju i rješavaju u medijima i pomoću medija. Uvjeren je da je prijeteće pismo Veljku Kadijeviću i Stanku Brovetu bilo presudno za ponašanje JNA nakon pada Vukovara; ili da je pismo kardinala Bozanića bilo presudno za rezultate predsjedničkih izbora 2015.

Ove su odrednice, po mojem mišljenju, ono što su dobre strane Tomčevih analiza. Njegov, pak stil koji je britak, jasan, gladak i pitak – nudi čitatelju štivo koje se lako, bez napora i s užitkom čita. Ali isto tako ove odrednice njegova mišljenja razlogom su čestih promjena njegovih procjena o pojedinim ljudima i događajima.

Kompas s kojim se prof. Tomac orijentira u ocjeni hrvatstva su dosljednost uidentifikaciji s katoličkom vjerom ižrtvi za uspostavu hrvatske države. Zato kardinale, državne poglavare i predsjednike vlade ocjenjuje prema njihovom hrvatstvu jer imaju presudnu ulogu u politici nacionalne identifikacije. Bez (katoličke) vjere nema duhovne i moralne identifikacije, a bez hrvatske države nema slobode i opstojnosti. Zato je „najveće hrvatstvo /ono koje je/ zbog ljubavi prema domovini i svom narodu … spremno na žrtvovanje svoga života i svoje slobode“.

Sukladno takvim kriterijima prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, budući da je jedan od najzaslužnijih za stvaranje hrvatske države, za prof. Tomca je „jedan od najvećih ljudi u hrvatskoj povijesti, zato je on Otac Domovine. Zato je Franjo Tuđman, u novi¬joj hrvatskoj povijesti, jedini državnik među hrvatskim političarima“.

Međutim, tijekom proteklih skoro tri desetljeća predsjedniku Tuđmanu prof. Tomac pripisuje niz negativnih ocjena i pogrešaka. Tomac piše, da je predsjednik Tuđman „vodio više politika“,„vješto skrivao svoje karte tako da je držao u zabludi i strahu i najbliže suradnike“, činio „trule kompromise s hrvatskim Srbima i bosanskohercegovačkim Srbima“ koji su se „graničili s nacionalnom izdajom“, imao „pokerašku strategiju“, „igrao na rubu provalije“, „vodio ‘nemoralne’ razgovore i dogovore sa Slobodanom Miloševićem“, da su „Milošević i Tuđman istodobno su postali i saveznici i ljuti protivnici, saveznici u razbijanju Jugoslavije na osnovi Ustava iz 1974. godine, a ljuti protivnici jer je Milošević želio i ono što mu ne pripada“.

Profesor Tomac smatra da je: „najveća Tuđmanova pogrješka što je prihvatio Daytonski mirovni sporazum, što se odrekao Herceg Bosne“. Tomac pripisuje Tuđmanu političku naivnost jer „je smatrao da uključivanje Hrvatske u NATO i Europsku uniju ne će ugroziti i poništiti hrvatsku suverenost niti ugroziti hrvatski nacionalni identitet“, te što je „prihvatio globalizam i liberalni kapitalizam kao neminovnost. Prihvatio je diktaturu MMF-a, Svjetske banke i Haaškoga suda nepravde a ne pravde. Zbog toga danas nije ispravno tvrditi, kako to mnogi tvrde, da je izlaz iz sadašnjih problema povratak na Tuđmanovu politiku u cjelini“.

Unatoč svim takvim ocjenama prof. Tomac predsjednika Tuđmana smatra jednim od najvećih u hrvatskoj povijesti i jedinim državnikom od samostalnosti hrvatske. Zašto je tome tako i kako to razumjeti?

Predsjednik Tuđman i profesor Tomac funkcioniraju i djeluju u dvije različite dimenzije. Za povjesničara i državnika Tuđmana povijest je bila osnovni kriterij prosudbe njegovih odluka. On nije imao „tajnu politiku kao rezervnu varijantu“ kako tvrdi Tomac. Vjerovao je da u povijesti vrijede pravila i zakoni međunarodnoga poretka i da samo poznavanjem tih odnosa moguće je ostvariti hrvatske nacionalne interese. Predsjednik Tuđman je smatrao da će povijest a ne aktualna javnost suditi njegovim odlukama i potezima.

Nasuprot tome prof. Tomac je kako sam tvrdi „emocionalni političar“, „emocionalni Hrvat“, koji će otići zajedno s predsjednikom Tuđmanom na razgovor s Miloševićem kod Gorbačova, ali Tomac se neće rukovati s Miloševićem, a smatrat će da se Tuđman „ponizio do krajnjih mogućnosti jer je prihvatio da se sretne i razgovara sa svojim potencijalnim ubojicom“.

Tomac je do krajnjih granica osjetljiv na sud javnosti, iako stalno nastoji utjecati na tu javnost u interesu i prema kriterijima „emocionalne“, odnosno političke identifikacije s nacionalnim interesima. No, kako sam priznaje da postoji razlika između političara i državnika, onda je ta razlika u oprečnim kriterijima prosudbe tko je državnik a tko političar. Tomac predsjedniku Tuđmanu priznaje i pripisuje zasluge prema povijesnim kriterijima, a pogreške očitava iz dnevnoga političkoga horizonta kojega povijest često briše i zaboravlja.

Autorovog panoptikuma različitih obrazaca hrvatstava ustrajat će na tvrdnji „Nema hrvatstva koje nije emocionalno hrvatstvo“, ali će priznati da „hrvatstvo u XXI. stoljeću ni po sadržaju ni po formi nije hrvatstvo XIX. ili XX. stoljeća“, te „da se danas hrvatstvo ostvaruje na drugi način nego za vrijeme Domovinskog rata ili za vrijeme bivše Jugoslavije“. Zato Tomac tvrdi „Pogrješno je razvrstavanje Hrvata na načelu ili si za Europsku uniju ili za Hrvatsku“, jer je uvjeren da se u suvremenim uvjetima u kojima je Hrvatska članica euroatlantskih integracija,suverenističkapolitika vodi prema različitim, odnosno novim okolnostima poimanja suvereniteta.

Možemo se složiti da je 21. stoljeće metafora tih novih okolnosti, iako nije 21. stoljeće donijelo i stvorilo te nove okolnosti, nego je Hrvatska kao suverena država mogla tek početkom 21. stoljeća ući u NATO i EU.Što znači dadanas nije moguće hrvatstvo „koje bi Hrvatsku razvijalo kao izolirani otok“. Danas je „moguće biti Eu¬ropejac i Hrvat“. Tomac stoga zaključuje: „zato što su i Kolinda Grabar-Kitarović i Andrej Plenković Europejci i pripadnici europske i svjetske političke elite, oni nisu manje vrijedni Hrvati niti su manji Hrvati“.

Knjiga prof. dr. Zdravka Tomca „Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo“ nije povijest hrvatstva, nije povijest politika posljednjih godina socijalističke Hrvatske i prvih desetljeća stvaranja suverene i demokratske Hrvatske. Ali jeste pregled ključnih političkih aktera koji su se žrtvovali za hrvatsku slobodu i samostalnost, ali i onih koji se nisu identificirali sa Hrvatskom a bili su na njezinu čelu, te najava novih političara i elita koji su spremni voditi Hrvatsku prema novih kriterijima suverenističke politike.

No, ova knjiga na neki način – prof. Tomac bi mogao reći skriveni i tajni način – nudi više od toga. Ona je predložak za istraživanje odgovora na pitanje koje je autor postavio na početku svoje knjige: što to znači hrvatstvo, što to znači biti Hrvat? Ova knjiga sadrži dodatni poticaj na političko ali i teorijsko istraživanje hrvatstva, odnosno hrvatskoga nacionalnoga identiteta. A to je pretpostavka da se jasno definiraju kriteriji hrvatstva ne samo u politici nego i u drugim djelatnostima, pogotovo u medijima, kulturi i obrazovanju gdje smo danas često suočeni s nastavkom politike detuđmanizacije i negiranja vrijednosti na kojima je nastala slobodna i suverena Hrvatska.

HINA

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari