Pratite nas

Kolumne

Uloga vagininih monologa u hrvatskoj predsjedničkoj utrci

Objavljeno

na

Finis santificat media (Cilj opravdava sredstvo) – Niccoló Machiaveili (1469.-1527.)

Posljenja terenska (!) anketa agencije Ipsos Plus o izbornim šansama predsjedničkih kandidata (stvarnih i hipotetskih), koji će se vjerojatno održati potkraj ove ili na samom početku 2015. godine, provedena je u kolovozu na tisuću ispitanika, a pokazala je da bi – da su se kojim slučajem na dan kad je provedena anketa održavali predsjednički izbori – predsjednik dr. Ivo Josipović sigurno pobijedio u drugom, a možda i u prvom krugu.

U prvom krugu dobio bi, naime, 45.5 posto glasova, a njegova glavna izazivačica Kolinda Grabar Kitarović 30,9 posto, dok je 12.1 posto ispetanika bilo neodlučno. Dakle, ako se isključe neodlučni (koji će se na dan izbora sigurno odlučiti: izići ili ne na izbore i za koga glasovati), Josipović bi dobio izbore u prvom krugu.

Od pet dodatnih fiktivnih kandidata koje je agencija ponudila ispitanicima najbolje je u kolovozu stajao Milan Bandić (5.6%), a nakon njega su se „poredali” Jadranka Kosor (2.6%), Milan Kujundžić (2.1%), Vesna Balenović (0.8%) i Željka Markić (0.1%).

zelig1

U drugom krugu Josipović bi dobio 51.6%, Kolinda Grabar Kitarović bi ostala u, za drugi krug, skromnih 35,6 posto, a neodlučnih je bilo 12.8%.

zelig2

Konačno i najvažnije: kad se isključe kandidati koji ispadaju u prvom krugu i neodlučni ispitanici, odnos je potencijalnih glasova „sigurnih i vjerojatnih birača” bio 59.2 prema 40.8 posto u korist sadašnjeg predsjednika Republike.

Riječju: da su izbori održani u kolovozu predsjednik Josipović UVJERLJIVO bi pobijedio kandidatkinju desnoga centra Kolindu Grabar Kitarović!

zelig3

Iako osobno znam da predsjednik Josipović rezultatima prvog mandata nipošto nije zaslužio drugi mandat, navedeni anketni rezultati daju mu za pravo da mu se nada i veseli.

Dakako, postavlja se pitanje: Kako se dogodilo i još se uvijek događa da kandidatkinja glavne oporbene stranke i niza stranaka desnoga centra Kolinda Grabar Kitarović nije uspjela javnosti objasniti i uvjeriti je da njen protukandidat naprosto ne zaslužuje drugi mandat?

Jer su opći rezultati vladavine Kukuriku koalicije i NJENOG predsjednika Republike naprosto jadni i kukavni: broj je zaposlenih od 2009. do 2014. smanjen za oko 150.000, broj je nezaposlenih povećan za oko 100.000, ukupni bruto domaći proizvod smanjen je s 44.8 na ispod 43 milijarde eura, javni/državni dug je porastao od oko 18 na preko 34 milijardi eura, a broj se ljudi koji su iz Lijepe Naše u svijet krenuli trbuhom za kruhom u posljednjih pet godina procjenjuje na 30-tak tisuća.

Još je i važnije pitanje: Kako KGK nije objasnila i uvjerila javnost da upravo ona zaslužuje položaj predsjednice Republike Hrvatske?

Odgovor koji na ta pitanja nudi Tomislav Karamarko i njegovi bližnji – kako kampanja zapravo nije započela i kako će njihova kandidatkinja sigurno pobijediti – ne drži vodu.

Iz osobnog iskustva (dvaput sam sudjelovao u predsjedničkoj trci) dobro znam kako su FORMALNE predsjedničke kampanje kod nas izuzetno kratke i da se u njima raspoloženje potencijalnih birača teško može RADIKALNO promijeniti.

Ključnu ulogu zbog toga ima NEFORMALNA predkampanja, a nju zasad i dosad kudikamo bolje odrađuje dr. Ivo Josipović i SDP nego Kolinda Grabar Kitarović i HDZ.

Unaprijed optuživši svoju protukandidatkinju i HDZ za vođenje „prljave” kampanje, predsjednik Josipović dao je samom sebi pravo na vođenje kampanje na tragu uvodno citirane maksime Machiavellija: „Cilj opravdava sredstva”.

zelig4a

U tom pogledu, možda i bez dubljeg uvida u predizbornu „filozofiju” dr. Ive Josipovića, Kolinda Grabar Kitarović (mentor njenog budućega doktorata, politolog dr. Damir Grubiša, bio je urednik hrvatskog izdanje izabranih djela Niccoloa Machiavellija) bila je sasvim u pravu kad je izjavila da će njen protukandidat voditi „prljavu kampanju”.

Naime, predizborni promidžbeni makijavelizam obilježava dosadašnju pred-kampanju dr. Ive Josipovića. Služeći se ovlastima i sredstvima koja mu stoje na raspolaganju kao predsjedniku Republike, on već šest mjeseci vodi žestoku terensku kampanju u kojoj KGK nastoji prikazati kao „sliku bez tona”, kao „Barbiku” ili, ako vam je milije, metaforičku glupu plavušu.

Istodobno, sam se punih šest mjeseci ukazuje diljem Lijepe Naše, u posljednje doba sve više i Bosne i Hercegovine, kao svojevrsna inkarnacija Leonarda Zeliga, glavnog lika iz istoimenog filma Woody Allena iz 1983.

zelig5a

Kadar iz filma Zelig Woody Allena

Da podsjetim: taj kultni film Woodyja Alaina Zelig govori o Leonardu Zeligu, čovjeku koji je dvadesetih godina prošloga stoljeća stekao zavidnu slavu zbog rijetke sposobnosti da se brzo i savršeno prilagođava situacijama u kojima se nađe i ljudima koje susreće. Taj savršeni politički i društveni kameleon ponaša se i izgleda baš onako kako se ponašaju i izgledaju ljudi s kojima ga slučajnost ili sudbina spoje. Zelig ima tako veliku sposobnost prilagodbe da izgleda kao Židov kad je sa Židovima, kao Hindus kad je s Indijcima, kao rasist kad je s članovima Ku Klus Klana, kao uljuđeni građanin kad je u društvu takvih ljudi, kao crnac kad je s crncima, kao ličilac u času dok nekom odvratnom bojom boja neku kuću, kao pisac kad je u društvu književnika.

Kameleonska priroda ima i svoju lošu stranu te Zelig biva optužen za sve i svašta: bigamiju, silovanje, izazivanje prometnih nesreća, plagijatorstvo, uništavanje tuđe imovine, vađenje zdravih zuba itd. Međutim i tu mu pomaže sposobnost brze reakcije i prilagodbe. Kad ga je jedna žena optužila za ženidbenu prijevaru, jer joj se predstavio kao brat Vojvode od Ellingtona, on je na suđenju jednostavno kazao: “Svima se želim ispričati. Strašno mi je žao što sam oženio sve te žene. Ne znam zašto sam to učinio. Dok sam to radio činilo mi se sasvim u redu da to učinim.”

Zeligovski karakter krasio je i Josipovićeva predšasnika na Pantovčaku Stipu Mesića (o tome sam opsežno pisao u knjizi Let iznad kukavičjeg gnijezda), a krasi i sadašnjeg i, po svoj prilici, budućeg predsjednika Republike.

Dr. Ivo Josipović zato otvoreno vodi zeligovsku predsjedničku kampanju koja se stalno svodi na tezu: Ja sam zapravo jedan od vas!

Da je tome tako, možda se najbolje vidi na jednom sasvim bizarnom primjeru: njegovom sudjelovanju u feminističkom humanitarnom „vaginalnom” dijalogu i Puli.

Dnevni mediji objavili su tako da se naš predsjednik, kao „jedini od svih svjetskih državnika”, u Puli 28. kolovoza 2014. susreo sa spisateljicom i feministicom Evom Ensler, autoricom knjige „Vaginini monolozi” i da je tom prigodom simbolički dao potporu globalnom pokretu protiv nasilja prema ženama koji nosi naziv „Milijarda ustaje protiv nasilja nad ženama”.

zelig6

Blažen među ženama: Ivo Josipović divani o nasilju prema ženama s autoricom „Vagininih monologa” Evom Ensler i hrvatskom feministicom Radom Borić

Feministička i „vaginalna” potpora izuzetno je važna našem predsjedniku Republike, jer time želi spriječiti mogućnost da feminističke udruge daju javnu potpori jednoj ŽENI: njegovoj protukandidatkinji KGK.

Istom cilju služi i njegovo često druženje i iskazivanje uzajamnih simpatija i političke ljubavi s jednom drugom, znatno značajnijom, ikonom liberalnog, feminističkog i zelenog pokreta u Lijepoj Našoj Mirelom Holly.

zelig7a

Zeleno, što volimo zeleno: Mirela Holy i Ivo Josipović na Krku 2. rujna 2014.godine

Kao što simbolički uspješno glumi ženu i ekologa, predsjednik Josipović začas se pretvara u tuđmanovca ili čak „ljutog” Hercegovca: pri druženju s ratnicima i za vrijeme posjete Mostaru i Širokom Brijegu.

Strategija osvajanja potencijalno „tuđeg” biračkog tijela, koju zasad vrlo uspješno primjenjuje dr. IJ posljednjih je dana dobila vjetar u leđa nekim potezima SDP-a i VRH-a. Primjerice, manjim oporezivanjem plaća koje će zerice ili nešto više povećati plaće oko milijun građana. Općenito, Zoran Milanović i njegova vlada donijeli su odluku da neće donositi odluke ili zakone koji bi umanjili pobjedničke šanse dr-IJ-a.

Istodobno, javni diskurs kojim se služi vodstvo HDZ-a posljednjih mjeseci nikako ne može koristiti KGK. Verbalni rat i demonizacija Josipa Broza Tita (kojeg je Tuđman zvao „huljom svih hulja”, ali ga nije demonizirao i pretvarao u 100 postotnog zločinca), inzistiranje na lustraciji i sužavanje doktrinarne i izborne baze klasičnog „tuđmanizma” svakodnevno umanjuju pobjedničke šanse KGK.

Dakle, ako HDZ i Kolinda Grabar Kitarović doista žele pobijediti na predsjedničkim izborima, a razumno je pretpostaviti da to žele, u najkraćem roku moraju promijeniti retoriku i doktrinu, ne dopuštajući da svi feministički, zeleni, mladenački i antifašistički glasovi pripadnu lukavom i strpljivom Ivi Josipoviću – Zeligu.

zelig8a

Sa vojnicima, prigodnim manekenima – ekolozima

zelig9a

S partizankama, partizanima i hrvatskim Srbima

zelig10a

S predstavnicama veseljačkih (homoseksualnih i srodnih) udruga

Slaven Letica

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Stjepan Štimac: VUKOVAR

Objavljeno

na

Objavio

foto: Croatia.hr

Otvorio sam oči… Slika se polako izoštravala, nebo prepuno treperavih zvijezda kao da je postojalo samo za mene, razmišljao sam…

Nešto nije bilo u redu, ali nisam znao što?

Pokušavao sam na silu, ništa, a onda sam se vratio zvijezdama, Bože, kako su lijepe…

A onda, kao bujica, sjećanja me preplaviše, ote mi se krik…

Ili je to sjećanje na trenutak prije gubitka svijesti?

Sve se pomiješalo, ali sjetio sam se. Zadnje što sam osjetio je da me je nešto pogodilo takvom snagom da sam odmah znao da je za mene gotovo.

A sad sam ležao svjestan i gledao u zvijezde, one su me podsjetile, njihova ljepota podsjetila me na strašno zlo s kojim smo se suočili ovih strašnih i slavnih dana. Koliko god da su zvijezde simbol ljepote i života u beskrajnom svemiru toliko su na Zemlji simbol zla, one su me podsjetile na moj prošli život i kao da su me pokušale ohrabriti da se sjetim, kao da su mi htjele nadoknaditi ono što sam izgubio od onih koji su u svom zlu uzeli takvu ljepotu i od nje napravili simbol čistog i nepatvorenog zla, ruglo na sramotu ljudskog roda.

Sjetio sam se, prije nego me nešto pogodilo vratio sam se po prijatelja koji je krio da je ranjen i nije nas htio usporavati, a onda je odjednom pao i ja sam se vratio pomoći mu da nastavi, ali nisam stigao do njega jer me nešto zaustavilo i evo me, gledam zvijezde. Ne znam koliko je prošlo od kad su me pogodili, a nije ni bitno, ali nisam se mogao micati, ništa nisam mogao pomakuti, ostale su mi samo oči i um, dobro u svemu tomu je što me ništa ne boli, nije mi čak ni hladno, a trebalo bi biti?

Nije dobro! Jesam li uopće živ? Očigledno jesam kad mogu razmišljati, a mogu i zatvoriti i otvoriti oči, dakle živ sam, ali od tijela izgleda ništa, a sigurno me nitko neće ovdje pronaći na vrijeme da spasi bar ovo što je ostalo, znači to je to.

Um je začujuđujuće lijepo radio, kao da je stvarnost postala stvarnija, kao da sam umom mogao ono što prije nisam, dotaknuti prošlost, emocije, osjećao sam sve kao nikad prije, osjetio sam čitav život, mirise i okuse djetinjstva, strahove, sigurnost majčinog krila i njenu beskrajnu ljubav, a sad sam bio sam i polako umirao.

Prije nego sam završio ovdje borio sam se dva mjeseca za Vukovar, hrvatski sam vojnik, jedan od mnogih koji je bio spreman umrijeti braneći svoj narod, svoju zemlju – svoj dom, od čistog zla udruženog u zvezda-kokarda horde, ni manje, ni više.

Ne žalim, ako nešto i žalim to je da nismo imali snage zaustaviti ovo zlo i da je ova prva bitka pripala njima.

Gledam zvijezde i razmišljam što kad bih se nekako mogao oprostiti od mojih najmilijih, od moje Hrvatske? Što kad bi lahor mogao prenijeti moje misli i moju ljubav prema mojim najmilijima, mojoj domovini? Što kad bi neka buduća oluja mogla prenijeti moju bol i otjerati zlo zauvijek? Što kad bismo u snovima mogli jedni drugima dotaknuti dušu?

Moj lahore, moja olujo i moji snovi, vama ostavljam sve svoje misli, pravdu i ljubav, letite kao ptice nebeske i neka vam desetljeća, stoljeća, eoni i granice između svjetova ne budu nikakva prepreka, donesite mir, pravdu i ljubav onima koji zaslužuju.

Jednoga dana pojavit će se oni koji će govoriti: “Pa prošlo je dvadeset godina, ostavimo to”. Dvadeset godina? Dvadeset godina u životu bez ljubavi doista je dug period za zaborav. Ali kažite to ocu koji se boji zaspati jer sanja svog sina ili kćer, a onda se budi i svaki put izgubi dio duše, svaku noć do kraja života bojati se zaspati jer znaš da ćeš se morati probuditi, sa krikom….. i smrt je nekad bolja od života. Dvadeset, trideset ili pedeset godina bez sina ili kćeri je samo tren… i užasna vječnost, jer ljubav ne poznaje vrijeme, vrijeme ne može poništiti ljubav, niti umanjiti.

Probajte majci reći da je prošlo već dvadeset godina od rata. Dvadeset šest godina na koljenima je svaki dan, dvadeset šest godina gleda vrata hoće li zlato napokon doći, majka ne poznaje koncept smrti, vrijeme majci mrtvog sina nikad ne donosi mir.

Pitajte sestricu koja je po svom ljubljenom bratu sina nazvala, pitajte je kako u snovima trči i pokušava ga uhvatiti da je zagrli i podigne, jer će on za nju zauvijek ostati onaj veliki braco kojeg je beskrajno voljela i koji je beskrajno voli, zove ga… čuje je.. vrijeme i prostor ne mogu zaustaviti  ljubav, duša dušu dotiče i plaču obadvije.

Pao sam, ali ne žalim. Ja sam rođen kao hrvatski ratnik, moja je sudbina od početka bila umrijeti da bi moja obitelj, moj narod, moja nacija i moja domovina Hrvatska živjela po načelima kršćanstva, na strani Boga. Sjetite me se, nemojte me izdati, nemojte izdati sebe, jer kad sebe izgubite više ništa nemate.

Čuo sam glasove, kažu: “Napokon smo očistili poljednje ustaško uporište”.

Bio sam mlad, nisam ni znao što je to ustaša, jedino sam znao da nas tako zovu neprijatelji koji su nam beskrupulozno uništavali domovinu, razarali gradove i sela te ubijali čitave obitelji. Nisam sebe zvao ustašom, ali ako neprijateljima voljeti svoju obitelj, svoju domovinu, svoj narod, bez obzira na vjeru, nacionalnost ili bilo koju drugu razliku, znači da jesam ustaša, onda ja ne mogu i ne želim sporiti njihov izraz za domoljuba i časnog čovjeka koji samo brani svoje, kako god da me zovu.

Ono što znam o sebi je da sam prvenstveno hrvatski ratnik iz tisućljetne tradicije ratnika, znam da ne žalim za svoju obitelj, domovinu i narod dati svoj život, ako me neki zbog toga zovu raznim imenima to je njihov problem i njihov najužasniji strah. Ali da, za ubojice i pljačkaše koji nasrnu na moj narod biće sam iz njihove najstrašnije more, mogu mi dati ime kakvo hoće, ali me zaustaviti ne mogu i svoje poslanje ostavljam mladima u koje potpuno vjerujem, jer taj duh i pobjeda dolazi od Gospodina, ja sam samo jedan u nizu.

Tuđe ne tražim, svoje ne dam, u Gospodina se uzdam i križ svoj nosim ne žaleći život.

Govore nam o oprostu i potrebi da se oprosti, tražit će čak i da se zaboravi? Oprostiti se može i mora, radi sebe i svoga mira, ali samo onomu tko oprost traži, a tražit će ga samo nevina duša uhvaćena u žrvanj i ratni vrtlog ne svojom voljom, no bez obzira na to nosi teret krivnje i traži oprost, a zločinac nikad neće tražiti oprost, zločinac će tražiti prava, dokazivati da je bio u pravu kad je razarao i ubijao, zločinac nikad neće tražiti oprost budite u to uvjereni. Ako vas netko traži oprost u zamjenu za nešto, nemate mu ga pravo dati i svatko tko sa takvom zvijeri surađuje osuđen je na vječnu propast.

Gledam zvijezde, tako su blizu, možda i one gledaju mene, možda razmišljaju vrijedim li, jesam li shvatio zašto sam došao i zašto sam prerano otišao?

Preispitujem se, jesam li bio dobar? Sudjelovao sam u ratu možda ipak nisam dobar? Što osjećam?

Ne znam jesam li dobar, Bog će odlučiti.

Sudjelovao sam u ratu, ali razlog je ljubav prema narodu koji je strahovito patio i umirao pod bjesomučnim iživljavanjem ogromne i potpuno pomahnitale vojne sile. Razlog je ljubav prema domovini, ljubav me je dovukla pred strahovitu silu naoružanog samo malenom puškom i srcem velikim kao Velebit, nisam htio rat, nisam htio umrijeti, nisam htio nikomu nauditi i nisam nikoga napadao, samo sam se odupirao čistoj sili i užasnom nasilju braneći grad i ljude koje nisam ni poznavao, branio sam ih ne mareći za svoj život, jesam li dobar ili zao?

Ne osjećam mržnju, doista nikoga ne mrzim iako sam doživio sve što jedno biće, ne samo ljudsko, nikad ne bi smjelo doživjeti. Osjećam tugu zbog onih koji me vole i koje ja volim. Prekasno je razmišljati o tom da je moglo biti drukčije i da nitko nije trebao umrijeti, ali se nadam da će netko nešto naučiti iz ovoga i da se nikad više neće ponoviti. A znam da hoće, jer zlo ne umire i ne može se ubiti u drugome. Zlo se može iskorijeniti samo tako da svatko svoje u sebi sam ubije. Da ga se riješio znat će onaj tren kad više ne preostane ni trun mržnje, tek onda svijet će biti bolje mjesto u kojem neće ljudi morati umirati na pragu svoga doma i domovine.

Ne treba se bojati odbaciti mržnju, mržnja je zlo, mržnja dovodi do rata, mržnjom se hrane jadnici i kukavice, mržnjom se hrane agresori. Istinski ljudi, heroji, poznaju samo ljubav i samo ljubav i shvaćanje da si u pravu može čovjeka natjerati da stane pred cijev tenka ili stotinu drogiranih i pijanih zvijeri, mržnja nikad, mržnja je hrana kukavica koji napadaju samo kad su tisuću puta jači oružjem i brojem, ali se zaustavljaju pred duhom ljubavi, sa užasom shvaćaju da ne mogu pobijediti u ratu koji su započeli jer mrze. Zato ćemo mi pobijediti, jer smo pobijedili mržnju, a konačna pobjeda je uvijek pravda!

Zvijezde su bile sve tamnije, svjetlo se pojačavalo, a vrijeme prestalo teći. Odjednom sam osjetio toplinu od koje je duša počela gorjeti, osjetio sam zagrljaj i ruku koja mi je brisala suze, sa suzama uzeo mi je svu tugu i bol i blago mi govorio: “Sine moj…”

Stjepan Štimac/ProjektVelebit

facebook komentari

Nastavi čitati

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari