Pratite nas

Kolumne

Uloga vagininih monologa u hrvatskoj predsjedničkoj utrci

Objavljeno

na

Finis santificat media (Cilj opravdava sredstvo) – Niccoló Machiaveili (1469.-1527.)

Posljenja terenska (!) anketa agencije Ipsos Plus o izbornim šansama predsjedničkih kandidata (stvarnih i hipotetskih), koji će se vjerojatno održati potkraj ove ili na samom početku 2015. godine, provedena je u kolovozu na tisuću ispitanika, a pokazala je da bi – da su se kojim slučajem na dan kad je provedena anketa održavali predsjednički izbori – predsjednik dr. Ivo Josipović sigurno pobijedio u drugom, a možda i u prvom krugu.

U prvom krugu dobio bi, naime, 45.5 posto glasova, a njegova glavna izazivačica Kolinda Grabar Kitarović 30,9 posto, dok je 12.1 posto ispetanika bilo neodlučno. Dakle, ako se isključe neodlučni (koji će se na dan izbora sigurno odlučiti: izići ili ne na izbore i za koga glasovati), Josipović bi dobio izbore u prvom krugu.

Od pet dodatnih fiktivnih kandidata koje je agencija ponudila ispitanicima najbolje je u kolovozu stajao Milan Bandić (5.6%), a nakon njega su se „poredali” Jadranka Kosor (2.6%), Milan Kujundžić (2.1%), Vesna Balenović (0.8%) i Željka Markić (0.1%).

zelig1

U drugom krugu Josipović bi dobio 51.6%, Kolinda Grabar Kitarović bi ostala u, za drugi krug, skromnih 35,6 posto, a neodlučnih je bilo 12.8%.

zelig2

Konačno i najvažnije: kad se isključe kandidati koji ispadaju u prvom krugu i neodlučni ispitanici, odnos je potencijalnih glasova „sigurnih i vjerojatnih birača” bio 59.2 prema 40.8 posto u korist sadašnjeg predsjednika Republike.

Riječju: da su izbori održani u kolovozu predsjednik Josipović UVJERLJIVO bi pobijedio kandidatkinju desnoga centra Kolindu Grabar Kitarović!

zelig3

Iako osobno znam da predsjednik Josipović rezultatima prvog mandata nipošto nije zaslužio drugi mandat, navedeni anketni rezultati daju mu za pravo da mu se nada i veseli.

Dakako, postavlja se pitanje: Kako se dogodilo i još se uvijek događa da kandidatkinja glavne oporbene stranke i niza stranaka desnoga centra Kolinda Grabar Kitarović nije uspjela javnosti objasniti i uvjeriti je da njen protukandidat naprosto ne zaslužuje drugi mandat?

Jer su opći rezultati vladavine Kukuriku koalicije i NJENOG predsjednika Republike naprosto jadni i kukavni: broj je zaposlenih od 2009. do 2014. smanjen za oko 150.000, broj je nezaposlenih povećan za oko 100.000, ukupni bruto domaći proizvod smanjen je s 44.8 na ispod 43 milijarde eura, javni/državni dug je porastao od oko 18 na preko 34 milijardi eura, a broj se ljudi koji su iz Lijepe Naše u svijet krenuli trbuhom za kruhom u posljednjih pet godina procjenjuje na 30-tak tisuća.

Još je i važnije pitanje: Kako KGK nije objasnila i uvjerila javnost da upravo ona zaslužuje položaj predsjednice Republike Hrvatske?

Odgovor koji na ta pitanja nudi Tomislav Karamarko i njegovi bližnji – kako kampanja zapravo nije započela i kako će njihova kandidatkinja sigurno pobijediti – ne drži vodu.

Iz osobnog iskustva (dvaput sam sudjelovao u predsjedničkoj trci) dobro znam kako su FORMALNE predsjedničke kampanje kod nas izuzetno kratke i da se u njima raspoloženje potencijalnih birača teško može RADIKALNO promijeniti.

Ključnu ulogu zbog toga ima NEFORMALNA predkampanja, a nju zasad i dosad kudikamo bolje odrađuje dr. Ivo Josipović i SDP nego Kolinda Grabar Kitarović i HDZ.

Unaprijed optuživši svoju protukandidatkinju i HDZ za vođenje „prljave” kampanje, predsjednik Josipović dao je samom sebi pravo na vođenje kampanje na tragu uvodno citirane maksime Machiavellija: „Cilj opravdava sredstva”.

zelig4a

U tom pogledu, možda i bez dubljeg uvida u predizbornu „filozofiju” dr. Ive Josipovića, Kolinda Grabar Kitarović (mentor njenog budućega doktorata, politolog dr. Damir Grubiša, bio je urednik hrvatskog izdanje izabranih djela Niccoloa Machiavellija) bila je sasvim u pravu kad je izjavila da će njen protukandidat voditi „prljavu kampanju”.

Naime, predizborni promidžbeni makijavelizam obilježava dosadašnju pred-kampanju dr. Ive Josipovića. Služeći se ovlastima i sredstvima koja mu stoje na raspolaganju kao predsjedniku Republike, on već šest mjeseci vodi žestoku terensku kampanju u kojoj KGK nastoji prikazati kao „sliku bez tona”, kao „Barbiku” ili, ako vam je milije, metaforičku glupu plavušu.

Istodobno, sam se punih šest mjeseci ukazuje diljem Lijepe Naše, u posljednje doba sve više i Bosne i Hercegovine, kao svojevrsna inkarnacija Leonarda Zeliga, glavnog lika iz istoimenog filma Woody Allena iz 1983.

zelig5a

Kadar iz filma Zelig Woody Allena

Da podsjetim: taj kultni film Woodyja Alaina Zelig govori o Leonardu Zeligu, čovjeku koji je dvadesetih godina prošloga stoljeća stekao zavidnu slavu zbog rijetke sposobnosti da se brzo i savršeno prilagođava situacijama u kojima se nađe i ljudima koje susreće. Taj savršeni politički i društveni kameleon ponaša se i izgleda baš onako kako se ponašaju i izgledaju ljudi s kojima ga slučajnost ili sudbina spoje. Zelig ima tako veliku sposobnost prilagodbe da izgleda kao Židov kad je sa Židovima, kao Hindus kad je s Indijcima, kao rasist kad je s članovima Ku Klus Klana, kao uljuđeni građanin kad je u društvu takvih ljudi, kao crnac kad je s crncima, kao ličilac u času dok nekom odvratnom bojom boja neku kuću, kao pisac kad je u društvu književnika.

Kameleonska priroda ima i svoju lošu stranu te Zelig biva optužen za sve i svašta: bigamiju, silovanje, izazivanje prometnih nesreća, plagijatorstvo, uništavanje tuđe imovine, vađenje zdravih zuba itd. Međutim i tu mu pomaže sposobnost brze reakcije i prilagodbe. Kad ga je jedna žena optužila za ženidbenu prijevaru, jer joj se predstavio kao brat Vojvode od Ellingtona, on je na suđenju jednostavno kazao: “Svima se želim ispričati. Strašno mi je žao što sam oženio sve te žene. Ne znam zašto sam to učinio. Dok sam to radio činilo mi se sasvim u redu da to učinim.”

Zeligovski karakter krasio je i Josipovićeva predšasnika na Pantovčaku Stipu Mesića (o tome sam opsežno pisao u knjizi Let iznad kukavičjeg gnijezda), a krasi i sadašnjeg i, po svoj prilici, budućeg predsjednika Republike.

Dr. Ivo Josipović zato otvoreno vodi zeligovsku predsjedničku kampanju koja se stalno svodi na tezu: Ja sam zapravo jedan od vas!

Da je tome tako, možda se najbolje vidi na jednom sasvim bizarnom primjeru: njegovom sudjelovanju u feminističkom humanitarnom „vaginalnom” dijalogu i Puli.

Dnevni mediji objavili su tako da se naš predsjednik, kao „jedini od svih svjetskih državnika”, u Puli 28. kolovoza 2014. susreo sa spisateljicom i feministicom Evom Ensler, autoricom knjige „Vaginini monolozi” i da je tom prigodom simbolički dao potporu globalnom pokretu protiv nasilja prema ženama koji nosi naziv „Milijarda ustaje protiv nasilja nad ženama”.

zelig6

Blažen među ženama: Ivo Josipović divani o nasilju prema ženama s autoricom „Vagininih monologa” Evom Ensler i hrvatskom feministicom Radom Borić

Feministička i „vaginalna” potpora izuzetno je važna našem predsjedniku Republike, jer time želi spriječiti mogućnost da feminističke udruge daju javnu potpori jednoj ŽENI: njegovoj protukandidatkinji KGK.

Istom cilju služi i njegovo često druženje i iskazivanje uzajamnih simpatija i političke ljubavi s jednom drugom, znatno značajnijom, ikonom liberalnog, feminističkog i zelenog pokreta u Lijepoj Našoj Mirelom Holly.

zelig7a

Zeleno, što volimo zeleno: Mirela Holy i Ivo Josipović na Krku 2. rujna 2014.godine

Kao što simbolički uspješno glumi ženu i ekologa, predsjednik Josipović začas se pretvara u tuđmanovca ili čak „ljutog” Hercegovca: pri druženju s ratnicima i za vrijeme posjete Mostaru i Širokom Brijegu.

Strategija osvajanja potencijalno „tuđeg” biračkog tijela, koju zasad vrlo uspješno primjenjuje dr. IJ posljednjih je dana dobila vjetar u leđa nekim potezima SDP-a i VRH-a. Primjerice, manjim oporezivanjem plaća koje će zerice ili nešto više povećati plaće oko milijun građana. Općenito, Zoran Milanović i njegova vlada donijeli su odluku da neće donositi odluke ili zakone koji bi umanjili pobjedničke šanse dr-IJ-a.

Istodobno, javni diskurs kojim se služi vodstvo HDZ-a posljednjih mjeseci nikako ne može koristiti KGK. Verbalni rat i demonizacija Josipa Broza Tita (kojeg je Tuđman zvao „huljom svih hulja”, ali ga nije demonizirao i pretvarao u 100 postotnog zločinca), inzistiranje na lustraciji i sužavanje doktrinarne i izborne baze klasičnog „tuđmanizma” svakodnevno umanjuju pobjedničke šanse KGK.

Dakle, ako HDZ i Kolinda Grabar Kitarović doista žele pobijediti na predsjedničkim izborima, a razumno je pretpostaviti da to žele, u najkraćem roku moraju promijeniti retoriku i doktrinu, ne dopuštajući da svi feministički, zeleni, mladenački i antifašistički glasovi pripadnu lukavom i strpljivom Ivi Josipoviću – Zeligu.

zelig8a

Sa vojnicima, prigodnim manekenima – ekolozima

zelig9a

S partizankama, partizanima i hrvatskim Srbima

zelig10a

S predstavnicama veseljačkih (homoseksualnih i srodnih) udruga

Slaven Letica

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nevenka Nekić: U Vukovaru šest dana nakon mirne reintegracije

Objavljeno

na

Objavio

Gradski muzej Vukovar, Ruševina dvorca Eltz u kolovozu 1991. (iz fotodokumentacije Gradskog muzeja Vukovar)
Gradski muzej Vukovar, Ruševina dvorca Eltz u kolovozu 1991. (iz fotodokumentacije Gradskog muzeja Vukovar)

Onaj tko nije bio u Vukovaru u vremenu kad je dočekao tzv. mirnu integraciju, ne može uopće predstaviti svojim ljudskim osjetilima svu tragediju. Tada sam bila profesorica u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji i šesti dan po nesretnoj mirnoj integraciji povela svoje maturante u posjet Vukovaru. Bili su to mladići Zagrepčani i gotovo svi su prvi put putovali u Vukovar i do rijeke Dunava. Znala sam da je tek šesti dan bez izravne opasnosti, kao iz Biblije – Bog je stvorio čovjeka i plakao nad gradom u koji putujemo.

Znamo da se još nitko od stanovnika Hrvata nije vratio u ruševine. Znala sam i to da možda činim ludost preuzimajući na sebe odgovornost za mladiće koji nisu vidjeli što je rat, samo slike s TV koje nikada ne mogu dočarati sav užas koje počiniše zvijeri srbočetničke i partizanske armade nad ljupkim baroknim Vukovarom. Održala sam predavanje i upozorila moje učenike da se nikako ne udaljuju od skupine, ne govore apsolutno ništa i budu nadasve tihi.

Na ulazu u Vukovar još je stajala ploča ćiriličnoga natpisa, a onda smo ušli u nešto što je i bez moga upozorenja učinilo strašnu tišinu u autobusu. Nigdje ničega osim razvalina i gomila ruševina koje su zakrčivale i ulice. Nigdje žive duše. Vozimo se i nijemo gledamo kroz prozore autobusa u potpuno apokaliptičnu sliku nečega što je nekada bilo naselje, grad. Baš ni jedna građevina nije sačuvana, sve se pretvorilo u prah i pepeo. Ipak, jedan zvonik visoko strši – pravoslavna crkva. Nedirnuta. Upućujem vozača prema crkvi Sv. Filipa i Jakova. Ne možemo se autobusom uspinjati onim kratkim putem jer je potpuno zatrpan ruševinama kuća koje su tu nekada postojale.

To je prvo opasno mjesto. Zaustavljamo autobus i izlazimo na cestu ispod puteljka. Naređujem maturantima da šute i budu u grupi. Oni se zbijaju uz autobus. Tada prvi puta osjećamo strašan vonj koji pokriva ovaj turobni grad. To je mješavina paljevine koja nije iščeznula iz ruševina, smrad kanalizacije i truljenja smeća koje se osam godina nije odvozilo iz grada u kojem su krvnici stanovali. Jer kad umire kuća, umiru isvi njeni dijelovi – razne cijevi, vodovod, ostatci svih materijalnih stvari, razbijene kuhinje, tavani, podrumi… Iz kuća rastu bazga i druge divlje biljke, probijaju krovove, ljepljive plohe zidnih ostataka oblažu mahovine i lišajevi. Stara odjeća leži posvuda po dvorištima u koje gledamo penjući se uskom putanjom između gomila ruševina. Znamo da su vlasnici ili ubijeni ili protjerani. Sigurno ima krvi posvuda. Kažem mojima da treba hodati nježnim koracima po toj krvi. Momci šute kao nikada u životu.

Probijamo se uz hrpe ostataka zidova i rasute zapaljene građe i nekako ulazimo u crkvu nesvjesni da smo u opasnosti jer nad nama nema svoda, ali ima nagorenih greda i može bilok ada neka od njih pasti. Nasred crkve golema hrpa srušenoga svoda i komadi ostataka fresaka. Mladići se sagibaju i traže upravo te ostatke – uzimaju manje i spremaju u naprtnjače. Ja im tumačim kako je crkva izgledala prije rata jer moj prvi dolazak bio je davne 1961. godine. Na svodu je bila freska Majke Božjei bjelina komadića srušenoga svoda svjedoči o ljepoti stare naše arke koja je izdržala dugo dok nije pala. Tisuće granata sotonski sluge poslali su na Svetoga Filipa i Jakova, na ostatke svetoga Bone koji je ležao s desne strane oltara, čuvajući drevnu vjeru i nadu.

Kroz otvorene rane vidimo tmurno nebo, siječanjsko nebo prvih dana te nesretne reintegracije, do nas dopire graktanje vrana, jedinih ptica koje su nastanile nestali grad. Uvijek se one nastanjuju u krvlju natopljenom mjestu, gnijezde se po ranjenom drveću. Tako smo ih slušali u Lipiku, Pakracu, Voćinu… Moji su dečki užasnuti i smjerno, možda prvi puta u životu, shvaćaju zlo u njegovom najmračnijem liku, iako nema leševa oko nas, oni su duboko pod zemljom, našom hrvatskom.

Polako i šuteći spuštamo se do autobusa pazeći da nigdje ne stanemo izvan puteljka jer može biti eksploziva. Ulazimo u autobus i togatrenutka pojavljuje se prvo živo biće u sablasnom gradu. To je mlada ženska osoba, kosa do pojasa, kožna jakna i kratka suknjica koja jedva pokriva djelić tijela. Čuje se samo naše disanje i lupkanje potpetica goluždrave crnke. Suton se spustio vrlo brzo jer su oblaci pokrili nebo i začas će zimski mrak. Stoga žurimo do Dunava.

Većina nikada nije vidjeli Dunav. Spuštamo se niz nekoliko stuba i punimo ispražnjene boce kokakole mutnom dunavskom vodom. Jedan se okrene i rekne: To je ona iz naše himne. I to je bila jedina rečenica na cijelom putu. Meni se stegne srce i poteku suze.

Putem na povratku reći ću im mnogo toga o nastanku i procvatu Vukovara, kao i tragičnoj sudbini u ovom obrambenom domovinskom ratu. Nikada nisu bili pozorniji, nikada s takvom šutnjom slušali dok smo prolazili najprije kroz ostatke smrvljenih kuća, potom po putu kroz pusta polja koja nitko nije zasijao osam godina. Samo krv i suze ležali su oko nas.

Uvečer kasno zvali su neki roditelji. Moj sin plače, nisam ga vidjela godinama da plače. Neka plače, odgovaram, samo čestit čovjek plače kad vidi zlo.

Odvela sam ih prije svih da vide samo crno srce zla i da ga nikada ne zaborave.

Ići ćemo s drugom generacijom kasnije raščišćavati ruševine oko crkve i gimnazije. Ali to je bila radosnija tema.
Bože, hvala Ti na djeci koju si mi darovao.

Nevenka Nekić, prof./HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: U obrani čovječnosti

Objavljeno

na

Objavio

Među kulturnim događanjima u Hrvatskoj u posljednjem tromjesečju ove godine posebnu pozornost privlače i zaslužuju dvije manifestacije posvećene knjigama: »Mjesec hrvatske knjige« i 41. »Inter-liber«. Budući da se odnos prema knjizi kao takvoj u novije vrijeme radikalno mijenja i da posljedice promjena naravnoga i uvjetno rečeno tradicionalnoga odnosa prema knjizi mogu biti dalekosežno više nego katastrofalne, potrebno je sa stajališta općega dobra upozoriti bar na neke opasnosti i potaknuti da se štetne posljedice što je moguće više smanje.

Vrlo je pohvalno što je u organizaciji Knjižnica grada Zagreba i pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture I ove godine od 15. listopada do 15. studenoga održana manifestacija »Mjesec hrvatske knjige« koja je na državnoj i na lokalnim razinama progovorila o knjizi, promicala čitanje te na različitim programima okupljala ljubitelje knjige. Također je vrlo pohvalno što je ta ovogodišnja manifestacija bila posvećena kulturnoj baštini: glavna tema bila je »Baš baština«, moto »(U)čitaj nasljeđe!«, a osnovni motiv bila je glagoljica kao posebnost hrvatske baštine, nacionalnoga i kulturnoga identiteta. Ta vrijedna manifestacija zaslužila je daleko veću pozornost prosječnih hrvatskih građana i medija nego što ju je uspjela privući, jer ona je na specifičan način u službi općega dobra, konkretno u službi posvješćivanja i njegovanja hrvatske baštine, nacionalnoga i kulturnoga identiteta.

Interliber

Pohvalu zaslužuje i 41. po redu »Interliber«, međunarodni sajam knjiga i učila, manifestacija posvećena knjizi, izdavaštvu, kreativnomu stvaranju i susretanju čitatelja, urednika i autora, koju u Zagrebu organizira tvrtka »Zagrebački velesajam« u suradnji sa zajednicom nakladnika i knjižara, a pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture RH i zagrebačkoga gradonačelnika. Specifičan i u Hrvatskoj najpopularniji sajam knjiga od 13. do 18. studenoga nudi druženja i razgovore s književnicima, čitaonice i radionice, dodjele književnih nagrada, aukcije starih knjiga, kvizove, glazbene programe te stručne susrete nakladnika, knjižara i knjižničara i okrugle stolove. Među 300 izlagača iz 13 zemalja koji su predstavili svoja izdanja sudjeluju i izdavači iz Katoličke Crkve i drugih vjerskih zajednica te drugi izdavači knjiga vjerskoga sadržaja.

Obje te manifestacije posvećene knjizi posebno su važne u ozračju sve rasprostranjenije i sve agresivnije digitalizacije. Nitko imalo kulturan ne može biti protivnik napretka tehnologije i novih još nedavno nezamislivih mogućnosti koje ona pruža, no nitko imalo kulturan ne bi smio izgubiti svijest o opasnostima koje taj napredak tehnologije može izazvati, osobito ako se zanemare ili odbace etičke i općeljudske vrjednote. Premda to nije u potpunosti istinito, vrlo često i sve češće čuje se da su već stasali mladi naraštaji koji više uopće ne čitaju knjige, uopće više ne uzimaju u ruke novine ili tiskane časopise, a sve sadržaje koje ipak čitaju crpe s ekrana bilo onoga mobitelskoga, tabletskoga ili kompjutorskoga, što bi značilo da su mladi naraštaji već uhvaćeni u ralje digitalizacije. Činjenica jest da su naklade svih novina i časopisa sve manje, bez obzira na njihovu objektivnu (ne)vrijednost, odnosno da su izdanja knjiga u sramotno niskim nakladama. Činjenica je također da je većina sadržaja koji se na prvu ruku nameću korisnicima mobitela, tableta ili kompjutora posve suvišna, no sposobna je zaokupiti pozornost, pa i privremeno kapacitete u mozgu takvoga potrošača te on i nema potrebe za ozbiljnijim ili vrjednijim sadržajima. To ipak ne znači da na internetu nije moguće naći iznimno kvalitetne poželjne sadržaje, među kojima su i vjerski i duhovni, no do njih se može doći samo ciljano, po osobnoj odluci u duhu etičkih i općeljudskih, humanih vrjednota.
Na ovogodišnjem »Interliberu« Naklada »Ljevak« iz Zagreba predstavila je uspješnicu »Digitalna demencija: Kako mi i naša djeca silazimo s uma«, koji je u izvorniku objavio njemački lijevo orijentirani tjednik »Spiegel«.

Ovisnost o tehnologiji

Autor te uspješnice njemački je neuroznanstvenik i psihijatar Manfred Spitzer koji se posvetio istraživanju loših posljedica sve proširenijega fenomena digitalizacije i došao do zaključka, kako je istaknuo u naslovu svoje knjige, da digitalizacija može biti uzrok demencije (nesposobnosti pamćenja i sjećanja) te da je sposobna izazvati u ljudi gubljenje upotrebe vlastitoga uma. Autor je došao do zaključka da elektronički mediji: pametni telefoni, digitalni asistenti, računala, satelitska navigacija i stalna povezanost s internetom – »oslobađaju« čovjeka uobičajenih mentalnih napora pa on postaje sve ovisniji o tehnologiji, a psihičke sposobnosti sve više slabe. Je li u tom kontekstu suvišno podsjećati da čovjek koji izgubi sposobnost pamćenja i sjećanja i koji gubi sposobnost služenja vlastitim umom postaje lak plijen svim mogućim manipulatorima i manipulacijama, jer zapravo gubi ne samo svoj kulturni, nacionalni ili vjerski identitet, nego upravo svoju čovječnost, humanost te postaje nesposoban za život dostojan čovjeka?

Koliko je to osjetljivo i važno možda najbolje ilustrira činjenica da je Francuska zakonom zabranila učenicima donošenje mobitela, tableta ili svakoga drugoga prijenosnoga računala u školu! Jesu li te činjenice došle do Ministarstva obrazovanja koje digitalizađjom obrazovanja riskira da stasaju naraštaji dehumaniziranih ljudi? Nije li obveza svih ljudi dobre volje, svih institucija, uključujući i Katoličku Crkvu, koje žele biti u službi općega dobra, da porade na obnovi čitanja knjiga i novina, pa tako i knjiga vjerskih sadržaja i crkvenih glasila, jer to postaje obrana čovječnosti?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari