Connect with us

Kolumne

Umijeće vladanja u uvjetima pogibeljnog izbornog zakona

Published

on

PIXSELL

Iskustva diljem svijeta pokazuju kako izborni sustavi temeljeni na razmjernom predstavništvu narodne volje u parlamentu, a takav je na sceni i u Hrvatskoj, pogoduju izrazitoj stranačkoj rascjepkanosti najvišeg predstavničkog tijela. U takvim uvjetima parlamentarnu većinu nije lako ni formirati, a kamoli ju održavati. Mada se temelji na naizgled pravednom načelu, takav sustav u praksi često rezultira velikom nepravdom – tankom vladajućom većinom u kojoj stranke s malom potporom birača igraju odlučujuću ulogu. Kako bez njih nema većine, pruža im se širok prostor za ucjenjivanje većinske stranke, samim time glas njihovih birača efektivno vrijedi znatno više od drugih.

Veleslalom velemajstora Milana

Upravo to se dogodilo nakon izbora 2016. godine na kojima je trijumfirao HDZ i potom formirao vlast s višestruko manjim Mostom, partnerom koji nije dugo odolijevao napasti da iskoristi položaj karike bez koje se ne može. Vođen gramzljivošću i iskustvom iz “braka na brzaka” u prethodnoj Vladi s istim partnerom, Most je pokušao ponoviti igru “HDZ, ne ljuti se!”. Tada je, naime, izbacivao jednu po jednu HDZ-ovu figuricu s igraće ploče da bi u završnici, posudimo li izraz iz jedne druge igre, matirao kralja. Ipak, novi kralj nije prihvatio plesati po istim notama. Našavši se pred šahom, tajnicom je, ne kraljicom, ležerno matirao nelojalnog ortaka i pronašao drugog u polovici HNS-a oljuštenoj od tvrdog ideološkog mraka. No, time problem u kojem se našao zaglavivši s Mostom potencijalno nije otklonjen. Štoviše, osim HNS-a, sad je i Milorad Pupovac sa svojim SDSS-om došao u zahvalnu poziciju da samo o njemu ovisi Vlada. Veliku pregovaračku moć koju takav položaj nudi Pupovac je zorno demonstrirao izbacivši Martinu Dalić iz Vlade, i to unatoč žaljenju Andreja Plenkovića. A ovaj si, kao učenju sklon čovjek, ponavljanje takvog scenarija više nije želio priuštiti.

Pritom mu je pomoglo što čak i u okviru ovako destruktivnog izbornog sustava postoji lijek koji omogućava provođenje izborne volje približno omjeru dobivenih glasova. Ključ leži u proširenju vladajuće koalicije – koje, doduše, ne mora biti formalizirano, čak je i bolje ako samo visi u zraku – tako da niti jedan partner ne može više sâm srušiti Vladu. Možda slučajno, vjerojatnije ipak ne, s padom Dalićeve podudara se izljev kolekcionarske strasti u zagrebačkog gradonačelnika Bandića. Otad mu svako malo priđe neki dotad oporbeni zastupnik. Iako pridošlice nisu formalno dijelom vladajuće većine od 77 zastupnika, ni HNS ni Pupovac ne mogu ne voditi računa o novonastaloj realnosti, ponajprije činjenici da su sad lako zamjenjivi.

Bandićev vagon zastupnika u pričuvi savršeno se uklapa u kompoziciju HDZ-a. Prebjezi, naime, ne sudjeluju u kreiranju Vladinih politika, ali zato djeluju kao moćna poluga u pregovorima s HNS-om i Pupovcem, što je ovima jasno i bez da im se izrijekom kaže. No, nije stvar samo u dogovorima oko aktualnih politika. Svjestan činjenice kako zasigurno ne će na izbore u koaliciji s HDZ-om, HNS bi, budući će, što se izbori budu više bližili, imati sve manje izgubiti, mogao ucjenjivati njihovim tajmingom – recimo, demonstrativnim, predizbornim raskidom koalicije nekoliko mjeseci prije redovitog termina izbora. Bandićevim velemajstorskim veleslalomom to je onemogućeno. Premda slabije primijećeno, time je omogućeno da se konačno pokrenu postupci protiv članova Pupovčeve stranke osumnjičenih za ratne zločine. Ali i eliminacija tajkuna bliskog slijednicima obavještajnih struktura iz bivše države, Danka Končara u svojstvu strateškog partnera u Uljaniku.

No, sve to nije promaklo dubokoj državi i kadrovima iz škole “Cvitan-Bajić” koji svaki put kad Bandić odigra potez s dalekosežnim političkim posljedicama na štetu krugova čije interese štite, intenziviraju njegov pravosudni progon. Posebno je to bilo izraženo kad je Bandić pružio potporu Kolindi Grabar Kitarović u predsjedničkoj kampanji, a što je presudno utjecalo na ishod izbora. Sad se, eto, ponavlja.

Da Bandić Pupovca beskrajno iritira, vidjelo se po nervoznoj reakciji potonjeg na obraćanje vođe Bandićeva kluba u Saboru, Orbanova Mađara Jankovicsa, koji je, kako je Pupovac pedantno izbrojio, čak 5 puta ponovio da je uvjet ulaska u Bandićev klub podržavanje Vlade. No, ne cmolji Pupovac o destabilizaciji vladajuće većine radi sela, nego zato što mu je time ucjenjivački potencijal smanjen na simboličnu razinu. U svemu tome su posve nebitne božićne igrice s lomljenjem česnice i Bandićevo nalaženje novčića, koje su oni skloni površno zaključivati vidjeli kao znak njihova savezništva. Ipak, taj događaj nije drugo nego manifestacija Bandićeve nezajažljive potrebe da se u pravo vrijeme nađe u središtu pozornosti, pri čemu ni Pupovcu nije bilo mrsko uručiti mu danajski dar, čim se prisjetio kako su brzo s političke pozornice skliznuli sretni nalaznici novčića iz 2015. (Josipović) i 2016. (Orešković).

O glavosjecima i “starim kantama”

U svakom slučaju Bandićevo gorljivo popunjavanje albuma samoljepljivih sličica “Zastupnici i klubovi” više utječe na Pupovčevo držanje i od nedavnog atentata jatom prženih gavuna praćenih ponekom kriškom limuna, pa čak i od božićne čestitke mladog hrvatskog satiričara u usponu koji je na neprimjeren način čestitao Srbima Božić. Zacijelo potaknut čestitkom povodom Dana domovinske zahvalnosti, objavljenom u Pupovčevom časopisu Novosti –  karikaturom u čijem je središtu odrezana glava pjevača Marka Perkovića Thompsona za kojeg je poznato da taj blagdan slavi – mlađahni Virovitičanin vjerojatno je pomislio kako je odrubljena glava slavljenika, sukladno nekom starom srpskom običaju, neizostavni motiv tradicionalne srpske čestitke. Istini za volju, unatoč edukaciji na stranicama Pupovčevih Novosti, mladi performer će se morati još puno potruditi da njegov rad nadležne državne službe prepoznaju vrijednim isplate subvencije. Ovako, kako se svaka škola plaća, morat će uplatiti u državni proračun kako bi neki drugi, barem na papiru kad već drukčije ne mogu, mogli neometano sjeći hrvatske glave pod motom – Modrića objesiti, Thompsona obezglaviti! Zašto? Pa zato jer je to smiješno. Toliko smiješno da treba reći da je smiješno kako bi se znalo da je smiješno.

Destabilizacija vladajuće većine, a ponajviše njegove uloge u njoj, ostavila je vidnog traga i na licu Milorada Pupovca. Ni traga onom suverenom lisičjem kezu kojim je pred koju godinu popratio kako gosti na božićnom domjenku slažu puzzle prema motivima razbijenih ćiriličnih ploča u režiji “angažiranog umjetnika” uz njegov blagoslov. Sad je nekako posivio, pogled mu prazan i tup a faca obješena, dok mu brada pri govoru karakteristično podrhtava. Istina, mal’ko ga je utješio Krešo Beljak zakletvom u bratstvo i jedinstvo hrvatskog i srpskog naroda, primoravši Plenkovića na grimasu nalik sad već standardnoj Pupovčevoj. Time je lider HSS-a ujedno i džentlmenski poštedio preostale zastupnike svoje stranke suvišnih zapitkivanja kad ga budu napuštali. Sad barem više nikome ne će trebati objašnjavati zbog čega su to učinili.

Naslutivši kako se zapletom oko sklapanja ugovora za borbene zrakoplove otvara prostor za pakiranje ministru Krstičeviću, koji mu je neobično prirastao srcu tamo još od avgusta ’95, Pupovac je jako zabrinut za nadzvučnu sastavnicu Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Stalo mu je do F-16-ica gotovo koliko i onima koji su do jučer uvjeravali kako je riječ o starim kantama. Štoviše, stvarali su dojam da im svrha može biti tek kandidatura za Nobelovu nagradu za mir (a za to je važno tek zvati se Barak). I da takve kakve jesu, te “kante” najbliže vojnoj svrsi mogu poslužiti tek kao rekvizit za istovar prikladne materije na nekog nesvršenog podoficira JNA u sklopu performansa pod radnim nazivom “Što je Ante bez kante?”. Sad ni oni ne mogu bez “baraka”. Oduvijek su samo njih htjeli. Još kao djeca su izrađivali papirnate aviončiće u obliku “baraka”, ne mogavši usnuti bez njih. U jednoj im ruci medo, u drugoj “barak”! Njima uz bok su i oni koji su tek 4 godine poslije predsjedničkih izbora saznali da su glasovali zapravo za Matu Radeljića, negdje u isto vrijeme doznavši i tko je uopće on.

Poruka “velikoj” Hrvatskoj šamaranjem “malog” Izraela

Kako obično bude, ne manjka ni onih koji se naslađuju nad propašću posla s Izraelom umišljajući kako je Hrvatska u očima Svijeta centar svemira. U njihovim očicama Amerika sad šamara tamo nekakav bezvezni Izrael onemogućavajući ga da ispuni ono što se obvezao, samo kako bi poslala poruku neukrotivoj Hrvatskoj. Ne, nema to nikakve veze s porukom Izraelu kako ne može dodatno zarađivati na njezinom intelektualnom vlasništvu, k tome još i doniranom, i konkurirati joj na tržištu. Da odgovornosti hrvatske strane zbog nemogućnosti sklapanja posla nema, ne govori samo priznanje izraelske strane za govornicom prigodno urešenom kulisom od 12 hrvatskih barjaka (baš onoliko koliko je dogovoreno “baraka”) i jednog izraelskog, već i zdrav razum. Uz njega, zlomisleći mudrijaši, nezdravo fiksirani na Plenkovića, rado ignoriraju i prilično jasne, nimalo beznačajne poruke. Recimo, onu američkog veleposlanika Kohorsta kako će Hrvatska na kraju biti zadovoljna.

Na užas dežurnih ljubitelja katastrofe sve bi to još lako moglo ispasti optimalno po Hrvatsku. Izraelski avioni su marketinški dobro iskorišteni za vrijeme prošlogodišnje proslave Oluje. A tamo su se, slučajno ili ne, našli i generali Nacionalne garde američke države Minnesote što postaje zanimljivo u kontekstu šuškanja o mogućnosti nabave borbenih zrakoplova iz zaliha upravo te savezne države izravnom pogodbom s Amerikom. Možda ne će biti toliko moćni kao izraelske “stare kante”, ali mogli bi koštati manje i u cijelosti udovoljavati hrvatskim potrebama. A ni mogućnost da uz dojmljivu nadogradnju koštaju nešto više nije za odbaciti. Kako bilo da bilo, sva je prilika kako alternativne F-16-ice ne će stići bitno kasnije nego što bi prema planu stigli “baraci”, tako da hrvatski vitalni interes ne će biti ugrožen.

Konačno, budući Izrael nije u stanju ispuniti obvezu koju je preuzeo, otvara se prostor za moguće kompenzacije. Primjerice, za proširenje već najavljene suradnje na drugim poljima poput kibernetike i transfera visoke tehnologije, suradnje koja svojom neumoljivom geopolitičkom logikom nadilazi posao s avionima. A osjete li Izraelci potrebu ispričati se, Hrvatima zacijelo ne bi bilo mrsko kad bi ispriku popratili ubrzanjem postupka proglašenja Alojzija Stepinca Pravednikom među narodima. Makar, i bez toga je izgledno da će se to dogoditi prije nego Stepinčeva kanonizacija u Vatikanu koja očito zahtijeva sve veću strpljivost.

Uzaludni trud trubača

Naviknuti na jad, čemer i pesimizam, Hrvati se teško mire s činjenicom što konačno imaju vodstvo koje vodi aktivnu i uravnoteženu politiku, i prema vani i prema unutra, unatoč desetljećima sijanom minskom polju kojeg je izborni zakon sastavni dio. To je sad toliko šokantno da je mnogima teško na to se priviknuti. I dok prve violine sviraju maestralno, nađe se gdjekoja truba koja bi skladnu im melodiju prigušila grozničavim trubljenjem.

Među trubačima uzaludnim se trudom ističu oni koji bi mijenjali loš izborni zakon još gorim, onim koji još više mrvi – ne samo na stranke nego i unutar njih. Usput bi crtali izborne jedinice prema granicama povijesnih hrvatskih pokrajinama pa neka puca i po tim šavovima. Pupovčevu moć – za razliku od Bandićeve akcije koju preziru iz dna duše – ne bi umanjili, nego bi je, kad se pomno izračuna, još i povećali. No, lakše je vjerovati nego računati.

Uvidjevši pogubnost trenutnog izbornog zakona, mudri i odgovorni predlažu njegove promjene u posve suprotnom smjeru – onome koji favorizira vodeću listu dodatnim bonusom za pobjedu, ali tako da cijela Hrvatska bude jedna izborna jedinica, a ne razdrta po jedva zacijeljenim povijesnim ranama. Tako bi se bitno smanjila mogućnost pojave raznih Mostova, HNS-ova i Pupovaca u presudnoj ulozi, a posljedično i izbjeglo trošenje energije na neuobičajene manevre kako bi se takvima otupilo zube i svelo ih u realne okvire sukladno postignutim izbornim rezultatima. Zahvaljujući jednom drukčijem tipu zakona koji je također favorizirao najjaču stranku, HDZ je na prvim višestranačkim izborima s 45% glasova dobio 66% mjesta u Saboru i doveo Hrvatsku do samostalnosti i slobode. Kako bi se tada sve odigralo da je vrijedio izborni zakon za koji sa zalažu oni koji sebe danas nazivaju narodom, a temeljem kojeg bi ondašnji HDZ morao koalirati sa Savkom, Budišom, Veselicama, Antunom Vujićem i još nekima, srećom se nikad ne će doznati.

Ali ne, ne valja čim nešto predloži Andrej Plenković. Valja samo ono iza čega stoji Robert Podolnjak, stručnjak svojedobno u službi Ive Josipovića pa onda tko mu već naiđe. Jer njegov je rukopis sigurno jamstvo da je to dobro za Hrvatsku. Jamstvo onima koji se nikad ne pitaju čemu što služi i što mu je svrha – bila riječ o izbornom zakonu, o borbenim zrakoplovima, ili čemu god trećem.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari