Pratite nas

Kolumne

Umijeće vladanja u uvjetima pogibeljnog izbornog zakona

Objavljeno

na

PIXSELL

Iskustva diljem svijeta pokazuju kako izborni sustavi temeljeni na razmjernom predstavništvu narodne volje u parlamentu, a takav je na sceni i u Hrvatskoj, pogoduju izrazitoj stranačkoj rascjepkanosti najvišeg predstavničkog tijela. U takvim uvjetima parlamentarnu većinu nije lako ni formirati, a kamoli ju održavati. Mada se temelji na naizgled pravednom načelu, takav sustav u praksi često rezultira velikom nepravdom – tankom vladajućom većinom u kojoj stranke s malom potporom birača igraju odlučujuću ulogu. Kako bez njih nema većine, pruža im se širok prostor za ucjenjivanje većinske stranke, samim time glas njihovih birača efektivno vrijedi znatno više od drugih.

Veleslalom velemajstora Milana

Upravo to se dogodilo nakon izbora 2016. godine na kojima je trijumfirao HDZ i potom formirao vlast s višestruko manjim Mostom, partnerom koji nije dugo odolijevao napasti da iskoristi položaj karike bez koje se ne može. Vođen gramzljivošću i iskustvom iz “braka na brzaka” u prethodnoj Vladi s istim partnerom, Most je pokušao ponoviti igru “HDZ, ne ljuti se!”. Tada je, naime, izbacivao jednu po jednu HDZ-ovu figuricu s igraće ploče da bi u završnici, posudimo li izraz iz jedne druge igre, matirao kralja. Ipak, novi kralj nije prihvatio plesati po istim notama. Našavši se pred šahom, tajnicom je, ne kraljicom, ležerno matirao nelojalnog ortaka i pronašao drugog u polovici HNS-a oljuštenoj od tvrdog ideološkog mraka. No, time problem u kojem se našao zaglavivši s Mostom potencijalno nije otklonjen. Štoviše, osim HNS-a, sad je i Milorad Pupovac sa svojim SDSS-om došao u zahvalnu poziciju da samo o njemu ovisi Vlada. Veliku pregovaračku moć koju takav položaj nudi Pupovac je zorno demonstrirao izbacivši Martinu Dalić iz Vlade, i to unatoč žaljenju Andreja Plenkovića. A ovaj si, kao učenju sklon čovjek, ponavljanje takvog scenarija više nije želio priuštiti.

Pritom mu je pomoglo što čak i u okviru ovako destruktivnog izbornog sustava postoji lijek koji omogućava provođenje izborne volje približno omjeru dobivenih glasova. Ključ leži u proširenju vladajuće koalicije – koje, doduše, ne mora biti formalizirano, čak je i bolje ako samo visi u zraku – tako da niti jedan partner ne može više sâm srušiti Vladu. Možda slučajno, vjerojatnije ipak ne, s padom Dalićeve podudara se izljev kolekcionarske strasti u zagrebačkog gradonačelnika Bandića. Otad mu svako malo priđe neki dotad oporbeni zastupnik. Iako pridošlice nisu formalno dijelom vladajuće većine od 77 zastupnika, ni HNS ni Pupovac ne mogu ne voditi računa o novonastaloj realnosti, ponajprije činjenici da su sad lako zamjenjivi.

Bandićev vagon zastupnika u pričuvi savršeno se uklapa u kompoziciju HDZ-a. Prebjezi, naime, ne sudjeluju u kreiranju Vladinih politika, ali zato djeluju kao moćna poluga u pregovorima s HNS-om i Pupovcem, što je ovima jasno i bez da im se izrijekom kaže. No, nije stvar samo u dogovorima oko aktualnih politika. Svjestan činjenice kako zasigurno ne će na izbore u koaliciji s HDZ-om, HNS bi, budući će, što se izbori budu više bližili, imati sve manje izgubiti, mogao ucjenjivati njihovim tajmingom – recimo, demonstrativnim, predizbornim raskidom koalicije nekoliko mjeseci prije redovitog termina izbora. Bandićevim velemajstorskim veleslalomom to je onemogućeno. Premda slabije primijećeno, time je omogućeno da se konačno pokrenu postupci protiv članova Pupovčeve stranke osumnjičenih za ratne zločine. Ali i eliminacija tajkuna bliskog slijednicima obavještajnih struktura iz bivše države, Danka Končara u svojstvu strateškog partnera u Uljaniku.

No, sve to nije promaklo dubokoj državi i kadrovima iz škole “Cvitan-Bajić” koji svaki put kad Bandić odigra potez s dalekosežnim političkim posljedicama na štetu krugova čije interese štite, intenziviraju njegov pravosudni progon. Posebno je to bilo izraženo kad je Bandić pružio potporu Kolindi Grabar Kitarović u predsjedničkoj kampanji, a što je presudno utjecalo na ishod izbora. Sad se, eto, ponavlja.

Da Bandić Pupovca beskrajno iritira, vidjelo se po nervoznoj reakciji potonjeg na obraćanje vođe Bandićeva kluba u Saboru, Orbanova Mađara Jankovicsa, koji je, kako je Pupovac pedantno izbrojio, čak 5 puta ponovio da je uvjet ulaska u Bandićev klub podržavanje Vlade. No, ne cmolji Pupovac o destabilizaciji vladajuće većine radi sela, nego zato što mu je time ucjenjivački potencijal smanjen na simboličnu razinu. U svemu tome su posve nebitne božićne igrice s lomljenjem česnice i Bandićevo nalaženje novčića, koje su oni skloni površno zaključivati vidjeli kao znak njihova savezništva. Ipak, taj događaj nije drugo nego manifestacija Bandićeve nezajažljive potrebe da se u pravo vrijeme nađe u središtu pozornosti, pri čemu ni Pupovcu nije bilo mrsko uručiti mu danajski dar, čim se prisjetio kako su brzo s političke pozornice skliznuli sretni nalaznici novčića iz 2015. (Josipović) i 2016. (Orešković).

O glavosjecima i “starim kantama”

U svakom slučaju Bandićevo gorljivo popunjavanje albuma samoljepljivih sličica “Zastupnici i klubovi” više utječe na Pupovčevo držanje i od nedavnog atentata jatom prženih gavuna praćenih ponekom kriškom limuna, pa čak i od božićne čestitke mladog hrvatskog satiričara u usponu koji je na neprimjeren način čestitao Srbima Božić. Zacijelo potaknut čestitkom povodom Dana domovinske zahvalnosti, objavljenom u Pupovčevom časopisu Novosti –  karikaturom u čijem je središtu odrezana glava pjevača Marka Perkovića Thompsona za kojeg je poznato da taj blagdan slavi – mlađahni Virovitičanin vjerojatno je pomislio kako je odrubljena glava slavljenika, sukladno nekom starom srpskom običaju, neizostavni motiv tradicionalne srpske čestitke. Istini za volju, unatoč edukaciji na stranicama Pupovčevih Novosti, mladi performer će se morati još puno potruditi da njegov rad nadležne državne službe prepoznaju vrijednim isplate subvencije. Ovako, kako se svaka škola plaća, morat će uplatiti u državni proračun kako bi neki drugi, barem na papiru kad već drukčije ne mogu, mogli neometano sjeći hrvatske glave pod motom – Modrića objesiti, Thompsona obezglaviti! Zašto? Pa zato jer je to smiješno. Toliko smiješno da treba reći da je smiješno kako bi se znalo da je smiješno.

Destabilizacija vladajuće većine, a ponajviše njegove uloge u njoj, ostavila je vidnog traga i na licu Milorada Pupovca. Ni traga onom suverenom lisičjem kezu kojim je pred koju godinu popratio kako gosti na božićnom domjenku slažu puzzle prema motivima razbijenih ćiriličnih ploča u režiji “angažiranog umjetnika” uz njegov blagoslov. Sad je nekako posivio, pogled mu prazan i tup a faca obješena, dok mu brada pri govoru karakteristično podrhtava. Istina, mal’ko ga je utješio Krešo Beljak zakletvom u bratstvo i jedinstvo hrvatskog i srpskog naroda, primoravši Plenkovića na grimasu nalik sad već standardnoj Pupovčevoj. Time je lider HSS-a ujedno i džentlmenski poštedio preostale zastupnike svoje stranke suvišnih zapitkivanja kad ga budu napuštali. Sad barem više nikome ne će trebati objašnjavati zbog čega su to učinili.

Naslutivši kako se zapletom oko sklapanja ugovora za borbene zrakoplove otvara prostor za pakiranje ministru Krstičeviću, koji mu je neobično prirastao srcu tamo još od avgusta ’95, Pupovac je jako zabrinut za nadzvučnu sastavnicu Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Stalo mu je do F-16-ica gotovo koliko i onima koji su do jučer uvjeravali kako je riječ o starim kantama. Štoviše, stvarali su dojam da im svrha može biti tek kandidatura za Nobelovu nagradu za mir (a za to je važno tek zvati se Barak). I da takve kakve jesu, te “kante” najbliže vojnoj svrsi mogu poslužiti tek kao rekvizit za istovar prikladne materije na nekog nesvršenog podoficira JNA u sklopu performansa pod radnim nazivom “Što je Ante bez kante?”. Sad ni oni ne mogu bez “baraka”. Oduvijek su samo njih htjeli. Još kao djeca su izrađivali papirnate aviončiće u obliku “baraka”, ne mogavši usnuti bez njih. U jednoj im ruci medo, u drugoj “barak”! Njima uz bok su i oni koji su tek 4 godine poslije predsjedničkih izbora saznali da su glasovali zapravo za Matu Radeljića, negdje u isto vrijeme doznavši i tko je uopće on.

Poruka “velikoj” Hrvatskoj šamaranjem “malog” Izraela

Kako obično bude, ne manjka ni onih koji se naslađuju nad propašću posla s Izraelom umišljajući kako je Hrvatska u očima Svijeta centar svemira. U njihovim očicama Amerika sad šamara tamo nekakav bezvezni Izrael onemogućavajući ga da ispuni ono što se obvezao, samo kako bi poslala poruku neukrotivoj Hrvatskoj. Ne, nema to nikakve veze s porukom Izraelu kako ne može dodatno zarađivati na njezinom intelektualnom vlasništvu, k tome još i doniranom, i konkurirati joj na tržištu. Da odgovornosti hrvatske strane zbog nemogućnosti sklapanja posla nema, ne govori samo priznanje izraelske strane za govornicom prigodno urešenom kulisom od 12 hrvatskih barjaka (baš onoliko koliko je dogovoreno “baraka”) i jednog izraelskog, već i zdrav razum. Uz njega, zlomisleći mudrijaši, nezdravo fiksirani na Plenkovića, rado ignoriraju i prilično jasne, nimalo beznačajne poruke. Recimo, onu američkog veleposlanika Kohorsta kako će Hrvatska na kraju biti zadovoljna.

Na užas dežurnih ljubitelja katastrofe sve bi to još lako moglo ispasti optimalno po Hrvatsku. Izraelski avioni su marketinški dobro iskorišteni za vrijeme prošlogodišnje proslave Oluje. A tamo su se, slučajno ili ne, našli i generali Nacionalne garde američke države Minnesote što postaje zanimljivo u kontekstu šuškanja o mogućnosti nabave borbenih zrakoplova iz zaliha upravo te savezne države izravnom pogodbom s Amerikom. Možda ne će biti toliko moćni kao izraelske “stare kante”, ali mogli bi koštati manje i u cijelosti udovoljavati hrvatskim potrebama. A ni mogućnost da uz dojmljivu nadogradnju koštaju nešto više nije za odbaciti. Kako bilo da bilo, sva je prilika kako alternativne F-16-ice ne će stići bitno kasnije nego što bi prema planu stigli “baraci”, tako da hrvatski vitalni interes ne će biti ugrožen.

Konačno, budući Izrael nije u stanju ispuniti obvezu koju je preuzeo, otvara se prostor za moguće kompenzacije. Primjerice, za proširenje već najavljene suradnje na drugim poljima poput kibernetike i transfera visoke tehnologije, suradnje koja svojom neumoljivom geopolitičkom logikom nadilazi posao s avionima. A osjete li Izraelci potrebu ispričati se, Hrvatima zacijelo ne bi bilo mrsko kad bi ispriku popratili ubrzanjem postupka proglašenja Alojzija Stepinca Pravednikom među narodima. Makar, i bez toga je izgledno da će se to dogoditi prije nego Stepinčeva kanonizacija u Vatikanu koja očito zahtijeva sve veću strpljivost.

Uzaludni trud trubača

Naviknuti na jad, čemer i pesimizam, Hrvati se teško mire s činjenicom što konačno imaju vodstvo koje vodi aktivnu i uravnoteženu politiku, i prema vani i prema unutra, unatoč desetljećima sijanom minskom polju kojeg je izborni zakon sastavni dio. To je sad toliko šokantno da je mnogima teško na to se priviknuti. I dok prve violine sviraju maestralno, nađe se gdjekoja truba koja bi skladnu im melodiju prigušila grozničavim trubljenjem.

Među trubačima uzaludnim se trudom ističu oni koji bi mijenjali loš izborni zakon još gorim, onim koji još više mrvi – ne samo na stranke nego i unutar njih. Usput bi crtali izborne jedinice prema granicama povijesnih hrvatskih pokrajinama pa neka puca i po tim šavovima. Pupovčevu moć – za razliku od Bandićeve akcije koju preziru iz dna duše – ne bi umanjili, nego bi je, kad se pomno izračuna, još i povećali. No, lakše je vjerovati nego računati.

Uvidjevši pogubnost trenutnog izbornog zakona, mudri i odgovorni predlažu njegove promjene u posve suprotnom smjeru – onome koji favorizira vodeću listu dodatnim bonusom za pobjedu, ali tako da cijela Hrvatska bude jedna izborna jedinica, a ne razdrta po jedva zacijeljenim povijesnim ranama. Tako bi se bitno smanjila mogućnost pojave raznih Mostova, HNS-ova i Pupovaca u presudnoj ulozi, a posljedično i izbjeglo trošenje energije na neuobičajene manevre kako bi se takvima otupilo zube i svelo ih u realne okvire sukladno postignutim izbornim rezultatima. Zahvaljujući jednom drukčijem tipu zakona koji je također favorizirao najjaču stranku, HDZ je na prvim višestranačkim izborima s 45% glasova dobio 66% mjesta u Saboru i doveo Hrvatsku do samostalnosti i slobode. Kako bi se tada sve odigralo da je vrijedio izborni zakon za koji sa zalažu oni koji sebe danas nazivaju narodom, a temeljem kojeg bi ondašnji HDZ morao koalirati sa Savkom, Budišom, Veselicama, Antunom Vujićem i još nekima, srećom se nikad ne će doznati.

Ali ne, ne valja čim nešto predloži Andrej Plenković. Valja samo ono iza čega stoji Robert Podolnjak, stručnjak svojedobno u službi Ive Josipovića pa onda tko mu već naiđe. Jer njegov je rukopis sigurno jamstvo da je to dobro za Hrvatsku. Jamstvo onima koji se nikad ne pitaju čemu što služi i što mu je svrha – bila riječ o izbornom zakonu, o borbenim zrakoplovima, ili čemu god trećem.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Liječenje medijskih tumora

Objavljeno

na

Objavio

Umjesto promjena zakonskih odredaba koje omogućuju podizanje optužaba protiv medija koji namjerno ocrnjuju neistomišljenike, trebalo bi na presudama učiti i tako liječiti tumore u medijskom prostoru.

Mediji i tužbe

Večernji list je u subotu 12. siječnja u političkom magazinu »Obzor« objavio tekst pod naslovom »Suci i političari kreirali sustav bogaćenja na račun kritika u medijima«, a u podnaslovu toga teksta među ostalim navedena je tvrdnja da danas sudci »olako dosuđuju neopravdane i visoke odštete dužnosnicima protiv nakladnika medija«.

I drugi mediji u najnovije su vrijeme problematizirali sudske presude na štetu medijskih djelatnika i nakladnika medija, a neki mediji i drugi javni subjekti zbog tih pojedinih presuda zatražili su i promjenu zakonskih odredaba na temelju kojih su te presude donesene.

Očito, u javnosti je otvoreno društveno pitanje koje se tiče više članova društva nego što bi se to na prvi pogled moglo činiti, pa zaslužuje makar parcijalan osvrt sa stajališta općega dobra.

Svaki član hrvatskoga društva, kao i svaki čovjek općenito, ima potrebu biti informiran, odnosno steći znanje o svim relevantnim čimbenicima, od institucija do osoba u tim institucijama i o njihovu djelovanju.

Relevantni čimbenici nisu niti mogu biti jednoznačni, jer relevantnost ovisi o širini kruga ljudi kojih se tiče djelovanje određene institucije odnosno osoba u tim institucijama te o objektivnoj važnosti određenih podataka o tim institucijama i osobama u njima.

Dakle, mogu postojati i postoje potpuno irelevantni podatci i znanja i o pojedinim institucijama i o pojedinim osobama u njima.

Drugim riječima postoji u svakom društvu javni interes za određene relevantne informacije i spoznaje, no vrlo je teško ili nemoguče potpuno točno odrediti gdje je granica između javnoga interesa i prava na dostojanstvo i privatnost institucija i osoba u njima.

Nemogućnost da se točno objektivno odredi ta granica u većini medija vrlo se često zlorabi za pristranost, za zaštitu pripadnika mediju ili medijskim djelatnicima bliske interesne skupine, odnosno za »deranje kože« pripadnicima suprotstavljene interesne skupine.

“Deranje kože”

Vrlo je čest slučaj da se prozivaju bilo institucije bilo osobe iz suprotstavljene interesne skupine za sasvim konkretna (ne)djela, a istodobno se prešućuju doslovno takva ili još gora (ne)djela pripadnika vlastite interesne skupine ili mediju i medijskim djelatnicima bliske interesne skupine.

U takvu ponašanju često nije žrtva samo javni interes, nego i cjelokupna javnost jer pristrano obaviještena zapravo ostaje dezinformirana i izmanipulirana.

Veoma je mnogo informacija i znanja koje bi hrvatski građani voljeli doznati, što je konačno i njihovo pravo i javni interes, no ostaju uskraćeni jer »gospodari« glavne struje javnoga mnijenja doziraju informacije po svojim interesima ili po interesima svojih nalogodavaca.

Često vrlo tendenciozna pitanja koja novinari po naputku svojih urednika moraju postaviti javnim osobama očit su primjer manipulacije i zloporabe javnoga interesa.

Premda je svima očito da je već takvo medijsko ponašanje pristrano, nekorektno, često upravo bezočno, još je gore kad se za »deranje kože« ideološkim ili političkim neistomišljenicima pribjegava poluistinama ili čak neistinama, izmišljotinama.

Osobe tako »oderane kože« često nemaju nikakvih izgleda sa svoga lica isprati utisnutu javnu ljagu pa su prisiljene zaštitu svojega dostojanstva i svojega dobroga glasa potražiti na sudu. U hrvatskim okolnostima, u kojima ima relativno puno »deranja kože« ideološkim ili političkim neistomišljenicima, zapravo vrlo mali broj ocrnjenih osoba zatraži zaštitu na sudu.

Namjerno ocrnjivanje neistomišljenika

Među onima koji znaju tražiti zaštitu na sudu ima često i onih koji bi željeli da ta društvena institucija potvrdi njihovu nedužnost premda uopće nisu nedužni, jer mediji su prenijeli vjerodostojne i istinite informacije. I u takvim slučajevima vrlo je važna uloga sudaca i sudova da prepoznaju tko zastupa istinu.

Zadaća je i Državnoga odvjetništva, na svim razinama, zaštititi javni interes i hrvatske građane općenito od očitih dezinformacija i manipulacija, kao i javne institucije od pristranoga vrijeđanja, sramoćenja ili ocrnjivanja.

Dosadašnje sudske presude za duševne boli u iznosu od 15 do 50 tisuća kuna ipak nikako ne mogu biti očitovanje »sustava za bogaćenje na račun kritika u medijima« jer se s takvim svotama baš nitko ne može obogatiti, pa je očito riječ o namjernom medijskom napuhivanju i preuveličavanju.

Ne bi se moglo smatrati ni etičkim ponašanjem sudstva ako bi takvim presudama štitilo samo svoje članove, odnosno svoju skupinu, kao što se ne bi moglo etičkim smatrati ponašanje medija i medijskih djelatnika koji bi smišljeno prešućivali slabosti ili čak krivična djela u vlastitim redovima, a na velika zvona stavljali nedjela svih drugih.

Pravedne sudske presude – i medijskim djelatnicima – trebale bi imati i društveno-odgojnu ulogu te bi trebale biti s jedne strane upozorenje da se takva nedjela više ne čine, a s druge strane opomena da će takva nedjela, budu li se i dalje činila, ipak biti kažnjena.

Umjesto promjena zakonskih odredaba koje omogućuju podizanje optužaba protiv medija koji namjerno ocrnjuju neistomišljenike, trebalo bi na presudama učiti i tako liječiti tumore u medijskom prostoru.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Marijan Križić: Kršćanska Europa se urušava

Objavljeno

na

Objavio

Sustavno nam nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva

Sudeći prema događajima u protekloj godini, ni u ovoj koja nam upravo otvara svoja vrata, zasigurno nam ne će biti dosadno. Zapravo živimo u vremenu dramatičnih promjena globalnih razmjera, kakve povijest nije zabilježila. Možda najbliža usporedba je ona s urušavanjem i padom Rimskoga Carstva i goleme seobe naroda u Europi koja je iz temelja promijenila političku, kulturnu i civilizacijsku sliku Sredozemlja, na čijem je zgarištu potom iznikla i oblikovala se kršćanska Europa, koja je u narednim stoljećima presudno utjecala na svjetsku povijest.

Kršćanska Europa se urušava, točnije rečeno ona se već urušila. Ispražnjena od duhovnog sadržaja, Europa gubi svoj identitet, a s time i svoju vitalnost. Europa je u demografskom slobodnom padu i nitko više ne vidi načina da se to zaustavi. Štoviše sustavno se nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva. Nametanjem tih antivrijednosti dodatno se rastaču i posljednje uporišne točke na kojima počiva budućnost svakoga naroda: brak, obitelj i djeca. Umjesto da takvi pogubni trendovi potaknu na buđenje, pa i obraćenje, oni kao da još više razjaruju autodestriuktivne strasti gospodara institucija, koje su po naputku Antonia Gramscia već odavno zauzeli.

Kao da se pred nama otvaraju stranice Apokalipse, koje u prosječno upućenom čovjeku izazivaju strah i nemoć pred kataklizmičkim događanjima. Da ne bi bilo nikakve dvojbe, mi doista živimo u vremenu u kojemu se obistinjuju riječi iz Otkrivenja, jer knjiga Otkrivenja nije fikcija, koja se  odnosi na neko imaginarno područje i apstraktno vrijeme, nego je knjiga života, koja govori o nama  i o našem vremenu. Ali knjiga Otkrivenja nije knjiga zastrašivanja, nego knjiga nade i velikog obećanja za one koji iščekuju milost i spasenje. U njoj se ispunjavaju riječi sv. Ivana Krstitelja u kojemu on svjedoči o Onome, kojemu Ivan nije dostojan razriješiti remenje na obući:  “U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.« (Lk 3,17). U dramatičnim Isusovim riječima koje čitamo u Lukinu evanđelju (usp. Lk 21,25-32), kao da nam se otvaraju stranice naše povijesti. “Kada čujete za ratove i bune, nemojte se prestrašiti…”, govori  Isus te nastavlja o velikim znacima na nebesima, o progonima, o izdajstvu najbližih… Unatoč tome završava riječima: “…ni jedna vlas s glave neće vam propasti.” To znači da smo nad svime što nam se događa, zaogrnuti Božjom milošću, Božjim mirom i spasenjem.

Čitava povijest kršćanstva obilježena je progonima kršćana diljem svijeta. U posljednjim vremenima ti su progoni poprimili goleme razmjere, posebice u velikim dijelovim Afrike i Azije. Sve ovo dramatično se približava Europi u kojoj se svako malo pojedinačni slučajevi nasilja slijevaju u rijeku jedne opće pojave, koju i ne primjećujemo. Poput žabe u toploj vodi koja se približava točki vrenja. Na razvalinama golemog Rimskog Carstva niknula je nova civilizacija. Sve ono što je bilo zdravo u njemu, a to je vjera u Krista postalo je ishodište i rasadište novoga života i nove civilizacije.

U svim presudnim trenutcima Bog šalje svoje proroke da prokrče put i uvedu nas u novo poglavlje ljudske povijesti. Na prijelazu iz 5. u 6. stoljeće pojavio se sv. Benedikt. U to vrijeme nad Rimljanima su vladali arijanski Goti. Benedikt kao Rimljanin vidio je da je stari svijet i stara slava Rima otišla u nepovrat. Tražio je što Bog želi od toga vremena i svijeta u nastajanju. Iz samostana u Monte Cassinu sv. Benedikt je sa svojom redovničkom braćom krenuo u preobrazbu novoga svijeta i zato ga je s pravom Crkva proglasila zaštitnikom Europe. Bog ni danas ne će odbaciti europsku baštinu. Ali i ovaj puta će doći Krist s vijačom, odbaciti pljevu i sabrati svoje žito. Iz toga sjemena niknut će novi život, i novi identiteti. Ništa vrijedno Bog ne će odbaciti, nego će sve dobrobiti ugrađeno u Božji puzzle po kojemu Bog spašava čovječanstvo i ljudski rod. Kroz povijest su nastajale i nestajale civilizacije i narodi. Neki narodi uspjeli su se održati i nadživjeti civilizacijske lomove. Najbolji primjer u tome su Židovi. Njihov opstanak uistinu je znak, kojega je teško objasniti bez promišljanja o Božjem planu i providnosti. Europa kakvu danas vidimo, za nekoliko desetljeća sigurno više neće postojati. Hoće li opstati hrvatski narod ovisi isključivo o nama i o tome koliko ćemo ostati vjerni Bogu.
Isus nam poručuje: “U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet” (Iv 16,33). Ako ostanemo uz Krista i mi smo pobjednici.
Tako neka bude!

Marijan Križić, Veritas

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari