Pratite nas

Kolumne

Umijeće vladanja u uvjetima pogibeljnog izbornog zakona

Objavljeno

na

PIXSELL

Iskustva diljem svijeta pokazuju kako izborni sustavi temeljeni na razmjernom predstavništvu narodne volje u parlamentu, a takav je na sceni i u Hrvatskoj, pogoduju izrazitoj stranačkoj rascjepkanosti najvišeg predstavničkog tijela. U takvim uvjetima parlamentarnu većinu nije lako ni formirati, a kamoli ju održavati. Mada se temelji na naizgled pravednom načelu, takav sustav u praksi često rezultira velikom nepravdom – tankom vladajućom većinom u kojoj stranke s malom potporom birača igraju odlučujuću ulogu. Kako bez njih nema većine, pruža im se širok prostor za ucjenjivanje većinske stranke, samim time glas njihovih birača efektivno vrijedi znatno više od drugih.

Veleslalom velemajstora Milana

Upravo to se dogodilo nakon izbora 2016. godine na kojima je trijumfirao HDZ i potom formirao vlast s višestruko manjim Mostom, partnerom koji nije dugo odolijevao napasti da iskoristi položaj karike bez koje se ne može. Vođen gramzljivošću i iskustvom iz “braka na brzaka” u prethodnoj Vladi s istim partnerom, Most je pokušao ponoviti igru “HDZ, ne ljuti se!”. Tada je, naime, izbacivao jednu po jednu HDZ-ovu figuricu s igraće ploče da bi u završnici, posudimo li izraz iz jedne druge igre, matirao kralja. Ipak, novi kralj nije prihvatio plesati po istim notama. Našavši se pred šahom, tajnicom je, ne kraljicom, ležerno matirao nelojalnog ortaka i pronašao drugog u polovici HNS-a oljuštenoj od tvrdog ideološkog mraka. No, time problem u kojem se našao zaglavivši s Mostom potencijalno nije otklonjen. Štoviše, osim HNS-a, sad je i Milorad Pupovac sa svojim SDSS-om došao u zahvalnu poziciju da samo o njemu ovisi Vlada. Veliku pregovaračku moć koju takav položaj nudi Pupovac je zorno demonstrirao izbacivši Martinu Dalić iz Vlade, i to unatoč žaljenju Andreja Plenkovića. A ovaj si, kao učenju sklon čovjek, ponavljanje takvog scenarija više nije želio priuštiti.

Pritom mu je pomoglo što čak i u okviru ovako destruktivnog izbornog sustava postoji lijek koji omogućava provođenje izborne volje približno omjeru dobivenih glasova. Ključ leži u proširenju vladajuće koalicije – koje, doduše, ne mora biti formalizirano, čak je i bolje ako samo visi u zraku – tako da niti jedan partner ne može više sâm srušiti Vladu. Možda slučajno, vjerojatnije ipak ne, s padom Dalićeve podudara se izljev kolekcionarske strasti u zagrebačkog gradonačelnika Bandića. Otad mu svako malo priđe neki dotad oporbeni zastupnik. Iako pridošlice nisu formalno dijelom vladajuće većine od 77 zastupnika, ni HNS ni Pupovac ne mogu ne voditi računa o novonastaloj realnosti, ponajprije činjenici da su sad lako zamjenjivi.

Bandićev vagon zastupnika u pričuvi savršeno se uklapa u kompoziciju HDZ-a. Prebjezi, naime, ne sudjeluju u kreiranju Vladinih politika, ali zato djeluju kao moćna poluga u pregovorima s HNS-om i Pupovcem, što je ovima jasno i bez da im se izrijekom kaže. No, nije stvar samo u dogovorima oko aktualnih politika. Svjestan činjenice kako zasigurno ne će na izbore u koaliciji s HDZ-om, HNS bi, budući će, što se izbori budu više bližili, imati sve manje izgubiti, mogao ucjenjivati njihovim tajmingom – recimo, demonstrativnim, predizbornim raskidom koalicije nekoliko mjeseci prije redovitog termina izbora. Bandićevim velemajstorskim veleslalomom to je onemogućeno. Premda slabije primijećeno, time je omogućeno da se konačno pokrenu postupci protiv članova Pupovčeve stranke osumnjičenih za ratne zločine. Ali i eliminacija tajkuna bliskog slijednicima obavještajnih struktura iz bivše države, Danka Končara u svojstvu strateškog partnera u Uljaniku.

No, sve to nije promaklo dubokoj državi i kadrovima iz škole “Cvitan-Bajić” koji svaki put kad Bandić odigra potez s dalekosežnim političkim posljedicama na štetu krugova čije interese štite, intenziviraju njegov pravosudni progon. Posebno je to bilo izraženo kad je Bandić pružio potporu Kolindi Grabar Kitarović u predsjedničkoj kampanji, a što je presudno utjecalo na ishod izbora. Sad se, eto, ponavlja.

Da Bandić Pupovca beskrajno iritira, vidjelo se po nervoznoj reakciji potonjeg na obraćanje vođe Bandićeva kluba u Saboru, Orbanova Mađara Jankovicsa, koji je, kako je Pupovac pedantno izbrojio, čak 5 puta ponovio da je uvjet ulaska u Bandićev klub podržavanje Vlade. No, ne cmolji Pupovac o destabilizaciji vladajuće većine radi sela, nego zato što mu je time ucjenjivački potencijal smanjen na simboličnu razinu. U svemu tome su posve nebitne božićne igrice s lomljenjem česnice i Bandićevo nalaženje novčića, koje su oni skloni površno zaključivati vidjeli kao znak njihova savezništva. Ipak, taj događaj nije drugo nego manifestacija Bandićeve nezajažljive potrebe da se u pravo vrijeme nađe u središtu pozornosti, pri čemu ni Pupovcu nije bilo mrsko uručiti mu danajski dar, čim se prisjetio kako su brzo s političke pozornice skliznuli sretni nalaznici novčića iz 2015. (Josipović) i 2016. (Orešković).

O glavosjecima i “starim kantama”

U svakom slučaju Bandićevo gorljivo popunjavanje albuma samoljepljivih sličica “Zastupnici i klubovi” više utječe na Pupovčevo držanje i od nedavnog atentata jatom prženih gavuna praćenih ponekom kriškom limuna, pa čak i od božićne čestitke mladog hrvatskog satiričara u usponu koji je na neprimjeren način čestitao Srbima Božić. Zacijelo potaknut čestitkom povodom Dana domovinske zahvalnosti, objavljenom u Pupovčevom časopisu Novosti –  karikaturom u čijem je središtu odrezana glava pjevača Marka Perkovića Thompsona za kojeg je poznato da taj blagdan slavi – mlađahni Virovitičanin vjerojatno je pomislio kako je odrubljena glava slavljenika, sukladno nekom starom srpskom običaju, neizostavni motiv tradicionalne srpske čestitke. Istini za volju, unatoč edukaciji na stranicama Pupovčevih Novosti, mladi performer će se morati još puno potruditi da njegov rad nadležne državne službe prepoznaju vrijednim isplate subvencije. Ovako, kako se svaka škola plaća, morat će uplatiti u državni proračun kako bi neki drugi, barem na papiru kad već drukčije ne mogu, mogli neometano sjeći hrvatske glave pod motom – Modrića objesiti, Thompsona obezglaviti! Zašto? Pa zato jer je to smiješno. Toliko smiješno da treba reći da je smiješno kako bi se znalo da je smiješno.

Destabilizacija vladajuće većine, a ponajviše njegove uloge u njoj, ostavila je vidnog traga i na licu Milorada Pupovca. Ni traga onom suverenom lisičjem kezu kojim je pred koju godinu popratio kako gosti na božićnom domjenku slažu puzzle prema motivima razbijenih ćiriličnih ploča u režiji “angažiranog umjetnika” uz njegov blagoslov. Sad je nekako posivio, pogled mu prazan i tup a faca obješena, dok mu brada pri govoru karakteristično podrhtava. Istina, mal’ko ga je utješio Krešo Beljak zakletvom u bratstvo i jedinstvo hrvatskog i srpskog naroda, primoravši Plenkovića na grimasu nalik sad već standardnoj Pupovčevoj. Time je lider HSS-a ujedno i džentlmenski poštedio preostale zastupnike svoje stranke suvišnih zapitkivanja kad ga budu napuštali. Sad barem više nikome ne će trebati objašnjavati zbog čega su to učinili.

Naslutivši kako se zapletom oko sklapanja ugovora za borbene zrakoplove otvara prostor za pakiranje ministru Krstičeviću, koji mu je neobično prirastao srcu tamo još od avgusta ’95, Pupovac je jako zabrinut za nadzvučnu sastavnicu Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Stalo mu je do F-16-ica gotovo koliko i onima koji su do jučer uvjeravali kako je riječ o starim kantama. Štoviše, stvarali su dojam da im svrha može biti tek kandidatura za Nobelovu nagradu za mir (a za to je važno tek zvati se Barak). I da takve kakve jesu, te “kante” najbliže vojnoj svrsi mogu poslužiti tek kao rekvizit za istovar prikladne materije na nekog nesvršenog podoficira JNA u sklopu performansa pod radnim nazivom “Što je Ante bez kante?”. Sad ni oni ne mogu bez “baraka”. Oduvijek su samo njih htjeli. Još kao djeca su izrađivali papirnate aviončiće u obliku “baraka”, ne mogavši usnuti bez njih. U jednoj im ruci medo, u drugoj “barak”! Njima uz bok su i oni koji su tek 4 godine poslije predsjedničkih izbora saznali da su glasovali zapravo za Matu Radeljića, negdje u isto vrijeme doznavši i tko je uopće on.

Poruka “velikoj” Hrvatskoj šamaranjem “malog” Izraela

Kako obično bude, ne manjka ni onih koji se naslađuju nad propašću posla s Izraelom umišljajući kako je Hrvatska u očima Svijeta centar svemira. U njihovim očicama Amerika sad šamara tamo nekakav bezvezni Izrael onemogućavajući ga da ispuni ono što se obvezao, samo kako bi poslala poruku neukrotivoj Hrvatskoj. Ne, nema to nikakve veze s porukom Izraelu kako ne može dodatno zarađivati na njezinom intelektualnom vlasništvu, k tome još i doniranom, i konkurirati joj na tržištu. Da odgovornosti hrvatske strane zbog nemogućnosti sklapanja posla nema, ne govori samo priznanje izraelske strane za govornicom prigodno urešenom kulisom od 12 hrvatskih barjaka (baš onoliko koliko je dogovoreno “baraka”) i jednog izraelskog, već i zdrav razum. Uz njega, zlomisleći mudrijaši, nezdravo fiksirani na Plenkovića, rado ignoriraju i prilično jasne, nimalo beznačajne poruke. Recimo, onu američkog veleposlanika Kohorsta kako će Hrvatska na kraju biti zadovoljna.

Na užas dežurnih ljubitelja katastrofe sve bi to još lako moglo ispasti optimalno po Hrvatsku. Izraelski avioni su marketinški dobro iskorišteni za vrijeme prošlogodišnje proslave Oluje. A tamo su se, slučajno ili ne, našli i generali Nacionalne garde američke države Minnesote što postaje zanimljivo u kontekstu šuškanja o mogućnosti nabave borbenih zrakoplova iz zaliha upravo te savezne države izravnom pogodbom s Amerikom. Možda ne će biti toliko moćni kao izraelske “stare kante”, ali mogli bi koštati manje i u cijelosti udovoljavati hrvatskim potrebama. A ni mogućnost da uz dojmljivu nadogradnju koštaju nešto više nije za odbaciti. Kako bilo da bilo, sva je prilika kako alternativne F-16-ice ne će stići bitno kasnije nego što bi prema planu stigli “baraci”, tako da hrvatski vitalni interes ne će biti ugrožen.

Konačno, budući Izrael nije u stanju ispuniti obvezu koju je preuzeo, otvara se prostor za moguće kompenzacije. Primjerice, za proširenje već najavljene suradnje na drugim poljima poput kibernetike i transfera visoke tehnologije, suradnje koja svojom neumoljivom geopolitičkom logikom nadilazi posao s avionima. A osjete li Izraelci potrebu ispričati se, Hrvatima zacijelo ne bi bilo mrsko kad bi ispriku popratili ubrzanjem postupka proglašenja Alojzija Stepinca Pravednikom među narodima. Makar, i bez toga je izgledno da će se to dogoditi prije nego Stepinčeva kanonizacija u Vatikanu koja očito zahtijeva sve veću strpljivost.

Uzaludni trud trubača

Naviknuti na jad, čemer i pesimizam, Hrvati se teško mire s činjenicom što konačno imaju vodstvo koje vodi aktivnu i uravnoteženu politiku, i prema vani i prema unutra, unatoč desetljećima sijanom minskom polju kojeg je izborni zakon sastavni dio. To je sad toliko šokantno da je mnogima teško na to se priviknuti. I dok prve violine sviraju maestralno, nađe se gdjekoja truba koja bi skladnu im melodiju prigušila grozničavim trubljenjem.

Među trubačima uzaludnim se trudom ističu oni koji bi mijenjali loš izborni zakon još gorim, onim koji još više mrvi – ne samo na stranke nego i unutar njih. Usput bi crtali izborne jedinice prema granicama povijesnih hrvatskih pokrajinama pa neka puca i po tim šavovima. Pupovčevu moć – za razliku od Bandićeve akcije koju preziru iz dna duše – ne bi umanjili, nego bi je, kad se pomno izračuna, još i povećali. No, lakše je vjerovati nego računati.

Uvidjevši pogubnost trenutnog izbornog zakona, mudri i odgovorni predlažu njegove promjene u posve suprotnom smjeru – onome koji favorizira vodeću listu dodatnim bonusom za pobjedu, ali tako da cijela Hrvatska bude jedna izborna jedinica, a ne razdrta po jedva zacijeljenim povijesnim ranama. Tako bi se bitno smanjila mogućnost pojave raznih Mostova, HNS-ova i Pupovaca u presudnoj ulozi, a posljedično i izbjeglo trošenje energije na neuobičajene manevre kako bi se takvima otupilo zube i svelo ih u realne okvire sukladno postignutim izbornim rezultatima. Zahvaljujući jednom drukčijem tipu zakona koji je također favorizirao najjaču stranku, HDZ je na prvim višestranačkim izborima s 45% glasova dobio 66% mjesta u Saboru i doveo Hrvatsku do samostalnosti i slobode. Kako bi se tada sve odigralo da je vrijedio izborni zakon za koji sa zalažu oni koji sebe danas nazivaju narodom, a temeljem kojeg bi ondašnji HDZ morao koalirati sa Savkom, Budišom, Veselicama, Antunom Vujićem i još nekima, srećom se nikad ne će doznati.

Ali ne, ne valja čim nešto predloži Andrej Plenković. Valja samo ono iza čega stoji Robert Podolnjak, stručnjak svojedobno u službi Ive Josipovića pa onda tko mu već naiđe. Jer njegov je rukopis sigurno jamstvo da je to dobro za Hrvatsku. Jamstvo onima koji se nikad ne pitaju čemu što služi i što mu je svrha – bila riječ o izbornom zakonu, o borbenim zrakoplovima, ili čemu god trećem.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Izborno ludilo: Kreće ribolov, jer za političare narod je riba, riba koja pamti 5 sekundi

Objavljeno

na

Objavio

Godine Gospodnje 2019., dana 26, mjeseca ožujka, predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović, mahnut će startnom zastavicom za još jednu izbornu utrku u 4 etape.

Krenut će izborni ciklus, koji će se smjenjivati svakih šest mjeseci, a ponekim će upasti i unutarstranački izbori pa će to biti utrka u pet etapa. Kreće borba, uhljeba i karijerista za narod u kojoj će borbu voditi PR i spin majstori vodeći se pravilom zlatne ribice. Kreće ribolov, jer za političare narod je riba, riba koja pamti 5 sekundi i koji bi eto trebali funkcionirati po načelu – Obećanje, ludom radovanje.

Piše: Ante Rašić

U izbornoj kampanji narodu će se pričati kako su ovi, pa opet ovi i tako u nedogled, izbori ključni za njihov život i egzistenciju. Tako će oni koje oni trebaju poslati u birokratski raj na plaću kakvu narod ni na lutriji ne može osvojiti ili im za to treba čitav radni vijek, boriti se za njihovo dobro.

Borit će se da oni ništa ne brinu, da će im djeci i unucima biti bolje u Irskoj, Njemačkoj ili Bože sačuvaj Orbanovoj Mađarskoj.
Stati će priče o sposobnima ili nesposobnim političarima, o smrti djece u ambulantama, o sposobnim ravnateljima s nekoliko stranačkih iskaznica, o milijardama za sanaciju brodogradilišta i socijalizma da se narod ne bi pobunio i ne daj Bože izišao na ulicu da ugrozi političku stabilnost.

Prestat će priče o Mercedesima, opustošenoj Lici pogotovo Slavoniji za koju nema spasa bez obzira na teške milijarde koje država „dobrodušno” ukrcava u nju. Nestat će i Pupovac i kurikularna reforma, te teme neće biti na dnevnom redu, jer nećemo sad izazivati i sami sebi praviti štetu, a nestat će i Ogulinsko zelje, bratstvo i jedinstvo, stanovi i apartmani, svi će postati spasitelji Hrvatske čistih ruku i svijetla obraza.

Iskakat će tako političari i kandidati za financijski jackpot s naslovnica novina, TV ekrana i portala. Užarit će se društvene mreže, možda neka političarka osvane na Instagramu u sexi izdanju, jer izbori nemaju cijenu. Krcat će se šleperi novaca medijima koji, eto moraju biti good guys jer no no, ne smije se pisati loše, pogotovo ne o našim, a tko su to narodu naši ili njihovi.

Kreće borba klauzurama i stranačkim skupovima. Popunjavat će se sportske dvorane kvotama. Ratovat će oni lijevi međusobno, malobrojna desnica je i onako davno podijeljena, a oni narandžasti, vrebat će svoju priliku ili nepriliku iz prikrajka. Plavi su davno postali bezbojni, oni više niti smrde niti mirišu, postali su bez boje i mirisa ili će sad na izborima postati tamno plavi s nijansama crne.

Zvonit će telefoni, slati sms poruke, pozivati na pečene volove, čobance ili roštilj. Pivo će curiti potocima, narod će piti i jesti, a netko će im šaptati na uhu-ne zaboravi 26. svibnja glasamo za „naše” bolje sutra.

Naš Lovro će opet postati „sveti” Lovro, Bero spasitelj demokracije, a Božo svjetionik poštenja. Anka će loviti po Zagrebu, Krešo po Samboru, a Miletić po Uljaniku.

Plenki će biti kalif umjesto kalifa, a kreditni rejting putokaz da za Hrvate postoji svjetlo na kraju tunela, a tunel dugačak do Hamburga. Nitko se više neće sjećati grupe Borg, Uljanikovih milijardi, Mercedesa, Baraka, migranata, Ovčare, Vukovara, Škabrnje, još samo da nema tog nesretnog Bleiburga jer Jasenovac i dvije kolone nisu problem.

Imamo nove vrijednosti i nove moralne vertikale, vertikale poput Jelene Veljače ili novog doktora znanosti, najveći oslonac vlade u izglasavanju milijuna za roštilj, pivo ili podobne medije. Hrvati će zahvaljujući tim novcima napuniti prazan želudac i ugasiti žeđ, mediji napuniti blagajne.

Hodat će tako Hrvati od fešte do fešte, ma nije važno tko ju organizira jer sit bolje razmišlja, umirovljenici pljeskati povećanju mirovina jer umjesto 27 vekni kruha, sada će zahvaljujući vladi imati za cijeli mjesec. Ma tko ne bi volio takvu vladu.

Hodat će tako mlade nade u Armanijevim i Bossovim odijelima, pa iako bilo i 40 C, PR stručnjaci će skakati od njih, a lokalne stranačke vođe ponizno pljeskati i skandirati, ne njima već velikom vođi jer vođa zna.

Narod, oni koji trebaju izaći na izbore i zaokružiti listu ili omiljenog kandidata, e njih nitko ništa ne pita jer oni nisu tu da pitaju već glasaju, glasaju za „njihovo” dobro.

Narod je zaboravio na referendumske inicijative, zaboravili su na Istanbulsku konvenciju, na izmjene izbornog zakona, na „svetog Lovru” i APIS. Zaboravili su na milijune, stotine milijuna, ma milijarde, ma narod je riba, riba koja pamti pet sekundi i reagira na mrvice. Reagira na porciju graha, čobanca, tri ćevapa s roštilja i čašu piva, no jeli baš tako, e pa reći će nam rejting ispitivanja, a onda će narod opet nešto popiti 28 svibnja.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Diktatorica Veljača i dr. Bandić

Objavljeno

na

Objavio

Kako bi samo blagotvorna, pravična i općekorisna bila presuda na doživotni zatvor Radovanu Karadžiću da se dogodila 1996.! Pa čak i 1998. ili 1999. Ni 2001. ne bi bila za baciti.

Ovako, 2019., gotovo četvrt stoljeća nakon zlodjela za koja mu se sudilo, unatoč maksimalnog kazni ostaje gorak dojam zakašnjele pravde. Istina, bolje ikad nego nikad, ali “na vrijeme” je neusporedivo bolje nego “ikad”, jer prespora pravda, barem ovozemaljska, nikada nije potpuna.

Presuđen je starac koji je u međuvremenu nesmetano mogao raditi na vlastitoj mitizaciji, a razvoj događaja u zadnje 24 godine nakon rata nepovratan je i u mnogome nepopravljiv.

Svijet je 1995., u godini okončanja rata, bio potpuno drugačiji od današnjeg. Oni koji su tada bili starci više nisu živi, tadašnji zreli su današnji starci, a nekadašnji mladići i djevojke su sada sredovječni ljudi. O tome da su se u međuvremenu rodile i odrasle čitave nove generacije je izlišno i govoriti.

Drugačije se živi, posluje, komunicira, zabavlja. Karadžić je trebao biti osuđen u vrijeme kada još nije bilo mobitela, Interneta, društvenih mreža, šoping centara, komercijalnih televizija.
 Primjerice, tko je tada mogao zamisliti da će se mreža povezanih kompjutera šačice informatičkih frikova toliko razviti da će prožeti naše živote i umnogome određivati njihov ritam?

Tko je u vrijeme Santa Barbare i Rose Salvaje mogao pomisliti da će 2019. jedna glumica iz sapunica preko te mreže pozvati ljude na neki prosvjed na temu kojom se nikada ranije nije bavila, a već sutra će je primati premijer, predsjednica, ulizivati joj se i dopuštati joj da kroji zakone i određuje članove radnih skupina?

Čovjeku iz 1995. bi to bilo neshvatljivo bulažnjenje, nešto nepronično, kao da čita drevno, zakučasto, hermetično proročanstvo. Ili, tko je 1995. mogao pomisliti da će Milan Bandić jednoga dana postati počasni doktor Sveučilišta u Zagrebu?

No, krenimo redom. U ožujku 2019. godine, dioba vlasti u Hrvatskoj izgleda ovako: vlast se dijeli na zakonodavnu, sudsku, izvršnu i Jelenu Veljaču.

Uza sav respekt prema takvom aktivizmu i uz pretpostavku da Veljača s najboljom namjerom koristi svoju popularnost, društvene mreže, sunčan dan i revolt javnosti oko emotivno nabijene teme kao što je nasilje u obitelji, zabrinjavajuće je da osoba koja po tom pitanju nema nikakvih kvalifikacija niti prethodnog aktivističkog rada par dana nakon, ne osobito masovnog, Facebook-okupljanja biva primljena od strane premijera kao relevantna sugovornica o socijalnim politikama, resorna ministrica joj podnosi raport, a kao kruna svega glumica imenuje ljude u radne skupine, piše Nino Raspudić / Večernji list

Nakon tog farsičnog Facebook-državnog udara i pokoravanja Vlade, Veljača je pozvala na red Predsjednicu jer se nije nacrtala na prosvjedu: “Čini mi se da bi njena, barem simbolička podrška bila potrebna. Nije se pojavila, apsolutno mi je žao. Pozvali smo sve političare i u tom smislu sam jako razočarana. Ja sam se nadala da će ona kao žena doći podržati inicijativu” – izjavila je.

Što to znači “kao žena”? Jesu li muškarci a priori skloniji podržati nasilje? Je li to rodno stereotipno? Nadalje, koje su granice diktata samoproglašenih menadžera tuđe patnje? Podržava li automatski nasilje u obitelji onaj tko smatra kako se ne može na temelju instant uskakanja u temu o kojoj nemaš nikakve kvalifikacije i legitimiteta, pretendirati na vođenje socijalne i obiteljske politike države?

Izborna je godina i kriteriji su davno spušteni, pa je dan nakon primljene packe Veljaču i suradnice primila Predsjednica. Veljača joj je velikodušno oprostila što nije bila na prosvjedu, a sirota Predsjednica se pravdala kako nije mogla statirati u publici zbog privatnih obveza.

Mediji su kao najrelevantnije s tog sastanka prenijeli da su predsjednica i Veljača na sastanak stigle s istim frizurama, te pod naslovom “Modni dvoboj na Pantovčaku” kako je predsjedničina savjetnica imala istu bluzu kao ugledna gošća.

Možete li zamisliti Franju Tuđmana, ili čak Zorana Milanovića, kako prima nekog padobranca u državnu temu i podnosi mu raporte, par dana nakon što je dotični preko Facebooka pozvao na skup?

Događaju se nenormalne stvari. Što je sljedeće nakon instant Facebook-upravljanja resorom socijalne skrbi i obitelji? Hoće li kakva instagramuša preko noći izvaninstitucionalno preuzeti reformu školstva? Neki viđeniji tviteraš preuzeti uzde zdravstvene i mirovinske reforme? Forumski mudrijaš preuzeti vojsku? Bloger na temelju lajkova doći na čelo Nadbiskupije? Pobjednik reality showa automatski zasjesti na čelo Ustavnog suda?

Bizarno je da je na Veljačinom prosvjedu bio, dakle i prosvjedovao, valjda protiv samoga sebe, i premijer Plenković. Ako je i on tamo, protiv koga se bune? Tko je adresat prosvjeda? Tražile su se i neke stvari koje postoje već trideset godina, poput sos-telefona, kako je lijepo objasnila veteranka te borbe Neva Tolle, a gotovo svi drugi zahtjevi su ionako već u postupku.

Nekoliko desetljeća rada i borbe oko tih tema starim aktivisticama nije omogućilo pristup stolu vladajućih i medijsku pozornost koju je dobila Jelena Veljača nakon jedne objave na Facebooku. Na prvi pogled se čini kako je dobro što je tako javnost dodatno senzibilizirana za temu nasilja u obitelji, ali problem kod ovakve instant pozornosti je u mehanizmu “kako došlo tako i otišlo”.

Važne društvene teme koje se sve više prebacuju na tlo zvjezdane prašine vrlo brzo mogu prestati biti “in”, sutra ih može zamijeniti nešto drugo. Kratkoročni učinak je neupitan, ali devalvira li ovakav način tu problematiku dugoročno, srozava li institucije koje se time bave?

Među čudesima ovoga tjedna ističe se i fotografija s tribine svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji na kojoj ministra financija Zdravka Marića na ramenima na nosi poduzetnik koji se u zadnjim medijskim špekulacijama povezuje s ministricom Žalac. Mene je zadnji na ramenima nosio tata prije četrdeset godina, a gotovo sam vršnjak s ministrom. Što je sljedeće? Je li ga netko od tajkuna zadnjih godina nakon poslovnih ručkova podizao preko ramena da podrigne? Hoćemo li vidjeti i takve fotke?

Šlag na kraju ovog tjedna prepunog bizarnosti je pokretanje postupka za dodjelu počasnog doktorata zagrebačkog sveučilišta gradonačelniku Zagreba Milanu Bandiću. Zanimljivo bi bilo ispitati kako je uopće nastao taj običaj da se nekoga zaslužnog časti doktoratom? Izrada doktorata je vrlo opasna stvar. Tko je to prošao zna o čemu govorim, doktorat usiše čovjeka i pojede mu barem tri-četiri godine života. Ulaziš u područje samo donekle definirano temom, par godina istražuješ, iščitavaš, literatura se širi u beskonačno jer jedna knjiga usmjerava na pet drugih.

Godinama, danju i noću samo ti je to u glavi. Nekoliko puta padaš pod teretom, čini ti se da nikada nećeš ugledati kraj. Svakom tko ima namjeru raditi ozbiljan doktorat, savjetujem da to čini ili prije nego što dobije djecu ili kad potomstvo dovoljno odraste. Barem u mojoj struci, humanistici, paradoksalno, najmanji problem je doktorsku radnju fizički napisati, to je vrh ledene sante ispod kojeg je planina rada i istraživanja. Često se javi i postdoktorski sindrom, na kojeg su me upozoravali stariji, a što sam i sam iskusio, a to je da se nakon dovršenja i obrane doktorata, razboliš.

E sad, nekome tko prođe sve to nije lako gledati kako se počasnim doktoratom olako čašćava. Ako je Bandić imao zasluge za neke segmente Sveučilišta, a za Muzičku akademiju i rješenje njenog prostora definitivno jeste, što mu priznaje i nekadašnji takmac iz drugog kruga predsjedničkih izbora Ivo Josipović, mogu mu se odužiti na neki drugi način.

Temelji problem u slučaju “dr. Bandića” je što je on još na funkciji gradonačelnika grada u kojem sveučilište djeluje, što je dijelom i sukob interesa. Dakle, bilo bi pristojno, barem sačekati da siđe s vlasti, a potom, ako ga prosuđuju zaslužnim za rad Sveučilišta, vidjeti koji je najprimjereniji način da ga se odlikuje. Dodijeliti počasni doktorat osobi koja se nikada nije trudila zračiti akademskim habitusom je kontraproduktivno, pa na koncu, namjeru koja je možda i dobra pretvara u sprdnju. Je li Bandić svjestan da će ga, ako se to dogodi, svi zvati “Doktore”?

To je kao ishoditi da mu se dadne potvrda da je visok dva metra, pa time nije baš pravi dvometraš, nego “počasni”. Nije poznato žudi li on uopće za tim. Ljudi na vlasti ili na drugoj poziciji moći znaju imati čudne prohtjeve. Nekim ljudima koji su se naglo uspeli na društvenoj ljestvici kroz bogatstvo i moć vremenom to prestaje biti dovoljno pa se cilja i na simbolički status.

Počinju furati umjetnine, pa rodoslovlja, pa dvorci, pa plemićke titule, pa akademske titule, makar i počasne. Što je sljedeće? Ostale su još samo beatifikacije i kanonizacije. Možda bi pokušali pribaviti i to, ali je nezgodan osnovni preduvjet, koji se sastoji u tome da si umro. A takvi, kao što je poznato, uglavnom ne misle da su prolazni, da će ikada otići.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Hasanbegović: Molim vas višednevnu stanku kako bismo se konzultirali s Jelenom Veljačom

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari