Pratite nas

Kolumne

Umijeće vladanja u uvjetima pogibeljnog izbornog zakona

Objavljeno

na

PIXSELL

Iskustva diljem svijeta pokazuju kako izborni sustavi temeljeni na razmjernom predstavništvu narodne volje u parlamentu, a takav je na sceni i u Hrvatskoj, pogoduju izrazitoj stranačkoj rascjepkanosti najvišeg predstavničkog tijela. U takvim uvjetima parlamentarnu većinu nije lako ni formirati, a kamoli ju održavati. Mada se temelji na naizgled pravednom načelu, takav sustav u praksi često rezultira velikom nepravdom – tankom vladajućom većinom u kojoj stranke s malom potporom birača igraju odlučujuću ulogu. Kako bez njih nema većine, pruža im se širok prostor za ucjenjivanje većinske stranke, samim time glas njihovih birača efektivno vrijedi znatno više od drugih.

Veleslalom velemajstora Milana

Upravo to se dogodilo nakon izbora 2016. godine na kojima je trijumfirao HDZ i potom formirao vlast s višestruko manjim Mostom, partnerom koji nije dugo odolijevao napasti da iskoristi položaj karike bez koje se ne može. Vođen gramzljivošću i iskustvom iz “braka na brzaka” u prethodnoj Vladi s istim partnerom, Most je pokušao ponoviti igru “HDZ, ne ljuti se!”. Tada je, naime, izbacivao jednu po jednu HDZ-ovu figuricu s igraće ploče da bi u završnici, posudimo li izraz iz jedne druge igre, matirao kralja. Ipak, novi kralj nije prihvatio plesati po istim notama. Našavši se pred šahom, tajnicom je, ne kraljicom, ležerno matirao nelojalnog ortaka i pronašao drugog u polovici HNS-a oljuštenoj od tvrdog ideološkog mraka. No, time problem u kojem se našao zaglavivši s Mostom potencijalno nije otklonjen. Štoviše, osim HNS-a, sad je i Milorad Pupovac sa svojim SDSS-om došao u zahvalnu poziciju da samo o njemu ovisi Vlada. Veliku pregovaračku moć koju takav položaj nudi Pupovac je zorno demonstrirao izbacivši Martinu Dalić iz Vlade, i to unatoč žaljenju Andreja Plenkovića. A ovaj si, kao učenju sklon čovjek, ponavljanje takvog scenarija više nije želio priuštiti.

Pritom mu je pomoglo što čak i u okviru ovako destruktivnog izbornog sustava postoji lijek koji omogućava provođenje izborne volje približno omjeru dobivenih glasova. Ključ leži u proširenju vladajuće koalicije – koje, doduše, ne mora biti formalizirano, čak je i bolje ako samo visi u zraku – tako da niti jedan partner ne može više sâm srušiti Vladu. Možda slučajno, vjerojatnije ipak ne, s padom Dalićeve podudara se izljev kolekcionarske strasti u zagrebačkog gradonačelnika Bandića. Otad mu svako malo priđe neki dotad oporbeni zastupnik. Iako pridošlice nisu formalno dijelom vladajuće većine od 77 zastupnika, ni HNS ni Pupovac ne mogu ne voditi računa o novonastaloj realnosti, ponajprije činjenici da su sad lako zamjenjivi.

Bandićev vagon zastupnika u pričuvi savršeno se uklapa u kompoziciju HDZ-a. Prebjezi, naime, ne sudjeluju u kreiranju Vladinih politika, ali zato djeluju kao moćna poluga u pregovorima s HNS-om i Pupovcem, što je ovima jasno i bez da im se izrijekom kaže. No, nije stvar samo u dogovorima oko aktualnih politika. Svjestan činjenice kako zasigurno ne će na izbore u koaliciji s HDZ-om, HNS bi, budući će, što se izbori budu više bližili, imati sve manje izgubiti, mogao ucjenjivati njihovim tajmingom – recimo, demonstrativnim, predizbornim raskidom koalicije nekoliko mjeseci prije redovitog termina izbora. Bandićevim velemajstorskim veleslalomom to je onemogućeno. Premda slabije primijećeno, time je omogućeno da se konačno pokrenu postupci protiv članova Pupovčeve stranke osumnjičenih za ratne zločine. Ali i eliminacija tajkuna bliskog slijednicima obavještajnih struktura iz bivše države, Danka Končara u svojstvu strateškog partnera u Uljaniku.

No, sve to nije promaklo dubokoj državi i kadrovima iz škole “Cvitan-Bajić” koji svaki put kad Bandić odigra potez s dalekosežnim političkim posljedicama na štetu krugova čije interese štite, intenziviraju njegov pravosudni progon. Posebno je to bilo izraženo kad je Bandić pružio potporu Kolindi Grabar Kitarović u predsjedničkoj kampanji, a što je presudno utjecalo na ishod izbora. Sad se, eto, ponavlja.

Da Bandić Pupovca beskrajno iritira, vidjelo se po nervoznoj reakciji potonjeg na obraćanje vođe Bandićeva kluba u Saboru, Orbanova Mađara Jankovicsa, koji je, kako je Pupovac pedantno izbrojio, čak 5 puta ponovio da je uvjet ulaska u Bandićev klub podržavanje Vlade. No, ne cmolji Pupovac o destabilizaciji vladajuće većine radi sela, nego zato što mu je time ucjenjivački potencijal smanjen na simboličnu razinu. U svemu tome su posve nebitne božićne igrice s lomljenjem česnice i Bandićevo nalaženje novčića, koje su oni skloni površno zaključivati vidjeli kao znak njihova savezništva. Ipak, taj događaj nije drugo nego manifestacija Bandićeve nezajažljive potrebe da se u pravo vrijeme nađe u središtu pozornosti, pri čemu ni Pupovcu nije bilo mrsko uručiti mu danajski dar, čim se prisjetio kako su brzo s političke pozornice skliznuli sretni nalaznici novčića iz 2015. (Josipović) i 2016. (Orešković).

O glavosjecima i “starim kantama”

U svakom slučaju Bandićevo gorljivo popunjavanje albuma samoljepljivih sličica “Zastupnici i klubovi” više utječe na Pupovčevo držanje i od nedavnog atentata jatom prženih gavuna praćenih ponekom kriškom limuna, pa čak i od božićne čestitke mladog hrvatskog satiričara u usponu koji je na neprimjeren način čestitao Srbima Božić. Zacijelo potaknut čestitkom povodom Dana domovinske zahvalnosti, objavljenom u Pupovčevom časopisu Novosti –  karikaturom u čijem je središtu odrezana glava pjevača Marka Perkovića Thompsona za kojeg je poznato da taj blagdan slavi – mlađahni Virovitičanin vjerojatno je pomislio kako je odrubljena glava slavljenika, sukladno nekom starom srpskom običaju, neizostavni motiv tradicionalne srpske čestitke. Istini za volju, unatoč edukaciji na stranicama Pupovčevih Novosti, mladi performer će se morati još puno potruditi da njegov rad nadležne državne službe prepoznaju vrijednim isplate subvencije. Ovako, kako se svaka škola plaća, morat će uplatiti u državni proračun kako bi neki drugi, barem na papiru kad već drukčije ne mogu, mogli neometano sjeći hrvatske glave pod motom – Modrića objesiti, Thompsona obezglaviti! Zašto? Pa zato jer je to smiješno. Toliko smiješno da treba reći da je smiješno kako bi se znalo da je smiješno.

Destabilizacija vladajuće većine, a ponajviše njegove uloge u njoj, ostavila je vidnog traga i na licu Milorada Pupovca. Ni traga onom suverenom lisičjem kezu kojim je pred koju godinu popratio kako gosti na božićnom domjenku slažu puzzle prema motivima razbijenih ćiriličnih ploča u režiji “angažiranog umjetnika” uz njegov blagoslov. Sad je nekako posivio, pogled mu prazan i tup a faca obješena, dok mu brada pri govoru karakteristično podrhtava. Istina, mal’ko ga je utješio Krešo Beljak zakletvom u bratstvo i jedinstvo hrvatskog i srpskog naroda, primoravši Plenkovića na grimasu nalik sad već standardnoj Pupovčevoj. Time je lider HSS-a ujedno i džentlmenski poštedio preostale zastupnike svoje stranke suvišnih zapitkivanja kad ga budu napuštali. Sad barem više nikome ne će trebati objašnjavati zbog čega su to učinili.

Naslutivši kako se zapletom oko sklapanja ugovora za borbene zrakoplove otvara prostor za pakiranje ministru Krstičeviću, koji mu je neobično prirastao srcu tamo još od avgusta ’95, Pupovac je jako zabrinut za nadzvučnu sastavnicu Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Stalo mu je do F-16-ica gotovo koliko i onima koji su do jučer uvjeravali kako je riječ o starim kantama. Štoviše, stvarali su dojam da im svrha može biti tek kandidatura za Nobelovu nagradu za mir (a za to je važno tek zvati se Barak). I da takve kakve jesu, te “kante” najbliže vojnoj svrsi mogu poslužiti tek kao rekvizit za istovar prikladne materije na nekog nesvršenog podoficira JNA u sklopu performansa pod radnim nazivom “Što je Ante bez kante?”. Sad ni oni ne mogu bez “baraka”. Oduvijek su samo njih htjeli. Još kao djeca su izrađivali papirnate aviončiće u obliku “baraka”, ne mogavši usnuti bez njih. U jednoj im ruci medo, u drugoj “barak”! Njima uz bok su i oni koji su tek 4 godine poslije predsjedničkih izbora saznali da su glasovali zapravo za Matu Radeljića, negdje u isto vrijeme doznavši i tko je uopće on.

Poruka “velikoj” Hrvatskoj šamaranjem “malog” Izraela

Kako obično bude, ne manjka ni onih koji se naslađuju nad propašću posla s Izraelom umišljajući kako je Hrvatska u očima Svijeta centar svemira. U njihovim očicama Amerika sad šamara tamo nekakav bezvezni Izrael onemogućavajući ga da ispuni ono što se obvezao, samo kako bi poslala poruku neukrotivoj Hrvatskoj. Ne, nema to nikakve veze s porukom Izraelu kako ne može dodatno zarađivati na njezinom intelektualnom vlasništvu, k tome još i doniranom, i konkurirati joj na tržištu. Da odgovornosti hrvatske strane zbog nemogućnosti sklapanja posla nema, ne govori samo priznanje izraelske strane za govornicom prigodno urešenom kulisom od 12 hrvatskih barjaka (baš onoliko koliko je dogovoreno “baraka”) i jednog izraelskog, već i zdrav razum. Uz njega, zlomisleći mudrijaši, nezdravo fiksirani na Plenkovića, rado ignoriraju i prilično jasne, nimalo beznačajne poruke. Recimo, onu američkog veleposlanika Kohorsta kako će Hrvatska na kraju biti zadovoljna.

Na užas dežurnih ljubitelja katastrofe sve bi to još lako moglo ispasti optimalno po Hrvatsku. Izraelski avioni su marketinški dobro iskorišteni za vrijeme prošlogodišnje proslave Oluje. A tamo su se, slučajno ili ne, našli i generali Nacionalne garde američke države Minnesote što postaje zanimljivo u kontekstu šuškanja o mogućnosti nabave borbenih zrakoplova iz zaliha upravo te savezne države izravnom pogodbom s Amerikom. Možda ne će biti toliko moćni kao izraelske “stare kante”, ali mogli bi koštati manje i u cijelosti udovoljavati hrvatskim potrebama. A ni mogućnost da uz dojmljivu nadogradnju koštaju nešto više nije za odbaciti. Kako bilo da bilo, sva je prilika kako alternativne F-16-ice ne će stići bitno kasnije nego što bi prema planu stigli “baraci”, tako da hrvatski vitalni interes ne će biti ugrožen.

Konačno, budući Izrael nije u stanju ispuniti obvezu koju je preuzeo, otvara se prostor za moguće kompenzacije. Primjerice, za proširenje već najavljene suradnje na drugim poljima poput kibernetike i transfera visoke tehnologije, suradnje koja svojom neumoljivom geopolitičkom logikom nadilazi posao s avionima. A osjete li Izraelci potrebu ispričati se, Hrvatima zacijelo ne bi bilo mrsko kad bi ispriku popratili ubrzanjem postupka proglašenja Alojzija Stepinca Pravednikom među narodima. Makar, i bez toga je izgledno da će se to dogoditi prije nego Stepinčeva kanonizacija u Vatikanu koja očito zahtijeva sve veću strpljivost.

Uzaludni trud trubača

Naviknuti na jad, čemer i pesimizam, Hrvati se teško mire s činjenicom što konačno imaju vodstvo koje vodi aktivnu i uravnoteženu politiku, i prema vani i prema unutra, unatoč desetljećima sijanom minskom polju kojeg je izborni zakon sastavni dio. To je sad toliko šokantno da je mnogima teško na to se priviknuti. I dok prve violine sviraju maestralno, nađe se gdjekoja truba koja bi skladnu im melodiju prigušila grozničavim trubljenjem.

Među trubačima uzaludnim se trudom ističu oni koji bi mijenjali loš izborni zakon još gorim, onim koji još više mrvi – ne samo na stranke nego i unutar njih. Usput bi crtali izborne jedinice prema granicama povijesnih hrvatskih pokrajinama pa neka puca i po tim šavovima. Pupovčevu moć – za razliku od Bandićeve akcije koju preziru iz dna duše – ne bi umanjili, nego bi je, kad se pomno izračuna, još i povećali. No, lakše je vjerovati nego računati.

Uvidjevši pogubnost trenutnog izbornog zakona, mudri i odgovorni predlažu njegove promjene u posve suprotnom smjeru – onome koji favorizira vodeću listu dodatnim bonusom za pobjedu, ali tako da cijela Hrvatska bude jedna izborna jedinica, a ne razdrta po jedva zacijeljenim povijesnim ranama. Tako bi se bitno smanjila mogućnost pojave raznih Mostova, HNS-ova i Pupovaca u presudnoj ulozi, a posljedično i izbjeglo trošenje energije na neuobičajene manevre kako bi se takvima otupilo zube i svelo ih u realne okvire sukladno postignutim izbornim rezultatima. Zahvaljujući jednom drukčijem tipu zakona koji je također favorizirao najjaču stranku, HDZ je na prvim višestranačkim izborima s 45% glasova dobio 66% mjesta u Saboru i doveo Hrvatsku do samostalnosti i slobode. Kako bi se tada sve odigralo da je vrijedio izborni zakon za koji sa zalažu oni koji sebe danas nazivaju narodom, a temeljem kojeg bi ondašnji HDZ morao koalirati sa Savkom, Budišom, Veselicama, Antunom Vujićem i još nekima, srećom se nikad ne će doznati.

Ali ne, ne valja čim nešto predloži Andrej Plenković. Valja samo ono iza čega stoji Robert Podolnjak, stručnjak svojedobno u službi Ive Josipovića pa onda tko mu već naiđe. Jer njegov je rukopis sigurno jamstvo da je to dobro za Hrvatsku. Jamstvo onima koji se nikad ne pitaju čemu što služi i što mu je svrha – bila riječ o izbornom zakonu, o borbenim zrakoplovima, ili čemu god trećem.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola – Ministar Kuščević nije smijenjen

Objavljeno

na

Objavio

O ministru Kuščeviću napisao sam tone kritičkih tekstova na ovom mjestu. No kako živimo u vremenima apsurda, došlo je vrijeme da ga “branim”.

Od komunizma naovamo neznatno smo evoluirali. Kada bi se u to vrijeme nekog partijskog aparatčika uhvatilo u pekmezu, deviza je bila: “Pojavu osuditi, druga spasiti.” Danas to komunističko pravilo glasi obrnuto: “Druga osuditi, pojavu spasiti.”

Hrabri i istinoljubivi Damir Kajin, čim se otkrio nekretninski bum Kuščevića i ekipe oko njega s prenamjenama pustopoljina u građevinsko zemljište, oglasio se rekavši da je Kuščević mala beba u odnosu na ono što se događa u Istri: kupovanje javnog za kikiriki i pretvaranje u privatno, i eto ti milijunaša, piše Ivica Šola/SlobodnaDalmacija.

Kao što je davno upozoravao na kriminal i neizbježnu propast brodogradilišta, jednako tako dugo upozorava da u IDS-u u Istri ima barem pedeset Kuščevića. Dodao bih, cijela Hrvatska i njezini lokalni šerifi, ne samo na cijelom Jadranu već i ovdje u unutrašnjosti, funkcioniraju i bogate se na identičan način kao Kuščević, bez obzira na stranačku pripadnost.

Naprotiv, od Hvara i Brača pa sve do Iloka, SDP i HDZ su tu odavno sklopili “veliku (nekretninsku) koaliciju”. Kuščević je u tom smislu tek mazanje očiju i žrtveni jarac jer je, suprotno od komunizma, “drug osuđen, pojava spašena”. Dakle, doslovno, Kuščević (iako se piše da je on dao ostavku) uopće nije smijenjen, “on” čvrsto drži i dalje nekretninski marifetluk vlasti u cijeloj “lijepoj njihovoj”, jer Kuščević u ovom smislu nije osoba, nego pojava. A budući da pojava nije smijenjena, nije smijenjen ni Kuščević.

On je samo prenamijenjen, poput zemljišta na Braču, od mamuta u jarca brižno uzgojene bradice, koji mirno može uživati u svim svojim “pašnjacima” koje je kao mamut priskrbio.

U “obranu” Kuščevića u ovim ludim vremenima treba napomenuti koje su to moralne vertikale i gromade smijenile našeg Lovru. Stranka, HNS, koja ima više direktora u javnim poduzećima od članova stranke, i kojoj je na čelu moj omiljeni Osječanin Ivan Vrdoljak. Zato se moram “autoplagirati” i podsjetiti tko je taj prosvjetitelj i moralni arbitar hrvatske politike.

Svoj izlazak na političku scenu ovaj provincijski kramar započeo je “kontroverznim” plakatom na lokalnim izborima 2008. godine u Osijeku. Na njemu Vrdoljak drži na razini svog spolovila dvije lopte uz slogan “The Man with the Balls”, što bi doslovno značilo “čovjek s loptama”, zapravo “čovjek s mudima”. Otada ga zovemo Mudonja.

Naime, tada je  u kampanji najavio da će osječki parking dan Taslidžiću u koncesiju vratiti gradu, radi se o silnim milijunima kuna koje je ovaj privatnik dobio, a da je u parkirna mjesta uložio kao i Karamarkov jednotjedni ministar Crnoja u svoju baraku. No kada je došao na vlast, Vrdoljak je odustao od vraćanja parkinga i love gradu.

Siguran sam da se tu nije radilo o korupciji, jer je Mudonja čovjek veoma suptilne moralne savjesti pa je shvatio da je pogriješio i ostavio Taslidžiću narodno vlasništvo. Inače, njegov kum je Pavao Vujnovac, vlasnik Prvog plinarskog društva (PPD). Tada smo mu promijenili nadimak, Vrdoljaka zovemo Kum 1, Vujnovca Kum 2. Kada se Vrdoljak 2011. dočepao ministarske fotelje, pa samim time HEP-a, tvrtke s kojima je bio povezan, kumov PPD i ATO inženjering, procvjetale su.

Ova posljednja prije nego što je Vrdoljak došao na vlast imala je oko dva milijuna prihoda, da bi već 2012. godine imala oko 27 milijuna prihoda. PPD, kojem je vlasnik Kum 2, imao je 2011. godine 53 milijuna kuna prihoda, da bi nakon četiri godine ministrovanja Kuma 2 taj prihod 2015. godine skočio na nešto manje od četiri milijarde kuna (točnije brojkama: 3.752.368.200 kuna)! Eto, “igrom slučaja” procvjetao biznis ovih tvrtki baš za Vrdoljakova ministrovanja.

Zato ne čudi ni što je Vrdoljak u Osijeku htio izgraditi megalomansku, nepotrebnu i neisplativu plinsku elektranu kojoj bi dobavljač bio, hm, PPD, a ministar Panenić, na intervenciju Instituta “Hrvoje Požar”, spriječio, jer bi to odvelo u bankrot.

Popis Vrdoljakovih afera je impresivan. Od kokošarskog uzimanja Ledo škrinje (to možeš dobiti samo od Agrokora), čime se njegova najnovija žena hvalila na “Fejsu”, lažiranja vrijednosti stana, zatajivši gotovo 50 kvadrata “šupe”, kako je sam rekao, i još pokoju “sitnicu”. Prekratak je prostor da bi nabrojio sve afere i aktivnosti Kuma 1.

Eto, šefu HNS-a, Kumu 1, toliko su zasmetale Kuščevićeve afere da nije, kao poštenjačina od formata, mogao učiniti drugo nego maknuti našeg Lovru iz Vlade, jer Vrdoljak je ipak jamac poštenja u politici. Drug je smijenjen, pojava je ostala, još gora, kako je upozorio Kajin.

Davor Stier je sve probleme “lijepe naše” nasuprot “lijepe njihove” sažeo u dvije riječi: korupcija i klijentelizam. No to se neće nikada riješiti dok je prava hrvatska himna haiku pjesma koja kaže: “Neki je lopov slijedio tragove lopova koji mu je ukrao zanat.”

I što se dogodilo smjenom Kuščevića. Apsolutno ništa, drug u Sabor, predatorski sustav ostaje…

Ivica Šola/SlobodnaDalmacija

Kajin: U Istri imamo 50-70-90 Kuščevića kojima ovaj nije ni do gležnja

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Nestaju ostatci ostataka hrvatskoga suvereniteta

Objavljeno

na

Objavio

Malo vrijeme, malo nevrijeme, malo između, u svakom slučaju zagonetan srpanj. Glavno da nije onako vruće kao što je bilo, a što će biti, ne znamo sve do izvanrednog kongresa vladajućih, gdje će biti posmicani svi oni za koje oporba i koalicijski partneri traži smrtne kazne u političkom smislu.

Dotle se otvaraju festivali na obali i otocima hrvatskoga mora, kazališni, filmski i ultraški, praćeni kišom i bukom – najteže je stradao Split gdje su ljude privremeno iseljavali iz stanova i kuća na izravnom ili bočnom bučnom udaru, a prodavači droge trljali ruke.

Što je Split skrivio Bogu da mora podnositi to urlanje, makar i tri dana? A zatim se nesnosna buka seli na Brač i Hvar, da ne bi otoci ostali zakinutima. Posve kriva strategija, novi naraštaj turista koji dolaze u Hrvatsku traži nešto potpuno drugo, a buka će ih rastjerati u ionako ne baš sjajnom srpnju.

Zanimljivo je kako (blago) raste svijest o različitim načinima zagađivanja, pa i svjetlosnog, ali onečišćenje prostora bukom i dalje je na zadnjem mjestu, izvan vidokruga mudraca. Ono se tolerira, a ljudi izbezumljeni od buke proglašavaju se preosjetljivim, živčanim i valjda histeričnim.

Splitska ultrabuka ipak traje samo kratko, ali ima ljetne buke koja traje tri mjeseca a ne tri dana, tzv. ljetne terase i lokali trešte li trešte jer svaki primitivno može za malen novac kupiti velik zvučnik i terorizirati domaće i strance, te se među sobom nadmeću tko ima većega.

Stravična buka Ultre dokazala je ono što se oduvijek zna, da decibeli izazivaju ne samo srčane aritmije, nego imaju i druge posljedice. Do sada razmrvljeni inspektorati u tom su području bili posve neefikasni, nadajmo se da će ubuduće biti nešto bolje.

Buka se podignula i oko rezultata državne mature, koji su, kažu, zabrinjavajući. Krivcima su nađena djeca koja u matematičkoj sferi ne znaju logično razmišljati jer tako nisu naučila, a hrvatski ne znaju jer ga nisu učila niti su u onih dva ili tri sata tjedno mogla naučiti, a i zašto bi učila kada im je to materinski jezik, pa ga znaju napamet.

Teškoće se pojavljuju kada moraju napisati esej „iz hrvatskoga“, što je isto tako nelogično jer esej nije hrvatska riječ (imamo ogled, crticu itd.), ali ako postoji kurikulum i kurikul, zašto bi se ta zadaća nazivala hrvatskim jezikom? Osim toga, esej je književna forma vrlo zahtjevna i cijenjena, rijetki su joj odrasli pisci dorasli.

Onda maturanti nešto napišu, a neki predaju prazan papir. Tisuću njih, kažu. Ti su prazni iliti tabula rasa puni poruka da je učenje i naučavanje hrvatskoga jezika u školama na niskim granama, da je materinski (i očinski valjda) nepotreban „predmet“, a ima tu i futurističkih spekulacija: ionako će Hrvati i Hrvatice izumrijeti do svršetka stoljeća i kog će se vraga djeca baktati s tim bakinim jezikom. Rezultati državne mature glede engleskoga jezika puno su bolji.

Engleska (UK) izlazi iz EU, ali osvetnički ostavlja engleski kao esperanto kojim će ostatci domorodaca i novopridošlo stanovništvo govoriti i u Hrvatskoj. I pisati. Tako smo napravili puni krug: sačuvani tekstovi na zabatima crkava ranoga srednjeg vijeka, na kojima se spominje hrvatsko ime i hrvatski vladar, pisani su latinskim esperantom toga doba.

S manjinskim jezicima stojimo vrlo dobro, pa i sa srpskim i srpskom ćirilicom, što ne vidi ili ne želi vidjeti predsjednik Ustavnoga suda Miroslav Šeparović koji je iz neba u rebra potegnuo ni više ni manje nego Vukovar, i to usred ljeta.

Vjerojatno ste vidjeli taj njegov istup na ekranima, toliko vehementan, uzbuđen i u stvari nasilan, što mu ne pristaje ili je svjestan da radi nešto pogrješno pod pritiskom (toliko poznajem ljude). Da, nabrijan sa strane. Nije trebalo dugo čekati na odgovor Vukovaraca koji su dokazali da ono što Šeparović traži već živi u praksi, ali i poručili preko Penave da dalje i više od toga ne će ići dok se ne raščisti krvava 1991. koju srpski političari žele zaboraviti ili okrenuti pilu (povijest) naopako.

Penava je (i opet ) u pravu, što znači da će (i opet) biti pozvan u Zagreb da mu Plenković protumači kako se vodi politika, a u susjednoj sobi čekat će na rezultate Pupovac i novi SNV Milošević. Jest, Ustavni sud sa Šeparovićem na čelu kolone (gdje su izdvojena mišljenja?) bespotrebno je otvorio Pandorinu škrinju ili nije mogao odbiti izvršnu vlast kojoj za stabilnost trebaju ruke, za njezinu sudbinu kojoj sudbina nestalih branitelja i njihovih obitelji nije toliko važna, niti su bili u Vukovaru 1991. pa ni pokušali ući u grad i braniti ga, ta im je ta „tema“ ponešto daleka i dosadna.

Zemlja i voda

Istekao je moratorij na prodaju zemlje strancima, a ako se i produlji za još tri godine, isto je, s tim da su tuđinci već i prije pokupovali velike komade zemlje preko „domaćih“ agencija i bilo bi dobro statistički predočiti koliko je daleko ta kupnja dospjela.

Za sada ostaje tajnom, ali se hrvatski jal obrušava samo na starosjedioce, Hrvate koji bi ponešto htjeli zaraditi na svojoj djedovini, pa se na križ razapinju vijećnici općina poradi prenamjene šikara u građevinsko zemljište, čak i daleko od mora. A zašto su se otočki Hrvati naseljavali na pristojnoj udaljenosti od mora?

Pa zbog napada arapskih, normanskih i mletačkih, ali i domaćih gusarskih, a na more se spuštali tek u (mislili oni) mirnijim vremenima. Ili su gradili daleko od mora poradi proročanstva (možda i sjećanja na Atlantidu) da će se jednoga dana razina mora podignuti toliko te će preplaviti mjesta uz more, a oni će (s brijega) postati prvi red.

Prodaja zemlje strancima ima još jednu, kobnu dimenziju. Njima su već sada, a bit će ubuduće i više, najzanimljivija zemljišta na kojima postoje izvori pitke vode. I tu dolazimo do granice koja ne smije biti prijeđena, premda iskustava već ima, posebno s izvorima mineralne vode.

Ne sjećam se neke velike saborske sjednice o vodenom pitanju, devedeset posto saborskih zastupnika o tome ništa ne zna, ne bave se tom „problematikom“ nego kako će – na riječima žestoka oporba – u mislima i rukama učiniti sve da slučajno ne dođe do izvanrednih izbora a oni se vrate odakle su došli, makar i ne znaju gdje je to.

Gljive poslije kiše

Tropske kiše imaju posljedica: kao gljive se pojavljuju kandidati za predsjednika/predsjednicu države, te ih je već i sada teško nabrojiti a kako će biti do kraja, tko zna. Birači će imati pred sobom plahtu kao na europskim izborima, vaditi naočale iz džepova i svijećom tražiti čovjeka koji bi ih reprezentirao u zemlji i svijetu.

Podosta je nevjerojatno koliko je ljudi zainteresirano za to, jedno jedino, radno mjesto i koliko njih misli da su baš oni predodređeni i vrlinama obdareni. Ima dobronamjernih, ima onih koji bi se proslavili (ha), ima onih za koje ne znamo tko ih gura i onih za koje znamo, ima slobodnih strijelaca, zastupnika nekih ideja ili posve bezidejnih, ima onih koji se pozivaju na braniteljski staž i onih koji su od rata pobjegli, ima pretendenata koji to i nisu nego se kandidiraju samo zato da na posjetnicama mogu napisati „kandidat za predsjednika/cu RH“ 2019. i tako se predstavljati u inozemstvima.

Svatko se, znači, može natjecati. Tu ne postoje sigurnosne provjere, ne postoje medicinski listovi i povijesti bolesti, ne postoje državni ispiti nalik maturalnima, potrebno je samo izgovoriti pred kamerama: Ja se kandidiram, i to je sve.

Dobro je, naravno, ako kandidat ima iza sebe jaku ili jaču stranku, ali je takva potpora dvosjekli mač: kako se već događalo u Hrvatskoj, takva jaka ili jača stranka u šest mjeseci može načiniti toliko gafova da „njezin“ predsjednički kandidat može imati samo neprilike i na kraju propasti, ili je čak potpora od početka licemjerna toliko da u ključnom trenutku kandidat ostane na suhom, ili štoviše „potporna stranka“ u zadnji čas iznjedri iz sebe same još nekoliko suparnika te su na kraju svi u gubitku. O primjerima ne trebam govoriti, znate ih i sami.

Ovršna alkemija

Velike najave o spasonosnom ovršnom zakonu završile su u alkemičarskoj retorti. Svi su dosadašnji sudionici spašeni efikasnije nego migranti na Sredozemlju: u igri ostaju i sud i javni bilježnici i FINA, s tim da je sud (opet) ipak primaran, bilježnici mu „pomažu“, a FINA…Ah, nitko se ne odriče svoga dijela kolača, premda će slatkiš biti nešto kraći.

Nisam siguran, a znajući iz kojega miljea dolaze predlagatelji zakona, mislim da javnobilježnička oligarhija (iliti kruh bez motike) i nadalje ima velik utjecaj, a što su joj nominalno malo skresana krila, ne znači puno. Ovršeni ostaju u nesvršenom ovršnom položaju i sada pokušavaju shvatiti što im se dogodilo.

Sretni nisu, svakako. Možda čitaju rezultate velikog istraživanja o sreći, dotično koji su narodi sretni, koji manje, a koji uopće nisu. Tu se Hrvati nalaze podosta nisko, a sreću definiraju kao ljubav i obitelj, roštilj i gemišt. To jest sreću kao privatni osjećaj.

Postali smo neambiciozni (ili ostali), ljudi se povlače u svoje nesigurne kule i sve manje ih zanima što se događa na krupnom, nacionalnom i nadnacionalnom planu. Već viđeno i vrlo opasno, jer se takvi kakvi jesu vrlo začude kada se stvari počinju događati u njihovu dvorištu.

Puštaju stvari da se odvijaju kako se već odvijaju, pročitaju u novinama, recimo, da su Vlada i HNB napisali pismo namjere o ulasku Hrvatske u EU-tečajni mehanizam (ERM II. ili drugi memorandum) – u ime naroda, valjda, premda to ne piše u pismu da ne plaše ljude koji se još sjećaju presuda U ime naroda.

Primjer bezočne bahatosti vlasti koja o zamjeni nacionalne valute nadnacionalnom uopće nije pokazala namjeru (pismo namjere) pitati narod. Na referendumu? Ma molim vas, referendum je nabijen na kolac, pa ako se u nekim papirima još spominje, vlast zna da je mrtav i nitko ga više ne može oživjeti sve dok ne dođe do bitnih, velikih promjena. Tako uz morske pse, ježeve i risove, nestaje i kuna, nestaju ostatci ostataka hrvatskoga suvereniteta.

General

U Puli je osim donedavnog Uljanika poznat i filmski festival u Areni. Prošle subote je na otvorenju prikazan „General“ u nazočnosti visokih uzvanika, ali bez generala Ante Gotovine koji je za svaki slučaj ostao u zbornom području Split. Kakav je film kao film, teško je bilo zaključiti.

Dok ovo pišem, a nedjelja je, dan poslije, vidio sam samo jednu opsežniju kritiku koja je očito pisana dan prije iz pera jugonostalgičara, te nije relevantna. U svemu, nostalgičar je film proglasio smećem. Očekujem da isti kritičar pohvali film „Posljednji Srbin u Hrvatskoj“. Ako dočeka duboku starost, radovat će se i filmu „Posljednji Hrvat u Hrvatskoj“ ili pod naslovom Niemandsland.

Hrvoje Hitrec/HKV

 

Predrag Peđa Mišić: Kad vam je već toliko stalo do zaštite manjina, provodite zakon i uhitite ratne zločince i silovatelje

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari