Pratite nas

Kronika

Umrla Mara Bareza, heroina Domovinskoga rata

Objavljeno

na

Nema više Mare Bareze (66), još jedne od Junakinja hrvatskog Domovinskoga rata. Nakon kratke i teške bolesti i ona nas je ostavila. Mnogi će se vjerujemo sjetiti ove iznimno požrtvovne Koprivničanke, koja se, u vrijeme rata, poglavito istaknula kao humanitarna djelatnica. Samo u Osijek 1991. i 1992., ali i kasnije, dopremala je više od dvjesto kamiona humanitarne pomoći, od vojne opreme, lijekova, odjeće pa do prehrambenih potrepština. Uvijek je bila na čelu kolone brojnih vozila, a tadašnji ratni Osijek i te kako joj je bio zahvalan. O tome najbolje može potvrditi i general Branimir Glavaš. Nije bilo ratnika na tom području koji barem nije čuo za nju i njezina djela. Na inicijativu moje malenkosti i po mojem scenariju Hrvatska-radiotelevizija (HRT) snimila je i prikazala i 30-minutni dokumentarni film „Mara Bareza- koprivnička darovateljica“ (redatelj Marijan Hodak).

Jednom je rekla i ovo:

  • Bilo je posve prirodno da pomažem onima kojima je bilo najteže, a ja sam dobro znala da su u Slavoniji divni ljudi, jer sam uz taj kraj i godinama bila i poslovno vezana (bila je zaposlena u „Belupu“). U vrijeme kad je hrvatska krvarila to je bila moja dužnost. Od prvih dana sam članica HDZ-a, ali moja stranka uvijek je bila – Hrvatska. Često sam dopremala pomoć i u druge ratom zahvaćene krajeve, a osobito se sjećam suradnje s pok. Verom Stanić, kad smo odlazile pomagati i u Vukovar, gdje se u ono vrijeme malo tko usudio doći.

Također je istaknula da joj je od početka agresije bilo jasno da se Hrvatska ne brani u Koprivnici. Često je bila i u životnim opasnostima. Obilazila je i prve crte obrane, jednostavno je ništa nije moglo priječiti da ode tamo gdje su joj mnogi preporučali da ne ide.

Koprivničanci se poglavito sjećaju da je izgradila i jednu obiteljsku kuću, za djecu pokojnog hrvatskog branitelja Niku Lončara.

Kad smo je pitali, odakle joj tolika energija, odakle joj tako veliko srce za male ljude samo je nerado izustila:

  • Dečki, ja radim samo ono što moram!

Međutim, kako bilo da bilo, sada će svoj mir pronaći na koprivničkom groblju, na kojem su, uz ostale, sahranjeni i brojni branitelji s ovoga kraja. Među njima počiva i njezin prijatelj i suborac Zvonko Pandurić-Stric, inače iznimno poznati s čuvenog ratnog plakata „Hrvatska vas zove“.

I tako…Jedan po jedan odlaze oni koji su bili među prvima kad je trebalo. Nekima na rastanku jednostavno kažu „hvala“, a mnogima na žalost ni to.

No, ime Mare Bareze ostat će upisano zlatnim slovima, tim više što je u hrvatskom Domovinskome ratu bilo relativno malo žena.

Jesmo li ih znali i je li ih znamo dovoljno cijeniti?

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Ljiljana Zmijanović podnijela tužbu Upravnom sudu u Splitu – Traži poništenje izbora za ravnateljicu NP Krka

Objavljeno

na

Objavio

Nakon što je proteklih dana u medijima objavljeno kako je nova ravnateljica Nacionalnog parka Krka Nella Slavica navodno istovremeno bila članica HDZ-a i HNS-a, tijekom dana javila dnevniku.hr se i jedna od kandidatkinja na tom natječaju.

Ljiljana Zmijanović podnijela je tužbu Upravnom sudu u Splitu kojom traži poništenje tog izbora. Smatra da je, ne samo kao hrvatski branitelj, trebala imati prednost pri zapošljavanju i misli da je, kao doktorica znanosti, više kvalificirana za taj posao od Slavice.

“Jedno od prava na koji sam se pozvala je Zakon o hrvatskim branitelja, i poštivanje zakona o prednosti zapošljavanja hrvatskog branitelja, tu sam dobila potporu Ministarstva institucija, ministra Medveda i udruga iz Domovinskog rata. Ja sam od svih kandidata jedina doktor društvenih znanosti polje ekonomija. Imam 12 godina radnog iskustva, dakle, menadžersko upravljanje zaštićenim područjima. Tri međunarodne nagrade i priznanja i oko 15 radova je objavljeno. Imam stranačku iskaznicu od 1990., upisana sam u HDZ i tako je do danas”, kaže dr.sc. Ljiljana Zmijanović, piše dnevnik.hr

Dr. sc. Ljiljana Zmijanović: Osjećam se omalovaženo zbog ignoriranja stručnih i znanstvenih kompetencija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Briševo – Najveći zločin nad Hrvatima u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Pokolj u Briševu 1992., hrvatskom selu između Prijedora i Sanskog Mosta počinili su pripadnici 5. Kozaračke brigade i 6. Krajiške brigade Vojske Republike Srpske iz Sanskog Mosta. Prije ubojstva gotovo sve žene su silovane, a muškarci masakrirani odsijecanjem noseva, spolnih organa, uši i drugim zvjerstvima, podsjeća Hrvatski Medijski Servis.

Briševo je naselje u općini Prijedor. Prema popisu iz 1991. godine nacionalni sastav je bio sljedeći: Hrvati – 370, Jugoslaveni – 16, Srbi – 7, Bošnjaci – 1 i ostali – 11.

Ovome svemu valja dodati da su u Briševu stradale četiri kompletne obitelji: Matanović, Atlija, Dimač, i Barišić. Najmlađa žrtva bio je 14-godišnji Ervin Matanović, a najstarija 81-godišnji Stipo Dimač. Nikada nitko izvan Briševa nije čuo za te stradalnike i mučenike. Ti ljudi nikada nisu bili tema u top terminima televizijskih kuća ili vodećih tiskovina.

U selu Briševo kod Prijedora zvjerski je ubijeno 67 Hrvata tog mjesta. Njih su ubili Srbi 24. i 25. srpnja 1992., što je jedno od najmasovnijih stradanja Hrvata u jednom danu tijekom proteklog rata na području Bosne i Hercegovine.

I zlodusi bi krvnicima pozavidjeli na maštovitim metodama gašenja čitavih obitelji Briševa: Matanovića 13, Buzuka 10, Ivandića devetero, Marijana sedmero, Mlinara i Komljena po petero.

U pokolju su ubijeni i otac Mladen Matanović, te dva sina: 16- godišnji Ervin i 18-godišnji Johan Matanović.

Ubijeno je i deset članova obitelji Buzuk, a Buzuk Marku , nećaku fra Stanka Buzuka, oderano je lice u obliku križa na živo. Nakon toga je zaklan. Buzuk Mato je masakriran, odsječene su mu uši, nos i genitalije, te je nakon toga zaklan.

Riječ je o gotovo zaboravljenom zločinu koji su počinile srpske snage na početku rata nad ljudima koji uopće nisu imali veze s vojskom ili borbama u Hrvatskoj ili BiH. Ubijeni su bili poljodjelci, seljaci, obični ljudi koje nije zanimala politika, jer da su pratili što se događalo na bojištima širom BiH i Hrvatske zasigurno ne bi čekali kao janjad na milost i nemilost dvjema do zuba naoružanim srpskim brigadama.

Danas, 27 godina poslije, samo jedna činjenica boli skoro jednako kao pokolj nad nevinim ljudima, a to je šutnja javnog mnijenja.

Proporcionalno gledano koliko medijske pozornosti dobiju drugi zločini u BiH, a posebice pojedini zločini nad Bošnjacima i Srbima, može se slobodno reći da Briševo kao mjesto sjećanja i pijeteta ne postoji.

Preko pokolja u Briševu olako je prešao Haaški sud. Na koncu, valja dodati da u Briševu danas živi tek nekolicina stanovnika, većina preživjelih nije se vratila.

Briševo za hrvatske medije nije postojalo niti ne postoji!

A koliki su se samo „hrvatski“ novinari, političari, publicisti, općenito “kulturni i javni radnici”, bavili Ahmićima, Medačkim džepom, Varivodama…

Vjerojatno ne samo da više od 90 posto Hrvata nije čulo za ove pobijene obitelji, nego nije čulo čak niti za selo Briševo!

A tko je kriv za to?

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari