Pratite nas

Komentar

Umro je glumac i političar Velimir Živojinović – za prijatelje i jugonostalgičare „Bata“

Objavljeno

na

Način na koji je većina medija u Hrvatskoj objavila vijest o Živojinovićevoj smrti, način na koji su ga predstavili, a posebno diskretna osuda svih onih koji eto ne žale za „velikim umjetnikom“ niti se rado sjećaju vremena (i države) u kojoj je on bio zvijezda (petokraka), zaslužuje osvrt. To ujedno može biti i hommage doživotnom predsjedniku SKJ i SFRJ Josipu Brozu Titu povodom jednog od brojnih datuma rođenja i službenog rođendana, piše prof. dr. Ivo Lučić u Večernjem Listu od 28. Svibnja 2016.

[ad id=”93788″]

Opisujući svoje podrijetlo u nekom od intervjua, Živojinović je naveo da mu je majka „bila član KPJ od 1936.“, a otac „radikal, telohranitelj Nikole Pašića“ On je, prije nego je postao glumac, „radio kao milicioner, moler, stolar i kao izvršitelj u opštini Vračar“. Nije li to idealan materijal za prototip integralnog Jugoslavena koji je uz to bio, kako sam navodi, i aktivni član Saveza komunista Jugoslavije. Živojinović je u medijima posebno isticao kako je bio dobar prijatelj s J. B. Titom, što je potvrđivao i raznim anegdotama: „Tito me je često pozivao u kuću i tražio da mu pričam viceve na njegov račun. ‘Ma, neću!’ – odbijao sam. ‘Da pričam, a da me onda ovi vaši ‘apse“.“ ‘Nemoj da brineš: u ovoj državi samo ja hapsim!’”

505154

Hvalio se kako su J. B. T. i on imali puno toga „zajedničkog“ što ne čudi ako se podsjetimo da je Tito gotovo svaki dan gledao po dva filma i imao svoga privatnog kinooperatera i teško da je razlikovao glumca Velimira Živojinovića od arhetipskog partizana kojega je „Bata“ uprizorio u bezbrojnim filmovima koseći mrske neprijatelje efikasnije od čitave Prve proleterske brigade.

Tu „bliskost“ na poseban način potvrđuje jedna Živojinovićeva priča: „Sedimo kod njega jedna mlada dama i ja. Ona se obukla onako, kao za predsjednika. Ćaskamo malo, i posle nekog vremena ‘upeca’ se on na njenu garderobu i držanje. Krenu rukom u zabranjenu zonu. Ja mu skrenem pažnju na ponašanje, opomenem ga tiho da je to nepristojno. Kažem mu malo kroz šalu, malo kroz zbilju: ‘Sram vas bilo’, i udarim ga po ruci. ‘Ćuti mali! I idi napolje’, izbacio me Tito napolje. Pa nisam mogao da kažem ‘ne’ čoveku koji je Staljinu rekao ‘ne’.“ Možda onima koji ne pamte Brozova vremena treba dodatno objasniti kako je „mlada dama“ koja je došla s Živojinovićem ostala sa starim diktatorom kojem se nije moglo reći „ne“ i prije nego li je on Staljinu „rekao ne“ ili je Staljin njemu – svejedno. Živojinović je bio ogorčen na one koji su se puno kasnije, nakon propasti komunizma, usudili (a on nije kada je morao) kritizirati J. B. Tita: „Što o tome nisu pričali dok je bio živ? Nisu smeli da pisnu! U toj se državi znalo ko je gazda. U svakoj republici.“

Tito nije bio jedini „gazda“ s kojim je Živojinović prijateljevao: „Kada sam pre nekoliko godina posetio Castroa, pitao sam ga imaju li na Kubi neku opoziciju. ‘Kako ne?!’ – odgovorio je. ‘Pa, gde su?’ – čudio sam se. ‘U zatvoru, gde bi bili?!’ E, i kod nas se znalo. Bili smo ozbiljna država.“ Fasciniram „ozbiljnošću države“ i energičnošću „novoga gazde“ Slobodana Miloševića kandidirao se Živojinović na prvim izborima 1990. te je izabran za „poslanika“ u Narodnoj skupštini Republike Srbije. Od 1991. godine aktivan je na političkoj sceni kao član Miloševićeve Socijalističke partije Srbije. Biran je u pet saziva Narodne skupštine: 1990., 1992., 1993., 1997. i 2000. godine, s neprekidnim mandatom od ukupno dvanaest godina. U rujnu 2002. bio je kandidat Socijalističke partije Srbije na izborima za predsjednika Srbije. Nakon izbora u prosincu 2003. povukao se iz politike. Bio je predsjednik Komisije za predstavke i žalbe Narodne Skupštine, neprekidno od 1992. godine do 2000. godine. Kome nešto u Srbiji nije bilo pravo mogao se žaliti Velimiru Bati Živojinoviću.

Kao što je vjerno slijedio J. B. Tita tako je slijedio i Miloševića. U jednoj skupštinskoj raspravi u ožujku 1992. je rekao: „Ja otvoreno kažem da je sramota kad se neko u ovom trenutku bori da se skloni Slobodan Milošević. Zar da padne predsednik, padne Vlada i raspusti se Skupština u trenutku kad Srbija ima 300.000 vojnika na ratištima u Hrvatskoj?“ Toliko je bio fasciniran Slobodanom Miloševićem da je 2013. ustvrdio kako Milošević zapravo nije umro jer „njega niko nije video mrtvog“.

Bata Živojinović i Boris Dvornik

‘Bata’ Živojinović i Boris Dvornik

Što je priča nevjerojatnija lakše je u nju povjerovati. J. B. Tito i svijet koji ga je okruživao nije previše mario za razlike između (ideološko-političke) fikcije i stvarnosti. Samo to objašnjava lakoću s kojom je Živojinović u intervjuu jednom sarajevskom tjedniku pričao o režiseru Hajrudinu Šibi Krvavcu: „Bio sam na Palama, sedam meseci snimao neku komediju, Šiba je bio u Sarajevu. Kao i sve Sarajlije tih godina, živeo je teško. Mislim da je umro od gladi…“ Ništa njemu nije bilo čudno u tome što je njegov kolega „umro od gladi“ u Sarajevu, dok je on na Palama „snimao neku komediju“. Čak se upustio u daljnje tumačenje ratne situacije pravdajući se nekadašnjoj publici: „Nažalost, nisam ništa mogao. Bio sam jedan, usamljen. Video sam da je na Trebeviću postavljeno pedesetak topova čije su cevi bile uperene ka Sarajevu. Neki ludaci su povremeno prilazili i pucali. Videvši jednoga od njih – u pitanju je bila poznata ličnost, sa kojom sam do tada bio na ‘vi’ – doleteo sam i počeo da urlam: ‘Šta radiš, bre, čoveče?! Koga si pogodio?!’ ‘Ne znam’ – odmahnuo je rukom. Učinio je zločin za koji, osim mene, ne zna niko.“

Eto, da ne bi tog „ludaka“ i sličnih, ne bi valjda ni bilo rata, niti bi Sarajevo i mnogi drugi gradovi bili razoreni. Pedesetak topova je bilo tu tek tako – rekviziti za novi film o Valteru – koji ovaj put ne brani Sarajevo – nego snima „neku komediju“ dok „ludaci“ pucaju na grad koji je nekada branio ili se to barem tako govorilo.

Velimir Živojinović, za prijatelje i jugonostalgičare „Bata“, umro je a da nije osvijestio svoju ulogu u zločinstvima koja su se oko njega događala, a u kojima je i sam sudjelovao, bez obzira što je igrao sporednu ulogu ili je tek statirao. Proslavio se „Bata“ glumeći likove partizana što nemilosrdno ubijaju Nijemce, ustaše i četnike u ratnim filmovima, a osramotio se gledajući bezobzirno u stvarnom životu kako dojučerašnji „partizani“ ubijaju mnoge Hrvate, Bošnjake i Albance koji su gledali njegove filmove.

Danas se još samo Kinezi, Kubanci i (možda) Sjevernokorejci oduševljavaju s Valterom – filmom čiji glavni glumac, u stvarnom životu, usred rata, uz kanonadu topova snima „neku komediju“ dok mu režiser u opkoljenom Sarajevu umire od gladi. Ništa nije gore za film od toga da ga tragika života nadmaši i učini banalnim. Takve filmove gledaju samo još oni koji u dubokoj žalosti i beznadnoj izgubljenosti miješaju fikciju i stvarnost – film i život – bivšu Jugoslaviju i sadašnje samostalne države. Oni koji žive u „paralelnoj jugoslavenskoj stvarnosti“ suživljeni s jednim dugim – dugometražnim filmom koji se stalno ponavlja – očekujući kako će idući put ipak završiti happy endom.

Dugo su se nadali da će se Boris (Dvornik) i Bata jednoga dana ipak pomiriti, ne shvaćajući da su njihovi filmski likovi, a ne oni prijateljevali, a da je njihovo „prijateljstvo“ zapravo ideološki konstrukt – zapadnija verzija „Bore i Ramiza“ odnosno „Mome i Uzeira“. Nadaju se oni, nesretni, i dalje, da će Jugoslavija tijekom sljedećeg prikazivanja filma ipak opstati, jer, bila je to „ozbiljna država“ u kojoj se znalo tko „hapsi“, gdje se nalazi „opozicija“ i tko smije gurati ruku „u zabranjenu zonu“.

prof. dr. Ivo Lučić

Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Velimir Bujanec: PARTIJA IMA NOVI SLOGAN: SDP – Samo Dva Promila!

Objavljeno

na

Objavio

Vojkova Vera mrtva pijana ubila je čovjeka. Crveni gradonačelnik kaže da “čeka činjenice” i da je do daljnjega njegova pročelnica suspendirana. I to je kao neka kazna…

Druže Vojko, evo ti tri činjenice i nemoj misliti da je narod glup:

1. LUĐAKINJA NA CESTI – Vera BB je vozila čak 3 km u suprotnome smjeru, zbog čega je Bina-Istra zatvorila sve ulaze na Ipsilon i tako pokušala spriječiti zlo koje se na kraju ipak dogodilo.

2. DVA PROMILA – Vojkova Vera napuhala je čak 1,81 promila, čega se ne bi posramio čak niti njezin stariji partijski drug Neđa Stazić! Ali, uz bitnu razliku – Neđa, kada malo više popije, vozi bicikl pa je opasnost uglavnom veća za njega samoga, nego za okolinu.

3. MRTAV ČOVJEK – Pijana pročelnica ubila je, vozeći u suprotnome smjeru, 41-godišnjeg Hrvata i ozlijedila dijete koje je završilo u riječkoj bolnici.

Unatoč ovim činjenicama, Vojko Obersnel nije imao snage otići u bolnicu i pogledati u oči tom djetetu i toj obitelji, nego je sućut izrazio iz udobnosti svoje fotelje, čuvajući pritom onu pročelničku za drugaricu Veru.

Inače, Vojkova Vera već je vozila pijana i izazvala prometnu – u svibnju prošle godine! Pobjegla je s mjesta nesreće i tek kasnije, nakon nekoliko sati, napuhala 0,4 promila. Rekla je da je “bila pod stresom i popila dvije da dođe k sebi”! Vojko ju je i tada štitio, a riječki ‘Novi list’ zajedno s većinom “neovisnih” medija priču je prvo zataškao, a potom je “otkrio” – tek nakon mjesec dana, jer su bili lokalni izbori i nije se smjelo ugroziti SDP i Vojka.

I sada zamislite da je u suprotnome smjeru autocestom mrtav pijan vozio neki HDZ-ovac ili još tvrđi “desničar” – i da je ubio čovjeka, ugrozio život djeteta i jedne cijele obitelji… DORH bi promptno podnio zahtjev za njegovo pritvaranje “radi opasnosti od ponavljanja djela”, a imbexovski mediji mjesecima bi ga razapinjali i gazili, ne bi silazio s naslovnica… “Velike” televizije iz dana u dan bi vrtile snimku nadzornih kamera sa autoceste… Naravno, pljuštale bi i ostavke, na koju crveni gradonačelnik niti ne pomišlja, a da je prije godinu dana smijenio svoju Veru, možda se ovaj zločin ne bi dogodio. Možda bi čovjek danas bio živ, a dijete ne bi završilo u bolnici?!

Da se razumijemo, nitko od nas nije anđeo i mnogi koji puta popiju previše, ali nismo svi toliko glupi i bahati da pijani sjedamo za volan i ugrožavamo tuđe, pa i svoj vlastiti život. No, ovi što su crveni u duši misle da smiju biti crveni i za volanom – od alkohola! Jer, crveni od srama i onako nikada nisu bili…

I na kraju, nemojte me tjerati da nabrojim koliko je SDP-ovaca vozilo pijano i koliko je toga ‘milicija’ Ostoje Rankovića zataškala, kada su bili na vlasti. Popis je dugačak, a po alkoholu smrde od glave… U Rijeci su samo malo bahatiji, jer sa vlasti nisu silazili od ‘45.

P.S. Čekamo komentar grbavog Peđe ili Aleksandra (Momčile) Đujića – pa kada se oglase, objavit ćemo u kakvim su sve situacijama oni vozili. I koga… komentirao je Velimir Bujanec.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

DUJMOVIĆ: Bajaga je ili glup ili pokvaren!

Objavljeno

na

Objavio

Neki dan na tri stranice intervju Ivana Jakovčića u Večernjem, a da mu se nije postavilo jedno jedino pitanje koji bi mu svaki hrvatski građanin postavio “ kako gleda na činjenicu da je Bajaga koju noć prije Oluje pjevao Martićevcima u Kninu bodreći ih uoči Oluje u kojoj su nota bene sudjelovali i istarski Hrvati”? I po čemu je ta cinjenica irelevantna moralno i ljudski i danas i sutra? I kako u tom kontekstu sučeliti odluku da Bajaga u Arenu može, a Thompson ne može? Piše Tihomir Dujmović

Onda pak tekst u Jutarnjem gdje Bajagin menager detaljno raspreda gdje će sve Bajaga pjevati po Hrvatskoj ali opet, kao po nečijoj komandi, nema pitanja o sramnom Bajaginom koncertu u Kninu! Niti jednoj jedinog pitanja o meritumu! Kao da čitamo Borbu, komunistički Vjesnik ili beogradsku Politiku osamdesetih! Čisti agitprop! Branimo Bajagu pod svaku cijenu i prešutimo sve što ga kompromitira! No i brojni drugi mediji se prave blesavi!

Tko je bio u ovom ratu, tko je osjetio rat, tko je ikada doživio jednu granatu makar na sto metara od sebe, tko je ikada bio na prvoj crti bojišnice dok mu je žena u podrumu u samrtnom strahu privila dijete k sebi moleći se Bogu da grad ili selo ne padne znajući da će u tom slučaju biti zaklana, taj nikada neće zaboraviti da je topnike na drugoj strani koju noć prije Oluje pjesmom hrabrio i bodrio Momčilo Bajagic Bajaga!

On je sam u jednom intervjuu priznao da je pjevao i u Banja Luci i u Kninu 1994 godine dakle o toj činjenici nema dileme. Bajaga jedino tvrdi da je drzao humanitarni koncert za djecu bez roditelja, ali mi uvjjek u toj analizi protivničke strane cujemo da su tamo bili kuhari, bolnicari, eventualno strazari kad god nekoga iz tzv.. Krajjne pitate sto je radio u ratu. Svi su bili kuhari, kuriri, eventualno radio vezisti! Pa je onda i Bajaga pjevao humanitarno !!!Bajaga o tome na jednom mjestu kaze:” Zamislite, da li ima problema što sam u Banja Luci i Kninu pjevao humanitarno? Što bi onda bio pandan tome da se ljutim ako neki hrvatski bend svira za djecu Zrenjanina ili Niša! Pa za vrijeme rata su pjevali i hrvatski muzičari”.

‘Kreće armija srpska, i jednom zauvek, sve će da vas smrska’

Bajaga je ili glup ili pokvaren! Jer on je pjevao u okupiranom Kninu a njemu je to irelevantno! A to je srce problema!
Pjevali su i hrvatski glazbenici u ratu, veli Bajaga. Da, ali nije hrvatska vojska okupirala dio Srbije nego obratno! Nisu hrvatski glazbenici pjevali na okupiranom srbijanskom tlu! Ali je on pjevao u okupiranom Kninu. I njemu to ni onda ni danas nije problematično. Jeste li glupi gospodine ili ste pokvareni?

Bajaga bi htio biti američki liberal i demokrat i u isto vrijeme pjevati američkim vojnicima u Vijetnamu! Perverznije od toga je jedino činjenica da su se ovdje pojavila dva vijetnamca, Gibboni i Mile Kekin, koji brane agresorsko glazbalo!

Dujmović: Hrvati Istre, dok Vama u Areni pjeva Bajaga mom prijatelju Ivanu previjaju rane od tog “smrskanja”

Pjevati 1994 u Banja Luci i Kninu se nije moglo bez odobrenja Karađića i Martića, ali niti bez stanovitog Bajaginog političkog slaganja sa tim likovima! Vidite, Bajaga je na Martićev poziv pristao! Pristati pjevati u okupiranom Kninu, pristati pjevati u Karadžićevoj Banja Luci, to bez stanovitog razumijevanja tih politika nije moguće! A pjevati četnicima uoči Oluje, to ne može svatko I nije to ni napravio svatko! Ali, Bajaga jest!

Pjevati četnicima u Banja Luci i Kninu uoči Oluje znači poslati jasnu poruku: ja sam Vaš! Ja sam s Vama! Iz Beograda sam povukao da bih vam to dokazao! Kao što Mile Kekin pjeva Hrvatima “ ja nisam vaš! Moji su pobjedili 1945”!

Da ga je 1994 godine Gojko Šušak pozvao da svira za ne znam kakav humanitarni koncert Mile Kekin bi to odbio! Jer, je tadašnja hrvatska borba suprotna intimnim Kekinim uvjerenjima! “Ja nisam vas! Moji su pobijedili 1945”! Sve razumijemo: 1995 je nastala hrvatska, a 1945 jugoslavenska država! Ti dakle nisi za hrvatsku, Mili Kekinu fali jugoslavenska država.
Odnos dakle prema tom Bajaginom koncertu je odnos prema Domovinskom ratu. I stoga se Gibboni svojim držanjem prema Bajagi ušetao u minsko polje.

Gibonni je sjajan glazbenik, Gibboni je iznimno talentiran, no obzirom da se sada na Bajaginom koncertu u Puli pojavio sa superlativima o samom Bajagi, postavlja se pitanje zbog čega preko gore navedenih činjenica prelazi sa takvom lakoćom? Ako je ova tema borba za drustvenu moralnu normu, a jest,onda se moramo dogovoriti sto je moralno. Drzanje Olivera Dragojevic koji kao goli moralni ekstrakt kaze” nikad necu svirati u Beogradu” ili je moralna norma Tereza Kesovija koja je i nakon sto su joj cetnici srusili kucu i pred tv kamerama pokazivali sadrzaj njenog ormara kako bi je ponizili na svaki nacin, otisla u Beograd za bolji honorar i drzala koncert pod nazivom “ prijatelji stari gdje ste”?

Mi se moramo dogovoriti tko je tu moralan, a tko zasluzuje prijezir. Neka Gibonni obiđe hrvatske ratne vojne invalide, neka ih pogleda u oči i neka njima kaze da je covjek kojj je pjesmom stajao iza srpskog nišanđije sto je iduce jutro raznio ruku ili nogu hrvatskom branitelju “ jedan jako dobar covjek” kako je rekao za Bajagu u pulskoj areni!

Jer na dugom frontu pokušaja izjednačavanja krivnje za zadnji rat, na širokom frontu manipulacija na temu kako je to bio građanski rat nalazi se i nagazna mina pod nazivom Momčilo Bajagić Bajaga! Ako on ne treba snositi nikakvu moralnu odgovornost za svoj četnicki pjevački staž, onda je u određivanju moralnih kriterija vojnički receno, palo važno uporište i otvara se široko polje koje će popuniti vojska sličnih Martićevih i Karadžićevih pristalica! Jer, znate, nisu baš svi pjevali u Kninu! Niti su svi bili pozvani u Knin!

Nećemo dakle jednako tretirati nekog Balaševića i Bajagu! Nisu isto Tereza i Oliver! Ta ambicija da se sve gurne u isto blato, taj naglašeni moralni relativizam, ta koordinirana sutnja o Bajaginom koncertu u Kninu , to medijsko prešućivanje Oliverovog moralnog stava, sve je to jedna te ista melodija!

A ona se pjeva u isto vrijeme dok se Thompsonu zabranjuje pjevati.

“Bajaga je dobar čovjek”, imao je potrebu u sred pulske arene reći Gibboni, a je li Thompson dobar čovjek? Pogledajte tu solidarnost Gibonija i Mile Kekina prema nekome tko je pjevao četnicima uoči povijesne bitke i paralelni odijum prema bivšem branitelju koji se ne odriče pozdrava ZDS. Taj stav, taj gard, to uvjerenje da kad moraš birati izmedu ZDS i nekoga tko je nedvosmisleno bio na drugoj strani, ti podmetneš leđa za onoga tko je u ratu pjevao i Karadžiću i Martiću u korist, to je definicija hrvatskog jugoslavenstva i samo srce mentalnog gradanskog rata koji traje u ovoj zemlji. Nismo li taj film vec gledali?

Osim toga, činjenica da hrvatska glazbena scena cehovski ako nikako drugačije nije stala iza Thompsona a Gibboni i Hladno pivo tako srdačno i iskreno opraštaju Bajagi nešto neoprostivo, skandalozno je samo po sebi.

Tihomir Dujmović

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati