Pratite nas

Komentar

Umro je glumac i političar Velimir Živojinović – za prijatelje i jugonostalgičare „Bata“

Objavljeno

na

Način na koji je većina medija u Hrvatskoj objavila vijest o Živojinovićevoj smrti, način na koji su ga predstavili, a posebno diskretna osuda svih onih koji eto ne žale za „velikim umjetnikom“ niti se rado sjećaju vremena (i države) u kojoj je on bio zvijezda (petokraka), zaslužuje osvrt. To ujedno može biti i hommage doživotnom predsjedniku SKJ i SFRJ Josipu Brozu Titu povodom jednog od brojnih datuma rođenja i službenog rođendana, piše prof. dr. Ivo Lučić u Večernjem Listu od 28. Svibnja 2016.

[ad id=”93788″]

Opisujući svoje podrijetlo u nekom od intervjua, Živojinović je naveo da mu je majka „bila član KPJ od 1936.“, a otac „radikal, telohranitelj Nikole Pašića“ On je, prije nego je postao glumac, „radio kao milicioner, moler, stolar i kao izvršitelj u opštini Vračar“. Nije li to idealan materijal za prototip integralnog Jugoslavena koji je uz to bio, kako sam navodi, i aktivni član Saveza komunista Jugoslavije. Živojinović je u medijima posebno isticao kako je bio dobar prijatelj s J. B. Titom, što je potvrđivao i raznim anegdotama: „Tito me je često pozivao u kuću i tražio da mu pričam viceve na njegov račun. ‘Ma, neću!’ – odbijao sam. ‘Da pričam, a da me onda ovi vaši ‘apse“.“ ‘Nemoj da brineš: u ovoj državi samo ja hapsim!’”

505154

Hvalio se kako su J. B. T. i on imali puno toga „zajedničkog“ što ne čudi ako se podsjetimo da je Tito gotovo svaki dan gledao po dva filma i imao svoga privatnog kinooperatera i teško da je razlikovao glumca Velimira Živojinovića od arhetipskog partizana kojega je „Bata“ uprizorio u bezbrojnim filmovima koseći mrske neprijatelje efikasnije od čitave Prve proleterske brigade.

Tu „bliskost“ na poseban način potvrđuje jedna Živojinovićeva priča: „Sedimo kod njega jedna mlada dama i ja. Ona se obukla onako, kao za predsjednika. Ćaskamo malo, i posle nekog vremena ‘upeca’ se on na njenu garderobu i držanje. Krenu rukom u zabranjenu zonu. Ja mu skrenem pažnju na ponašanje, opomenem ga tiho da je to nepristojno. Kažem mu malo kroz šalu, malo kroz zbilju: ‘Sram vas bilo’, i udarim ga po ruci. ‘Ćuti mali! I idi napolje’, izbacio me Tito napolje. Pa nisam mogao da kažem ‘ne’ čoveku koji je Staljinu rekao ‘ne’.“ Možda onima koji ne pamte Brozova vremena treba dodatno objasniti kako je „mlada dama“ koja je došla s Živojinovićem ostala sa starim diktatorom kojem se nije moglo reći „ne“ i prije nego li je on Staljinu „rekao ne“ ili je Staljin njemu – svejedno. Živojinović je bio ogorčen na one koji su se puno kasnije, nakon propasti komunizma, usudili (a on nije kada je morao) kritizirati J. B. Tita: „Što o tome nisu pričali dok je bio živ? Nisu smeli da pisnu! U toj se državi znalo ko je gazda. U svakoj republici.“

Tito nije bio jedini „gazda“ s kojim je Živojinović prijateljevao: „Kada sam pre nekoliko godina posetio Castroa, pitao sam ga imaju li na Kubi neku opoziciju. ‘Kako ne?!’ – odgovorio je. ‘Pa, gde su?’ – čudio sam se. ‘U zatvoru, gde bi bili?!’ E, i kod nas se znalo. Bili smo ozbiljna država.“ Fasciniram „ozbiljnošću države“ i energičnošću „novoga gazde“ Slobodana Miloševića kandidirao se Živojinović na prvim izborima 1990. te je izabran za „poslanika“ u Narodnoj skupštini Republike Srbije. Od 1991. godine aktivan je na političkoj sceni kao član Miloševićeve Socijalističke partije Srbije. Biran je u pet saziva Narodne skupštine: 1990., 1992., 1993., 1997. i 2000. godine, s neprekidnim mandatom od ukupno dvanaest godina. U rujnu 2002. bio je kandidat Socijalističke partije Srbije na izborima za predsjednika Srbije. Nakon izbora u prosincu 2003. povukao se iz politike. Bio je predsjednik Komisije za predstavke i žalbe Narodne Skupštine, neprekidno od 1992. godine do 2000. godine. Kome nešto u Srbiji nije bilo pravo mogao se žaliti Velimiru Bati Živojinoviću.

Kao što je vjerno slijedio J. B. Tita tako je slijedio i Miloševića. U jednoj skupštinskoj raspravi u ožujku 1992. je rekao: „Ja otvoreno kažem da je sramota kad se neko u ovom trenutku bori da se skloni Slobodan Milošević. Zar da padne predsednik, padne Vlada i raspusti se Skupština u trenutku kad Srbija ima 300.000 vojnika na ratištima u Hrvatskoj?“ Toliko je bio fasciniran Slobodanom Miloševićem da je 2013. ustvrdio kako Milošević zapravo nije umro jer „njega niko nije video mrtvog“.

Bata Živojinović i Boris Dvornik

‘Bata’ Živojinović i Boris Dvornik

Što je priča nevjerojatnija lakše je u nju povjerovati. J. B. Tito i svijet koji ga je okruživao nije previše mario za razlike između (ideološko-političke) fikcije i stvarnosti. Samo to objašnjava lakoću s kojom je Živojinović u intervjuu jednom sarajevskom tjedniku pričao o režiseru Hajrudinu Šibi Krvavcu: „Bio sam na Palama, sedam meseci snimao neku komediju, Šiba je bio u Sarajevu. Kao i sve Sarajlije tih godina, živeo je teško. Mislim da je umro od gladi…“ Ništa njemu nije bilo čudno u tome što je njegov kolega „umro od gladi“ u Sarajevu, dok je on na Palama „snimao neku komediju“. Čak se upustio u daljnje tumačenje ratne situacije pravdajući se nekadašnjoj publici: „Nažalost, nisam ništa mogao. Bio sam jedan, usamljen. Video sam da je na Trebeviću postavljeno pedesetak topova čije su cevi bile uperene ka Sarajevu. Neki ludaci su povremeno prilazili i pucali. Videvši jednoga od njih – u pitanju je bila poznata ličnost, sa kojom sam do tada bio na ‘vi’ – doleteo sam i počeo da urlam: ‘Šta radiš, bre, čoveče?! Koga si pogodio?!’ ‘Ne znam’ – odmahnuo je rukom. Učinio je zločin za koji, osim mene, ne zna niko.“

Eto, da ne bi tog „ludaka“ i sličnih, ne bi valjda ni bilo rata, niti bi Sarajevo i mnogi drugi gradovi bili razoreni. Pedesetak topova je bilo tu tek tako – rekviziti za novi film o Valteru – koji ovaj put ne brani Sarajevo – nego snima „neku komediju“ dok „ludaci“ pucaju na grad koji je nekada branio ili se to barem tako govorilo.

Velimir Živojinović, za prijatelje i jugonostalgičare „Bata“, umro je a da nije osvijestio svoju ulogu u zločinstvima koja su se oko njega događala, a u kojima je i sam sudjelovao, bez obzira što je igrao sporednu ulogu ili je tek statirao. Proslavio se „Bata“ glumeći likove partizana što nemilosrdno ubijaju Nijemce, ustaše i četnike u ratnim filmovima, a osramotio se gledajući bezobzirno u stvarnom životu kako dojučerašnji „partizani“ ubijaju mnoge Hrvate, Bošnjake i Albance koji su gledali njegove filmove.

Danas se još samo Kinezi, Kubanci i (možda) Sjevernokorejci oduševljavaju s Valterom – filmom čiji glavni glumac, u stvarnom životu, usred rata, uz kanonadu topova snima „neku komediju“ dok mu režiser u opkoljenom Sarajevu umire od gladi. Ništa nije gore za film od toga da ga tragika života nadmaši i učini banalnim. Takve filmove gledaju samo još oni koji u dubokoj žalosti i beznadnoj izgubljenosti miješaju fikciju i stvarnost – film i život – bivšu Jugoslaviju i sadašnje samostalne države. Oni koji žive u „paralelnoj jugoslavenskoj stvarnosti“ suživljeni s jednim dugim – dugometražnim filmom koji se stalno ponavlja – očekujući kako će idući put ipak završiti happy endom.

Dugo su se nadali da će se Boris (Dvornik) i Bata jednoga dana ipak pomiriti, ne shvaćajući da su njihovi filmski likovi, a ne oni prijateljevali, a da je njihovo „prijateljstvo“ zapravo ideološki konstrukt – zapadnija verzija „Bore i Ramiza“ odnosno „Mome i Uzeira“. Nadaju se oni, nesretni, i dalje, da će Jugoslavija tijekom sljedećeg prikazivanja filma ipak opstati, jer, bila je to „ozbiljna država“ u kojoj se znalo tko „hapsi“, gdje se nalazi „opozicija“ i tko smije gurati ruku „u zabranjenu zonu“.

prof. dr. Ivo Lučić

Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Kuljiš se obrušio na Škoru: Nisam odavno u hrvatskoj politici vidio toliki nesrazmjer programa i osobe

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednički izbori potkraj godine mogli bi biti najzanimljiviji do sada. Posebno se na političkoj sceni zahuktalo nakon objave kandidature pjevača Miroslava Škore. Nekoliko dana prije isto je učinio Zoran Milanović. Još se čeka odluka aktualne predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Ove teme komentirao je politički komentator, novinar Denis Kuljiš.

– Mene dosta začudilo da je Škoro išao s tom platformom gdje je on zapravo prepisao kompletno ustavna rješenja 5. republike. Znači one ovlasti koje je dobio Charles de Gaulle kad je francuska vojska doslovce izvršila državni udar zbog situacije u Alžiru, 1958. godine.

– Ja ne vidim da je kod nas situacija takva da bi prvi mehanizirani gardijski zdrug došao tu na političku pozornicu i nametnuo taj tip predsjedničkih ovlasti koji zapravo dokida Republiku. 5. francuska republika nije demokratska republika u smislu parlamentarne demokracije. Tamo predsjednik imenuje premijera, parlament ima samo zakonodavnu moć, nema izvršnu.

– To je više nego predsjednički sustav. To je tip ovlasti koje nije imao Tuđman.

– Osnovno u tim ovlastima je da on supotpisuje zakone. To je imao drug Tito. On je supotpisivao svaki zakon koji je donosila savezna skupština. I imao je pravo izdavati svoje ukaze. Dobro to Škoro nije rekao, ali zapravo ove referendumske ovlasti su isto što i ukazi. Znači ako dovoljno skineš cenzus za održavanje referenduma onda možeš kupiti na bilo kojem pitanju 10 000 ljudi koji će potpisati bilo kakvu referendumsku inicicjativu, onda to daš na referendum na koji izađe 17 posto ljudi i onda ako je 50 posto ZA ti imaš zakonodavnu incijativu. Znači to je isto kao da izdaješ ukaze. To je sve skupa jedan monstruozni koncept stvaranja personalne vlasti u demokratskoj parlamentarnoj državi.

– To je zapravo i Josipovićev koncept i program koji je sad produbljen i radikaliziran.

– Mislim da u Hrvatskoj ne može pobijediti personalna diktatura, demokratsko parlamentrano uređenje. Mi smo imali predsjednički sustav koji je imao jedan oblik autoritarne vlasti sa svim ovlastima u rukama predsjednika Tuđmana, ali on je napravio tu državu, on je napravio te zakone. On je to sve sam složio kako je njemu pasalo. A onda poslije više nije bilo potrebe. Nije bilo rata, nije se pravila država od nule.

– Ja razumijem da je Tuđman to imao u ratu. Razumijem da je Charles de Gaulle to dobio isto u Alžirskom ratu, ali ne razumijem zašto bi pjevač iz Slavonije dobio takve ovlasti u miru. I to u Europi gdje dominira demokratski ustroj. Takav oblik personalizacije vlasti imate samo u Srbiji, Crnoj Gori, Republici Srpskoj. Ali kad gledate te likove koji imaju tamo tu vlast oni su izraz lokalne politike. I to su ljudi od 2 metra koji nemaju poziciju. Škoro se ne uklapa u taj opis.

– Ja nemam ništa protiv da on bude predsjednik, ali imam protiv da bude diktator.

– Koliko ja vidim predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nije izašla s objavom kandidature. Ja ne vidim da ona izlazi. Valjda će izaći ali nigdje nisam vidio da je rekla da hoće. Očito je neki problem. Kad ona izađe onda ćemo moći pričati o izbornoj utakmici. Zasad imamo tri kandidata.

– Ne radi se o tome što želi HDZ i što želi Plenković. Pitanje je što ona želi.

– Ja nisam vidio ni jednu izjavu ili gestu koja bi upućivala na to da je ona u kampanji i da se sprema izaći na izbore.
– Mislim da ona ima jako dobru mogućnost nastupa na izborima i pobjede na njima, ako se drži dalje od politike. Da promovira ovaj svoj nastup simpatične žene, obitelj, opće vrijednosti, znači da se kloni politike.

– Milanović je u jednoj vrlo snažnoj poziciji jer cijelo lijevo građansko tijelo nema za koga glasati. On je populist.

– Kolakušić će bazirati kampanju na reviziji zakonodavstva i ovršnim zakonima. To je strahovito moćna platforma koja će mu donijeti znatan broj glasova.

– Ako Kolinda Grabar-Kitarović ide ona bi se trebala držati svog vlastitog biračkog tijela. Gospođe, razne žene. To je njezina primarna obiteljska publika. A Škorina su desničari. Njih nema puno. 15 posto svugdje u Europi, ne vidim da bi u Hrvatskoj bilo drugačije.

– Škoro je desničar s mekanim glasnom. Ne vidim kod njega velik politički potencijal i ne znam što su se svi odjednom za njega zapalili. Nisam davno u hrvatskoj politici vidio toliki nesrazmjer programa i osobe, tj. političke ideje koju iznosi iljudi koje mobilizira i onoga što on objektivno jest. Ja mislim da on nije nikakav ektremist, mislim da se s njim možeš sve dogovoriti.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Hrvatski sabor je 25. lipnja 1991. donio dvije važne odluke

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski sabor je 25. lipnja 1991. donio dvije važne odluke – Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske te Ustavnu odluku o suverenosti i samostalosti Republike Hrvatske.

Prije početka same sjednice Ivica Račan (SKH-SDP) predložio je amandman Vladimiru Šeksu, tada predsjedniku Ustavne komisije, a u kojemu je tražio da se Hrvatska proglasi suverenom i samostalnom državom te da se pokrene postupak razdruživanja, ali i da se istovremeno pokrene postupak udruživanja u novi savez jugoslavenskih republika.

Vladimir Šeks amandman je odbio uz obrazloženje da nakon 70 godina Hrvatska definitivno izlazi iz Jugoslavije i da narod ne namjerava sada ponovno ulaziti u novu.

Nakon toga, zastupnici SDP-a demonstrativno napuštaju Sabor, a i onaj dio koji je ostao glasovao je većinski protiv nezavisnosti Republike Hrvatske.

Kada su odluke napokon usvojene, tadašnji predsjednik Sabora Žarko Domljan uskliknuo je: “Rođena je država Hrvatska! Neka joj je dug i sretan život!”

Iz govora predsjednika Tuđmana:

“Mi ne možemo više podržavati život u zajedničkoj državi, u kojoj postoji neprekidna, pritajena i javna agresija, patološka mržnja i zloća prema svemu izvornome hrvatskom. U državnoj zajednici, u kojoj smo suočeni s uzastopnim prijetnjama upotrebe sile, kako one zajedničke, tako i ilegalne u obliku buntovništva i terorizma. Proglašujući samostalnost Hrvatske, mi činimo isto ono što i svi narodi svijeta na putu postizanja svoje neovisnosti i to iz istih, prirodnih i vrhonaravnih razloga.”

“S neskrivenim zadovoljstvom i ponosom obznanjujemo svim republikama i saveznim tijelima SFRJ, objavljujemo cijelom svijetu suverenu volju hrvatskog naroda i svih građana Republike da se današnjim danom Republika Hrvatska proglašuje samostalnom i suverenom državom, te pozivamo sve vlade i parlamente svih država da prihvate i priznaju čin slobodne odluke hrvatskoga naroda, čin slobode kojim još jedan narod hoće postati punopravnim članom međunarodne zajednice slobodnog svijeta.”

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari