Connect with us

Kolumne

Unatoč volji 52,5% birača, Hrvatska svakim danom, u svakom pogledu, sve bolje napreduje

Objavljeno

-

ilustracija/fb

E, kad bi tu bila riječ samo o 52,5% birača čijom je voljom velja nevolja (velja, naravno, kao arhaizam u značenju – velika, a što drugo?) pod rednim brojem 1 dovedena na Pantovčak… Ali nije. Pridodaju li im se i oni, koji su tu pošast Hrvatskoj navukli na vrat nastupajući pod rednim brojem 3, zajedno s maločas spomenutima tvoreći nesretnu 13-icu, udio nezadovoljnika rastućom Hrvatskom lagano raste.

No, unatoč takvu križu na plećima kakvim je malokoga dragi Bog počastio, Hrvatska svakim danom, u svakom pogledu, sve bolje napreduje. Stoga red nalaže osvrnuti se na barem pet tih pogleda, kad im već sredstva javnog priopćavanja pristupaju nezainteresirano i distancirano. Kao da je riječ o nečemu što se samo po sebi podrazumijeva ili zbiva u nekoj dalekoj državi na južnoj polutki balote zemaljske.

 

Kreditni rejting

Najstroža kreditna agencija, Moody‘s, pred koji je dan najavila podizanje kreditnog rejtinga Hrvatske za dvije razine, potvrdi li se uskoro gotovo već izvjestan ulazak Hrvatske u eurozonu. Po prvi put u povijesti sve tri najutjecajnije rejtinške kuće svrstavaju Hrvatsku u investicijski razred. Zadnji put su bile tako složne kad su vjerodostojnost Hrvatske držale u smeću. S dobrim razlogom, jer tad se nad hrvatskim brodom nadvila velja nevolja, učinivši Lijepu Našu predmetom sprdnje u ulagača koji investiranje ne doživljavaju kao puki stroj za pranje novca, priskrbivši joj usput etiketu ABC (Anything But Croatia ili – sve samo ne Hrvatska). Ulazak u investicijski razred signal je ozbiljnim ulagačima da tehnološki sofisticiranije, bolje plaćene poslove otvaraju u Hrvatskoj. Pa tko se tome ne bi radovao? Izuzme li se, naravno, onih 52,5% i kusur mrguda.

 

Euro i Schengen

Osim što je skoro uvođenje eura zaslužno za podizanje vjerodostojnosti Hrvatske u očima mjerodavnih procjenitelja, ono ujedno jamči Hrvatskoj kakvu takvu stabilnost u izvanrednim situacijama, što u turbulentnim vremenima dobro dođe. Dobar primjer je početak korona krize, kad su samo umješnost i umreženost jednog čovjeka, predsjednika Vlade Plenkovića, spasile kunu od potonuća u deprecijacijsku spiralu. Jer poznajući ćud prosječnog hrvatskog birača, koji čim ga malo ogrije sunce, razdrljene košulje rado upada u velje nevolje ciklonskoga tipa, jasno je kako Hrvatska ne će uvijek imati takve ljude na čelu. Drugim riječima, euro čuva Hrvate i od njih samih i njihovih budućih loših izbora. Uz to, euro je, kako u olujnim vremenima, tako i inače, jeftinije i učinkovitije sredstvo zaštite od kune. Druga je stvar što to nikako ne mogu razumjeti idolopoklonici uvjereni kako Hrvatska postoji radi kune, a ne kuna radi Hrvatske. Napokon, nisu li se i sami Hrvati „referendumski“ odavno opredijelili za euro? Dugoročno štede mahom u toj valuti od samih početaka kune pa sve do, evo, zadnjih joj dana. Pa kad Hrvati više vjeruju euru, zašto ne bi i hrvatska država?

Uz uvođenje eura, na putu iz predvorja u prvu europsku ligu značajna je postaja i ulazak u Schengenski prostor, najavljen za isti dan kad i upad u eurozonu. Hrvatska će tako prešišati dvije starije članice Unija, Rumunjsku i Bugarsku, stavivši ad acta još jednu bitnu kvačicu u životopisu, što će ozbiljnije ulagače navesti da ju pomnije razmotre u svojim planovima. Na svekoliku žalost neradnika, samoizolacionista sjevernokorejskog tipa i zapadnih balkandžija, svih listom alergičnih na Zapad, pritom potpomognutih što plinskim, što alkoholnim, što šuštavim i zvečećim parama iz majčice Rusije.

 

Korištenje EU fondova

Financijskoj stabilnosti hrvatske državne kase, ali i njezinih korisnika i punitelja, zacijelo je umnogome pridonijelo pojačano korištenje sredstava iz europskih fondova. Za razliku od doba vladavine velje nevolje i prkošenja vodećoj europskoj sili, kad se na sva zvona hvastalo kako se njemačku saveznu kancelarku dvaput prevarilo. Čemu onda čuđenje što je iz te špine tada kapalo tanko, tanko, tek pokoja kap – jedva 1% sredstava prve omotnice je bilo iskorišteno, a svega 9% ugovoreno? Štoviše, Hrvatska je bila čak u minusu u odnosu na uplaćena sredstva, da bi danas dosegla plus od 57 milijardi kuna. Nikakvo čudo što se hrvatska infrastruktura strjelovito diže hvatajući korak s Europom 21. stoljeća, čega je simbol Pelješki most.

I dok velja nevolja sad odjednom kao oparen potiče Hrvate na korištenje europskih fondova do zadnjeg centa, omakne mu se neistina kako se radi o našem novcu. Upravo suprotno, radi se o tuđem novcu, u ime europske solidarnosti dodijeljenog slabijima. A Hrvatska je još uvijek takva, jer je desetljećima bila zapuštena i odvojena od svoje prirodne civilizacijske matice. K tome, radi se o novcu što ga odobravaju oni na koje se velja nevolja nabacuje svekolikim pogrdama, rugajući im se i ismijavajući njihovu nesposobnost. Da se tu osjeti makar dašak samoironije bilo bi još donekle i smiješno, ovako je baš tužno. Na koncu konca, u novcu koji Hrvatsku diže na noge relativno značajan udjel imaju neto-uplatitelji u europske fondove Švedska i Finska, kojima, suočenima sa sigurnosnom prijetnjom prvog reda, velja nevolja, zahvalan kakav jest, sad spušta rampu.

 

BDP

Europski fondovi nedvojbeno igraju nenadoknadivu ulogu pri hvatanju priključka Hrvatske s uljuđenom Europom. Da je tomu doista tako, dovoljno je usporediti brzinu oporavka Hrvatske nakon gospodarske krize uvjetovane koronom u odnosu na financijsku neveru iz 2008. godine, poslije koje je, uz nesebični doprinos velje nevolje, šestogodišnjom recesijom oborila europski rekord. Sada, međutim, neka druga priča. Oporavivši se u rekordnom roku, Hrvatska je u 2021. godini dosegla 70% prosjeka EU po BDP-u mjerenom paritetom kupovne moći. Zavidan napredak u odnosu na 60% na koliko ju je ostavio velja nevolja, a dočekalo ga je 61%. Pritom drugi nisu tapkali u mjestu, nego su i sami napredovali, stoga se i EU letvica usporedno dizala. Hrvatska, doduše, nije još dostigla brzorastuću Rumunjsku, što je Aleksandar Stanković spočitavao Andreju Plenkoviću kao ogroman grijeh, ali je zato prestigla Grčku i Slovačku, i za petama je baltičkom tigru, Latviji.

 

Preokret trenda iseljavanja

Sva ta pozitivna gospodarska gibanja nalaze odjeka i tamo gdje je najvažnije – u kretanjima stanovništva. Jer što će nam dukati, marame svilene,… ako nema ljudi? Premda i službene statistike o migracijama Hrvatske s inozemstvom govore o preokretu trenda iseljavanja, jedna posve pouzdana statistika to samo potvrđuje, ona o broju učenika u osnovnim školama. Naravno, ako ju se pozornije, s razumijevanjem, promotri. Naime, višedesetljetnom padu ukupnog broja učenika u hrvatskim školama kumuju dva razloga. Prije svega – iseljavanje, a potom i što su generacije koje izlaze iz škola brojnije od onih koje upisuju prvi razred, jednostavno zbog pada broja rođenih.

Prvi razlog (iseljavanje) je u školskoj godini 2021/2022 napokon eliminiran. Usporedi li se u dvije uzastopne školske godine brojnost pet godišta učenika, koja su u obje te godine bila u cijelosti u osnovnoj školi, podaci Državnog zavoda za statistiku pokazuju obrat u školskoj godini 2021/22 u odnosu na prethodnu 2020/21. U 5 godišta učenika rođenih između 2008. i 2012. godine u osnovne škole su u rujnu 2021. upisana 423 učenika više nego u istom mjesecu 2020. Takvo što se dogodilo po prvi put od školske godine 2013/14 u odnosu na 2012/13. dok još nije bilo zamjetnijeg iseljavanja djece školske dobi, a koje u pravilu slijedi odlazak roditelja s odmakom od godinu, dvije. Nakon toga, a sve do početka šk. god. 2021/22, prema ovom mjerilu broj učenika stalno pada. Pritom je najveći pad zabilježen početkom školske godine 2016/17 u odnosu na godinu ranije, kad je u samo 5 godišta (tada djeca rođena između 2003. i 2007. godine) čak 2654 učenika nestalo iz hrvatskih školskih klupa. Ukupan manjak učenika u čitavom razdoblju nakon ulaska u EU (od početka šk. god 2014 do početka 2020. godine) prema ovoj metodi iznosi 9840. No, iako ovaj kriterij veoma dobro služi kao pokazatelj trenda, on ipak nije dostatan da bi se utvrdio ukupan broj odseljene djece. Približan broj otkriva spoznaja da se broj djece rođene između 2008. i 2012. godine (dakle, prije ulaska u EU) do početka školske godine 2021/22 smanjio u prosjeku za 8%, tj. za približno 3500 djece po generaciji.

Vrijedi napomenuti kako je opisani kriterij prikladan za donošenje zaključka zato što je vrlo malo vjerojatno da su prikupljeni podaci od škola nepotpuni ili neprecizni, a k tome i uspoređuje usporedivo, a ne kruške i jabuke, kako to običavaju činiti u medijima viđeniji demografi, poslovično narogušeni na svaku dobru vijest. Ovdje valja imati na umu i kako hrvatske škole još uvijek ne pohađaju u zamjetnoj mjeri mali Filipinci i Nepalci, kao djeca unajmljene radne snage za poslove koje Hrvati ne žele obavljati, a netko ih mora. K tome, početkom školske godine 2021/2022 još nije bilo djece ukrajinskih izbjeglica, tako da i utjecaj tog čimbenika otpada. Uz to, ni mahom sezonski radnici iz balkanskog susjedstva se ne nastanjuju trajno u Hrvatskoj u statistički zamjetnijoj mjeri, da bi njihova djeca bitno utjecala na broj. Naravno, obrat višegodišnjeg trenda ne znači da će se manjak odseljene djece u Europu u doglednoj budućnosti u cijelosti nadoknaditi, ali svaku dobronamjernu i normalnu osobu (ne, doduše, u smislu kako takvim sebe vidi velja nevolja) ohrabruje. Naravno, time se ne rješava druga tamna strana demografske medalje – problem stagnacije i pada broja rođene djece – čijem rješavanju sigurno ne doprinose redukcionističke politike lokalnih samouprava, koje bi manjak mjesta u dječjim vrtićima rješavale smanjenjem broja rođene djece.

Zagreb kao Jakuševac, Split kao Karepovac

No, ne dočekuju svi u Hrvatskoj pozitivne tijekove s oduševljenjem. Jer zašto bi se pouzdalo u na muci dokazane junake, kad im, kopirajući u Sloveniji prokušanu šablonu, ovdašnja medijska braća po materi pod nos meću k’o duša čiste ariviste, bez dlake na jeziku i ozbiljnije upravljačke crtice u životopisu? A sve kako bi, umotavši ga u novo ruho, zadržali mentalitet stare partijske upravljačke strukture iz komunističkog totalitarizma pod motom – nije go*no, nego se pas po*ro! Za takvima se, namirisanima, a da prethodno nisu oprani sapunom, birači odmah pomame, otprilike k’o oni sami za prpošnim malodobnicama.

Pa se onda čude k’o picek glisti kad se u sklopu priprema za povratak Hrvatske na smetlište pod kišobranom velje nevolje čitav Zagreb pretvara u Jakuševac, a Split u Karepovac. Željezna biračka logika građana dva najveća hrvatska grada postaje upravo dosadno predvidljiva. S neba pali dođoši pobijede neviđenom razlikom glasova, a Partija, sad u svojstvu junior partnera, im drži ljestve. Uzjoguni li se ona ili ih se čak i posrami, priskače pripravan igrač s klupe – svakom centru (osim desnog) otvorena stranka desnog centra. Nakon što u maniri pedofila slasnim ideološkim slatkišima navabe mentalno vazda malodobne birače, trče staviti ideologiju pod ključ, hrleći u zagrljaj dojučerašnjim ideološkim neistomišljenicima.

Ti žetončići s desnog centra, na koje se, bili na vlasti ili u oporbi, društveno-politička ljevica uvijek može osloniti, produkt su jednog drugog, još nepodnošljivijeg smrada od onoga koji se širi s Jakuševca i Karepovca. Smrad je to dubinski prožet izrazitom sumporastom notom, što se, prije kroz širom otvorene prozore i vrata nego kroz pukotine, uvukao u ustanove pod okriljem Crkve u Hrvata, napose one visokoškolske, da bi se ne manjim intenzitetom stao širiti i viđenijim, slušanijim i čitanijim medijima što se kite katoličkim predznakom. A što reći nego – svak’ ima svoju ulogu, ostaje tek pitanje u čijem planu. Uloge su gotovo već sve podijeljene, zapravo sve osim jedne – tko će u Splitu preuzeti ulogu zagrebačkih divljih svinja? S obzirom na tamošnju faunu, nema tko nego vuci – da s izvora im piju vodu, a usput se i pogoste stokom svakakvog zuba. E, da, svakome prema zasluzi i slobodnom izboru.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari