Pratite nas

Razno

Uoči Ivandana!

Objavljeno

na

Knešpolje-na izvoru čudotvorne vode

[dropcap]P[/dropcap]rvi spomen imena Knešpolje datira iz godine 1468. Predaja govori da je selo ime dobile po nekom knezu kojega mještani, nezadovoljni njegovom vladavinom, ubiše i pokopaše u polju.

Iz popisa bosanskog sandžaka 26.1.1468 mostarska nahija je obuhvaćala i selo Knešpolje, ali bez podataka o broju članova, možda nenaseljeno, a već 1477. imaju dvije obitelji. Popis iz godine 1519. bilježi 8 obitelji.
U popisu biskupa fra Pavla Dragičevića 1743. u Knešpolju su popisane obitelji: Juraj Barbarić s 15 članova, Petar Ereš  s 9, Mihovil Glavina s 6, Juraj Gluich Gliiubich sa 6, Petar Cartagilich s 9, Ivan Misir sa 7, Filip Volar sa 6 članova.
Prema popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića  iz 1768.g. u Knešpolju su živjele obitelji čije su starješine bile:
Čorići: Pavo  5, Bonaventura 4, Frano 5, Filip 6, Stjepan Barbarić 11, Stjepan Bošnjak 10, Stjepan Dodig 4, Petar Ereš 11, Jelena Glavina 4, Mihovil Glavina 11, Marko Cartalich 11,Vito Ljubić 7, Ivan Misir 13, Luka Raicevic 10, Luka Svrze s  10 članova.
Godine su prolazile, mijenjale se vlasti, nove obiteliji se naseljavale, a neke odlazile ili izumirale. Danas selo ima 1300 stanovnika. U prošloj godini kršteno je 15 djece, a umrlo 16. U 2008. je kršteno 16 djece, a umrlo je 11 osoba. U 2007. kršteno je 14 osoba, a umrlo 18. Brojke pozivaju na ozbiljno stanje.

Duhovni život

U Vardici je po predaji je bila crkva sv. Ružice od koje nema nikakvih ostataka. Po istoj predaji ovdje su stanovali župnici Blata.
Zadaće gradnje crkve prihvatio se s velikom ljubavlju fra Dane Karačić. Njegovo djelo uz svesrdnu pomoć mještana nastavili su fra Mladen Hrkać, fra Branimir Musa (za čijeg je vođenja 1990 osnovan Crkveni zbor). 2007. g. je  oformljen i dječji zbor. Voditelj zborova je Marko Salavarda.
Kasnije su na filijali djelovali fra Mladen Rozić, fra Ivan Boras (izgradnja kapelice kod izvora Crnašnice), te Drago Vujević, fra Branimir Musa te sada fra Tomislav Jelić.
Spomenik poginulima iz II. svjetskog rata i poraća ispred crkve podignut 2008. g. Autori su fra Vendelin Karačić i Mario Salavarda.
Crkva je središte sela i svih zbivanja. Njezinom izgradnjom život se u selu potpuno promijenio.
Selo je dalo i nekoliko duhovnih zvanja: fra Željko Barbarić, te č.s. Slavica Kožul, Robertina Barbarić, Verica Grabovac, Zdenka Ćavar.
Vidljiva je i djelatnost u svakom segmentu života i brojnih trećara koji prednjače  ne samo u molitvi i pjevanju nego i  i u pomoći potrebnima i nemoćnima u selu.

Središnji događaj je proslava sv. Ivana Krstitelja. 

Od 2008.  se organizira procesija s kipom i svijećama od crkve do izvora Crnašnice gdje se slavi sveta misa.
Mnoštvo naroda, živopisne narodne nošnje, žuborenje vode Crnašnice, molitva, navještaj Božje Riječi i pjesma crkvenog zbora iz Knešpolja, stvorili su izvanredni ugođaj, koji  uzdiže dušu Bogu.
Po starom običaju, nakon što je otkucala ponoć, ide se na vrelo, umiva se i uzima vodu koju vjernici nose svojim kućama vjerujući u njezinu čudotvornost.

Kako se gradila crkva u Knešpolju

Svoje sjećanje na gradnju crkve u Knešpolju i proslave sv. Ivana iznosi fra Dane Karačić:
Nigdje nije zabilježeno kada, ali sigurno još u davna vremena nastao je običaj da  kršćanski puk na blagdan svetog Ivana Krstitelja odmah iza ponoći  dolazi na vrelo Crnašnice, umiva se, nalijeva vodu u razne posude i nosi je kući,  pripisujući joj čudotvorna svojstva. Taj običaj imao je svakako vjerski karakter, jer voda se uzima samo na Ivandan i to od ponoći do izlaska sunca. Ni prije ni poslije. Još kao dijete čuo sam i za Crnašnicu i za njezinu ljekovitu vodi, kao i to da su neke žene i iz našega Crnča išle i donosile vodu i s njom se umivali, posebno oni koji su imali kakvo kožno oboljenje, i ozdravljali. Nama to nije bilo ništa čudno jer smo i sami palili svitnjake za Ivandan i ujutro prije izlaska sunca kad bi se vatra ugasila bosi gazali po pepelu i vjerovali da nećemo imati ozljeda, jer u to vrijeme djeca su uglavnom hodala bosa i pri tom ozljeđivali noge. I u Crnču, u Dobrinju ima malo vrelo koje nosi ime Ivan. Na to vrelo išlo se po vodu za vrijeme ljetnih  suša, ali i na Ivandan mnogi su se išli umivati u ivanjskoj vodi, također prije izlaska sunca.

Kad sam sedamdesetih godina prošlog stoljeća kao svećenik došao na službu na Široki Brijeg među fratrima se spominjala Crnašnica i njezino vrelo kao i običaj da neki idu u ivanjskoj noći uzimati vodu. Nije se tomu pridavala posebna pozornost. Na Crnašnici rođena ideja o gradnji crkve
Uoči Ivandana 1974. župnik fra Vendelin Karačić me zamolio ako bih mogao poći na Uzariće i opremiti jednog bolesnika. Bila je večer. Vraćajući se kući, nakon što sam opremio bolesnika, nedaleko od uzarićkog mosta zaustavila me je policija i rekla mi da ne mogu dalje i da moram kroz Dubravu. Na moje pitanje što se dogodilo su mi odgovorili: „Zar vi ne znate? Večeras je Ivandan, pa se svijet skuplja na Crnašnicu, pa zato ne možete proći.“ Razmišljao sam je li moguće da je toliko svijeta da se ne može proći? Vrativši se u samostan ispripovjedio sam fratrima što mi se dogodilo. Svi su potvrdili da znaju za to, ali nitko nije mislio da se toliki svijet okuplja. Tada je netko predložio da idemo vidjeti je li to baš tako. Pošli smo fra Kornelije Kordić, fra Drago Čolak i ja. Ostali smo ne malo iznenađeni. Iako tada nije bilo toliko auta, već od ulaza u Knešpolje pored puta su bila parkirana auta i to vrlo raznolikih registarskih oznaka. Prostor ispred doma i put prema glavnoj cesti bili su puni svijeta, posebno mladih. I pored tolikog broja ljudi vladala je neka nestvarna tišina. Probili smo se do samoga vrela.
Okolo su ugostitelji i sve vrste sitnih trgovaca obilato nudili svoje proizvode. Dekor koji je karakterističan za sve značajnije blagdane.
Čekala se ponoć, a onda odjednom svi u vodu i po vodu. Iznenađeni i donekle oduševljeni s onim što smo vidjeli vratili smo se u samostan. Od tada su se i fratri počeli zanimati za taj prastari običaj. Iz toga se najvjerojatnije i rodila prva ideja o gradnji crkve u Knešpolju.

Te iste l974.  godine župnik fra Vendelin Karačić i gvardijan fra Jozo Pejić su me zamolili da preuzmem posebno pastoralnu brigu za Knešpolje, Lise i istočni dio tadašnja Lištice. Vrlo rado sam to prihvatio smatrajući da uz redovne obveze u cijeloj župi mogu se još više posvetiti tom dijelu župe.
Knešpolje je dosta udaljeno od matične crkve, mise su se slavile na groblju samo za Ivandan, zimski i ljetni, i za Blagoslov polja. Vjeronauk se održavao u jednoj seoskoj kući, ispovijedalo se stare i nemoćne za Božić i Uskrs, s redovitim blagoslovom obitelji započelo se tek kasnih šezdesetih godina. Sve je to, a i neke druge okolnosti, utjecalo da neki nisu baš bili revni u pohađanju mise, a onda s tim zanemareno je,  kod jednog dijela i svetkovanje nedjelje. Iz tih razloga, mi tadašnje pastoralno osoblje širokobriješke župe smatrali smo, da je Knešpolju potrebna veća pastoralna skrb.
Bilo je odmah jasno da bez crkve i mise svake nedjelje neće biti ni kvalitetnijih pomaka u duhovnom i svakodnevnom kršćanskom životu.

Formirali smo Pastoralno vijeće, koje je i prije postojalo ali ovaj put prošireno, tako da je svaki zaseok imao barem jednog predstavnika u Pastoralnom vijeću kojega su sami izabrali. Vijeće se sastojalo od dvanaest članova, uglednih domaćina iz sela. Odmah se počelo razgovarati i dogovarati o gradnji crkve u selu. Članovi Pastoralnog vijeća trebali su animirati svoje suseljane. Iz početka dobar dio seljana nije vjerovao ni da oni mogu ni da hoće sagraditi crkvu. Sve se činilo kao pusta želja. To nas nije obeshrabrilo, niti smelo u našim nastojanjima. Kao i svugdje gdje se pravi nova crkva prvi problem je, nerijetko i nepremostiv, lokacija, gdje graditi crkvu. U Knešpolju je bilo odmah jasno, ondje gdje bi bilo središte sela i gdje bi bilo najprikladnije, a to je na vrelu Crnašnice, niti je bilo dovoljno prostora, niti bismo u ono vrijeme dobili građevinsku dozvolu.
Dobiti dozvolu za gradnju bio je drugi veliki problem. Taj nezahvalni dio posla preuzeo je na sebe gvardijan fra Jozo Pejić. On najbolje zna koliko puta je vodio mučne, a ponekad se činilo i beznadne, razgovore o tom pitanju.

Darovatelj zemljišta za crkvu

Već slijedeće godine u proljeće, dozvolom župnika, počeli smo slaviti svetu misu svake nedjelje u groblju. Jedne nedjelje u proljeće 1975.  poslije svete mise četvorica članova Pastoralnog vijeća: Mate Soldo – Cigušić, Karlo Soldo – Brkin, Frano Kožul – Vrancuga i Jure Glavina, mi rekoše da mi imaju nešto kazati. Bez velika uvoda mi rekoše: „Ako će crkva biti kod groblja Frano Barbarić – Petrić je spreman darovati svoje zemljište za crkvu.“ To je potvrdio i s njima prisutni Frano. Nitko sretniji od mene, jer uvjerenje svih nas fratara je bilo da  će se većina seljana složiti da crkva bude upravo pored groblja. Izvjestio sam o svemu gvardijana, župnika i sve fratre. Bili su više nego zadovoljni. Posebno im je bilo drago radi  darovanog zemljišta za crkvu. Uglas su rekli: „Hvala Bogu i dobrom čovjeku Frani Barbariću.“
Sad je bilo najvažnije imati suglasnost mještana da ne bi nastao razdor u selu. Kad smo im slijedećih nedjelja saopćili ovu mogućnost svi su odmah prihvatili da je to najpogodnije mjesto i svi su zahvaljivali Frani Barbariću na njegovom velikodušnom daru Crkvi i cijelom selu.

Slijedilo je prenošenje darovane čestice na samostan. Trajalo je to nekoliko mjeseci. Konačno u jesen 1975. kad je prijenos zakonski završen, mogli smo zatražiti građevinsku dozvolu za izgradnju crkve. Gvardijan fra Jozo je bio uporan i u proljeće l976. konačno smo dobili potrebnu i dugo iščekivanu dozvolu. Nikad nisam doživio tako veliko  oduševljenje kao kod Knežepoljana kad sam im u svibnju 1976. saopćio da smo dobili dozvolu za izgradnju crkve. Svi su se radovali kao mala djeca. Nakon mise spontano su zapjevali gange kao izraz velikog veselja.
Gvardijan i župnik si mi povjerili zadatak da počnem s pripremama za gradnju crkve. Nisam imao nikakva iskustva. Imao sam samo mladost i veliku želju da poslovi počnu čim prije. Oduševljenje mještana još više mi je dalo elana. Počeli smo, bez ikakve mehanizacije, ručno kopati temelje.
Dolac, a u njemu crnica zemlja, pa nikako doći do tvrda. Mladi momci knežepoljski kopali su sve dublje i dublje i tek nakon više od  dva metra dubine došli smo do tvrda. Betoniranje je moglo početi.

Radost prve sv. Mise u novoj crkvi

Crkva nam se učinila suviše mala, pa smo joj povećali dimenzije. Ubrzo stiže inspekcija i zabranjuje radove. Onda sve iz početka, upornost gvardijana  fra Joze i diplomatsko umijeće ponovno su na djelu. U međuvremenu pravi projekt napravio je ing. Vinko Galić iz Mostara i nakon četiri mjeseca, točnije u listopadu l976. počeli smo ponovno. U ožujku l977. smo je pokrili. Iste godine, iako  neizrađena i s prozorima od najlona, imali smo Trodnevnicu i Misu u crkvi uoči Ivandana u 22 sata. Kako tada tako i danas. Zadnje tri godine, nakon što je sagrađena kapelica na vrelu Crnašnice, sveta Misa uoči Ivandana slavi se u njoj.
Kroz slijedeću godinu prišlo se potpunom uređenju crkve iznutra i izvana. Ugrađeni su prozori s vitrajima akademskog kipara Ante Starčevića iz Zagreba i postaje Put Križa Ljubice Vladimir iz Slanog. Sve smo to učinili vlastitim rukama i vlastitom snagom. Knežepoljani su sve iznenadili.  Gradeći crkvu pokazali su svoje najbolje lice: plemenitost, požrtvovnost, nesebičnost, ljubav prema Bogu, Crkvi i fratrima…… I danas nakon 35 godina kažem i sebi i drugima: nikad nisam doživio takvu radost, oduševljenje, zajedništvo….. Svi su radili, svi su pomagali, i u novcu i  fizičkom snagom, a svi s velikim oduševljenjem kao da rade vlastiti dom:  stariji koliko im je dopuštala fizička snaga, ljudi u naponu snage, a napose mladi, svojim rukama, traktorima i kamionima. Ilustracije radi kod izlijevanja temeljne deke radilo  je preko dvjesta ljudi. Žene su, mogu slobodno reći, bile najmarljivije i još k tomu svaki dan pripremale ručak za majstore. Čak su i djeca donosili majstorima elemente. Važno je napomenuti da smo od sve mehanizacije imali samo dvije male betonske miješalice. Takvim radom i elanom crkva je bila potpuno uređena i konačno 2. VIII 1978. blagoslovljena i mogla je u njoj službeno početi služba Božja.

S izgradnjom crkve rasla je i Živa crkva. Iz nedjelje u nedjelju crkva je bivala sve posjećenija.  Poseban doprinos dali su djeca i mladi. Brojnim aktivnostima, priredbama, recitalima, pjesmom unijeli su živost i pokazivali radost i ponos što pripadaju Crkvi, a na određeni način bio je to i zov  i primjer starijima da ih slijede.  Tako je i bilo.  Neka tako bude i ubuduće!
(Njegovim stopama br. 12.- priredili fra Dane Karačić i Vlado Glavina)

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Razno

dr. Stjepandić: Pismo njemačkome veleposlaniku Schultze-u

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski znanstvenik iz njemačkog Bensheima dr. Josip Stjepandić uputio je otvoreno pismo njemačkom veleposlaniku u Zagrebu Thomas E. Schultzeu zbog njegova Twitter statusa o Goranu Beus Richembergu kao članu njemačke zajednice u Hrvatskoj.

Pismo prenosimo u cijelosti: 

Štovani gospodine Schultze,

sa zgražanjem sam primio na znanje Vaš najnoviji Twitter-status, u kojem sliku s hrvatskim zastupnikom Beusom Richemberghom dijelite uz komentar: „Veleposlanik Thomas E. Schultze nakon današnjeg sastanka sa saborskim zastupnikom Beusom Richemberghom: šokiran sam uvredama, napadima i prijetnjama smrću na društvenim mrežama upućenim članu njemačke zajednice u Hrvatskoj i zastupniku Hrvatskog sabora. Osuđujem te napade.“

Svaki imalo razuman čovjek sigurno će Vas poduprijeti u Vašoj osudi svakog nasilja. Unatoč tomu, Vašu poveznicu s gospodinom  Beusom Richemberghom smatram pogrješnom, kontraproduktivnom te vrlo škodljivom za Njemačku.

Dne 28. lipnja 2013, dva dana prije ulaska Hrvatske u Europsku Uniju, tadašnja neokomunistička saborska većina donijela je zakon (tzv. Lex Perković), koji je privremeno spriječio izručenje dvojice bivših čelnika udbe Njemačkoj. Nakon prijetnje sankcijama od strane Europske Unije zakon je ipak izmijenjen, dvojica osumnjičenika bili su izručeni te potom na Visokom zemaljskom sudu u Münchenu 3. kolovoza 2016 zbog ubojstva osuđeni na doživotne zatvorske kazne. Obojica osuđenika vođenje postupka označili su korektnim.

Donošenju tzv. „Lex Perković“ slijedila je besprimjerna kampanja blaćenja u očigledno kontroliranim hrvatskim medijima, punim poruge i potcjenjivanja Njemačke.  Jedan od najžešćih zagovornika tzv. „Lex Perković“ bio je gospodin Beus Richembergh u svome svojstvu kao član Odbora za ustav, poslovnik i politički sustav u hrvatskome Saboru.

Bilo je tako ružno, da se svaki pristojan Hrvat morao crvenjeti od srama!

Samo iz ovog razloga gospodin Beus Richembergh za cijeli svoj vijek diskvalificirao se za bilo koju suradnju s Njemačkom te bi ga se trebalo kloniti kao sugovornika!

Osim toga, gospodin Herr Beus Richembergh je u najmanju ruku  prijeporna osoba, ako je vjerovati mrežnim izvorima. Kao sin muslimansko-bosnjačkog oca i majke Hrvatice u djetinjstvu je nosio majčino prezime Beus, sve dok s 20 godina nije dodao prezime Richembergh. Niti Beus niti Richembergh ne mogu se naći u javno pristupnim popisima njemačkih prezimena. Stoga je neobjašnjivo, kako je on mogao doći do njemačkog podrijetla, pogotovo jer se po iskazu svjedoka neko vrijeme izjašnjavao kao Srbin odnosno Židov.

Dalje je gospodin Beus Richembergh iznova bio optužen da je bio posebno vjerni pristaša jugokomunističkoga režima. Tereti ga se da je prijavio dvije kolegice učenice te nastavnicu zbog školskog rada o junačkoj operi „Nikola Šubić Zrinjski“, zbog čega su one bile progonjene od jugokomunističkog režima. Isto tako ga se tereti, da je kao žbir kodnog imena Odisej radio za udbu.

Sve ove optužbe, koje se lako mogu naći u mreži, prenosim s nužnom rezervom, jer one dolaze iz različitih izvora te su moguće manipulirane na štetu gospodina Beusa Richembergha.

Svakako je znakovito da gospodin Beus Richembergh kao javna osoba nikad nije osjetio potrebu zatražiti ispravak netočnoga navoda, da ne govorim o tome da bi tužio donositelja takvih vijesti. Isto tako nije pokazao krsni list, kojim bi dokazao njemačko podrijetlo.

Stoga moram poći od toga da nisu sve optužbe protiv gospodina Beusa Richembergha neutemeljene.

Naposljetku je gospodin Beus Richembergh uvijek iznova privlačio pozornost napadima na Katoličku Crkvu i njezine vjernike, koji čine 86% pučanstva u Hrvatskoj. Isto tako, on je jedan od „fašizatora“ tj. osoba, koje u javnosti šire pogrješnu sliku o tobožnje rasplamsanome fašizmu u Hrvatskoj. Još dugo će ostati u sjećanju njegova kampanja protiv udruge „U ime obitelji“, samo zato jer su se usudili pokrenuti uspješan referendum za zaštitu braka i obitelji.

Svake godine provedem 20 do 30 dana u Hrvatskoj, gdje posjetim različita mjesta i priredbe, te snimam i mogu Vam pod zakletvom potvrditi da još nisam sreo neku koja bi približno zaslužila oznaku „fašist“.

Iz svih gore navedenih razloga gospodina Beusa Richembergha smatram moralno vrlo prijepornom osobom (kolokvijalno: trovač bunara), koji nema što traziti u društvu njemačkoga veleposlanika!

Istodobno javljeno mi je iz Zagreba da njemačko veleposlanstvo odbija zamolbe za razgovor, kao npr. gospođe Rozalije Bartolić, predsjednice Udruge udovica Domovinskog rata, koja od 14. veljače 2017 uzaludno čeka na termin kod Vas.

Gospođu Bartolić poznajem kao smirenu osobu, koja s ponosom i dostojanstvom podnosi svoju tešku sudbinu. Stoga ne bih znao zašto su vrata njemačkoga veleposlanstva zatvorena za nju, pogotovo što bi puno toga mogla ispričati o stanju u Hrvatskoj.

Vi ste, štovani gospodine Schultze, počinili teške pogrješke, koje se ne bi smjele dogoditi njemačkom veleposlaniku. Da ste moj suradnik, smjesta bih Vas otpustio.

Ovo pismo ću u kopiji poslati Vašim pretpostavljenima, članovima vanjskopolitičkoga odbora njemačkoga Bundestaga te pojedinim zastupnicima u Bundestagu, u očekivanju, da dijele moju kritiku te Vas žurno zamijene drugim veleposlanikom, koji ne će ponosno pozirati s udbaškim žbirom.

Sa štovanjem

Dr. Josip Stjepandić

facebook komentari

Nastavi čitati

Razno

Ne zaboravimo ovoga časnog čovjeka – Trebali smo ga u agresorskom ratu, a sada on treba našu molitvu

Objavljeno

na

Objavio

Dragi svi, ne zaboravimo ovoga časnog čovjeka. Trebali smo ga u agresorskom ratu, a sada on treba našu žarku molitvu. Dan posta o kruhu i vodi, čuda čini.

Molimo također i za ostalu petoricu hrvatskih generala čije su sudbine prepuštene onima, koji nisu vrijedni poljubiti pete našim hrvatskim junacima.

Preporučam usrdno neka svećenici prikažu sutra i prekosutra Sv. Misu kako bi Duh Sveti prosvijetlio pamet ‘‘velemožnim’’ haaškim sucima ‘‘ljubiteljima Pravde i Istine’’, pozvao je mons. Vlado Košić.

Uz B.B. ZDS Marija Dubravac, Brisbane

GENERALU PRALJKU

Hranio si me kad sam bio gladan,
Bolestan, smrznut, odbačen i jadan.
Plakao sa mnom i na grud me svij’o,
U svojem domu ljubavlju me grij’o.

Pitao nisi za rod ni za vjeru,
Obasuo me miljem, na svu mjeru;
U srce meko od suhoga zlata
Skrio si bijednog ispaćenog brata.

A ja, Isus Krist, u bližnjemu disah,
Tvoju dobrotu u Knjigu upisah.
Jedan je Praljak, jedna istina,
Jedna Hrvatska sveta Domovina,

Žrtvom junaka sazdana, čuvana,
Mržnjom zlotvora skvrnjena, pljuvana.
Puna je knjiga hrvatskih svetaca,
Od stoljeća sedmog patničkih otaca –

I braće što sudila haaška je neman,
Jer Hrvat domoljub bješe za Dom spreman.
Ah, što je Haag, što li jugo-udba?
Paklena vatra njihova je sudba.

U prokletstvu, s vragom traju im vlasti,
Mriju bez Boga i bez ljudske časti.
A tebe čekaju, hrvatski sine,
Nebeski dvori moje Domovine.

Na križu, patnji, nagradu si steko,
Istinu, Pravdu, branio i reko.
Ne boj se, brate, zločinačke ruke,
I ja sam takve okusio muke!

Blago onima što nevini trpe,
U muci teškoj Božju snagu crpe.
Za tebe čuvam vijenac od lovora,
Živjet ćeš sa mnom sred nebeskih dvora.

Hrvatsku tvoju nitko neće zbrisat –
Hrvat će uvijek ZA DOM SPREMAN disat!

Marija Dubravac, Brisbane

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari