Connect with us

Kolumne

Uoči lokalnih izbora u Mostaru poslije punih 12 godina

Objavljeno

on

Neodržavanje lokalnih izbora u Mostaru u dva uzastopna izborna ciklusa jedinstvena je pojava na političkom nebu BiH, pa i šire. Korijen joj leži u tome što je stari izborni zakon proglašen neustavnim, a dogovora o novome nije bilo. Naime, prema starom je zakonu u nekim izbornim jedinicama, koje na lokalnoj razini, kao ostavština poslijeratne podjele grada po općinama, danas područnim uredima, postoje jedino u Mostaru, glas vrijedio i tri puta više nego drugdje.

Zakonski je vakuum popunjen, a time i mostarski izborni gordijski čvor razriješen, tek u lipnju ove godine povijesnim sporazumom vođa Hrvata i Muslimana, Dragana Čovića i Bakira Izetbegovića. Njime su ujedno dogovorene i druge promjene izbornog zakona kako bi se, sukladno odluci Ustavnog suda BiH, uvažio legitiman izbor i legitimno političko predstavljanje konstitutivnih naroda na svim administrativno-političkim razinama, u Predsjedništvu BiH i Domovima naroda, a da pritom bude osigurano aktivno i pasivno biračko pravo svakog građanina na području cijele BiH. Da bi se Izetbegović u već dobro poznatom stilu, jer u njegovu slučaju jabuka nije pala daleko od stabla, u rujnu, neposredno uoči isteka roka za početak razgovora o preostalim promjenama izbornog zakona, predomislio. Time je dodatno potpalio već užarenu atmosferu u tamošnjoj političkoj areni, u nadi da će nakon američkih izbora zapuhati povoljniji mu prekoatlantski vjetrovi.

Ohrabrivanje Muslimana sa svih strana

Naime, uz dobro poznati slučaj Komšić, sinonim za muslimansku uzurpaciju prava izbora Hrvata za svog člana Predsjedništva BiH, slabije se zna da oni prema trenutnom izbornom zakonu, kad požele, mogu izabrati i prijelomnu trećinu zastupnika Hrvata u Domu naroda Federacije BiH, ključnom tijelu zaštite njihovih nacionalnih prava. Činjenica što se manjinskom trećinom uopće može zaobići izborna volja većine Hrvata posljedica je demontaže konstitutivnosti Hrvata intervencijama predstavnika međunarodne zajednice s očitom težnjom kako bi u Federaciji BiH, entitetu nastalom 1994. Washingtonskim sporazumom između Hrvata i Muslimana, na svim razinama prevladao takozvani građanski princip, a s njim i odlučivanje po načelu „jedan čovjek – jedan glas“, kojega je u praskozorje ratova u također federalnoj Jugoslaviji zagovarao Slobodan Milošević. Time je do srži unakažen Daytonski sporazum, kojim je BiH ustrojena tako da budu zadovoljena oba načela – konstitutivnost 3 tamošnja naroda, ali i građanski princip. Potonje se ostvaruje izborima za Predstavnički dom Federacije BiH, gdje doista vrijedi pravilo „jedan čovjek – jedan glas“, dok načelo konstitutivnosti naroda štiti Dom naroda, koji ujedno odražava i federalni karakter Federacije.

No, donedavno su sve akcije međunarodne zajednice bile usmjerene ka narušavanju nacionalnih prava u korist građanskog principa, koji se u praksi svodi na nametanje volje većinskih Muslimana manjinskim Hrvatima. Svojevrsna prekretnica te jednosmjerne tendencije presuda je Ustavnog suda BiH, tijela pod nadzorom stranaca, kojom se uvažava načelo konstitutivnosti naroda kroz legitimni izbor vlastitih predstavnika, donesena tek koji mjesec po dolasku Andreja Plenkovića na vlast u Hrvatskoj. Koliko god to nestrpljivim politikantima bilo odbojno, do vrijednih postignuća se dolazi u tišini, ustrajnim radom u međunarodnim institucijama, a nipošto ne otvorenim verbalnim prepucavanjem s muslimanskom vrhuškom i njezinim pijunima. Uz popratni pljesak najblesavijih među Hrvatima, toga plod može biti tek mobilizacija Muslimana uoči izbora, kako prije mjesec dana u ostatku BiH, tako evo i sada u Mostaru.

Osim ponovljenog Milanovićevog predizbornog stimulansa (nemoguće je da je toliko glup da to čini slučajno), sarajevsku čaršiju sigurno ohrabruju i prvi signali iz krugova bliskih nastupajućoj američkoj administraciji, koji najavljuju reviziju Daytona u smjeru afirmacije građanskog principa. S hrvatskog gledišta to na prvu zvuči loše. No, kako su nacionalna prava Hrvata u BiH u stvarnosti ionako već grubo narušena, nadogradnja Daytona, napose ako bi išla u smjeru simetričnijih, federalnih odnosa na nivou cijele BiH, za njih ne bi nužno predstavljala korak unatrag, čak i ako bi na papiru dobili manje. Naravno, ako bi u praksi to značilo više. Takvo bi bilo, primjerice, rješenje po uzoru na Belgiju, srce Europske unije, koje krasi federalno unutarnje uređenje unatoč nemjerljivo slabije izraženim suprotnostima od onih u BiH. K tome, sad kad doslovna i dosljedna primjena Daytona i Washingtona ostaje tek sanak pusti, kartama Hrvata u eventualnom novom miješanju ide u prilog i ojačani međunarodni položaj Hrvatske, te njezin kapacitet u smislu kreacije rješenja, a ne samo sekundiranja institucionalnom zlostavljanju Hrvata, što je bio slučaj do 2016. godine. Bez obzira na to, borba za očuvanje nacionalnih prava BiH Hrvata zahtijevat će umijeće plesača tanga na rubu litice.

Odakle uopće mrtva trka Hrvata i Muslimana u Mostaru?

U takvim općim okolnostima održavaju se izbori u Mostaru, gradu s uvjerljivo najvećim brojem Hrvata od svih gradova u BiH, njih 50-tak tisuća, gospodarskom, kulturnom, sveučilišnom, lječilišnom središtu Hrvata u BiH, pomalo frapantno, i jedinom gradu u BiH s preko 10 tisuća stanovnika u kojem Hrvati tvore većinu, makar i tanku. Unatoč tome što Hrvati u Mostaru imaju blagu prevagu, nešto izraženiju u stanovništvu mlađe životne dobi, kako pokazuju statistike rođenih i učenika u školama, a prema zadnjem popisu čak i u ukupnoj populaciji, to se zasad ne vidi i na rezultatima izbora. Tako su na zadnjim izborima na federalnom i državnom nivou održanima 2018. godine muslimanske stranke u Mostaru zadobile većinu glasova, što nije obećavajući predznak uoči lokalnih izbora.

Kako bi se odgovorilo na pitanje odakle uopće muslimanska glasačka većina u Mostaru, treba malo dublje zaći u povijest. Naime, u mostarskom kotaru povijesno su Hrvati držali apsolutnu većinu. No, za vrijeme komunizma i u Mostaru je, kao i u nekim drugim dijelovima BiH, došlo do prekrajanja općinskih granica na štetu Hrvata. Tako je iz općine Derventa izdvojeno nekoliko hrvatskih sela s ukupno oko 5 tisuća stanovnika i pripojeno susjednom Doboju, u kojem je bilo malo Hrvata, čime oni u Doboju nisu ništa dobili, dok su u Derventi većinu izgubili. Slično je iz općine Jajce izdvojeno desetak hrvatskih sela, danas okupljenih u zasebnu općinu Dobretići, i pripojeno uvjerljivo većinski srpskom Skender Vakufu (danas Kneževo), sve kako bi Hrvati izgubili većinu u Jajcu. Kako je mostarska okolica većinski hrvatska, tamo se posegnulo za drukčijim vidom inženjeringa. Od hrvatskih naselja, dotad u okviru mostarskog kotara, formirane su nove općine Čitluk i Široki Brijeg, dok su znatno udaljenija muslimanska sela ostala u sastavu općine Mostar. Time su Muslimani stekli relativnu većinu, koja je pretvorena u apsolutnu nakon što su se početkom rata u Mostaru skrasili Muslimani protjerani iz istočne Hercegovine. Ravnoteža je opet uspostavljena iduće godine kad su Hrvati protjerani iz sjeverne Hercegovine našli utočište u Mostaru. Razlika je tek u tome što su prve protjerali Srbi, a druge Muslimani.

Drugi razlog brojčane izjednačenosti Hrvata i Muslimana u Mostaru je što se u zapadnom dijelu grada koji je u ratu bio pod kontrolom Hrvata, gdje se ujedno nalazi i uvjerljiva većina gradskog stambenog fonda, dogodila jedinstvena pojava u poratnoj BiH. Naime, manjinski narod je ostao još uvijek nazočan u dostatnom broju da može sam birati svoje predstavnike (iznimka je, donekle, još i Tuzla gdje Hrvati mogu izabrati 1-2 od 30 vijećnika u tamošnjem općinskom vijeću). No, u zapadnom dijelu Mostara Muslimani mogu računati na 2-3 vijećnika od njih 13, dok Hrvati u većinski muslimanskom, istočnom dijelu grada o vijećniku mogu tek sanjati (jedina zamjetna koncentracija Hrvata s onu stranu Neretve ostala je u za rata obranjenim dijelovima naselja Potoci i Kutilivač, gdje danas mogu računati na 300 glasova, što je zanemarivo u usporedbi s gotovo 4000 muslimanskih glasova u zapadnom dijelu grada). Uz 2, u optimalnom slučaju čak i 3 zastupnika u zapadnom dijelu grada, Muslimani će posve sigurno izabrati i svih 9 vijećnika iz izbornih jedinica u istočnom dijelu grada, te će tako imati najmanje 11, a možda i 12, od 22 vijećnika izabranih u svim mostarskim izbornim jedinicama.

Osebujnosti izbornog zakona i upozoravajući stolački slučaj

Osebujnost izbornog zakona u Mostaru je što se vijećnici biraju na dvije liste. 22 vijećnika se biraju u 6 izbornih jedinica, koje se podudaraju s bivšim mostarskim općinama, dok se dodatnih 13 bira sa zajedničke liste na nivou grada, pri čemu se rezultati sravnjuju tako da 35 ukupno izabranih zastupnika prema stranačkoj raspodjeli odražava rezultate glasovanja na zajedničkoj gradskoj listi.

Dodatna osobitost svih izbora u BiH, tako i ovih mostarskih, je primjena Sainte-Lague metode izračuna mandata, koja, za razliku od neutralne d’Hondtove formule koja sve stranke tretira jednako, favorizira manje stranke okupljene tik iznad prirodnog izbornog praga. Da se radi o neprirodnom izbornom sustavu, može se naslutiti već iz toga što se, za razliku od ‘Hondta, gdje se izborni koeficijenti izračunavaju dijeljenjem ukupnog broja glasova liste s rednim brojem pojedinog kandidata na listi (1,2,3,4,…), ovdje dijeli samo s neparnim brojevima (1,3,5,7,…), čime koeficijenti vodeće liste ubrzano padaju dajući nerazmjerno veće šanse strankama s manjim brojem glasova.

Za ilustraciju apsurdnosti Sainte-Lague metode može poslužiti primjer mostarske izborne jedinice Zapad, gdje se biraju 4 vijećnika, pri čemu Hrvati raspolažu s preko 80% glasova, a Muslimani s oko 17%. Kad bi Hrvati sve svoje glasove poklonili jednoj opciji (80%), ili ih ravnomjerno podijelili između dvije opcije (40%:40%), ili čak tri opcije (27%:27%:27%) dobili bi 3 zastupnika, a oko jedne liste okupljeni Muslimani jednog. Jedino kad bi ravnomjerno raspodijelili glasove na 4 liste (svaka po 20%), Hrvati bi dobili sva 4 zastupnika. Optimalan rezultat na razini grada se postiže kad bi se istovjetna taktika ravnomjerne raspodjele glasova malo poviše prirodnog izbornog praga primijenila i u izbornim jedinicama i na zajedničkoj gradskoj listi, samo tamo glasovima za skroz druge stranke.

Manipulativni prostor kojeg pruža Sainte-Lague metoda su odavno spoznali politički akteri u BiH. Kako bi optimizirali izborni rezultat, ciljano kreiraju nezavisne, sestrinske liste usmjeravajući im glasove tik iznad izbornog praga. Ekstremni slučaj dogodio se na izborima za grad Stolac održanima prije mjesec dana. Tamo su Muslimani upravo takvom taktikom pokušali ostvariti većinu u gradskom vijeću, iako raspolažu sa svega 40% biračkog tijela (Hrvati tvore 60%). I doista, po Sainte-Lague metodi bi sa 40% glasova ravnomjerno raspoređenih po listama uspjeli osvojiti većinu da su tamošnji Hrvati grupirali glasove oko jedne opcije, što bi bilo posve prirodno, jer postoji opcija koja uživa njihovo gotovo nepodijeljeno povjerenje. Ipak, Hrvati su prozreli muslimanski plan odgovorivši istom taktikom, s time da su nešto bolje računali, a što je, kad imaš većinu, znatno lakše.

Da je i u mostarskom slučaju, gdje vlada veća neizvjesnost budući je omjer glasova suprotstavljenih strana približno 50:50, izgledna primjena stolačkog plana, pokazuje velik broj nezavisnih lista i lista manjih stranaka na zajedničkoj gradskoj listi (čak 31). Neizvjesnosti ishoda mostarskih izbora dodatno pridonosi skoro 4 tisuće birača prijavljenih za glasovanje u inozemstvu, koji bi se mogli pokazati presudnima, s obzirom da je na opće izbore 2018. u Mostaru izašlo ukupno oko 47 tisuća birača. Kako je popis tih birača javno obznanjen poimence, okvirna procjena prema imenima i prezimenima, te državama prijave, pokazuje kako se na njemu nalazi barem 60% Muslimana, te do 25% Srba i 15% Hrvata. Iako u većem dijelu BiH glasovi poštom idu Hrvatima u prilog, omogućavajući im u nekim općinskim vijećima 1-2 vijećnika više, u najvažnijem im središtu Mostaru to ne će biti slučaj. Prema učinku to podsjeća na zahtjev nekih mutikaša i bezglavnika za uvođenjem manipulacijama podložnog dopisnog glasovanja na izborima u Hrvatskoj, koji lijući krokodilske suze što to nije omogućeno Hrvatima izvan Hrvatske, olako zanemaruju kako bi se time širom otvorila vrata da jednog predstavnika s te liste izaberu i hrvatski državljani naseljeni na potezu Beograd – Novi Sad. Ovako, u trenutnim, nipošto ne savršenim uvjetima, sve troje ih u konačnici ipak izaberu Hrvati u BiH.

Što nije dopušteno Trumpu, dopušteno je Bakiru

Još jedan bitan čimbenik nestabilnosti u izbornom procesu u BiH je Središnje izborno povjerenstvo, koje je pokazalo izrazitu pristranost u interpretaciji valjanosti poštanskih glasova kad je prijetilo da će načelnikom većinski muslimanskog Uskoplja postati Hrvat (što nije bilo dopušteno Trumpu – odrediti kad se glasovi poštom prestaju brojati – očito je dopušteno Izetbegoviću mlađem). Bit će zanimljivo vidjeti hoće li biti jednako revni i u mostarskom slučaju, gdje većinu glasova poštom šalju Muslimani.

Dodatnu komplikaciju u mostarskom izbornom procesu stvara ograničenje izabranih zastupnika prema nacionalnosti na maksimalno po 15 Hrvata i Muslimana, bez obzira što samo još Srbi prema brojnosti teoretski mogu izabrati jednog svog predstavnika, a pripadnici ostalih naroda ni to. Tako se proklamirana konstitutivnost svih na svakom pedlju BiH i ovdje u praksi pokazuje farsom, jer će za izbor gradonačelnika ključnih 4 ili 5 mjesta rezerviranih za ne-Hrvate i ne-Muslimane, koji zbog svoje malobrojnosti, a ne zato što bi im bilo uskraćeno izborno pravo, ni teoretski ne mogu izabrati vlastite predstavnike, ustvari izabrati pripadnici većinskih naroda. Na tu su temu Bošnjaci (kako se Muslimani trenutno na svom trenutnom jeziku nazivaju), kao najbrojniji narod, na izborima za sve razine vlasti već doktorirali, izjašnjavajući se po potrebi Bosancima, Bosancima i Hercegovcima, pa čak i Muslimanima, a kad zagori, ne bude im mrsko odrediti se i kao nemili im Srbi ili Hrvati. Naime, u praksi se ta građanska fasada umotana u tobože nacionalni, manjinski veo, pokazuje vrlo učinkovitom polugom za narušavanje prava BiH Hrvata kao konstitutivnog naroda.

Naposljetku, ostaje ključno pitanje tko će biti gradonačelnik – Hrvat ili Musliman? Posebno je to bitno za Hrvate, jer se radi o njima daleko najvažnijem gradu (Muslimani su višestruko brojniji i u Sarajevu, i u Tuzli, i u Zenici nego u Mostaru), to više što će rasplet utjecati i na rješavanje pitanja vezanih uz opstojnost karaktera BiH, koja pomalo dolaze na dnevni red. Ako gradonačelnik bude Hrvat, Muslimani će reći – evo, dali smo vam gradonačelnika Mostara, pa što još hoćete? Oni i inače imaju običaj svako ispunjenje prava Hrvata uglavljenih međunarodnim sporazumom vidjeti činom vlastite velikodušnosti. Ako, pak, bude izabran Musliman, to će biti poguranac daljnjem potiskivanju i gaženju prava Hrvata s ciljem njihova pretvaranja u manjinu s čak i manjim pravima nego što ih manjine imaju u uljuđenom svijetu, što vodeći muslimanski političari i njihovi privjesci više ni ne kriju.

Grgur S.

Podijeli članak s prijateljima

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari