Pratite nas

Naši u svijetu

Upoznajte ženu koja je na noge digla hrvatsku dijasporu

Objavljeno

na

Najviše odjeka izazvalo je potpisivanje online peticije koju je pokrenula Milka Žepina, poznata Hrvatica iz New Yorka. Iseljeništvo u njoj vidi heroinu koja je jasno i hrabro formulirala stajališta dijaspore

Prošlih tjedana hrvatsko iseljeništvo bilo je aktivno u širenju i potpisivanju peticije na internetskoj stranici change.org. Ponukani imenovanjem HNS-ova kandidata Borisa Blažekovića za generalnog konzula Republike Hrvatske u New Yorku, javili su se mnogi pripadnici naše dijaspore kako bi izrekli svoje nezadovoljstvo zbog njegove srednje stručne spreme, neiskustva, ali i određenih stajališta.

Vladi Republike Hrvatske upućena su protestna pisma, javio se i fra Nikola Pašalić, svećenik newyorške župe sv. Ćirila i Metoda, a svoje nezadovoljstvo iskazala je i Udruga hrvatsko-američkih stručnjaka.

Najviše odjeka izazvalo je potpisivanje online peticije koju je pokrenula Milka Žepina, poznata Hrvatica iz New Yorka. Iseljeništvo u njoj vidi heroinu koja je jasno i hrabro formulirala stajališta dijaspore.

Recite mi nešto o sebi, čime se bavite i jeste li prije bili aktivni u zajednici?

Rođena sam u Lici, a kao dijete došla sam u New York. Moj otac Stipe Pavlak pobjegao je iz komunizma 1958. godine, mama i ja pridružile smo mu se 1969. Imala sam 11 godina kada sam prvi put srela svoga oca. Kasnije mi se u Americi rodila sestra. Živim na Long Islandu, a ovdje sam završila i fakultet. Radim u međunarodnoj špediciji, pa stoga imam kontakte u Državnoj sigurnosti zbog provjere izvoznika i uvoznika. Tijela državne sigurnosti provjeravaju sve tvrtke kako bi utvrdile da nisu američki neprijatelji i da nemaju veze s terorističkim organizacijama. Moj otac uvijek je bio aktivan u hrvatskoj zajednici i pri svim antijugoslavenskim aktivnostima pa sam tako i sama kao mlada djevojka postala prohrvatski orijentirana. Od 1971. stalno smo organizirali antijugoslavenske prosvjede, a svako ljeto održavali smo i “Povorku porobljenih naroda” u kojoj su sudjelovali svi narodi zatočeni iza željezne zavjese. Sve to trajalo je do pada komunizma. Prosvjedi, peticije, pisma, dijeljenje letaka o zatvaranju i ubijanju Hrvata, peticije za oslobađanje Hrvatske od totalitarizma, mjesec dana bdjenja ispred zgrade Ujedinjenih naroda tijekom rata, protesti da se oslobode hrvatski generali u Haagu – sve to bilo je dio mojega života. Također sam organizirala peticije 1978. i 1979. godine da se prvi put u Americi dopusti predavanje hrvatskog jezika. Često smo organizirali peticije za vrijeme komunizma, ali tada smo ih upućivali u Bijelu kuću, američkim zastupnicima u Kongresu, senatorima, gradonačelniku New Yorka te Ujedinjenim narodima.

Kako je došlo do pokretanje ove posljednje peticije protiv imenovanja Borisa Blažekovića generalnim konzulom u New Yorku?

Nju sam pokrenula ja, ali su je mladi Hrvati u Americi usavršili. Kako imaju mnogo više znanja o radu društvenih mreža, pomogli su da je proširimo. Ne mogu reći da sav kredit ide meni, ali moj je prijedlog i njima dao poticaj da nešto moramo učiniti i da ne možemo prekriženih ruku čekati sudbinu. Ideja o peticiji protiv imenovanja Blažekovića konzulom nastala je 11. veljače na proslavi Stepinčeva u New Yorku. U razgovoru s prijateljicama komentirali smo objavu na Facebooku o njegovu imenovanju, a prva stvar koja mi je upala u oko jest da je on član HNS-a, stranke koja se ne bori za interese hrvatske dijaspore i da je radio u kampanji bivše ministrice vanjskih i europskih poslova Vesne Pusić. Nadalje u komentarima, ali i njegovim izjavama, vidjela se mržnja koju taj čovjek osjeća prema zemlji u koju je trebao doći obavljati časnu ulogu konzula. To me podsjetilo na sedamdesete i osamdesete kada smo imali slične konzule. Stoga nismo dugo razmišljali i krenuli smo u akciju. Pa ako Blažeković tako razmišlja o zemlji koja je meni dala život, kao i onoj koja me othranila, znam da moramo spriječiti toga čovjeka.

Koliko je ljudi do sada potpisalo peticiju?

Više od četiri tisuće ljudi. Istodobno smo skupljale potpise moja prijateljica i ja u naše dvije zajednice (Astorija i Manhattan). U samo sat vremena potpisalo ju je više od 330 ljudi. Da imamo više vremena i da nismo udaljeni od naših župa zbog obilnog snijega i praznika, sigurno bi bilo i više potpisa. Još uvijek dobivam pozive ljudi iz New Yorka koji žele podržati peticiju.

Očito ste se dokazali u djelotvornosti inicijative “Grass roots”…

Osobno vjerujem u takve inicijative i mislim da narod mora uzeti stvari u svoje ruke jer je dokazano da političari u Hrvatskoj kroje sebi karijeru i brinu o svojoj osobnoj budućnosti bez imalo obzira na Hrvate diljem svijeta. Treba ih podsjetiti da su izabrani od naroda, da moraju donositi odluke u skladu s njihovom voljom te raditi za dobrobit zemlje koja nam je od Boga dar, a nije ničije vlasništvo.

Kako ste se osjećali nakon što ste čuli priopćenje iz Ureda predsjednice o opozivu imenovanja konzula?

Presretno… Osjećala sam se isto kao onaj dan kada je hrvatski narod rekao “ne” komunizmu na prvim slobodnim demokratskim izborima! Ovime smo pokazali Hrvatima u domovini kako je pobjeda moguća i da možemo promijeniti stvari ako smo složni. Svojom odlukom političari u Hrvatskoj podcijenili su nas u dijaspori. Tim imenovanjem pokazali su koliko nisko mišljenje imaju o iseljenoj Hrvatskoj, stvarno misle da smo glupi i zaostali samo zato što se dosad nismo suprotstavili njihovim političkim igrama. Dosad smo manje-više prihvaćali konzule koji su dodijeljeni zajednici u New Yorku. Bilo je divnih ljudi, ali isto tako bilo je teških promašaja. Znam da nismo dobrodošli u Hrvatsku, svi bi najradije da samo šaljemo novac (što činimo godinama, za razne namjene), a da nikad nogom ne stupimo na tlo Lijepe Naše, i to je najbolnije. Osim predsjednice, nitko nas nije posjetio, nije bio čak niti jedan od trojice zastupnika za dijasporu.

Kakav je odjek u vašoj sredini nakon peticije. Što na to kažu prijatelji i obitelj?

Cijela zajednica oduševljena je uspjehom peticije. Svi su, naravno, ponosni. Naglašavam da ovo nije moj uspjeh nego uspjeh hrvatskih iseljenika. Volja naroda pokazala je da želimo promjene i da ih tražimo jer više ne želimo bačene “mrvice”.

Kakvo konzularno predstavništvo priželjkuje zajednica Hrvata New Yorka i okolnih država?

U konzulatima trebali bi raditi ljudi koji imaju znanje i žele pomoći iseljenicima. Trebaju motivirati mlade da postanu državljani Hrvatske i raditi na programima koji im jednom u životu mogu donijeti besplatan put u Hrvatsku, kao što to ima Izrael za svoje mlade u dijaspori, takozvani “heritage trip”. Moraju biti spremni pomoći povratnicima na sređivanju razne papirologije ili barem uputiti ljude na prave ustanove koje im mogu pomoći. Dosad to nitko nije radio u našem konzulatu. Barem jednom mjesečno trebali bi napraviti neku radionicu ili predavanje o promjenama koje se odnose na iseljeništvo. Naši ljudi manje-više privremeno su u Americi i rekla bih da njih 80 posto ima nekretnine u Hrvatskoj. Konzuli moraju biti pri ruci tim ljudima u vezi s bilo kojim pitanjima. Ljudi koji idu raditi u diplomatske misije diljem svijeta za domovinu ponajprije moraju osjećati lojalnost i ljubav prema svojoj zemlji, a ne biti stranci ljudima koje zastupaju. Neka se ugledaju u strane političare da vide kako se voli i poštuje vlastita zemlja. Djeca iz bivšeg sustava, koja pate za onom državom, nisu naši političari. Zajednička odrednica većine ljudi u New Yorku i okolici jest to da su desno orijentirani. Ovi ljudi pobjegli su iz komunizma. Netko tko ima veze s komunizmom ili bivšom državom nije dobrodošao u našu zajednicu. Netko tko veliča partizane i naziva ih osloboditeljima, ne zna engleski jezik, nema obrazovanje na diplomatskoj razini i nosi u sebi mržnju prema aktualnom predsjedniku ove zemlje, zar nam takav treba? Taj nije ovdje dobrodošao. Kako sada gledam na stvari i prema ovom sramotnom imenovanju, vidim da se pozicije kupuju i namještaju. Ljudi koji su obrazovani pa i visokoškolovana djeca naših iseljenika nemaju mogućnost doći do izražaja, a upravo bi oni bili izvrsni na ovim pozicijama jer razumiju stanje hrvatskih iseljenika.

Moja Hrvatska doznaje kako je prije desetak dana jedan ugledni političar u republikanskoj stranci poslao pismo državnom tajniku Rexu Tillersonu u kojem mu preporučuje da Amerika ne primi Borisa Blažekovića na službu. Dodajmo tome da je mjesto generalnog konzula u New Yorku ispražnjeno već godinu i pol dana.

Župnik u Hrvatskoj Župi u New Yorku: Taj konzul koga nam šaljete ovdje nije dobro došao

 

Hrvatska zajednica u New Yorku pokrenula peticiju protiv imenovanja generalnog konzula

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Naši u svijetu

Hrvatska zajednica formirala Zakladu ‘Spomen dom bana Jelačića’ u Petrovaradinu

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska zajednica u Srbiji formirala je Zakladu „Spomen dom bana Josipa Jelačića“ u Petrovaradinu, a za prvog upravitelja imenovan je vijećnik Hrvatskog nacionalnog vijeća (HNV) Goran Kaurić, objavili su u četvrtak vojvođanski mediji.

Zadaća Zaklade, čije će sjedište biti u rodnoj kući hrvatskog velikana, bit će očuvanje i prezentiranje tradicijske i suvremene kulture Hrvata Petrovaradina i Novoga Sada, kao i zaštita kulturno-povijesnog nasljeđa hrvatske nacionalne manjine kroz afirmiranje lika i djela bana Josipa Jelačića.

„Ova zaklada i kuća imaju veliku obvezu da sačuvaju povijest Hrvata s ovih prostora, kao i cijele zajednice. Također, oni će biti njihovo važno mjesto susreta, ali i turistička destinacija, napose gostiju iz Hrvatske“, izjavio je po imenovanju na sjednici Upravnog odbora Zaklade Goran Kaurić.

Po njegovim riječima, među prvim zadaćama će biti unutarnja adaptacija zgrade, koja je, unatoč dobrom vanjskom izgledu, iznutra u lošem stanju i nefunkcionalna. Cilj je „da ona bude pravi reprezent hrvatske zajednice, naše kulture, tradicije i povijesti“, naveo je Kaurić.

Predsjednica HNV-a Jasna Vojnić je rekla da je Petrovaradin za hrvatsku zajednicu izuzetno važan, „ne samo radi čuvanja povijesti na našega bana, njegov lik i djelo, već i kao novo jezgro koje će biti stjecište i okupljalište ponajprije mjesnih Hrvata“.

Hrvatska zajednica odnedavno je u posjedu dijela rodne kuće bana Jelačića u Petrovaradinu, pokraj Novoga Sada.

Njezino vodstvo godinama je tražilo da im se objekt dodjeli kako bi je pretvorili u spomen kuću i sjedište hrvatske manjinske zajednice.

Do pomaka je došlo poslije posjeta Aleksandra Vučića Zagrebu u veljači 2018., kada je tijekom razgovora o položaju hrvatske manjine u Srbiji dogovoreno rješavanje statusa toga objekta.

Na povijesno značenje objekta u Petrovaradinu, izgrađenog 1745., ukazuje spomen-ploča obnovljena u listopadu 2001. u povodu obilježavanja 200-te obljetnice rođenja najpoznatijeg hrvatskog bana.

Petrovaradin je drevni, vojni grad koji je bio važna točka otpora Austrougarske od prodora turske vojske u 17. stoljeću, kada se ovdje naseljavaju Hrvati.

Početkom 19. stoljeća Hrvati su činili više od devedeset posto ukupnog stanovništva, no danas čine tek nepunu desetinu cjelokupnoga gradića. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Naši u svijetu

Dejan Kovač iz New Yorka: Vidim da se u Hrvatskoj svašta lupeta o situaciji u SAD-u

Objavljeno

na

Objavio

Dejan Kovač, koji se okušao u utrci za predsjednika Hrvatske, danas je na Facebooku objavio fotografije iz New Yorka, uz sljedeći tekst:

– Vidim po medijima da se svašta lupeta o situaciji o SAD-u i to većinom ljudi koji nisu otišli dalje od Bregane, a kamoli da su živjeli u SAD-u. Stručnjak o demokraciji u SAD-u se smatra svatko tko ode na tjedan dana na izlet i snimi par fotki tj. niti su percipirali kulturu življenja, a da ne pričam da znaju išta o političkom ili ekonomskom sustavu SAD-a, te još manje o njihovom duhu.

Vrlo neprofesionalan pristup i od strane medija i od strane kvazi stručnjaka. Ne znam koja je agenda… da mislimo da je nama bolje jer je drugima lošije?

Zapamtite, Hrvatska i nijedna EU zemlja neće nikad imati razinu duha slobode i poimanja demokracije u građanskom društvu kao SAD, jer su građene na ostavštinama propalih monarhija i socijalizma. SAD je građen na osnovnoj ideji, a to je da ‘All men are created equal’ i u tom duhu su svi od najranije dobi odgajani.

Taj duh sam i osjetio čim sam došao. Nikog nije bilo briga jesam li crn, bijeli ili žuti, niti jesam li Hrvat, Austrijanac ili Marsovac, a još manje tko su mi otac, djed i pradjed. Ono što je bilo bitno je: tko sam ja, kakva sam osoba i kako doprinosim kolektivu u kojem koegzistiram tj. moja razina produktivnosti. Ne sude knjigu prema koricama. Ako želiš biti debel ili mršav, nitko si neće uzeti ‘slobodu’ kao u Hrvatskoj da komentira tvoj izgled ili odjevne predmete. Svi shvaćaju da moja osobna sloboda je da nosim ružičastu haljinu, a isto tako tvoja osobna sloboda želiš li biti viđen/a s muškarcem u ružičastoj haljini.

Tu dolazimo na temu prosvjeda. Osuđujem maksimalno čin i vjerujte da će te osobe biti adekvatno kažnjene, jer pravosudni sustav funkcionira. Nešto što se ne može reći za Hrvatsku. Isto tako, osuđujem proteste koji izlaze iz mirnih okvira. Ne možeš se boriti za ljudska prava s oduzimanjem ljudskih prava i sloboda drugih građana. Neki nažalost, kao i svugdje u svijetu, koriste prosvjede za svoje osobne materijalne koristi i političke agende.

Da se razumijemo, puno gore situacije se događaju u puno većem obujmu svugdje u svijetu. Ono što je bitno u ovom slučaju. U demokraciji uz trodiobu vlasti, postoji i 4. mehanizam funkcioniranja demokracije, a to je građansko društvo. Iako žive u kapitalističkom društvu koje je dominatno usmjereno na stvaranje privatnih dobara, oni itekako shvaćaju koncept javnih dobara poput policije jer ih plaćaju iz svojeg džepa. Isto tako shvaćaju, ako javna dobra ne funkcioniraju u sustavu trodiobe vlasti, da redovno pokreću 4. element, jer ako ne reagiraš zbog drugih kad-tad će neefikasnost javnih dobara pokucati na tvoj kućni prag.

Nešto što mi u Hrvatskoj mi već 30 godina ne shvaćamo. Okretali smo leđa jednim drugima, bilo da je osoba umrla jer Hitna nije na vrijeme došla ili da je neka obitelj izletila na ulicu zbog ovrhe koja se nije trebala dogoditi. Nikada nismo aktivirali 4. element demokracije, osim kada su prosvjedi bili pod instrukcijama lijevih ili desnih udruga. Ali to nema veze sa slobodom, to ima samo veze sa političkim para djelovanjem i podobnošću.

Ne očekujem od vas da imate altruizam prema drugima, to ima mali postotak ljudi u svijetu, već osuđujem da smo u svojoj egocentričnosti bili ujedno i kratkovidni. Da nismo reagirali ni kada smo rasprodavali Hrvatsku, niti kada su bila narušena naša osnovna građanska prava. Izgleda da nam je svima dobro u Hrvatskoj?

Amerika neće nakon ovoga postati kao Bronx, nego još jača demokracija. Kad se stvari smire, organi reda će itekako misliti na svoja buduća postupanja, jer u protivnom znaju što će se dogoditi. I dalje će Amerika biti ‘the greatest country in the world’, a mi se nemojmo zavaravati jer tonemo na začelje EU-a.

I dok svakom godinom mi postajemo sve više podobni, a sve manje slobodni, drugi se bore za svoje slobode i svoja prava. A vi dragi moji Hrvati se bolje usmjerite na sebe i zapitajte, dok sjedite po kavama i komentirate postupke drugih, gdje nam je nestala kičma, a samim time i cijela država?

Trump zatražio od guvernera da se snažnije obračunaju s nasilnim prosvjednicima

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari