Pratite nas

Politički rentgen

UPOZORENJE!!! CRVENA OPASNOST ZA CIJELU HRVATSKU

Objavljeno

na

U odjeku Milanovićeve pobjede na unutarstranačkim izborima za predsjednika SDP-a mogli su se čuti komentari olakšanja, koji su mahom dolazili s desnog političkog spektra u Hrvatskoj. Između dva zla, mnogi misle kako  je Milanović manje zlo i to obrazlažu činjenicama iz Milanovićeve agresivne i deklarirane politike podjela na MI i ONI.

[ad id=”93788″]

Tome još treba pridodati analizu Milanovićevog mentalnog psihofizičkog razarajućeg stanja, njegov niz gubitničkih utakmica i predviđanja kako će se takav niz logično nastaviti i nadalje. Razorna Milanovićeva politika podjela na MI i ONI neminovno će se reflektirati i na unutarstranačke odnose u SDP-u i razvidno je da dolazi do ozbiljnih podjela na MI koji su uz Milanovića i ONI koji su stali uz Komadinu. Sve te činjenice mogle bi rasteretiti i učvrstiti odnose unutar saveza Domoljubne koalicije i Mosta, jer onaj koji je razbijao Most i Domoljubnu koaliciju ostaje neprikosnoveni vladar hrvatske ljevice. Osobno sam navijao za takav izbor u SDP-u upravo iz gore navedenih razloga.

Ipak, upozorenja od opasnosti „crvenog vilajeta“ ne će biti na odmet kada malo pažljivije analiziramo koji su pravi razlozi Milanovićeve pobjede i kako je Milanović do te pobjede došao iz totalno gubitničke pozicije. Više je nego razvidno da Milanović gospodari SDP-ovom političkom infrastrukturom, činjenica je kako je za njega glasovalo više od 10  tisuća uhljeba koje je zaposlio u prošlom mandatu i koji su mu zahvalili svojim glasom i bezrezervnom podrškom. Za ovako pragmatičnu analizu i nije potrebna neka osobita pamet, ali kada zagrebemo malo dublje ispod površine vidjet ćemo kome zapravo Milanović može zahvaliti svoju pobjedu. Potpuno je jasno da Milanović još uvijek ima snažne poluge u medijima, u represivnom aparatu, u vladajućim strukturama u kojima je ostavio svoje trojanske konje, u vladajućim strukturama koje su se zaljepile za kmerske kadrove kao muha na onu stvar! Potpuno je jasno da poražena kmerska politika ima snažan utjecaj na HNB, na lobističke centre moći, na krugove krupnog kapitala, ima podršku uvozničkog lobija i svih onih struktura koji idu logikom „što lošije u Hrvatskoj to bolje za nas“. Razvidna je i velikosrpska potpora Milanoviću koja želi kontinuitet njegove odnarođene politike, kontinuitet guranja Hrvatske u neke nove regijonske asocijacije gdje bi Srbija imala toliko željenu dominaciju nad Hrvatskom i cijelom bivšom Jugoslavijom.

Iz ovoga se može izvući zaključak o tome tko zapravo vlada Hrvatskom, hrvatskim političkim zbivanjima nakon relativne pobjede Domoljubne koalicije na zadnjim izborima. I zbog toga  je potrebno  UPOZORENJE OD CRVENE OPASNOSTI! Ako se nominalno vladajuće strukture na čelu s premijerom Oreškovićem brzo ne osvijeste i ako ne prestanu s unutarnjom  borbom za osobne političke statuse i ako dobro ne razmisle o konceptu i programu HDZ-ove „domovinske sigurnosti“, vrlo brzo doći će vrijeme da svi zajedno pakiraju kofere uz pjesmu „Plesali smo jedno ljeto“! Imenovanje gospodina Mrkića za ravnatelja SOA-e nije i ne će biti upitno ako se prihvati HDZ-ov koncept „domovinske sigurnosti“, ne će biti upitno ako se uspostavi neovisni građanski nadzor i saborsko istražno povjerenstvo za kontrolu rada obavještajnog sustava. Ne će biti upitno Markićevo imenovanje ako se rasčiste sve afere i moguća kaznena djela zloporabe obavještajnog aparata u političke svrhe jedne partije u prošlom mandatu. Ali ako je gospodin Markić zadužen baciti na sve još jedan debeli sloj prašine legitimno je upitati se tko je on, tko ga gura i koja mu je uloga? Ako je on u međunarodnim aktivnostima koje je obavljao, pomagao Vesni Pusić u antihrvatskim djelatnostima stvar dobiva sasvim drugu težinu?

To pitanje je još legitimnije u ozračju slučaja Šešelj, u spoznaji kako je interes nekih značajnih država Europe što brži ulazak Srbije u EU, a osobito je važno što neki važni međunarodni čimbenici žele ponovnu dominaciju Beograda na prostorima bivše Jugoslavije. Analizirajući geopolitička razmišljanja Zbigniewa Brzezinskog, najistaknutijeg  geostratega ovog vremena, došao sam do njegovih prorčanskih prognoza o jačanju utjecaja Francuske na geopolitička zbivanja u istočnoj europi, poglavito nakon ujedinjenja dvije Njemačke . Ujedinjenjem Njemačke Francuska je izgubila položaj ravnopravnog partnera u partnerstvu s Njemačkom, Njemačka je osnažila i postala supersila čvrsto naslonjana na interese SAD-a i u tim prilikama Francuska želi ojačati svoj utjecaj koji je usko vezan uz geostrateške  interese Rusije. Kada u tom svjetlu promatramo suca Antonettija, Miteranovog učenika, Francuza,  arbitra na Haškom sudu, kada u taj okvir stavimo sve one koji su odmagali Hrvatskoj na tom sudištu uključujući i naše veleizdajnike, onda doista moramo biti spremni na CRVENO UPOZORENJE i nove ugroze koje prijete Hrvatskoj. Nažalost, ljubitelji bivše Juge i neke nove Juge uporno po bijelom svijetu objašnjavaju i žele dokazati da je Hrvatska „slučajna država“, kako je to samo jedan privremeni eksperiment i uporno Hrvatsku guraju u interesnu sferu Srpsko-Ruskog utjecaja.

Kada to sve stavimo u kontekst nedavnih političkih zbivanja postaje nam jasnije zbog čega je donešen zakon „Lex Perković“, zbog čega su namjerno narušeni odnosi s Njemačkom i SAD-om, zbog čega je namjerno devastirana naša poljoprivreda i ukupna ekonomije, zašto još uvijek nemamo Pelješki most, zbog čega su urušavani svi nosivi stupovi hrvatske državnosti? Odnarođeni su silom Hrvatsku prikazivali kao jedan privremeni eksperiment, kao državu koja nije sposobna biti članicom ekskluzivnog društva, kao državu koja može funkcionirati jedino u nekoj bivšoj ili budućoj Jugoslaviji. Blateći Hrvatsku, istovremeno su jačali političke i ekonomske odnose sa Srbijom, a Dodiku u RS-u su svirali klavir rugajući se Srebrenici i genocidu na kojemu je nastala ta nakupina zločina i zločinaca.

UPOZORENJE!!! CRVENA OPASNOST ZA CIJELU ZEMLJU odnosi se prvenstveno na naše političke lidere, osobito na predsjednika hrvatske vlade Oreškovića koji bi s dubokim razumijevanjem morao početi promišljati politiku domovinske sigurnosti i birati kadrove po izraelskom modelu. Morao bi biti svjestan činjenice kako snažna grupa EU parlamentaraca donosi zakon o osudi komunističkog totalitarnog režima, mora postati svjestan  da će isti takav hrvatski zakon morati poslati u saborsku proceduru. Koliko god bježao od toga morat će se suočiti sa svjetonazorima i ideologijama koje su štetne za Hrvatsku.Posljedica toga bit će  neminovno potpuno novo kadroviranje koje nema veze s komunističkom ideologijom što je danas slučaj kada se u Vladu guraju i bivaju primljeni baš takvi kmerski kadrovi. Orešković mora biti svjestan jačanja četništva u Hrvatskoj, jačanja tih tendencija projugoslavenskih snaga i jačanja opasnosti od novih hladnoratovskih podjela.

Po mišljenju Zbigniewa Brezezinskog, približavanje SAD-a Rusiji,  američko osnaživanje Rusije u demokratskim promjenama, iskreni pokušaj partnerskog odnosa s Rusijom  nije uspio zbog znakovitog razloga. Ne može Rusija završiti svoju tranziciju ako još uvijek u Moskvi stoji Lenjinov mauzolej, ako su u vladajućim strukturama još uvijek KGB-ovci i ortodoksni komunisti koji razmišljaju na način; ako je jednom Rusija bila svjetki imperij može to ponovo biti. Ista je stvar i s bivšim ruskim republikama, a zorni primjer je Bjeloruska Lukašenkova  komunistička diktatura.

Imamo li mi Titov mauzolej u Beogradu, imamo  li ga u Kumrovcu? Imamo li mi komunističke kadrove u svim strukturama društva? Dokle  god lijeve političke elite budu razmišljale da se dvije Jugoslavije mogu ponoviti kao povijesna nužnost, dok god budu po svijetu širili vijest o „slučajnoj državi“ ne ćemo imati istinske i snažne prijatelju u Njemačkoj i SAD-u. Obračun s komunizmom  je posao za naše dvorište, to je naš zadatak i nitko nam ga ne može nametnuti ni pomoći, ako to ne riješimo sami. Međunarodna zajednica pomogla nam je pri osmostaljivanju, priznao nas je cijeli svijet, ohrabrili su nas u jačanju demokracije i parlamentarizma, primili su nas u ekskluzivna društva EU i NATO! Ali ne mogu umjesto nas mijenjati našu vlastitu svijest i potrebu za raščišćavanjem komunističke zločinačke prošlosti. Ne mogu oni promijeniti naše ideologije, ne mogu oni srušiti komunističke nomenklature! To je stvar naše unutarnje mentalne higijene, našeg htijenja, naše zrelosti. Gdje god na svijetu su slične stvari pokušali promijeniti silom, mahom su ti pokušaji završili neuspjehom kao u Afganistanu, Iraku ili nekim drugim državama.

Jučerašnja hrvatska premijer filma Jakova Sedlara, Jasenovac-istina daje nam vjetar u leđa raskrstiti i osuditi komunističke zločine i mitove koji su duboko opterećivali hrvatski narod stavljajući nas na temelju laži u užasan položaj genocidnog naroda.U prepunoj dvorani kina Europa okupio se reprezentativni broj gledatelja. Veleposlanica Izraela u Republici Hrvatskoj primljena je neizmjerno toplom dobrodošlicom, Biskup Košić dobio je gromoglasan aplauz, a ministar Hasanbegović dočekan je pet minutnim ovacijama. Kad bi na tom reprezentativnom uzorku posjetitelja  napravili anketu, a napravio sam blitz anketu s dvadesetak ljudi, ne bi došli do ni jednog posjetitelja koji ne bi osudio zločine Pavelićevog režima bez zadrške. Osuda na temelju dokumentarnih povijesnih činjenica koje su jučer prikazane, osuda na temelju duboko kršćanskog osjećaja žala za svakom žrtvom. Naravno, nisam uspio doći do Slavka Goldsteina, Branimira Pofuka i Drage Pilsla, nisam se ni trudio, jer njihovi odgovori su poznati. Oni sada oštre pera i pišu kolumne o „ustaškim gujama“ koje će odaslati širom svijeta. S njima moramo rasčistiti, jer o od njihove katarze nema ni „k“.

Kako ćemo rasčistiti taj dio povijesti? Lustracijom!

U Hrvatskoj više ni jedno imenovanje ne bi smjelo biti plod političkog prepucavanja ili revanšizma već sve mora biti promišljeno, duboko u skladu s nacionalnim interesima Domovine. Svakako, nacionalni interes Domovine je i razčišćavanje i suočavanje s komunističkim zločinima, komunističkom prošlošću, s komunističkim kadrovima, ali to Milanović ne priznaje i nikada oko toga  ne će postići suglasje s demokrščanima. Ukoliko bi to priznao izgubio bi politički temelj, izgubio bi svoju platformu, izgubio bi glasače  i zbog tog politikantskog, partijskog interesa radje gura Hrvatsku u provaliju.

[ad id=”93788″]

I Milanović i Komadina su podjednako opasni, ali Milanović je već po ustaljenoj antihrvatskoj špranci odradio veliki dio posla uvjeriti međunarodne čimbenike da je Hrvatska eksperiment, da je „slučajna država“! Zbog toga zvonimo na UPOZORENJE OD CRVENE OPASNOSTI!

Kazimir Mikašek-Kazo/Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Politički rentgen

PRVA I POSLJEDNJA CRTA OBRANE HRVATSKE!

Objavljeno

na

U hrvatskoj povijesti postoje osobe i događaji koji stoje i vječno će stajati kao svjetionici na prvoj i posljednjoj crti obrane hrvatskog nacinalnog bića, suverenizma, putokazi koje su uvijek pa i danas zatirani kako bi se hrvatski narod zauvijek izgubio u bespućima povijesnih zbivanja.

Od povijesnih događaja to je sveti obrambeni Domovinski rat, a od osoba u svom punom sjaju, to je blaženi Alojzije Stepinac.

Ne trebamo obilaziti zemaljsku kuglu kako bi pronašli svjetske  povijesne proizvođače mitova i laži na kojima počivaju temeljne paradigme postojanja pojedinih država i nacija. Dovoljno nam je baciti pogled preko Drine i Dunava i u najbližem susjedstvu i naći ćemo se oči u oči s onima koji svoju svetosavsku mitomaniju pretvaraju u klasične imperijalističke strategije  ponidaštavanja svega što hrvatski diše. Nije mi namjera empirijski dokazivati kako je tome tako citiranjem izjava malobrojnih, ali uglednih srpskih intelektualaca koji sami tvrde da se srpska povijest temelji na lažnim mitovima i obmanama. Jedna od njih koja to tvrdi je svakako je gospođa Sonja Biserko.

Stoljetna svetosavska mitomanska strategija je jednostavna. Da bi mogli živjeti srpski mitovi o nebeskom i izabranom narodu potrebno je ubiti istinu o velebnom povijesnom događaju kao što je hrvatski Domovinski rat i potrebno je još jednom ubiti i oblatiti ime, djelo i svetost, najvećeg među velikima, blaženog Alojzija Stepinca. Jer istina, a ne mit o Domovinskom ratu, istina, a ne mit o blaženom Alojziju Stepincu konačno će do kraja osloboditi hrvatsku državu i hrvatski narod iz okova kojima nas žele još više okovati.

Svi vlastodršci u Hrvatskoj koji su se zaklinjali, a i danas se zaklinju u svoje domoljublje zapravo ne znaju šta domoljublje u svom dubokom smislu jest. Domoljublje bez domoljubnih sadržaja nije domoljublje, domoljublje bez esencijalne istine o hrvatskoj povijesti nije domoljublje, domoljublje bez neumoljive obrane istine o Domovinskom ratu, bez štita ljubavi kojim ćemo braniti život i djelo blaženog Alojzija Stepinca nije domoljublje. Domoljublje je vjera, katarza, metanoja, a ako želiš reći da vjeruješ, da ljubiš svoju Domovinu za to nisu dovoljne riječi nego svakodnevno obraćenje, obrat duše isto onakav kakav je potrebno svakodnevno  činiti u odnosu prema živom Bogu.

Jedino tako, zaboravljajući sve svoje vlastite partitokratske i materijalne  interese moći ćemo uvijek biti spremni na braniku Domovine, osobito u ovim teškim trenutcima kada nam prijete vidljive i nevidljive povijesne ugroze.

Ima ljudi koji uporno promoviraju istinu i samo istinu, a ne mitove. Takvom događaju možete svjedočiti 11.05. u 21h u kinu Tuškanac, gdje će biti prikazan film Jakova Sedlara uz tekst našeg kniževnika i publiciste Nenada Piskača. Film, „Svetac, zločinac i dvorske lude“ istinita je priča, a ulaz je besplatan čak i za one domoljube iz političkih vlasti, koji imaju novac financirati ovakve projekte, ali to još uvijek ne čine. Ulaz je slobodan i za one koji su jučer slavili svog idola Tita.

Kazimir Mikašek-Kazo

facebook komentari

Nastavi čitati

Politički rentgen

Kazimir Mikašek: Politička burza

Objavljeno

na

Nakon sramotne epizode hrvatskog parlamentarizma i demokracije čemu smo svjedočili protekli tjedan u Hrvatskom saboru, nakon potpunog kraha i noćne more etičkih i moralnih vrijednosti protagonista koji su dobili glasove hrvatskih građana i koji bi nas morali predstavljati u najboljem ozračju poštenja, kršćansko demokratskih vrijednosti, državništva i suverenizma, došlo je vrijeme zbrajati i oduzimati plodove te tužne epizode. Kome su porasle, a kome pale burzovne političke dionice? Zapravo, žalosno je i licemjerno to što su nas svi akteri ove političke kaljuže doveli pred svršen čin zbrajati im minuse i pluseve, kada je potpuno razvidno da je iz fokusa radikalno izgubljena esencija njihovog poslanja, služiti narodu!
Zaslužuje li uopće prolaznu ocjenu bilo koja politička opcija, osim onih koji u toj političkoj disonantnoj kakofoniji više ne žele sudjelovati?

I dok jedni slavodobitno dižu ruke u zrak opijeni pobjedničkim šampanjcem proglašavajući se pobjednikom kao alkarski slavodobitnici , istodobno upiru palcem okrenutim dolje u gubitnike proglašavajući ih neprijateljima naroda. Burzovni politički mešetari trljaju ruke i debelo zarađuju na ovom klasičnom moralnom debaklu hrvatskih politika. U pomoć im uskaču razno razne rejting agencije kvazi PR stručnjaci, ideološko obojeni politički analitičari, medijski moguli i međunarodni „Šeksovi gremiji“, koji u tom komplotu totalne iracionalnosti, obezglavljenom, porobljenom , osramoćenom hrvatskom narodu ponovo serviraju novo-staru paradigmu odnosa političkih snaga sugerirajući nam ona rješenja na kojima će samo oni najviše partitokratski profitirati, a Hrvatska izgubiti. Bez imalo razumne sumnje radi se o klasičnim političkim profiterima i prava je šteta da u našem kaznenom zakonu ne postoji mogućnost procesuirati sve lažne proroke koji se skrivaju iza demokracije i proizvode veleizdajničke zablude na štetu naše Domovine.

Pred našim očima se ponavlja isti scenarij kao i u vrijeme vladavine Tomislava Karamarka. Nepuna dva mjeseca prije tih parlamentarnih izbora HDZ je ima značajnu prednost pred Milanovićevim SDP-om, a kako su se približavali izbori ta prednost se statistički smanjivala zahvaljujuću političkim burzovnim mešetarima i na kraju su HDZ i SDP doši u potpuni egal. Karamarko je proglašen vječitim najnegativnijim političarem svih vremena, neprijateljem broj jedan, iako je tankom relativnom većinom dobio te izbore kao pete u nizu. Karamarka je Most pod utjecajem raznih sila i silnica utjerao u situaciju nemoguće misije, prisilio ga da odustane od premijerske fotelje u korist Oreškovića i to je trenutak početka pada Tomislava Karamarka. Zbog isforsirane afere „konzultantica“ bio je prisiljen dati ostavku na sve funkcije, a preslagivanje koje je inicirao kao zadnju slamku spasa bilo je osuđeno na propast. Za Hrvatsku je dobro što to preslagivanje nije uspjelo, jer činilo se, bilo ga je nemoguće realizirati bez neprincipijelnih koalicija sa Pupovcem i Vesnom Pusić. To Karamarkovi birači ne bi nikada potpisali.

U današnjoj političkoj kaljuži ponovo dominira afera, ali ovaj put prava afera, afera Agrokor, a u prvom planu je ministar Marić. Bez obzira jesu li Mostovi pokušaji rušenja Marića bili samoubojstvo iz zasjede ili su se temeljili na dokazivim činjenicama i prevladavajućoj percepciji hrvatskih građana da je Marić u eklatantnom sukobu interesa, Most bi svakako bio odstrijeljen u nekim drugim već pripremljenim scenarijima. Dakle, isto kao Tomislav Karamarko, Most je postao karcinom u tkivu hrvatskog političkog bipolarizma HDZ-a i SDP-a sa svim onim dominatno umreženim vladarima na čelu, koji u konačnici presuđuju svake izbore po svom ukusu! Da nije uspjela „afera konzultantica“ uspjela bi neka druga, da nije uspjela afera Marić uspjela bi neka druga pomno pripremljena, isplanirana do zadnjeg detalja.
Samo nam se čini da je ministar Marić spašen, jer kada se potpuno otvori utroba mogućeg Agrokorovog kriminala Marić će ponovo doći na red i ne će ga spasiti ni dragi Bog. Tek tada će se postaviti pitanje Plenkoviću zašto je žrtvovao četvoricu za jednog, zašto je do temelja uzdrmao stabilnost Hrvatske vlade.

Nakon recentne bure u Hrvatskom saboru političko burzovno tržište se užarilo do maksimuma. Bilježi se pad vrijednosti dionica HDZ-a, Plenković je po prvi put najnegativniji političar u Hrvatskoj, broj građana koji misle kako idemo u lošem smjeru popeo se na 75%.
Istovremeno bez ikakvog objašnjenja i vidljivog rezultata njihovog rada rastu dionice SDP-u, Mostu i Živom zidu i stvara se privid novog odnosa političkih snaga u Hrvatskoj. Čini se da je Plenković ovim svojim „državničkim“ potezom zapravo dao umjetno disanje budućim koalicijskim partnerima i zauvijek se riješio „opasnog“ Mosta s „opasnim“ ljudima, „opasnih“ namjera. Plenkovićev HDZ više nije stranka „opasnih namjera“, jer taj epitet sada nosi Most. Kako to da onda Mostu raste statistička popularnost? Zbog čega onda Most po želji političkih burzovnih mešetara ili vladara Hrvatske mora ostati treća najjača politička snaga ako su stranka „opasnih ljudi s opasnim namjerama“? Zbog čega politički burzovni mešetari misle kako će na stabilnom Mostu zaraditi?

Misle li doista vladari Hrvatske da su novinari koji inzistiraju na suverenističkim politikama glupi? Misle li oni da su glupi komentatori, analitičari, da ste glupi Vi poštovan čitatelji koji želite jaku Hrvatsku kao nacionalnu državu? Apsurd nad apsurdima jest da oni znaju kako mi sve znamo i licemjerno nam se smiju, jer misle i znaju da smo nemoćni osujetiti tajni plan vladara Hrvatske.

A scenarij i plan je na stolu. Nakon lokalnih izbora doći će do krpanja ili preslagivanja ove „stabilne“ Vlade Andreja Plenkovića sa HNS-om Vesne Pusić, HSS-om Kreše Beljaka i manjincima Milorada Pupovca. Potpuno je razvidno da su navedeni akteri ostali jedini mogući i realni koalicijski potencijal nakon izbacivanja Mosta iz igre. Zanimljivo je da su svi navedeni partneri zakleti neprijatelji Mosta i da s Mostom ni mrtvi ne bi nikada sklopili savez. Dakle Most je bio smetnja ovakvoj novoj „spasonosnoj“, isplaniranoj konstrukciji, a afera Marić je bez sumnje samo smokvin list za realizaciju plana.

Još je zanimljivije kako su svi partneri u toj budućoj koaliciji bila ona formalna ili tehnička na istoj ideološkoj valnoj dužini. Svi misle isto! Nećemo o prošlosti okrenimo se budućnost, ne čačkaj po arhivima, ne diraj Tita, ne diraj Jasenovac i ne traži istinu o tom mitu, ne daj da Stepinac postane svetac, ne diraj u privatizaciju i pretvorbu i popuštaj Srbiji u svakom pogledu. Osim toga oni su na istoj interesnoj valnoj dužini koja se mjeri milijardama eura. A Most je za razliku od njih hlebinski zakopao baš u pitanja koja moraju ostati zatvorena. Arhivi i pljačka u pretvorbi!? Zanimljivo!? Zašto onda Most mora ostati? Pa zbog toga da u Hrvatskom saboru postoji oporba kako bi se i nadalje moglo glumatati neki nepostojeći demokratski parlamentarizam. Uz Most će u oporbi biti Živi zid, neki nezavisni zastupnici i „show must go onn“. Na pomolu je i jedna nova stranka, ali o tome na kraju ovog teksta. I tako ćemo u Hrvatskom saboru imati novopečene fašiste Most, Pernarove anarhiste iz Živog zida, a mogli bi im se priključiti i ustaše Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića.
Strategija popuštanja Srbiji je svakako najznačajnija u ovom monstruoznom planu. Iz autentičnih izvora bliskih predsjedništvu HDZ-a doznajem da se širi teza kako je najveći Plenkovićev državnički uspjeh upravo koalicija sa Miloradom Pupavce. Tvrde to ozbiljni članovi HDZ-a! To objašnjavaju tvrdnjom kako je ta koalicija s Pupavcem spriječila međunarodnu izolaciju Hrvatske i daljnji pad rejtinga Hrvatske nakon pogubnih politika Tomislava Karamarka. I Sanader i Kosor su imali iste argumente za suradnju s Pupovcem!
Dakle Karamarkove politike su bile pogubne, ognjištarske, ustaške, fašističke, klerikalističke, crnomantijaške, udbaške, jednom riječju opasne i veleizdajničke!? Tko je to govorio ako ne Milanović? Tko je stvorio razdor u Hrvatskoj na tim floskulama ako ne Milanović? Tko je taj razdor na temelju istih floskula lansirao u međunarodnu zajednicu? Imali možda Plenković kao EU diplomata udjela u tome? Pa ako na tim floskulama Plenković osuđuje Karamarka i Hasanbegovića i ako ih je na tim floskulama srušio i ruši, bez ikakve sumnje imao je veliki utjecaj na širenje te lažne slike o Hrvatskoj. Jer da je zdušno branio Karamarka kao vjerodostojnog člana HDZ-a i Hasanbegovića kao ministra HDZ-a, onako kako je branio ministra Marića, njegovo biračko tijelo bi danas bili spremno i homogeno, u sinergiji domoljublja i kompetentne ekonomske politike, osvojiti više od 70 mandata, bez ikakvog rizika ulaziti u neprincipijelne koalicije. I sada Plenković koristi te iste Milanovićeve argumente kojima je napravio strašan lom unutar HDZ-ovog biračkog tijela unutar HDZ-ovih politika koje je zatekao i onda ih proglasio ništavnima, nakon pet uzastopnih izbornih pobjeda, nakon osvajanja mentalno komunističke utvrde na Pantovčaku!?
Sve ono što Plenkovićeva buduća koalicija ne će i ne želi, Karamarkove i Hasanbegovićeve politike su htjele sprovesti u djelo i za to ima bezbroj dokaza. Plenković nas je dakle, ne pupčanom vrpcom, već Pupovčevom vrpcom još čvršće nego ikada poveza s povijesnom maticom u Beogradu gdje stoluje Vučić, miljenik Angele Merkel, javne zagovornice baš takve koalicije kakvu Plenković stvara, koalicije kojoj će u dogledno vrijeme participirati i SDP kada teren pripreme politički burzovni mešetari. Upravo takvu koaliciju zagovara i Američka veleposlanica u Hrvatskoj i to je javno obznanila.

Ako je Andrej Plenković pod pritiskom međunarodne zajednice maknuo Karamarka i navodno spasio Hrvatsku od izolacije, onda će isto tako, pod istim pritiscima, istom mjerom i nadalje slušati međunarodnu zajednicu kako Hrvatska ne bi došla u navodnu izolaciju i uči će u veliku koaliciju šta god mi mali ljudi o tome mislili. A navodna izolacija u prijevodu zapravo znači zaštita međunarodnih geopolitičkih interesa u kojima na uštrb Hrvatske Srbija ima značajnu ulogu.

Dok Pupovac u Hrvatskoj vješto glumi nekog novog Pribičevića, moralizira i iz visine svima docira u Hrvatskom saboru, tumači nam kao psihoterapeut kako se vodi moderna politika, dok Mostove zastupnike i branitelje proglašava fašistima, jasno se vidi strategija, jasno se vide planovi. HDZ je pod vodstvom Plenkovića prestao biti fašistička stranka, a strategiji velikosrpske politike uvijek su bili nasušno potrebni fašisti i ustaše za održavanje mitova, za zalijevanje „jasenovačkog cvijeta“ kako ne bi uvenuo, a ti novi fašisti odjednom su, ni krivi ni dužni postali Mostovci koje su donedavno proglašavali udbašima. Jesmo li mi već gledali taj film, nije li i Karamarko bio najveći ustaša, a istovremeno od notornih udbaša proglašen suradnikom udbe? Apsurd nad apsurdima!?

U isto vrijeme u Beogradu Vučić vješto glumi novog Tita, jednom nogom u Rusiji, a drugom na Zapadu i još mu samo nedostaje osnovati nesvrstane po uzoru na zločinca iz „Kuče cveča“. Dobar je s Putinom, a iz zahvalnosti prema Angeli Merkel obnavlja veliko srpsko-njemačko prijateljstvo isto kao i za vrijeme Drugog svjetskog rata i diže monumentalan spomenik podunavskim Švabama. Naravno, on ne govori tko je te Švabe poklao, pobio, zatočio u logore, on ne govori tko je tim Švabama konfiscirao imovinu u vrijednosti 40 milijardi eura, on ne govori tko ih je protjerao i etnički očistio. Novo njemačko-srpsko prijateljstvo iznad je povijesne istine, interesi su u prvom planu. Njemačko-srpsko prijateljstvo je iznad istine o monstruoznom srpskom antisemitizmu kada su Nedićevci u suradnji s Hitlerom rekordnom roku pobili i poklali sve Židove u Srbiji. Efraimu Zurofu, lovcu na antisemite ne pada na pamet iz svog udobnog Beogradskog stana zamoliti Vučića da u Beogradu podigne spomenik na mjestu koncentracijskih logora u kojima su Srbi detaljno odradili „konačno rješenje“! Dovoljan im je Jasenovac na ovim prostorima, ta sjena koja zlokobno leti iznad genocidnog hrvatskog naroda kao trajna povijesna prijetnja.

I kada se činilo da je Andrej Plenković prošao kroz trijumfalna vrata stvari izgledaju sasvim obrnuto. Dionice na političkoj burzi naglo su mu pale, a čini se kako je on upao u močvarno živo blato iz kojega se pokušava izvući kao barun Munchaussen, pa sam sebe vuče za vlastitu kosu. Mogući novi koalicijski partneri na čelu s Pupovcem će ga izvući ili još dublje potopiti kao što su potopili Karamarka. Oni su mu na žalost Hrvatske jedini potencijalni spasitelji. Iz relevantnih redova HDZ-a poglavito od bivšeg ministra Mire Kovača čuje se alarmantan poziv na odgovornost Plenkovića zbog srozavanja dionica HDZ-a. Radi se o istovjetnoj odgovornosti kakvu je Plenković tražio od Tomislava Karamarka, grijehu što o svojim radikalnim koracima nije raspravljao na predsjedništvu stranke. U trenutku kada je Karamarko odustao od premijerske stolice doživio je najveće ovacije, potpuno iste ovacije koje je doživio Plenković izbacivanjem Mosta iz Vlade. No međutim, vrijeme ovacija je brzo prošlo i tražila se njegova odgovornost i glava, a to isto čeka Andreja Plenkovića. Poražavajuće je za Hrvatsku što mu glavu može i hoće spasiti notorni Pupovac.

U ovom burzovnom političkom mešetarenju naglo su skočile dionice Bruni Esih, a u trenutku kada su joj se pridružili Hasanbegović i general Glasnović njene dionice su skočile do neba. Bruna Esih je otvorena knjiga s tek nekoliko šturo ispisani stranica i uglavnom je javnosti poznata kao izaslanica predsjednice na komemoracijama žrtvama totalitarnog nasilja Titove diktature. Poznato je da nikada nije bila umrežena sa strukturama zbog partitokratskih interesa, pametna je, marljiva i zgodna žena koju bi svaki PR-ovac poželio za prvu osobu od koje se može napraviti politička zvijezda. Knjiga Zlatka Hasanbegovića poznata je od prve do zadnje stranice, na njega je odavno ispucano sve artiljerijsko mentalno komunističko streljivo, isto kao i na generala Glasnovića, ali u potpuno drugim okolnostima, u grotlu Domovinskog rata. Mogu li se oni preko rezultata ove bitke za Zagreb vinuti u političko nebo i biti relevantna lista za moguće prijevremene izbore? Odgovornost prema Hrvatskom narodu imaju, a iz toga proizlaze i njihove zadaće boriti se protiv burzovnih političkih mešetara koji su nam pripremili recentni kaos i ovu političku kaljužu. Činjenica je da je ovaj politički trojac iz ove političke kaljuže izašao čista obraza. S obzirom da su se štakori počeli ukrcavati na njihov brod potrebno je kapilarno provjeriti svaku osobu koja im pristupa i obvezno napraviti preventivnu lustraciju po strogo utvrđenim kriterijima. U protivnom propast će kao i svi slični projektni pokušaji do sada koji su željeli poremetiti bipolarni ritam HDZ-a i SDP-a. Svaki i najmanji rast vrijednosti njihovih dionica značit će automatski pad vrijednosti dionica HDZ-a i tu zapravo leži najveća odgovornost Plenkovića za sve ishitrene birokratske i programirane poteze.

Najveća odgovornost Plenkovića stoji u tome što je u HDZ-u lustrirao domoljube umjesto da je lustrirao abolirane četnike i mentalne komuniste, a ta vrsta pogubnog umjesto suverenističkog kadroviranja mogla se obaviti i bez zakona o lustraciji.
Politička burza, politički burzovni mešetari, tajni vladari Hrvatske, konačno čini se, imaju svog predsjednika koji može biti predsjednik HDZ-a i SDP-a istovremeno, a možda i predsjednik Balkana!? Ako nije tako neka predsjednik dokaže suprotno, pa makar i pod cijenu svoje fotelje.

Možemo li i imamo li se mi uopće pravo nadati da Plenković unutar HDZ-a može pomiriti mentalni komunizam, centrizam, suverenizam i domoljublje i na taj način osigurati red i stabilnost vlastite stranke, rehabilitirati marginalizirane domoljube, što bi se bez ikakve sumnje pozitivno i dobitnički projiciralo na svekoliko zajedništvo HDZ-ovog biračkog tijela? Jer ako Plenković nije u stanju stabilizirati vlastito dvorište, kako se onda možemo nadati i vjerovati mu da je u stanju stabilizirati Hrvatsku!?

Kazimir Mikašek-Kazo

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari