Pratite nas

Kolumne

Urbani rasizam u praksi

Objavljeno

na

Kada je prije nekoliko mjeseci Ladislav Ilčić, čelnik Hrasta, rekao da nekontroliran dolazak migranata može predstavljati ozbiljan problem za hrvatsku budućnost jer su došljaci s Bliskog istoka biološki superiorniji, to jest imaju u prosjeku mnogo više djece nego domicilno stanovništvo, digla se na njega graja da vrijeđa muslimane, da je rasist itd.

Ukratko, ideološko-moralistički reketari njegov su istup utefterili kao još jedan primjer ”govora iz mržnje”. Koji će iz svoje ”bijele knjige” potegnuti kao batinu kada im zatreba.

[ad id=”93788″]

Ne podsjećam na ovu zgodicu zato da bih branio ili osuđivao Ilčića nego da bih skrenuo pozornost na nedosljednost lijevih medija kada govore o nekim domaćim odnosima. Evo, recimo, Damir Pilić u Slobodnoj Dalmaciji piše o tomu kako su došljaci sa sela srozali kulturnu razinu u gradovima. Povod za članak mu je bila činjenica da neki ne odveć poznati crnogorski folker napunio dvoranu u Splitu. Vješto se koristeći izjavama stanovite umirovljenice, koja je svoj radni vijek provela kao nastavnica književnosti, Pilić rafalno ispaljuje svoje malograđanske rasističke invektive.

No, da ne prepričavamo, dajmo im riječ, Piliću i profesorici: ”Činjenica da je jedan turbofolker napunio tako velik prostor govori o socijalnoj strukturi grada. Znate, nakon svake revolucije u izgrađeni se grad naseljava stanovništvo ruralne provenijencije, i ono na neki način srozava kriterije. Takvi su ljudi počesto i biološki jači, i na neki način prodorniji.” Kada bi tkogod ovako javno govorio o imigrantima, proglasili bi ga ksenofobom, rasistom, ustašom itd. Međutim, ja – političkoj korektnosti unatoč – ne uspijevam shvatiti kako došljak iz Dicma ”seozava kulturnu razinu” u Splitu, a došljak je iz, recimo Afganistana, podiže!

Filozofira Pilić dalje: ” I opet, što je ovdje netočno ili rasistički? Tko je ikada živio na selu, zna da takav život nije lirska poezija nego tegobna socijalna proza. Na koji su fantomski način seoska djeca mogla razviti svoju umjetničku komponentu? Možda u pauzi između pomaganja u okopavanju vinograda i vođenja ovaca na pašu? Autohtoni talent Ivana Meštrovića nikad ne bi bio realiziran da nije na vrijeme, još u dječačkoj dobi, dobio priliku da ode iz Otavica i u inozemstvu dobije onu nužnu obrazovnu i artističku nadogradnju koja ga je učinila jednim od najvećih kipara 20. vijeka.” Koji ignorant! U zemlji u kojoj je većina relevantnih autora u gotovo svim vrstama umjetnosti seljačkog podrijetla, u zemlji u kojoj nema ni jedan milijunski grad, on ispaljuje ovakve gluposti!

To da smo narod koji se još uvijek, figurativno rečeno, navikava na cipele nije nešto čime bi se trebali ponositi, ali bome ni nešto čega bi se trebali stidjeti. Tako je kako je. U određenim povijesnim trenutcima hrvatske su aristokratske i građanske elite bile smicane ili su se odnarođivale, ostalo to što je ostalo. Sada nam se potomci skorojevića iz četrdeset pete hoće prodati kao jedina autentična hrvatska elita. E, neće moći! Uostalom, prodor srbijanskih narodnjaka na hrvatsko tržište počeo je upravo povratkom bivših komunista na vlast dvije tisućite godine. Dok je Tuđman bio živ, narodu su dostatni bili i tamburaši.

   Upravo su lijevi mediji vodili tu veliku akciju povratka Srbije u Hrvatsku, na sportskom, glazbenom, umjetničkom itd. planu. Stanovite Cece, Karleuše i slična sestrija u hrvatske su domove ušle posredstvom tih medija. Sada se isti ti mediji iščuđavaju kako se ukus u Hrvatskoj ”poseljačio”. Na žalost, nije, nije se poseljačio, hrvatsko selo njeguje jednu drukčiju glazbenu tradiciju, nego se u određenoj mjeri jugoslavenizirao, a za to su odgovorni u prvom redu proregionski mediji. Oni u Hrvatskoj plasiraju regionalne Big Brothere, Severine, Karleuše…

   A ima cijela ta stvar i jednu drugu stranu. Koja Pilića i slične autore otkriva kao skučene komleksaše, malograđane i rasiste. Naime, da je dvoranu napunio neki country pjevač, oni bi to slavili kao trijumf urbane kulture. Dok ih srpski folk asocira na poseljačenje. No, dobro, neka sluša svatko što mu drago, samo neka iz glazbenih preferencija ne izvlači dalekosežne zaključke. Da ne bi ispao budalast.

Damir Pešorda/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Politička odluka

Objavljeno

na

Objavio

Opasan politički voluntarizam

Glasovima 105 zastupnika u Hrvatskom saboru donesena je u petak 15. veljače politička odluka kojom se odbija raspisati referendume na zahtjev građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj« i svih onih više od 400 tisuča birača koji su ih potpisali, te je tako još jednom u Hrvatskoj očitovana prevlast politike ne samo nad više nego reprezentativnim dijelom političkoga naroda, nego i nad zdravim razumom.

Političke odluke koje se suprotstavljaju volji tako velikoga dijela biračkoga tijela uvijek su vrlo kratkovidne te vrlo rijetko mogu ostati bez ozbiljnih posljedica za one koji ih donose.

Također, političke odluke koje se suprotstavljaju zdravu razumu opasan su politički voluntarizam koji je uvijek oblik političkoga nasilja, za koje vrijedi narodna poslovica: Svaka sila za vremena.

Takvom odlukom 105 zastupnika s lijevoga i desnoga političkoga centra još je jednom blokiralo zaokret u hrvatskoj državnoj politici, tj. zaokret u upravljanju državom, premda gotovo svi u Hrvatskoj znaju da dosadašnje usmjerenje ne samo da ne daje dobre rezultate, nego upravo priječi stvarni boljitak, bez obzira na to kojega bila predznaka koalicija na vlasti.

Bez obzira na to što političari samo-reklamerski isticali, gotovo svima u Hrvatskoj veoma je jasno da bi zemlja s takvim resursima i komparativnim prednostima, kad bi bila bolje vođena, nakon dva i pol desetljeća života – evala, a sada umjesto da cvjeta zapravo tek grca.

Najbolji pokazatelj neprimjerena, neodgovorna i nemušta upravljanja Hrvatskom jest činjenica da baš ni jedno jedino područje društvenoga života na državnoj razini još uvijek nije postavljeno na stvarno zdrave, reklo bi se danas održive temelje niti je bez prikrivenih ili očitih interesa pojedinih skupina usmjereno općemu dobru odnosno općemu boljitku.

Neformalna velika koalicija

Naime, sadašnje stanje, koje se može opravdano smatrati više ili manje kaotičnim, upravo je idealno za pojedine interesne skupine kojima je njihov povlašteni položaj važniji od svake ideološko političke matrice.

Upravo političko odbijanje referendumskih inicijativa još je jednom očitovalo ne samo postojanje, nego i djelovanje tzv. neformalne velike koalicije i skrivenih tutora koji njome upravljaju.

Tu činjenicu više ne mogu previdjeti ni prosječni hrvatski birači, a ni oni koji su, često, u silnoj potrebi za boljitkom, do sada romantičarski gledali na pojedine političke stranke više ne će moći upadati u takvu zabludu.

Više je nego opasno kad politika zlorabi bilo koji pravni okvir, a u Hrvatskoj je to i danas višestruko opasno jer u njoj još uvijek žive manire upravljanja iz komunističkoga totalitarnoga sustava u kojem je pravni okvir bio tek privid kad se gledalo s pozicija vlasti, a tvrdi zid odnosno batina za sve pripadnike drugorazrednoga dijela društva.

Pravni okvir za iniciranje i raspisivanje referenduma na poticaj građanskih inicijativa – koliko god načelno bio s jedne strane sramotno restriktivan i jedva dostižan, a s druge strane nedorečen s ugrađenim »rupama u zakonu« za veči prostor manipulacije vlasti – u konkretnom slučaju građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj«, više nego grubo kršen je i izigravan.

Strah vladajućih elita

Prosječni hrvatski građanin nema ama baš ni jednoga jedinoga opravdanoga razloga da bi vjerovao političarima u pošteno prebrojavanje i poštenu, tj. nepristranu provjeru prikupljenih potpisa hrvatskih birača koji su se dobrovoljno i spontano uputili do štandova na kojima su potpisi bili prikupljani, tim više što vlasti nisu dopustile stvarni uvid u tobože nevaljale potpise.

Tzv. službena državna politika (zapravo mentorirana velikokoalicijska politika) i većina medija koji su u službi istih skrivenih ideoloških i političkih tutora usprotivili su se tim referendumima od same najave građanskih inicijativa o prikupljanju potpisa za njihovo raspisivanje, a bilo je mjesta u kojima su vlasti zabranile i onemogućile prikupljanje potpisa. Nitko nikada nije pozvan na odgovornost za to premda je to bilo očito kršenje ljudskih, političkih, ustavnih i zakonskih prava.

To početno jasno političko stajalište sada je u Hrvatskom saboru dobilo i službenu potvrdu i zato je to isključivo politička, voluntaristička i nasilna odluka koja nema veze s hrvatskom stvarnošću u političkom narodu ni s istinom o javno očitovanim mišljenjima svih birača koji su dali svoje potpise, pa bili i – kako se sada sve to izruguje – »nečitki«.

Takvo političko, a može se reći i politikantsko, odlučivanje istodobno očituje strah tzv. vladajućih elita i od referenduma i od probuđenih građana, ali i neizbježnu najavu da takav režim u Hrvatskoj mora ići svomu kraju, a to je i nova najava boljih vremena.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Ljubav začinjena perverzijom

Objavljeno

na

Objavio

Ljubav je vrlo složena kategorija koja uključuje nježnost, diskreciju, poštovanje, suosjećajnost pa i kajanje.

U poželjnoj ljubavi i prijateljstvu između dvaju susjednih država uglavnom nema ništa od toga. Ima ponajviše perverzije.

Tako su se nekako zadnjih dana i mjeseci intenzivirali i nanizali slučajevi sadomazohističkih odnosa između Hrvatske i Srbije, koji izazivaju osjećaje bijesa i poniženja, a nikako neke plemenitije emocije.

Evo, baš na Velentinovo, 14. veljače u državnom Muzeju „Mimara“ održana je prigodna svečanost u čast Dana državnosti i Dana vojske Republike Srbije.

Na skupu su, osim organizatorice i ambasadorice Mire Nikolić i Milorada Pupovca bili i predstavnici predsjednice i Vlade RH, a sponzorirao ga je Grad Zagreb i Atlantic grupa, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Hajde de dan državnosti, ali uveličati obilježavanje dana vojske države koja je ne baš tako davno napala zemlju i ostavila krvave tragove iza sebe, države koja je našega ministra obrane proglasila personom non grata, države čiji ministar vanjskih poslova neki dan ponavlja staru tezu o srpskoj vojsci koja je Dalmaciji donijela slobodu, to doista spada u političku perverziju.

Vrijedi apostrofirati ulogu Milana Bandića kao domaćina i sponzora, čime je on zaokružio svoju trilogiju koju je započeo pobratimstvom s glavnim Arkanovim jatakom, nastavio dodjelom Medalje Grada ministru vanjskih poslova bivše države u vrijeme kad je ta država razarala Vukovar da bi sada evo sve zaokružio predstavom u Mimari.

Posebno je zanimljivo kako o ovoj seansi nije bilo ni službenih priopćenja, osim priopćenja srbijanske ambasade, ni medijskih izvješća. Valjda zbog srama.

Ima toga još. Podsjetimo, na domjenku prije pravoslavnog Božića, kad je ono baš Bandić pronašao novčić sreće u razlomljenom hljebu, mitropolitu Porfiriju, koji je tako zanosno pjevao pjesmama o Draži i Momčilu, poklonio se cijeli državni vrh.

Vlada i nadalje plaća vlastite klevetnike u formi jedne tiskovine koja ne propušta priliku nazivati i tu vladu i državu ustaškima, a u skladu s tom navikom u posljednjem broju voditelja HDZ-ova odjela za medije naziva ustaškim revizionistom i ratnim huškačem.

Pretrgali su se svi na vrhu osuditi huliganski napad na vaterpoliste CZ, mada bi jednako prošli i igrači Dinama da su se pojavili na Rivi, ali nije baš bilo reakcija kad je razbijena spomen-ploča braniteljima ponad Dubrovnika, ili kad je jajima poliven Tuđmanov spomenik.

Nakon svega i izjava Mate Radeljića kako je bivša šefica zabranila spominjati velikosrpsku agresiju djeluje vjerodostojnije. Ne znam otkuda sve ovo dolazi, ali sam siguran da nikamo ne vodi, pogotovu ne prema ljubavi, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari