Pratite nas

Kolumne

Ured predsjednika Hrvatske glavno je predstavništvo Srbije

Objavljeno

na

Izjavio je to Zdravko Tomac na Mreži ZG, gostujući zajedno s Josipom Jurčevićem kod Ozane Bašić, u svezi optužnica Etičkog sudišta. Tomčevu tezu potvrdio je Dejan Jović, glavni savjetnik Ive Josipovića, sa svojim najnovijim osporavanjem referenduma za osamostaljenje Hrvatske.

Možemo li Pantovčak i Banske dvore gledati kao demonske utvrde?

Iako je pozvan u studio Mreže ZG zbog optužnice Etičkog suda protiv Stipe Mesića, Josip Jurčević korektno je dozvolio da se polemika usmjeri na Ivu Josipovića, jer je aktualni predsjednik Hrvatske zajedno s nekim svojim suradnicima duboko u nama neprihvatljivim protuhrvatskim procesima. U svome vrhunskom elaboriranju, zasnovanom na činjenicama, Zdravko Tomac, veliki osporavatelj Stipe Mesića, iznenadio je gledatelje sa svojom ocjenom da je Ivo Josipović nanio veću štetu hrvatskoj naciji i hrvatskoj državi nego Stipe Mesić. Opaka protuhrvatska konstrukcija Dejana Jovića o Hrvatskoj kao državi koja se osamostalila na referendumskoj prevari objavljena je u časopisu Politička misao kao Jovićev osobni stav. Možemo li dozvoliti da glavni savjetnik predsjednika Hrvatske ima takav stav, a posebno da ga objavljuje? Možemo li dozvoliti da Ivo Josipović ostane na Pantovčaku do kraja svog mandata, ako dozvoljava takve gafove svog savjetnika, ako i sam u svojim nastupima veliča Jugoslaviju, kao da sudjeluje u kampanji za ostanak u Jugoslaviji, koja se na svoj način preklapa s kampanjom da još pet godina ostane na Pantovčaku, kao predsjednik Hrvatske. Ured predsjednika RH ogradio se od Jovićeve višestruko sramotne izjave za Hrvatsku, ali to nije dovoljno, jer naciju ovaj put zanima osobni stav Ive Josipovića glede tog pitanja. Tražimo obrat, da Jović iznosi službene stavove Ureda predsjednika RH, a Josipović svoje osobne.

Kako se osamostalila Srbija?

Komentirajući neuspjeli referendum o nezavisnosti Škotske, Dejan Jović je referendum za osamostaljenje Hrvatske nazvao neliberalnim, u negativnom smislu, “jer nije bilo dovoljno slobode da bi svatko bez opravdanog straha od drastičnih posljedica mogao reći točno ono što misli”. U Hrvatskom je tada već provedena “balvan revolucija”, a u hrvatskim krajinama već su počinjeni stravični zločini nad Hrvatima, da bi se referendum o neovisnosti Hrvatske proveo u klimi velikosrpskog zastrašivanja i zlokobnih prijetnji JNA. Dejan Jović svejedno prigovara što uz takvo totalitarističko i četničko divljanje nije provedena projugoslavenska kampanja, za ostanak u Jugoslaviji. Umjesto očiglednog straha kod onih koji su glasovali za samostalnu Hrvatsku, straha od jugoslavenskog i velikosrpskog terora, straha od intervencije JNA, Jovićeva poremećena vizura prepoznaje strah kod onih koji su proveli agresiju na Hrvatsku i BiH. Dejana Jovića niti najviših pozicija u Hrvatskoj nije učinila političkim Hrvatom, što je razumski neobjašnjivo.

Možemo li se nadati da će Jović ukazivati na zlo separatizma i glede pokušaja takozvane Republike Srpske da provede odcjepljenje od BiH. Pogotovo što srpska država već postoji. Zašto Jović ne kvalificira separatističke pobune Srba u Hrvatskoj kao zlo separatizma?

Ako su suvišne države malih nacija, čemu Srbija. Zar je Srbija uspostavljena na liberalnom referendumu u Beogradskom pašaluku, uz odobrenje Porte? O da, gledajući odnos Jugoslavije prema osamostaljenju Hrvatske, Turska je pokazala veću toleranciju prema osamostaljenju Beogradskog pašaluka. Zar je Srbija nastala samo zato što ostale nacije ovog prostora ne žele živjeti u nekakvoj Jugoslaviji, koja je zapravo rasistička koncepcija, u onoj istoj Jugoslaviji koja je velikosrpska obmana. Jović reklamira referendum u Škotskoj kao kulturnu priču, a Škotima se prikriveno prijetilo na razne načine. Da su se Škoti izjasnili za samostalnost, vjerojatno bi uslijedilo osporavanje rezultata referenduma, a možda i intervencija britanske “JNA”. Veliko je pitanje koliko je referendum u Škotskoj prošao bez “kampanja protiv” britanskih obavještajnih službi i drugih tajnih engleskih formacija, koje ne kontroliraju samo Sjevernu Irsku. Koliko pamtim, nakon što su se Slovenija i Hrvatska osamostalile, uslijedile su vojne intervencije. Dakle, ne treba škotski referendum biti primjer za bilo što, jer je propao zbog straha Škota da bi im se moglo dogoditi isto ono što se dogodilo Hrvatima nakon što su odabrali osamostaljenje.

Demonski zadah Pantovčaka

Najnoviji istup Dejana Jovića potvrđuje kao točnu izjavu kardinala Josipa Bozanića da “ova Crkva i ovaj vjernički narod s nevjericom gleda kako se olako pogubnim metodama demonov zadah širi različitim strukturama, vidljivima i onima oku skrivenima, i ne dopušta ozdravljenje hrvatskog bića”. Pantovčak je dugo zagađivao Tito, pa su došli titoisti i Titovi udbaši, krijući se iza Franje Tuđmana, koji je opet bio oznaš i u duši titoist, da bi nakon toga udbašku ekipu popunio lažni ustaša i istinski titoist Stipe Mesić, dugih deset godina, a na kraju je zasjeo titoist Ivo Josipović, pretvarajući Ured predsjednika Hrvatske u glavno predstavništvo Srbije, po nekima u glavnu velikosrpsku ćeliju u Hrvatskoj. Bez obzira na rezultate hrvatskog referenduma o samostalnosti, titoist stoluje na Pantovčaku već četvrt stoljeća. Jedan titoist ode, a drugi gori zasjedne. A titoizam je samo jedan od oblika velikosrpske politike. Prirodno tome, Dejan Jović glavni je savjetnik predsjednika takve Hrvatske. Tranziciji SRH/RH ne vidimo kraja. Potrebito je provesti šire lustracije, uključujući posljednjih 25 godina formalne samostalnosti. Kako je takvo protuhrvatsko djelovanje teško objašnjivo kao obično velikosrpsko zlo, kardinal Josip Bozanić upozorava da je ono najvjerojatnije demonsko. Pojedinci u vrhu države nastupaju demonski prema toj istoj državi. U svakom slučaju, bolesna mržnja protiv Hrvatske i svega hrvatskog u samim hrvatskim strukturama, koje ugodno žive na hrvatskoj grbači, ne može se razumski objasniti. “Dokle ćemo slušati izvještaje o zatvaranju radnih mjesta i rastu broja nezaposlenih?” – pita nas kardinal Bozanić.

“Dokle ćemo trpjeti da se gazi život od začeća, i čovjekovo dostojanstvo do smrti? Dokle će nam se u školama, na ulicama i medijskim ulicama servirati ideološki obrasci koji su dosad zatrovali obitelji mnogih naroda i stvorili rijeke otuđenih, usamljenih i propalih ljudi? Dokle ćemo podnositi nasilje nad hrvatskom poviješću. Dokle ćemo slušati o tobožnjoj pogubnosti svake ideje koja nastoji ozdraviti hrvatsku demokraciju.

Bozanić je aludirao i na očiglednu opstrukcija referendumske inicijative udruge “U ime obitelji” za promjenama izbornog sustava. Primjerice, u Splitu je inicijativa tražila 80 štandova za prikupljanje potpisa, a dobila je samo 4. Oko 80 posto državljana RH podržava spasonosnu inicijativu Željke Markić, ali demonske strukture čine sve da opstruiraju volju naroda. Ako se stvarna narodna volja pretoči u odgovarajući saziv Hrvatskog sabora, korupcija ulazi u velike probleme.

Protiv kardinala Bozanića demonski je uzvratio Inoslav Bešker, kojeg pamtimo po tvrdnji “da je hrvatski fašizam bio autohton”. Da prikrije svoje motive, propovijed kardinala katolika u Hrvatskoj nazvao je komunističkom! “Bio je već jedan koji je dijagnosticirao ljutu ranu, pa na nju privijao ljutu travu.” Znate, Tuđman je bio titoist, ali krivotvorenje neke današnje pozitivne inicijative u tuđmanizam zaista je degutantno. Zar nije Franjo Tuđman dozvolio Inoslavu Beškeru i drugim kodiranim Hrvatima da slobodno pišu i slobodno politički djeluju, čak otvoreno na štetu hrvatske nacije? Tko je ostavio ime Josipa Broza Tita na najljepšim trgovima Hrvatske? Bešker nije poštedio niti kardinala Alojza Stepinca, apostrofirajući blaženikovo upozorenje na zlo komunizma. Posebno je opasna Beškerova konstrukcija da je Bozanić spomenuo svetog Nikolu Tavelića zato što je Tavelić “produbljivao razdor s muslimanima. Eh, križari, križari” – tako završava svoju blasfemiju Bešker. Eto, ispada da je križarske ratove osobno vodio Isus. Otišao je Inoslav Bešker sve do “svetog Jerolima”, duboko uvjeren da nešto zna o “doktoru Crkve”.

Odbacivanje Isusa

Posebno je opaka distanca Inoslava Beškera u odnosu na Isusa, koji će ostati središnja antropološka pojava čak i ako se Ivo Josipović i Dejan Jović samovoljno razapnu na Pantovčaku

za grijehe komunizma i Jugoslavije, čak i ako demoni unište cijelu Crkvu, uključujući sve konfesije i sve vjere. Bešker sebe podiže u ravan Isusa, kao da je izgubio izbore za šefa kršćana, pa napušta tu stranku i napada čelnika koji ga porazio, ljubomoran i na kardinala u Hrvata. Titoisti su zadržali svoje opake ogranke u svim glavnim medijima. “Gdje je Krist, tu se uvijek rađa zajedništvo” – izjavio je kardinal Bozanić u ime Crkve u Hrvata, a Bešker je uzvratio s posebnošću pravoslavaca i protestanata, što je na svoj način primitivno, poziv na podjele, i kršćanski neuko. Tko spaja kršćane i kršćanske konfesije, ako to nije Krist? Dobro, može se reći da su prave kršćane na ovome prostoru zaista zbližavali Josip Broz i Josip Staljin, sa svojim zločinima, ali to Bešker zaobilazi jer je njegova protuhrvatska matrica zadana. Nema veze što je Tito dao pobiti stotine katoličkih svećenika. To je valjda nešto normalno. Znate, mnogi su kršćani priželjkivali da umru na križu, poput Isusa. Bozanić je dodao: “Kad god se čovjek drži zajednice, bilo obiteljske, narodne, crkvene, i kad se bori za zajedničko, opće dobro, demon započinje svoju prljavu igru – jer je u svojoj nepodnošljivoj samoći razarač. On stvara nemir, nered, podjelu, razdor.” Bešker se iz nekog razloga osjetio prozvanim. A prozvani su mnogi na Pantovčaku, u Banskim dvorima, i u otuđenim medijima.

Tvrtko Dolić/croative.net

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Što sam novo naučio o Vukovaru?

Objavljeno

na

Objavio

Knjiga povjesničara Ive Lučića “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine

Je li došlo vrijeme da se, nakon gotovo trideset godina od samostalnosti hrvatske države, konačno počne razlučivati žito od kukolja u njenim temeljima?

Ovih dana, u vrijeme kada obilježavamo obljetnicu pada Vukovara, traje ispitivanje visokih dužnosnika iz ‘90-ih pred saborskim istražnim povjerenstvom.

Kao neku vrstu alternative emisiji Dobro jutro Hrvatska na četvrtom programu HRT-a, od deset ujutro možemo gledati kako se neki sjećaju, neki ne sjećaju, a neki kažu kako su u to ratno vrijeme bili zabavljeni važnijim poslovima pa nisu obraćali pozornost na dubiozne privatizacije, ali ne objašnjavaju zašto se u takvom vremenu nije moglo odgoditi te procese za vrijeme poslije rata.

Koliko god sve to bilo mučno gledati, radi se o zdravom procesu, koji ni po čemu ne može uzdrmati temelje države, kako bi neki htjeli, već ih samo eventualno očistiti i ojačati, piše Nino Raspudić / Večernji list

U tim temeljima leži i herojska obrana i stradanje Vukovara, velika priča čije brojne segmente još treba obraditi. Ovog tjedna javnosti je predstavljena knjiga “Vukovarska bolnica: svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” povjesničara Ive Lučića, čiji su izdavači Hrvatska liječnička komora i Hrvatski institut za povijest.

Na temelju svih raspoloživih dokumenata i razgovora s još živim akterima, od liječnika vukovarske bolnice, do zapovjednika obrane grada, knjiga govori o vukovarskoj bolnici, ali daje i širi povijesni i politički kontekst bez kojeg nije moguće u potpunosti shvatiti što se i zašto u jesen 1991. dogodilo u Vukovaru. 
Primjerice, iako se smatram barem prosječno upućenim u hrvatsku povijest, veliku su mi novost predstavljala događanja u Srijemu u revolucionarnoj 1848., prezentirana u novoj knjizi o vukovarskoj ratnoj bolnici, a koja se frapantno podudaraju s nekim stvarima koje će se dogoditi stoljeće i pol kasnije.

U svibnju 1848. pobunjeni Srbi su proglasili “srpsku Vojvodinu” koja je obuhvaćala Srijem, Banat i Bačku, tražeći “političku slobodu i nezavisnost srpskog naroda pod carskim austrijskim domom i ugarskom krunom”. Lokalni srpski pobunjenici potpomognuti “dobrovoljcima” iz Kneževine Srbije koje je organizirao i poslao Aleksandar Karađorđević, sukobljavali se s Vukovarcima koji su organizirali obranu, u sklopu koje je bila i “narodna garda” koja je štitila gradske ulice. Pobunjenici su tijekom te revolucionarne godine počinili brojne pljačke i teže zločine, poput mučkog ubojstva mladog grofa Huge Karla Eltza ispred njegova dvorca. Nakon što su im srpski pobunjenici opljačkali vino, Iločani početkom kolovoza 1848. pišu Glavnom odboru da se protive “dopisima pisanim ćirilicom”. Ponavljam 1848. godine! Zlikovci će kasnije postati “pobunjenici kojima je oprošteno”, radi mirne reintegracije u, tada, “austrougarskoj kući”.

Knjiga daje i presjek povijesti zdravstva u Vukovaru i okolici, između ostalog i podatak da je u Prvom svjetskom ratu u Bršadinu pokraj Vukovara otvorena najveća vojna bolnica u Austro-Ugarskoj monarhiji, bolje reći cijeli bolnički grad kapaciteta 7000 ležajeva. U vukovarskim i okolnim bolnicama već do ožujka 1915. liječen je 142.971 bolesnik i ranjenik. Zasjenjen Drugim svjetskim ratom, kojeg još raščišćavamo, Prvi svjetski rat je u svijesti naših ljudi odavno pao u drugi plan, iako je i on donio golema ljudska stradanja o čemu svjedoče i navedene brojke iz vukovarskih bolnica. Uslijedila je prva Jugoslavija pod snažnom srpskom dominacijom, koja se u vukovarskom kraju iskazala i naseljavanjem tzv. solunaša, srpskih dragovoljaca iz Prvog svjetskog rata kojih je bilo 30 tisuća, da bi nakon rata broj osoba kojima je priznat taj povlašteni status narastao na 200 tisuća, od kojih je dobar dio korišten za etnički inženjering doseljavanjem u nacionalno miješane sredine poput Srijema.
 Drugi svjetski rat donio je velike zločine nad Srbima u Srijemu – samo su u Dudiku kraj Vukovara ustaše strijeljale 455 ljudi.

Uslijedili su zločini pobjednika, protjerivanje Nijemaca i novo koloniziranje.
 Jugoslavija i bratstvo i jedinstvo u Vukovaru su izgledali tako da je od 13 sudaca općinskog suda 12 bilo srpske nacionalnosti, iako su po popisu iz 1991. Hrvati bili brojniji. To je samo jedan od primjera nerazmjerne zastupljenosti Srba u vlasti u Hrvatskoj u odnosu na udio u stanovništvu za vrijeme Jugoslavije, što dijelom baca i novo svjetlo na srpsku pobunu nakon pada komunizma.

Uz medijskom manipulacijom utjeran strah od hrvatske države kao nove NDH, otpor prema samostalnoj Hrvatskoj djelom je zasigurno bio i otpor prema gubitku privilegija, jer u situaciji slobodnih, višestranačkih izbora, i bez tutorstva Beograda bilo je očekivano da će participiranje u vlasti ići prema barem približnoj razmjernosti u odnosu na udio u stanovništvu.
Toliko o mitu o bratstvu i jedinstvu. Nacionalna borba u Vukovaru i Srijemu neprekinuto traje već od 1848., a pred rat se “bratstvo” iskazivalo golemim nerazmjerom na rukovodećim pozicijama .
Ne čudi stoga da je srpski interes na prvim izborima isprva inkorporiran u SKH-SDP, koja je dobila više od 50% na prvim izborima u Vukovaru 1990. Gradonačelnik postaje njihov kandidat Slavko Dokmanović.

SDS nije sudjelovala na tim izborima pa su Srbi mahom glasovali za SKH-SDP, kao i dio Hrvata. No kad dolazi do definitivnog pucanja, vukovarski SKH-SDP-ovci listom prelaze u SDS, a naročito će se “proslaviti” Dokmanović i Goran Hadžić.
Među onima koji su razorili Vukovar “četnici” su bili malobrojniji od ideoloških i ikonografskih sljednika “partizana”. Agresiju na Vukovar u srpskoj propagandi pokušavalo se legitimirati pričom o antifašizmu i borbi protiv ustaša. Osiguranje operacije i sprečavanje deblokade grada bio je zadatak Prve proleterske gardijske mehanizirane divizije, koja je bila sljednik Prve proleterske, najpoznatije partizanske postrojbe iz Drugog svjetskog rata.

Veliku ulogu u razaranju i zauzimanju grada imala je i Gardijska motorizirana brigada SSNO-a sljednica Pratećega bataljona Vrhovnoga štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije. Zapovijedao joj je pukovnik Mile Mrkšić. Izaslanstvo te brigade je 4.11. 1991. posjetilo grob Josipa Broza Tita u Beogradu i u spomen knjigu upisalo sljedeću prisegu: “Pripadnici gardijske motorizovane brigade se obavezuju da će nesebičnim i maksimalnim zalaganjem i herojskim držanjem, po ugledu na proslavljene borce pratećeg bataljona, pobedonosno završiti povereni nam zadatak u oslobađanju Vukovara.”
 “Oslobodili” su ga, između ostalog, kršeći ne samo tzv. Zagrebački sporazum već i brojne međunarodne konvencije. Odveli su zarobljenike iz bolnice i skloništa, uključujući i ranjenike i – strijeljali ih na Ovčari.

Najmlađa žrtva na Ovčari bio je 16-godišnji Igor Kačić, a najstarija Dragutin Bosanac, koji je imao 72. Ubijena je u visokoj trudnoći Ružica Markobašić, a nije bilo milosti ni za 60-godišnju Janju Podhorski.
Ono što upada u oči je da je takav model egzekucije zarobljenika i ranjenika već viđen. Jugoslavenska vojska i komunističke tajne službe ranjenike su izvlačili i ubijali bez suda i 1945., koristeći isti model prethodnog dehumaniziranja, stavljanja žrtava u kategoriju ne-ljudi, ustaša, za koje ih onda ne obvezuju konvencije, pravo na suđenje, ljudskost i drugi obziri.

Knjiga o vukovarskoj bolnici u objašnjavanju političkog konteksta podsjeća i koliko su dugo kadrovi iz Hrvatske poput predsjednika Saveznog izvršnog vijeća Ante Markovića i njegovog sekretara za inozemne poslove Budimira Lončara ostali u Beogradu u vrhu vlasti Jugoslavije. Marković je tek mjesec i dva dana nakon pada Vukovara, 20. prosinca 1991. podnio ostavku, i to ne radi agresije JNA na Hrvatsku, već zato što se nije slagao s proračunom za iduću godinu, valjda jer nije bio dovoljno razvojni. Lončar se povukao tjedan dana prije. Nasuprot njima, treba spomenuti hrvatske građane ljude srpske i crnogorske nacionalnosti koji su sudjelovali u obrani Vukovara i demokratske Hrvatske, a koje bilježi i knjiga o vukovarskoj bolnici.

Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine. Knjiga “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Ona je i podsjetnik i poticaj drugim povjesničarima, piscima, dokumentaristima da iskoriste ovaj pogodan trenutak, jer nakon 26 godina povijesni odmak od ključnih događaja ugrađenih u temelje hrvatske države je dovoljno veliki, a, istovremeno, dobar dio protagonista još je živ i može biti dragocjen izvor i korektiv autorima.

Nino Raspudić / Večernji list

Škabrnja Vukovar ljubi, Vukovar Škabrnju voli!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari