Uriniranje po jasenovačkim žrtvama

Hrvatska je prekrasna zemlja, znaju za to već i vrapci u istočnom Baltimoreu, inače svjetski poznati po izuzetno maloj količini informacija koju mogu memorirati. Posebno je lijep ovaj kraj oko ušća Une u Savu, kojem se, upravo, u tišini dive i dva muškarca lagano šećući po uređenom travnjaku. Odjeveni su u izuzetno skupa odijela, a jednog krasi i unikatna svilena kravata.

[ad id=”68099″]

Slučajni prolaznik, žitelj ovog prekrasnog i siromašnog kraja bi bez problema uložio cijelu svoju mjesečnu zaradicu na okladu da je ovaj gospodin s kravatom političar, dok bi za drugog dvojio je li bogati poduzetnik ili samo prateći bodyguard.

Piše: Boris Traljić / Kamenjar.com

Političar sigurno nije jer ne bi bez kravate bio na ovom mjestu, bar ne hrvatski političar, pa mi smo, dovraga, kravatu i izmislili.

– Hoćemo ovdje Milorade? – progovori iznenada gospodin bez kravate.

– Pa ne znam Zoki… hoće li nas netko vidjeti, nismo se dovoljno udalj… – odgovori “političar” stalno se osvrćući.

– Ti se Milorade bojiš svoje sjene! – prekine ga “bodyguard” Zoki – Ovdje ćemo! Trpim od sinoć, ne mogu više… vadi tešku artiljeriju!

Ubrzo glasno žuborenje nadjača udaljeni šum Save i Une.

– Aaaah! Koje olakšanje! Ovo je bolje od seksa. – nastavi Zoki – Ove godine mi je peti put, al’ sam se i najbolje spremio. Što ti je iskustvo… tebi nešto baš i ne ide Milorade?

Milorad se dotad stalno osvrtao, a sad se naglo zacrveni shvativši da Zoki već neko vrijeme zuri u njegov, hm, poprilično skroman, učinak.

– Ja sam ovdje često Zoki, ne samo jednom godišnje. Ne mogu ja kao ti…

– Ajde, ajde zezam se. Što si se stisnuo? Ma sve razumijem… spremaj taj malokalibarski pištolj i vadi mobitel. Hladno je, neće slika bit’ dobra budeš li odugovlačio.

Milorad s vidljivim olakšanjem posluša Zokija. Izvadi iz džepa pametni telefon i namjesti ga za fotografiranje.

– Niže Milorade! Moćnije izgleda iz žablje perspektive… i pazi da se vidi ruža u pozadini.

– Evo je Zoki! Ove godine je najbolja, nekako si posebno… kako bih rekao… narastao.

Zoki pogleda fotografiju na zaslonu pametnog telefona i naceri se samozadovoljno.

– Super! Šalji to odmah Tomici da vidi što ga čeka ove godine! E da, ne zaboravi poslat’ i Ivi, neka pati kad vidi što je propustio.

– Ivo mi je javio da će to obaviti virtualno ove godine… – odgovori Milorad pritišćući Send na zaslonu pametnog telefona.

Rat je veliko sranje. Čistuncima se sigurno neće svidjeti korištenje riječi sranje, ali nije im se svidio već ni satirički uvod u članak pa su sigurno već ranije odustali od daljnjeg čitanja. Vama “hrabrima” koji ste ostali tvrdim da ta jedna jedina riječ sranje govori više o ratu od nizanja velikog broja dosadnih rečenica koje, u konačnici, ne bi ni blizu stvorile tako jaku impresiju. Vjerujem da vas je, vas koji ste bili dovoljno zreli početkom devedesetih da pamtite, ova riječ podsjetila na sve smrti, strahove, neizvjesnosti, progonstva, granatiranja ili što je već tko doživio, odnosno koja ga je već trauma žigosala.

Moram priznati, kad sam pročitao objavu bivšeg predsjednika Ive Josipovića na Facebooku, “Da bi nam nešto ostalo u sjećanju, potrebno je da se u njega utisne žigosanjem, jer u sjećanju nam ostaje samo ono što nikako neće prestati boljeti“, pomislio sam na trenutak da govori upravo o traumama Domovinskog rata. Po prvi put, otkako sam uopće saznao za egzistenciju osobe s tim imenom i prezimenom, bio sam ponosan na Ivu Josipovića.

Naime, za većinu ratova u svjetskoj povijesti ne može se jasno ustvrditi što je uzrok, a što posljedica. Teško je reći tko je u pravu, a tko u krivu… nije to, najčešće, crno-bijelo. Domovinski rat je, upravo zbog toga, različit od većine ratova u svjetskoj povijesti. Tu je sve jasno, crno-bijelo, ma koliko se neki trudili unijeti sivilo. Ne zato što je “naš”, nego zato što je jasno da smo doživjeli agresiju zbog proglašenja neovisnosti na koju smo imali pravo po Ustavu bivše države. Zato što je jasno da smo se, doslovno, goloruki oduprijeli jednoj od najjačih svjetskih vojnih sila i, u konačnici, pobijedili. Bio sam ponosan što je Ivo Josipović sve to shvatio i, napokon, upotrijebio tako snažne riječi opisujući Domovinski rat.

Nažalost, kao što vam je već vjerojatno jasno, moj je ponos kratko trajao. Vrlo brzo sam shvatio da bivši predsjednik ne opisuje boli Domovinskog rata nego se, po tko zna koji put, snažnim riječima bori protiv, u Knessetu promovirane, “ustaške guje” koju očito još uvijek vidi na svakom koraku. Iako postoje obučeni profesionalci, takozvani liječnici, koji navedene crne guje, bijele miševe, divlje životinje i raznoraznu stoku sitnog zuba izbacuju iz glave pojedinca, takvi pojedinci, najčešće, ne shvaćaju da je sva ta fauna samo u njihovim glavama, nego žele okolinu uvjeriti u svoje halucinacije. Da je kojim slučajem Ivo Josipović doktor medicine (MD), a ne doktor pravnih znanosti (PhD), to bi i sam shvatio pa ne bi pokušavao natjerati Hrvate da se ispričavaju svakom hodajućem Židovu, Romu ili Srbinu.

Može li uopće Ivi Josipoviću, od puste faune koja tamo obitava, ući u glavu i činjenica da je bolnim iskustvom Drugog svjetskog rata žigosano još samo vrlo malo živućih svjedoka, a nas sve ostale priča o tome može samo potresti, a nikako ne i žigosati. Ono što je najveću većinu živućih Hrvata žigosalo je Domovinski rat, a već našu djecu priča o njemu može samo potresti. Tako to funkcionira u životu…

I zašto bi se, osim toga, bivši gospodine predsjedniče “u Jasenovcu”, kako sami kažete, “okupljali domoljubi“? Ja se smatram domoljubom, a nisam se “okupio” u Jasenovcu. Više je, iskreno rečeno, na moj stav prema ratnim zločinima Drugog svjetskog rata utjecao Hollywood, odnosno potresna Schindlerova lista, nego sva ispiranja mozga u bivšoj državi ili navedena “domoljubna” dnevnopolitička trabunjanja na “okupljanju u Jasenovcu“. Jer jedino što se tamo događalo je bestidno populističko uriniranje po jasenovačkim žrtvama. Kao što je, uostalom, isto takvo uriniranje i vaša virtualna objava.

Zato, umjesto slušanja Milorada Pupovca kako urinira po žrtvama pričajući o recentnom stadionskom skandiranju i kako dijeli žrtve poetskim završetkom govora riječima “neka je slava martirima jasenovačkim” (Zna li on da se martirom smatra mučenik koji svjesno umire zbog uvjerenja, vjerskih ili svjetovnih? Koliko je takvih bilo među žrtvama Jasenovca?), umjesto slušanja Zorana Milanovića kako urinira po žrtvama pričajući o recentnom stadionskom skandiranju (ne ponavljam se ja, nego su oni, očito, “usklađeni”) te kako komparira ustaške i partizanske zločine (sic!), kako i tuži i sudi; ja sam doma, jednostavno, zapalio svijeću za sve jasenovačke žrtve. Za koji dan ću zapaliti i za bleiburške.

Svijeća je, u mojoj glavi, najbolji način za izražavanje pijeteta prema žrtvama… u mojoj glavi žigosanoj s boli, traumama i ponosom Domovinskog rata. U mojoj glavi koja petog kolovoza neće samo zapaliti svijeću zbog izražavanja pijeteta prema žrtvama, nego će se “domoljubno okupiti” u Kninu. U mojoj glavi koju se živo jebe gdje će tog dana političari službeno urinirati po žrtvama Domovinskog rata objašnjavajući nad kostima hrvatskih heroja što se smije, a što ne, skandirati na Maksimiru.

Piše: Boris Traljić / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?