Pratite nas

U potrazi za Istinom

Urota haškog tužiteljstva protiv Hrvata iz BiH

Objavljeno

na

U Tužiteljstvu ICTY-a, istragu zločina nad Hrvatima u sjevernoj Hercegovini preuzima već ujesen ujesen 1995. takozvani tim 9, na čijem je čelu francuski istražitelji Regis Abribat. Unatoč upozorenjima iz vlastitog Tužiteljstva da na teritoriju pod kontrolom Hrvata nisu sigurni, oni bez puno pompe odmah idu na teren. Prema jednom članu tog istražiteljskoga tima, radili su klasičnu istragu, utvrđujući najprije činjenice, bez unaprijed postavljenih teza. Specijaliziran u francuskoj policiji za antiterorističke istrage, ponajviše protiv baskijskih separatista, Abribat je brzo prepoznao problem. No kako je istraga napredovala, tako je taj istražiteljski tim imao sve više problema s vlastitim Tužiteljstvom koje na teren šalje inspekcije da nadgledaju te istražitelje, protiveći se njihovim metodama istrage. Te metode uključivale su i izravne kontakte s visokim zapovjednicima Armije BiH, poput generala Sefera Halilovića, prvoga ratnog zapovjednika Armije BiH, ili generala Arifa Pašalića, ratnoga zapovjednika Armije BiH u Mostaru. Haaško Tužiteljstvo od svojih istražitelja traži da prekinu te izravne kontakte s generalima i da ih ubuduće uspostavljaju preko bosanskih državnih službi zaduženih za službenu komunikaciju BiH s ICTY-em.

Službeni komunikacijski kanal bošnjačko-muslimanske komunikacije sa sudom bili su tad pripadnici obavještajne službe AID, koja je u to vrijeme, pokazat će to kasniji nalazi, intenzivno radila na osiguravanju lažnih identiteta i dodjeljivanju državljanstava, stranim islamskim ratnicima – mudžahedinima. Glavni koordinator te suradnje, koji je trebao usmjeravati istražitelje, bio je general Sakib Mahmuljin, za vrijeme rata glavna spona između bošnjačko-muslimanskog političkog vrha i mudžahedina. [Fusnota – razgovor autorice s jednim članom tima] Istraga je ubijena, onako perfidno kako to rade birokratske organizacije. Abribat je prije planiranoga odlaska iz Tužiteljstva želio optužnicom završiti ovu istragu, no ona nije podignuta. Abribat je otišao, belgijskom istražitelju Bartu d’ Hoogeu, koji je uz Abribata najviše znao o istrazi, nije produžen ugovor. Postavljen je novi šef tima: bivši ruski obavještajac Mihail Nikolajev, uz pravnoga savjetnika iz Južne Afrike Carla Koenniga, koji je i ranije opstruirao istragu i prijavljivao istražitelje da zaobilaze službene komunikacijske kanale, odnosno AID. [ fusnota, izvor iz istražiteljskog tima] Došavši na razgovor s predsjednikom Udruge hrvatskih logoraša u BiH Mirkom Zelenikom [fusnota: koji je u vrijeme srpskih napada na BiH bio predsjednik izvršne vlasti u Jablanici, a u vrijeme muslimansko-hrvatskoga rata prošao brutalna zlostavljanja u muslimanskim logorima u Jablanici], Nikolajev ga je izvijestio da je prethodna istraga rađena sasvim krivo, da se bavila visokim zapovjednim razinama, umjesto izvršiteljima. Istraga je završila optužnicom protiv generala Sefera Halilovića koji je optužen za zločine u Grabovici i Uzdolu. [fusnota – prema našem izvoru iz istražiteljskog tima general Halilović se nije trebao naći na njihovoj optužnici].

Sud ga je oslobodio krivnje, ne utvrdivši zapovjednu odgovornost. Cijela supstanca prve istrage, koja je ukazivala na sustavni model etničkoga čišćenja Hrvata s tog područja u naknadnoj je istrazi uništena: logori i etničko čišćenje izbrisani su iz istrage i iz optužnice. Hrvati se uglavnom nisu vratili na područja općina Konjic i Jablanica s kojih su protjerani.  >(Izvor)<

Već ova radnja s ubijanjem istrage u svezi zločina počinjenih nad Hrvatima u općinama Prozor, Jablanica i Konjic dovoljno je da se govori o uroti haškog tužiteljstva protiv hrvatskih žrtava etničkog čišćenja koje su nad njima proveli Muslimani.

U istom tom članku Višnje Starešine nalaze se i slijedeće rečenice:

U nekadašnjem Abribatovom timu, prema izvoru koji je želio ostati anoniman, sa zavišću su gledali koliko ljudi i koliko novca ima na raspolaganju voditelj istražiteljskoga tima za hrvatske zločine u dolini Lašve, Simon Leach, iako je prije dolaska u Haag radio kao kvartovski policajac u Velikoj Britaniji. A osobito ih je iznenadilo kad je Simon Leach na jednom sastanku u Tužiteljstvu, 1996. godine, izvadio papir na kojem su pisala imena: Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Vice Vukojević, tumačeći da su to ciljevi do kojih će dovesti njegova istraga.

Dakle, s jedne strane imamo iskusnog francuskog istražitelja koji je svoj zanat ispekao u istragama protiv pripadnika ETA-e, koji radi ozbiljnu istragu protiv Muslimana, i kojeg se u tome sustavno onemogućava, dok s druge strane imamo britanskog kvartovskog policajca tzv Boby-a  koji je najprije odabrao mete a nakon toga odlučio voditi istragu. Jer termin “to su ciljevi do kojih će dovesti moja istraga” je izrečen u futuru. Taj Simon Leach dakle u stilu najgorih boljševičkih tužitelja najprije određuje krivce a onda traži dokaze i vrši istrage.
S kim je Simon Leach razgovarao u Hrvatskoj i BiH prije nego li je odlučio da će baš Tuđman, Šušak I Vukojević biti označeni kao krivci nad kojima će se pokretati istraga i tražiti dokazi možemo samo nagađati. Ali nije nepoznato kome su upravo spomenuta trojica bila kost u grlu, i smatramo da time možemo točno odrediti s kim je to pričao Leach prije nego što je kao mete označio Tuđmana, Šuška i Vukojevića. Ukratko, to su bili hrvatski udbaši i veleizdajnici poput Manolića, Mesića, Nobila, Perkovića, Mustača, Parage, Čička, Banca itd, te s muslimanske strane pripadnici AID-a koji je čitav rat funkcionirao kao obična ekspozitura KOS-a.

Pa ipak, ne postoje uvjerljivi dokazi o tome da je haško tužiteljstvo kao zasebna institucija haškog suda od samog početka imalo politiku zataškavanja zločina nad Hrvatima i potenciranja zločina koje su počinili Hrvati. Svi su izgledi da je do takve politike tužiteljstva koja je s vremenom postala preočita, došlo “u hodu”. Pa ipak, to ne znači da od samih početaka djelovanja tužiteljstva unutar njega nije bilo osoba, dakle zasebnih individua, koji su kroz politiku tužiteljstva vodili nečiju politiku (bez obzira bila ona ruska, američka, britanska, francuska, talijanska itd) odnosno usmjeravali su postupke na način koji je odgovarao politikama određenih država. Tu su naravno i osobni motivi i razlozi proizašli iz predrasuda. U tom smislu svakako treba spomenuti najmoćnijeg čovjeka haškog tužiteljstva, a po nama najvećeg antihrvatskog rasista i najvećeg kriminalca u haškom tužiteljstvu, Grahama Blewitta.

Od početka svog rada, tužiteljstvo je imalo 4 glavna haška tužitelja/ice. Prvi je bio Južnoafrikanac Richard Goldstone. On je taj koji je poslao Regisa Abribata vršiti istrage muslimanskih zločina nad Hrvatima, ali isto tako on je taj koji je u prvoj polovici 1995. godine, izjavio kako će težište rada tužiteljstva biti na procesuiranju zločina u Vukovaru i dodao da je to najveći zločin u Europi nakon drugog svjetskog rata (izjava je dana prije pokolja u Srebrenici op. a.). Činjenica je da je on ubrzo smjenjen, da je na njegovo mjesto došla Francuskinja Louis Arbour, i da je nakon toga ubijena Abribatova istraga ali isto tako nikad nismo ni doživjeli ozbiljan proces za Vukovar (sve se svelo na suđenje trojici nižerangiranih za Ovčaru koje je završilo grotesknim pravorijekom i još se trenutno sudi bivšem skladištaru Goranu Hadžiću i to bi bilo to, vrh JNA je amnestiran).

Početkom ovog stoljeća Louis Arbour mjenja Carla Del Ponte i to je priča koja je poznata svima. Ta lezbača-muškarača nije željela ništa promjeniti, već je još jače pritisla Hrvatsku, a razlozi za to su oni koje nitko ne želi reći. Ali budući da kod nas nema ograničenja mi ćemo reći u čemu je stvar. Poznato je naime da ta LGBT populacija kojoj pripada del Ponte iz dna duše mrzi Katoličku Crkvu. Sjetimo se samo kako se Del Ponte trudio/la optužiti Svetog Oca i Vatikan da sakrivaju generala Gotovinu. Budući da je Hrvatska pretežito katolička zemlja to je dovoljno za zbrojiti dva i dva. Osim toga, tu je i jaka nacionalna komponenta, odnosno koncept nacionalne države kao što je Hrvatska nasuprot konceptu višenacionalne države kao što je bila jugoslavija.

Hrvatska je po tome u svijetu politike posebno prepoznata. Sjetimo se tamo još 2001. godine utakmice kvalifikacija za Ligu Prvaka između splitskog Hajdula i Mallorce, kad se Igor Štimac u tunelu na Poljudu zakačio s nekim španjolskim kepecom, kad mu je oko vrata smotao polugu, zbog čega je kažnjen neigranjem u uzvratu. Tad su španjolske novine pisale o tome i nisu to propustile povezati s “nacionalizmom”. Naravno, Španjolska je umjetna višenacionalna država kao što je bila i jugoslavija, ili kao što su to danas Velika Britanija ili Bosna i Hercegovina. S tog stajališta njihovi napadi na političku opedjeljenost Hrvata da imaju svoju nacionalnu državu tumači se kao krimen, jednako kao što se danas isti zahtjevi autentičnog katalonskog naroda tumače na isti način. Dakle, vjera i nacionalizam su ono što je sve te pedere, lezbače, feministkinje, komunjare, internacionaliste, unitariste, multinacionaliste, neoliberale, kvaziliberale, anarholiberale.. nahuškalo protiv hrvatske države i hrvatskog naroda.

Na koncu, Carlu Del Ponte zamjeniio je Serge Bramertz, još jedan iz kolekcije teških bolesnika koji je Hrvatsku ucjenjivao na način da je tražio dokumente za koje nema nikakvih dokaza da postoji niti je ikad bilo dokaza da su postojali.

A svima njima glavni zamjenik bio je upravo Graham Blewitt. Dakle, Blewitt je konstanta u tom tužiteljstvu odnosno u njegovom samom vrhu, i zbog toga je njegov utjecaj na rad tog tužiteljstva nemjerljiv u odnosu na sve ostale djelatnike tužiteljstva.

Graham Blewitt je Australac, koji je u Australiji radio u uredu državnog tužitelja u odjelu za progon i pronalaženje ratnih zločinaca iz drugog svjetskog rata. Njegova uža specijalnost bila je djelovanje prema hrvatskom emigrantskom pokretu i pronalaženje ustaša koji su možebitno u tom ratu počinili zločine. Međutim, radeći tako dugo taj posao on je stekao s jedne strane predrasude prema Hrvatima, a s druge strane dobre odnose s predstavnicima tadašnjeg jugoslavenskog komunističkog režima od kojeg je dobijao informacije za svoje progone Hrvata po Australiji. Zato i jest tako dobar s Nobilom, Mesićem i ostalim jugo-boljševicima, a pokazalo se da je najbolji sa Savom Štrbcem, kojeg je uzeo kao suradnika u svom uredu glavnog zamjenika glavnog haškog tužitelja. Već po ovim referencama vidljivo je da se od nekog takvog nikad i nije mogla očekivati pravda za hrvatske žrtve, ali se mogao očekivati ekstenzivan progon hrvatskih branitelja po optužnicama koje su bile lišene bilo kakve osnove.

Keneth Scott je vodio predmet ispred haškog tužiteljstva u slučaju naše šestorke. On pritom niti je mogao niti je htio sakriti svoju šovinističku mržnju prema Hrvatima. Nešto slično kao tužiteljica Catrine Gustafsson u predmetu Oluja. Na neodmjerenu mržnju ukazuje upravo psihotično ponašanje tog dvojca u ova dva predmeta. Oni naime uopće nisu skrivali da su spremni koristiti sva (ne samo pravna) sredstva kako bi optuženike u tim predmetima poslali na čim dužu robiju, a pritom je njihov govor tijela bilo nešto što je sramota za haški sud, nešto slično kao i govor tijela suca Treschella kad bi onako zajapuren urlao na generala Praljka i na cijelu obranu. S tim su svezi ne bi bilo loše skupiti sve te histerične istupe Treschella u predmetu protiv šestorke na jedno mjesto i napraviti jedan video koji bi prokazivao psihičku nestabilnost tog suca.

Vratimo se Kenethu Scottu. On je djelatnik tužiteljstva i kao takav morao bi se ponašati u skladu sa Statutom i pravilima suda prema kojima je jedina i glavna zadaća tužiteljstva pomoći sudskom vijeću da utvrdi sve činjenice i da dođe što bliže istini. A on se u ovom predmetu ponašao upravo suprotno. On je činio sve kako bi se optuženici osudili, kao da je to njegova zadaća, a ne pomaganje sudu u utvrđivanju činjenica. I za taj svoj cilj koji je u direktnoj suprotnosti sa zadaćama tužiteljstva koristio se svim mogućim sredstvima. Na primjer, svaki put kad bi odvjetnici obrane ili sam general Praljak “stisli” nekog svjedoka tužiteljstva on se dizao sa stolice i upućivao prigovore koji su u 90% slučajeva bili bez ikakvog osnova. Jedini razlog zbog kojeg je to činio bio je omete dinamiku protuispitivanja obrane i na taj način suprotno svojim propisanim dužnostima zapravo oteža sudu da utvrdi činjenice. A isto tako dovoljno je pročitati njegovu završnu riječ na ovom suđenju kao i izjavu nakon izricanja nepravomoćne presude kad je Herceg-Bosnu usporedio s Republikom Srpskom da bi se registrirala činjenica da između njega i kakvog srbo-komunističkog ili velikobošnjačkog trola nema ama baš nikakve razlike.

Douglas Stringer bio je desna ruka Scottu u vođenju postupka protiv šestorke. I on se bez limita služio trolanjem, podlim i prljavim trikovima, tezama proizvedenima u KOS-u ili AID-u, bio je izrazito neugodan, ali za razliku od Scotta ili Gustafssonke kod njega se nije moglo vidjeti takav govor tijela, niti mu je iz očiju liptila mržnja kao opisanom dvojcu.

Osim njih, vi imate u tom tužiteljstvu ljude poput Brady, Hederalya, Waespya, Tiegera, Makindarane, Russoa i sličnih koji su radili svoj posao na način kako je propisan Statuom i možda zbog njih nije dobro kriminalizirati cijelo tužiteljstvo, nego samo neke ljude unutar tužiteljstva poput ovih koje smo naveli. Međutim, i tu postoji kvaka.

Za razumjevanje ukupnih odnosa na haškom sudu, ne samo u tužiteljstvu, najsrdačnije preporučamo knjigu Višnje Starešine “Haška formula”. U jednom dijelu te knjige ona je pisala kako je došlo dosta mladih pravnika u tužiteljstvo njegovim osnivanjem, i koji su bili prepuni elana i energije za progon ratnih zločina. I na tome im nitko živ ne može zamjeriti. A oni su se tim elanom koristili onako kako im je tko došao pod ruku. A budući da je Blaškić bio prvi koji im je došao pod ruku (ne brojimo sad ovdje Tadića jer je on nižerangiran, Blaškić je ipak bio General HV-a u trenutku izručenja) oni su počeli svoj rad graditi na tom slučaju. Jednostavno, prvo su im pod ruku došli Hrvati pa su počeli gaziti Hrvate, tako da Grahamu Blewittu koji je sam od sebe antihrvatski nastrojen nije ni bilo potrebno tu nešto previše gurati. Stvari su išle inercijom, same od sebe.

A budući da im je jako stalo da Blaškića osude za kršenje Ženevske konvencije morali su izmisliti međunarodni sukob. A budući da za takvu tezu nisu imali nikakvih dokaza, iskonstruirali su političku krivnju, naravno uz pomoć KOS-a AID-a i poglavito domaćih izdajnika tipa Mesić ili Manolić. A  kad su jednom počeli s takvim konstrukcijama, onda su se shodno tome ponašali oportunistički spram optuživanja političkog i vojnog vodstva bosanskih Muslimana. Jer, da bi stvari izveli na čistac i da bi shodno svojim dužnostima propisanim Stautom i pravilima pomogli sudu da utvrdi sve činjenice, onda bi morali objašnjavati neke poteze s hrvatske strane kao odgovor na poteze s muslimanske strane kao što se u zbilji i dogodilo. Ali onda bi morali ići protiv svojih vlastitih teza pomoći kojih su kriminalizirali političko i vojno vodstve Herceg-Bosne ali i Republike Hrvatske.

Vidjevši što se na sudu događa, upravo takvu rabotu protiv njih samih okrenuo je general Ante Gotovina. Naime, Gotovina je namjerno i svjesno otišao i bijeg i bio je u bijegu sve dok ne završe procesi Martiću i Babiću. A kad su ti porcesi jednom završeni, i kad su teze iz njihovih presuda postale pravosudne činjenice, on je pustio te iste činjenice da rade protiv tužiteljstva, i vi imate bezbroj primjera gdje je Luka MIšetić uhvatio tužitelje kakopokušavaju progurati neku tezu koja je u suprotnosti s tezama iz pravomoćnih presuda Martiću i Babiću. Međutim, i tu postoji razlika. Naime, da je tužiteljstvo u one svoje saboterske optužnice protiv Halilovića, Delića, Hadžihasanovića i Kubure uložilo samo dio truda i energije koje su uložili i pakiranjeoptužnice Gotovini, a kasnije i da su se služili protiv BiH takvim političkim pritiscima kakvima su se za vrijeme trajanja suđenja Gotovini služili protiv Hrvatske, ishodi tih suđenja imali bi malo drugačiji pravorijek. Ovako su Delića optužili za nešto za što je bio kriv Halilović, a Halilovića za nešto za što je bio kriv Delić, pa su tako oba ostala “čista” od sudskog pravorijeka za zločine nad Hrvatima. Tek je Delić dobio tri godine zatvora zbog zločina nad Srbima 1995. godine u Kamenici. Osuđeni su na kraju ostali samo Hadžihasanović i Kubura i to obojica na ukupno pet i pol godina, a kao što smo već pisali, u tom procesu dogodila se sabotaža, kad je tužiteljstvo odustalo od dvije točke optužnice za kršenje članka 2. Statuta haškog suda, kako bi izbjeglo da mora dokazivati postojanje međunarodnog oružanog sukoba odnosno kako bi spriječilo obrane Hadžihasanovića i Kubure da dokazuju da nije bilo međunarodnog sukoba, a što bi onda kao presedan mogli koristiti i Hrvati.

Umjesto zaključka

Nepodizanje optužnica protiv vrha JNA, podizanje saboterskih alibi-optužnica ( s ciljem da propadnu na sudu) protiv vrha A BiH, ekstenzivno podizanje optužnica protiv Hrvata, unošenje političkih inkriminacija i kazneno-pravni predmet, sabotaža istraga u svezi sa zločinima nad Hrvatima, zapošljavanje notornih četničkih ratnih zločinaca poput Save Štrbca u haško tužiteljstvo, upućivanje na AID-ov komunikacijski kanal, brifinzi u tužiteljstvu gdje jedan Boby vadi papirić na kojem su imena Tuđmana, Šuška i Vukojevića, brifinzi u tom istom tužiteljstvu u kojem se Srbe naziva “kurvinim sinovima” a Hrvate “podlim kurvinim sinovima”…

Sve te rabote haškog tužiteljstva usmjerile su presude haškog suda u smjeru koji nema nikakve veze s događajima kako su se odvijali devedestih, jer pomno iščitavajući te presude jedan nepristrani promatrač doći će do slijedećih zaključaka:
1. Srbija je izvršila agresiju na Hrvatsku
2. Hrvatska je izvršila agresiju na BiH
3. Srbija nije izvršila agresiju na BiH, štoviše, Srbija nema nikakve veze s ratom u BiH (Jer je C. Del Ponte dopustila Srbima da zacrne djelove dokumenata koji dokazju njihovu umješanost u sukob i BiH) nego je teza da je rat između Srba i Muslimana u BiH bio unutarnji ili građanski, dok je rat Hrvata i Muslimana u BiH bio međunarodni.
4. Likovi poput Sefera Halilovića, Nasera Orića, Jovice Stanišića, Vojislava Šešelja, Franka Simatovića, Momčila Perišića, dakle okorjelih kriminalaca i ratnih zločinaca šepure se okolo na slobodi, dok se ljudima poput Zlatka Aleksovskog, Darija Kordića, Slobodana Praljka, Tihomira Blaškića, Milivoja Petkovića, Jadranka Prlića, Bruna Stojića, Bere Pušića, Valentina Čorića i sličnih koji su u usporedbi s ovim prvonabrojanima i ljudske i moralne gromade protiv kojih nema nikakvih dokaza utamničeni na dugotrajne robije upravo tako, bez iikakvih dokaza, na temelju političkih a ne kazneno-pravnih kvalifikacija.

Koliko tu ima prostora za priče o uroti prosudite sami. Mi smatramo da je haško tužiteljstvo samo, svojim postupcima, dalo za pravo svima koji ih optužuje za mutne političke igre koje s kaznenim pravom imaju vrlo malo ili nimalo veze…

ŠestorkaHB/kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Kako je pravi sud (VPSRH) objasnio da je po Ustavu oslobodio Bojnu Čavoglave, za razliku od stava političkog suda ( Ustavni sud, koji uopće nije sud)

Objavljeno

na

Objavio

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske (dalje VPSRH), dana 3. lipnja 2020. održao je sjednicu svih sudaca, na kojoj se između ostalog raspravljalo o predmetu u kojem je okrivljenik oslobođen optužbe u prvostupanjskom postupku zbog prekršaja iz članka 5.

Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, počinjenog izvođenjem pjesme Bojna Čavoglave, koja u uvodu ima izričaj „Za dom spremni“, koji je okrivljenik izviknuo prilikom izvođenja svoje pjesme na prigodnim koncertima, koja odluka je potvrđena presudom vijeća VPS-a RH, ali je zadržana u službi evidencije sudske prakse (službeno: Odjel za praćenje europskih propisa i sudske prakse Suda Europske unije i Europskog suda za ljudska prava sa službom evidencije, praćenja i proučavanja sudske prakse), zbog eventualne neusklađenosti s dosadašnjom sudskom praksom u sličnim predmetima. Prema propisanom postupku predmet je vraćen sudskom vijeću uz pisano obrazloženje, a sudsko vijeće vraća predmet u službu evidencije uz dopis da ostaje kod svoje odluke, nakon čega se predmet mora staviti na sjednicu odjela.

Na sjednici odjela nije postignuto jedinstveno stajalište o meritumu predmeta, te je suglasno zaključeno da se o predmetu raspravi na sjednici svih sudaca (sve sukladno člancima 38. do 40. Zakona o sudovima i protokolu postupanja opisanom u člancima 16. i 17. Godišnjeg rasporeda poslova u VPSRH).

Predsjednica suda, sukladno članku 39. stavku 2. Zakona o sudovima, kojim je propisano da se sjednica svih sudaca mora zakazati kada to zahtijeva odjel ili jedna četvrtina svih sudaca, na zakazanu sjednicu svih sudaca stavlja kao točku dnevnog reda raspravljanje o spornom predmetu.

Odmah po dovršetku sjednice dano je priopćenje o predmetu odlučivanja i samoj odluci. Priopćenje je objavljeno zbog interesa javnosti, te zbog velikog interesa medija, koji su se obraćali sudu s upitima o datumu održavanja sjednice na kojoj će se raspraviti o tom predmetu, pri čemu je odgovarano da će se predmet iznijeti na prvu slijedeću sjednicu svih sudaca.

Sama sjednica je inače zakazana prvenstveno zbog potrebe donošenja po propisanom postupku izmjena Godišnjeg rasporeda poslova u sudu, zbog odlaska u mirovinu dviju sutkinja ovog suda tijekom mjeseca svibnja i lipnja, te su na istu uvrštene i ostale točke dnevnog reda.

Nakon objave odluke uslijedili su komentari u raznim medijima, pa se stoga daje ovo priopćenje radi informiranja javnosti, a napose stručne javnosti.

Točka 4. dnevnog reda sjednice definirana u pozivu za sjednicu glasila je: „Donošenje pravnog shvaćanja, zbog nedorečenosti i različitog tumačenja pravne norme, u odnosu na primjenu članka 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, kada se činjenični opis prekršaja odnosi na izvođenje pjesme Bojna Čavoglave, u izvođenju autora u izvornom obliku koji sadrži sintagmu „Za dom spremni“, posebice u kontekstu načela zakonitosti, kao i ujednačenosti sudske prakse obzirom na stajalište izraženo u predmetu broj:Jž-3192/16 – okrivljenik Mario Roso.“

Dakle, usporedivi predmet u slučaju o kojem je riječ bio je predmet okrivljenika Roso, kojem je odlukom ovog Suda potvrđena prvostupanjska presuda kojom je proglašen krivim zbog prekršaja iz članka 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, počinjenog izvođenjem pjesme Bojna Čavoglave, uz izvikivanje „Za dom spremni“ u uvodu pjesme na prigodnoj manifestaciji – dakle radilo se o gotovo identičnom činjeničnom opisu, kao u predmetu Perković.

Međutim bitna razlika između dva opisana predmeta je u tome što vijeće ovog suda u svojoj presudi u predmetu Perković obrazlaže i primjenu načela zakonitosti, jer se okrivljenik Perković u prvostupanjskom postupku branio da je pjesmu takvog sadržaja izvodio dugi niz godina i nitko nije osporavao njezin sadržaj, niti je izričaj u uvodu zabranjen zakonom. Dakle okrivljenik ističe povredu načela zakonitosti koje je ustavno načelo u Republici Hrvatskoj i glasi:

Ustav Republike Hrvatske

Članak 31.

Nitko ne može biti kažnjen za djelo koje prije nego je počinjeno nije bilo utvrđeno zakonom ili međunarodnim pravom kao kazneno djelo, niti mu se može izreći kazna koja nije bila određena zakonom. Ako zakon nakon počinjenog djela odredi blažu kaznu, odredit će se takva kazna.

Nadalje člankom 7. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda propisano je:

Članak 7.

1. Nitko ne može biti proglašen krivim za kazneno djelo počinjeno činom ili propustom koji, u času počinjenja, po unutrašnjem ili po međunarodnom pravu nisu bili predviđeni kao kazneno djelo. Isto se tako ne može odrediti teža kazna od one koja je bila primjenjiva u času kad je kazneno djelo počinjeno.

2. Ovaj članak ne priječi suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe za neki čin ili propust koji je u času počinjenja predstavljao kazneno djelo u skladu s općim načelima prava priznatim od civiliziranih naroda.

I napose Prekršajni zakon u članku 2. propisuje primjenu načela zakonitosti:

Načelo zakonitosti

Članak 2.

(1) Prekršaji i prekršajnopravne sankcije mogu se propisivati zakonom i odlukama jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave.

(2) Jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave mogu propisivati prekršaje i prekršajnopravne sankcije samo za povrede propisa koje ona donose na temelju svoje nadležnosti utvrđene Ustavom i zakonom i tu ovlast ne mogu prenijeti na drugoga.

(3) Nitko ne može biti kažnjen niti se prema njemu može primijeniti druga prekršajnopravna sankcija za djelo koje prije nego je bilo počinjeno nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom ili odlukom jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave određeno kao prekršaj i za koji zakonom ili odlukom jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave nije bilo propisano koja se vrsta i mjera prekršajnopravne sankcije počinitelju može izreći, odnosno primijeniti.

Europski sud za ljudska prava u predmetu Šimunić protiv Hrvatske odbacuje prigovor povrede načela zakonitosti uz obrazloženje:

30. S tim u vezi, Sud napominje da se na domaćoj razini podnositelj zahtjeva nikada nije pozvao na članak 7. Konvencije. Nije se pozvao ni na članak 31. stavak 1. Ustava, koji odgovara članku 7. Konvencije (vidi stavak 8. ove odluke).

31. Štoviše, podnositelj zahtjeva nije, čak ni u biti, pred Ustavnim sudom prigovorio na povredu njegovog prava da ne bude kažnjen kada to nije propisano zakonom (usporedi Merot d.o.o. i Storitve Tir d.o.o. protiv Hrvatske (odl.), br. 29526/08 i 29737/08, stavak 36., 10. prosinca 2013.). Umjesto toga, ograničio se na osporavanje ocjene činjeničnog stanja koju su
provele domaće vlasti i tvrdio je da je bio diskriminiran jer su dva druga optuženika u sličnim okolnostima bila oslobođena. Također je tvrdio da je povrijeđena njegova sloboda izražavanja (vidi stavak 6. ove odluke).

32. Međutim, kao što je Sud naglasio u predmetu Merot d.o.o. i Storitve Tir d.o.o. (ibid.,stavak 36.), iz njegove sudske prakse jasno proizlazi da sama činjenica da je podnositelj iznio svoj predmet pred različite nadležne sudove ne znači samo po sebi udovoljavanje zahtjevu iz članka 35. stavka 1. Konvencije jer čak niti u pravosuđu u kojem domaći sudovi imaju mogućnost, ili čak obvezu, ispitati predmete po službenoj dužnosti, podnositelji nisu oslobođeni obveze isticanja prigovora pred tim sudovima prije nego ih potom iznesu pred Sud. Kako bi pravilno iscrpili domaća pravna sredstva, nije dovoljno da povreda Konvencije „proizlazi“ iz činjenica predmeta ili podnesaka podnositelja. Umjesto toga, oni moraju stvarno iznijeti prigovor o tome (izričito ili u biti) na način koji ne ostavlja sumnju da je prigovor, koji je kasnije podnesen Sudu, stvarno bio istaknut na domaćoj razini.

33. U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva nije pravilno iscrpio domaća pravna sredstva te stoga nije dao domaćim tijelima priliku, koja u načelu treba biti dana državama ugovornicama temeljem članka 35. stavka 1. Konvencije, razmotriti i spriječiti ili ispraviti određenu povredu Konvencije koja se protiv njih iznosi.

34. U skladu s tim, ovaj se prigovor mora odbaciti na temelju članka 35. stavaka 1. i 4. Konvencije zbog ne iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava. Znači, vijeće ovog suda je imalo u vidu u obrani sadržajno iznijet prigovor povrede načela zakonitosti, te ga u ovoj presudi o kojoj je odlučivala sjednica svih sudaca, obrazlaže, dok se u presudi Roso vijeće nije o tome očitovalo i u tome je bitna razlika u ta dva predmeta, a upravo ta okolnost uvjetovala je (između ostalog), mogućnost donošenja drugačije odluke u predmetu Perković, pa se ne može govoriti o nedosljednosti sudske prakse, odnosno da odluka
u predmetu Roso predstavlja sudsku praksu. Navedeno bi proizašlo iz više presuda Europskog suda za ljudska prava, pa i iz već citirane presude u predmetu Šimunić protiv Hrvatske gdje Sud obrazlaže, pozivajući se i na načelo poštenog suđenja:

22. Kriteriji za ocjenjivanje jesu li proturječne odluke domaćih vrhovnih sudova u suprotnosti sa zahtjevom poštenog suđenja sadržanog u članku 6. stavku 1. Konvencije uključuju utvrđivanje postoje li „duboke i dugotrajne razlike“ u sudskoj praksi vrhovnog suda, propisuje li domaće pravo mehanizam za prevladavanje tih razlika, je li primijenjen i, ako je primjenjen, s kojim učinkom (vidi citirani predmet Nejdet Şahin i Perihan Şahin, stavak 53.).

Dakle, sa stajališta načela zakonitosti trebalo je odgovoriti na dva pitanja:

1. može li se postupanje okrivljenika, kako je u optužnom prijedlogu činjenično opisano podvesti pod pravni opis prekršaja iz članka 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, koji glasi:

„Tko na javnom mjestu izvođenjem, reproduciranjem pjesama, skladbi i tekstova ili nošenjem ili isticanjem simbola, tekstova, slika, crteža remeti javni red i mir“?

2. jesu li važeći propisi bili dovoljno jasni i predvidivi za konkretnog okrivljenika? Oba pitanja treba razmotriti u svijetlu činjenice da je okrivljenik pjesmu identičnog sadržaja izvodio gotovo 25 godina (prema saznanjima ovog Suda prvi prekršajni postupak je pokrenut 30. prosinca 2016. godine – za isto djelo i činjenični opis, koje bi bilo počinjeno 5. kolovoza 2015. godine), na što okrivljenik u svojoj obrani (zapisnik od 6. 02. 2017.), ukazuje navodeći da korištenje pozdrava u pjesmi nikad prije nije bilo problematizirano.

Je li u takvom slučaju, kontinuiranog izvođenja pjesme u izvornom obliku sa sintagmom „Za dom spremni“, pri čemu se postojeći propis (Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira na snazi od 1977. godine, bez relevantnih izmjena u odnosu na konkretan slučaj), po kojem je kasnije prekršajno gonjen nikad nije mijenjao u smislu konkretnog pravnog opisa, niti je donijet kakav drugi odgovarajući propis pod koji bi se učin okr. mogao podvesti, domaće pravo bilo dovoljno predvidivo za okrivljenika sa stajališta načela zakonitosti? O tome govore odluke ESLJP u više predmeta npr. Lopac i drugi protiv Hrvatske, Žaja protiv Hrvatske:

U presudi Lopac i drugi protiv Republike Hrvatske (Zahtjevi br. 7834/12 i tri druga predmeta, 10. listopada 2019. stavci 57. i 58.) kao u brojnim prethodnim presudama ESLJP ponavlja da postojanje pravne osnove samo po sebi nije dovoljno da bi se zadovoljilo načelo zakonitosti.

Kada govori o „zakonu“, članak 1. Protokola br. 1 aludira na pojam koji obuhvaća i zakone i sudsku praksu te podrazumijeva kvalitativne preduvjete, i to poglavito pristupačnost i predvidljivost. Konkretno, pravilo je „predvidljivo“ kada osoba može – ako je to potrebno uz odgovarajući savjet – predvidjeti, u mjeri u kojoj je to razumno u danim okolnostima, posljedice koje njezino ponašanje može uzrokovati, i kada pruža mjeru zaštite protiv proizvoljnog miješanja javnih vlasti.

Nadalje, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske na sjednici dakle, nije odlučivao o ustavnosti pokliča ”Za dom spremni”. Poklič ”Za dom spremni” je protivan članku 39. Ustava Republike Hrvatske i kažnjava se temeljem članka 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. U priopćenju za javnost je navedeno da sudska praksa u odnosu na poklič ”Za dom spremni” nije promijenjena. Na sjednici je razmatrano treba li se javno izvođenje pjesme Bojna Čavoglave jednako tretirati kao i izvikivanje pokliča „Za dom spremni” i je li izvođenje pjesme Bojna Čavoglave koja sadrži i poklič ”Za dom spremni ” u javnosti, neovisno o okolnostima u kojima se izvodi, prekršaj iz članka 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira ili se s obzirom na okolnosti svakog pojedinog slučaja treba utvrditi je li prilikom izvođenje pjesme Bojna Čavoglave došlo do remećenja javnog reda i mira.

Naime djelo prekršaja iz članka 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira čini tko na javnom mjestu izvođenjem, reproduciranjem pjesama, skladbi i tekstova ili nošenjem ili isticanjem simbola, tekstova, slika, crteža, remeti javni red i mir. Većinom glasova je odlučeno da izvođenjem pjesme Bojna Čavoglave pod okolnostima u konkretnom sudskom predmetu nije počinjeno djelo prekršaja iz članka 5. Zakona o prekršajnima protiv javnog reda i mira imajući u vidu argumente da se pjesma Bojna Čavoglave od 1991. godine, kada je i nastala, javno izvodi i priopćava putem radijskog i televizijskog programa, registrirana je kao autorsko djelo, izvedena na organiziranom koncertu, građani koji su došli na taj koncert su mogli očekivati da će biti izvedena pjesma Bojna Čavoglave, u vezi tog događaja policija nije evidentirala niti jedan incident.

Pjesma Bojna Čavoglave asocira na Domovinski rat i obranu domovine, a u kontekstu remećenja javnog reda i mira ili uznemiravanja građana potrebno je utvrditi motiv izvođenja pjesme Bojna Čavoglave, odnosno je li usmjerena na provokaciju građana ili na obilježavanje sjećanja na Domovinski rat.

U članku 1. Ustava Republike Hrvatske piše da se Republika Hrvatska temelji ”na pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) kojim je hrvatski narod iskazao svoju
odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države”.

Deklaracija o Domovinskom ratu koju je donio Hrvatski državni sabor u članku 7. ”poziva se sve građane, državne i društvene institucije, sindikate, udruge i medije, a obvezuje sve dužnosnike i sva državna tijela Republike Hrvatske, da na navedenim načelima štite temeljne vrijednosti i dostojanstvo Domovinskog rata, kao zalog naše civilizacijske budućnosti. Na taj
način čuvamo moralni dignitet hrvatskoga naroda i svih građana Republike Hrvatske i tako štitimo čast, ugled i dostojanstvo svih branitelja i građana Republike Hrvatske koji su sudjelovali u obrani Domovine.”

Osim članaka 39., 38., 16., i članka 1. Ustava Republike Hrvatske kao i relevantnih odluka Ustavnog suda, pitanja na Sjednici su razmatrana i u okviru Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (članak 7. i 10.), te sudske prakse Europskog suda za ljudska prava, koji svojim odlukama tumači Konvenciju.

U okviru rasprave obuhvaćene su slijedeće odluke Europskog suda za ljudska prava:

Odluka Vajnai protiv Mađarske od 8. srpnja 2008., zahtjev br. 33629/06, § 57. – ”U demokratskom društvu nije nužno, to jest ne postoji prijeka društvena potreba da pravni sustav poseže za ograničenjima ili ukidanjem prava na slobodu mišljenja i izražavanja, te odgovarajućih drugih Ustavom zajamčenih prava, samo zato da bi se zadovoljili diktati javnih osjećaja, bili oni stvarni ili imaginarni. I kad je riječ o spornim obilježjima fašizma i komunizma, društvo mora ostati razumno u svojoj
prosudbi.”

Odluka Faber protiv Mađarske od 24. 6. 2012. zahtjev broj 40721/08 u kojoj se Europski sud za ljudska prava poziva na pravna shvaćanja iz odluke Vajnai protiv Mađarske:

– U Budimpešti se održavao na mjestu masovnog pogubljenja Židova, kojeg je počinila 1944. mađarska pronacistička vlada, prosvjed Mađarske socijalističke partije uz kontra-prosvjed jedne desničarske stranke. Jedan demonstrant, stanoviti Fàber, izvjesio je zastavu dinastije Arpadovića koju je u službenu uporabu vratio privremeno 1944. pronacistički režim. Uhićen je i kažnjen nakon što je odbio ukloniti zastavu. Kad se obratio Europskom sudu za ljudska prava, sud je odbio argumente mađarske vlade da je Fàberovo ponašanje predstavljalo oblik govora mržnje koji ne uživa zaštitu slobode izražavanja i utvrdio da je povrijeđena Fàberova sloboda javnog govora.

Sud je pošao od toga da je zastava Arpadovića, makar je korištena od pronacističkog režima, imala više značenja kroz povijest i da se u ovom slučaju mora imati u vidu da ju je Fàber koristio u novom kontekstu, prosvjeda koji se održavao 2007., a koji nije
bio usmjeren ni na veličanje nacizma ni ratnih zločina.( Vidjeti u tom smislu paragrafe 48. – 59. presude).

Tijekom rasprave razmatran je i „Dokument dijaloga“ donesen od strane Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima.

Vlada Republike Hrvatske je osnovala Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima te je utvrdila da je zadaća Vijeća izrada sveobuhvatnih preporuka usmjerenih na suočavanje s prošlošću te preporuka pravnog reguliranja uporabe i isticanja obilježja, znamenja i simbola nedemokratskih režima.

”Dokument dijaloga“ u preporukama između ostaloga navodi:

”Iako postojeće prekršajno i kazneno zakonodavstvo sadržava mehanizme za djelotvornu prevenciju i kažnjavanje svakoga tko javno upotrebljava sporna obilježja na način zabranjen člankom 39. Ustava, Vijeće – vodeći se načelima pravne sigurnosti, pravne izvjesnosti i pravne predvidljivosti – preporučuje jasnije normativno reguliranje njihove javne uporabe kako bi svatko tko pojedina konkretna sporna obilježja upotrebljava ili se njima koristi u javnom prostoru bio u prilici s izvjesnošću predvidjeti posljedice svojih postupaka u praksi, i to:

a) Vijeće ne smatra neprihvatljivom izričitu zabranu javne uporabe svih prima facie spornih obilježja mržnje, to jest jedno značenjskih spornih obilježja koja se identificiraju s idejama totalitarizma, pa su sama po sebi njihovi noseći simboli. Primjeri takvih prima facie spornih obilježja mržnje su fašistički rimski pozdrav, tzv. hitlerov pozdrav uz riječi Sieg heil,
nacistički znak kukastog križa, nacistički znak “SS”, četnička kokarda, ustaško “U “, ustaški pozdravi “Za dom i poglavnika” i “Za dom spremni”;

b) Vijeće ne smatra neprihvatljivim propisivanje iznimke koja se odnosi na striktno ograničenu pravnu mogućnost javne uporabe pozdrava “Za dom spremni” zbog okolnosti vezanih uz Domovinski rat, opisanih u četvrtom poglavlju, točki 2. ovog dijela Dokumenta”.

Nakon rasprave u kojoj su iznijeta mišljenja prisutnih sudaca, pristupilo se glasanju o postavljenom pitanju, te je donijeta predmetna odluka.

Predsjednica Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske

Karmen Novak Hrgović

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Američka studija o bošnjačkim vezama u međunarodnom islamističkom teroru

Objavljeno

na

Objavio

Ratni koledž Američka vojske i Institut za strateške studije (Strategic Studies Institute, U.S. Army War College) su 2014. godine izdali studiju “Islamizam i sigurnost u BiH” ( Islamism and Security in Bosnia-Herzegovina) autorice Leslie S. Lebl. Iako je prošlo šest godina od izdavanja Studije, ona je itekako informativna i zanimljiva, možda čak i aktualnija nego u vrijeme kad je realizirana jer potvrđuje tadašnje teze o jačanju islamizma u svijetu i Bosni i Hercegovini, kao i lošu perspektivu Bosne i Hercegovine.

Zbog te aktualnosti, a kako bi bila dostupna što širem krugu čitatelja, članovi HKZ Tropleta  studiju su preveli na hrvatski jezik, a u cijelosti je možete pogledati OVDJE.

Hrvatski Medijski Servis će u nastavcima objavljivati važnije i aktualnije dijelove studije. Koga zanima, uvodni dio može pročitati u izvorniku. Također, napominjemo da je za studiozno proučavanje materije nužno iščitati i reference kojima se autori koriste u tekstu, tako da onima znatiželjnijima preporučujemo da pročitaju priloženu studiju u cijelosti.

ISLAMIZAM: MUSLIMANSKO BRATSTVO, TERORISTI I VEHABIJE

U ovom nesigurnom okruženju rast islamizma posebno je zabrinjavajući. Islamizam je snažno u suprotnosti s umjerenijim oblikom islama koji se tradicionalno primjenjuje u Bosni. Kao politička ideologija 20. stoljeća koja se temelji na religiji, islamizam ima krajnji cilj zamjenu zapadnog prava tradicionalnim islamskim zakonom ili šerijatom širom svijeta. To ne samo da bi narušilo zapadnu demokraciju odbacivanjem zakona koje su oblikovali demokratski izabrani predstavnici, već su temeljna načela šerijata -poput nejednakosti pred zakonom (više o ovoj temi kasnije u tekstu) –u izravnoj suprotnosti sa zapadnim pravom. Ova transformacija u islamizam bila bi izvedena globalnim kalifatom, odnosno islamskim carstvom, na čelu s osobom koja je i politički i vjerski vođa.

Većina zapadnih promatrača odbacuje upozorenja o opasnosti islamizma kao dio sirove srpske ili hrvatske propagande čiji je cilj potkopati bosansku državu. Čineći to, obično primjećuju da islamizam vjerojatno neće postati značajna sila, jer se većina Bošnjaka i dalje pridržava svoje tradicionalno umjerene i relativno sekularne verzije islama. Međutim, dokazi izvučeni ponajprije iz bošnjačkih i zapadnih izvora otkrivaju jasniju i alarmantniju sliku. Da bismo razumjeli ovu sliku, potrebno je prvo identificirati glavne vrste islamizma koji danas utječe na Bosnu.

Islamisti se obično dijele u dvije kategorije: nasilni islamisti koji otvoreno provode sveti rat, ili džihad, i njihov nenasilni dio koji to javno izbjegava -osim protiv Izraela ili zapadnih snaga koje se bore u muslimanskim zemljama. Međutim, veze između nasilnog i nenasilnog islamizma, iako ih se često negira, postaju sve očiglednije. To se posebno odnosi na zemlje poput Egipta, Libije, Tunisa i Sirije, gdje se Muslimansko bratstvo -najpoznatija skupina u nenasilnoj kategoriji -sada otvoreno bori za vlast. Dokazi iz Bosne, predstavljeni kasnije u ovom tekstu, također pokazuju zamagljenu liniju između nasilja i nenasilja.

Umjesto toga, korisnije je razlikovati tri glavne skupine islamista u Bosni: (1) one povezane s Muslimanskim bratstvom, skupinu čiji članovi sudjeluju u demokratskim institucijama i često javno zagovaraju zapadne vrijednosti; (2) o nekoji su uključeni u terorističke aktivnosti ili džihad; i (3) takozvane vehabije, pristaše saudijskog fundamentalizma koji odbijaju zapadne ustaljene zakone i običaje. Neki su vehabije povezani s terorističkim aktivnostima, dok drugi nisu. Postoje tenzije i sporovi među tri skupine, ali sve se slažu oko istoga cilja -zamijeniti zapadno pravo šerijatom. I sve tri skupine imaju veze s bošnjačkom političkom i vjerskom elitom.

Muslimansko bratstvo

Islamizam se prvi put pojavio u Bosni 1941. godine, kada su Alija Izetbegović i ostali formirali Mlade muslimane, grupu po uzoru na Muslimansko bratstvo. Izetbegovićev poznati politički traktat iz ranih 1970-ih, Islamska deklaracija, sadržavao je mnoge islamističke koncepte koji potvrđuju njegovu osobnu privlačnost prema toj ideologiji.

Ta se davna povijest odjednom pojavila u životu kad je Izetbegović osnovao političku stranku s bivšim mladim muslimanima kao njezinom unutarnjom jezgrom, nadmudrio svoje umjerenije rivale i postao predsjednik Bosne(sic!!!) 1990. godine. To je obnašao za vrijeme i nakon rata u Bosni, od 1990. -96.godine, a zatim je postao član zajedničkog predsjedništva (koje se rotira između Srba, Hrvata i Bošnjaka) od 1996. do 2000. godine. Umro je 2003. godine, ali njegova ostavština živi dalje, jer njegov dugogodišnji suradnik Haris Silajdžić i sin Bakir idu njegovim stopama, obojica kao predsjednici Bosne i kao simpatizeri islama.

Veze s Muslimanskim bratstvom danas su vrlo važne za još jednog visoko pozicioniranog Bošnjaka, Mustafu Cerića. Cerić je godinama služio kao veliki muftija sarajevski i šef službene Islamske zajednice. Uz to, smatra se da je on sam po sebi vodeća bošnjačka politička ličnost.

Dakle, iako se malo govori ili piše o aktivnostima Muslimanske braće u Bosni, najviši bošnjački čelnici -koje zapadnjaci smatraju umjerenim, relativno sekularnim muslimanima -u stvari su usko povezani ili duboko naklonjeni toj organizaciji. Njihovi pogledi i njihovi odnosi usmjeravaju Bosnu prema islamizmu i muslimanskom svijetu, a Bošnjake otuđuju od bosanskih Srba i Hrvata, njihovih sugrađana.

Teroristi

Islamizam je dobio ogroman poticaj dolaskom islamskih boraca, ili mudžahedina, kako bi se borili na bošnjačkoj strani tijekom rata 1992-95. godine. Njihova vojna vrijednost je osporavana, ali popratna financijska i vojna podrška Saudijske Arabije i Irana bila je od vitalnog značaja za bošnjačke ratne napore. Iako su ove dvije zemlje suparnice, stigle su u Bosnu i prilagodile se kako bi podržale mudžahedine. Saudijska Arabija se fokusirala na financiranje i logističke zalihe, a Iran na uvoz boraca i na vojnu pomoć.

Rat u Bosni definitivno je dao ogroman poticaj Al-Qaidi i u pogledu organizacije i novačenja pripadnika te je pomogao radikalizaciji europskih muslimana. Mnogi su bili revoltiranim živopisnim videozapisima stradanja Bošnjaka, a neki su putovali u Bosnu kako bi pružili pomoć ili se borili i tako su stupili u kontakt sa stranim džihadistima. Mnogi džihadisti su kasnije usmjerili svoje borbene vještine protiv europskih i američkih ciljeva. Otkad je rat završio 1995. godine, bosanski veterani iz raznih zemalja bavili su se terorističkim aktivnostima u zemljama širom svijeta, među kojima su Francuska, Indonezija, Irak, Malezija, Maroko, Rusija, Saudijska Arabija, Španjolska, Tajland, Velika Britanija, Sjedinjene Američke Države i Jemen.

Najpoznatije inicijative za borbu protiv islamističkog terorizma bile su racija IFOR-a 1996. godine na iranski teroristički kamp za obuku u Pogorelici i brojni koraci poduzeti nakon terorističkih napada 11. rujna 2001.godine(9/11) na Sjedinjene Države. Tada je SFOR prekinuo terorističke zavjere usmjerene prema NATO-u i drugih zapadnih ciljeva i izvršio pretres Saudijskog visokog komesarijata i u drugim saudijskim dobrotvornim organizacijama koje su financirale terorističke organizacije.

Do 2004. godine, stručnjak za terorizam Evan Kohlmann, u knjizi koja upozorava na afganistansko-bosansku terorističku vezu, zaključio je da al-Qaede u velikoj mjeri nije uspjela steći korijene u Bosni. Primijetio je napredak u gašenju različitih terorističkih operacija i izrazio mišljenje da Al-Qaida nije uspjela jer su umjereni Bošnjaci odbacili njenu ekstremističku ideologiju. Međutim, Kohlmann je možda to prerano govorio. Okvir 1 prikazuje kontinuitet od 1996. do 2006. godine u kojem je Bosna služila kao aktivna poveznica u mreži al-Qaede.

“Bosanska veza” u međunarodnom islamističkom teroru

  • Počevši od 1996. godine, stariji vođe mudžahedina kao što su Abu el-Ma’ali i Abu Sulaimann al-Makki, tada su živjeli kao “civili” u Bočini Donjoj , nadzirali su planiranja u Francuskoj, Italiji i Jordanu, osmišljenih osvetiti smrt drugih vođa.
  • U 2008, Ured visokog predstavnika (OHR) u Sarajevu navodno je otkrio dokaze da je visoki bošnjački političar Hasan Čengić potpisao novčani transfer namijenjen financiranju napada 11. rujna.
  • Karim Said Atmani, krivotvoritelj dokumenta za skupinu koja planira bombardiranje Milenij 2000. godine, bio je čest posjetitelj Bosni. Prvu bosansku putovnicu dobio je 1995. godine, a nakon toga mu je dopušteno ostati bez važeće putovnice nakon što ga je Kanada deportirala 1998. godine.
  • Krajem listopada 2001. godine bosanske su vlasti uhitile Alžirce s bosanskim državljanstvom pod optužbom da su planirali letjeti malim zrakoplovima iz Visokog i srušiti ih u baze SFOR-a u Tuzli i Bratuncu.
  • Plan 2005. u Hrvatskoj za bombardiranje pogreba pape Ivana Pavla II, navodno, potječe iz Gornje Maoče. Plan je uključivao krijumčarenje raketnih bacača, eksploziva i detonatora u Italiju.
  • Također u 2005. godini, bosanska policija izvršila je raciju u stanu povezanom s grupom koja je htjela raznijeti britansko veleposlanstvo u Sarajevu, zaplijenivši eksploziv, puške, drugo oružje i videozapis koji obećava osvetu za džihadiste ubijene u Afganistanu i Iraku. Jedan od uhićenih, švedski državljanin bosanskog porijekla, upravljao je web stranicom u ime Abu Musaba Zarqavija, šefa al-Qaede u Iraku.
  • 2006. godine, grupa Bosanaca i Makedonaca povezana s Al-Qaidom uhićena je na sjeveru Italije, nakon što je iz Istanbula prokrijumčarilo oko 1800 pušaka u tu zemlju.

*Pogledati obavezno fusnote ispod ovog popisa u izvorniku

Iranci nisu bili izbačeni nakon napada u Pogorelici 1996. godine. I danas su i iransko Ministarstvo za obavještajne poslove i nacionalnu sigurnost (VEVAK) i Islamski revolucionarni gardijski korpus (IRGC) prisutni u Bosni. Od njih dvoje, IRGC navodno ima bolju i opsežniju mrežu. Nakon terorističkog napada u srpnju 2012. godine na aerodromu u Bugarskoj, međunarodna pažnja bila je usredotočena na moguće prijetnje Hezbollaha drugdje na Balkanu. Izraelski stručnjak, kojeg navodi Christopher Deliso, zaključio je da je Bosna predstavljala najveću opasnost u regiji jer “u vladi ostaju proiranski elementi; a Iran je aktivan preko veleposlanstva u Sarajevu i dobrotvornih organizacija.”Danas u Bosni i dalje postoji islamistički terorizam, bilo da se radi o al-Qaidi, Iranu ili domaćim odgojenim izvorima, ali procjene koliku opasnost to predstavlja su različite. Mnogi zapadni analitičari uglavnom su odbacili ovaj terorizam kao glavni problem. Na primjer, izvješće Kongresne službe za istraživanje o Bosni iz 2013. godine samo kratko spominje terorizam, a nedavna izvješća State Departmenta i EU o terorizmu govore da razina terorizma u Bosni nije veći nego drugdje u Europi.S druge strane, vodeći bosanski dužnosnik za provođenje zakona rekao je da jedini razlog što nije bilo više terorističkih napada je taj što smo “imali više sreće nego pameti.”Stvarni broj uključenih osoba nije trivijalan; Almir Džuvo, direktor Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA), procijenio je u srpnju 2010. godine da je u Bosni bilo 3000 potencijalnih terorista, na populaciji nešto manje od četiri milijuna ljudi.

Iranci nisu bili izbačeni nakon napada u Pogorelici 1996. godine. I danas su i iransko Ministarstvo za obavještajne poslove i nacionalnu sigurnost (VEVAK) i Islamski revolucionarni gardijski korpus (IRGC) prisutni u Bosni. Od njih dvoje, IRGC navodno ima bolju i opsežniju mrežu.Nakon terorističkog napada u srpnju 2012. godine na aerodromu u Bugarskoj, međunarodna pažnja bila je usredotočena na moguće prijetnje Hezbollaha drugdje Iz ovih se procjena mogu izvući dva zaključka. Prvo, razina terorističkih aktivnosti u Bosni čini se usporedivom s razinama drugdje u Europi -premda, ako je bosanski dužnosnik koji je gore citiranu pravu, u najboljem slučaju treba se čuvati optimizma. Drugo, samo što teroristička prijetnja nije neuobičajena, ne znači i da je nužno nevažna. Usporedbe sa zapadnom Europom mogu biti pogrešne, jer je terorizam mnogo opasniji za krhku državu nego za robusnu demokraciju.

Vehabije

Jedan mudžahedinski vođa je 1996.godine predvidio da “novi borci neće biti problem za Bosnu. Oni će otići dalje. Ali mi smo ovdje posijali sjeme i imat ćete sve više i više bosanskih muslimana koji prakticiraju tradicionalni islam.”Najočitiji znak ovog trenda su takozvani vehabije, pristalice fundamentalističkog islama koji se prakticira u Saudijskoj Arabiji.

Procjene o broju vehabija ili pripadnika sličnih sekti uvelike se razlikuju. Promatrače je iznenadilo mnoštvo s više od 3.000 ljudi, od kojih polovica Bosanaca, koji su nazočili pogrebu vehabijskog vođe 2007.godine, kao i konferenciji u Tuzli 2013. godine, koja je privukla 500 sudionika, uglavnom mladih ljudi.S obzirom da se procjenjuje da se svakog petka okupi oko 4000 ljudi kako bi čuli radikalne propovijedi u saudijskoj džamiji kralja Fahda u Sarajevu, broj vehabija mogao bi biti prilično velik. Ali najvjerojatnija brojka je podatak od strane federalne policije (ne policije Srpske Republike), koja je 2009. procijenila da do 5.000 prakticira islam kao bosanske vehabije.

Ne iznenađuje da vehabije regrutiraju sljedbenike iz najmanje povlaštenih klasa:

Bosanski vehabije u velikoj mjeri ciljaju mlade bez ekonomskih mogućnosti i one ugnjetavane, oboje iz ruralnih područja. Oni odlučno iskorištavaju siromaštvo, nedostatak obrazovanja i loše socijalne usluge, nudeći mladim ljudima i izbjeglicama razne mogućnosti, uključujući posao, primanja i zajedništvo. Bilo je slučajeva u kojima se novim članovima plaćalo nekoliko stotina eura mjesečno za njihovu odanost. Između ostaloga, postoje i dokazi da su članovi plaćeni za uvjeravanje supruga da nose hidžab u javnosti.35

Uloga Saudijske Arabije u ovom procesu je velika. Saudijci su nakon rata financirali opsežan program izgradnje džamija, od kojih je džamija kralja Fahda u vrijednosti 30 milijuna dolara samo najvidljivija i najutjecajnija, te su izgradili vjersku obrazovnu strukturu paralelnu onoj koju nudi službena Islamska zajednica.Vjeruje se da Saudijci financiraju razne vehabijske grupe, da obrazuju mlade Bosance u Saudijskoj Arabiji i da šalju operativce u Bosnu koji obično ožene bosanske žene i stapaju se s lokalnom zajednicom.

Kako bi vehabijski pokret dobio na značaju, militanti su se upustili u žestoke sukobe s tradicionalnim Bošnjacima i pokušali su nametnuti javnosti svoje standarde ponašanja. Mladi i karizmatični vehabijski propovjednici putuju kroz zapadnu Europu i Balkan, održavaju predavanja i propovijedi; održavaju popularne web stranice pune džihadističke propagande i poticanja na teror. Jedan istaknuti propovjednik poznat je po pro-džihadističkoj, antiameričkoj pjesmi koju izvodi na vjenčanjima i drugim društvenim događajima:

Američki i drugi protivnici bi to trebali znati
Da sada muslimani
Jedno su poput talibana
Slušajte, braćo,
Vjernici svijeta
S dinamitom na prsima
Vodite stazom do dženeta (neba).

Neki Bošnjaci su oduvijek bili antiamerički, ali velika većina bila je otvoreno zahvalna Sjedinjenim Državama za intervenciju kako bi zaustavili rat, a zatim zadržali mir. Nije bilo nedavnih anketa koje bi mjerile kako su se ti stavovi mogli promijeniti. Međutim, nerealno je očekivati da će mladi ljudi rođeni tijekom ili nakon rata dijeliti taj osjećaj zahvalnosti, ili stvarno očekivati da će stariji ljudi i dalje osjećati zahvalnost jer politički sustav nametnut u Daytonu ne daje rezultate.

Iako su vehabijsko nasilje i prozelitizam prilično vidljivi, ovi islamisti su još poznatiji po svojim separatističkim enklavama, koje djeluju kao “blokirane-zone”. Stanovnici ovih enklava odbacuju autoritet bosanske vlade i umjesto toga nameću strogo tumačenje šerijata. Prva takva enklava bila je u selu Bočinja Donja, nekadašnje selo bosanskih Srba, gdje je bošnjačka vlada nakon rata naselila bivše mudžahedine.

Mudžahedini su ženili bosanske žene i tako stekli bosansko državljanstvo. Selo im je pružalo sigurno utočište u kojem su mogli održavati svoje terorističke kontakte pod krinkom jednostavnih poljoprivrednika. Devedesetih godina prošlog stoljeća neprijateljstvo stanovnika Bočinje Donje prema strancima, uključujući SFOR, bilo je osjetljivo, podrivajući njihove tvrdnje o nevinosti. Na kraju je enklava zatvorena, a selo se vratilo prvobitnim vlasnicima. Sada je najpoznatija enklava u Gornjoj Maoči, udaljenom selu u kojem žive domaći Bosanci zajedno s bivšim mudžahedinima rođenim u inozemstvu.

Dok bosanski Srbi i dalje inzistiraju na tome da ove enklave predstavljaju značajan sigurnosni rizik, bošnjačka politika bila je nejedinstvena. S jedne strane, izvršen je pritisak da se vehabije izoliraju i marginaliziraju u nadi da će bilo kakvi problemi nestati. Analitičar Stephen Schwartz nagađa da su bošnjački politički lideri “slijedili strategiju pokušaja ograničavanja vehabijskih agitatora na udaljene lokacije, a ne rješavanju problema dosljednim pravnim postupcima.40” Međutim, nisu svi bošnjački dužnosnici spremni na takav pristup. Vlasti su izvršile brojna uhićenja, uključujući masovnu raciju na Gornju Maoča 2010.godine i uhićenja dvojice vođa enklave nakon napada 2011.godine na američko veleposlanstvo u Sarajevu. Do sada, međutim, nisu uspjeli pripremiti ni optužnicu, a kamoli donijeti presudu. Kao rezultat toga, oblak misterije vjerojatno će neko vrijeme prekriti Gornju Maoču i druge slične enklave, što otežava utvrđivanje stupnja opasnosti koju predstavljaju po unutarnju sigurnost Bosne i Hercegovine ili njihove potencijalne veze s međunarodnim terorizmom.

Neki promatrači upozoravaju da su mnogi vehabije mirni i da ih ne treba klasificirati kao teroriste zbog bojazni da će ih to odvesti u naručje grupa koje prihvaćaju nasilje.Islamska zajednica, službena muslimanska vjerska organizacija u Bosni, odbila je osuditi vehabije i napasti one koji ih kritiziraju. Ali bošnjačka javnost ostaje neuvjerena; kad su ih zadnji put anketirali, posto odbacilo je vehabizam, sugerirajući da im ovaj oblik islama i dalje ostaje različit od tradicionalnog bosanskog islama i nepoželjan.

Čini se da vehabije još nisu stekle kontrolu nad bilo kojim značajnim vladinim ili službenim vjerskim uredima. Niti su, iako je njihov stvarni broj teško je procijeniti, stvorili svoje zone u urbanim područjima, kao što se to dogodilo u zapadnoj Europi. Taj nedostatak napretka je najvjerojatnije zbog unutarnjeg protivljenja lokalnih Bošnjaka. Pokušaji zauzimanja džamija završili su nasiljem; u jednom slučaju, stanovnik je komentirao: “Trebali bi obrijati bradu i koristiti dezodorans umjesto da dolaze ovdje poput pasa. Za mene su to vukovi, oni će napasti našu djecu. Imam žensku djecu i uopće se ne usuđujem poslati ih u [vjersku školu].”Prijezir tih mještana prema vehabijama neizreciv je.

Ipak, trenutačni opisi Federacije govore da je ona mnogo radikaliziranija nego što je bila u kasnim 1990-ima. S obzirom da trend ide u pogrešnom smjeru, bilo bi glupo smatrati vehabizam potpuno rubnim, pogotovo kada stručnjak poput sarajevskog profesora Rešida Hafizovića to opisuje kao “potencijalno smrtonosni virus” za bosanske muslimane.Kad su vremena teška a budućnost je sumorna, takvi pokreti mogu brzo steći zamah, prenosi HMS.ba.

*Nastavit će se.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari