Pratite nas

Kolumne

Ušati U-dar na Emila Tedeschija

Objavljeno

na

I ovih su se dana svekolika, ali i “vascela” javnost uskomešale zbog jednog, jedinog slova.

Onog nezgodnog slova kojeg se još kako-tako može podnijeti usred riječi zaklonjenog drugim slovima, ili ako se nađe na samom joj kraju. No, kad zasjedne na čelo riječi, ili još gore rečenice, mnoga lica poprime “namćorast” izraz.

Vide li ga, pak, posve osamljenog kako krasi neku fasadu ili školsku klupu, lako može naći mjesto u kakvom biltenu, pa i postati predmetom interesa istražnih tijela. Zato je bolje izravno ga ne spominjati što nipošto ne znači da ga se ne može opisati. Slovo je to oblika uzdužnog presjeka posude kojom se svojedobno poslužio vrckavi ulični izvođač, koji je želio ostati anoniman, kako bi iz nje, kao iz pehara, sasuo glavnu nagradu na glavu zaslužnika, prvog novinarskog AT-a u Hrvata. Istovar gole, materijalizirane misli na glavu laureata, glavu koja je nepresušno vrelo istovrsne misli, nesumnjivo predstavlja autentičnu i snažnu poruku kojom se odvažno propitkuje stanje duha i materije u jednom učmalom cehu, posebno alergičnom upravo na slovo o kojem je ovdje riječ.

Najnoviju sablazan opisano je slovo prouzročilo našavši se u ponešto stiliziranom obliku, lagano izvučenih ušiju, u prezimenima igrača na dresovima financijski najpotentnijeg hrvatskog košarkaškog kluba. Oboružani istančanim njuhom za uočavanje tog slova, naši su dragi i dobrohotni prekodunavski susjedi prvi to uočili na užas ovdašnjih dresiranih žbira, kojima je ova incidentna pojava promakla, pa sad unezvijereni smišljaju kako će gazdama opravdati nedostatak budnosti. Ajde de, još da je sve ostalo na onoj dvojici sinova istaknutih glazbenika (Ukić, Krušlin), pa čak i na onom Džananu Musi koji u ovom kontekstu opako na handžar miriše. Ali nije! Kap koja je prelila čašu zove se Kevin Murphy. Naime, i više se nego osnovano sumnja da je ovaj Afroamerikanac, dakle crnokožuljaš po rođenju, povezan sa samom Crnom legijom. A preko toga se ne može tek tako prijeći.

Stoga se i prije objave rezultata grafološkog vještačenja vodećeg domaćeg eksperta za pojavu ustaš…, pardon, ušatosti u slova, profesora Milorada Pupovca, i njegova obraćanja naciji, vodstvo kluba hitro posulo pepelom obećavši kako će u najkraćem roku zamijeniti slova mržnje na dresovima. Objavu je, očekivano, obilježila pokajnička tirada u kojoj se nije štedjelo na izrazima nepokolebljive predanosti novovjekoj inačici bratstva i jedinstva. Ipak, nisu rekli kako će i čime slova zamijeniti. Hoće li kvartet igrača s nepoćudnim slovima u prezimenima zamijeniti nekim drugima prikladnijih prezimena, što bi bilo elegantno ali, s obzirom da je sezona već počela, ipak nepraktično rješenje? Ili će sporno slovo ipak zamijeniti nekim drugim, podobnijim? Možda upravo onako kako su to pred trideset godina uoči Univerzijade u Zagrebu učinili njihovi mentalni predšasnici pragmatično zamijenivši delikatno slovo ćiriličnom inačicom koju korisnici latinskog alfabeta nazivaju ipsilonom. Stjecajem okolnosti, dogodilo se to približno u vrijeme kad si je prema istraživanju slovenskog publicista Rade Pezdira, klan Tedeschi, čiji je istaknuti pripadnik vlasnik kluba koji se sad našao na ušatom udaru, pripisivao plodove višedesetljetne muke i znoja pokoljenja socijalističkih trudbenika.

Njemu će oni tako podvaliti, i to još na jarko crvenom dresu njegovog tima. Njemu, izdanku korčulanske porodice koja se već skoro dvije stotine godina bori protiv ustaša, dakle i prije nego što su utemeljeni – što u službi talijanskih autonomaša, što austrijskog cesara, što kralja ujedinitelja, što neprežaljenog maršala. E, ne će moći! Zna on i što će s tim mrskim slovima čim ih skine s dresova. Nalijepit će ih tim provokatorima na čelo pa da svak’ vidi što su i kakvi su to filofašisti. A prvi među njima bit će Rado, taj zlobni Slovenac koji više vjeruje nekakvim dokumentima, nego bizarnim pričicama o žvakama kao artiklu za stjecanje prvog milijunčića.

Emil Tedeschi je sve što ima krvavo zaradio. Rastući u teškoj neimaštini, stigao je diplomirati tek u četrdesetpetoj nakon što si je konačno mogao priuštiti studij. Njegovom dragom prijatelju, Slavku Goldsteinu, kojem je nedavno uputio dva posljednja pozdrava – jednog u osobno ime, dugog ispred svoje tvrtke – ni dvostruko više vremena nije dostajalo da to učini. No, i takvoga, lišenog akademskog zvanja, tog najcjenjenijeg povjesničara među svršenim srednjoškolcima i ponajvećeg spremom tek srednjoškolca među povjesničarima nije spriječilo da postane vrhovnim društvenim arbitrom. Emil Tedeschi zasad, čini se, ne pokazuje takav kapacitet. Jednostavno, previše voli sjediti u đačkim klupama.

Kako li je samo pobožno sjedio u prvom redu partera nacionalnog teatra u Zagrebu za onih seansa pod ravnanjem nadobudne medijsko-filozofske starlete u usponu, Srećka Horvata s uglednim europskim gostima, predstavljenim kao vodećim intelektualcima. Gledao je netremice u te sjedeće koncentrate mudrosti i filantropije kao u ikone – u onog Francuza, autora  knjižurine koju nitko nije čitao, a svi su joj se divili, sada već zaboravljene kao što je i autorovo ime, ili onog, moguće ne samo od prehlade šmrkavog, rastresenog Slovenca nepovezanih misli, kako raspredaju o nikad većoj nejednakosti i nepravdi u svijetu. Uglavnom, Hrvatima koji pamte poznata je to i već prodana priča, budući su pri prethodnom rješavanju tog “problema” poslužili kao pokusni kunići.

Zanimljivo je kako te “neovisne kritičare” i “slobodoumne mislioce” neštedimice promoviraju i subvencioniraju proteze središta moći, počevši od multinacionalnih kompanija (Emilove i znatno većih od Emilove), sve do medija najšireg dosega. Ne svjedoči li to dovoljno koliko su zapravo “opasni” i “subverzivni”? Uostalom, nije li se i onaj stari totalitarizam volio prikazivati slobodnim dopuštajući raznim matvejevićima i goldštajnima da zucnu poneku više? No, oni su sami dobro znali dokle im je dopušteno ići i istinski voljeli svoj totalitarizam želeći ga učiniti boljim, dok miljenicima danas vladajućih, razmaženima materijalnim obiljem, trenutni sustav nekako baš i nije po volji, posebno ne ono što u njemu još kako-tako radi (gospodarstvo). S druge strane, ono što bi elite mijenjale (temeljne društvene strukture i odnose) ti, istodobno kritičari i mezimci zdušno podržavaju. Kritiziraju gdje ne mogu nauditi, a pušu u isti rog po pitanju preodgoja ovog i stvaranja novog čovjeka. Upravo zato su idealni.

Stoga bi doista preuzetno bilo tvrditi kako po povratku kući s jedne takve mozgovne oluje Emil Tedeschi ne može zaspati mučen grižnjom savjesti, optužujući samoga sebe za društvenu nejednakost i nepravdu. K tome još i da se šamara upućujući si prijekorne riječi – zločesti Emil, zločesti Emil! Mnogo je izglednije da mu čelo rosi hladan znoj uslijed posve drugih briga. Kako bi nekako usnuo, taj ne broji ovce, nego bunca u polusnu – … Cedevita … nema, … Smoki … nema,… Cockta … nema, … Argeta … nema,… Barcaffe … nema… i nakon što se uvjeri da u nazivu niti jednog branda u njegovu vlasništvu ne stanuje slovo “U”, tek tada može spokojno zaspati. Jest, u onim brandovima koje ne posjeduje, nego ih samo distribuira, a ti su uvjerljiva većina u njegovom portfelju, nađe se poneko “U”, ali to ipak nije do njega.

Distributer – tako glasi vrijednosno neutralna riječ za uvoznika stranih roba lišena negativnih konotacija. No, ne distribuira Emil Tedeschi samo vanjsku robu, nego i nastrane društvene ideje, ovo potonje najučinkovitije kao suvlasnik i potpredsjednik nadzornog odbora RTL televizije. Distributeri takvog profila, poput njega i Branka Roglića, su ovdje posebno cijenjeni, ugledni građani bez mrlje u životopisu porijeklo čijeg se prvog milijuna ne propitkuje. Šanse da im Cvitan-Bajićeve trupe pokucaju na vrata manje su od devinih da prođe kroz ušicu igle. A da se protiv njih pokrene medijska hajka još i manje. Oko njih je uvijek sjajna atmosfera, jer oni su divni, društveno odgovorni i osjetljivi. Cijelu idilu remeti tek jedna mala caka koja se gotovo i ne spominje. Rezultati njihova djelovanja porazni su za hrvatsku vanjsko-trgovinsku bilancu na radost i veselje vlada i građana zemalja iz kojih robu uvoze. Kad se sve zbroji i oduzme, oni generiraju radna mjesta vani, nauštrb onih u Hrvatskoj. Što reći, nego – društvo u kojem su takvi prve violine, samo je sebe osudilo izvoziti ljude.

Netko bi se sad mogao sjetiti vrlog pjesnika iz starih, a ipak tako bliskih nam vremena i poentirati – najmio ih stranac da nam metnu lanac! Vjerojatno ne će pogriješiti, no možda ipak to rade i iz najdubljih uvjerenja (dubina kojih se može mjeriti s dubinom njihovih džepova), odlučni da ovaj zapušteni narod konačno izvedu na pravi put – put bez Boga, narodnog zajedništva i ponekog slova abecede?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Europski strah od ‘umjerenog’ islamskog terorizma

Objavljeno

na

Objavio

Interesni Zapad koji će i štrik prodati s kojim će ga kupci objesiti, pokaže strah od islamista samo onda kada im u vlastitoj kući gori, i tek tada izlaze malo vani da vide  tko to potpaljuje, vatru raspaljuje i pokušava graničare i čuvare, svog nezasluženog mira, kao i kolonijalizmom stečenog bogatstva, malo ohrabriti i gurnuti ih da i dalje ginu za njih.

Na tom tragu je i Süddeutsche Zeitung objavio 28.12.2018. članak o džamijama u Bosni i Hercegovini i utjecaju ekstremnog islama iz zemalja Arapskog poluotoka, na beha muslimane. Bio je to pokušaj da se pisanjem o nekoj, nepostoječoj, umjerenosti bosanskog islama, utječe na Njemce kako bi slobodnije, i bezbrižnije, bez straha od islamskog terorizma proslavili Novu godinu. Pisali su to poslije Božića jer islamisti su već zabranili Njemcima da slave Božić.

I ne samo da ga slave, već su im zabranili svaki njegov spomen. Više se ne smije čestitati Božić, već zimski praznici, jer eto domaćini kršćani ne smiju vrijeđati vjerske osjećaje islamskih migranata i radnika. Ne smiju Njemci čestitati Božić ni između se jedni drugima, jer u njihovoj  blizini može biti neki „umjereni” musliman koji bi tom čestitkom, kad je čuje, bio uvrijeđen.

Ali za to te „umjerene“ muslimane u Njemačkoj ne vrijeđa uzimanje socijalne pomoći iz ruku kršćana koji krvavo rade, i porez plaćaju da bi  kao migrant  invazionist živio udobno, i u  zemlji iz koje je umarširao uzdržavao još dvije tri žene s  dvadesetero i više djece.

Njemačko istraživanje beha islama dolazi vrlo kasno, dolazi u vrijeme kad se može tvrditi da između muslimana iz radikalnih zemalja i onih u Bosni i Hercegovini  nema nikakve razlike kad je u pitanju prakticiranje vjere.. Da su Njemci, ali i ostatak Europe, beha islam poznavali prije građansko vjerskog sukoba, do rata ne bi došlo, no i ako bi i došlo današnje uređenje zemlje bi bilo zasigurno sasvim drugačije, pravednije i za sva tri naroda prihvatljivo. Bosna i Hercegovina ne bi bila utočište radikalnih islamista, i fundamentalisticka vjerska baza najradikalnijij muslimaskih zemalja.

Puno prije Njemaca i Europe u Bosnu i Hercegovinu  su ušle radikalne islamske zemlje, i uspjele u svojoj vrlo opasnoj namjeri, radikalizacija radikaliziranih beha muslimana. Piše Süddeutsche Zeitung, „Još i prije nego što su se u toj opustošenoj zemlji obnovile kuće, na mnogim mjestima su iz tla nicale džamije financirane petro-dolarima.

Rat je uopće doveo povrat u vjeri i iz džamije Kraja Fahda i iz stotina drugih poklonjenih džamija se trebalo  širiti strogo učenje vehabitskog islama, objašnjava članak u minhenskim novinama”. Ne trebalo se širiti,  već se u gotovo svim izgrađenim, koje su nicale kao gljive poslije kiše, i koje i dalje se grade, gotovo jedan vjernik jedna džamija, ali i starim džamijama se uči i širi strogi islam. Ne može se nikako govoriti  o umjerenom beha islamu, koji je u građansko vjerskom sukobu očistio sve prostore od  kršćana, kroz koje je prošla njihova armija, koju su u mnogim slučajevima vodile hodže. Daje bilo umjerenog islama ne bi Muslimani ubijali fratre, Fojnica, ne bi bilo osnivanja  konclogora, Gluha Bukovica, za svećenike i časne sestre, ne bi se rušile crkve, Dolac, Putićevo, ne bi se granatirale crkve u Vitezu, Novoj Biloj, Brajkovićima,,,.

Ne bi se gučogorski samostan opljačkao i obesčastio i u njemu, nakon što su izrešetali kip Svetog Frane, Bibliju, i počeli je spaljivati smjestili komandu svoje isilovske abih. Nadalje njemački novinar piše: „Doduše ima nekoliko selefističkih sela u brdima Bosne i u nekim džamijama sve do danas se čuje vehabitsko gledište”. Ili dotični svemoćni Nijemac ne smije pisati pravu istinu ili je ne poznaje.

A ona glasi da u svim novoizgrađenim, i onim od vehabija okupiranim, džamijama se propovijeda radikalni islam, i da u njih ne smije zaći nitko osim učitelja i učenika, sponzora i graditelja, te  bivšeg poglavara Islamske Zajednice BiH Mustafe Cerića, kao glavnog uvoznika radikalnog islama.  Tih i takvih bogomolja je toliko u Bosni i Hercegovini, u  federacijskom entitetu, da su ograđene nekim svojim, trećim, entitetom u kojem ne vladaju ni beha, ni euro zakoni.

To je slika suvremene Bosne i Hercegovine, federalnog dijela o kojoj ne smiju pisati ni njemački novinari, kako se ne bi vrijeđali muslimani u Njemačkoj, i zbog straha od „umjerenog“ islamskog terorizma koji ruši tu zemlju, Bosnu i Hercegovinu i Europu.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Dah i zadah beogradskog proljeća

Objavljeno

na

Objavio

U Parizu se već mjesecima, uz velike nerede i sukobe na ulicama, “žuti prsluci” bune protiv liberalne Macronove politike, u Bruxellesu svako malo demonstriraju antiglobalisti, a u Njemačkoj protivnici nekontroliranih imigracija.

Svugdje u Europi jačaju desni pokreti, seizmografi bilježe krupne tektonske promjene, pripadnici establišmenta galame protiv populizma u strahu da bi ti populistički vjetrovi mogli i njih pomesti.

I u našem susjedstvu se odvijaju zanimljivi događaji. U Srbiji se traži odlazak Aleksandra Vučića, u Crnoj Gori Mila Đukanovića, što može biti i povezano, u Tirani promjena aktualne vlasti. Različiti su motivi i sudionici prosvjeda, zajednička im je samo izvanjska slika.

Praško proljeće 1968. nagovijestilo je slom sovjetskog bloka, a hrvatsko proljeće 71. slom Jugoslavije, a i jedan i drugi lom dogodit će se dva desetljeća kasnije.

Danas je definitivno najzanimljivije beogradsko proljeće, gdje već tri mjeseca traju prosvjedi upereni protiv aktualnog predsjednika, koji glumi stabilnost i hrabrost, ispod čega vire nervoza i strah. U jednom je trenutku bio zatočen u zgradi Predsjedništva, podsjetivši na nesretnu sudbinu rumunjskog diktatora Ceausescua.

I nitko ne zna što se iza brda valja i na što će sve to izići. Uvijek to počne zahtjevima za većim slobodama te protiv nasilja i korupcije. Zapreteno opće nezadovoljstvo zapali jedna mala iskra, u ovom slučaju napad na oporbenog političara Borka Stefanovića.

Najprije progovore pjesnici revolucije, koji polako nestaju sa scene, a onda na koncu vrhnje poberu oni politički ambiciozni.

Nema više glumaca, braće Trifunović, sada je uzde u svoje ruke preuzeo Boško Obradović. On još ne govori o svom političkom programu, ali se zna kako je sklon Rusiji i nesklon NATO-u i EU-u, protivi se odvajanju Kosova, Vučića naziva izdajnikom i čak ustašom.

U svemu tome ne treba isključiti ni utjecaj izvana. Tako je nekako bilo i s “arapskim proljećem”, nesumnjivo iniciranom od stranih obavještajnih službi, koje su kao htjele više demokracije i ljudskih prava. Legalne su vlasti svrgnute, a pojavilo se muslimansko bratstvo pa onda još građanski ratovi, islamski kalifati te emigrantski val prema Europi.

Hrvatska je mirna. Ni izigrani inicijatori referenduma nisu pozivali na demonstracije. Tek prosvjed protiv nasilja u obitelji, koji je u potrazi za slavom i opterećena vlastitim bračnim nevoljama povela glumica Jelena Veljača, vrativši se iz Beograda i donijevši sa sobom dah beogradskog proljeća. To je gruda koja bi se mogla zakotrljati.

Samo nije jasno je li to bio prosvjed protiv nasilja, protiv obitelji ili protiv države. Lukavi Andrej i sam se pridružio prosvjedu protiv samoga sebe, otupivši tako ionako slabašni glumičin glasić.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari