Pratite nas

Kolumne

Ušati U-dar na Emila Tedeschija

Objavljeno

na

I ovih su se dana svekolika, ali i “vascela” javnost uskomešale zbog jednog, jedinog slova.

Onog nezgodnog slova kojeg se još kako-tako može podnijeti usred riječi zaklonjenog drugim slovima, ili ako se nađe na samom joj kraju. No, kad zasjedne na čelo riječi, ili još gore rečenice, mnoga lica poprime “namćorast” izraz.

Vide li ga, pak, posve osamljenog kako krasi neku fasadu ili školsku klupu, lako može naći mjesto u kakvom biltenu, pa i postati predmetom interesa istražnih tijela. Zato je bolje izravno ga ne spominjati što nipošto ne znači da ga se ne može opisati. Slovo je to oblika uzdužnog presjeka posude kojom se svojedobno poslužio vrckavi ulični izvođač, koji je želio ostati anoniman, kako bi iz nje, kao iz pehara, sasuo glavnu nagradu na glavu zaslužnika, prvog novinarskog AT-a u Hrvata. Istovar gole, materijalizirane misli na glavu laureata, glavu koja je nepresušno vrelo istovrsne misli, nesumnjivo predstavlja autentičnu i snažnu poruku kojom se odvažno propitkuje stanje duha i materije u jednom učmalom cehu, posebno alergičnom upravo na slovo o kojem je ovdje riječ.

Najnoviju sablazan opisano je slovo prouzročilo našavši se u ponešto stiliziranom obliku, lagano izvučenih ušiju, u prezimenima igrača na dresovima financijski najpotentnijeg hrvatskog košarkaškog kluba. Oboružani istančanim njuhom za uočavanje tog slova, naši su dragi i dobrohotni prekodunavski susjedi prvi to uočili na užas ovdašnjih dresiranih žbira, kojima je ova incidentna pojava promakla, pa sad unezvijereni smišljaju kako će gazdama opravdati nedostatak budnosti. Ajde de, još da je sve ostalo na onoj dvojici sinova istaknutih glazbenika (Ukić, Krušlin), pa čak i na onom Džananu Musi koji u ovom kontekstu opako na handžar miriše. Ali nije! Kap koja je prelila čašu zove se Kevin Murphy. Naime, i više se nego osnovano sumnja da je ovaj Afroamerikanac, dakle crnokožuljaš po rođenju, povezan sa samom Crnom legijom. A preko toga se ne može tek tako prijeći.

Stoga se i prije objave rezultata grafološkog vještačenja vodećeg domaćeg eksperta za pojavu ustaš…, pardon, ušatosti u slova, profesora Milorada Pupovca, i njegova obraćanja naciji, vodstvo kluba hitro posulo pepelom obećavši kako će u najkraćem roku zamijeniti slova mržnje na dresovima. Objavu je, očekivano, obilježila pokajnička tirada u kojoj se nije štedjelo na izrazima nepokolebljive predanosti novovjekoj inačici bratstva i jedinstva. Ipak, nisu rekli kako će i čime slova zamijeniti. Hoće li kvartet igrača s nepoćudnim slovima u prezimenima zamijeniti nekim drugima prikladnijih prezimena, što bi bilo elegantno ali, s obzirom da je sezona već počela, ipak nepraktično rješenje? Ili će sporno slovo ipak zamijeniti nekim drugim, podobnijim? Možda upravo onako kako su to pred trideset godina uoči Univerzijade u Zagrebu učinili njihovi mentalni predšasnici pragmatično zamijenivši delikatno slovo ćiriličnom inačicom koju korisnici latinskog alfabeta nazivaju ipsilonom. Stjecajem okolnosti, dogodilo se to približno u vrijeme kad si je prema istraživanju slovenskog publicista Rade Pezdira, klan Tedeschi, čiji je istaknuti pripadnik vlasnik kluba koji se sad našao na ušatom udaru, pripisivao plodove višedesetljetne muke i znoja pokoljenja socijalističkih trudbenika.

Njemu će oni tako podvaliti, i to još na jarko crvenom dresu njegovog tima. Njemu, izdanku korčulanske porodice koja se već skoro dvije stotine godina bori protiv ustaša, dakle i prije nego što su utemeljeni – što u službi talijanskih autonomaša, što austrijskog cesara, što kralja ujedinitelja, što neprežaljenog maršala. E, ne će moći! Zna on i što će s tim mrskim slovima čim ih skine s dresova. Nalijepit će ih tim provokatorima na čelo pa da svak’ vidi što su i kakvi su to filofašisti. A prvi među njima bit će Rado, taj zlobni Slovenac koji više vjeruje nekakvim dokumentima, nego bizarnim pričicama o žvakama kao artiklu za stjecanje prvog milijunčića.

Emil Tedeschi je sve što ima krvavo zaradio. Rastući u teškoj neimaštini, stigao je diplomirati tek u četrdesetpetoj nakon što si je konačno mogao priuštiti studij. Njegovom dragom prijatelju, Slavku Goldsteinu, kojem je nedavno uputio dva posljednja pozdrava – jednog u osobno ime, dugog ispred svoje tvrtke – ni dvostruko više vremena nije dostajalo da to učini. No, i takvoga, lišenog akademskog zvanja, tog najcjenjenijeg povjesničara među svršenim srednjoškolcima i ponajvećeg spremom tek srednjoškolca među povjesničarima nije spriječilo da postane vrhovnim društvenim arbitrom. Emil Tedeschi zasad, čini se, ne pokazuje takav kapacitet. Jednostavno, previše voli sjediti u đačkim klupama.

Kako li je samo pobožno sjedio u prvom redu partera nacionalnog teatra u Zagrebu za onih seansa pod ravnanjem nadobudne medijsko-filozofske starlete u usponu, Srećka Horvata s uglednim europskim gostima, predstavljenim kao vodećim intelektualcima. Gledao je netremice u te sjedeće koncentrate mudrosti i filantropije kao u ikone – u onog Francuza, autora  knjižurine koju nitko nije čitao, a svi su joj se divili, sada već zaboravljene kao što je i autorovo ime, ili onog, moguće ne samo od prehlade šmrkavog, rastresenog Slovenca nepovezanih misli, kako raspredaju o nikad većoj nejednakosti i nepravdi u svijetu. Uglavnom, Hrvatima koji pamte poznata je to i već prodana priča, budući su pri prethodnom rješavanju tog “problema” poslužili kao pokusni kunići.

Zanimljivo je kako te “neovisne kritičare” i “slobodoumne mislioce” neštedimice promoviraju i subvencioniraju proteze središta moći, počevši od multinacionalnih kompanija (Emilove i znatno većih od Emilove), sve do medija najšireg dosega. Ne svjedoči li to dovoljno koliko su zapravo “opasni” i “subverzivni”? Uostalom, nije li se i onaj stari totalitarizam volio prikazivati slobodnim dopuštajući raznim matvejevićima i goldštajnima da zucnu poneku više? No, oni su sami dobro znali dokle im je dopušteno ići i istinski voljeli svoj totalitarizam želeći ga učiniti boljim, dok miljenicima danas vladajućih, razmaženima materijalnim obiljem, trenutni sustav nekako baš i nije po volji, posebno ne ono što u njemu još kako-tako radi (gospodarstvo). S druge strane, ono što bi elite mijenjale (temeljne društvene strukture i odnose) ti, istodobno kritičari i mezimci zdušno podržavaju. Kritiziraju gdje ne mogu nauditi, a pušu u isti rog po pitanju preodgoja ovog i stvaranja novog čovjeka. Upravo zato su idealni.

Stoga bi doista preuzetno bilo tvrditi kako po povratku kući s jedne takve mozgovne oluje Emil Tedeschi ne može zaspati mučen grižnjom savjesti, optužujući samoga sebe za društvenu nejednakost i nepravdu. K tome još i da se šamara upućujući si prijekorne riječi – zločesti Emil, zločesti Emil! Mnogo je izglednije da mu čelo rosi hladan znoj uslijed posve drugih briga. Kako bi nekako usnuo, taj ne broji ovce, nego bunca u polusnu – … Cedevita … nema, … Smoki … nema,… Cockta … nema, … Argeta … nema,… Barcaffe … nema… i nakon što se uvjeri da u nazivu niti jednog branda u njegovu vlasništvu ne stanuje slovo “U”, tek tada može spokojno zaspati. Jest, u onim brandovima koje ne posjeduje, nego ih samo distribuira, a ti su uvjerljiva većina u njegovom portfelju, nađe se poneko “U”, ali to ipak nije do njega.

Distributer – tako glasi vrijednosno neutralna riječ za uvoznika stranih roba lišena negativnih konotacija. No, ne distribuira Emil Tedeschi samo vanjsku robu, nego i nastrane društvene ideje, ovo potonje najučinkovitije kao suvlasnik i potpredsjednik nadzornog odbora RTL televizije. Distributeri takvog profila, poput njega i Branka Roglića, su ovdje posebno cijenjeni, ugledni građani bez mrlje u životopisu porijeklo čijeg se prvog milijuna ne propitkuje. Šanse da im Cvitan-Bajićeve trupe pokucaju na vrata manje su od devinih da prođe kroz ušicu igle. A da se protiv njih pokrene medijska hajka još i manje. Oko njih je uvijek sjajna atmosfera, jer oni su divni, društveno odgovorni i osjetljivi. Cijelu idilu remeti tek jedna mala caka koja se gotovo i ne spominje. Rezultati njihova djelovanja porazni su za hrvatsku vanjsko-trgovinsku bilancu na radost i veselje vlada i građana zemalja iz kojih robu uvoze. Kad se sve zbroji i oduzme, oni generiraju radna mjesta vani, nauštrb onih u Hrvatskoj. Što reći, nego – društvo u kojem su takvi prve violine, samo je sebe osudilo izvoziti ljude.

Netko bi se sad mogao sjetiti vrlog pjesnika iz starih, a ipak tako bliskih nam vremena i poentirati – najmio ih stranac da nam metnu lanac! Vjerojatno ne će pogriješiti, no možda ipak to rade i iz najdubljih uvjerenja (dubina kojih se može mjeriti s dubinom njihovih džepova), odlučni da ovaj zapušteni narod konačno izvedu na pravi put – put bez Boga, narodnog zajedništva i ponekog slova abecede?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce

Objavljeno

na

Objavio

Josip Jović – Tko se sve to tamo miješa u BiH

Saborska Deklaracija o položaju Hrvata u BiH kreće se u okviru već milijun puta izrečenih stavova o cjelovitosti, eurointegracijama, ravnopravnosti i konstitutivnosti. Prigovori Bože Petrova i Milijana Brkića kako je riječ o nedovoljno jasnom i konkretnom apelu, koji je Brkić nazvao lukom i vodom, apsolutno su na mjestu.

Ostaje dojam kako je Deklaracija donesena više radi umirivanja vlastite savjesti nego radi želje da se nešto stvarno i učini, pa se predlagači, osim Bože Ljubića, i nisu pretjerano trgali u obrani od kritika i napada.

U saborskoj su raspravi na Deklaraciju žučno i zlobno reagirali Vesna Pusić, Nenad Stazić i još neki s tog spektra duginih boja, ali s jedne druge točke gledišta. Oni su Deklaraciju ocijenili kao flagrantno miješanje u unutarnje stvari druge države te kao nastavak “pogubne Tuđmanove politike”.

A tko se sve nije miješao i ne miješa se u unutarnje stvari susjedne države za koju je uopće teško kazati da je država i koje ne bi ni bilo da nije tog miješanja. Miješa se SAD, miješa se EU, miješa se Rusija, miješa se Srbija, miješa se na naročit način i Turska, a da nitko od ovih koji su sada graknuli nisu ni slova prozborili.

Opasno je samo kad se miješa Hrvatska, koja je također potpisnica i jamac Daytonskog sporazuma na koji se svi, s različitim tumačenjima, pozivaju. Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce, najbolje da nestanu.

O “miješanju Hrvatske” prosvjedovao je trojac bivših visokih predstavnika (Bildt, Ashdown, Schiling), koji su “stabilnost” gradili potiskivanjem najmalobrojnijih, a pridružili su im se Stjepan Mesić i Ivo Josipović. I Željko Komšić na valu bošnjačkog unitarizma, na kojem je isplivao na mjesto člana Predsjedništva, vrišti o miješanju Hrvatske, prijeteći kako bi Hrvati u središnjoj Bosni mogli doživjeti sudbinu sunarodnjaka u Posavini.

Zašto, pitaju se protivnici Deklaracije, nije bilo prigovora na izborni sustav onda kad je izabran Dragan Čović, nego tek sada nakon Komšićeva izbora. Opet jeftino i netočno. Čović je biran po tada važećem izbornom zakonu, a tek nakon toga je Ustavni sud taj zakon proglasio neustavnim. Njegovu promjenu tražile su sve hrvatske stranke u BiH pune dvije godine prije najnovijih izbora. Čovićev je izbor bio legitiman jer su ga birali Hrvati kao svoga predstavnika, dok su Komšića birali Bošnjaci, što je čista podvala i izigravanje duha Daytona.

I ne radi se samo o izboru članova Predsjedništva, nego i o izboru zastupnika u domovima naroda. Svođenje cijelog problema na unutarstranačke i osobne motive je namjerna banalizacija problema. Ne radi se tu ni o HDZ-u ni o Čoviću ni o Komšiću. Oni su samo likovi jedne višedesetljetne, pa i višestoljetne drame.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HRSTIĆ: Je li marakeški sporazum za RH obvezujući ili mu samo trebamo biti ‘predani’?

Objavljeno

na

Objavio

Migracije nisu ljudsko pravo, kaže ministar Davor Božinović u posljednjem intervjuu za Jutarnji list. No, to je samo jedna u nizu interpretativnih izjava otkako je ova Vlada odlučila prihvatiti marakeški sporazum. Božinovićev govor u Marakešu također je zapravo bio – interpretativna izjava.

“Kompakt ne stvara pravne obveze na bilo koji način, ne traži uspostavljanje međunarodnih zakona niti dodatno interpretira postojeće međunarodne sporazume ili obveze, niti uspostavlja ljudsko pravo na migracije”, dio je govora ministra Davora Božinovića na engleskom jeziku.

Ministar policije je, dakle, samim svojim prisustvom “potpisao” kompakt u Marakešu, ali se od njega odmah i ogradio. Zanimljivo je da u hrvatskoj verziji govora – te rečenice uopće nema. Kao interpretativna izjava može se shvatiti i novi prijevod kompakta.

Premijer Andrej Plenković je odlučio biti kreativan: “Rečenica u kojoj stoji da kompakt ‘nije pravno obvezujući’ prevedena je tako da je izbačena riječ ‘pravno’. U hrvatskoj verziji, dakle, sporazum uopće ‘nije obvezujući'”.

Na pitanje kako to Marakeški kompakt može biti posve neobvezujući kad u njemu 46 puta piše ‘obvezujemo se’, Plenković je riješio tako da je u novom prijevodu 46 puta umjesto “obvezujemo se”, 46 puta napisao – “predani smo”.

“Čini mi se da je riječ o engleskoj riječi commitment, što ne znači obaveza nego predanost, a to je nešto sasvim drugo”, tumači Plenković.

To solomonsko rješenje sasvim sigurno ne pokriva puno značenje engleskog izvornika. No, za Plenkovića se nastavlja shizofrena situacija – ako želi u Schengen do svojeg predsjedanja EU – mora istovremeno olabaviti odnos prema migrantima i pojačati obranu najdulje vanjske granice Unije.

S jedne strane i dalje će ga optuživati da potpisuje otvaranje granica armiji migranata, a s druge strane da hrvatska policija čak i grubom silom vraća izbjeglice s granice.

No, s prvim snjegovima, na granici s BiH slijedi zatišje.

“Sad je hladno, imam obitelj, još jednu mlađu sestru, za nas je nemoguće da 10-11 dana pješačimo kroz Hrvatsku po snijegu. Tako da sad ne možemo ponovno pokrenuti našu igru, čekamo da vrijeme bude bolje, možda tri-četiri mjeseca, a kad se vrijeme popravi onda ćemo ponovno preko granice”, priča Rohllah Mohammadi iz Afganistana.

A njihova igra je – izbjegavanje zakona i ilegalni prolaz kroz Hrvatsku. Ovi momci ipak nisu zapeli u prijevodu, već u snijegu.

No, ni u BiH ne bi mogli dugo izdržati u ovim uvjetima.

“Dakle, plan je da sve šatore zamijenimo s kontejnerima za stanovanje koji dolaze svakog tjedna te da se svi izmjeste u smještaj koji je adekvatan, s grijanjem i svime ostalim”, kaže Dražen Roščić, koordinator međunarodne organizacije za izbjeglice IOM.

Nije pitanje treba li pomoći onima koji se smrzavaju na snijegu. Pitanje je jesu li svi ovi mladi migranti koji su zapeli na hrvatskoj granici – ujedno i izbjeglice.

“Potrebno je pojačati i pojednostavniti pristup proceduri azila svima koji žele zatražiti azil u BiH”, kaže Neven Crvenkovic, glasnogovornik UNHCR-a.

A to vrijedi i za Hrvatsku. Unatoč žučnim lokalnim otporima i odbijanju izdavanja građevinske dozvole, Hrvatska vlada odlučna je u Petrinji sagraditi centar za 500-tinjak azilanata.

No, malo tko traži nužno utočište, svi žele na bogati Zapad. Božinović tvrdi da se na grubosti hrvatske policije žale oni koji azil ni ne traže, već se policiji suprotstavljaju.

Kao što je Božinović naglasio i u govoru u Marakešu – migranti i izbjeglice moraju ostati dva jasno razgraničena problema. Pravo na azil ostaje, pravo na ilegalan prelazak preko Hrvatske – ne.

Ivan Hrstić/N1

Božinović: Zna se što je legitimni i zakonit ulazak u državu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari