Pratite nas

Kolumne

Ušati U-dar na Emila Tedeschija

Objavljeno

na

I ovih su se dana svekolika, ali i “vascela” javnost uskomešale zbog jednog, jedinog slova.

Onog nezgodnog slova kojeg se još kako-tako može podnijeti usred riječi zaklonjenog drugim slovima, ili ako se nađe na samom joj kraju. No, kad zasjedne na čelo riječi, ili još gore rečenice, mnoga lica poprime “namćorast” izraz.

Vide li ga, pak, posve osamljenog kako krasi neku fasadu ili školsku klupu, lako može naći mjesto u kakvom biltenu, pa i postati predmetom interesa istražnih tijela. Zato je bolje izravno ga ne spominjati što nipošto ne znači da ga se ne može opisati. Slovo je to oblika uzdužnog presjeka posude kojom se svojedobno poslužio vrckavi ulični izvođač, koji je želio ostati anoniman, kako bi iz nje, kao iz pehara, sasuo glavnu nagradu na glavu zaslužnika, prvog novinarskog AT-a u Hrvata. Istovar gole, materijalizirane misli na glavu laureata, glavu koja je nepresušno vrelo istovrsne misli, nesumnjivo predstavlja autentičnu i snažnu poruku kojom se odvažno propitkuje stanje duha i materije u jednom učmalom cehu, posebno alergičnom upravo na slovo o kojem je ovdje riječ.

Najnoviju sablazan opisano je slovo prouzročilo našavši se u ponešto stiliziranom obliku, lagano izvučenih ušiju, u prezimenima igrača na dresovima financijski najpotentnijeg hrvatskog košarkaškog kluba. Oboružani istančanim njuhom za uočavanje tog slova, naši su dragi i dobrohotni prekodunavski susjedi prvi to uočili na užas ovdašnjih dresiranih žbira, kojima je ova incidentna pojava promakla, pa sad unezvijereni smišljaju kako će gazdama opravdati nedostatak budnosti. Ajde de, još da je sve ostalo na onoj dvojici sinova istaknutih glazbenika (Ukić, Krušlin), pa čak i na onom Džananu Musi koji u ovom kontekstu opako na handžar miriše. Ali nije! Kap koja je prelila čašu zove se Kevin Murphy. Naime, i više se nego osnovano sumnja da je ovaj Afroamerikanac, dakle crnokožuljaš po rođenju, povezan sa samom Crnom legijom. A preko toga se ne može tek tako prijeći.

Stoga se i prije objave rezultata grafološkog vještačenja vodećeg domaćeg eksperta za pojavu ustaš…, pardon, ušatosti u slova, profesora Milorada Pupovca, i njegova obraćanja naciji, vodstvo kluba hitro posulo pepelom obećavši kako će u najkraćem roku zamijeniti slova mržnje na dresovima. Objavu je, očekivano, obilježila pokajnička tirada u kojoj se nije štedjelo na izrazima nepokolebljive predanosti novovjekoj inačici bratstva i jedinstva. Ipak, nisu rekli kako će i čime slova zamijeniti. Hoće li kvartet igrača s nepoćudnim slovima u prezimenima zamijeniti nekim drugima prikladnijih prezimena, što bi bilo elegantno ali, s obzirom da je sezona već počela, ipak nepraktično rješenje? Ili će sporno slovo ipak zamijeniti nekim drugim, podobnijim? Možda upravo onako kako su to pred trideset godina uoči Univerzijade u Zagrebu učinili njihovi mentalni predšasnici pragmatično zamijenivši delikatno slovo ćiriličnom inačicom koju korisnici latinskog alfabeta nazivaju ipsilonom. Stjecajem okolnosti, dogodilo se to približno u vrijeme kad si je prema istraživanju slovenskog publicista Rade Pezdira, klan Tedeschi, čiji je istaknuti pripadnik vlasnik kluba koji se sad našao na ušatom udaru, pripisivao plodove višedesetljetne muke i znoja pokoljenja socijalističkih trudbenika.

Njemu će oni tako podvaliti, i to još na jarko crvenom dresu njegovog tima. Njemu, izdanku korčulanske porodice koja se već skoro dvije stotine godina bori protiv ustaša, dakle i prije nego što su utemeljeni – što u službi talijanskih autonomaša, što austrijskog cesara, što kralja ujedinitelja, što neprežaljenog maršala. E, ne će moći! Zna on i što će s tim mrskim slovima čim ih skine s dresova. Nalijepit će ih tim provokatorima na čelo pa da svak’ vidi što su i kakvi su to filofašisti. A prvi među njima bit će Rado, taj zlobni Slovenac koji više vjeruje nekakvim dokumentima, nego bizarnim pričicama o žvakama kao artiklu za stjecanje prvog milijunčića.

Emil Tedeschi je sve što ima krvavo zaradio. Rastući u teškoj neimaštini, stigao je diplomirati tek u četrdesetpetoj nakon što si je konačno mogao priuštiti studij. Njegovom dragom prijatelju, Slavku Goldsteinu, kojem je nedavno uputio dva posljednja pozdrava – jednog u osobno ime, dugog ispred svoje tvrtke – ni dvostruko više vremena nije dostajalo da to učini. No, i takvoga, lišenog akademskog zvanja, tog najcjenjenijeg povjesničara među svršenim srednjoškolcima i ponajvećeg spremom tek srednjoškolca među povjesničarima nije spriječilo da postane vrhovnim društvenim arbitrom. Emil Tedeschi zasad, čini se, ne pokazuje takav kapacitet. Jednostavno, previše voli sjediti u đačkim klupama.

Kako li je samo pobožno sjedio u prvom redu partera nacionalnog teatra u Zagrebu za onih seansa pod ravnanjem nadobudne medijsko-filozofske starlete u usponu, Srećka Horvata s uglednim europskim gostima, predstavljenim kao vodećim intelektualcima. Gledao je netremice u te sjedeće koncentrate mudrosti i filantropije kao u ikone – u onog Francuza, autora  knjižurine koju nitko nije čitao, a svi su joj se divili, sada već zaboravljene kao što je i autorovo ime, ili onog, moguće ne samo od prehlade šmrkavog, rastresenog Slovenca nepovezanih misli, kako raspredaju o nikad većoj nejednakosti i nepravdi u svijetu. Uglavnom, Hrvatima koji pamte poznata je to i već prodana priča, budući su pri prethodnom rješavanju tog “problema” poslužili kao pokusni kunići.

Zanimljivo je kako te “neovisne kritičare” i “slobodoumne mislioce” neštedimice promoviraju i subvencioniraju proteze središta moći, počevši od multinacionalnih kompanija (Emilove i znatno većih od Emilove), sve do medija najšireg dosega. Ne svjedoči li to dovoljno koliko su zapravo “opasni” i “subverzivni”? Uostalom, nije li se i onaj stari totalitarizam volio prikazivati slobodnim dopuštajući raznim matvejevićima i goldštajnima da zucnu poneku više? No, oni su sami dobro znali dokle im je dopušteno ići i istinski voljeli svoj totalitarizam želeći ga učiniti boljim, dok miljenicima danas vladajućih, razmaženima materijalnim obiljem, trenutni sustav nekako baš i nije po volji, posebno ne ono što u njemu još kako-tako radi (gospodarstvo). S druge strane, ono što bi elite mijenjale (temeljne društvene strukture i odnose) ti, istodobno kritičari i mezimci zdušno podržavaju. Kritiziraju gdje ne mogu nauditi, a pušu u isti rog po pitanju preodgoja ovog i stvaranja novog čovjeka. Upravo zato su idealni.

Stoga bi doista preuzetno bilo tvrditi kako po povratku kući s jedne takve mozgovne oluje Emil Tedeschi ne može zaspati mučen grižnjom savjesti, optužujući samoga sebe za društvenu nejednakost i nepravdu. K tome još i da se šamara upućujući si prijekorne riječi – zločesti Emil, zločesti Emil! Mnogo je izglednije da mu čelo rosi hladan znoj uslijed posve drugih briga. Kako bi nekako usnuo, taj ne broji ovce, nego bunca u polusnu – … Cedevita … nema, … Smoki … nema,… Cockta … nema, … Argeta … nema,… Barcaffe … nema… i nakon što se uvjeri da u nazivu niti jednog branda u njegovu vlasništvu ne stanuje slovo “U”, tek tada može spokojno zaspati. Jest, u onim brandovima koje ne posjeduje, nego ih samo distribuira, a ti su uvjerljiva većina u njegovom portfelju, nađe se poneko “U”, ali to ipak nije do njega.

Distributer – tako glasi vrijednosno neutralna riječ za uvoznika stranih roba lišena negativnih konotacija. No, ne distribuira Emil Tedeschi samo vanjsku robu, nego i nastrane društvene ideje, ovo potonje najučinkovitije kao suvlasnik i potpredsjednik nadzornog odbora RTL televizije. Distributeri takvog profila, poput njega i Branka Roglića, su ovdje posebno cijenjeni, ugledni građani bez mrlje u životopisu porijeklo čijeg se prvog milijuna ne propitkuje. Šanse da im Cvitan-Bajićeve trupe pokucaju na vrata manje su od devinih da prođe kroz ušicu igle. A da se protiv njih pokrene medijska hajka još i manje. Oko njih je uvijek sjajna atmosfera, jer oni su divni, društveno odgovorni i osjetljivi. Cijelu idilu remeti tek jedna mala caka koja se gotovo i ne spominje. Rezultati njihova djelovanja porazni su za hrvatsku vanjsko-trgovinsku bilancu na radost i veselje vlada i građana zemalja iz kojih robu uvoze. Kad se sve zbroji i oduzme, oni generiraju radna mjesta vani, nauštrb onih u Hrvatskoj. Što reći, nego – društvo u kojem su takvi prve violine, samo je sebe osudilo izvoziti ljude.

Netko bi se sad mogao sjetiti vrlog pjesnika iz starih, a ipak tako bliskih nam vremena i poentirati – najmio ih stranac da nam metnu lanac! Vjerojatno ne će pogriješiti, no možda ipak to rade i iz najdubljih uvjerenja (dubina kojih se može mjeriti s dubinom njihovih džepova), odlučni da ovaj zapušteni narod konačno izvedu na pravi put – put bez Boga, narodnog zajedništva i ponekog slova abecede?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

H. Hitrec: Nacija se malo konsolidirala, amalgamirala, a peta kolona ustuknula pred nabojem od kojega zazire

Objavljeno

na

Objavio

Nogometni lipanj 2018.

Vrućine ponešto olabavile, u Kalinjingradu bilo je još ugodnije. Rusi trljaju ruke, sve su oči uperene u majčicu Rusiju kamo su svi došli premda su u vrijeme krimske aneksije galamili da ne će, što nije dugo trajalo, a i sankcije su se pokazale nedostatnima.

Samo Italija nije došla, ali zato što se njezina reprezentacija nije kvalificirala, kao i još poneke. Kalinjingrad je u jednom teletekstu (koji se brzo izgubio) opisan u mračnim bojama, kao središte droge i prostitucije, ali hrvatske navijače nije pokolebao – stigli su u vrlo velikom broju unatoč pustolovnim prijelazima, brdima i dolinama, opasnostima i lošim gumama na lošim automobilima.

U Koenigsbergu nisu sreli velikoga hrvatskog pustolova i teologa Pavla Skalića, koji je na žalost umro koju godinu prije, dotično 1575.

Ništa ne može zaustaviti Hrvate ni u prometu ni u želji da postanu prvaci svijeta ili barem treći na svijetu, što više dolikuje trećim zemljama. Kako će završiti, ne zna se.

Gledao sam, naravno, utakmicu protiv Nigerije i moji su dojmovi ponešto različiti od euforičnih napisa u tiskovinama, to jest hrvatski su nogometaši u manjem dijelu utakmice nalikovali na školsku momčad, a tek su se u jednom ne poduljem razdoblju pribrali i nekako izgurali. Opći dojam: imamo Modrića, nemamo Ronalda.

Utakmicu smo dobili ili kako kažu športski izvjestitelji „pobijedili smo utakmicu“ (vjerojatno ste i vi zapazili taj novogovor posve priblesav) , “pobjedi se ne gleda u zube“, je li, ali ako zbilja želimo postati prvaci svijeta ili treći, onda će trebati puno, puno više jer veliki dečki tek dolaze.

Doduše, navodno najveći dečki prošli u u prvim utakmicama kao bosi po trnju, što znači da smo na dobrom putu.

Nacija se malo konsolidirala, amalgamirala, a peta kolona ustuknula pred nabojem od kojega zazire. U poplavi državnih praznika čiji su nazivi i raspored narodu nerazumljivi, jedini pravi državni blagdan jest dan kada igra nogometna reprezentacija.

Hrvatske se zastave opet viju, a ne povijaju kao što inače čine, čak se uz njih ne vide i barjaci EU koji su „zadani“ u drugim prilikama, kako Hrvatska ne bi ni na trenutak pomislila da se previše osamostalila, to jest da iz jedne federacije nije ušla u drugu.

Došla mi je u ruke knjiga Ingrid Detter de Frankopan, gospođe slavnoga hrvatskog prezimena, profesorice emeritus, stručnjakinje za međunarodno pravo (Sveučilištu u Stockholmu), a bila je i savjetnica Ivana Pavla II. više od deset godina.

Na poleđini knjige koja ima naslov „Samoubojstvo Europe“ izvučena je jedna rečenica: „Najmudriji totalitarni sustav je onaj u kojemu građani ne razumiju da žive u diktaturi.“ Znanstvenica de Frankopan tako upućeno i točno secira organizam zvan Europska unija da sam se na trenutak doista smrznuo, premda je bilo vruće.

Prepoznao sam i Hrvatsku koja se inače spominje samo na jednom mjestu, u citatu engleskih novina za vrijeme rasprava o Brexitu, naime „što ti ljudi znaju, a mi ne znamo, kad mi želimo izaći a oni ući?“.

Prepoznao sam Hrvatsku, velim, u jednom općem zaključku gđe. Frankopan a glasi: „Kada jednom vodstvo neke zemlje članice izgubi praksu vladanja, članica je sretnija kao član kluba gdje drugi donose odluke – tada se sigurnije i lakše podnosi nesamostalnost.

“ Vrlo točno i vrlo zabrinjavajuće. Sve loše (ili većinu lošeg) Ingrid de Frankopan nalazi u Komisiji EU, tijelu koje (vidjeti i hr Wikipediju) „odlučuje neovisno o volji država članica“. Povjerenike iliti komisionare ne bira nitko, njih imenju vlade svake članice i od tada su samostalni i neodgovorni (premda od 1999. Amsterdamskim ugovorom EU-parlament ima pravo veta na izbor komisionara, što ne mijenja na stvari).

Europska unija se zahvaljujući tako postavljenoj „vladi“ pretvara u Big Brother, tvrdi autorica, i velikim koracima kroči prema nadnacionalnoj tvorevini koja uzima sve veće komade suvereniteta od država članica, preuzimajući nadregulatorne ovlasti i nastojeći u „razumnom roku“ pretvoriti EU u superdržavu.

Kada je Švicarska u neko doba pokazivala želju pridružiti se Uniji, postavila je pitanje postoji li ideja o europskoj superdržavi. Odgovoreno joj je da nema takvih naznaka „u kraćem roku“.

Švicarci su razumjeli odgovor i ustuknuli. Hrvatska nije ništa razumjela, a sada ima izvršnu vlast koja je predana (doslovce predana) svim smicalicama eurofila, toliko da je ležerno ostentativna prema volji naroda u svojoj zemlji, što se pokazalo na primjeru dvaju referenduma.

Od tri poluge vlasti, samo je jedna (Pantovčak) shvatila kamo put vodi, ali su se druge dvije poluge obrušile na nju i kada je oprezno rekla da je Hrvatska pridonijela Uniji, ali obratno da baš i nije slučaj. Bogohulne riječi. Dobro je parirala i gđi Merkel („ručna kočnica“) u pitanju migrantske krize, a upravo knjiga „Samoubojstvo Europe“ govori o toj krizi u mnogim poglavljima, o potpunoj dezorijentaciji „EU“ koja nije uspjela sikronizirano djelovati, a ne uspijeva ni sada kada je na pomolu nova kriza.

Kao što nije ništa učinila ni kad je bila EZ u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku, i kao što je zakomplicirala umjesto da rješava probleme u BiH.

Narasla, predimenzionirana birokracija EU otrgnula se od volje europskih naroda i vlada iz svojih tisuća i tisuća kancelarija gdje se smišljaju sve besmislenije „direktive“, gdje se osmišljava novi „europski čovjek“ upravo po uzoru na sovjetsku praksu, gdje se potiru nacionalne legislative, pa i nacionalni simboli, što onu misao o mudrom totalitarizmu čini sve bližom.

Gđa Frankopan analizira i otklon od kršćanstva u EU, koji je i formaliziran, podsjeća da je na amblemu embrionalne Unije iz pedesetih prošloga stoljeća bila Majka Božja, kojoj se gubi trag, vjerojatno i zato da migranti (imigranti) iz drugih kultura i religija ne bi bili srditi, a njih je EU – sve do velike krize – srdačno nastojala privući, otvarajući i silu informacijskih ureda po srednjoj Aziji i Africi, gdje su savjetovani što trebaju napraviti da bi ušli u EU.

A kada su se dobro informirali, najpametniji razumjeli o kakvom se to šupljem i prohodnom organizmu radi, došlo je do velikoga pohoda 2015. /2016. i nastala je panika na koju je „EU“ odgovorila vapajem „spašavaj se tko može“, prepustila zemljama na obodu da se bakću s nezaustavljivim masama, a Njemačka čak potvrdila propusnost izjavljujući da će migranti biti srdačno dočekani.

Sada se stvari mijenjaju, protumigrantska klima je sve toplija, ni u Njemačkoj više nisu oduševljeni, a kako je tek u drugim zemljama, ne samo „zapadnim“ (Italija) nego i istočnim od jezgre EU, koje se prve nalaze na udaru, poput Hrvatske primjerice u koju kapaju migranti, ali to su kapi što se pojavljuju prije bujice.

Hoće li Hrvatska postati hot-spot? Ne će, nadajmo se. Mi smo hot turistička zemlja i imat ćemo u punom ljetu invaziju sa zapada i sjevera, a ako još budemo imali invaziju s migrantskog istoka, to bi tek bio sendvič. Kolaps.

Hrvatska je pomalo naučila trgovati, pa će situaciju iskoristiti za ulazak u Schengen: vi nama Schengen, mi vama stopiranje migranata.

Imamo iskustva s Osmanlijama, mi smo uvježbani za zaustavljanje istočnih pohoda, uostalom jedan neosmanlijski, to jest srbijanski i srpski zaustavili smo nedavno, bez pomoći EU, izvan EU tada, prepušteni samo sebi, svojoj odvažnosti. I takvi ćemo biti dok nam živo srce bije, to jest dok ne izumremo. Do tada, treba ubrzano obnoviti ruševine Cetingrada, primjerice.

Demografska sablast

Prekomjerni odlasci mladih iz Hrvatske, uvelike zahvaljujući EU, zajedno s alarmantnim izumiranjem pučanstva koje nije od jučer ni od EU, cijela ta sablast bijele smrti nije previše dirnula izvršnu vlast hrvatsku niti je bila top-tema sve dok se Kolinda nije pojavila sa svojim prijedlozima.

Tekst koji je ponudila sveobuhvatan je i bez ispraznih fraza, obuhvaća sva područja života u kojima su potrebne promjene koje će se zatim odraziti i na demografsku sliku, nadajmo se, s posebnim naglascima na ovrhe i blokade poradi kojih je u dužničkom ropstvu deset posto hrvatskih ljudi te pomišljaju samo na to kako da sami prežive, a nekmoli da još imaju djecu, te akcent na hrvatskom iseljeništvu i bržim i boljim stjecajem hrvatskoga državljanstva za Hrvate koji žive izvan domovine, a možda bi se neki vratili.

Ovršni zakon koji je na snazi nalik je na one iz Dickensovih vremena i samo je korak do ideje da se dužnike zatvara u kaznionice.

Izvršna vlast sada, u panici, priprema nekakve izmjene, ostavljajući u igri i bilježnike i Finu, što je valjda fin način da se ne učini ništa.

U međuvremenu, zlonamjerni pokušavaju Kolindin tekst retuširati podmuklim traženjem „motiva“ za takav „napad na Vladu“, što je infantilno, a peta kolona se zabavlja. Pokazalo se u toj panici da izvršna vlast nema stručnjaka za demografiju, a javnosti najpoznatiji demografi, Šterc i Akrap, imaju za predsjedničine analize i prijedloge samo riječi hvale.

Kulturna scena

Matica je dobila Boticu. HAZU dobio nove članove. Čestitke Marku Samardžiji. Glede književnosti, ne ću komentirati.

Samo se pitam zašto Matoš i Tin nisu bili akademici. Valjda su bili preveliki, a vrata niska… Zagreb je dobio gradsku ministricu kulture koja razlikuje umjetnost od vulgarnog političkog aktivizma, nadahnutog mržnjom prema svemu hrvatskom. No, hvala Bogu. Ulijevo nagnuta falanga uz pomoć sličnih medija škrguće zubima. Bit će zanimljivo.

Bilježim jedan dobar književni događaj, epistolarnu (u suvremenom e-mail smislu) prozu s nešto poezije „Karlo Mali“ akademkinje Dubravke Oraić-Tolić. Iliti kako piše dijete koje još ne zna pisati, a ima baku koja zna. Eh, kad bi mnogi naši odrasli pisci imali bake koje umjesto njih pišu…

Hrvoje Hitrec / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Ustaše se pretvoriše u ‘Ostaše’

Objavljeno

na

Objavio

U Hrvatskoj, kako bi to lijepo kazali rafinirani ljubitelji latinskih poslovica, je status quo vadis! Lijeva zvjezdica Sabina Glasovac kaže: “Referendum je opasan za hrvatsko društvo“. Ognjištari i rigidni desničari poručuju preko fejsa: “Sabina Glasovac je opasna za hrvatsko društvo“.

Saša Kosanović se vraća na HRT kao zamjena za Karolinu Vidović Krišto. Uz famoznog Aleksandra Stankovića, sada imamo na javnoj TV i drugog svjedoka, očevidca da se na “ovim prostorima“ vodio građanski rat.

Kad smo već kod Karoline opet se našla pred inkvizitorskim čuvarem “tekovina“ kojih su se već davno odrekli u svim tranzicijskim zemljama. Osim, naravno, u RH i Sloveniji. Drugovi u Programskom vijeću “prosto nisu mogli da veruju“ što se to dogodilo na našoj državnoj TV. Igor Vukić, Srbin po nacionalnosti, jedan od bivših bliskih suradnika Aleksandra Stankovića, pozvan je u emisiju “Dobar dan Hrvatska“. Tema je bila njegova knjiga “Radni logor Jasenovac“.

Knjiga je ocijenjena na Vijeću kao destilirani revizionizam. A kako revizionisti prolaze u tvrdoj antifašističkoj državi, zna se. Sve je mirisalo na to da Karolina i po drugi put dobije «šimecki», ali desio se kopernikanski obrat. Najprije je drugovima objašnjeno da je Vukićevu knjigu sufinaciralo Ministarstvo kulture RH. Zatim, knjiga “Radni logor Jasenovac” predstavljena je bila u Hrvatskom novinarskom društvu u prepunoj dvorani. Naravno, treba imati na umu kakvi “klerofašisti“ vode HND.

Usput rečeno, registraciju udruge “Trostruki logor Jasenovac“ odobrio je ministar Uprave u Vladi RH, okorjeli ustašoid Arsen Bauk. Inače, Igor Vukić je saznanja o Jasenovcu dobio od svoje obitelji koja je prošla kroz taj logor i za divno čudo preživjela.

Naravno, mnogi su ubijeni, a da nikada nisu stupili nogom u “Trostruki logor…“ U arhivu HRT-a postoje dokazi o čestim Igorovim gostovanjima na HRT-u u kojima je u pravilu kritizirao dr. Franju Tuđmana. Od 1990. “odmetnuti“ je Igor pisao za Vjesnik, TV Mrežu, u Novom listu, Jutarnjem (od 2001-2005), Poslovnom dnevniku, Privrednom vjesniku itd.

Kao što se vidi u njegovoj biografiji nije pisao za recimo 7Dnevno, Kamenjar, dnevno hr., Hrvatski tjednik, ne poznaje mene, Marka Juriča, Marka Ljubića, Kraljević Marka… Za Željku Markić nisam siguran. Klasika. Plusevi i minusi. Minus je Bujica, a plus NU2. I uza sve ovo nabrojeno, tko mu je financirao knjigu? Koji ministar mu je registrirao udrugu “Trostruki logor Jasenovac“?

Zašto nije žešće i zagriženije napadao Tuđmana, zašto mu je jugo-progresivni HND-o iznajmio svoj legendarni ring za borbu protiv fašista, ustaša, desničara…? Tko mu je dopustio da antifašistički hram napuni do vrha? Za sve te nekontrolirane ispade trebala je na HTV-u platiti Karolina Vidović Krišto.

Postavlja se još jedno zanimljivo pitanje: kakve sve to veze ima sa svima nama “dragom“ Istanbulskom konvencijom? Dobro, znamo da IK ima sveti zadatak da štiti, mazi i pazi na Anku partizanku, Radu, Vesnu Tršelič, Sabinu Glasovac, Ikaču, sve vrste rodova, malih lijevih bogova i božica… pa je zato Hrvateki i tako vole i obožavaju. Sad kad nam ovako dobro ide, ustaše se pretvoriše u «ostaše», a sada nam vodu muti tamo neki Srbin koji se ponaša k’o ustaša. Godine 1961. je pjesnik Gustav Krklec u polemičkom žaru izvrijeđao pisca Vladimira Desnicu rekavši mu doslovno: “P…. ti materina. Ti si četnik”.

Naravno, veliki hrvatski književnik Vladan Desnica nije bio četnik. Danas su liberalnija i mekša vremena. Hrvatski antifašisti žele jednog srpskog novinara, pisca i povjesničara pretvoriti u ustašu. Drugovi i drugarice u Programskom vijeću nisu se uzbudili, što i nije čudno s obzirom na njihove godine, na tvrdnje gostiju NU2 o građanskom ratu od 1991-1995.g. i na tvrdnje o ustaškoj državi u tim godinama, ali su živahno skočili na svoje rahitične noge čuvši da netko pokušava znanstveno oboriti «komunističke istine» o Jasenovcu. Neka odgovore samo na jedno pitanje: zašto Tito nikada nije posjetio Jasenovac? To je majka svih tajni u Lijepoj našoj i Lijevoj njihovoj.

Da parafraziram Benjamina Franklina: troje Hrvata može sačuvati tajnu samo ako je dvoje od njih umrlo. U već famoznom Titovom zaobilaženju mjesta gdje su ustaše ubile 700.000 tisuća Srba, Židova, Cigana i Hrvata, a od toga 20.000 djece, izgleda da su sva tri Hrvata davno već mrtva.

Zvalo me je par portala da kao odvjetnik komentiram presudu Zdravku Mamiću. Glatko sam odbio. Mamić mi je par godina bio klijent, zastupao sam i “Dinamo“ kada je Mamić bio direktor i na kraju krajeva Mamić je okupio oko sebe najbolju odvjetničku ekipu u državi pa ako je i potreban komentar nepravomoćne presude onda neka je oni komentiraju. Međutim, mene laički rečeno žulja nešto drugo.

Postoji nešto što se zove Ustav RH. Točnije član 28. koji govori o tzv. presumpciji nevinosti. Što god to značilo. Čl. 28 kaže: “Svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja“. Prilično jednostavno. Zar ne? A Mamić, iako ga po čl.28 Ustava RH “nitko ne može smatrati krivim…“, bježi iz Hrvatske da bi izbjegao odlazak u zatvor.

Naime, postoji zakonska odredba koja je preuzeta iz komunizma u demokratsku RH, a po kojoj osoba koja je u kaznenom postupku osuđena na pet ili više godina zatvora obvezno mora u pritvor do završetka kaznenog postupka. A zašto bi morala drugovi i drugarice? Ako Ustav kaže da je svatko nevin dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne dokaže krivnja, onda bi možda trebalo razmisliti o brisanju iz kaznenog zakonodavstva odredbe o obvezatnom pritvoru.

Mnogi u Hrvatskoj baš i ne vjeruju hrvatskom pravosuđu. Ima zlobnika koji ga nazivaju čak i retardiranim. Recimo, ovih dana je na Županijskom sudu u Splitu na šest godina zatvora osuđen je kapetan bojnog broda Pavle Pantić. Osuđen je za smrt troje ljudi i ranjavanje 11 osoba. I Panta je po Ustavu RH nevin što samo dokazuje prisustvo zakonodavnog mentaliteta neke banana republike. Ovdje je zanimljiva čak i kazna.

Usporedimo je recimo sa kaznom Tomislavu Merčepu. On, nije nikoga ubio, nije nikoga ranio, ali to ipak nije spriječilo druge da to rade. Znači Merčep može odgovarati samo po zapovjednoj odgovornosti mada je tijekom kaznenog postupka bilo nepobitno utvrđeno kako on nije bio zapovjednik. Možda neformalni, ali ne službeni zapovjednik. Pravosudno drveno željezo odrapilo mu je ipak osam godina zatvora. Nesrazmjer koji bode oči i osobama ne vičnima pravu. Radi se u stvari o animozitetu pravosuđa prema braniteljima.

Evo i drugog primjera: Dragec, Zvonimir, Carlos Pilsel nazvao je na portalu Stožer za obranu Hrvatskog Vukovara “neofašističkom gamadi“ ili tako nekako. Stožer ga tuži, a sudac Marijan Bertalanič donosi oslobađajuću presudu jer Dragec ima pravo na svoje progresivno mišljenje. Dana 29. svibnja prosvjed branitelja selio se pred crkvu Svetog Marka.

Branitelji su se sklonili u Markovu crkvu, a branitelji Glavota, Šimunović i Renić su kao “živi zid“ spriječili policiju da uđe u crkvu. Naravno da su bili optuženi za počinjenje kaznenog djela. Predmet je “slučajno“ opet bio dobio Marijan Bertalanič koji očekivano nije povjerovao iskazima optuženih. Dobili su po šest mjeseci zatvora na rok kušnje od dvije godine. Usput, napominjem da i u diktatorskim režimima policiji ne pada na pamet ulaziti u crkve i na fakultete. To su institucije koje u civiliziranom svijetu uživaju neformalnu eksteritorijalnost.

I nakon samo dva od brojnih sličnih primjera mržnje sudaca prema braniteljima, naši suci i tužitelji se i dalje čude otkud takva negativna percepcija o njima u skoro svim anketama. Čudit će se i dalje k’o pura dreku. Novi Zeland ima 99 sudaca i ni jedan predmet u zaostatku. Hrvatska ima preko dvije tisuće sudaca i oko milijun predmeta starijih od 10 godina. A suci se čude i čude… Pomalo sve podsjeća na antičku priču o Augijevim štalama, Augij je bio kralj Elide, sin boga sunca Helija. Po legendi, njegove štale nisu bile očišćene od postanka svijeta.

Heraklo je od Euristeja dobio zadatak da očisti Augijeve štale u jednom danu. Tu se Heraklo pokazao izuzetno sposoban i efikasan. Razbio je dva zida i preusmjerio rijeke Alfej i Penej prema štalama. U jedan dan uspio ih je očistiti i ući u legendu. Znamo, mada ne svi, da se «početak svijeta», kada je riječ o hrvatskoj državi, stvarno zbio 5. kolovoza 1995.g. Međutim, zbog političkih okolnosti nije nakon toga bila provedena lustracija, a bio je i donesen nepravedni Zakon o oprostu… Tako naše štale nikada nisu bile očišćene. Još se čeka hrvatski Heraklo. Negdje mi zvoni samo, ne znam na kojem tornju, da sam u ovih deset godina već pisao o Augijevim štalama… Stoga isprika ako se ponavljam.

Još je Konfucije rekao: “Samo najmudriji i najgluplji ne mogu se promijeniti“. Pogodite što se u toj izreci odnosi na Hrvatsku?

Kako na primjer promijeniti Peđu Grbina koji je, kad je čuo da je Građanska inicijativa “Istina o Istanbulskoj“ skupila dovoljno potpisa za raspisivanje referenduma, zacvrkutao: “Ovo baca ljagu na demokraciju!“ On je baš ta moralna vertikala koja može ocjenjivati što jest, a što nije dobro za demokraciju u Hrvata! Pravu «kriptokomunističku demokraciju» upravo demonstriraju likovi kao što su Obersnel, Beljak, Anka Taritaš, Furio Radin, Mile Kekin, Dragec Pilsel, Nenad Stazić itd.

Obersnel i Beljak svojim shvaćanjem demokracije sličnije sjeverno-korejskoj ili kubanskoj, a ne europske, spriječili su tisuće i tisuće potpisa za referendum u Rijeci i Samoboru. Je li itko od gore spomenutih osudio takav nedemokratski i nezakonit čin ili bar to komentirao kao antidemokratsku svinjariju?

Naši ljevičari odlično znaju glumatati kako će napustiti zemlju ili se zapaliti ako im nešto nije po volji, ali niti odlaze niti se pale. Doduše, pale se, ali na ustaške kune. I to je sve. Zanimljivo je kako su svi oni cijelo vrijeme dobro uhljebljeni u RH, a cmizdre i tuguju za Jugom. Za to vrijeme, djeca domoljuba i sirotinje, kojima nisu dostupna takva dobro plaćena mjesta i pozicije, odlaze van. Međutim, naši ljevičari na taj egzodus liju samo lažne «krokodilske» suze, a zapravo im je u duši drago što se Hrvatska sve više opustošuje ljudima.

Jedino ih zabrinjava sudbina jednog Olivera Frljića. Sjajni Frljini uspjesi u Poljskoj, Češkoj i Austriji…zabrinuli su Večernjak, Bojanu Radović i notornog Branimira Pofuka. Globalno smo selo pa već drugo jutro možemo pročitati kritiku Frljićevog “nasilja“ u Der Standardu iz pera Ronalda Pohla koji piše: “Kada biste starom ljevičarskom šok-umjetniku Johannu Kresniku došli sa ovakvom besmislicom, valjao bi se po podu od smijeha. I tako se bečki festival… mora nositi s ovom idiotskom predstavom“. Norbert Mayer u Die Presseu piše: “Jedino što smo vidjeli je neprimjeren opći napad na sve i svakoga… slab aplauz. Klicali su samo ljubitelji hard-core pornografije“. O češkim i poljskim kritikama bolje je i ne govoriti.

Sada nam Bojana Radović predstavlja Ivana Medenicu, umjetničkog ravnatelja Bitefa. Medeni nas mudro podučava: “Društvo bez frljićevskog teatra ima problema s demokracijom“. Ma, nemoj! Medeni nam se ukazao objavom da će na ovogodišnjem Bitefu biti prikazana Frljićeva i Kerempuhova predstava “Šest likova traži autora“. I tako Kerempuh, nekada ugledno satirično kazalište, danas izvozi u «prestolnicu» svinjske glave onih koji su se itekako borili protiv čelične kulturne beogradske giljotine. Sjetite se 1971.godine!

Međutim, naša Bojana polako, ali sigurno vodi svog Medu prema pravom cilju, a to je Ana Lederer pročelnica za kulturu grada Zagreba. Medo nas lagano uvjerava da ako nema frljićevskog kazališta onda “je to sindrom problematičnog društva… ako se takve predstave pokušavaju prekinuti, zabraniti…“ “Uskratiti im financiranje“ uskače Bojana. I evo nas na samom vrhu Olimpa. Medo iz Beograda u tandemu s našom Bojanom nježno nas i ljupko upozorava “da je društvo dužno financirati kritičku misao…“ a “kritička misao“ se svodi, između ostalog, na to da “Hrvati nisu narod, da Hrvatska nije država, da će se Juga vratiti“.

Oni koji ne podržavaju financiranje jugonostalgije dobivaju svinjske glave i bivaju likvidirani, a Jugoslavenčine, kao u antičkom amfiteatru, okreću palac prema dolje i svršavaju od smjeha za vrijeme likvidacije biskupa Bogovića. I dok za takvu “umjetničku slobodu“ mora, po mišljenju Radovićke i Mede, biti novaca, dotle naša mladost čeka na autobusnim kolodvorima odlazeći na put u razno razne Irske.

U spašavanje “vojnika Frljića, naravno, da se aktivno uključio i njegov “prvoborac“ Branimir Pofuk. Na koji način? Brane je od “vidovitog“ urednika Večernjaka dobio partijski zadatak da napravi razgovor s već spomenutom Anom Lederer pročelnicom Gradskog ureda za kulturu. Nakon što je dobio pismene odgovore na svoja pitanja ljevoruki Pofuk se nasmiješio sam sebi u brk, digao kažiprst i mudro nas podučio: “Prozivati nekog zbog mržnje prema bilo kojoj državi je totalitaristički i antikulturni diskurs“. Strašno mudar naslov.

Kao da je rekao: noću je hladnije nego vani. Iskoristiti vlastiti intervju s nekom osobom da je nakon toga pokušaš kompromitirati je debeli novinarski autogol nakon čega je naš Brane ostao gol kao i njegov “antikulturni diskurs“.

U klasičnom ljevičarskom pamfletu Pofuk je nagurao svega čega se njegova ljevičarska duša mogla sjetiti. Bujanac, Hasanbegović, hajka na Frljića i Dubravku Vrgoč, plač za lovom koju sad kontrolira Ana Lederer ili lov na lovu koja izmiče Frljiću i drugovima. Ajde Brane o’ladi napokon!!!

Sjećam se jedne lucidne i gorke izjave Dražena Budiše:“ Kad mi nismo lustrirali njih sad oni lustriraju nas.“

Zvonimir Hodak / 7 Dnevno

 

SRAMOTA – HRT maknuo Karolinu Vidović Krišto

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori