Pratite nas

Kolumne

Ušati U-dar na Emila Tedeschija

Objavljeno

na

I ovih su se dana svekolika, ali i “vascela” javnost uskomešale zbog jednog, jedinog slova.

Onog nezgodnog slova kojeg se još kako-tako može podnijeti usred riječi zaklonjenog drugim slovima, ili ako se nađe na samom joj kraju. No, kad zasjedne na čelo riječi, ili još gore rečenice, mnoga lica poprime “namćorast” izraz.

Vide li ga, pak, posve osamljenog kako krasi neku fasadu ili školsku klupu, lako može naći mjesto u kakvom biltenu, pa i postati predmetom interesa istražnih tijela. Zato je bolje izravno ga ne spominjati što nipošto ne znači da ga se ne može opisati. Slovo je to oblika uzdužnog presjeka posude kojom se svojedobno poslužio vrckavi ulični izvođač, koji je želio ostati anoniman, kako bi iz nje, kao iz pehara, sasuo glavnu nagradu na glavu zaslužnika, prvog novinarskog AT-a u Hrvata. Istovar gole, materijalizirane misli na glavu laureata, glavu koja je nepresušno vrelo istovrsne misli, nesumnjivo predstavlja autentičnu i snažnu poruku kojom se odvažno propitkuje stanje duha i materije u jednom učmalom cehu, posebno alergičnom upravo na slovo o kojem je ovdje riječ.

Najnoviju sablazan opisano je slovo prouzročilo našavši se u ponešto stiliziranom obliku, lagano izvučenih ušiju, u prezimenima igrača na dresovima financijski najpotentnijeg hrvatskog košarkaškog kluba. Oboružani istančanim njuhom za uočavanje tog slova, naši su dragi i dobrohotni prekodunavski susjedi prvi to uočili na užas ovdašnjih dresiranih žbira, kojima je ova incidentna pojava promakla, pa sad unezvijereni smišljaju kako će gazdama opravdati nedostatak budnosti. Ajde de, još da je sve ostalo na onoj dvojici sinova istaknutih glazbenika (Ukić, Krušlin), pa čak i na onom Džananu Musi koji u ovom kontekstu opako na handžar miriše. Ali nije! Kap koja je prelila čašu zove se Kevin Murphy. Naime, i više se nego osnovano sumnja da je ovaj Afroamerikanac, dakle crnokožuljaš po rođenju, povezan sa samom Crnom legijom. A preko toga se ne može tek tako prijeći.

Stoga se i prije objave rezultata grafološkog vještačenja vodećeg domaćeg eksperta za pojavu ustaš…, pardon, ušatosti u slova, profesora Milorada Pupovca, i njegova obraćanja naciji, vodstvo kluba hitro posulo pepelom obećavši kako će u najkraćem roku zamijeniti slova mržnje na dresovima. Objavu je, očekivano, obilježila pokajnička tirada u kojoj se nije štedjelo na izrazima nepokolebljive predanosti novovjekoj inačici bratstva i jedinstva. Ipak, nisu rekli kako će i čime slova zamijeniti. Hoće li kvartet igrača s nepoćudnim slovima u prezimenima zamijeniti nekim drugima prikladnijih prezimena, što bi bilo elegantno ali, s obzirom da je sezona već počela, ipak nepraktično rješenje? Ili će sporno slovo ipak zamijeniti nekim drugim, podobnijim? Možda upravo onako kako su to pred trideset godina uoči Univerzijade u Zagrebu učinili njihovi mentalni predšasnici pragmatično zamijenivši delikatno slovo ćiriličnom inačicom koju korisnici latinskog alfabeta nazivaju ipsilonom. Stjecajem okolnosti, dogodilo se to približno u vrijeme kad si je prema istraživanju slovenskog publicista Rade Pezdira, klan Tedeschi, čiji je istaknuti pripadnik vlasnik kluba koji se sad našao na ušatom udaru, pripisivao plodove višedesetljetne muke i znoja pokoljenja socijalističkih trudbenika.

Njemu će oni tako podvaliti, i to još na jarko crvenom dresu njegovog tima. Njemu, izdanku korčulanske porodice koja se već skoro dvije stotine godina bori protiv ustaša, dakle i prije nego što su utemeljeni – što u službi talijanskih autonomaša, što austrijskog cesara, što kralja ujedinitelja, što neprežaljenog maršala. E, ne će moći! Zna on i što će s tim mrskim slovima čim ih skine s dresova. Nalijepit će ih tim provokatorima na čelo pa da svak’ vidi što su i kakvi su to filofašisti. A prvi među njima bit će Rado, taj zlobni Slovenac koji više vjeruje nekakvim dokumentima, nego bizarnim pričicama o žvakama kao artiklu za stjecanje prvog milijunčića.

Emil Tedeschi je sve što ima krvavo zaradio. Rastući u teškoj neimaštini, stigao je diplomirati tek u četrdesetpetoj nakon što si je konačno mogao priuštiti studij. Njegovom dragom prijatelju, Slavku Goldsteinu, kojem je nedavno uputio dva posljednja pozdrava – jednog u osobno ime, dugog ispred svoje tvrtke – ni dvostruko više vremena nije dostajalo da to učini. No, i takvoga, lišenog akademskog zvanja, tog najcjenjenijeg povjesničara među svršenim srednjoškolcima i ponajvećeg spremom tek srednjoškolca među povjesničarima nije spriječilo da postane vrhovnim društvenim arbitrom. Emil Tedeschi zasad, čini se, ne pokazuje takav kapacitet. Jednostavno, previše voli sjediti u đačkim klupama.

Kako li je samo pobožno sjedio u prvom redu partera nacionalnog teatra u Zagrebu za onih seansa pod ravnanjem nadobudne medijsko-filozofske starlete u usponu, Srećka Horvata s uglednim europskim gostima, predstavljenim kao vodećim intelektualcima. Gledao je netremice u te sjedeće koncentrate mudrosti i filantropije kao u ikone – u onog Francuza, autora  knjižurine koju nitko nije čitao, a svi su joj se divili, sada već zaboravljene kao što je i autorovo ime, ili onog, moguće ne samo od prehlade šmrkavog, rastresenog Slovenca nepovezanih misli, kako raspredaju o nikad većoj nejednakosti i nepravdi u svijetu. Uglavnom, Hrvatima koji pamte poznata je to i već prodana priča, budući su pri prethodnom rješavanju tog “problema” poslužili kao pokusni kunići.

Zanimljivo je kako te “neovisne kritičare” i “slobodoumne mislioce” neštedimice promoviraju i subvencioniraju proteze središta moći, počevši od multinacionalnih kompanija (Emilove i znatno većih od Emilove), sve do medija najšireg dosega. Ne svjedoči li to dovoljno koliko su zapravo “opasni” i “subverzivni”? Uostalom, nije li se i onaj stari totalitarizam volio prikazivati slobodnim dopuštajući raznim matvejevićima i goldštajnima da zucnu poneku više? No, oni su sami dobro znali dokle im je dopušteno ići i istinski voljeli svoj totalitarizam želeći ga učiniti boljim, dok miljenicima danas vladajućih, razmaženima materijalnim obiljem, trenutni sustav nekako baš i nije po volji, posebno ne ono što u njemu još kako-tako radi (gospodarstvo). S druge strane, ono što bi elite mijenjale (temeljne društvene strukture i odnose) ti, istodobno kritičari i mezimci zdušno podržavaju. Kritiziraju gdje ne mogu nauditi, a pušu u isti rog po pitanju preodgoja ovog i stvaranja novog čovjeka. Upravo zato su idealni.

Stoga bi doista preuzetno bilo tvrditi kako po povratku kući s jedne takve mozgovne oluje Emil Tedeschi ne može zaspati mučen grižnjom savjesti, optužujući samoga sebe za društvenu nejednakost i nepravdu. K tome još i da se šamara upućujući si prijekorne riječi – zločesti Emil, zločesti Emil! Mnogo je izglednije da mu čelo rosi hladan znoj uslijed posve drugih briga. Kako bi nekako usnuo, taj ne broji ovce, nego bunca u polusnu – … Cedevita … nema, … Smoki … nema,… Cockta … nema, … Argeta … nema,… Barcaffe … nema… i nakon što se uvjeri da u nazivu niti jednog branda u njegovu vlasništvu ne stanuje slovo “U”, tek tada može spokojno zaspati. Jest, u onim brandovima koje ne posjeduje, nego ih samo distribuira, a ti su uvjerljiva većina u njegovom portfelju, nađe se poneko “U”, ali to ipak nije do njega.

Distributer – tako glasi vrijednosno neutralna riječ za uvoznika stranih roba lišena negativnih konotacija. No, ne distribuira Emil Tedeschi samo vanjsku robu, nego i nastrane društvene ideje, ovo potonje najučinkovitije kao suvlasnik i potpredsjednik nadzornog odbora RTL televizije. Distributeri takvog profila, poput njega i Branka Roglića, su ovdje posebno cijenjeni, ugledni građani bez mrlje u životopisu porijeklo čijeg se prvog milijuna ne propitkuje. Šanse da im Cvitan-Bajićeve trupe pokucaju na vrata manje su od devinih da prođe kroz ušicu igle. A da se protiv njih pokrene medijska hajka još i manje. Oko njih je uvijek sjajna atmosfera, jer oni su divni, društveno odgovorni i osjetljivi. Cijelu idilu remeti tek jedna mala caka koja se gotovo i ne spominje. Rezultati njihova djelovanja porazni su za hrvatsku vanjsko-trgovinsku bilancu na radost i veselje vlada i građana zemalja iz kojih robu uvoze. Kad se sve zbroji i oduzme, oni generiraju radna mjesta vani, nauštrb onih u Hrvatskoj. Što reći, nego – društvo u kojem su takvi prve violine, samo je sebe osudilo izvoziti ljude.

Netko bi se sad mogao sjetiti vrlog pjesnika iz starih, a ipak tako bliskih nam vremena i poentirati – najmio ih stranac da nam metnu lanac! Vjerojatno ne će pogriješiti, no možda ipak to rade i iz najdubljih uvjerenja (dubina kojih se može mjeriti s dubinom njihovih džepova), odlučni da ovaj zapušteni narod konačno izvedu na pravi put – put bez Boga, narodnog zajedništva i ponekog slova abecede?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Virdžina Komšić, virdžina Komšićevi glasači, virdžina u bošnjačkoj duši

Objavljeno

na

Objavio

Šućur Allahu, prođoše još jedni izbori u BiH s rezultatima po želji “temeljnog unitarizma“ i američkog veleposlanstva. Jarani su po treći put bošnjačkim glasovima iznjedrili Sejdu Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Zbog ovakve lakrdije u svakoj demokratskoj i normalnoj državi svijeta izbio bi prvorazredni skandal s pravosudnim posljedicama i uličnim neredima. Ali, BiH nije normalna i demokratska država nego protektorat stranih hohštaplera u službi velikobošnjačkog unitarizma.

Tko su i što su Željko Komšić, njegovi glasači i predobre Bošnje?

U davna vremena u Crnoj Gori obitelj bez muškog djeteta prakticirala je jedan jako specifičan običaj. Ako  bi nakon višestrukih pokušaja – i do desetero djece – obitelj na kraju ostala bez muškog dijeta, onda bi zadnje rođenoj djevojčici ponosni otac uzviknuo – Viđe čuda, zadnje pa muško! Djevojčicu bi od malih nogu pripremali da bude muško i nasljednik imanja. Šišali su je na mušku frizuru, oblačili u mušku odjeću, i učili govoru u muškom rodu, a kada bi se zadjevojčila onda bi joj grudi krili tako što su oko njih uvijali i stezali traku od platna. Ako bi se grudi  malo nazirale to i nije bio neki osobit problem jer je svaki drugi debeli Đetić imao veće sise od nje. Morala je se zakleti na celibat. Teški muški poslovi postupno su nježnu djevojku pretvorili u nezgrapnog “muškarca” širokih ramena. U velikim i žuljevitim šakama mogla je ponijeti pola zaprege kukuruza. Tako “skrojena”, u strogom patrijarhalnom i plemensko-rodovskom okruženju, mogla je ići među muškarce u seoske birtije, pušiti, piti alkohol i baviti se uobičajenim muškim aktivnostima. Takve žene-muškarci poznate su pod imenom virdžina.

Virdžina je danas izumrli običaj u Crnoj Gori, ali se u BiH pojavio u obrnutom smjeru – ljudi se pretvore pi*ke – i to specijalno samo za velikobošnjačke potrebe.

Bošnjaci su političkog Bošnjaka Željku Komšića pretvorili u virdžinu tako što su ga preobukli u Hrvata Sejdu Komšića. Umjesto njegovog prirodnog unitarističkog spola nakalemili su mu demokratski. Kada nije član Predsjedništva  Bošnje mu ćunu umotaju trakom i uvedu celibat, kako ne bi njih prčio. Dok je beskoristan oni ga jašu, a on se dokazuje da je veći Bošnjak od reisa Kavazovića. Međutim. Čim bošnjački glasači svojim glasovima ukradu hrvatsku stolicu  Predsjedništva BiH i s ćune mu skinu umotanu traku, zagorjeli virdžina Komšić navali Hrvate prčiti. U ime patriotizma i jedine, jedinstvene i bošnjačke BiH – pardon, Bosne – podrazumijeva se.

Virdžina Sejdo Komšić ne bi bio moguć bez brojnih virdžina u bošnjačkom glasačkom tijelu. Komšićevi glasači su u stvari virdžina u bošnjačkoj duši. U njihovom prijetvornim životima sve je postavljeno naopačke. Kada Hrvati traže nazad svoja od Bošnjaka zakinuta prava to je fašizam, dok je bošnjački majorizatorski fašizam za njih najveći stupanj demokracije i pravne države – patriotizam.

Bošnjački virdžin veleposlanici

Postoje i bošnjački virdžin veleposlanici. Npr. – Nakon što je mandat ranije u Turskoj odradio kao ambasador iz bošnjačke kvote, Nerkez Arifhodžić stavio je ruku na Kuran i pod zakletvom virdžinao u Hrvata te je u hrvatskoj kvoti imenovan veleposlanikom BiH u Rimu.

Nakon izbora najviše na cijeni su bošnjački virdžina “Hrvati” u svojstvu zastupnika u županijsko-kantonalnoj, federalnoj i državnoj vlasti. Kad Bošnjaci virdžinaju u Hrvate legalitet je suvišan jer je virdžinanje nelegalno legalizirano – Vuci siti, a koze na broju.

Cijeli bošnjački korpus postao je virdžina. Osim u mjestima gdje su oni većina, jer tamo nije grijeh birati bošnjačke političare po bošnjačkom etničkom ključu. U mjestima gdje su Hrvati većina valjan je samo anacionalni građanski ključ.

Ruku na srce, ni jedna bošnjačka politička stranka nema moć sve Bošnjake virdžinati. Tu moć ima samo onaj što u ime Allaha zlorabi vjerski autoritet i  bošnjački vjerski sentiment. Od svega mogućeg Bošnjo se najviše poistovjećuje s muslimanskom vjerom. Zahvaljujući vjerskom poglavaru Huseinu ef. Kavazović Bošnje se ne moraju brinuti za svoju grješnu dušu jer je i Allah uz virdžine. Nekoliko dana prije izbora reis Kavazović je u intervju za Večernji list izjavio kako jedni narodi ne trebaju drugima birati predstavnike. Bošnje su se na smrt uplašile jer nisu znali da se efendija samo šalio. Daleko od očiju javnosti reis Kavazović je svečano virdžinao i naložio svim hodžama u BiH neka u džamijama svojim muslimanskim vjernicima – Bošnjacima –  narede da svaki treći glas u bošnjačkim kućama mora se virdžinati za virdžinu Sejdu Komšića. U mjestima s “viškom” Bošnjaka naredba je tražila i veći broj virdžina glasača kako bi se osiguralo nametanje virdžina Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

Elem, svijet je obogaćen za  velikobošnjačku virdžina demoNkraciju u kojoj prevladava opći dojam kako među njima nema fašista nego je to isključivo privilegija hrvatskog i srpskog korpusa i to na kolektivnoj razini. Iz te superiorne bošnjačke “nevinosti” dolaze samohvaleće sonate kako su oni Bošnjaci jedini patrioti, a zahvaljujući brojčanoj isključivosti i jedini “temeljni narod” u BiH – Virdžina narod. Istovremeno zahvaljujući pojednostavljenom i generalizirajućem etiketiranju od strane tih istih arijevaca svi Hrvati i Srbi ustaški su i četnički agresori na “njihovu” Bosnu, a Hercegovina je zahvaljujući zelenom virdžina hegemonizmu tek bosanska regija.

Upravo iz tog velikobošnjačkog hegemonizma nastaje unitaristički bućkuriš-miks sastavljen od laži, narcisoidnosti i rahat mitologije. Njime Bošnjaci opravdavaju, legitimiraju i legaliziraju samoudijeljeno i ekskluzivno pravo drugom narodu za političke predstavnike birati i nametati svoje podobne “Hrvate”, koji nisu hrvatski agresori i fašisti nego bošnjački. Virdžina gazije i janjičari.

Nadaju se Bošnje pomoću virdžina rahata dovoljno dugo vladati, sve dok ćuna-rabotom ne osvoje cijelu BiH. Čim se inkubatorski pothvat ostvari BiH će postati samo njihova i preimenovat će je u državu Virdžina. U Virdžini će Bošnjo biti temeljna raja jer su oni virdžini. Ionako je uvijek bila njihova – tvrde – jer su se još prije nastanka faraona doselili iz današnje Virginije u Sj. Americi. Virginia je dobila ime po “djevičanskoj” britanskoj kraljici Elizabeti I., i zato su virdžina Bošnje nevine. Zato je nevini oblik i njihovog nelegalno legaliziranog i nametnutog institucionalnog fašizma.

Muhamed Filipović – bošnjački Dobrica Ćosić i virdžina filozof opće prakse – pojasnio je legendu po kojoj su se virdžina Bošnje u BiH doselile s atlantske obale u Virginiji. Umjesto u čamcima veslali su na ogromnim kamenim blokovima od kojih su kasnije, kod Visokog, izgradili virdžina Piramidu Sunca.

Sada makar znamo zašto U.S.A. veleposlanstvo u Sarajevu jednostrano zastupa unitarističke ciljeve virdžina Bošnjaka – jer su pra-pra potomci Virginije u U.S.A.

Kako će se ova velikobošnjačka virdžina ekskurzija završiti pojasnit će nam jedan vic koji se pokazao kao metafora za istinu u BiH.

Došao Mujo u Las Vegas i završi u jednom noćnom klubu. Izabere on prsatu plavušu, a ona njemu za sto dolara ponudi oralni seks. Ponuđeno, prihvaćeno i tako ti oni završe u njenoj sobi na vrhu visokog nebodera. Nakon što su završili zadovoljni Mujo obeća opet navratiti i isprobati onaj pravi seks.  I bilo je tako. Međutim drugi put plavuša Muju nagovori umjesto vaginalnog na analni seks. Opet je Mujo bio prezadovoljan i obeća još jednu posjetu. Treći put plavuša mu ponudi sadomazo ali je Mujo inzistirao na vaginalnoj penetraciji. Na to plavuša odvede Muju na balkon nebodera i kaže mu: Vidiš li onaj Ferrari dole –  to sam zaradila na oralnom. A, vidiš li tamo desno onu vilu s velikim bazenom – e to sam zaradila na analnom. Onaj ogromni hotel lijevo zaradila sam na sadomazo. E sad… Vidiš li koliki je Las Vegas –  i on bi cijeli bio moj da imam pi*ku, sjetno je završila plavuša, virdžina muško.

Isto tako i virdžina Velikobošnjaci dobit će cijeli hrvatsko-bošnjački entitet i cijelu BiH tek kada si ugrade minđu – pi*čku. Na nigdarevo.

Jedno je sigurno. Komšićevo i bošnjačko virdžina prokletstvo nestat će čim se BiH uredi kao normalna demokratska država s tri entiteta tri konstitutivna naroda, jer u bošnjačkom entitetu ne će više biti potrebe za  dva predsjednika poradi preglasavanja Hrvata. Bošnjacima će Komšić postati opterećujući višak i teret.

Do tada će se Velikobošnjaci i Velikobosanci svako jutro buditi kao virdžina. Baš kao siromah koji prenoći u jeftinom kineskom jeansu, pa se ujutro probudi sav plav kao Avatar.

Filip Antunović

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Sukob vjera

Objavljeno

na

Objavio

net.hr

Krajem dvadesetog stoljeća popularna je bila Huntingtonova knjiga o sukobu civilizacija. Glavna teza istoimene knjige jest da sraz sekularnih ideologija, koji je obilježio dvadeseto stoljeće, ustupa pred srazom ”civilizacijskih identiteta”, koji su, htjeli mi to priznati ili ne, u konačnici utemeljeni na religiji, odnosno vjeri. Taj vjerski moment proteklih je desetljeća sve više dolazio do izražaja tako da je danas na sceni sukob vjera, koji se ne događa samo između različitih civilizacija nego i unutar naoko još jedinstvene zapadne civilizacije. U prilog toj tezi govore dva na prvi pogled nepovezana aktualna događaja: slučaj Ivana Turinskog, profesora jedne riječke gimnazije, i slučaj jedne majke koja odbija dati pristanak da se njezina kći liječi kemoterapijom.

U oba slučaja do izražaja dolazi sukob vjera. Profesora Turinskog cinkao je medijima jedan otac da sumnja u teoriju evolucije i da tu sumnju iznosi pred djecom, a majci je djevojčice oboljele od osteosarkoma ”država privremeno oduzela roditeljsku skrb kako bi liječnici spasili život bolesnoj curici” (Jutarnji list, 1. listopada 2018.). Javnost je složnija u osudi profesora Turinskog nego majke koja ne vjeruje u kemoterapiju. Iako je kudikamo potkrjepljenija svrhovitost kemoterapije od znanstvene potvrđenosti teorije evolucije. Što govori u prilog činjenici da je autoritet službene znanosti danas lakše poljuljati s pozicije neke od brojnih novodobnih teorija i praksi negoli s pozicije ”inteligentnog dizajna”, koji svoja stanovišta nastoji argumentirati isključivo znanstvenim argumentima.

Ako je točno ono što u medijima piše o slučaju profesora Turinskog, može se prilično pouzdano utvrditi da njegove zamjerke teoriji evolucije dolaze iz arsenala pristaša teorije inteligentnog dizajna. U svoju obranu Turinski otprilike kaže da je za prihvaćanje teorije evolucije potreban čin vjere te da on osobno ne vjeruje u nju, ali da će se u nastavi baviti onim što je u udžbeniku i programu. Što god tko mislio o ”inteligentnom dizajnu”, odgovor mladog profesora pogađa bit spora o Darwinovoj teoriji evolucije – za njezino bespogovorno prihvaćanje nije dostatna samo postojeća znanstvena argumentacija nego i čvrsta vjera.

Epoha modernizma učinila je znanstvenike modernim svećenicima, a znanost zamjenskom religijom suvremenog čovjeka. Čak i duboko religiozni intelektualci nisu osporavali znanstvene dogme nego su nastojali uskladiti svoju vjeru s njima. Tako je Katolička crkva prihvatila teoriju evolucije kao znanstvenu teoriju koja se ni po čemu ne kosi s kršćanskim vjerovanjem. U postmodernom svijetu, u kojem je posvemašnji relativizam promoviran u osnovno načelu, znanstvene dogme bivaju napadnute s dvije strane: s pozicije tradicionalnih religija i s pozicije šarolikih novodobnih učenja. Stvar dodatno usložnjava to što se napadi na znanost nerijetko zaodijevaju u pseudoznanstveno ruho, a sama službena znanost sve češće zapada u inkvizicijski žar i dogmatizam u obrani svojih pozicija. To sve skupa dovodi do situacije da takvi prijepori više sliče na teološke polemike negoli na znanstvenu raspravu.

Znanost, koja je po definiciji objektivna i nepristrana, u tim sukobima sve više stradava. Postaje oruđe u rukama globalističke ideologija koja gradi novi svjetski poredak i novoga čovjeka. Tako da suvremeni znanstvenik –  ako želi zadržati poziciju sličnu onoj koju su nekada imali svećenici – ne smije propitivati dogme političke ispravnosti. J. Watson je bio prisiljen prodati Nobelovu nagradu jer je, nakon intervjua u kojem je izrazio sumnju u to da je inteligencija različitih rasnih skupina ista, bio društveno izoliran i najuren iz svih znanstvenih odbora, što je za njega značilo i zatvaranje izvora prihoda. Koliko god Watsonova izjava zvučala rasistički, činjenica je da se on u svojim tvrdnjama pozivao na znanstvena testiranja. Uostalom, naše novine gotovo svake godine donesu neki članak u kojem se tvrdi da prema testiranjima Židovi imaju barem dvadesetak  bodova veći kvocijent inteligencije, pa ih nitko ne optužuje za rasizam.

Dalje, znanost se besramno rabi za promicanje novih ideoloških konstrukta koji se kose i sa zdravim razumom, a kamoli znanošću. Danas se osporavaju i biološke datosti kao što je spol te se i to pokušava ”znanstveno” opravdati. Zato su osobito pogodne znanosti kao što su sociologija, psihologija i slične discipline čiji uvidi nisu podložni jasnoj eksperimentalnoj provjeri i opovrgavanju. Paradoksalno je da su danas po prvi put u povijesti od racionalizma naovamo pristaše tradicionalizma sklonije strogo znanstvenom argumentiranju od onih koji, navodno, brane progres i znanstveni pogled na svijet. Tako i tvrdnja profesora Turinskog kako za prihvaćanje teorije evolucije nije dovoljna samo znanost drži vodu. Poznati evolucionist Richard Lewontin konstatira: ”Nisu nas znanstvene metode ni institucije nekako prisilile da prihvatimo materijalističko objašnjenje pojavnog svijeta; upravo suprotno, naše nas apriorno pristajanje uz materijalne uzroke prisiljava da stvorimo istraživačku aparaturu i skup koncepata iz kojih se izvode materijalistička objašnjenja, bez obzira koliko se ona protive zdravom razumu, bez obzira koliko dovode u zabludu neupućene. Štoviše taj je materijalizam apsolutan jer ne možemo dopustiti da se božanskom pruži prilika” (prema: N.L. Geisler i F. Turek, Nemam dovoljno vjere da bih bio ateist; Figulus, Zagreb, 2017., str. 131.). Dakle, i evolucionisti svoje pristajanje uz teoriju evolucije temelje na čvrstoj vjeri u ”materijalističko objašnjenje”.

U suvremenoj Europi sukobljava se nekoliko vjera. Sve je snažniji glas onih koji se oslanjaju na tradiciju kršćanstva, ali i tečevine prosvjetiteljstva; mainstream se pak odavno već postale ideologizirane snage koje promiču vjeru u novi poredak i novog čovjeka i pri tomu bezočno zloupotrebljavaju znanost. Stvar dodatno usložnjava činjenica da na europski prostor agresivno nadiru islamski imigranti i tako u sukob unose i treću vjeru. Prava znanost pri tomu kao da pomalo gubi dah i posustaje, tehnološki napredak je nesumnjiv, no nove paradigme nema ni na vidiku. Takvo stanje ponukalo je znanstvenog publicista Johna Horgana da napiše knjigu Kraj znanosti. Sraz koji nam slijedi donijet će prevagu jedne od tri spomenute vjere ili nekog križanca između njih, a nepristrana znanost neće imati ulogu arbitra u tom srazu, nego tek ulogu sluškinje. Što znači da će nužno izgubiti nepristranost. U svakom slučaju, profesori koji sumnjaju u teoriju evolucije i majke djece oboljele od raka koje pretpostavljaju koktel vitamina od sto eura kemoterapiji bit će sve češće pojave. Nijedan autoritet nije više neupitan niti se ijedna ludost može a priori odbaciti. Budućnost će nam ovisiti o tomu koja će velika pripovijest privući više pristaša. A tako je, zapravo, oduvijek bilo.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari