Pratite nas

Kolumne

Ušati U-dar na Emila Tedeschija

Objavljeno

na

I ovih su se dana svekolika, ali i “vascela” javnost uskomešale zbog jednog, jedinog slova.

Onog nezgodnog slova kojeg se još kako-tako može podnijeti usred riječi zaklonjenog drugim slovima, ili ako se nađe na samom joj kraju. No, kad zasjedne na čelo riječi, ili još gore rečenice, mnoga lica poprime “namćorast” izraz.

Vide li ga, pak, posve osamljenog kako krasi neku fasadu ili školsku klupu, lako može naći mjesto u kakvom biltenu, pa i postati predmetom interesa istražnih tijela. Zato je bolje izravno ga ne spominjati što nipošto ne znači da ga se ne može opisati. Slovo je to oblika uzdužnog presjeka posude kojom se svojedobno poslužio vrckavi ulični izvođač, koji je želio ostati anoniman, kako bi iz nje, kao iz pehara, sasuo glavnu nagradu na glavu zaslužnika, prvog novinarskog AT-a u Hrvata. Istovar gole, materijalizirane misli na glavu laureata, glavu koja je nepresušno vrelo istovrsne misli, nesumnjivo predstavlja autentičnu i snažnu poruku kojom se odvažno propitkuje stanje duha i materije u jednom učmalom cehu, posebno alergičnom upravo na slovo o kojem je ovdje riječ.

Najnoviju sablazan opisano je slovo prouzročilo našavši se u ponešto stiliziranom obliku, lagano izvučenih ušiju, u prezimenima igrača na dresovima financijski najpotentnijeg hrvatskog košarkaškog kluba. Oboružani istančanim njuhom za uočavanje tog slova, naši su dragi i dobrohotni prekodunavski susjedi prvi to uočili na užas ovdašnjih dresiranih žbira, kojima je ova incidentna pojava promakla, pa sad unezvijereni smišljaju kako će gazdama opravdati nedostatak budnosti. Ajde de, još da je sve ostalo na onoj dvojici sinova istaknutih glazbenika (Ukić, Krušlin), pa čak i na onom Džananu Musi koji u ovom kontekstu opako na handžar miriše. Ali nije! Kap koja je prelila čašu zove se Kevin Murphy. Naime, i više se nego osnovano sumnja da je ovaj Afroamerikanac, dakle crnokožuljaš po rođenju, povezan sa samom Crnom legijom. A preko toga se ne može tek tako prijeći.

Stoga se i prije objave rezultata grafološkog vještačenja vodećeg domaćeg eksperta za pojavu ustaš…, pardon, ušatosti u slova, profesora Milorada Pupovca, i njegova obraćanja naciji, vodstvo kluba hitro posulo pepelom obećavši kako će u najkraćem roku zamijeniti slova mržnje na dresovima. Objavu je, očekivano, obilježila pokajnička tirada u kojoj se nije štedjelo na izrazima nepokolebljive predanosti novovjekoj inačici bratstva i jedinstva. Ipak, nisu rekli kako će i čime slova zamijeniti. Hoće li kvartet igrača s nepoćudnim slovima u prezimenima zamijeniti nekim drugima prikladnijih prezimena, što bi bilo elegantno ali, s obzirom da je sezona već počela, ipak nepraktično rješenje? Ili će sporno slovo ipak zamijeniti nekim drugim, podobnijim? Možda upravo onako kako su to pred trideset godina uoči Univerzijade u Zagrebu učinili njihovi mentalni predšasnici pragmatično zamijenivši delikatno slovo ćiriličnom inačicom koju korisnici latinskog alfabeta nazivaju ipsilonom. Stjecajem okolnosti, dogodilo se to približno u vrijeme kad si je prema istraživanju slovenskog publicista Rade Pezdira, klan Tedeschi, čiji je istaknuti pripadnik vlasnik kluba koji se sad našao na ušatom udaru, pripisivao plodove višedesetljetne muke i znoja pokoljenja socijalističkih trudbenika.

Njemu će oni tako podvaliti, i to još na jarko crvenom dresu njegovog tima. Njemu, izdanku korčulanske porodice koja se već skoro dvije stotine godina bori protiv ustaša, dakle i prije nego što su utemeljeni – što u službi talijanskih autonomaša, što austrijskog cesara, što kralja ujedinitelja, što neprežaljenog maršala. E, ne će moći! Zna on i što će s tim mrskim slovima čim ih skine s dresova. Nalijepit će ih tim provokatorima na čelo pa da svak’ vidi što su i kakvi su to filofašisti. A prvi među njima bit će Rado, taj zlobni Slovenac koji više vjeruje nekakvim dokumentima, nego bizarnim pričicama o žvakama kao artiklu za stjecanje prvog milijunčića.

Emil Tedeschi je sve što ima krvavo zaradio. Rastući u teškoj neimaštini, stigao je diplomirati tek u četrdesetpetoj nakon što si je konačno mogao priuštiti studij. Njegovom dragom prijatelju, Slavku Goldsteinu, kojem je nedavno uputio dva posljednja pozdrava – jednog u osobno ime, dugog ispred svoje tvrtke – ni dvostruko više vremena nije dostajalo da to učini. No, i takvoga, lišenog akademskog zvanja, tog najcjenjenijeg povjesničara među svršenim srednjoškolcima i ponajvećeg spremom tek srednjoškolca među povjesničarima nije spriječilo da postane vrhovnim društvenim arbitrom. Emil Tedeschi zasad, čini se, ne pokazuje takav kapacitet. Jednostavno, previše voli sjediti u đačkim klupama.

Kako li je samo pobožno sjedio u prvom redu partera nacionalnog teatra u Zagrebu za onih seansa pod ravnanjem nadobudne medijsko-filozofske starlete u usponu, Srećka Horvata s uglednim europskim gostima, predstavljenim kao vodećim intelektualcima. Gledao je netremice u te sjedeće koncentrate mudrosti i filantropije kao u ikone – u onog Francuza, autora  knjižurine koju nitko nije čitao, a svi su joj se divili, sada već zaboravljene kao što je i autorovo ime, ili onog, moguće ne samo od prehlade šmrkavog, rastresenog Slovenca nepovezanih misli, kako raspredaju o nikad većoj nejednakosti i nepravdi u svijetu. Uglavnom, Hrvatima koji pamte poznata je to i već prodana priča, budući su pri prethodnom rješavanju tog “problema” poslužili kao pokusni kunići.

Zanimljivo je kako te “neovisne kritičare” i “slobodoumne mislioce” neštedimice promoviraju i subvencioniraju proteze središta moći, počevši od multinacionalnih kompanija (Emilove i znatno većih od Emilove), sve do medija najšireg dosega. Ne svjedoči li to dovoljno koliko su zapravo “opasni” i “subverzivni”? Uostalom, nije li se i onaj stari totalitarizam volio prikazivati slobodnim dopuštajući raznim matvejevićima i goldštajnima da zucnu poneku više? No, oni su sami dobro znali dokle im je dopušteno ići i istinski voljeli svoj totalitarizam želeći ga učiniti boljim, dok miljenicima danas vladajućih, razmaženima materijalnim obiljem, trenutni sustav nekako baš i nije po volji, posebno ne ono što u njemu još kako-tako radi (gospodarstvo). S druge strane, ono što bi elite mijenjale (temeljne društvene strukture i odnose) ti, istodobno kritičari i mezimci zdušno podržavaju. Kritiziraju gdje ne mogu nauditi, a pušu u isti rog po pitanju preodgoja ovog i stvaranja novog čovjeka. Upravo zato su idealni.

Stoga bi doista preuzetno bilo tvrditi kako po povratku kući s jedne takve mozgovne oluje Emil Tedeschi ne može zaspati mučen grižnjom savjesti, optužujući samoga sebe za društvenu nejednakost i nepravdu. K tome još i da se šamara upućujući si prijekorne riječi – zločesti Emil, zločesti Emil! Mnogo je izglednije da mu čelo rosi hladan znoj uslijed posve drugih briga. Kako bi nekako usnuo, taj ne broji ovce, nego bunca u polusnu – … Cedevita … nema, … Smoki … nema,… Cockta … nema, … Argeta … nema,… Barcaffe … nema… i nakon što se uvjeri da u nazivu niti jednog branda u njegovu vlasništvu ne stanuje slovo “U”, tek tada može spokojno zaspati. Jest, u onim brandovima koje ne posjeduje, nego ih samo distribuira, a ti su uvjerljiva većina u njegovom portfelju, nađe se poneko “U”, ali to ipak nije do njega.

Distributer – tako glasi vrijednosno neutralna riječ za uvoznika stranih roba lišena negativnih konotacija. No, ne distribuira Emil Tedeschi samo vanjsku robu, nego i nastrane društvene ideje, ovo potonje najučinkovitije kao suvlasnik i potpredsjednik nadzornog odbora RTL televizije. Distributeri takvog profila, poput njega i Branka Roglića, su ovdje posebno cijenjeni, ugledni građani bez mrlje u životopisu porijeklo čijeg se prvog milijuna ne propitkuje. Šanse da im Cvitan-Bajićeve trupe pokucaju na vrata manje su od devinih da prođe kroz ušicu igle. A da se protiv njih pokrene medijska hajka još i manje. Oko njih je uvijek sjajna atmosfera, jer oni su divni, društveno odgovorni i osjetljivi. Cijelu idilu remeti tek jedna mala caka koja se gotovo i ne spominje. Rezultati njihova djelovanja porazni su za hrvatsku vanjsko-trgovinsku bilancu na radost i veselje vlada i građana zemalja iz kojih robu uvoze. Kad se sve zbroji i oduzme, oni generiraju radna mjesta vani, nauštrb onih u Hrvatskoj. Što reći, nego – društvo u kojem su takvi prve violine, samo je sebe osudilo izvoziti ljude.

Netko bi se sad mogao sjetiti vrlog pjesnika iz starih, a ipak tako bliskih nam vremena i poentirati – najmio ih stranac da nam metnu lanac! Vjerojatno ne će pogriješiti, no možda ipak to rade i iz najdubljih uvjerenja (dubina kojih se može mjeriti s dubinom njihovih džepova), odlučni da ovaj zapušteni narod konačno izvedu na pravi put – put bez Boga, narodnog zajedništva i ponekog slova abecede?

Grgur S./Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Od manekena do generalnog konzula

Objavljeno

na

Objavio

Voljom Vlade, predsjednice i Odbora za vanjsku politiku, Boris Blažeković postavljen je za generalnog konzula u New Yorku. Mnogi se zapitaše, pa tko je taj Blažeković, kakva mu je biografija, koje su mu zasluge?

Ubrzo je otkriveno nekoliko zanimljivih detalja. Blažeković nema, kao što se u pravilu traži za diplomate, visoku stručnu spremu.

Završo je srednju školu za cestarski promet, stekavši zvanje šofera. Nije završio nikakvu diplomatsku akademiju, niti ima diplomatsko iskustvo. Tek je u Zagrebu pohađao nekakvu londonsku školu za odnose s javnošću, što može biti presudan detalj, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

U mladosti je defilirao modnim pistama kao maneken, poslije je imao i modnu agenciju. Držao je restoran u prostorijama Grada, i to bez dozvole, zbog čega se ganjao po sudu.

Uspio je na listi HNS-a, odnosno „kukuriku koalicije“ postati zastupnikom i voditeljem saborskog izaslanstva u Skupštini NATO pakta. Za tog se mandata nije istakao skromnošću.

Naprotiv, kako manekenima i priliči, bio je najrastrošniji zastupnik, potrošivši u jednoj godini na putovanja čak 190 tisuća kuna.

Bio je glasnogovornikom HNS-a i voditeljem predsjedničke kampanje Vesne Pusić. I eto, sada, u 64. godini života, doživljava svoj politički vrhunac.

Blažeković je na prvim demokratskim izborima glasovao, kako je sam priznao, za HDZ, ali se ubrzo od te stranke oštro distancirao. Dvadest godina samostalnosti nazvao je društvenom devastacijom. Još prije nekoliko mjeseci HDZ i Andreja Plenkovića nazvao je na svojim Facebook stranici lažovima i optužio za govor mržnje.

Od modnog pretvorio se u političkog manekena, pa je po raznim selima i gradovima kao voditelj političke akademije HNS-a propovijedao liberalnu mantru: sloboda pojedinca, što manje države, što više civilnog sektora, totalna privatizacija. Redoviti je sudionik gay-parada.

Protivio se referendumu o braku, a zagovarao je politički dezangažman Hrvatske u odnosu na položaj Hrvata u BiH. Uglavnom, jedan niz stavova koji bitno odudaraju od deklaratornih stavova vladajuće stranke, koja ga je na koncu poslala u SAD zastupati zemlju.

Ma nije važan jedan čovjek, nije važan ni jedan konzul, nije možda važna ni diplomacija od koje država ima korist samo onda kad ne pravi štetu. Ali su važni kriteriji po kojima se pojedinci uspinju na društvenoj ljestvici i zbog kojih cijelo društvo postaje disfunkcionalno.

Kako vidimo na ovom primjeru, nije važno iskustvo ni obrazovanje, nije važan ni moralni profil, nisu važna čak ni politička uvjerenja. Važno je samo pripadanje klanovima i, iznad svega, važna je vlast i politička trgovina koja će je omogućiti.

Hrvatska zajednica u New Yorku pokrenula peticiju protiv imenovanja generalnog konzula

 

Marijan Knezović: Ne znam zašto u SAD ide osoba bez ijedne kvalifikacije, a pritom ga tamo ni ne žele

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Plenkovićev politički atentat na Kolindu

Objavljeno

na

Objavio

Onaj koji je potegao temu ratne odštete kako bi za sebe ostvario trenutnu političku korist, čitavu će ispregovaranu svotu potrošiti na Pupovčeve tri ruke

Na Tuđmana je sletio Vučić. Možda u tome treba tražiti razlog zašto je u Zagrebu nakon jedne umjerene zime pao tako snažan snijeg. Iako snijeg svojom bjelinom sve prekriva, ovoga puta je poslužio kako bi na njemu mnogi ostavili svoje tragove.

Umjesto jedinstvene prilike da se vuku naplati sve ono što nam je nažao učinio, mi smo dobili tor pun posvađanih ovaca, a sve poradi sujete onog koji nas tako sigurno vodi. Iako je o pozivu sve znao, on nije mogao odoljeti prilici u kojoj će macanizirati vlastiti politički rejting i tako uzvratiti predsjednici za njezine opravdane opaske o iseljavanju i muci ovršenih, piše Borislav Ristić / Večernji list

Tako smo bili suočeni sa situacijom u kojoj onaj koji je već duže vrijeme zna za ovaj poziv, uključuje se u njegovo javno miniranje, tako se svjesno zabija autogolove vlastitoj državi. Odmah po najavi posjete premijer Plenković je izašao s tezom kako će on od Srbije tražiti ratnu odštetu, iako ta tema uopće nije bila dogovorena, niti pažljivo pripremljena.

Kao da se radilo o klasičnom duplom pasu s Vučićevim ministrom Vulinom, inače poznatijim kao “tetkino zlato”. On iz Beograda odašilje otrovne strelice kako bi u Zagrebu potakao prosvjede i tako dirigirao hrvatskom desnicom, prizivajući scene koje bi od Vučića napravilo žrtvu, a Hrvatsku prikazalo kao zemlju zaglavljenu u prošlosti. Do sada smo kad god je nekome zatrebala potvrda teze o “ustašizaciji Hrvatske” na sceni imali dežurne “ustaše”. Kad god je ljevici trebao neki ustaša na sceni se pojavljivao Keleminec, ali ovoga puta je drugačije.

Nakon predsjedničine izjave o tome kako joj politiku neće voditi marginalci, misleći na ove dežurne ustaše, gle čuda, u tome se pronašao Đakić, da bi odmah potom jedan desni portal hitno izvijestio kako je predsjednica, spomenuvši “pojedince s ruba političkog spektra”, time uvrijedila branitelje koji su prosvjedovali – iako je njezin savjetnik upravo došao iz tih krugova i u sklopu pripreme za Vučićev posjet komunicirao o tome s 25 braniteljskih udruga.

Dakle, imamo situaciju u kojoj Vulin priželjkuje prosvjede, a na Vulinov poziv odgovara HDZ-ov hvidraš Đakić, napad prenosi jedan desni medij, pa lijevi mediji konačno imaju priliku naslađivati se u situaciji u kojoj desni napadaju svoju Kolindu.

U nastavku imamo priliku gledati napade u kojima Glavašević i Bujanec zagrljeni u duetu pjevaju onu “vukovi se kriju i piju ti vodu”. Jasno je da se ovdje radi o pokušaju da se jedan važan službeni susret na državnoj razini, koji je iniciran da bi se riješili ne samo mučni problemi iz prošlosti, već i oni koji nas čekaju u budućnosti.

Koliko je u hrvatskom nacionalnom interesu gurati ideološke sporove iz prošlosti u prvi plan u trenutku kada nam iz Europske unije stižu poruke da je priznavanje Kosova glavni uvjet koji stoji pred Srbijom za ulazak u EU, što znači da taj proces neće čekati na nas i ne olakšava naša buduća uvjetovanja?

Takvo otezanje u ovom trenutku jedino može biti u interesu Srbije, jer će nam u tom slučaju morati dati manje ustupaka. Zašto bi netko nanosio štetu vlastitoj državi samo zbog sujete i povrijeđenoga ponosa? Kome ne odgovara rješavanje spornih pitanja između Hrvatske i Srbije? Možda onome koji već dugo parazitira na održavanju sukoba Hrvata i Srba? Nema veće traume za anacionalnu ljevicu nego gledati kako nacionalne države uspješno rješavaju probleme koje njihove nadnacionalne utopije i pristupi nikako nisu mogli riješiti.

U tome im pomaže i dio desnice koja od drveta ne vidi šumu i udaranjem po četnicima i ustašama održava jugoslavenski politički privid kao poželjnu alternativu. I za srpsku manjinu u Hrvatskoj ovo je dobra vijest, jer će konačno prestati biti “korisni idiot” ljevice za napad na hrvatsku nacionalnu državu i okrenuti se sebi i rješavanju konkretnih problema kroz institucije hrvatske države.

Dok naši zastupnici udaraju u bubnjeve nacionalnog interesa i ponosa, umjesto sjedenja na “buljama” koje dobro naplaćuju, bilo bi dobro kada bi ponekad uključili i glavu.

Ne postaje se Hrvatom, uostalom, u odnosu na Vučića, već unatoč Vučiću. Dok god se određujemo u odnosu na druge ostajemo pod vlašću drugih i samo slabimo vlastitu poziciju, prepuštajući drugima priliku da poantiraju u svoju korist.

Na posljetku, kako vidimo, umjesto političkog atentata, cijeli ovaj igrokaz pretvara se u samoubojstvo iz zasjede. Jer, već sutra, kada se slegne sva ova medijska prašina i buka, onaj koji je potegao temu ratne odštete kako bi za sebe ostvario trenutnu političku korist, čitavu će ispregovaranu svotu potrošiti na Pupovčeve tri ruke.

 

Potpora humanitarnih udruga hrvatskoj predsjednici Grabar-Kitarović nakon Vučićeva posjeta

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari