Pratite nas

Religija i Vjera

USKRS – slavlje Isusove pobjede nad smrću

Objavljeno

na

Danas je Uskrs, najveći kršćanski blagdan, kojim se slavi središnji događaj kršćanstva: Kristovo uskrsnuće od mrtvih.

Uskrsna svetkovina sjeća nas na onaj povijesni događaj kada je Isus slavno uskrsnuo iz groba i kada je još jednom jasno pokazao da je on Bog, gospodar života i smrti. Ali ne samo to. Uskrsna svetkovina ima za nas još i jedno značenje. Otajstvo Kristova uskrsnuća jest otajstvo našeg uskrsnuća, našeg konačnog otkupljenja, opravdanja i pomirenja s Bogom.

Mi vjerujemo s apostolima u Kristovo uskrsnuće. Mi vjerujemo da se ovaj središnji događaj našega otkupljenja čini prisutnim u svakoj sv. misi, kada svoju vjeru priznajemo riječima: ‘Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo.’ Crkva nas, na početku slavljenja sv. mise, u ime uskrsloga Krista, ozbiljno poziva da ustanemo iz groba grijeha, da svučemo sa sebe staroga čovjeka i obučemo se u novoga. U poniznosti svojega srca pokajmo se za svoje grijehe.

Te večeri o zalazu sunca počinjao je šabat i trajao je sve do sutrašnjeg (subota) zalaska sunca. Na taj dan nije se smjelo ništa raditi, gotovo se nije smjelo ni hodati jer je bilo određeno koliko se koraka taj dan smije napraviti. Zbog toga je u subotu kod Isusova groba bilo sve mirno.

Događaj Isusova uskrsnuća

Tek treći dan, u nedjelju u rano jutro, pošle su neke žene na grob, kako to opisuju evanđelisti. Evanđelist Ivan, međutim, navodi da je to bilo „kad je još bila tama“. Ivan, nadalje, spominje samo Mariju iz Magdale. Ali ona govori u množini „ne znamo“, tako da i evanđelist ima u vidu da je bilo više žena. Marija iz Magdale na Isusov grob dolazi dva puta. Kad prvi put dolazi – a Ivan ne spominje zašto – vjerojatno dolazi zbog osobne privrženosti prema Isusu. Vidjela je otvoren i prazan grob, ali ona ne misli na uskrsnuće, nego pomišlja da je netko ukrao Isusovo tijelo iz groba. Zato trči dvojici učenika i javlja im tu tužnu vijest ovim riječima: „Uzeli su Gospodina iz groba, i ne znamo kamo su ga stavili“ (Iv 20,2b). U Ivanovu izvještaju o događaju uskrsnuća izričito se spominje Šimun Petar, a za drugog učenika piše da je onaj „kojega je Isus osobito ljubio“. To je bio učenik Ivan. Kad spominje da je on prvi dotrčao do groba, ali da nije unišao, nego je pustio da Petar prvi uđe, iako je poslije njega došao, evanđelist Ivan kao da želi kazati kakav odnos postoji između ova dva učenika. Izgleda da Petru pripada veće dostojanstvo, ali to sada nije važno. Važnije je kako oni reagiraju kad su vidjeli plahtice i ručnik, ali bez tijela. Mladi Ivan je povjerovao u uskrsnuće, a Petar izgleda nije, i u tome je velika je razlika.

Zašto je Ivan povjerovao? Ima raznih tumačenja. Jedni misle da bi kradljivci s tijelom odnijeli i plahtice, jer da je netko ukrao Isusovo tijelo, ne bi tada skidali plahtice. Ali zašto to isto nisu pomislili Petar i Marija iz Magdale? Evanđelist objašnjava Petrovu nevjeru riječima: „Jer još ne bijahu razumjeli Pisma, da je trebalo da Isus uskrsne od mrtvih“ (Iv 20, 9).

Nakon što je već bila na grobu, Marija se sada opet vraća. I tamo je susrela dva anđela, jedan je bio gdje je bila Isusova glava, a drugi gdje su mu bile noge. I sada, u trenutku kada je anđeli pitaju: „Ženo, zašto plačeš?, ona misli da je Isusovo tijelo ukradeno. Ona im odgovara: „Uzeše moga Gospodina i ne znam gdje ga staviše“ (Iv 20,13). Iza nje je stajao Isus, ali kad se okrenula i pogledala ga, nije ga mogla prepoznati. Najprije je pomislila da je to vrtlar nadležan za vrt gdje je Isusov grob. Netko je pretpostavljao da je Marija plakala te da od suza nije mogla dobro vidjeti Isusa. Ali kad je Isus oslovio njezinim imenom, odmah ga je prepoznala. Ivan donosi priču o dobrom pastiru koji svoje ovce zove po imenu i slijede ga, a stranca ovce ne slijede jer mu ne poznaju glasa (Usp. Iv 10,1-21). Marija je ovdje pokazala da pozna glas svojega pastira. Odgovorila je odmah glasom „Rabunni“, moj učitelju. Kao da čujemo Isusa gdje govori: „Ja sam pastir dobri, poznajem ovce svoje i ovce moje poznaju mene“ (Iv 10,14).

Matej spominje da su žene, kad im se Isus ukazao, obujmile mu noge. Nešto slično je uradila i Marija iz Magdale jer joj Isus veli: „Nemoj me dulje držati jer još nisam uzišao k Ocu, nego idi k braći mojoj i reci im: Uzlazim svome Ocu i vašem Ocu, svome Bogu i vašem Bogu“ (Iv 20,17). Ona koja je mislila da je Isusovo tijelo ukradeno, sada dolazi učenicima navijestiti im: da je vidjela Gospodina (usp. Iv 20,18). Ivan je dakle prvi povjerovao, a Magdalena je prva navijestila njegovo uskrsnuće.

Uskrsna vjera

Apostoli su bili silno razočarani da je njihov Učitelj završio razapet na križ kao razbojnik. Kako se to moglo dogoditi njemu koji je uskrisivao mrtve, koji je ozdravljao i najteže bolesnike? Našli su se kao u slijepoj ulici ne znajući kamo i kako dalje. Ovdje nas nešto posebno zanima. Naime, na Isusovu uskrsnuću počiva kršćanska vjera. Kako? Isusa nije mogao uskrisiti nijedan čovjek, ali ni priroda. Prema tome, mogao ga je uskrisiti samo Bog. Ali Bog ne bi uskrisio nekog varalicu. Ako je Isusa uskrisio, tada ga je i potvrdio. I sve ono što je Isus govorio i činio, sve je to istina. Istina je da je Sin Božji i da je umro za nas i za naše spasenje.

Zato se sada stvarno pitamo je li Isus zaista uskrsnuo? Poslije uskrsnuća ukazao se Isus svim apostolima zajedno, jedino nije bilo s njima apostola Tome. Kad su mu drugi apostoli kazali da je Isus uskrsnuo i da su ga oni vidjeli, Toma nije vjerovao i rekao je da će vjerovati tek tada kad vidi Isusa i opipa mjesto gdje je bio proboden čavlima. Kad se Isus ponovno ukazao, bio je i on prisutan. Isus ga je pozvao da opipa mjesta gdje je bio prikovan čavlima, ali je Toma to odbio i uzviknuo: “Gospodin moj i Bog moj” (Iv 20,28). Tada mu je Isus rekao: “Jer me vidiš, vjeruješ. Blago onima koji će vjerovati, a da nisu vidjeli” (Iv 20,29). Možemo biti zahvalni za ovo što se dogodilo s Tomom. I mi često želimo dokaze, provjeru; ne želimo povjerovati u neke bajke koje nam netko priča. Zato nam je drago što je i Toma tražio dokaze. Želimo da sve bude racionalno i znanstveno. Takvi smo ljudi. Isus nas pozna, zna našu potrebu za dokazima, ali on zna dobro i to da mi svojim dokazima možemo dohvatiti samo jedan dio stvarnosti, onaj koji se vidi, a poslije toga prestaje moć naše znanosti. Zato je razumljivo da nešto znamo, a nešto opet vjerujemo. Isus ne kaže da su blaženi oni koji znaju, nego oni koji vjeruju. Put koji vodi Bogu jest put vjere. Možemo i trebamo Bogu zahvaliti što nešto razumom znamo i što nešto osjećamo, ali mu još više trebamo zahvaliti da možemo vjerovati. Sretni smo ako vjerujemo u Isusa Krista koji je naš Gospodin i Spasitelj. Ta je vjera dragocjeni Božji dar. Zato često molimo: Bože, daj mi jaku vjeru koja se neće pokolebati ni izgubiti.

Pobjednik smrti

Čitamo u Svetom pismu kako Isus sam o sebi govori: “Nemoj se bojati! ‘Ja sam Prvi’ i ‘Posljednji’, Onaj koji živi! Bio sam mrtav, ali, evo, živim u vijeke vjekova i imam ključeve smrti i podzemlja“ (Otk 1,17b-18). To nam govori da je Isus svojim uskrsnućem pobijedio smrt. Pobijedio je sve moći i sile, sve je to sada u njegovoj vlasti i ruci, i zato može reći nama, ljudima: „Ne bojte se, sve su zle sile pobijeđene.“ Sada nam je jasno da Isus ima vlast nad životom i smrću. Ali to znači da čovjekom ne gospodari ni povijest, ni ljudi, ni sudbina, ni podzemlje, ni smrt, nego uskrsli Isus Krist. Smrt nema zadnju riječ nad nama, nego živi i uzvišeni Isus ima zadnju riječ nad svim što je po njemu stvoreno. Zbog Isusova uskrsnuća neće konačno pobijediti tama i zlo, odvratna laž, nego će po Isusu pobijediti svjetlo i istina.

Ipak, najvažnije što nam kaže Isusovo uskrsnuće je da tama, bezdan i vječna smrt nemaju zadnju riječ, nego život koji se nastavlja poslije tjelesne smrti. Isusovo uskrsnuće kaže nam da ima života poslije smrti.

Eto, radujmo se Isusovu uskrsnuću i zamolimo ga da s njim uskrsnemo na život vječni. To će biti sretna nagrada za našu vjeru. Amen, a to znači „Bože, daj da tako bude!“

Molitva vjernika

Danas je najsvečaniji dan. Danas slavimo pobjedu života nad smrću, dobra nad zlim, ljubavi nad mržnjom, praštanja nad osvetom, pobjedu svjetla nad tamom, radosti nad tugom, uskrsnuća nad grobom. Radujmo se uz uskrsni poklik ALELUJA!

1. Hvalimo Te, Gospodine, gospodaru života i smrti, što si nas obdario životom i uskrsnućem. Primi našu hvalu, molimo Te.

2. Veličamo Te i pjevamo Ti, Gospodine, danas, na dan proslave i pobjede života nad smrću. Čuj naš glas, molimo Te.

3. Za sve ljude, a posebno za one koji zbog teške krize u našoj domovini nemaju posla, kojima se uskraćuje pravedna plaća, da nađu smisao i radost života te sreću u dobru i miru, molimo Te.

4. Pokreni sve ljude dobre volje da se bore za dobro i mir među svim ljudima, narodima i državama, a posebno za ovaj naš dio svijeta, molimo Te.

5. Gospodine, daj da radost uskrsnuća razvedri sve nas ljude, odagna nam strahove, otkloni tjeskobe, rasprši nemire, pogasi mržnju i osvetu, molimo Te.

Završetak: Svemogući Bože, molimo Te da primiš nas, naše molitve i našu zahvalnost, po Isusu Kristu našem uskrslom Gospodinu. Amen.

Nikica Vujica / Katolički tjednik

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Religija i Vjera

Mole se Hrvatu fra Augustinu za rješenje političke krize

Objavljeno

na

Objavio

U jeku velike krize u Venezueli narod se moli za zagovor pokojnog hrvatskog misionara fra Augusitna Augustinovića

Prema informaciji Radio Marie Venezuele ovih se dana u župama Capaya, Caucagu i Carizal posebno zaziva ime “malenoga”(niskog rasta) fratra iz bosanske Posavine, jer politička  kriza u Venezueli  poprima sve veće obrise, a narod ovog dijela Venezuele još uvijek pamti njegova svetačka djela i već ga sada smatraju svecem.

U jeku političke krize u Venezueli ondašnji se narod ponovno prisjetio fra Augustina(Ante) Augstinovića, franjevca misionara iz Bosanske Posavine ( rođen 1917. godine u Prijedoru kod Brčkog), koji je davne 1951. godine napustio mjesto profesora Novoga zavjeta u Jeruzalemu i otišao u Venezuelu i tamošnje župe propovijedati Isusa Krista. Njegovo ime ovih se dana često spominje u molitvi  napisanoj 1997. godine, kada je i započeo postupak proglašenja Slugom Božjim od strane tamošnjeg ordinarija.

Naime, sam je fra Augustin u Venezueli proveo 47 godina, a tamo je i umro na glasu svetosti 1998. godine. Uz plodan pastoralni rad (župnikom je u 47 godina bio u tri župe), podizao je škole, bolnice, domove, brinuo se o časnim sestrama, a posebno je poznat po svom književnom i znanstveno-teološkom radu, ali i kao jedan od pokretača malog tečaja kršćanstva  “Cursillo” u Venezueli..

Napisao je veliki broj djela na španjolskom jeziku, a na hrvatski jezik do sada su mu prevedene dvije knjige priča “ Priče iz doline” i “Od obale… do obale”.

Fra Augustin

Fra Augustin

U znanstveno-teološkom smislu posebno mu je cijenjeno djelo “Povijest Isusova”, koje je prevedeno na 32 strana jezika. Izvorno je pisano na španjolskom, a autor ga je osobno preveo na hrvatski jezik. Nekoliko originalnih fra Augustinovih djela na španjolskom jeziku  nalazi se u Republici Hrvatskoj, a u pripremi je i i drugo prošireno izdanje knjige “Malenošću do nebeskih visina”, koja govori o njemu.

Prema informaciji Radio Marie Venezuele ovih se dana u župama Capaya, Caucagu i Carizal posebno zaziva ime “malenoga”(niskog rasta) fratra iz bosanske Posavine, jer politička  kriza u Venezueli  poprima sve veće obrise, a narod ovog dijela Venezuele još uvijek pamti njegova svetačka djela i već ga sada smatraju svecem. Molitva koju mole prevedena je i na hrvatski te glasi:

“Gospodine, Ti si htio da Te upoznamo po ljubljenome Tvome Sinu,

daj nam pravedno živjeti slijedeći Tvoju svetu volju,

te po zagovoru Tvoga vjernoga svećenika, o. Augustina Augustinovića,

koji nam je za života otkrio Tvoje beskrajno milosrđe

i osvojio nam srce sinovskom ljubavlju prema Isusu Kristu,

svom milom prijatelju, udijeli nam tako potrebitu milost za naše dobro

i rješenje političke krize u našoj Venezueli

i po majčinskoj zaštiti Presvete Djevice Marije,

daj da prigrlimo ono što smo primili kao dar i plod Duha Svetoga Tješitelja.

Amen.”

Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Obilježena druga godišnjica smrti prof. Ivančića: Bio je veoma uvjerljiv i proživljen svjedok vjere u Isusa Krista

Objavljeno

na

Objavio

U povodu druge godišnjice smrti prof. dr. sc. Tomislava Ivančića (30. studeni 1938. – 17. veljače 2017.) Matična vrhovna uprava Zajednice Molitva i Riječ i Centar za bolji svijet priredili su u subotu, 16. veljače okrugli stol s temom „Život i djelo Tomislava Ivančića – model i uzor evangelizacije u Crkvi i društvu“.

U dupkom punoj dvorani „Vijenac“ Nadbiskupijskog pastoralnog instituta uz članove obitelji prof. Ivančića, okupili su se i članovi Zajednice Molitva i Riječ pristigli iz cijele Hrvatske i europskih zemalja. Događaj je bio prigoda u prvom redu putem osobnih svjedočanstva podsjetiti se na ulogu koju je prof. Ivančić imao u evangelizaciji, ali i u pokoncilskim gibanjima Crkve u Hrvata.

Sisački biskup Vlado Košić progovorio je o prof. Ivančiću kao njegov student, ali je odlazio i na vjeronauk u Frankopansku, a sudjelovao je i na nekoliko seminara. „Bio je pojava novosti, zanosa, duhovne obnove koju je trebala ta populacija studenata i jednu svjesnu vjeru koju su pronašli u tom druženju i stilu duhovnosti“. Kasnije, kad je postao asistent susretao ga je kao mlađi kolega na KBF-u gdje je prof. Ivančić bio dekan.

Bio je uvjerljiv i proživljen svjedok vjere u Isusa Krista, ali je bio i jednostavan i dobar čovjek pun vjere koju je sam nosio sa svim žarom i pameti srca predavao drugima. Bio je doista svjedok, jer govorio je iz osobnog iskustva, a ne iz naučenog znanja.

Njegove riječi su bile proživljene, bile su uvjerljive i čovjek ga je mogao i želio slijediti. Bio je privlačan, mamio je mlade, ali i starije. Govorio je o Isusu živome, o Bogu živome. Bio je nadasve čovjek pristupačan, uvijek blag, nasmiješen, pronicljiv. S njime se moglo razgovarati, imao je uho za čovjeka, bio je bliz ljudima, možda zato jer je uvijek bio bliz Bogu. Da, bio je bliz Bogu i ljudima, i zato je njegova evangelizacija bila svjedočanstvo koje je pozivalo, privlačilo i ohrabrivalo, rekao je biskup Košić, te zaključio „neka i dalje govori svima nama danas.

Hvala mu na svemu što nam je darovao, svakome od nas i svima Crkvi, i Božjem narodu. Hvala mu i za sve što je pridonio našem hrvatskom narodu za koji se borio da bude bolji, da bude Božji“.

O njegovu utjecaju na svećenike progovorio je vlč. Ivan Jurić. „Znam ga kao velikoga duhovnika hrvatskoga naroda, voditelja duhovnih obnova i duhovnih vježbi. Pokazao je kako doći do Boga, kako s Bogom uspostaviti kontakt i osjetiti da je on tako jednostavan, blizu“. Sam u njegovim knjigama traži nadahnuće, jer je iza njega ostalo puno toga. „Imamo puno toga, puno njegove baštine koju nam je ostavio, i danas nakon dvije godine i ja mu osobno zahvaljujem, vjerujem da to i svi vi ovdje prisutni“ rekao je.

Svoje svjedočanstvo na putu obraćenja izrekao je fr. Ivan Dominik Iličić, OP. On je kao student farmacije počeo odlaziti na kateheze četvrtkom. „Išao sam četvrtkom na susrete i prakticirao stvari koje je on govorio. Kad je govorio o svom iskustvu Boga osjećao sam da su to žive riječi.“ U ovoj prigodi je ukazao i na zanimljivu poveznicu. „Prof. ivančić je jedan od najboljih propovjednika kroz kojega je živa Božja riječ doticala druge ljude i to je crpio iz kontemplacije, a dominikanska karizma je kontemplacija i akcija, tj. biti u studiju i molitvi gdje osluškuješ poticaje za akciju, propovijedanje. Stoga vidim i dominikansku karizmu u životu Tomislava Ivančića, a onda je njegova karizma itekako je moguća u mom životu“.

Potom se okupljenima obratio doc. dr. sc. Tomislav Kovač, jedan o Ivančićevih nasljednika na mjestu pročelnika Katedre fundamentalne teologije KBF-a, koji je bio i njegov student.

Govoreći o njemu kao modelu i uzoru evangelizacije, između ostaloga je naglasio: „bio je duboko ukorijenjen u vjeru i uvjeren i vjeru u Isusu Krista a to je prvi stup evangelizacije. Nadalje, doživio sam ga kao osobu koja nije bila isključiva.

Bio je spreman razgovarati sa svima: kolegama teolozima, s laicima, sa protestantima, pripadnicima drugih vjeroispovijesti, s ateistima, svi su ga jako cijenili. Imao je čvrst i kritički stav prema Crkvi, osobito prema hijerarhiji Crkve koju je iznimno poštivao, ali ju nije idealizirao, bio je svjestan manjkavosti od svjedočanstva do nekih struktura.

Tražio je kriterij autentičnosti življenja kršćanske vjere i kod svećenika i kod vjernika laika, nije se temeljio na autoritetu službe nego na autentičnost življenja vjere“. Spomenuo je i kako je imao povjerenje u vjernike laike i rado s njima surađivao. K tomu „zračio je sigurnošću i mirom, imao je nevjerojatnu sposobnost smirivanja ljudi.

Imao je i sposobnost slušanja, nije puno govorio u privatnim razgovorima, nije nametao svoje odgovore, ali je govorio dovoljno da čovjek sam donese svoj sud svoju odluku. Što znači da je poštivao ljudsku slobodu a kroz to ljudsko dostojanstvo.“ Posebno je naglasio da prof. Ivančić nije vezivao ljude za sebe, već ih upućivao za Kristom. „U njemu nalazimo glavne odlike evangelizacije i evangelizatora: bio je siguran u vjeri, spreman svjedočiti, nije bio isključiv, bio je kritičan, pa i samokritičan, ali je uvijek bio pozitivan i poticao da se ide dalje. Bio je otvoren za dijalog, suradnju, a povrh svega čovjek duboke molitve“, rekao je Kovač.

Svoja svjedočanstva izreklo je i nekoliko članova Zajednice Molitva i Riječ, a program je bio obogaćen audio i video materijalom snimljenim na predavanjima i seminarima prof. Ivančića.

(Sisačka biskupija)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari