Pratite nas

Reagiranja

Uskrsna čestitka Đuri Glogoškom i braniteljima u Savskoj 66

Objavljeno

na

Veliki tjedan je vrijeme kada mi kršćani obilježavamo Križni put i uskrsnuće Isusa Krista koji je raspet za nas i za otkupljenje naših grijeha.

Križni put je i sudbina hrvatskog naroda i, gledajući unatrag u povijest, malo koji narod je imao toliko mučenika koji su žrtvovali svoj život vjerujući u domoljublje, čovjekoljublje i bogoljublje.

Hrabro srce, čista savjest i istinska vjera bili su uglavnom jedino oružje kojim su naši uznici branili svoj narod, svoju Domovinu i svoju vjeru u Isusa Krista, Sina Božjeg.

Nažalost, većina hrvatskih uznika je bila razapeta od hrvatskih vlastodržaca kojima nije dano da spoznaju božanski naum i ništa se nije promijenilo u njihovim srcima do današnjih dana.

Za nas, hrvatske branitelje, Đuro Glogoški i njegovi suborci, 100%-tni invalidi Domovinskog rata, izloženi su brutalnoj agesiji licemjera i farizeja koji se nalaze u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti Republike Hrvatske i režimskim medijima koji konstantno izvrću realnu sliku vrijednosti koje svjedoče branitelji u Savskoj 66, želeći je prikazati u potpuno drugačijem smislu s jasnom namjerom potkopavanja vrijednosti Domovinskog rata i žrtve branitelja na kojima je iznikla suverena i demokratska Republika Hrvatska.

Voluntaristička politika proizišla iz totalitarnog režima komunističke partije koja je vladala Republikom Hrvatskom više od pedeset godina koristi svaku mogućnost za uvođenje dvostrukih kriterija, plasiranje poluistina, zlonamjernog kriminogenog pakiranja i konstantnog blaćenja pojedinaca, želeći hrvatsko društvo držati u poganskom mraku gdje svjetlost uskrslog Isusa Krista ne može doprijeti.

Zahvaljujući pravovremenim i dubokim propovijedima našeg uzoritog kardinala, zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića, „strukturu grijeha“, „jeku praznine“ i „ideologiju razvaline“ mi hrvatski branitelji proživljavamo kao mučenici u strpljivosti, svjesni nepravde i velike strepnje nad sudbinom hrvatskog naroda.

Đuru Glogoškog i hrvatske branitelje okupljene u Savskoj 66 smatramo simbolom koji ustrajno drže lumin u mraku koji se nadvio nad Republikom Hrvatskom.

U nadi da im Bog podari snage da izdrže križni put i sva iskušenja pred koja ih stavljaju sadašnji vlastodršci, želimo im poželjeti sretan i blagoslovljen Uskrs, koji otvara put u nebesko kraljevstvo za sve pravednike i mučenike u Kristu i svetim otajstvima, kojim su kroz stoljeća kročili mnogi hrvatski uznici.

 Blago progonjenima zbog pravednosti, njihovo je kraljevstvo nebesko!“ (Mt 5,10) Sretan Uskrs!

 [ad id=”68099″]

Koordinacija udruga proizišlih Iz domovinskog rata HZHB & Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Hrvatici Dragani Jeckov jedan poučak iz opće kulture

Objavljeno

na

Objavio

Nakon incidenta vukovarskog zastupnika iz redova srpske etničke manjine, njegova stranačka kolegica i saborska zastupnica Dragana Jeckov izjavila je da je Ivan Penava pokazao kako nije gradonačelnik Srbima u Vukovaru.

Hrvatici Dragani Jeckov jedan poučak iz opće kulture. Gradonačelnici u hrvatskoj državi su gradonačelnici Hrvatima, svim Hrvatima, bez obzira na to koje su narodnosti, vjeroispovijesti i političkog opredjeljenja.

Kao što je ona hrvatska zastupnica isključivo Hrvata u Hrvatskoj i izvan Hrvatske, bez obzira na to koje su narodnosti, vjeroispovijesti i političkog opredjeljenja.

Ti Hrvati koji su je birali: jadna im majka, komentirala je Karolina Vidović Krišto

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Pokvarena Jakićeva istina

Objavljeno

na

Objavio

Novosti Srpskog narodnog vijeća objavilo je 14.10.2019. tekst Tomislava Jakića u kojem iznosi brojne neutemeljene tvrdnje. Ne želim ulaziti u njegove brojne „istine“, koje nemaju veze sa stvarnošću, ali kao pripadnik zajednice „fratra s Badije“, želim ispraviti njegove tvrdnje u vezi s tim bez suda ubijenim franjevcem.

Jakić tvrdi da je fra Bernardin Sokol (1888. – 1944.) „prokazao nacističkim okupatorima sedmoricu partizana koji su to platili smrću“. Nema nikakvih dokaza da je Sokol izdao partizane, a nema ni dokaza da su „sedmorica to platili smrću“. Jakić, kao i neki drugi, 75 godina nakon umorstva Sokola, partizansko-oznaškom metodom bez ikakva suda, pravda taj ratni zločin koji je izvršen nad nevinim Sokolom. Na osnovi usmenih tvrdnji da je Sokol izdao partizane nekih ondašnjih korčulanskih komunista, odveli su partizani Sokola 28. rujna 1944. po noći iz samostana Badije.

Ubili su ga i bacili u more, ali tijelo mu je isplivalo na obalu Pelješca. Skupina ljudi, koji su ga prepoznali, pokopala ga je tada u obližnje napušteno mitraljesko gnijezdo. O tome je pet desetljeća vladao muk. Kod nedavnog kopanja na mjestu ukopa nađeni su samo potplati fratarskih sandala. Po Jakiću nije moguće da je „fratar kojega su 1944. na Badiji ubili partizani bio čovjek vjere i mučenik“.

A krivnja Sokola temelji se samo na usmenim tvrdnjama nekih korčulanskih partizana. Preuzeo ih je također partizan Nikola Anić i u svojoj knjizi ustvrdio da je Sokol izdao partizane, i da je stoga ubijeno „oko sedam partizana“. Nije li ta Anićeva formulacija, već po sebi čudna? Anić ne zna ni koliko je ljudi tada pobijeno, a u nekim drugim slučajevima navodi imena poginulih. Vodeći korčulanski komunisti (npr. Lozica) koji su 1944. bili tamo i o ratnim godinama 1990. objavili knjigu, Sokola i ne spominju, pa čak pišu da su ti tada uhićeni iz njemačkog zatvora „uspjeli pobjeći“, jedan je otišao s Nijemcima i vratio se živ i zdrav, te kao ugledan prvoborac na Korčuli doživio duboku starost. Anić u svojoj knjizi uz bezbroj krivih podataka govori i o prevoditelju koji je navodnu Sokolovu izdaju prevodio na njemački, iako je Sokol studirao u Beču, znao dobro njemački i često u raznim zgodama u Korčuli prevodio za druge osobe u komunikaciji s Nijemcima. Anić u vezi sa Sokolom donosi signaturu Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, koja doduše postoji, ali u tom spisu nema ni slova o Sokolu. Tu u OZN-inu arhivu, pod signaturom MUP RH/I Kut 1219, Sokolovo je prezime i redovničko ime. Nema ni datuma rođenja, nema optužnice, nema osude.

Tu je pismo, koje su partizani na dan uhićenja uzeli iz njegove sobe, a koje je Sokol pisao subratu fra Marijanu Blažiću, i završio ga deset dana prije nego će ga partizani po noći odvesti iz samostana i ubiti bez suda. U završetku toga pisma Sokol odbacuje lažnu optužbu da je on izdao partizane. Kaže da ih nije volio, ali da ih nije izdao, i da se saznalo da je to učinio „jedan njihov“. Nema baš nikakva razloga ne vjerovati čovjeku koji je predosjećao da su mu dani odbrojeni i da će ga partizani ubiti. Ako je o izdajici već znao Sokol, znali su i drugi, znali su i partizani, ali očito im je interes bio da krivac ipak bude Sokol, uklonili su ga i o svemu šutjeli. Službenici OZN-e i UDB-e, NOV i JA koji su pregledavali Sokolov spis, nisu se usudili dodati optužbe koje danas olako ponavljaju „sadašnji antifašisti“, a s njima i Jakić. U Sokolovu pismu, i članku iz novina koji je napisan Sokolu u čast, podcrtali su riječi Hrvat i hrvatsko.

Podcrtali su i neke izričaje koji govore o Sokolovoj reformi crkvene glazbe u hrvatskom narodu. Ipak, biti Hrvat i crkveni glazbenik nisu razlozi da se ubije čovjeka. A ubiti čovjeka bez suđenja, zaslužnog velikog hrvatskog i internacionalno poznatog glazbenika, koji je još za života ušao u internacionalne stručne leksikone, i koji nije kriv, jest ratni zločin, kako onda tako i danas. Zagovara li to Jakić ratni zločin? Ne znam kako čovjek, diplomat i političar, takve tvrdnje može spojiti sa zaključcima Parlamentarne skupštine Vijeća Europe koja je osudila totalitarni komunistički poredak u svojim rezolucijama (Rezolucija 1096 o uklanjanju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava, usvojena još 27. lipnja 1996., i Rezolucija 1481 o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih poredaka, usvojena 25. siječnja 2006). Ne može ih naravno spojiti ni s najnovijom rezolucijom Europskog parlamenta 2819 o ”važnosti europske memorije za budućnost Europe” od 19. rujna 2019. U njoj Europski parlament traži da se u sjećanju zadrži i istražuje sudbina svih pogubljenih u ime komunističke ideologije, a Sokol i neki drugi naši franjevci smaknuti su, nevini i bez suđenja, upravo u ime te ideologije.

Jedan od glavnih argumenta protiv Sokola, kojeg „sadašnji antifašisti“ često iznose, zapis je Viktora Novaka u njegovoj knjizi Magnum crimen iz godine 1948. Zapisao je Viktor Novak stihove pjesme: „Ante će donijeti Hrvatskoj spas, Hrvat će na svome biti svoj!“ i krivo ih povezao sa Sokolom i s Antom Pavelićem. Ne radi se o pjesmi Sokola Paveliću, nego o pjesmi Miha Jerinića (1872. – 1955.) koju je on pod naslovom „Himna Ante Starčevića“ ispjevao u Šibeniku 1938., a Sokol uglazbio i objavio u zbirci „Hrvatsko selo“ br. 61. Čak su izgleda i pripadnici OZN-e to 1944. shvatili, jer u Sokolov dosje nisu stavili zbirku s tom pjesmom, nego njegovu zbirku br. 7 Crkvene skladbe (za jedan glas uz pratnju orgulja), objavljenu još 1930.

A da je bilo i poštenih partizana, komunista, usprkos ideološkoj dresuri, dokaz je izvješće Drage Desputa, od 17. siječnja 1945., člana Sudskog odsjeka Glavnog štaba NOV i PO Hrvatske (Narodno oslobodilačka vojska i Partizanski odredi) upućeno Centralnom komitetu KPH. U izvješću stoji: „[…] kod sprovođenja te mjere drugovi koji su je sprovodili bili su vrlo površni. Kao primjer navodimo slučaj koji se desio u Dubrovniku, gdje je u oglasu osuđenih na smrt bio naveden i jedan građanin Dubrovnika, koji se je u tom momentu nalazio na slobodi i u oglasu među strijeljanima čitao svoje ime i prezime“. Ovjereni prijepis ovog dokumenta nalazi se u Hrvatskom državnom arhivu, f. 1220, CK SKH, Ratno gradivo, kut. 13, KP-42/2842. Desput u stvari govori o plakatu „U ime naroda Jugoslavije“, koji se nakon navodnog suđenja i strijeljanja na otoku Daksi pojavio na javnim mjestima u Dubrovniku; s datumom 26. listopada 1944., a potpisao ga je tada nepostojeći „Vojni sud Komande Južno-dalmatinskog područja“. Na plakatu su bila imena osuđenih (među njima su i franjevci Marijan Blažić i Toma Tomašić), kao i njihova navodna krivnja i osuda na strijeljanje s konfiskacijom imovine. U obrazloženju je stajala i rečenica: „Odbrana optuženih, s obzirom na naprijed utvrđeno činjenično stanje, postala je bezpredmetnom i kao takva od strane Suda odbačena.“

Na plakatu je među osuđenima objavljeno i ime Aleksandra Ćorovića Dimitrijeva (koji je tada imao 23 godine). Radi se o gore spomenutom „građaninu Dubrovnika“ koji je usprkos tako strašnoj navodnoj presudi, jednostavno pušten, a njegovo ime na plakatu poslije toga su precrtavali, što je čvrsti dokaz da suđenja nije ni bilo!
Čudno je da je već 1945. bilo ljudi koji su vidjeli istinu, a Jakić i njemu slični „sadašnji antifašisti“ ne vide to ni danas, nego ponavljaju komunističke laži iz 1944.

Franjevački samostan Male braće
Dubrovnik
fra Stipe Nosić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari