Pratite nas

Religija i Vjera

Uskrsna čestitka sisačkog biskupa Vlade Košića

Objavljeno

na

Dragi vjernici, draga braćo i sestre, dragi gledatelji, slušatelji i čitatelji,

Uskrs je! Blagdan koji je početak novog svijeta, početak novog eona, početak života. Slavi se prvi dan prema židovskom tjednom redu dana, u onaj isti dan kada je Bog stvorio svijet, jer taj dan je Krist uskrsnuo da bi tako označio novo stvaranje, početak novog svijeta. Taj dan je ujedno i osmi dan jer označuje puninu svih dana, dovršenje i vječni odmor, mir u Bogu, život u punini. Dan Gospodnji, kod nas zvan „nedjelja“, dan je uskrsnuća Kristova. Zato je svaka nedjelja spomen Uskrsa, mali Uskrs, predokus neba i novog, uskrsnulog života.

„Da Krist nije uskrsnuo, uzalud je vjera vaša“, poručuje sveti Pavao Korinćanima (1 Kor 15,14). Također i svima nama, kršćanima. Uskrsnuće je temelj naše vjere, bez uskrsnuća mi ne bismo bili kršćani, naša nada bila bi bez utemeljenja. Ali Krist jest uskrsnuo i to je razlog ne samo da njega slavimo, nego i da se i mi pouzdano nadamo da je Uskrs i naša budućnost. Ali i sadašnjost.

Svjetlost je pobijedila tamu. Svjetlost je Krist i sjaj koji je obasjao tamu svijeta dolazi iz njegova praznog groba. Ta je svjetlost zasjenila rimske vojnike koji su čuvali zapečaćen Isusov grob, i oni su obnevidjeli. Oni su mislili da je pobijedila smrt, zapravo su se potajice i pitali, zašto čuvaju grob u kojem je položen mrtav Isus. Ali veliki svećenici, židovski poglavari, Poncije Pilat i kralj Herod, željeli su biti sigurni da Isus neće pobjeći, da mrtvog Isusa neće ukrasti njegovi učenici. U svakom slučaju bojali su se. Premda je to izgledalo besmisleno, sada možemo reći da je bilo opravdano da su se oni bojali. Ne jer bi bilo moguće da Isusovo mrtvo tijelo nestane, nego zato jer su oni počinili nepravdu: osudili su i ubili pravednika. I zato su njihove savjesti bile uznemirene. Premda svjetlost Isusova uskrsnuća nije obasjala Pilata, Heroda, Kajfu i Anu, ona je takla vojnike. Ta je svjetlost obasjala i apostole Petra i Ivana kad su došli vidjeti prazan grob, ta je svjetlost obradovala žalosnu dušu Marije Magdalene i žena koje su dohrlile na grob, ta je svjetlost obasjala sve apostole i vjernike od tih dana do dana današnjega koji vjerom prihvaćaju Isusovo uskrsnuće. Od tog se događaja živi.

U svakom ljudskom životu ima posebnih trenutaka i događaja od kojih svaki pojedinac koji ga je doživio živi. Za nekoga je to povjerenje koje mu je poklonila draga osoba, za drugoga je to neki potresni sretni ili nesretni događaj, za svakoga je to – dodir otajstva, tajne i zato se od toga živi.

 Od Isusova uskrsnuća živjeli su i žive njegovi učenici. On nas – što je najvažnije – nije više nikada napustio, on, uskrsnuli naš Gospodin, s nama je i vodi nas da bismo i mi s njim pobijedili i prispjeli u Očev dom. Što je to što i mi s njime trebamo pobijediti? To je tama koja vlada ljudskim srcima. Nije to tama zbog nedostatka sunčeve svjetlosti, jer sunce svijetli i kad nas ne obasjava te i kroz oblake i snijeg i kišu priprema zemlju za urod. Nije ta tama ni zbog nestanka električne struje, što nije često, ali nekad se dogodi i tad se osjećamo neobično jer smo naučili da kad okrenemo prekidač, svjetlo obasja mračnu sobu i pokrene računalo i druge električne aparate. Ne!

Tama koja vlada i još uvijek nije protjerana s ovoga svijeta tama je u ljudskim srcima. Kako je to moguće, pitamo se jer smo navikli da danas sve možemo i to brzo riješiti. „Ništa nije dublje od ljudskog srca, tko da ga pronikne“, kaže prorok Jeremija (Jer 17,9). U njemu se rađa dobrota, ali i zloća, u njemu se pokreće svaka i najmanja ljubav, ali u njemu niče i mržnja, iz srca čovječjega – kako sam Gospodin reče – izviru sve nečistoće, jer „ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi – to ga onečišćuje. Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka.“ (Mk 7,15.21-23) – kaže Gospodin.

Sveti Augustin je lijepo izrekao što se dogodilo Kristovim uskrsnućem: Krist je „učinio divnu zamjenu prihvativši našu narav: naše je bilo ono po čemu je on umro, a njegovo je ono po čemu ćemo mi živjeti… Tako je besmrtni mogao umrijeti, tako je htio dati život smrtnicima. Poslije će učiniti svojim dionicima one među kojima je postao kao jedan od njih. Ta mi u sebi nemamo razloga da živimo, a on nije imao u sebi razloga da umre.“

On, koji je besmrtni, on koji je život, on koji je duhovan, postao je čovjekom da bi smrt u našem smrtnom tijelu iskusio te je, kako lijepo veli jedan stari pisac, „smrću smrt usmrtio da nama smrtnicima daruje besmrtnost.“
Pobjeda je to života, pobjeda milosti, pobjeda svetosti, pobjeda radosti, ljubavi i mira! Pobjeda Božja u kojoj i mi ljudi sudjelujemo ako smo dopustili da nas on pobožanstveni…

Molimo uskrsnuloga Gospodina da i nas povede putem uskrsnuća! I to ne samo na kraju našega života i na kraju povijesti čovječanstva, kada će Bog biti „sve u svemu“, nego da predokus vječnosti možemo živjeti i na zemlji. Naš je hrvatski narod već više od 13 stoljeća, otkako je u 7. st. primio kršćanstvo, ostao vjeran svome krsnom savezu, naši su stari vjerovali u uskrsnuće i zato su se borili za „krst časni i slobodu zlatnu“, prolijevajući svoju krv za slobodu i za očuvanje svog kršćanskog identiteta. Bogu hvala opstali smo i danas imamo svoju Domovinu koja je slobodna od vanjskih osvajača, ali još nije slobodna od vlastitih tama i zabluda u kojima luta. Jedno od takvih pitanja je i zlo suvremenog totalitarizma koji nam se nudi, a koji kako naše vodstvo tako i naš narod objeručke prihvaća, a nalazi se na polju odgoja i obrazovanja, na području zakona i pravnog poretka, u što sve više dopuštamo da ulaze moderne zablude i čak perverzije. Naša Domovina neće biti slobodna niti izvana, od vanjskih neprijatelja, ako mi kao ljudi i kršćani ne budemo slobodni u sebi od zala, grijeha, nepravdi, nametnutih pogrešnih ideologija, od nove idololatrije koja kao epidemija zahvaća sve više naroda i država. Mi možemo i moramo tome reći: Ne! Da bismo to bili spremni, potrebno je da dopustimo Kristu uskrsnulome da on vlada našim srcima, da on svojom pobjedom i nas povede u borbu protiv zla i smrti, te s njime nadvladamo i postignemo pobjedu života, istine, ljubavi i mira.

Stoga neka je u našim dušama svjetlost Uskrsa, radost vazmenih blagdana i život vječni da „hodimo u novosti života“ (Rim 6,4).

Christus resurrexit, resurrexit vere! Alleluia!
Krist je uskrsnuo, uistinu je uskrsnuo! Aleluja!
Svima neka je sretan Uskrs!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Mole se Hrvatu fra Augustinu za rješenje političke krize

Objavljeno

na

Objavio

U jeku velike krize u Venezueli narod se moli za zagovor pokojnog hrvatskog misionara fra Augusitna Augustinovića

Prema informaciji Radio Marie Venezuele ovih se dana u župama Capaya, Caucagu i Carizal posebno zaziva ime “malenoga”(niskog rasta) fratra iz bosanske Posavine, jer politička  kriza u Venezueli  poprima sve veće obrise, a narod ovog dijela Venezuele još uvijek pamti njegova svetačka djela i već ga sada smatraju svecem.

U jeku političke krize u Venezueli ondašnji se narod ponovno prisjetio fra Augustina(Ante) Augstinovića, franjevca misionara iz Bosanske Posavine ( rođen 1917. godine u Prijedoru kod Brčkog), koji je davne 1951. godine napustio mjesto profesora Novoga zavjeta u Jeruzalemu i otišao u Venezuelu i tamošnje župe propovijedati Isusa Krista. Njegovo ime ovih se dana često spominje u molitvi  napisanoj 1997. godine, kada je i započeo postupak proglašenja Slugom Božjim od strane tamošnjeg ordinarija.

Naime, sam je fra Augustin u Venezueli proveo 47 godina, a tamo je i umro na glasu svetosti 1998. godine. Uz plodan pastoralni rad (župnikom je u 47 godina bio u tri župe), podizao je škole, bolnice, domove, brinuo se o časnim sestrama, a posebno je poznat po svom književnom i znanstveno-teološkom radu, ali i kao jedan od pokretača malog tečaja kršćanstva  “Cursillo” u Venezueli..

Napisao je veliki broj djela na španjolskom jeziku, a na hrvatski jezik do sada su mu prevedene dvije knjige priča “ Priče iz doline” i “Od obale… do obale”.

Fra Augustin

Fra Augustin

U znanstveno-teološkom smislu posebno mu je cijenjeno djelo “Povijest Isusova”, koje je prevedeno na 32 strana jezika. Izvorno je pisano na španjolskom, a autor ga je osobno preveo na hrvatski jezik. Nekoliko originalnih fra Augustinovih djela na španjolskom jeziku  nalazi se u Republici Hrvatskoj, a u pripremi je i i drugo prošireno izdanje knjige “Malenošću do nebeskih visina”, koja govori o njemu.

Prema informaciji Radio Marie Venezuele ovih se dana u župama Capaya, Caucagu i Carizal posebno zaziva ime “malenoga”(niskog rasta) fratra iz bosanske Posavine, jer politička  kriza u Venezueli  poprima sve veće obrise, a narod ovog dijela Venezuele još uvijek pamti njegova svetačka djela i već ga sada smatraju svecem. Molitva koju mole prevedena je i na hrvatski te glasi:

“Gospodine, Ti si htio da Te upoznamo po ljubljenome Tvome Sinu,

daj nam pravedno živjeti slijedeći Tvoju svetu volju,

te po zagovoru Tvoga vjernoga svećenika, o. Augustina Augustinovića,

koji nam je za života otkrio Tvoje beskrajno milosrđe

i osvojio nam srce sinovskom ljubavlju prema Isusu Kristu,

svom milom prijatelju, udijeli nam tako potrebitu milost za naše dobro

i rješenje političke krize u našoj Venezueli

i po majčinskoj zaštiti Presvete Djevice Marije,

daj da prigrlimo ono što smo primili kao dar i plod Duha Svetoga Tješitelja.

Amen.”

Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Obilježena druga godišnjica smrti prof. Ivančića: Bio je veoma uvjerljiv i proživljen svjedok vjere u Isusa Krista

Objavljeno

na

Objavio

U povodu druge godišnjice smrti prof. dr. sc. Tomislava Ivančića (30. studeni 1938. – 17. veljače 2017.) Matična vrhovna uprava Zajednice Molitva i Riječ i Centar za bolji svijet priredili su u subotu, 16. veljače okrugli stol s temom „Život i djelo Tomislava Ivančića – model i uzor evangelizacije u Crkvi i društvu“.

U dupkom punoj dvorani „Vijenac“ Nadbiskupijskog pastoralnog instituta uz članove obitelji prof. Ivančića, okupili su se i članovi Zajednice Molitva i Riječ pristigli iz cijele Hrvatske i europskih zemalja. Događaj je bio prigoda u prvom redu putem osobnih svjedočanstva podsjetiti se na ulogu koju je prof. Ivančić imao u evangelizaciji, ali i u pokoncilskim gibanjima Crkve u Hrvata.

Sisački biskup Vlado Košić progovorio je o prof. Ivančiću kao njegov student, ali je odlazio i na vjeronauk u Frankopansku, a sudjelovao je i na nekoliko seminara. „Bio je pojava novosti, zanosa, duhovne obnove koju je trebala ta populacija studenata i jednu svjesnu vjeru koju su pronašli u tom druženju i stilu duhovnosti“. Kasnije, kad je postao asistent susretao ga je kao mlađi kolega na KBF-u gdje je prof. Ivančić bio dekan.

Bio je uvjerljiv i proživljen svjedok vjere u Isusa Krista, ali je bio i jednostavan i dobar čovjek pun vjere koju je sam nosio sa svim žarom i pameti srca predavao drugima. Bio je doista svjedok, jer govorio je iz osobnog iskustva, a ne iz naučenog znanja.

Njegove riječi su bile proživljene, bile su uvjerljive i čovjek ga je mogao i želio slijediti. Bio je privlačan, mamio je mlade, ali i starije. Govorio je o Isusu živome, o Bogu živome. Bio je nadasve čovjek pristupačan, uvijek blag, nasmiješen, pronicljiv. S njime se moglo razgovarati, imao je uho za čovjeka, bio je bliz ljudima, možda zato jer je uvijek bio bliz Bogu. Da, bio je bliz Bogu i ljudima, i zato je njegova evangelizacija bila svjedočanstvo koje je pozivalo, privlačilo i ohrabrivalo, rekao je biskup Košić, te zaključio „neka i dalje govori svima nama danas.

Hvala mu na svemu što nam je darovao, svakome od nas i svima Crkvi, i Božjem narodu. Hvala mu i za sve što je pridonio našem hrvatskom narodu za koji se borio da bude bolji, da bude Božji“.

O njegovu utjecaju na svećenike progovorio je vlč. Ivan Jurić. „Znam ga kao velikoga duhovnika hrvatskoga naroda, voditelja duhovnih obnova i duhovnih vježbi. Pokazao je kako doći do Boga, kako s Bogom uspostaviti kontakt i osjetiti da je on tako jednostavan, blizu“. Sam u njegovim knjigama traži nadahnuće, jer je iza njega ostalo puno toga. „Imamo puno toga, puno njegove baštine koju nam je ostavio, i danas nakon dvije godine i ja mu osobno zahvaljujem, vjerujem da to i svi vi ovdje prisutni“ rekao je.

Svoje svjedočanstvo na putu obraćenja izrekao je fr. Ivan Dominik Iličić, OP. On je kao student farmacije počeo odlaziti na kateheze četvrtkom. „Išao sam četvrtkom na susrete i prakticirao stvari koje je on govorio. Kad je govorio o svom iskustvu Boga osjećao sam da su to žive riječi.“ U ovoj prigodi je ukazao i na zanimljivu poveznicu. „Prof. ivančić je jedan od najboljih propovjednika kroz kojega je živa Božja riječ doticala druge ljude i to je crpio iz kontemplacije, a dominikanska karizma je kontemplacija i akcija, tj. biti u studiju i molitvi gdje osluškuješ poticaje za akciju, propovijedanje. Stoga vidim i dominikansku karizmu u životu Tomislava Ivančića, a onda je njegova karizma itekako je moguća u mom životu“.

Potom se okupljenima obratio doc. dr. sc. Tomislav Kovač, jedan o Ivančićevih nasljednika na mjestu pročelnika Katedre fundamentalne teologije KBF-a, koji je bio i njegov student.

Govoreći o njemu kao modelu i uzoru evangelizacije, između ostaloga je naglasio: „bio je duboko ukorijenjen u vjeru i uvjeren i vjeru u Isusu Krista a to je prvi stup evangelizacije. Nadalje, doživio sam ga kao osobu koja nije bila isključiva.

Bio je spreman razgovarati sa svima: kolegama teolozima, s laicima, sa protestantima, pripadnicima drugih vjeroispovijesti, s ateistima, svi su ga jako cijenili. Imao je čvrst i kritički stav prema Crkvi, osobito prema hijerarhiji Crkve koju je iznimno poštivao, ali ju nije idealizirao, bio je svjestan manjkavosti od svjedočanstva do nekih struktura.

Tražio je kriterij autentičnosti življenja kršćanske vjere i kod svećenika i kod vjernika laika, nije se temeljio na autoritetu službe nego na autentičnost življenja vjere“. Spomenuo je i kako je imao povjerenje u vjernike laike i rado s njima surađivao. K tomu „zračio je sigurnošću i mirom, imao je nevjerojatnu sposobnost smirivanja ljudi.

Imao je i sposobnost slušanja, nije puno govorio u privatnim razgovorima, nije nametao svoje odgovore, ali je govorio dovoljno da čovjek sam donese svoj sud svoju odluku. Što znači da je poštivao ljudsku slobodu a kroz to ljudsko dostojanstvo.“ Posebno je naglasio da prof. Ivančić nije vezivao ljude za sebe, već ih upućivao za Kristom. „U njemu nalazimo glavne odlike evangelizacije i evangelizatora: bio je siguran u vjeri, spreman svjedočiti, nije bio isključiv, bio je kritičan, pa i samokritičan, ali je uvijek bio pozitivan i poticao da se ide dalje. Bio je otvoren za dijalog, suradnju, a povrh svega čovjek duboke molitve“, rekao je Kovač.

Svoja svjedočanstva izreklo je i nekoliko članova Zajednice Molitva i Riječ, a program je bio obogaćen audio i video materijalom snimljenim na predavanjima i seminarima prof. Ivančića.

(Sisačka biskupija)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari