Pratite nas

Priče

USKRSNA PRIČA: CRNA OGRLICA

Objavljeno

na

Kiša je cijeli dan padala kao iz kabla, a vlasnik stada, stari Ive, nije htio ovce izlagati ogromnim vodenim kapima. Ovce su žalosno gledale jedna drugu potpuno svjesne da neće ići na polje te da će ovog dana izostati slasni travnati zalogaj. Samo Garu toga dana brige o hrani nisu mučile. Zgrčena je ležala u kutu štale i molećivo dizala glavu kao da veli:  Molim te, Bože moj, pomozi mi da se već jednom ojanjim.

Trebalo joj je to biti prvo janje, pa bez ikakvog iskustva Gara je grčevitim bolovima gurala ne bi li malo janjašce što prije izašlo. Iako u velikim mukama prisjećala se  svoje mladosti. I ona je bila prvo janje svojoj majci. Sjećala se kako ju je mama, sada već pokojna Žuna, lizala i skidala joj sloj s kojim je došla na svijet. Osjećala je tu veliku ljubav i iščekivala sretan trenutak kada će njezino mlado ugledati svjetlo dana. A ona je gledajući svojim malim očicama najprije upoznala hercegovačka polja. Pogled joj se zaustavio na nečemu malom, zelenom. Sve su ju ovce jele. Kasnije kušajući tu tvar shvatila da je sočna i vrlo ukusna. Družila se Gara od tada do danas s milijunima komadića te tvari. Saznala je da ju ljudi zovu trava. No, prije nego što će isprobati  svoju prvu travku Gara je preživjela na majčinom mlijeku. Njena joj je majka, uz pomoć bića koje ide na dvije noge, omogućila da se hrani mlijekom, ali je prije toga dvonogo stvorenje diralo mamino vime i omogućilo maloj Gari pristup slasnim obrocima – majčinom mlijeku. Bilo joj je tada jako interesantno to biće što ide na dvije noge. Sjećala se Gara da je i sama pokušavala hodati na zadnjim a prednje noge držati u zraku. No, bezuspješno. Shvatila je da je dvonogi neka druga vrsta živog stvorenja. Ono je bilo jako dosadno. Sjećala se Gara da je u prvim danima njezinog života „buljilo“, pipkalo, čudilo se… Bio je to čovjek. Njezin gazda. Stari Ive. Kasnije je shvatila da je Ive sve to radio zbog nje i  svih ovaca u stadu. Brinuo se za štalu. Da bude čista i prozračna. Zimi je pazio da suha trava bude dovoljna zamjena sočnoj . Donosio je vodu, kukuruz. Pazio na nju kada je bila bolesna.

Nikada ne može zaboraviti kako ju je samo hranio mlijekom iz male bočice kada joj se majka razboljela.

–    I jutros me je nešto čudno gledao. Sigurno je osjećao da sam steona, razmišljala je Gara. U tom trenutku nešto je jako „žecnu“ u trbuhu. Iako je osjećala da se nešto miče i jako udara, bojala se da neće izgubiti svoje prvo janje.

Iako je njen dragi bio istovremeno i dragi drugih 300 ovaca, Gara je osjećala njegovu privrženost. Cijelo je vrijeme stojao u blizini i gledao što se s njom događa . Crni je bio glavni frajer u stadu. Bila su tu još petorica kolega, koji su imali zadatak biti očevima malim janjićima. No, sve su ovce poželjele biti „male od Crnog“. Bio je poseban ovan. Nije mario za ovčijim pogledima. Bio je nekako neizainteresiran. Znao  je da „žene“ ponekad glume da ne vole odlučne, ponosne i prkosne. Iako nije bio neke „prevesele“ naravi morao je glumiti, jer je shvatio da je to dobitna kombinacija. I nije bio u krivu.

Kao da su kišne kapi dosegle vrhunac silaska s nebesa u trenutku kada je Gara osjetila da nešto izlazi iz nje. „O,mislila je, sada će me manje boljeti.“ Mislila je da će zapljusnuti val olakšanja. No, i dalje su nasrtaji udaraca u trbuhu bili nesnošljivi, iako je krajičkom oka primijetila da je na svijet donijela predivno bijelo janje s crnim ovratnikom. Izgledalo je kao da mu je netko ogrlicu za vrat svezao. „Oh, lijepo moje malo janje. Kako je samo lijepo!“, pomislila je. U trenutku najljepših osjećaja bolovi u trbuhu postajali su jači i prijetili da će ju ubiti. Ponovno je legla. Osjetila je da opet nešto izlazi iz nje. U prvom trenutku je osjetila veliko olakšanje, jer je ugledala još „jedno zlato mamino“.

Na svijet je donijela najljepše blizance, kakve su ostale ovce samo mogle sanjati. Bili su od prve minute svojega života ukrašeni predivnom crnom ogrlicom. Bili su isti. Nije bilo gotovo nikakve razlike među njima. Jedina razlika bila je u spolu. Jedno je bilo –  muško, a drugo – žensko.„To samo Crni može uraditi“, pomislila je Gara. Njih dvoje, oboje crni kao gar, a janjići bijeli kao snijeg, i da nije bilo te crne ogrlice, doista bi se moglo zapitati –  čiji su uopće? U tom trenutku osjetila je još jednu jaku bol. Jako se uplašila ugledavši ogromnu količinu krvi koja je izlazila iz njenog tijela.

Ubrzo je ostala bez svijesti. Dok je stari Ive stigao, već se bila preselila u „carstvo snova“.

Kad je stigao, gazda stada gledao je Garu. Svašta je vidio u ovih svojih sedamdeset godina, ali ovakvu sudbinu još nikada. Pomislio je: „ Teška je sudbina majki. Muče se s muževima, potom nose svoje mladunce, a pritom i ne osjete sreću majčinstva“. Sjetio se svoje stare Mare. „Djecu je othranila, često i bolesna bila, a, eno je, i dalje je  vesela, sretna i mila“. U glavi mu je sinula ideja: „Uzet ću janjad. Odnijeti ih kući. Uzet ću mlijeko drugih ovaca i dati Mari da male nahrani“.

Suza iz oka kanula je niz obraz starog dobričine, kada je osjetio majčinsku moć u trenutku Marinog hranjenja malih janjića. Znao je starina da će ovi janjci biti nešto posebno. Nježno a čvrsto držala je Mara u svojim staračkim rukama janjce i u mala usta stavljala dudu od bočice zamišljajući da hrani neko od svojih petoro djece. Smiješila se. Posmatrajući ju još je jednom stari Ive pustio suzu. Sjetio se svoje djece. „Eh, kako je bilo lijepo kad su bili mali. Hranio sam ih i pazio. Mučio se za njih. Dekom pokrivao kad su spavali, ali sam znao da su dobro. A danas? Danas ih nema. Svi su daleko. Da mi makar unučiće donesu da ih vidim barem za Uskrs. Prokleta Amerika!“ – izletjela je  psovka kao iz topa.

Dvoje malih janjića i danas su na životu. Othranjeni su mlijekom drugih ovaca. Svoju majku, eto, nisu niti upamtili. Tek je crna ogrlica na njihovim vratovima odavala pripadnost i porijeklo, a mirnoća i umiljatost bile su dovoljne osobine da ih  starac još drži  žive. I stara je Mara još na životu. Često hrani male siročiće i u njihovu pojavu ugrađuje majčinsku ljubav, koju im je zloguka sudbina u trenutku rođenja bila otela.

Anto Pranjkić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Sanjali su hrvatsku slobodu – Priča o škriparu Boži Soldi i mučki ubijenim djevojkama Ivi i Šimi

Objavljeno

na

Objavio

foto: Bljesak.info

Svetom misom zadušnicom i polaganjem vijenaca u nedjelju, 16. rujna 2018. godine, na Mosoru je obilježena 72. obljetnica smrti škripara koji su mučki ubijeni na tom mjestu 18. rujna 1946. godine.

Na Mosoru su toga kobnoga dana život izgubili Marijofil Mandić, Zlatko Ćavar, Jure Zovke, Božo Hrkać, Jakiša Alpeza, Vidak Prskalo, Veselko Rezić, Ivan Jurčić, Ivan Kolobarić i Ivan Katura. Svi su bili iz širokobriješkog kraja i okolice, a za njihova ubojstva nitko nikada nije procesuiran.

Golobradi mladići u škriparima

Križari ili škripari, kako su ih nazivale komunističke vlasti, bili su pripadnici manjih skupina hrvatskih vojnika i civila koji su po završetku Drugog svjetskog rata odbijali priznati novu vlast. Sve do sredine pedesetih godina, skrivajući se u brdima i kamenjaru, odnosno tzv. škripinama, gerilskim načinom otpora stvarali su brojne probleme i predstavljali trn u oku tadašnjoj komunističkoj vlasti. Riskirajući vlastite živote vjerovali su kako će doći do prevrata i sloma partizana i komunista, piše Ivan Kraljević/Bljesak.info

O njihovim hrabrim i lukavim djelovanjima ispričane su brojne priče, a neke od njih i više od pola stoljeća kasnije vrlo se često prepričavaju mlađim naraštajima. Jedna od takvih priča jest ona o škriparu Boži Soldi (Franinom) rođenom 1930. godine i njegovim prijateljima Stipi Soldi (Centinom) i Mili Ćoriću (Ludvigovom) koji su kao golobradi mladići otišli u križare (škripare) u nadi kako će zajedničkim djelovanjem doprinijeti rušenju novonastale komunističke vlasti.

Svoje vatrenom krštenje imali su s jugoslavenskom komunističkom tajnom policijom (OZNA) u posuškim Vinjanima 1947. godine kada je Bože Soldo teže ranjen u usta. Kada su ga nekoliko dana kasnije njegovi suborci pronašli u blizini spomenutog mjesta, Božine rane već su bile pune crvi, a tijelo iznemoglo. Svjedoci toga događaja svjedoče kako su među sobom govorili: „Gotov je, ta vidite da je na njega kidisala živina“. No, vjerovali su u najbolje!

Iznimnom hrabrošću i neutaživom željom za životom, uz pomoć suboraca i prijatelja, Bože se uspio dovući do Zovkine ograde i Dumove jame u blizini rodnih Dobrkovića. Tamo se kanio kriti i rane vidati, a obitelj mu je krišom donosila hranu i zavoje za previjanje rana. Sanitetskim materijom opskrbljivale su ga sestra Iva i kolegica joj Šima Topić iz susjednih Oklaja. Obje su radile u Duhanskoj stanici i svaki bi dan po završetku posla navraćale do gradske apoteke i uzimale potrebni materijal.

Mučko ubojstvo djevojaka koje nisu surađivale s „narodnom vlašću“

Međutim, vrlo česti odlasci u nabavku sanitetskog materijala Ivi i Šimi doveli su OZNA-u za vrat. Obavještajcima su postale sumnjive i stalno su ih pritiskali da priznaju kome nose hranu i sanitetski materijal. Kako su se djevojke branile šutnjom i nisu htjele otkriti istinu o Boži i njegovim suborcima, pripadnici OZNA-e su ih kišnoga i prohladnoga prijepodneva 2. prosinca 1947. godine izveli s posla iz Duhanske stanice i doveli pred Šiminu rodnu kuću u Oklaje.

Na njihovom su primjeru pripadnici OZNA-e mještanima Oklaja i preseljenim Dobrkovćanima (prognanici, muađeri) htjeli pokazati što će i kako sljedovati one koji ne budu surađivali s „narodnom vlašću“. Djevojke su svezali žicom i rafalnom paljbom po cijelom tijelu ugasili njihova mlada tjelesa. U tom strašnom i bezumnom času Ivina majka Matija ležala je teško bolesna i ne sluteći kakvo se zlo s njezinom Ivom i kolegicom joj Šimom dogodilo.

O kakvom je svirepom zločinu riječ svjedoči podatak kako je mozak koji se prosuo iz njihovih masakriranih glava u bukaru pokupio susjed Jure Perko (Božin) kako isti ne bi postao hrana životinjama. Zbog prijetnji OZNA-inih dužnosnika lokalno stanovništvo nije smjelo ni razmišljati o njihovom sprovodu i kršćanskom pokopu u groblje. Djevojke su pokopane na mjestu zločina u grobnu raku koju su iskopali Pero Marušić-Lovrić iz Ćoše i Andrija Topić iz Oklaja, a njihovo je vječno počivalište dugo vremena prekrivala drača.

Ivino i Šimino grobno mjesto – foto: Bljesak.info

Ivino i Šimino grobno mjesto vrlo je brzo postalo mjesto okupljanja i znatiželjnika i molitelja koji su vršili „skrivena hodočašća“. Sedamdesetih godina prošloga stoljeća pohodi na grob nesretnih djevojaka postali su manje skroviti. Tome je ponajviše doprinio Vlado Šušak – Šušterović koji je na zavjet odlučio grob dviju mučenica obnoviti i ograditi, najprije drvenom ogradom, a onda početkom devedesetih godina aluminijskom konstrukcijom kada je grob i dobio svoj konačni izgled.

Za Svi Svete 2003. godine podignuta spomen ploča

Upravo zahvaljujući hrabrosti i odlučnosti mučki ubijenih djevojaka, Bože Soldo je uspio preživjeti teške ozljede zadobivene u okršaju s pripadnicima OZNA-e. Iako je ostao bez braće Ivana i Mile koji su nestali u ratu te sestre Ive koja je svoj život položila za njegov život, smogao je snage krenuti dalje u život i nastaviti sanjati hrvatsku slobodu. Početkom 1955. godine oženio se Anicom Naletilić iz Oklaja s kojom je podigao šestero djece Ivu, Ivana, Maricu, Jasnu, Ružicu i Juliju.

U rano proljeće 2003. godine Bože je Soldo okončao svoj ovozemaljski život. No, sasvim je sigurno posljednje godine svoga života proveo u puno vedrijim i radošću svojih najmilijih ispunjenim danima, nego su bili njegova djetinjstva i odrastanja. U spomen na njegovu tešku životnu priču uoči Svih Svetih iste je godine njegov zet Miljenko Kraljević iz Mokroga na grobno mjesto njegove seste Ive i prijateljice joj Šime postavio granitnu ploču s nadnevkom rođenja i smrti mučki ubijenih djevojaka.

Njihovo je grobno mjesto do današnjeg dana postalo stjecište brojnih sumještana, rodbine i prijatelja koji ga redovito obilaze i na njemu pale svijeće moleći se za njihov pokoj u vječnom počivalištu.

Ivan Kraljević/Bljesak.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Priče

Vera Primorac: U početnom krugu

Objavljeno

na

Objavio

Proljeće u Mostaru
Proljeće u Mostaru

Sama sam. Sjedim  pred TV ekranom. I sa strepnjom pratim najnovije vijesti … Moji su već otišli spavati, iako je još rano. A ja kao na iglama. Bdijem i osluškujem. Ni san mi nikako ne dolazi na oči.  Nemirna sam. Osjećam se kao u nekakvoj mišolovci. Idem iz sobe u sobu, pa u WC, pa s kauča na fotelju… i s fotelje na kauč.

Odjedanput mi neka muka u želudcu. Trčim u WC i izbacujem svu onu gorčinu i sav onaj jad koji mi se skupio u praznom stomaku. Jer od muke, u ovih zadnjih nekoliko dana, ne mogu ni jesti ni piti.

Nekakav se nemir uvukao u  mene.

Sve mi smeta.

Svega se plašim.

Od svega strepim.

Smeta mi i ova neprirodna tišina koja  samo što ne eksplodira. Tako neuobičajena za ovo doba godine. I za ove rane večernje sate.

Ta, ljudi bi trebali, kao i uvijek dosad, šetati… Sastajati se.

Proljeće je!!! Proljeće je u Mostaru.

I svjetlost je  … nekada bila.

U Mostaru.

***

Ali nigdje, nigdje na ovome svijetu, nije bilo toliko svjetlosti i sunca, toliko topline i mirisa, kao u mome rodnom gradu.

Jer, sunce je, ovdje, kažemo mi Mostarci, zastalo na tren. I ovdje ostalo zauvijek.

I sve je ovdje, nekako, drugačije. Nestvarno.

I obavijeno aurom neke djevičanske nevinosti i čistoće.

 

A svjetlost u tebi. Svjetlost oko tebe.

Uvlači ti se u dušu … Budi te jutrom. Mazi po licu.

Usporava pokrete.

I ublažava oštrinu naravi pa nekako sav treperiš… od silne dragosti.

I svi su ti ljudi bliski i dragi.

Kao rod rođeni.

Zato bi,  svatko od nas, i drugima darovao svu tu ljepotu.

I ozario lice… Njegovim osmjehom.

Jer- moj grad i osmijeh ima!

I smiješi se svakome tko dolazi čistoga srca i otvorene duše.

I svakome pruža ruke…

I prima ga u zagrljaj.

 

E-e-e-e-, proljeće! Proljeće u Mostaru!!!

 

Vrijeme je to kada sve oživi i probudi se; kada zašumi Neretva; kada zamiriše behar(cvijet) na voćkama.

Kada ljudi nahrupe iz kuća na ulice, pa kao da su izmiljeli iz čahura, preobraze se.

Ispruže suncu na pozdrav.

I dovikuju se, pričaju glasno, pjevuše…

„Što te nema, što te nema.

Rumen istok kad zarudi

I duša se miru sprema…

Što te nema? Što te nema?“

 

Odjekivala je, tako, svakog proljeća    pjesma i  vrvio život ulicama. Jer, proljeće je uvijek bilo i jest… vrijeme ljubavi.

Vrijeme kada se mladi vole. I s proljećem u Mostaru, žive svoje proljeće.

 

A gdje li je sve to sada nestalo?

Gdje li je sada nestala sva ona svjetlost?

 

I što ove spodobe ovdje traže?

 

Oni za takvo što ni ne znaju!

Oni umjesto ljubavi, siju mržnju.

Umjesto radosti, donose tugu i očaj.

Umjesto života, ostavljaju pustoš .

I zgarišta … I pepeo… I smrt…

***

Ali, moram iskreno priznati, još od prvog trena, nakon moga povratka, nisam se osjećala baš onako opušteno, kao što sam se uvijek osjećala, u mome rodnom gradu. Sve mi je bilo isto, a opet sve nekako drugačije. Nestala je ona toplina s kojom te je, nekada prije, grad dočekivao.

 

Širio ruke. Blistao od blagosti i sreće zbog

tvoga ponovnog vraćanja.

Vraćanja u osunčana jutra.

Vraćanja baščama,

ulicama,

beharu,

mirisima…

I šetnjama Ilićima, Cimom, Barama…

 

I poznatim i dragim stazama djetinjstva. Gdje ti je sve blisko i drago.

I tvoje.

Dok ti se on, tvoj grad smiješi. I usta mu od uha do uha. Sav ozaren. Jer si mu se vratio.

A sada?

A sada i nebo sivo. Pritislo…

Olovno, neprijateljsko. I sumorno.

Nigdje ni sunca ni svjetlosti.

 

***

Hodam žurno mojom ulicom do prve trgovine. Nesigurno i oklijevajući.

I osjećam kako mi tlo izmiče pod nogama. Jer, sva treperim od nekakve slabosti.

I opet me pritisnula ona ista zebnja. Onaj isti strah i nelagoda.

Rat!!! Rat je i ovdje!

 

A, oni nas vrebaju, s mržnjom

I drže na nišanu

Netremice

Ušančeni u svom strahu

Mjere i odmjeravaju

Preko topovske i snajperske cijevi

Uzduž  i upoprijeko

Nevidljivi i skriveni

Od naših pogleda

Procjenjuju nam

Našu težinu i dob

Našu širinu i visinu

 

Našu podobnost

I našu nepodobnost

Naš Život Našu smrt

I našu

Opstojnost

A kada im i to dosadi

Igraju se

Hoću-Neću

Pa kom opanci

Kom obojci

 

Slutila sam to. Ali nisam htjela vjerovati, niti to priznati sama sebi.

Nadala sam se. I još se uvijek nadam…

‒ Ali rat je…rat je, moja Lucija!!! Oni ti samo čekaju znak za početak pa da se na nas sruče! Pa, zar ne vidiš, jadna ti tvoja majka, kako su se već načičkali i ušančili po okolnim brdima?

A ti, kao kakva naivna glupača, još uvijek trubiš o tome, hoće li ga ili ne će biti.

Ta, prozor tvoje učionice gleda ravno u njihove topovske cijevi, uperene točno prema tvojoj školi. I prema tvome Mostaru.

 

U početnom smo krugu pakla!!!

 

Vera Primorac/ Ulomak iz romana koji uskoro izlazi iz tiska

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari