Pratite nas

Priče

USKRSNA PRIČA: CRNA OGRLICA

Objavljeno

na

Kiša je cijeli dan padala kao iz kabla, a vlasnik stada, stari Ive, nije htio ovce izlagati ogromnim vodenim kapima. Ovce su žalosno gledale jedna drugu potpuno svjesne da neće ići na polje te da će ovog dana izostati slasni travnati zalogaj. Samo Garu toga dana brige o hrani nisu mučile. Zgrčena je ležala u kutu štale i molećivo dizala glavu kao da veli:  Molim te, Bože moj, pomozi mi da se već jednom ojanjim.

Trebalo joj je to biti prvo janje, pa bez ikakvog iskustva Gara je grčevitim bolovima gurala ne bi li malo janjašce što prije izašlo. Iako u velikim mukama prisjećala se  svoje mladosti. I ona je bila prvo janje svojoj majci. Sjećala se kako ju je mama, sada već pokojna Žuna, lizala i skidala joj sloj s kojim je došla na svijet. Osjećala je tu veliku ljubav i iščekivala sretan trenutak kada će njezino mlado ugledati svjetlo dana. A ona je gledajući svojim malim očicama najprije upoznala hercegovačka polja. Pogled joj se zaustavio na nečemu malom, zelenom. Sve su ju ovce jele. Kasnije kušajući tu tvar shvatila da je sočna i vrlo ukusna. Družila se Gara od tada do danas s milijunima komadića te tvari. Saznala je da ju ljudi zovu trava. No, prije nego što će isprobati  svoju prvu travku Gara je preživjela na majčinom mlijeku. Njena joj je majka, uz pomoć bića koje ide na dvije noge, omogućila da se hrani mlijekom, ali je prije toga dvonogo stvorenje diralo mamino vime i omogućilo maloj Gari pristup slasnim obrocima – majčinom mlijeku. Bilo joj je tada jako interesantno to biće što ide na dvije noge. Sjećala se Gara da je i sama pokušavala hodati na zadnjim a prednje noge držati u zraku. No, bezuspješno. Shvatila je da je dvonogi neka druga vrsta živog stvorenja. Ono je bilo jako dosadno. Sjećala se Gara da je u prvim danima njezinog života „buljilo“, pipkalo, čudilo se… Bio je to čovjek. Njezin gazda. Stari Ive. Kasnije je shvatila da je Ive sve to radio zbog nje i  svih ovaca u stadu. Brinuo se za štalu. Da bude čista i prozračna. Zimi je pazio da suha trava bude dovoljna zamjena sočnoj . Donosio je vodu, kukuruz. Pazio na nju kada je bila bolesna.

Nikada ne može zaboraviti kako ju je samo hranio mlijekom iz male bočice kada joj se majka razboljela.

–    I jutros me je nešto čudno gledao. Sigurno je osjećao da sam steona, razmišljala je Gara. U tom trenutku nešto je jako „žecnu“ u trbuhu. Iako je osjećala da se nešto miče i jako udara, bojala se da neće izgubiti svoje prvo janje.

Iako je njen dragi bio istovremeno i dragi drugih 300 ovaca, Gara je osjećala njegovu privrženost. Cijelo je vrijeme stojao u blizini i gledao što se s njom događa . Crni je bio glavni frajer u stadu. Bila su tu još petorica kolega, koji su imali zadatak biti očevima malim janjićima. No, sve su ovce poželjele biti „male od Crnog“. Bio je poseban ovan. Nije mario za ovčijim pogledima. Bio je nekako neizainteresiran. Znao  je da „žene“ ponekad glume da ne vole odlučne, ponosne i prkosne. Iako nije bio neke „prevesele“ naravi morao je glumiti, jer je shvatio da je to dobitna kombinacija. I nije bio u krivu.

Kao da su kišne kapi dosegle vrhunac silaska s nebesa u trenutku kada je Gara osjetila da nešto izlazi iz nje. „O,mislila je, sada će me manje boljeti.“ Mislila je da će zapljusnuti val olakšanja. No, i dalje su nasrtaji udaraca u trbuhu bili nesnošljivi, iako je krajičkom oka primijetila da je na svijet donijela predivno bijelo janje s crnim ovratnikom. Izgledalo je kao da mu je netko ogrlicu za vrat svezao. „Oh, lijepo moje malo janje. Kako je samo lijepo!“, pomislila je. U trenutku najljepših osjećaja bolovi u trbuhu postajali su jači i prijetili da će ju ubiti. Ponovno je legla. Osjetila je da opet nešto izlazi iz nje. U prvom trenutku je osjetila veliko olakšanje, jer je ugledala još „jedno zlato mamino“.

Na svijet je donijela najljepše blizance, kakve su ostale ovce samo mogle sanjati. Bili su od prve minute svojega života ukrašeni predivnom crnom ogrlicom. Bili su isti. Nije bilo gotovo nikakve razlike među njima. Jedina razlika bila je u spolu. Jedno je bilo –  muško, a drugo – žensko.„To samo Crni može uraditi“, pomislila je Gara. Njih dvoje, oboje crni kao gar, a janjići bijeli kao snijeg, i da nije bilo te crne ogrlice, doista bi se moglo zapitati –  čiji su uopće? U tom trenutku osjetila je još jednu jaku bol. Jako se uplašila ugledavši ogromnu količinu krvi koja je izlazila iz njenog tijela.

Ubrzo je ostala bez svijesti. Dok je stari Ive stigao, već se bila preselila u „carstvo snova“.

Kad je stigao, gazda stada gledao je Garu. Svašta je vidio u ovih svojih sedamdeset godina, ali ovakvu sudbinu još nikada. Pomislio je: „ Teška je sudbina majki. Muče se s muževima, potom nose svoje mladunce, a pritom i ne osjete sreću majčinstva“. Sjetio se svoje stare Mare. „Djecu je othranila, često i bolesna bila, a, eno je, i dalje je  vesela, sretna i mila“. U glavi mu je sinula ideja: „Uzet ću janjad. Odnijeti ih kući. Uzet ću mlijeko drugih ovaca i dati Mari da male nahrani“.

Suza iz oka kanula je niz obraz starog dobričine, kada je osjetio majčinsku moć u trenutku Marinog hranjenja malih janjića. Znao je starina da će ovi janjci biti nešto posebno. Nježno a čvrsto držala je Mara u svojim staračkim rukama janjce i u mala usta stavljala dudu od bočice zamišljajući da hrani neko od svojih petoro djece. Smiješila se. Posmatrajući ju još je jednom stari Ive pustio suzu. Sjetio se svoje djece. „Eh, kako je bilo lijepo kad su bili mali. Hranio sam ih i pazio. Mučio se za njih. Dekom pokrivao kad su spavali, ali sam znao da su dobro. A danas? Danas ih nema. Svi su daleko. Da mi makar unučiće donesu da ih vidim barem za Uskrs. Prokleta Amerika!“ – izletjela je  psovka kao iz topa.

Dvoje malih janjića i danas su na životu. Othranjeni su mlijekom drugih ovaca. Svoju majku, eto, nisu niti upamtili. Tek je crna ogrlica na njihovim vratovima odavala pripadnost i porijeklo, a mirnoća i umiljatost bile su dovoljne osobine da ih  starac još drži  žive. I stara je Mara još na životu. Često hrani male siročiće i u njihovu pojavu ugrađuje majčinsku ljubav, koju im je zloguka sudbina u trenutku rođenja bila otela.

Anto Pranjkić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Priče

ŠTAMBULJSKI ARZUHAL jednočinka

Objavljeno

na

Objavio

Pojave:
PRODAVAČICA
KUPAC
SINIŠA POSARIĆ
 
Možda jesam budala, jer ima ljudi u nas i u “regijonu” koji misle da su sve Hrvatice i svi Hrvati budale. Ali da bih stvarno bio budala, treba zaslužiti takvu “čast”, no, ja se ne dam, takvu “čast” ne prihvaćam pa neka divljaju koliko im drago. Da je samo u “regijonu” tako, ma baš me briga, nego ovdje oko nas – u Hrvatskoj – ima, ..ba te led, ljudi koji iz svojih posve praznih misli izvuku toliko ispraznica da bih najradije pljuskao, fliskao, šamarao, čepao. Ali ne mogu, ne ću, jer zašto se ponižavati zbog bedastih i neodgovornih osoba? Bolje ih je prikazati onakvima kakvi jesu – gluhi, nijemi i slijepi!
 
SINIŠA POSARIĆ: Dobar dan!
PRODAVAČICA (kratko me je pogledala): Dobar dan i Vama!
KUPAC (trzne se, gleda u mene)
 
SINIŠA POSARIĆ: Dajte mi proizvod od brašna.
PRODAVAČICA: Kakav proizvod od brašna?
KUPAC (zjenice mu se šire)
SINIŠA POSARIĆ: Eno onaj komad.
PRODAVAČICA: Kruh ili pecivo?
SINIŠA POSARIĆ: Ovo drugo.
PRODAVAČICA: I što još?
 
SINIŠA POSARIĆ: Deset deka mesne prerađevine.
PRODAVAČICA: Koje mesne prerađevine?
SINIŠA POSARIĆ: Ovo dolje, izgleda fino i jeftino.
PRODAVAČICA: Parizer ili Tirolska?
SINIŠA POSARIĆ: Ovo drugo.
PRODAVAČICA: I što još?
 
SINIŠA POSARIĆ: Deset deka mliječne prerađevine.
PRODAVAČICA: Kakve mliječne prerađevine?
SINIŠA POSARIĆ: Pa ovo dolje, vidim da je na akciji, izgleda svježe.
PRODAVAČICA: A, sira biste. Ovaj je jako fin, ja si ga uzmem za doma. Još nešto?
SINIŠA POSARIĆ: Dva konzervirata napitka od hmelja.
PRODAVAČICA: Molim?
SINIŠA POSARIĆ: One dvije tamo od 5 %.
PRODAVAČICA: Dva piva, a koje ćete? “Ožujsko” ili “Beks”?
SINIŠA POSARIĆ: Ovo drugo, jer ovo prvo pije Mile Kekin!
PRODAVAČICA: Tko je taj?
 
SINIŠA POSARIĆ: Pjevač koji vodi skupinu koja se naziva “Hladno pivo”; morat će promijeniti ime skupini.
PRODAVAČICA: Ništa ne razumijem… Što ćete još?
SINIŠA POSARIĆ: Duhanski proizvod.
PRODAVAČICA: Koji, kakav duhanski proizvod?
SINIŠA POSARIĆ: Kutiju onoga što ne smijemo spominjati.
PRODAVAČICA: Nemojte me zajebavati, recite koje želite!
SINIŠA POSARIĆ: Pa kutiju, kutijicu za pušenje; evo ona tamo.
PRODAVAČICA: Evo. Ali ne razmijem zašto vi još uvijek pušite? To nije zdravo.
SINIŠA POSARIĆ: To je moja stvar.
PRODAVAČICA: To je Vaš problem.
KUPAC: Moj nije, ja ne pušim.
 
SINIŠA POSARIĆ: A tko je Vas išta pitao?
KUPAC: Vi pušači trujete zrak oko sebe. Ja uvijek kažem…
SINIŠA POSARIĆ: A koga zanima što Vi kažete, ha? Mislite da mene zanima što vi mislite, na primjer o pušačima?
PRODAVAČICA: Ma dajte ljudi…
 
KUPAC: Ja se ne ću svađati s Vama, gospodine.
SINIŠA POSARIĆ: I bolje Vam je, gospodine. Gledajte svoja posla.
KUPAC: E, kuda ide ovaj svijet kada više niti ne smijemo reći što mislimo.
SINIŠA POSARIĆ: Samo nemojte misliti na mene.
PRODAVAČICA: Dajte, molim vas…
KUPAC: Gospodine, zašto ometate prodavačicu u poslu, a zašto ja čekam da vi obavite kupnju?
SINIŠA POSARIĆ: Gospodine, zašto samo gledate, a ništa niste izabrali? Kupujete li ili uhodite kupce?
KUPAC: Gospodine…?
 
PRODAVAČICA: Gospodin ovdje svaki dan kupuje.
SINIŠA POSARIĆ: Gospodin zabada nos u tuđe poslove.
KUPAC: Nečuveno…

PRODAVAČICA: Ali recite mi iskreno, gospodine, zašto ste onako govorili; “proizvod od brašna”, pa “mliječna prerađevina”, pa…
SINIŠA POSARIĆ: “Mesna prerađevina”, “konzervirani proizvod od hmelja”, “duhanski proizvod”? Eto, moramo se na vrijeme prilagoditi skoroj budućnosti. Što prije se prilagodimo, lakše ćemo preživjeti sve ono što nam predviđaju bjelosvjetske i domaće političke mustre.
KUPAC: Eh, sad ćemo o politici…?
PRODAVAČICA: Mene politika ne zanima.
SINIŠA POSARIĆ: E, u tome je naša najveća zaganka.
KUPAC: Što “zaganka”, kakava sad “zaganka”?
 
PRODAVAČICA: Dajte molim vas, sve zajedno 52 kune! Hoćete vrećicu?
SINIŠA POSARIĆ: Može. (Kupcu.) Zaganka je naš hrvatski izraz za “problem”; učimo hrvatski, govorimo hrvatski.
KUPAC: E, svaša, ljudi ljudski, svašta…
PRODAVAČICA: Ja vas ništa ne razumijem. Jel se vi to šalite ovdje s nama? Mislim… znam da je stiglo proljeće, pa promjene, zdravlje, brige, nesanice…
SINIŠA POSARIĆ: Ne, ne, draga i poštovana gospođo, Ova naša Vlada je izglasala tu tzv. “Ratifikaciju Istanbulske konvencije” u kojoj se promiče rodna ideologija.
KUPAC: Ma koga to zanima?
PRODAVAČICA: Pa što onda?

SINIŠA POSARIĆ: Gospođo, Vi ćete jednog dana, a to se bliži, prestati biti majka, mama, mati ili mater, a vaš muž ne će više biti otac, tata ili ćaća – bit ćete roditelj 1 i roditelj 2 ili roditelj A i roditelj B. Eto, već su u Švedskoj odlučili zabraniti ime Božje prvim velikim slovom.
KUPAC: A zašto se Bog mora pisati velikim slovom?
SINIŠA POSARIĆ: Bog je samo Jedan, On je Gospodar svega, Tvorac, Svevišnji.
KUPAC: Pa ako u svijetu znaju zašto to treba tako, onda i mi moramo tako, jer ćemo zaostati.
SINIŠA POSARIĆ: Mi već jesmo zaostali, ali iz posve drugih razloga, gospodine.
KUPAC: Itekako smo zaostali odkako smo se osamostalili.
PRODAVAČICA: Molim Vas, gospodine, nemojmo sad o politici.
SINIŠA POSARIĆ: Niti nakon zamalo tri desetljeća, vi, gospodine, ne možete preboljeti onu propalu državinu, ha?
KUPAC: Nisam ništa rekao!
SINIŠA POSARIĆ: Znadete li uobće što je “rodna ideologija” i da će to doslovno uništiti ovaj nesretni narod? Osim bankara, istospolčad je zavladala svijetom…
KUPAC: Kakva sad “istospolčad”?
 
SINIŠA POSARIĆ: Pederi i lezbijke, travestiti, hermafroditi, queerovci i pedofili.
PRODAVAČICA: Ja se u to ne razumijem i nije me briga za to. Ja samo želim da svima bude dobro.
SINIŠA POSARIĆ: Vi ne razumijete što se u toj odluci skriva?
KUPAC: Oni gore valjda znaju što rade, a Vi se tu nešto pravite pametni
 
SINIŠA POSARIĆ: Jeste li čuli za Martina Armstronga, analitičara, koji je predvidio katastrofalnu ekonomsku propast u razdoblju 2015-75?
KUPAC: Eh, čitao sam o tom tipu u novinama. To je nekakav prevarant koji je svršio u zatvoru!
SINIŠA POSARIĆ: Da, da, “prevarant” koji podučava ekonomiste širom svijeta kako ne nasjedati na udruženi zločinački lobi bankara i sudova! Prepušteni smo sami sebi u neznanju, a voda nam je već do koljena… A ova naša Vlada bavi se tričarijama; prvo tzv. “Kurikulum”, a sada i tzv. “Istanbulska konvencija”! Što mislite što je sljedeće
PRODAVAČICA: Ne zanima me, ja samo radim svoj posao, a oni neka rade svoj posao i riješena stvar.
SINIŠA POSARIĆ: Pa neka nam bude kako vi želite da nam bude. (Kupcu.) I vi, gospodine! KUPAC: Idite s mirom, gospodine.
PRODAVAČICA: Do viđenja, gospodine
 
SINIŠA POSARIĆ: Bog s vama i neka vas odriješi grijeha lijenosti u promišljanju.
 
Tako sam izišao trgovine, a kad bih znao što ono dvoje brbljaju o meni, bio bih sam nečastivi ili njegov rob! Ne želim poživjeti svoj vijek kao neuka i lijena budala, ne želim biti gluh, nijem i slijep.
PS. No, nemojte mi ništa vjerovati, ovo je gotovo sve izmišljeno, mnogo toga sam nadodao nakon stvarnog susreta i kratkog razgovora u jednoj obiteljskoj trgovinici u predgrađu Rijeke.
 
Konac djelo ne krasi
 
Siniša Posarić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Priče

Najstrašnije poglavlje njemačke tragedije u Jugoslaviji – II DIO

Objavljeno

na

Objavio

Još jednu priču koja govori o stanju duše napisao je trogodišnji dječak. Njegov otac nestao je u ratu 1941. godine. Majka je deportirana u Rusiju 1944., a završio je s bakom i djedom u gakovskom logoru, gdje je spavao na slami između njih dvoje.

Helga i Erika dvije su sestre iz Velike Grede (Georgshausen). Jedna je imala četiri, a druga dvije godine kada je njihova baka Katarina Hirsch, na čijoj su brizi ostavljeni, umrla 1945. u logoru Rudolfsgnad. Otac je poginuo na fronti, a majka je deportirana u Sovjetski Savez.

Odvedene su u različita sirotišta u Prilep i Kumanovo u Makedoniji, gdje su uskoro naučile savršeno makedonski i zaboravile njemački jezik. Helga se živo sjeća svega jer su svakog jutra morale pjevati nacionalnu himnu i pozdravljati fotografije drugova Tita i Staljina. Jednog dana bila je samo fotografija druga Tita, bez objašnjenja.

Obje su zadržale njemačka imena, a Helga je imala nadimak “macka” (mačka), jer je bila jedna od najmlađih. Riječ “majka” nikad se nije spominjala, kao da takva riječ ili osoba jednostavno ne postoji. Helga pamti primitak pošiljke od svog ujaka iz Kanade. Nije imala pojma o značenju riječi ujak niti je mogla zadržati ništa od sadržaja u paketu.

Djeca su spavala po troje u jednom krevetu, a svako jutro morala su prati lica u dvorišnom bazenu ispunjenom hladnom vodom. Često su imala iznenadne sastanke. Jedni drugima čistili su kosu od ušiju. Ako su pronađene uši, glava je bila obrijana i očišćena benzinom. Nisu se slavili rođendani, Božić ili Uskrs. Međutim, kada su neki uglednici došli pratiti situaciju u sirotištu, bili su okupljeni, pozdravljajući i pjevajući “Druže Tito”. To je bilo jedino vrijeme kada su dobivali posebnu poslasticu – krišku bijelog kruha. Kakva je to poslastica!

Johann Schetterer iz Schowea (Ravno Selo), sin istoimenog oca i Elisabeth Heinz, pred kraj rata došao je sa svojom majkom u internistički logor Novi Sad u dobi od tri godine. Njegova obitelj bila je poznata kao Schetris, pod kojim je prezimenom i upisan. Nakon majčine smrti prevezen je s drugom djecom 1947. u sirotište u Sloveniji. Godine 1949. stigao je u sirotište Slivnica s Adolfom Hauerom, još jednim djetetom iz sela.

Bilo je to prilično okrutno djetinjstvo. Odgovornost djece, uz školovanje, također je bio rad na poljima i u vrtovima. Morali su brinuti o 12 krava i dosta svinja. Tjelesno kažnjavanje bilo je svakodnevno, a za najmanje nedolično ponašanje hrana bi taj dan bila uskraćena. Godine 1953. Adolf Hauer ponovno se spojio sa svojom obitelji u Njemačkoj, ali zato što je Johannovo ime bilo registrirano kao Schetris (kasnije pisano kao Cetri) i nije znao ni jedno drugo ime. Ostao je u različitim sirotištima i na kraju je završio srednju školu za automehaničara.

Johann je imao 21 godinu kada je konačno otkrio svoje pravo ime tako što je posjetio arhiv Crvenog križa u Beogradu. Tamo je uspio otkriti adresu svog sela i adresu prijatelja iz sirotišta Adolfa Hauera u Njemačkoj. Adolfova starija sestra znala je pravo ime Schetris, a također je bila u kontaktu s Johannovom širom obitelji. Srećom, Johann je doznao očevu adresu i bio je oduševljen što se ponovno sastao s njim 1962. godine.

Njegov otac 1950. godine tražio je svog nestalog sina nakon što je bio oslobođen iz francuskog logora za ratne zarobljenike. Johann je ilegalno prebjegao preko granice i ponovno se sastao s ocem u Austriji.

Drugo siroče je Christian Heinz, rođen 24. ožujka 1940. u Neu Schoweu (Novo Ravno Selo) od Adama Heinza i Philippine Wolf. Filipina je umrla u logoru Jarek 29. prosinca 1945. godine, a njezina trojica sinova Martin, Adam i Christian u dobi od 16, 14 i pet godina bili su u logoru. Christian je kao petogodišnjak odveden u sirotište, a obitelj ga i danas očajnički traži. Adam i Martin pušteni su iz logora i žive u Njemačkoj.

Knjiga “Kinder im Schatten” profesora Gaussa iz 1950. godine, koja je sadržavala 53 svjedočenja očevidaca, započela je pokret za spašavanje djece. Pod pritiskom većine svijeta, posebice Međunarodnog Crvenog križa i drugih organizacija, jugoslavenska vlada nevoljko je uspostavila “ured za repatrijaciju” u Beču, gdje je zaprimila tisuće zahtjeva za nestalom djecom. Tražili su izvornu potvrdu o rođenju, prije nego što bi čak i pogledali papire.

Moramo shvatiti kako je to bila nemoguća situacija. Roditelji su odvedeni iz svojih domova bez obavijesti, sve im je oduzeto osim onoga što je na njima. Godinama boravili u logorima i rudnicima u Sovjetskom Savezu prije nego što su uspjeli doći do slobode i spasiti život.

Titova vlada ustrajala je na tome da se ti zahtjevi i dokumentacija napišu na srpskom, ponekad čak i na ćirilici. Sve su to bile taktike prijevare i odgađanja. Ipak, bilo je izuzetno važno stupiti u kontakt s djetetom, barem u pisanom obliku. Odvojeni su gotovo deset godina od svojih roditelja. Rijetko kad su slova bila važna kao u onim vremenima i situacijama.

Nakon što su neka djeca konačno doznala kamo je njihova majka deportirana, jedna devetogodišnja djevojčica, koja je u vrijeme otmice imala tri godine, pisala je majci: “Draga moja majko, kada mislim na te riječi koje sam rekla: ‘Majko, ne odlazi, a ti si morala ići, to je bila nepodnošljiva bol za tebe i mene’.”

Još jednu priču, koja govori o stanju duše, napisao je dječak od tri godine. Njegov otac nestao je u ratu 1941. godine. Majka je deportirana u Rusiju 1944., a završio je s bakom i djedom u gakovskom logoru, gdje je spavao na slami između njih dvoje. Kad se jednoga jutra probudio, baka i djed bili su mrtvi. Taj dječak poslije je poslan u jedno od sirotišta u Krško. Majka ga je nakon puštanja iz Ukrajine uspjela pronaći odakle joj je pisao na slovenskom: “Draga majko! Bio sam oduševljen što sam primio vaše pismo. Drago mi je što znam da postoji jedna osoba na svijetu koja me voli. Bio sam s djedom i bakom u logoru, ali oboje su umrli iste noći. Tada sam ostao sam!”

Uredila: Cornelia Brandt, pripremio: Željko Hamata/mojahrvatska.vecernji.hr

Propustili ste prvi dio priče?  Pročitajte ovdje

Izvori
Gauss, Adelbert K. “Kinder im Schatten”, 1950.
Geiger, Vladimir (prir.) “Radni logor Valpovo 1945. – 1946. Dokumenti”
Geiger, Vladimir “Logor Krndija 1945. – 1946.”
Geiger, Vladimir “O sudbini folksdojčerske djece u logorima komunističke Jugoslavije”
Gruber, Wendelin “In den Fängen des Roten Drachen. Zehn Jahre unter der Herrschaft Titos”, 1989.
Haltmayer, Josef “Die verlorenen Schwabenkinder”
Hirsch, Helga and Erika, personal letter to the author
Laubach, Andreas “Nur mit meinen Kindern”
Rohrbacher, Leopold “Ein Volk ausgelöscht”
Rohrbacher, Leopold  “Die Ausrotung des Donauschwabentum in Jugoslawien in den Jahren von 1944 bis 1948”, Salzburg, 1949
Rohrbacher, Leopold  “Völkermord der Tito-Partisanen 1944. – 1948.
Schetterer, Johann, personal letter to the author.
Springenschmidt, Karl “Janitscharen? Die Kindertragödie im Banat”, Wien 1978.
Wolf, Brigitte, personal letter to the author

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati