Pratite nas

Priče

USKRSNA PRIČA: CRNA OGRLICA

Objavljeno

na

Kiša je cijeli dan padala kao iz kabla, a vlasnik stada, stari Ive, nije htio ovce izlagati ogromnim vodenim kapima. Ovce su žalosno gledale jedna drugu potpuno svjesne da neće ići na polje te da će ovog dana izostati slasni travnati zalogaj. Samo Garu toga dana brige o hrani nisu mučile. Zgrčena je ležala u kutu štale i molećivo dizala glavu kao da veli:  Molim te, Bože moj, pomozi mi da se već jednom ojanjim.

Trebalo joj je to biti prvo janje, pa bez ikakvog iskustva Gara je grčevitim bolovima gurala ne bi li malo janjašce što prije izašlo. Iako u velikim mukama prisjećala se  svoje mladosti. I ona je bila prvo janje svojoj majci. Sjećala se kako ju je mama, sada već pokojna Žuna, lizala i skidala joj sloj s kojim je došla na svijet. Osjećala je tu veliku ljubav i iščekivala sretan trenutak kada će njezino mlado ugledati svjetlo dana. A ona je gledajući svojim malim očicama najprije upoznala hercegovačka polja. Pogled joj se zaustavio na nečemu malom, zelenom. Sve su ju ovce jele. Kasnije kušajući tu tvar shvatila da je sočna i vrlo ukusna. Družila se Gara od tada do danas s milijunima komadića te tvari. Saznala je da ju ljudi zovu trava. No, prije nego što će isprobati  svoju prvu travku Gara je preživjela na majčinom mlijeku. Njena joj je majka, uz pomoć bića koje ide na dvije noge, omogućila da se hrani mlijekom, ali je prije toga dvonogo stvorenje diralo mamino vime i omogućilo maloj Gari pristup slasnim obrocima – majčinom mlijeku. Bilo joj je tada jako interesantno to biće što ide na dvije noge. Sjećala se Gara da je i sama pokušavala hodati na zadnjim a prednje noge držati u zraku. No, bezuspješno. Shvatila je da je dvonogi neka druga vrsta živog stvorenja. Ono je bilo jako dosadno. Sjećala se Gara da je u prvim danima njezinog života „buljilo“, pipkalo, čudilo se… Bio je to čovjek. Njezin gazda. Stari Ive. Kasnije je shvatila da je Ive sve to radio zbog nje i  svih ovaca u stadu. Brinuo se za štalu. Da bude čista i prozračna. Zimi je pazio da suha trava bude dovoljna zamjena sočnoj . Donosio je vodu, kukuruz. Pazio na nju kada je bila bolesna.

Nikada ne može zaboraviti kako ju je samo hranio mlijekom iz male bočice kada joj se majka razboljela.

–    I jutros me je nešto čudno gledao. Sigurno je osjećao da sam steona, razmišljala je Gara. U tom trenutku nešto je jako „žecnu“ u trbuhu. Iako je osjećala da se nešto miče i jako udara, bojala se da neće izgubiti svoje prvo janje.

Iako je njen dragi bio istovremeno i dragi drugih 300 ovaca, Gara je osjećala njegovu privrženost. Cijelo je vrijeme stojao u blizini i gledao što se s njom događa . Crni je bio glavni frajer u stadu. Bila su tu još petorica kolega, koji su imali zadatak biti očevima malim janjićima. No, sve su ovce poželjele biti „male od Crnog“. Bio je poseban ovan. Nije mario za ovčijim pogledima. Bio je nekako neizainteresiran. Znao  je da „žene“ ponekad glume da ne vole odlučne, ponosne i prkosne. Iako nije bio neke „prevesele“ naravi morao je glumiti, jer je shvatio da je to dobitna kombinacija. I nije bio u krivu.

Kao da su kišne kapi dosegle vrhunac silaska s nebesa u trenutku kada je Gara osjetila da nešto izlazi iz nje. „O,mislila je, sada će me manje boljeti.“ Mislila je da će zapljusnuti val olakšanja. No, i dalje su nasrtaji udaraca u trbuhu bili nesnošljivi, iako je krajičkom oka primijetila da je na svijet donijela predivno bijelo janje s crnim ovratnikom. Izgledalo je kao da mu je netko ogrlicu za vrat svezao. „Oh, lijepo moje malo janje. Kako je samo lijepo!“, pomislila je. U trenutku najljepših osjećaja bolovi u trbuhu postajali su jači i prijetili da će ju ubiti. Ponovno je legla. Osjetila je da opet nešto izlazi iz nje. U prvom trenutku je osjetila veliko olakšanje, jer je ugledala još „jedno zlato mamino“.

Na svijet je donijela najljepše blizance, kakve su ostale ovce samo mogle sanjati. Bili su od prve minute svojega života ukrašeni predivnom crnom ogrlicom. Bili su isti. Nije bilo gotovo nikakve razlike među njima. Jedina razlika bila je u spolu. Jedno je bilo –  muško, a drugo – žensko.„To samo Crni može uraditi“, pomislila je Gara. Njih dvoje, oboje crni kao gar, a janjići bijeli kao snijeg, i da nije bilo te crne ogrlice, doista bi se moglo zapitati –  čiji su uopće? U tom trenutku osjetila je još jednu jaku bol. Jako se uplašila ugledavši ogromnu količinu krvi koja je izlazila iz njenog tijela.

Ubrzo je ostala bez svijesti. Dok je stari Ive stigao, već se bila preselila u „carstvo snova“.

Kad je stigao, gazda stada gledao je Garu. Svašta je vidio u ovih svojih sedamdeset godina, ali ovakvu sudbinu još nikada. Pomislio je: „ Teška je sudbina majki. Muče se s muževima, potom nose svoje mladunce, a pritom i ne osjete sreću majčinstva“. Sjetio se svoje stare Mare. „Djecu je othranila, često i bolesna bila, a, eno je, i dalje je  vesela, sretna i mila“. U glavi mu je sinula ideja: „Uzet ću janjad. Odnijeti ih kući. Uzet ću mlijeko drugih ovaca i dati Mari da male nahrani“.

Suza iz oka kanula je niz obraz starog dobričine, kada je osjetio majčinsku moć u trenutku Marinog hranjenja malih janjića. Znao je starina da će ovi janjci biti nešto posebno. Nježno a čvrsto držala je Mara u svojim staračkim rukama janjce i u mala usta stavljala dudu od bočice zamišljajući da hrani neko od svojih petoro djece. Smiješila se. Posmatrajući ju još je jednom stari Ive pustio suzu. Sjetio se svoje djece. „Eh, kako je bilo lijepo kad su bili mali. Hranio sam ih i pazio. Mučio se za njih. Dekom pokrivao kad su spavali, ali sam znao da su dobro. A danas? Danas ih nema. Svi su daleko. Da mi makar unučiće donesu da ih vidim barem za Uskrs. Prokleta Amerika!“ – izletjela je  psovka kao iz topa.

Dvoje malih janjića i danas su na životu. Othranjeni su mlijekom drugih ovaca. Svoju majku, eto, nisu niti upamtili. Tek je crna ogrlica na njihovim vratovima odavala pripadnost i porijeklo, a mirnoća i umiljatost bile su dovoljne osobine da ih  starac još drži  žive. I stara je Mara još na životu. Često hrani male siročiće i u njihovu pojavu ugrađuje majčinsku ljubav, koju im je zloguka sudbina u trenutku rođenja bila otela.

Anto Pranjkić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Priče

Priča o povratku – Konkretne aktivnosti ulijevaju nadu

Objavljeno

na

Objavio

Svoje dojmove nakon sastanka visokih dužnosnika Vlade Republike Hrvatske s predstavnicima udruga prognanih Hrvata u Banja Luci za naš portal iznosi Ante Ljevar, predstavnik udruge “Stara Rijeka i okolina” i katoličkih  župa općine Sanski Most:

 “Nas je na sastanak pozvao biskup  dr. Komarica preko udruge “Nazaret” a razgovarali smo na teme povratka i obnove i poteškoće u realizaciji istih. Moram reći da sam jako zadovoljan održanim sastankom. Svi smo imali mogućnost iznijeti svoje stavove i čini mi se, da je ovo jedan od, do sada, ozbiljnijih sastanaka održan na ovu temu. Osobno očekujem da ćemo iznaći rješenja i nastaviti suradnju na dobrobit svih”, kazao je Ljevar, koji posebno ističe ogromne probleme pri povratku na području triju Župa: Sanski Most, Stara Rijeka i Sasina, gdje je do prije rata živjelo  2.800 Hrvata ili 8 posto. Najveći problem predstavlja obnova, kaže naš sugovornik i napominje kako od 1995. godine ni jedna kuća nije obnovljena, a podneseno je  iz njegove udruge oko 200 zahtjeva samo u 2013. godini. Interesantno je kako od Federalnog Ministarstva za prognane i raseljene osobe nije stigao niti jedan odgovor na predane  zahtjeve. Međutim, nekoliko je ljudi povratnika s rada u inozemstvu svojim sredstvima obnovilo domove i tamo živi.

 Piše: Anto PRANJKIĆ 

Nedavni sastanak banjolučkoga biskupa dr. Franje Komarice i predstavnika hrvatskih  udruga s prostora Republike Srpske s državnim tajnicima i predstavnicima Ministarstva vanjskih poslova,  Ministarstva regionalnog razvoja i EU fondova održan prije nekoliko dana u Banja Luci odjeknuo je širom banjolučke regije. Naime,  prema riječima nazočnih  radilo se o jednom od, do sada, nabolje organiziranih te sastanaka s konkretnim temama razgovora i rezultatima.

Prema riječima Ante Ljevara, predstavnika Župe Sanski Most i Udruge Stara Rijeka i okolina bila je to prigoda kako bi se mogli iznijeti problemi koji muče povratnike u hrvatskim mjestima na ovom području.

Ante Ljevar

– Nas je na sastanak pozvao biskup  dr. Komarica preko udruge “Nazaret” a razgovarali smo na teme povratka i obnove i poteškoće u realizaciji istih. Moram reći da sam jako zadovoljan održanim sastankom. Svi smo imali mogućnost iznijeti svoje stavove i čini mi se, da je ovo jedan od, do sada, ozbiljnijih sastanaka održan na ovu temu. Osobno očekujem da ćemo iznaći rješenja i nastaviti suradnju na dobrobit svih, kazao je Ljevar, koji posebno ističe ogromne probleme pri povratku na području triju Župa: Sanski Most, Stara Rijeka i Sasina, gdje je do prije rata od živjelo 2.800 Hrvata ili 8 posto od ukupnog broja stanovnika. Najveći problem predstavlja obnova, kaže naš sugovornik i napominje kako od 1995. godine ni jedna kuća nije obnovljena, a podneseno je  iz njegove udruge oko 200 zahtjeva samo u 2013. godini. Interesantno je kako od Federalnog Ministarstva za prognane i raseljene osobe nije stigao niti jedan odgovor na predane  zahtjeve. Međutim, nekoliko je ljudi povratnika s rada u inozemstvu svojim sredstvima obnovilo domove i tamo živi.

– Posebno je alarmantno stanje u mučeničkom selu Briševo, gdje je 1992. godine ubijeno 68 civila, a župna crkva je obnovljena. No,… Mi smo nabavili crkvena zvona za crkvu, ali u crkvi nema električne energije i zvona ne mogu zvoniti. Apsurdno je i to što je vod električne struje u blizini i taj se problem može lako riješiti, ali ne postoji volja, ističe Ljevar i kaže kako je stanje bilo donekle bolje, dok nije umro župnik vlč. Ilija Arlović, koji je svoju župničku dužnost obnašao i za vrijeme rata te stoga imao mnogo nedaća i problema, a bio je i pretučen. Pretpostavlja se da je i  od posljedica kasnije i preminuo.

Iako je stanje na ovom području vrlo teško raduje činjenica da postoje ljudi koji žive na području župe Stara Rijeka. U selu Poljak u zaseoku Zagaj živi i  šest osnovnoškolaca, koji svakodnevno putuju u školu a zbog nepristupačne ceste autobus ne dolazi, pa djeca pješače kilometre do škole. Dolaze iz obitelji Pranjić, Šeić i Grgić.

– To nam je ovdje veliki problem. Naime za uređenje i asfaltiranje  ceste treba nam oko 100 tisuća konvertibilnih maraka. Općina je obećala dati 50 posto, JP Šumarija FBiH 25 posto, a nama je preostalo da potražimo pomoć za preostalih 25 posto sredstava. Čim izradimo Troškovnik za ovaj projekt javit ćemo se i nadležnim u institucijama RH kako bi nam pomogli da riješimo taj prioritetni problem. Inače, vrlo je težak život za nas Hrvate na ovim prostorima. Kada stranac dođe u Bosnu i Hercegovinu, a posebno u Republiku Srpsku, gdje god vidi razrušene i neobnovljene kuće znat će da su to hrvatske kuće, jer mi smo zakinuti i u RS i FBiH. Na sastanku u Banja Luci iznesen je poražavajući podatak kako je obnova hrvatskih kuća u odnosu na srpske u RS 1:12, a u odnosu na bošnjačke u FBIH 1:8, kaže Ljevar i ističe kako mu je sastanak u Banja Luci ulio čvrstu nadu da će se stanje pomaknuti s mrtve točke te da će Hrvati u Republici Srpskoj konačno početi rješavati prioritetne probleme

– Na sastanku smo kod predstavnika iz RH: državne tajnice iz Ministarstva vanjskih poslova Zdravke Bušić, državnog tajnika u Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske Zvonka Milasa, državnog tajnika Nikole Mažara te predstavnice Minsitarstva regionalnog razvoja i EU fondova gospođe Stele Arneri vidjeli spremnost da nam pomognu, ali i konkretne aktivnosti, a što je primijetio i sam biskup dr. Franjo Koomarica, kaže Anto Ljevar iz udruge Satara Rijeka i okolina i predstavnik župa Sanski Most, Sasina i Stara Rijeka na sastanku održanom u Banja Luci.

Inače, Ljevar ističe i dobru suradnju Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske i zaposlenicu toga ureda Žanu Ćorić s udrugama prognanih i raseljenih Hrvata Sjeverozapadne Bosne.

Na sastanku održanom u Banja Luci predstavnica udruge “Nazaret” gospođa Jacinta Laštro napomenula je veliki problem Hrvata koji imaju pravomoćne presude za useljenje u svoje domove. Međutim,  cijeli proces se odugovlači, pa se oni još uvijek ne mogu vratiti i koristiti svoje nekretnine.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Priče

Tužna Božićna priča o Anti iz Vukovara

Objavljeno

na

Objavio

“Evo vam jedne božićne priče od danas… Zapravo bih najradije vrištala od nemoći i nemoćnog jada. Možda bi taj vrisak netko čuo”, podijelila je svoju priču vukovarska ratna sestra, Slavica Marić ne nadajući se da će se za njezinu priču o Anti iz Vukovara itekako čuti.

“Danas prije podne, šetam pješice od KBC Rebro prema udaljenom parkingu nasuprot Maksimira, gdje sam ostavila auto..

Ispred mene, polako, šepajući, ide čovjek mojih godina i razgovara telefonom..pažljivo ga obilazim i usput čujem razgovor:
“Nemoj plakati, bit će sve dobro. Pustili su me danas iz bolnice, iako su trebali u petak, ali su odlučili zadržati me i preko Božića..Odredili su mi 10 kemoterapija..Evo, sad idem prema tramvaju pa ću na autobus i dolazim kući u Vukovar…molim te, nemoj plakati, znaš da ta tvoja štitnjača ne podnosi stres… Sad me ne boli, dobio sam lijekove, ne znam kako će biti kad popuste. U svakom slučaju, dolazim kući i onda će već nekako biti! Ne plači, molim te, teško mi je slušati te..”

Zastanem, ne mogu proći. Ne mogu otići i praviti se da nisam čula: “Oprostite, mogu li vam pomoći? Mogu li vas odvesti, vidim da vas boli….”

“Hvala vam, ne treba, polako ću do tramvaja…” odgovara ponosni čovjek, neugodno mu je. Nastavi razgovarati sa ženom. Ja polako idem pored njega, kao da ništa nije rekao..On umorno i pod teškim stresom, uplašen, tješi svoju ženu da će sve biti dobro, da ne plače, ponavlja to opet i opet..

Stigli smo do parkinga, lagano ga uhvatim za lakat i skrenem prema automobilu. Zbunjeno me pogleda, ali ide poslušno, bez riječi..Pomaže mi isparkirati auto stješnjen da on ni ne može ući u auto..BAcim torbu na zadnje sjedalo i otvorim mu vrata: “Udjite, odvest ću vas!” Pokušavam veselo dati mu nadu u bolje…

“Je li vam usput?!” s brigom u glasu pita. “Uopće nije važno! Ja sam Slavica! ” Pružam mu ruku. “Ja sam Ante, drago mi je, niste trebali…”

Započinjemo razgovor, pitam ga za prezime…Kad mi je rekao, šok me pritisne na sjedalo…Ja znam to prezime…ta je obitelj izgubila mnogo članova u Vukovaru, za neke i danas ne znaju gdje im je grob..Dva su mu brata našli, stariji nije htio s Antom u proboj iz opkoljenog Vukovara, odlučio je ostati radi mladjeg brata, da ga sačuva…Našli su ih poslije par dana u podrumu na Gjergaju..Mati mu nikad nisu našli..priča mi svoju tugu..
I sad mu moram reći, da ga znam, da se mi poznajemo, da sam ja vodila svu skrb za branitelje Vukovara, konvoj za ranjenike i sve razmjene zarobljenika i da sam mu “ratna sestra”…

I …otvori se duša… izašao je u proboju, nikada nije zatražio status branitelja, radi već 25 godina za firmu koja sada ne isplaćuje plaće…Ide kući, u Vukovar, ima kćer od 13 godina, obitelj nije imala što jesti za Božić…On sada ide na autobus, ali nije siguran da će ga primiti u autobus….

“Zašto, kako?” Ne razumijem zašto ne bi mogao ući u autobus…

“Nemam dovoljno da platim kartu. Neće me primiti sigurno.” Tiho kaže…”Ali, zamolit ću ga, ako dodje neka kontrola preuzet ću krivicu na sebe”…”

Ovo je trenutak kada bih mogla početi urlati od bola, vrištati, psovati, kleti, bjesniti, proklinjati…vrištati da me samo nebo čuje..na sve one koji su odgovorni, koji su krivi, koji su lopovi i pljačkaši ove zemlje, koji ne poštuju nikoga i ništa, zbog ljudi za koje nema mjesta u ovoj zemlji, koji su osudjeni na propast ili odlazak, bijeg odavde, ponovo kao i 91. s malo stvari u ruci…ili ostanak ovdje i tiho umiranje…
Ante ne osudjuje nikoga, kaže da misli kako su nas namjerno zavadili, zna da ni u Srbiji nije bolja situacija za život..

Dobio je geler u kralježnicu, ali je operacija dobro prošla…Nikada nije zatražio naknadu za ranjavanje…Ma, nije to ništa bilo!” Pravda se.. Brzo sam nakon operacije se vratio na ratište..

Ali…na tom mjestu danas ima karcinom, koji je zahvatio već nekoliko kralježaka, boli ga i zato šepa…Ne smije ženi ni priznati..ona se i tako već previše brine…
Otišao bi i on van, iako je uvijek bio za Hrvatsku, samo da je zdrav.
Ne da mi da ga dovezem pred Autobusni kolodvor, već samo do prilazne ceste “da mi bude lakše izaći”…a on će se već snaći…

Molim ga da pričeka, petljam po torbi, svi smo sirotinja..Srećom, imam sa sobom zadnjih 200 kuna, do zadnje plaće prije mog odlaska van iz zemlje….Pomažem mu da izađe iz auta i grlim ga, guram mu u drhtavu ruku novčanicu i ne dopuštam da se buni..”Kako ću ti se ikad zahvaliti!” zbunjeno me pita..

“Samo ti ozdravi, to je najvažnije!” grlim ga…”I molim te, podnesi te papire za status branitelja, molim te! TO moraš riješiti!”

Šepajući ide polako prema zgradi Autobusnog kolodvora i traži me pogledom, smiješi se i široko mi maše rukom…

Ne morate ići u crkvu, ne morate biti ni vjernik, da biste razumjeli da Bog uvijek pošalje Anđela da pruži ruku i pomogne, makar samo i sitnicom..

I zapamtite samo jedno: Kada ste vi taj Anđeo, a to ćete sigurno prepoznati, nemojte se oglušiti, nemojte produžiti, zastanite i učinite koliko možete.
Ponekad i samo lijepa riječ i topli bratski zagrljaj daju čovjeku nadu i podstrek da se počne boriti.
Boriti ponovo, za sebe, za svoje zdravlje, za svoju obitelj, za svoju domovinu…Vraćate mu nadu u ljude i u život.

Sada ja molim, ovdje, one koji mogu pomoći, kao i vukovarske branitelje, da mi se jave i da pomognu…Ovoj obitelji treba pomoć, a ovom čovjeku treba pomoć oko papira i statusa branitelja.

Sad vas ja molim, budite Anđeli i javite se, pomozite Anti”, napisala je Slavica.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari