Pratite nas

Razgovor

Uskrsni intervju s mons. dr. sc. Vladom Košićem

Objavljeno

na

Trebat će puno teškog rada da se stvari poprave

Poštovani oče biskupe, nalazimo se u Velikom tjednu koji prethodi najvećem kršćanskom blagdanu – Uskrsu. Što bi Uskrs trebao značiti u životu kršćanskih vjernika i koliko je općenito obilježavanje kršćanskih blagdana važno u hrvatskom društvu?

[ad id=”93788″]

Uskrs je u samom središtu kršćanske vjere jer „ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je dakle propovijedanje naše, a uzalud je i vjera vaša“, poručuje nam sveti Pavao (1 Kor 15,14). Slaviti Uskrs nije moguće bez vjere u pobjedu nad zlom i smrću, koju je prvi ostvario Gospodin naš Isus Krist, a u koju uvodi i sve one koji ga slijede. U našem hrvatskom društvu Uskrs ima veliko značenje, i kao slavlje i u svojem sadržaju, a to je optimizam i nada koju nam Krist uskrsnuli dariva.

Duhovna i gospodarska obnova

Prvi ste biskup obnovljene Sisačke biskupije, koja dobrim dijelom zahvaća područja koja su bila izložena velikim ratnim stradanjima. Kako ocjenjujete oporavak tih područja od posljedica rata na gospodarskom, političkom i duhovnom planu?

U ovom području, između rijeka Une i Kupe, neprestano su se vodili ratovi i nadirale razne vojske, a hrvatski se narod stoljećima branio i krvario. Ja znam reći da je u Domovinskom ratu pola naš biskupije bilo porušeno, spaljeno i sve hrvatsko i katoličko uništeno. Oporavak je započeo poslije 1995., a traje još i danas. Naime, od 25 srušenih crkava još uvijek dvije župne crkve nisu obnovljene – jednu, svetište Majke Božje u Gori, završili smo prošle godine, dakle 20 godina nakon rata.

Sisacka biskupijaNo, obnova treba zahvatiti ne samo gradnju porušenih objekata, nego još više i duhovnu izgradnju, odnosno vraćanje nade i stvaranje pretpostavki da se život ne samo vrati, nego i razvija i napreduje. A to u našim krajevima još nije slučaj, još uvijek se odavde odlazi, puno toga još nedostaje. Najgore je što se to područje zove „područje od posebne državne skrbi“, a zapravo je to područje državne nebrige. Koliko možemo borimo se da se stvore uvjeti da se duhovna obnova što više učvrsti pa da i gospodarstvo onda napreduje.

Predsjednik ste Vijeća Hrvatske biskupske konferencije (HBK) za ekumenizam i dijalog. Na području Sisačke biskupije živi i mnogo pravoslavnih vjernika, tako da ste i sami zasigurno izravno uključeni u mnoga pitanja koja se tiču ekumenskog dijaloga. Možete li nam reći nešto više o ciljevima i aktivnostima Vijeća za ekumenizam i dijalog?

Vijeće za ekumenizam i dijalog HBK razmatra i koordinira ekumenske djelatnosti te učvršćuje dobre odnose među različitim vjerskim zajednicama u RH. Međutim, neki to krivo shvaćaju pa misle da je potrebno izgubiti svoj identitet i utopiti se u nekom bezličnom zajedništvu gdje bi svi bili isti. To nije tako jer što je svaka Crkva ili vjerska zajednica svjesnija svog vlastitog identiteta, bolji je sugovornik u tom dijalogu u kojem se učimo druge prihvaćati, poštivati i zajedno surađivati.

U mojoj biskupiji imamo i pravoslavne kršćane i muslimane te još neke manje vjerske zajednice. Sa svima gajimo dobre odnose, osobito se često susrećemo u molitvenoj osmini za jedinstvo kršćana, ali i tijekom godine, na različitim tribinama, proslavi blagdana te u projektima koji pokazuju bogatstvo naših različitosti. Mi, katolici kao većinska zajednica želimo i dalje biti na ovom prostoru duhovna potpora našem narodu u teškoćama koje ovdje nikad nisu nedostajale.

„Slučaj“ Stepinac

Član ste i Biskupske komisije HBK za dijalog sa Srpskom pravoslavnom crkvom (SPC). Možete li nam nešto više reći o procesu kanonizacija bl. Alojzija Stepinca i o osnivanju mješovite komisije o bl. Stepincu? O tome je u Božićnom razgovoru za naš portal govorio i biskup mons. dr. sc. Mile Bogović, no od tada su prošla tri mjeseca. Dobar dio hrvatskog puka, naime, ne gleda blagonaklono na ono što im izgleda kao uvlačenje politike u kanonizaciju blaženika koji predstavlja istinsku moralnu i duhovnu vertikalu. Je li u povijesti već bilo slučajeva osnivanja mješovitih komisija pri kanonizaciji, ili se u slučaju bl. Alojzija Stepinca radi o presedanu?

Na žalost, ovo je, koliko je meni poznato, presedan i nikada do sada ni za kojeg sveca nije bilo takve procedure. Međutim, koliko god me žalosti što ova završna faza Kardinalove kanonizacije nije dobro započela, sve više uviđam da će to donijeti i dobre plodove, kako za naš narod, tako i za čitav svijet. Naime, svetost našeg Kardinala Stepinca upoznaju ovako mnogi koji nisu o njemu puno znali. Sada se raspravlja na raznim razinama, ne samo u toj spomenutoj mješovitoj radnoj grupi – koja je u međuvremenu konstituirana od predstavnika Katoličke Crkve i Srpske pravoslavne Crkve.

Važno je pritom da će rad tog tijela biti vremenski ograničen i da njegov rad neće utjecati na konačni pravorijek koji treba dati Papa. On pak ne može biti drukčiji nego što je zaključak Kongregacije za kauze svetaca, koja je završila svoje ispitivanje i donijela pozitivno mišljenje o Kardinalovoj svetosti. No, na žalost ne vjerujem da će dobra namjera pape Franje uroditi željenim promjenama u mišljenju SPC koja posve neutemeljeno osporava svetost našeg Kardinala.

Pontifikat pape Franje

Papa Franjo već se tri godine nalazi na čelu Katoličke crkve. Može se reći kako je papa započeo određene promjene u Crkvi koje se često tumače kako kojoj strani to konvenira. Trebaju li Crkvi promjene i kako ste Vi doživjeli dosadašnji pontifikat pape Franje?

Papa Franjo je nesumnjivo unio jednu novu svježinu u percepciju Crkve i pokrenuo neke procese koji sigurno stavljaju naglaske na ono bitno što Crkva treba živjeti i svjedočiti. Uvijek su reformatori teško dolazili do svojih ciljeva, ali na kraju gledano to je donijelo nešto dobro Crkvi i društvu. Tako smatram da i papa Franjo, želeći obnoviti Crkvu, donosi veoma potrebne i važne pomake u shvaćanju Crkve i njezina poslanja danas u svijetu. Međutim, njega vole mediji i na žalost njime često i manipuliraju.

Recimo kod nas je, osobito za vrijeme bivšeg vladajućeg režima u Hrvatskoj, sve vrvjelo u medijima od pohvala Papi, dok je ujedno još više bilo promidžbe protiv Crkve u našem narodu, protiv biskupa, protiv svećenika i vjernika. To je besmisleno, ali moguće u Hrvatskoj jer je ona, na neki način, postala zemlja apsurda. Deklarirani nevjernici poučavali su nas vjernike što papa misli te kako se mi ne slažemo s njim, a oni su baš na njegovoj „liniji“, itd. VlastProtunarodna vlast uništavala je obitelj, moral, tradicijske vrijednosti na kojima je sazdan identitet našega naroda, branitelje koji su stvorili ovu državu, a ova sadašnja ima problem u tome što je sastavljena od raznorodnih skupina i pojedinaca te se teško i sporo usuglašava i donosi odluke. To ljude zbunjuje i unosi nepovjerenje. Mi vjernici trebamo se moliti za ljude na vlasti i pomoći onima koji su se spremni žrtvovati ne za sebe nego za narod.Sjetimo se samo izjave jednog političara da bi i papa glasovao za njegovu bezbožnu političku opciju, što je bilo u najmanju ruku neukusno.

Gostujući u emisiji „Markov trg“ svojedobno ste izjavili da hrvatski brod teško plovi, da je pun rupa i pušta na sve strane te da će trebati puno energije, dobre volje vizije i zajedništva da se prevladaju teškoće. Kako gledate na perspektive Hrvatske nakon što su na Pantovčaku i u Banskim dvorima na dužnosti stupili novi ljudi?

Veseli me što je s političke scene odnosno s vlasti otišla bezbožna opcija koja je ponižavala vjernike, ali i hrvatske branitelje, znanost, zdravstvo, radništvo i tolike naše državljane. Sadašnji je državni vrh svakako puno bolji od toga, ali zateklo ih je veliko polje rada i nije im lako. Trebat će strpljivosti i puno teškog rada da se stvari poprave. Nije samo prošla vlast upropaštavala državu, bila je to i ona prethodna. Oni prije u materijalno-duhovnoj korupciji, a ovi poslije u moralno-identitetskoj korupciji. I jedni i drugi nazivali su svoje djelovanje napretkom. Što je još gore, to i danas misle. Dobro je zato da su otišli.

Protunarodna vlast uništavala je obitelj, moral, tradicijske vrijednosti na kojima je sazdan identitet našega naroda, branitelje koji su stvorili ovu državu, a ova sadašnja ima problem u tome što je sastavljena od raznorodnih skupina i pojedinaca te se teško i sporo usuglašava i donosi odluke. To ljude zbunjuje i unosi nepovjerenje. Mi vjernici trebamo se moliti za ljude na vlasti i pomoći onima koji su se spremni žrtvovati ne za sebe nego za narod.

Mediji

Često se ističe da tzv. masovni mediji svojim neprofesionalizmom, žutilom, pa i primitivizmom truju društvene odnose i bitno pridonose eroziji društvenih vrijednosti. Kako gledate na općenito stanje u hrvatskome medijskom prostoru i što bi trebalo napraviti kako bi se novinarstvo vratilo objektivnosti i profesionalizmu?

Mediji u Hrvatskoj trebaju se osloboditi tutorstva politike i krupnog kapitala jer njegovi vlasnici, koji se lukavo skrivaju od očiju javnosti, nameću svoje interese i ideološke obrasce koji nisu identični s interesima i s identitetom većine stanovnika Hrvatske. Sami novinari su veoma podložni tim utjecajima i često su, osim onih u manjini koji su doista zlonamjerni, vođeni pritiscima i očekivanjima političara na vlasti i svojih vlasnika o kojima ovise. Zato bi u toj profesiji trebali biti ljudi hrabri i samostalni, visokih moralnih principa i vođeni istinom i željom da svome narodu služe, a ne da ga zavode i iskorištavaju.

Usudili bismo se reći da je problem medija zapravo znatno širi i tiče se danas cjelokupnog Zapada. Većina medija i na Zapadu po mnogočemu postala je integralnim dijelom DemografijaNa državi i na svim ne samo državnim nego javnim ustanovama je da stvaraju pretpostavke da mladi ne odlaze, da im se otvaraju radna mjesta i mogućnosti života i napretka u domovini, da se nadalje mladim obiteljima otvore mogućnosti dobivanja stana pod povoljnim uvjetima i da se podupire različitim mjerama, kao što je smanjivanje poreza, zatim primanja čitavog iznosa plaće ne samo u prvih šest mjeseci nego za vrijeme čitavog rodiljnog dopusta za majke i očeve te uvođenje instituta majke hraniteljice koja bi za više od troje djece dobivala punu prosječnu plaću, a mogla bi se potpuno posvetiti svojoj obitelji, itd.sustava kojeg kontroliraju političke elite, s vrlo usmjerenim ideološkim djelovanjem. Što je s katoličkim medijima? Recimo, čini nam se da u Hrvatskoj već godinama nema glede toga nekih bitnijih promjena.

U posljednje vrijeme pojavila se katolička televizija Laudato tv. No, ona nema koncesiju na javnoj mreži i to je problem koji bi se trebao riješiti. Što se pak tiče ostalih katoličkih medija, tu je Hrvatski katolički radio, Radio Marija te tiskovine, od kojih je najpoznatiji Glas Koncila, no njihova je slušanost odnosno čitanost veoma mala. Dapače, katolički tisak imao je puno veću tiražu u komunističko vrijeme jer je to bio gotovo jedini prozor kroz koji je naš narod obasjavala istina.

Dolaskom promjena i vjernici su povjerovali da će sada u javnim medijima moći sudjelovati i dobivati istinite informacije i o Crkvi, no sve dalje taj je prostor gotovo potpuno osvojila protucrkvena politička opcija i to je sada problem koji treba rješavati nova vlast, ne zato da se dodvori Crkvi, nego zbog demokratskih principa jer javni mediji moraju biti odraz stanja čitavog društva, a društvo nije ni samo ni većinsko jednog ideološkog predznaka koji nam se već godinama nameće preko tzv. javnih medija.

[ad id=”93788″]

Jedan od velikih problema s kojima se Hrvatska suočava je odlazak mladih, mahom školovanih ljudi. Stanje je po nekima alarmantno, što se tu može poduzeti? Kakva bi, pak, trebala biti pronatalitetna politika?

Na državi i na svim ne samo državnim nego javnim ustanovama je da stvaraju pretpostavke da mladi ne odlaze, da im se otvaraju radna mjesta i mogućnosti života i napretka u domovini, da se nadalje mladim obiteljima otvore mogućnosti dobivanja stana pod povoljnim uvjetima i da se podupire različitim mjerama, kao što je smanjivanje poreza, zatim primanja čitavog iznosa plaće ne samo u prvih šest mjeseci nego za vrijeme čitavog rodiljnog dopusta za majke i očeve te uvođenje instituta majke hraniteljice koja bi za više od troje djece dobivala punu prosječnu plaću, a mogla bi se potpuno posvetiti svojoj obitelji, itd. A na nama vjernicima je osobita zadaća da stvaramo ozračje optimizma i nade, da unosimo u naše hrvatsko društvo vjeru da se možemo nositi sa svim poteškoćama i da ih možemo nadvladati pomoću Božjom.

I za kraj ovoga Uskršnjeg razgovora, želite li uputiti i neku poruku našim čitateljima?

Svima želim sretan Uskrs, blagdan Kristove i naše pobjede, blagdan naše nade i optimizma, blagdan života i radosti!

O. Barišić, D. Dijanović/HKV.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Fra Marko Bitanga: Fra Karla Ćuluma ubili su zavojanski komunisti

Objavljeno

na

Objavio

Svećenici iz Biokovskog dekanata posebno su osjetljivi na natpise o ubojstvu fra Karla Ćuluma. Prije nekoliko godina, točnije 2010., lokalna Udruga antifašista u povodu obljetnice smrti ovog bivšeg zavojanskog župnika, organizirala je polaganje cvijeća.

Tadašnji biokovski dekan fra Petar Vrljičak, poručio im je da to ne čine, jer iz njihovih redova dolaze ubojice fra Karla. Već godinama ubojstvo svog brata, franjevca istražuje fra Marko Bitanga, zavojanski župnik. Zbog natpisa u „Makarskoj kronici“, fra Marko je odlučio izaći u javnost.

U javnosti se ovih dana pojavila vijest kako je u Zavojanima, pored Vrgorca oštećena spomen ploča fra Karlu Ćulumu, odnosno kako je netko oštrim predmetom izgrebao riječ ustaše koje navodno stoje iza njegova ubojstva. Zatim su se pojavili natpisi u nekim medijima kako nekoliko dokumenata ukazuje na to. Međutim, Vi godinama to osporavate, tvrdite kako se radi o povijesnoj laži?
– Jako me uznemirilo to što se ponovno u medijima iznose laži o fra Karlu Ćulumu, koji je bio uzoriti član naše Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja. Ja više ne mogu slušat ni čitat te bezočne laži koje, usuđujem se reći, ponavljaju potomci fra Karlovih ubojica i lažni antifašisti. Ovih dana ništa o tome nisam htio čitat ni slušat. Vidio sam ono što piše u „Makarskoj kronici“ o fra Karlu. Iznose stari laže, ponovno ga mrcvare, kolju.

To je strašno. Pozivaju se na nekakve dokumente koji su obični falsifikati, koji se međusobno ne slažu i proturječe jedan drugome. O tim lažnim dokumentima već sam potanko pisao. U tim dokumentima se navodi „da su ustaše jakim prepadom (26. svibnja 1943.) ušle u Zavojane i odveli 15-ak muškaraca i žena, a ubili fra Karla“. Još ima živih ljudi koji se sjećaju tog dana. Nikakvih borbi nije bilo tog dana u Zavojanima. Nitko iz Zavojana nije odveden tog dana. Neki su Zavojančani doista odvedeni, ali ne tog dana, već poslije.

Da je ta akcija u kojoj se navodi i borba Biokovskog partizanskog odreda s ustašama, koju po „Kronici“ opisuje „Štab grupe partizanskih odreda Dalmacije“ čista izmišljotina potvrđuju i partizanski izvori jer uopće nije nigdje navedena u „njihovom operativnom izvještaju od 19. svibnja do 27. svibnja 1943“. „Kronika“ se poziva i na „Partizanski list“ od 29. svibnja 1943. u kojem je opisan sam tijek fra Karlova ubojstva ili onaj kome su sudionici ili suučesnici ispripovijedali kako su mučili fra Karla.

Valja uočiti da se u tom prvom komunističkom propagandnom tekstu o fra Karlovu ubojstvu uopće ne navodi da je on na bilo koji način sudjelovao u njihovu pokretu, samo da je znao da se oni bore za slobodu i ljudsko dostojanstvo. No, prava istina je sasvim drugačija. Fra Karlo je, poput toliko drugih hrvatskih katoličkih svećenika, redovnica, redovnika, bogoslova i sjemeništaraca žrtva komunističkog zločina.

Nekoliko puta ste rekli i napisali kako je vrijeme da se iz zavojanskog groblja ukloni ploča s natpisom koju su podignuli pripadnici SUBNOR-a o ubojstvu fra Karla. Hoćete li to napravit?
– Ja tu ploču nazivam pločom laži, jer su na njoj napisane dvije notorne laži. Prva laž je da je fra Karlo ubijen „zbog aktivnog učešća u narodnooslobodilačkom pokretu“. Po toj izjavi, onaj tko ne zna da je laž, mogao bi pomisliti da je bio partizan, borac. Ne samo da nije bio partizan, već na nikakav način nije pomagao partizanskom pokretu koji se ovdje kiti riječju „narodnooslobodilački“.

Pisali su knjige i novinske članke u kojima ponavljaju tu laž, ali ničim je nisu potkrijepili jer nemaju čime. Naprotiv, svi, ama baš svi fra Karlovi župljani s kojima sam razgovarao, koji su poznavali fra Karla, slažu se u ovome: fra Karlo se u Drugom svjetskom ratu nije opredijelio ni za jednu stranu, ni za jednu političku opciju. On se bavio samo svojim svećeničkim radom i pomagao svima. On se, prije svega, opredijelio za čovjeka, za svakog čovjeka (u tom se slažu i oni koji tvrde da su fra Karla ubile ustaše).

U Zavojanima postoji još jedna spomen ploča koja je starija od ove. Na jednoj strani ispisana su imena palih boraca, a na drugoj civilnih žrtava Drugog svjetskog rata. Na toj ploči fra Karlo je ubrojen u civilne žrtve. Druga notorna laž je da je ubijen od ustaša. Ploču svakako treba maknuti zbog tih dviju laži. Bolje je reći treba je ukloniti i to legalnim putem. Za uklanjanje te ploče suglasna je i fra Karlova rodbina. Ovih dana pismeno ću zamolit upravu naše Provincije da pokrene postupak uklanjanja te ploče laži. Osim što su na njoj napisane laži o motivima i počiniteljima fra Karlova ubojstva, ružno strši i svojim izgledom, bode oči.

Godinama istražujete ubojstvo fra Karla Ćuluma, razgovarate sa svima. Zašto je dobri pastir s otoka Silbe ubijen 25. svibnja 1943.? Do kojih ste zaključaka došli?
– Kada sam u ljeto 2003. godine došao u Zavojane za župnika, gotovo ništa nisam znao o fra Karlovoj mučeničkoj smrti. Odmah po dolasku jedan starac pred trgovinom u Zavojanima, ničim izazvan, stao mi je spominjati fra Karla Ćuluma.

Kroz glavu mi je sinulo da je netko u sjemeništu spominjao jednog svećenika kojeg su ubili partizani, a poslije mu podigli spomenik i napisali da su to napravile ustaše. Pomislio sam da taj starac nema nešto sa fra Karlovim ubojstvom. No, brzo sam odbacio tu pomisao jer mi je izgledao jako dobroćudno. Poslije nekolikog godina sasvim slučajno mi je netko od rodbine tog starca rekao kako je upravo on imao noćne more od fra Karla. U njegovoj prisutnosti nije se smjelo spominjati fra Karla jer bi se on uznemirio.

Svake godine po godišnjici fra Karlove smrti slavio sam misu s narodom. U misnom slavlju sudjelovalo je desetak vjernika, uglavnom starijih ženskih osoba. Ja bih u misi spomenuo da je fra Karlo žrtva zločinačke ruke, ne navodeći čije. Tada nisam bio siguran tko ga je ubio. Poslije mise pomolili bi se na grobu koji je bio najbliži glavnim ulaznim vratima.

Netko mi je od vjernika rekao da je tu fra Karlo sahranjen. Nikako nisam mogao pomiriti tvrdnju da su fra Karla u ratu ubile ustaše sa činjenicom da su mještani, koji su o njemu govorili sve najbolje, 1957. zapalili župnu kuću u kojoj je mučen i ubijen. Nitko od njih nije odgovarao zbog paljenja kuće, nitko se nije osudio gasiti kuću. Pitao sam se: kako to da su mjesni komunisti imali tako tvrd i neprijateljski stav prema vjernicima i svećenicima poslije rata, a u ratu zbog suradnje s njima ustaše ubile zavojanskog svećenika. Zar iz tog razloga ne bi trebali biti blaži i umjereniji nego drugdje?

Malo pomalo klupko se počelo odmotavati. Iz godine u godinu posjećujući obitelji i pojedince tijekom blagoslova i u raznim prigodama otkrivao sam sve više detalja o motivima i počiniteljima fra Karlova ubojstva. Razgovarao sam sa svakim tko mi je mogao nešto reći. Razgovarao sam i sa samim počiniteljima ubojstva. Jeza bi ih hvatala na spomen fra Karlova imena. Iz tih razgovara, koje sam redovito zapisivao, doznao sam da je fra Karlo ubijen od mjesnih komunista i to zbog toga što je „govorio na misi protiv njih svega i svačega“.

Taj razlog naveo mi je jedan komunist i partizan koji je u vrijeme fra Karlova ubojstva bio punoljetan. Na spomen fra Karlova imena nije se uznemiravao i o njemu je govorio sasvim mirno nastojeći se prisjetiti i najmanjeg detalja. Fra Karlo je ubijen i pod sumnjom da surađuje s ustašama. Sve do Potpolja (Pivaca) čuli su se njegovi krici i vika njegovih mučitelja: „Priznaj, kaži s kim surađuješ….“

Tog dana, kada je ubijen fra Karlo u Zavojanima se osnivala Omladinska partijska organizacija, posvjedočio mi je taj partizan. Jedan izvor mi je rekao da su u ubojstvu sudjelovali omladinci i nekoliko starijih osoba, među kojima je bio i Krvavi Ilija iz Drvenika. Mjesni komunisti nisu se prethodno dogovorili ni koji motiv će navest za ubojstvo, a ni gdje je pokopan. Stoga su navedeni razni grobovi. Mnogi kažu da se ne zna gdje je pokopan, prema zadnjim saznanjima fra Karlo je bačen u jednu jamu u Potpolju (Pivci). Tijelo je prema izjavama bilo izmasakrirano.

Prije nekoliko godina odlučio sam pronaći nekog od fra Karlove rodbine. To je bio veliki izazov za mene. Da je njegova rodbina o ubojstvu imala suprotni stav od mojih saznanja do kojih sam postupno došao, sva bih svoja saznanja zanemario i zašutio o ovoj temi. Najbliža od živuće fra Karlove rodbine jest gospođa Hania Mover Ilijaš. Ona je unuka fra Karlove sestre Ane. U razgovoru mi je potvrdila moja saznanja o fra Karlovoj mučeničkoj smrti. Sjeća se što joj je baka, fra Karlova sestra, pričala kako su komunisti ubili i mučili njezinog brata.

Pokojni imotski franjevac fra Vjeko Vrčić, koji je jedno vrijeme bio i župnik u Vrgorcu, isto se bavio na neki način ovim ubojstvom. No, nikad za vrijeme komunizma nije htio o tome pričati?!
– Pokojni fra Vjeko Vrčić, koji je bio dugogodišnji župnik u Vrgorcu i dekan Biokovskog dekanata, u jednom neobjavljenom tekstu napisao je svoja saznanja o ovom događaju. On u tom tekstu navodi ime fra Karlova ubojice. Navodi jednog mladića iz Zavojana, koji je poslije toga otišao u partizane. Ja sam taj njegov tekst napisao u obliku posvjedočenja i on mi ga je potpisao. U usmenom razgovoru još mi je naveo neka druga saznanja koja upućuju da je dotični mladić u tome sudjelovao te imenovao dvojicu osoba kao organizatore ubojstva. Iza fra Karlova ubojstva stoje tadašnji mjesni komunistički čelnici koji su nanijeli puno zla ljudima ovog kraja pljačkajući i ubijajući nevine civile. Fra Karlo je podigao glas protiv njih, njihovih zlodjela i zato su ga ubili.

Kad ste počeli istraživati ubojstvo fra Karla, počeli su na vas razni pritisci. Jedan dio župljana ne želi da im blagoslivate kuću, provaljeno vam je u župnu kuću, ponekad vas dočekaju razni grafiti i natpisi. Prozvao vas je i saborski zastupnik GLAS-a Goran Beus Richembergh kojem je majka iz Zavojana „kako širite revizionističke laži“. Kako se nosite s tim pritiskom?
– Točno je da se na mene s raznih strana vrše pritisci da se ne bavim ovom temom. Primao sam otvorene prijetnje fizičkim napadom i smrću, doživljavao razne neugodnosti i uvrede. Prije nekoliko godina išli su od kuće do kuće i skupljali potpise protiv mene, samo zbog toga što se raspitujem za fra Karla i govorim o njegovoj mučeničkoj smrti.

Kad sam počeo tijekom mise za vrijeme obljetnice fra Karlove smrti govoriti, spominjati fra Karla kao žrtvu komunističkog zločina, neki bi urličući negodovali iz klupa i ometali mi misno slavlje. Da, jedan me nije htio primiti za vrijeme blagoslova u kuću, navodeći da ja pričam neistine o fra Karlovu ubojstvu. No, već sljedeće godine me primio srdačno. Doista, ta tema iritira članove nekih obitelji čiji su preci sudjelovali u ubojstvu fra Karla. Prijetili su mi i tužbama. Ništa mi nije teško za fra Karla. Žao mi je što nisam bio još uporniji.

Saborski zastupnik Goran Beus izvrijeđao me kao nitko. To je njegova sramota. Ja mu nisam rekao ni jednu ružnu riječ, te sam se javno ogradio od onih koji su mu zbog uvreda koje je meni uputio uzvratili istom mjerom. No, Goran se brzo povukao kad je shvatio da se našao u neobranom grožđu. Valjda nije znao da je njegova rođena majka uprla prstom u jednog mladića koji je bio sudionik fra Karlova ubojstva. Taj mladić zajedno s drugim tog dana je primljen u Omladinsku partijsku organizaciju. Imali su krvavo krštenje. Poprskani su nevinom krvlju uzornog svećenika i dobrog čovjeka fra Karla Ćuluma.

Svoja saznanja o ubojstvu fra Karla ima i splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Barišić, kako je do njih nadbiskup došao?
– Sasvim slučajno! Jedan naš svećenik, koji dođe nećak od jednog saborskog zastupnika, rekao mu je kako je jedan njegov član uže obitelji sudjelovao u ubojstvu fra Karla. Taj razgovor se vodio prije nego što se svećenik zaredio. Nadbiskup Barišić to je ispričao svećenicima Biokovskog dekanata tijekom ručka, nakon svete krizme u Velikom Prologu 2010. godine. U to vrijeme antifašisti su organizirali prigodan program na obljetnicu smrti fra Karla. Tadašnji Biokovski dekan, fra Petar Vrljičak, upozorio ih je da to ne čine, jer iz njihovih redova dolaze ubojice našeg franjevca.

Mate Primorac / Misija Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Hebrang: Lijevo-liberalni pokret u HDZ-u stvara ponor unutar stranke

Objavljeno

na

Objavio

Dugogodišnji ministar zdravstva i jedan od osnivača HDZ-a Andrija Hebrang kritizirao za N1, kako kaže, ljude u vlasti koji nemaju iskustva u donošenju odluka, zbog čega ni reakcija na demografski problem nije adekvatna.

„Demografija je najveći problem Hrvatske od rata, koji zahtjeva hitnu reakciju, da je ovo Vlada iz 90-ih godina, već bismo oformili krizni stožer“

“Ovaj tragični problem s demografijom- ja bih rekao, nakon rata, najveći problem hrvatske države, posljedica je niza pogrešaka kroz proteklo razdoblje. Ne bježe ljudi samo zato što imaju premale plaće, negoo bježe zbog jedne negtivne atmosfere, zbog svađe u vrhu politike, zbog jednog pesimizma koji se širi… Dakle, puno ima razloga, a griješili smo, ja bih rekao, svih zadnjih 15 godina ili, bolje rečeno, od kraja rata. Državu smo vodili u pogrešnom smjeru. I to je danas posljedica.

Taj problem je danas tako aktualan da, po mom mišljenju i po mom iskustvu, bio sam i potpredsjednik Vlade i držao nekoliko resora, taj plan zahtjeva ne hitnu, nego najhitniju reakciju.” – kazao je dr. Hebrang i nastavio:

“Svakim danom je ljudi sve manje. Prošle godine je 80 000 ljudi manje, kroz ovih zadnjih nekoliko godina 300 000 ljudi manje. To je teški, najprje ljudski gubitak, zatim politički gubitak, ekonomski gubitak… Zahtjeva najhitniju reakciju.

Da je to Vlada iz 90-ih godina, u kojoj sam ja sudjelovao, onda bismo imali odmah formiran hitni stožer za demografiju, u kojem bi bili predsjednica i premijer, ministri… Zadaci bi se zadali u minutama i krenulo bi se u akciju. Ovakva prepucavanja i razvlačenja samo još više ljudima ulijevaju pesimizam.”

Kako doživljavate predsjedničine mjere – neke od njih su: reduciranje troškova ovrha, univerzalni dječji doplatak, relaksiranje useljavanja u Hrvatsku? Na sve kritike o skupoći troškova, predsjednica je odgovarala da budućnost košta – upitao je voditelj.

„I sadašnjost košta jer ti ljudi koji odlaze prave veliki dug ukupnoj Hrvatskoj. Kada meni ode moj mladi specijalist, kojega sam 10 godina educirao, to je gubitak za Hrvatsku od nekoliko milijuna kuna.” – kazao je Hebrang.

Istaknuo je kako je predsjedničin plan dosada jedini sveobuhvatni plan, koji obuhvaća gospodarstvo, iseljeništvo, psihološku atmosferu te donosi konkretne prijedloge za novčane potpore te da je to jedan odličan okvir.

„Izvršna vlast, dakle Vlada bi trebala u roku od 24 sata oformiti tim koji bi sve to točno prenio u zadatke, sa zadanim rokovima, i odgovornim ljudima. Bez toga nemamo šanse.“ – poručio je.

„Kako onda tumačite reakciju Vlade? Naime, tog dana sam bio ne terenu pa mogu iz prve ruke posvjedočiti da je ministrica Murganić inzistirala da se odmah obrati novinarima, ali nije bila voljna odgovarati na pitanja, nego je samo dala izjavu koja je otprilike glasila da se to sve već zapravo radi te su podijeljeni materijali novinarima, iz kojih se isto trebalo iščitati da se sve to već radi.“ – upitao je voditelj.

Hebrang je kazao da je očekivao kako će ministrica izaći s rezultatima, no to nažalost nismo dočekali.
„Nema se zašto izlaziti van i govoriti „Mi to sve radimo“, ako nema rezultata.“ – kazao je.

„I takava jedan odnos-„ čija je to ideja- neće biti njezina nego njegova ili moja“, nije dobar. Tu natjecanje treba imati sinergizam- dakle, zajedno se natjecati protiv problema, a ne jedni protiv drugih. Nužno je da se napravi suglasje, ne samo između Pantovčaka i Banskih dvora, nego između svih stranaka. Ovo je problem koji pogađa sve stranke, i našu djecu i našu budućnost.“

„Pogađa i našu sigurnost. Nedavno sam bio u istočnoj Slavoniji, gdje sam imao predstavljanje knjige, pa sam obišao ta sela. To vam je atmosfera kao u filmu „The day after“- nakon nuklearne eksplozije, drugi dan nema živog mrava. Idete kroz ta sela, spuštene rolete, trava visoka dva metra, nigdje živog čovjeka. To je sigurnosni problem, to je ekonomski problem, to je ljudski problem.

Ja molim da se zakopaju sve ratne sjekire i da se počnu otkopavati i riješavati problemi.“

Problematizirao je što sjednice Vlade na prijedlog predsjednice nije bilo.

Kada je predsjednik Tuđman birao ministre, rekao je „Mora imati najmanje 3 stranice životopisa“, danas se imenuju ljudi koji nemaju iskustva u donošenju hitnih odluka

„Pogrešno je bilo odbiti sjednicu Vlade jer na toj sjednici i predsjednica dobiva informacije koje ona ne može imati i Vlada dopunjuje ideju, korigira ideju i pretače ju u operativni program. Ne mogu to razumijeti.“

Dodao je da ono što predsjednica radi jest pokušaj koordinacije svih oblika vlasti u državi, što i jest njezina ustavna obveza.

Istaknuo je što smatra glavnim razlogom za neučinkovitost Vlade.

„Glavni razlog je što je danas u vrhu politike uobičajeno da dolaze ljudi koji iza sebe nemaju dio životnog staža u kojem su morali donositi hitne odluke. Sjećam se pok. predsjednika Tuđmana, kada bi trebao kandidata za neke funkcije, za ministra, uvijek je rekao: „Al’ da mi ima najmanje 3 stranice životopisa!“.

Mi danas često u vrhu politike imamo ljude koji izvan kancelarije nisu nikad nigdje bili. Vi se znojite ovdje u ovim stresnim situacijama, mi smo se znojili po dežurstvima u bolnicama, netko se znojio radeći svoju umjetnost, netko čisteći cestu… Ali ako se netko nije znojio 20 godina svog života, on nije naučio donositi odluke.

Mi danas trebamo državni vrh koji će znati donositi oduke, a za te odluke nažalost, imamo jako malo vremena.“ – poručio je Hebrang i dodao:

„Ljudi koji su od diplome ušli u kancelariju, sigurno ne mogu mijenjati svijet.“

„Zašto Andrej Plenković izbjegava sjesti za isti stol s predsjednicom?“, upitao je voditelj.

Dr. Hebrang je kazao kako se tu reflektira jedna podjela unutar HDZ-a, koja nije dobra.

“Lijevo-liberalni pokret u HDZ-u stvara ponor unutar stranke,” kaže Hebrang koji misli da mnogi potezi u šarolikoj vladajućoj koaliciji zbunjuju članove.

Vezano uz skretanje HDZ-a u lijevo-liberalnom smjeru, Hebrang je istaknuo kako je HDZ na taj način „uzdrmao korijen koji ga je držao.“

„Mi znamo za svaku stranku koji je njezin korijen- svaka ima i dobroga i lošega. I to sve treba sinkronizirati, prihvatiti i ići dalje. Ali kad unutar stranke se počne ovako skretati u drugi smjer, onda to izaziva veliku zabunu i nezadovoljstvo unutar članstva.“

„Mislim da treba pustiti svjetonazor da ide u svojem smjeru jer svjetonazor je taj koji kreira apsolutno sve druge odluke.“ – poručio je.

Kazao je da se premijer Plenković nalazi u izrazito nezahvalnoj situaciji, dijelom zbog naslijeđenih problema, a velikim dijelom zbog toga što se nalazi u neprirodnoj koaliciji te, da bi održao Vladu, mora najprije gledati kako zadovoljiti zahtjeve i interese svih skupina, a tek onda što je dobro za državu i narod.

Preporučio je premijeru Plenkoviću novo preslagivanje i stvaranje nove koalicije bez velikih svjetonazorskih razlika, za koju tvrdi da bi bila stabilnija. Smatra kako je takvu Vladu moguće stvoriti i bez novih izbora, no nije želio otkriti od kojih bi je partnera on sastavio.

 

Hebrang: Lijevo liberalna pošast infiltrirala se poput bolesti u narod, oni su preko medija pokorili narod

 

 

Hebrang: Fašizam je ono što su komunisti radili.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori