Pratite nas

Razgovor

Uskrsni intervju s mons. dr. sc. Vladom Košićem

Objavljeno

na

Trebat će puno teškog rada da se stvari poprave

Poštovani oče biskupe, nalazimo se u Velikom tjednu koji prethodi najvećem kršćanskom blagdanu – Uskrsu. Što bi Uskrs trebao značiti u životu kršćanskih vjernika i koliko je općenito obilježavanje kršćanskih blagdana važno u hrvatskom društvu?

[ad id=”93788″]

Uskrs je u samom središtu kršćanske vjere jer „ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je dakle propovijedanje naše, a uzalud je i vjera vaša“, poručuje nam sveti Pavao (1 Kor 15,14). Slaviti Uskrs nije moguće bez vjere u pobjedu nad zlom i smrću, koju je prvi ostvario Gospodin naš Isus Krist, a u koju uvodi i sve one koji ga slijede. U našem hrvatskom društvu Uskrs ima veliko značenje, i kao slavlje i u svojem sadržaju, a to je optimizam i nada koju nam Krist uskrsnuli dariva.

Duhovna i gospodarska obnova

Prvi ste biskup obnovljene Sisačke biskupije, koja dobrim dijelom zahvaća područja koja su bila izložena velikim ratnim stradanjima. Kako ocjenjujete oporavak tih područja od posljedica rata na gospodarskom, političkom i duhovnom planu?

U ovom području, između rijeka Une i Kupe, neprestano su se vodili ratovi i nadirale razne vojske, a hrvatski se narod stoljećima branio i krvario. Ja znam reći da je u Domovinskom ratu pola naš biskupije bilo porušeno, spaljeno i sve hrvatsko i katoličko uništeno. Oporavak je započeo poslije 1995., a traje još i danas. Naime, od 25 srušenih crkava još uvijek dvije župne crkve nisu obnovljene – jednu, svetište Majke Božje u Gori, završili smo prošle godine, dakle 20 godina nakon rata.

Sisacka biskupijaNo, obnova treba zahvatiti ne samo gradnju porušenih objekata, nego još više i duhovnu izgradnju, odnosno vraćanje nade i stvaranje pretpostavki da se život ne samo vrati, nego i razvija i napreduje. A to u našim krajevima još nije slučaj, još uvijek se odavde odlazi, puno toga još nedostaje. Najgore je što se to područje zove „područje od posebne državne skrbi“, a zapravo je to područje državne nebrige. Koliko možemo borimo se da se stvore uvjeti da se duhovna obnova što više učvrsti pa da i gospodarstvo onda napreduje.

Predsjednik ste Vijeća Hrvatske biskupske konferencije (HBK) za ekumenizam i dijalog. Na području Sisačke biskupije živi i mnogo pravoslavnih vjernika, tako da ste i sami zasigurno izravno uključeni u mnoga pitanja koja se tiču ekumenskog dijaloga. Možete li nam reći nešto više o ciljevima i aktivnostima Vijeća za ekumenizam i dijalog?

Vijeće za ekumenizam i dijalog HBK razmatra i koordinira ekumenske djelatnosti te učvršćuje dobre odnose među različitim vjerskim zajednicama u RH. Međutim, neki to krivo shvaćaju pa misle da je potrebno izgubiti svoj identitet i utopiti se u nekom bezličnom zajedništvu gdje bi svi bili isti. To nije tako jer što je svaka Crkva ili vjerska zajednica svjesnija svog vlastitog identiteta, bolji je sugovornik u tom dijalogu u kojem se učimo druge prihvaćati, poštivati i zajedno surađivati.

U mojoj biskupiji imamo i pravoslavne kršćane i muslimane te još neke manje vjerske zajednice. Sa svima gajimo dobre odnose, osobito se često susrećemo u molitvenoj osmini za jedinstvo kršćana, ali i tijekom godine, na različitim tribinama, proslavi blagdana te u projektima koji pokazuju bogatstvo naših različitosti. Mi, katolici kao većinska zajednica želimo i dalje biti na ovom prostoru duhovna potpora našem narodu u teškoćama koje ovdje nikad nisu nedostajale.

„Slučaj“ Stepinac

Član ste i Biskupske komisije HBK za dijalog sa Srpskom pravoslavnom crkvom (SPC). Možete li nam nešto više reći o procesu kanonizacija bl. Alojzija Stepinca i o osnivanju mješovite komisije o bl. Stepincu? O tome je u Božićnom razgovoru za naš portal govorio i biskup mons. dr. sc. Mile Bogović, no od tada su prošla tri mjeseca. Dobar dio hrvatskog puka, naime, ne gleda blagonaklono na ono što im izgleda kao uvlačenje politike u kanonizaciju blaženika koji predstavlja istinsku moralnu i duhovnu vertikalu. Je li u povijesti već bilo slučajeva osnivanja mješovitih komisija pri kanonizaciji, ili se u slučaju bl. Alojzija Stepinca radi o presedanu?

Na žalost, ovo je, koliko je meni poznato, presedan i nikada do sada ni za kojeg sveca nije bilo takve procedure. Međutim, koliko god me žalosti što ova završna faza Kardinalove kanonizacije nije dobro započela, sve više uviđam da će to donijeti i dobre plodove, kako za naš narod, tako i za čitav svijet. Naime, svetost našeg Kardinala Stepinca upoznaju ovako mnogi koji nisu o njemu puno znali. Sada se raspravlja na raznim razinama, ne samo u toj spomenutoj mješovitoj radnoj grupi – koja je u međuvremenu konstituirana od predstavnika Katoličke Crkve i Srpske pravoslavne Crkve.

Važno je pritom da će rad tog tijela biti vremenski ograničen i da njegov rad neće utjecati na konačni pravorijek koji treba dati Papa. On pak ne može biti drukčiji nego što je zaključak Kongregacije za kauze svetaca, koja je završila svoje ispitivanje i donijela pozitivno mišljenje o Kardinalovoj svetosti. No, na žalost ne vjerujem da će dobra namjera pape Franje uroditi željenim promjenama u mišljenju SPC koja posve neutemeljeno osporava svetost našeg Kardinala.

Pontifikat pape Franje

Papa Franjo već se tri godine nalazi na čelu Katoličke crkve. Može se reći kako je papa započeo određene promjene u Crkvi koje se često tumače kako kojoj strani to konvenira. Trebaju li Crkvi promjene i kako ste Vi doživjeli dosadašnji pontifikat pape Franje?

Papa Franjo je nesumnjivo unio jednu novu svježinu u percepciju Crkve i pokrenuo neke procese koji sigurno stavljaju naglaske na ono bitno što Crkva treba živjeti i svjedočiti. Uvijek su reformatori teško dolazili do svojih ciljeva, ali na kraju gledano to je donijelo nešto dobro Crkvi i društvu. Tako smatram da i papa Franjo, želeći obnoviti Crkvu, donosi veoma potrebne i važne pomake u shvaćanju Crkve i njezina poslanja danas u svijetu. Međutim, njega vole mediji i na žalost njime često i manipuliraju.

Recimo kod nas je, osobito za vrijeme bivšeg vladajućeg režima u Hrvatskoj, sve vrvjelo u medijima od pohvala Papi, dok je ujedno još više bilo promidžbe protiv Crkve u našem narodu, protiv biskupa, protiv svećenika i vjernika. To je besmisleno, ali moguće u Hrvatskoj jer je ona, na neki način, postala zemlja apsurda. Deklarirani nevjernici poučavali su nas vjernike što papa misli te kako se mi ne slažemo s njim, a oni su baš na njegovoj „liniji“, itd. VlastProtunarodna vlast uništavala je obitelj, moral, tradicijske vrijednosti na kojima je sazdan identitet našega naroda, branitelje koji su stvorili ovu državu, a ova sadašnja ima problem u tome što je sastavljena od raznorodnih skupina i pojedinaca te se teško i sporo usuglašava i donosi odluke. To ljude zbunjuje i unosi nepovjerenje. Mi vjernici trebamo se moliti za ljude na vlasti i pomoći onima koji su se spremni žrtvovati ne za sebe nego za narod.Sjetimo se samo izjave jednog političara da bi i papa glasovao za njegovu bezbožnu političku opciju, što je bilo u najmanju ruku neukusno.

Gostujući u emisiji „Markov trg“ svojedobno ste izjavili da hrvatski brod teško plovi, da je pun rupa i pušta na sve strane te da će trebati puno energije, dobre volje vizije i zajedništva da se prevladaju teškoće. Kako gledate na perspektive Hrvatske nakon što su na Pantovčaku i u Banskim dvorima na dužnosti stupili novi ljudi?

Veseli me što je s političke scene odnosno s vlasti otišla bezbožna opcija koja je ponižavala vjernike, ali i hrvatske branitelje, znanost, zdravstvo, radništvo i tolike naše državljane. Sadašnji je državni vrh svakako puno bolji od toga, ali zateklo ih je veliko polje rada i nije im lako. Trebat će strpljivosti i puno teškog rada da se stvari poprave. Nije samo prošla vlast upropaštavala državu, bila je to i ona prethodna. Oni prije u materijalno-duhovnoj korupciji, a ovi poslije u moralno-identitetskoj korupciji. I jedni i drugi nazivali su svoje djelovanje napretkom. Što je još gore, to i danas misle. Dobro je zato da su otišli.

Protunarodna vlast uništavala je obitelj, moral, tradicijske vrijednosti na kojima je sazdan identitet našega naroda, branitelje koji su stvorili ovu državu, a ova sadašnja ima problem u tome što je sastavljena od raznorodnih skupina i pojedinaca te se teško i sporo usuglašava i donosi odluke. To ljude zbunjuje i unosi nepovjerenje. Mi vjernici trebamo se moliti za ljude na vlasti i pomoći onima koji su se spremni žrtvovati ne za sebe nego za narod.

Mediji

Često se ističe da tzv. masovni mediji svojim neprofesionalizmom, žutilom, pa i primitivizmom truju društvene odnose i bitno pridonose eroziji društvenih vrijednosti. Kako gledate na općenito stanje u hrvatskome medijskom prostoru i što bi trebalo napraviti kako bi se novinarstvo vratilo objektivnosti i profesionalizmu?

Mediji u Hrvatskoj trebaju se osloboditi tutorstva politike i krupnog kapitala jer njegovi vlasnici, koji se lukavo skrivaju od očiju javnosti, nameću svoje interese i ideološke obrasce koji nisu identični s interesima i s identitetom većine stanovnika Hrvatske. Sami novinari su veoma podložni tim utjecajima i često su, osim onih u manjini koji su doista zlonamjerni, vođeni pritiscima i očekivanjima političara na vlasti i svojih vlasnika o kojima ovise. Zato bi u toj profesiji trebali biti ljudi hrabri i samostalni, visokih moralnih principa i vođeni istinom i željom da svome narodu služe, a ne da ga zavode i iskorištavaju.

Usudili bismo se reći da je problem medija zapravo znatno širi i tiče se danas cjelokupnog Zapada. Većina medija i na Zapadu po mnogočemu postala je integralnim dijelom DemografijaNa državi i na svim ne samo državnim nego javnim ustanovama je da stvaraju pretpostavke da mladi ne odlaze, da im se otvaraju radna mjesta i mogućnosti života i napretka u domovini, da se nadalje mladim obiteljima otvore mogućnosti dobivanja stana pod povoljnim uvjetima i da se podupire različitim mjerama, kao što je smanjivanje poreza, zatim primanja čitavog iznosa plaće ne samo u prvih šest mjeseci nego za vrijeme čitavog rodiljnog dopusta za majke i očeve te uvođenje instituta majke hraniteljice koja bi za više od troje djece dobivala punu prosječnu plaću, a mogla bi se potpuno posvetiti svojoj obitelji, itd.sustava kojeg kontroliraju političke elite, s vrlo usmjerenim ideološkim djelovanjem. Što je s katoličkim medijima? Recimo, čini nam se da u Hrvatskoj već godinama nema glede toga nekih bitnijih promjena.

U posljednje vrijeme pojavila se katolička televizija Laudato tv. No, ona nema koncesiju na javnoj mreži i to je problem koji bi se trebao riješiti. Što se pak tiče ostalih katoličkih medija, tu je Hrvatski katolički radio, Radio Marija te tiskovine, od kojih je najpoznatiji Glas Koncila, no njihova je slušanost odnosno čitanost veoma mala. Dapače, katolički tisak imao je puno veću tiražu u komunističko vrijeme jer je to bio gotovo jedini prozor kroz koji je naš narod obasjavala istina.

Dolaskom promjena i vjernici su povjerovali da će sada u javnim medijima moći sudjelovati i dobivati istinite informacije i o Crkvi, no sve dalje taj je prostor gotovo potpuno osvojila protucrkvena politička opcija i to je sada problem koji treba rješavati nova vlast, ne zato da se dodvori Crkvi, nego zbog demokratskih principa jer javni mediji moraju biti odraz stanja čitavog društva, a društvo nije ni samo ni većinsko jednog ideološkog predznaka koji nam se već godinama nameće preko tzv. javnih medija.

[ad id=”93788″]

Jedan od velikih problema s kojima se Hrvatska suočava je odlazak mladih, mahom školovanih ljudi. Stanje je po nekima alarmantno, što se tu može poduzeti? Kakva bi, pak, trebala biti pronatalitetna politika?

Na državi i na svim ne samo državnim nego javnim ustanovama je da stvaraju pretpostavke da mladi ne odlaze, da im se otvaraju radna mjesta i mogućnosti života i napretka u domovini, da se nadalje mladim obiteljima otvore mogućnosti dobivanja stana pod povoljnim uvjetima i da se podupire različitim mjerama, kao što je smanjivanje poreza, zatim primanja čitavog iznosa plaće ne samo u prvih šest mjeseci nego za vrijeme čitavog rodiljnog dopusta za majke i očeve te uvođenje instituta majke hraniteljice koja bi za više od troje djece dobivala punu prosječnu plaću, a mogla bi se potpuno posvetiti svojoj obitelji, itd. A na nama vjernicima je osobita zadaća da stvaramo ozračje optimizma i nade, da unosimo u naše hrvatsko društvo vjeru da se možemo nositi sa svim poteškoćama i da ih možemo nadvladati pomoću Božjom.

I za kraj ovoga Uskršnjeg razgovora, želite li uputiti i neku poruku našim čitateljima?

Svima želim sretan Uskrs, blagdan Kristove i naše pobjede, blagdan naše nade i optimizma, blagdan života i radosti!

O. Barišić, D. Dijanović/HKV.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Raguž: Bošnjačka Armija RBiH protjerala je 170 000 Hrvata, to je više od udruženog zločinačkog pothvata

Objavljeno

na

Objavio

Željko Raguž, ravnatelj Hrvatskog dokumentacijskog centra Domovinskog rata u BiH u intervjuu za Dnevnik.ba govori o pravosudnom tretmanu bivših vojnika HVO-a i tzv. Armije BiH, podsjeća na presude Haaškog tribunala i pojašnjava da je bošnjačka politička vrhuška već devedesetih svoja zlodjela tretirala kao “incidente”… “Zločin nad Hrvatima u selu Kiseljak kod Žepča i zločin nad Bošnjacima u selu Stupni do kod Vareša 23. listopada 1993., koji su, nažalost, kako po broju žrtava na obje strane tako i po brojnim drugim elementima dosta slični na najbolji način ilustriraju selektivno i različito sankcioniranje počinjenih zločina od strane pripadnika Armije RBiH i HVO-a na Haškom kaznenom sudu i na Sudu BiH”, tvrdi Raguž.

“Za zločin nad Bošnjacima u selu Stupni do kod Vareša sudilo se pripadnicima HVO-a i na Haškom kaznenom sudu i na Sudu BiH dok se za zločin nad Hrvatima u selu Kiseljak kod Žepča nije sudilo počiniteljima zločina ni na Haškom kaznenom sudu ni na Sudu BiH”, kaže Raguž.

Raguž navodi kako je činjenica da su u zločinima mudžahedina počinjenim nad Srbima i Hrvatima u BiH sudjelovali državljani islamskih zemalja koje su saveznice Sjedinjenih Američkih Država i da je njihova uloga u ratu BiH bila višestruko važna za geopolitičke interese SAD u ovom dijelu svijeta.

“Vidljivo je iz niza konkretnih političkih odluka kako u planovima američke vlade za ovaj dio svijeta BiH ima naglašeno status zemlje sa islamskom većinom u kojoj se, tobože, odvija sukob „humanog i naprednog islama“ s „konzervativnim dehumaniziranim islamom“ pa iz tih razloga SAD trebaju biti na bošnjačkoj strani u odnosu na Srbe i pogotovo Hrvate u BiH.

Zbog navedenih razloga i američkog utjecaja na međunarodno pravosuđe minorizirala se uloga mudžahedina u ratu BiH”, kaže Raguž. Komentirajući mogu li hrvatske žrtve u BiH biti zadovoljne radom pravosudnih institucija u BiH, Raguž ističe kako su, prema podatcima u zadnjem ratu u BiH, ljudski gubici bili daleko najveći kod Bošnjaka.

“Po nacionalnosti 64 036 žrtava bili su Bošnjaci, 24 905 žrtava bili su Srbi i 7788 žrtava bili su Hrvati. Većina srpskih žrtava bili su vojnici 20 690 od 24 905 ukupno stradalih Srba u BiH. Novija istraživanja relevantnih srpskih institucija u BiH govore o 29 000 stradalih Srba u ratu u BiH. Vojnika HVO-a stradalo je 5719 od ukupno 7788 hrvatskih žrtava.

Kod Bošnjaka većinu stradalih činili su civili 33 403 od ukupno stradalih 64 036 Bošnjaka”, kaže Raguž. “Zlouporabom selektivnog pristupa činjenicama iz rata u BiH u donesenim presudama na Haškom kaznenom sudu BiH bošnjački su političari kod bošnjačkog naroda izgradili osjećaj nedužnosti po kojem su oni isključivo nevine žrtve, a drugi narodi u BiH, Srbi i Hrvati, isključivo zločinci.

Od bošnjačke politike metodom demonizacije hrvatske politike u BiH kontinuirano se uveličavaju bošnjačke žrtve i hrvatski zločini, dok se istodobno negiraju ili prešućuju hrvatske žrtve i zločini bošnjačke vojske Armije RBiH nad Hrvatima u BiH”, naglašava Raguž. Iz tih razloga i dosadašnjih sudskih procesa na Haškom kaznenom sudu i Sudu BiH, dodaje Raguž, hrvatske žrtve u BiH ne mogu biti zadovoljne radom pravosudnih institucija. Istina je, navodi on, i kako iz nekih drugih razloga i bošnjačke i srpske žrtve također ne mogu biti zadovoljne radom međunarodnih i domaćih pravosudnih institucija u BiH.

“Ratni zločini počinjeni nad Hrvatima u BiH ne procesuiraju se zato što se na taj način štiti zapovjedni kadar bošnjačke Armije RBiH i izrečeni stavovi dvojice Izetbegovića kako su ratni zločini koje su počinili Bošnjaci, pripadnici Armije R BiH incidenti pojedinaca. Može li se 529.000 ljudi ( Srba i Hrvata) protjeranih iz njihovih domova ili koji su napustili prostor pod nadzorom bošnjačke Armije RBiH zbog ratnih djelovanja i 33 000 stradalih Srba i Hrvata u ratu u BiH (od kojih je najveći broj stradao od Armije RBiH) nazvati incidentom ili je takva tvrdnja također zločin prema Srbima i Hrvatima u BiH?!!”, ističe Raguž.

Na upit koliko je Hrvata protjerano s teritorija pod kontrolom tzv. Armije BiH, a koliko Bošnjaka s teritorija pod kontrolom HVO-a, Raguž navodi da je prema rezultatima znanstvenih istraživanja s područja pod nadzorom HVO-a u BiH u razdoblju 1991.-1995. protjerano (ili su napustili taj prostor zbog ratnih okolnosti) 112.000 Srba i Bošnjaka, što od ukupnog broja prognanika u Bosni i Hercegovini iznosi 9,12%. “Sa područja pod nadzorom Vojske Republike Srpske u BiH (Republika Srpska) protjerano je (ili su napustili taj prostor zbog ratnih okolnosti) 586.400 Bošnjaka i Hrvata, što predstavlja 47,7% od sveukupnog broja prognanika.

Iz dijelova BiH pod nadzorom Armije RBiH, protjerano je (ili su napustili taj prostor zbog ratnih okolnosti) 529.000 Srba i Hrvata što iznosi 43,10% od broja svih prognanika u BiH”, kaže Raguž. “Zbog objektivnog poimanja prošlosti, sadašnjosti i budućnosti BiH treba jasno reći kako je hrvatsko sudjelovanje u ukupnom zločinu progona stanovništva u BiH 9,12%.

Sudjelovanje Bošnjaka u zločinu progona stanovništva iznosi 43,10%, i Srba 47,7%. Nazivati progon ili napuštanje prostora svojim izborom pod nadzorom HVO-a 52.000 Bošnjaka udruženim zločinačkim pothvatom, a prešućivati i ne nazvati udruženim zločinačkim pothvatom progon ili napuštanje prostora svojim izborom 170. 000 Hrvata s prostora pod nadzorom bošnjačke Armije RBiH više je od udruženog zločinačkog pothvata i teška je politička zlouporaba međunarodnog i domaćeg pravosuđa za ostvarivanje ratnih ciljeva bošnjačke politike protiv hrvatskog naroda u BiH”, objasnio je Raguž.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Tomislav Karamarko: Ako budem potreban hrvatskom narodu dužnost mi je odazvati se

Objavljeno

na

Nakon gotovo dvogodišnje šutnje Tomislav Karamarko je za 7Dnevno razgovarao s Kazimirom Mikašekom-Kazom. Intervju kojeg uz odobrenje autora Kamenjar.com prenosi, je presjek dugih analitičkih razgovora s gospodinom Tomislavom Karamarkom. Razgovore je vodio Kazimir Mikašek-Kazo, novinar i kolumnista novina i portala 7dnevno, a razgovor s osnovnim naglascima i političkim porukama pročitajte u nastavku:

Poštovani gospodine Karamarko, uvodno, hvala Vam što ste se odazvali pozivu za ovaj prvi ekskluzivni razgovor za 7Dnevno nakon gotovo dvogodišnje šutnje i brojnih špekulacija o Vašem statusu u hrvatskom društvu. Što je povod Vašoj odluci da progovorite za javnost?

Čini mi se da ne postoji čovjek na javnoj sceni u Hrvatskoj kojega nisu duboko dotakla recentna zbivanja izazvana velikim uspjehom hrvatskih nogometaša na Svjetskom nogometnom prvenstvu. Priznajem, i u meni su se probudile velike emocije, ali još je važnije da sam u ovom veličanstvenom domoljubnom zajedništvu hrvatskog naroda u Domovini i Svijetu vidio znakovite poruke, poglavito poruke političkom vodstvu Republike Hrvatske.

Kakve su to poruke?

Poruke koje se daju iščitati u ovom slavljeničkom domoljubnom zajedništvu su jednostavne za razumjeti. Hrvatska može i mora bolje, Hrvatska može najbolje, jer ima sve duhovne i materijalne pretpostavke  za svekoliki napredak! Hrvatska može biti zemlja mira, tolerancije, zajedništva, blagostanja, a nadasve suverenizma! To sve su nam pokazali naši nogometni mađioničari, vrijedni i prekaljeni profesionalci i Hrvatski narod koji je iskazao toliku ljubav prema tim simbolima i vrijednostima  hrvatske pobjede. I to nije prvi puta da vidimo jedno savršeno domoljubno jedinstvo. Isto se dogodilo prilikom dočeka Hrvatske vojske nakon veličanstvene povijesne pobjede u  oslobodilačkoj vojno-redarstvenoj operaciji „Oluja“, sa istim emocijama smo u Zagrebu dočekali papu Ivana Pavla ll. Vrijeme je da to duboko emocionalno zajedništvo hrvatskog naroda zadržimo kao trajne vrijednosti i kapitaliziramo na dobrobit naše Domovine, na dobrobit tog istog naroda i nacije. S ovakvim domoljubnim zajedništvom naroda  Hrvatska može biti „prvak Svijeta“ u svemu!

Gospodine Karamarko, sami ste otvorili pitanje tih cikličnih pojava hrvatskog zajedništva i sličnih domoljubnih euforija kroz povijest. Nije li se slično plebiscitarno zajedništvo hrvatskog naroda dogodilo 10.travnja 1941. kao i za vrijeme „Hrvatskog proljeća“ 1971. godine? Pitam Vas to kao povjesničara, jer poznato je da su svi ti događaji zapravo završili tragično za hrvatski narod? Dakle, slažem se da bi Hrvatska sa iskrenim zajedništvom mogla biti „prvak Svijeta“ u svemu, ali to se nikada nije dogodilo? Zašto?

Vaše pitanje je na mjestu i ima smisla, jer samo bedaci ne uče iz povijesti. Glede 10. travnja i sveopćeg nacionalnog oduševljenja prilikom proglašenja NDH mogu se samo pozvati na izjave dvojice hrvatskih velikana, dr. Franju Tuđmana i blaženog Alojzija Stepinca. I jedan i drugi govore o legitimnom pravu hrvatskog naroda na vlastitu državu, i jedan i drugi su prepoznali „bilo svoga naroda“ u tim povijesnim previranjima. No međutim, moramo priznati da su i jedan i drugi znakovito osudili režim NDH kao i sve druge totalitarne režime, poglavito komunistički diktatorski režim Josipa Broza Tita. Dakle, prihvaćam nauk dvojice hrvatskih velikana, no međutim treba kontekstualno razlikovati totalitarni režim koji je nasilno nastao u ozračju nemilosrdnog rata i onaj diktatorski režim koji je provođen u kontekstu mira nakon završetka Drugog svjetskog rata. Činjenica je da su proizvodi bilo kojega totalitarnog režima uvijek nevine žrtve i da je potrebno osuditi sve totalitarne režime upravo zbog nevinih žrtava. Dakle, anti totalitarizam je moja politička legitimacija, to sam više puta isticao i nisam se pomaknuo s tog stajališta. U tom kontekstu, osim domoljubnog zajedništva, za budućnost Hrvatske prevažne su znanstveno utemeljene povijesne istine, jer bez istine o vlastitoj povijesti nema nam ni budućnosti. Naravno, ja sam jedan od onih koje nazivaju povijesnim revizionistom, jer ne prihvaćam onu povijest kao znanstvenu i konačnu činjenicu koja je pisana po diktatu zločinca Tita. Mi smo porazili diktatorski režim bivše Jugoslavije uspostavom Republike Hrvatske  i uvođenjem demokratskog, parlamentarnog poretka, mi smo porazili velikosrpske zločinačke namjere u krvavom obrambenom Domovinskom ratu, a nismo u stanju poraziti komunističke povijesne mitomanske falsifikate koji i danas ideološki teško opterećuju našu političku svakodnevnicu. Mentalni komunisti se koriste svim javnim i tajnim sredstvima da istina ne izađe na svjetlo dana, jer ta istina za mnoge bi bila kraj njihovih društveno političkih karijera i javnog političkog djelovanja. Istina bi neminovno iznjedrila neki oblik lustracije i oslobodila Hrvatsku mentalno komunističkih i neojugoslavenskih ostataka.

Niste mi odgovorili na drugi dio pitanja. Zbog čega hrvatsko domoljubno zajedništvo nije nikada kapitalizirano za opće dobro?

Odgovor je jednostavan i nedvosmislen. Neprijatelji hrvatske samostalnosti, neprijatelji hrvatskog suverenizma, u svim spomenutim slučajevima bili su jači i jednostavno su nas pobijedili. Kada se nakon „Oluje“ činilo da konačno imamo san koji smo sanjali, vrlo brzo je došlo do procesa razbijanja domoljublja, do procesa „detuđmanizacije“, do procesa razjedinjavanja u braniteljskim strukturama, a sve to je začinjeno brutalnom pljačkom Hrvatske dok se Hrvatska stvarala na prvoj crti bojišnice. Jednom riječju, došlo je do  rastakanja hrvatskog suverenizma u režiji onih koji su Hrvatsku željeli vidjeti u nekom novom obliku konfederalne Jugoslavije. Danas je razvidno, da su se te „konfederalne“ strukture opljačkanim novcem domogli vlasti 2000. godine, uspostavili kontrolu nad medijima, a kada imaš medije možeš manipulirati kako god poželiš. Tu moć medija osjetio sam na primjeru vlastite kože!

Čini se da ste se ovdje upecali u vlastitu zamku, jer moram Vas podsjetiti  da Vas mnogi tzv. desničari i domoljubi optužuju za blisku suradnju sa Stjepanom Mesićem u kontekstu njegove pobjede na prvim predsjedničkim izborima 2000-te godine i Vašeg doprinosa u njegovom izbornom stožeru. Siguran sam da bi mnogi željeli čuti neko suvislo obrazloženje o karakteru Vašeg odnosa sa Stjepanom Mesićem?

Bilo bi najjednostavnije posipati se pepelom po glavi i priznati neke svoje zablude, no mislim da se veličina čovjeka krije  u spremnosti priznati svoje pogreške. Ali kada sve stavimo u kontekst tadašnjih političkih previranja, istina je da je bilo je stvari oko kojih sam se s Mesićem i slagao. Na primjer, osobno sam prvi pokrenuo procese otkrivanja pretvorbenih manipulacija u Gradskim podrumima, Croatia busu i još nekim velikim poduzećima. Ako se dobro sjećate, prva predizborna kampanja Stjepana Mesića bila je koncipirana na otkrivanju pljačke Hrvatske u pretvorbi i privatizaciji. Sijevala su predizborna obećanja o povratku opljačkanog novca sa egzotičnih otoka. Dok sam ja iskreno vjerovao u razotkrivanje te najveće pljačke Hrvatske, Stjepan Mesić je prevario i mene i hrvatski narod koji ga je dva puta birao za predsjednika. Tijekom njegova dva mandata u proračun Republike Hrvatske nije vraćena ni jedna jedina kuna opljačkanog novca i nije pokrenut ni jedan jedini proces protiv ratnih profitera. Meni nije teško priznati da sam bio prevaren i da sam u njegovom izbornom stožeru bio smokvin list kao izvorni osnivač HDZ-a. To se pokazalo vrlo brzo nakon 2000. kada ulazimo u otvoreni svjetonazorski sukob, a o tome svjedoči upravo Stjepan Mesić u nekoliko svojih javnih istupa. Konačno, danas mogu egzaktno dokazati da je upravo Stjepan Mesić bio jedan od glavnih kreatora moje političke eliminacije i to je pravi dokaz o karakteru mog odnosa s njim. Nije mi nikada mogao oprostiti uhićenje njegovog  prijatelja Josipa Boljkovca na temelju relevantnih dokaza o njegovim zločinima nad nedužnim hrvatskim civilima nakon Drugog svjetskog rata, jer tim činom sam simbolično započeo proces lustracije u Hrvatskoj.

Osim toga, kada danas pogledate politički vrh Hrvatske od Pantovčaka do Banskih dvora, kada analizirate hrvatsku diplomaciju, gotovo da nema ni jedne osobe koja nije bila u nekom obliku odnosa sa Stjepanom Mesićem i koja svoju političku ili diplomatsku karijeru na neki način treba zahvaliti upravo Stjepanu Mesiću ili Ivi Josipoviću. Svi oni bili prisiljeni ili su dobrovoljno ušli u neku vrstu trulog političko-trgovačkog kompromisa radi ostanka u politici i nitko ih ne dira. Dakle, ako si imao političkih ambicija jednostavno si bio osuđen tražiti neke političke kompromise, a ja sam imao političke ambicije koje su me dovele gotovo do premijerske pozicije na krilima Domoljubne koalicije u žestokom sukobu s Mesićem.

Konačno, kada Mesić i Manolić nisu mogli zaustaviti moje domoljubne političke pobjede pokušali su me uvući u svoju „udbašku jazbinu“ dokazujući da sam bio suradnik Udbe kako bi me na taj način udaljili od mog biračkog tijela. Tu se na vrlo znakovit način vidi snaga tih udbaških struktura. Mene uvlače u tu zločinačku organizaciju da bi me ocrnili, a sami su kreatori i čuvari te zločinačke organizacije i ne može im nitko ništa!? To se jasno vidjelo u silnim nastojanjima da se kroz „Lex Perković“ spriječi izručenje zločinaca Perkovića i Mustaća Njemačkom pravosuđu. Dakle ja sam kao suradnik Udbe zločinac, a da nikada nije dokazano da sam bio suradnik Udbe, a oni koji su u arhivskim dokumentima dokazani kreatori te organizacije najveći su poštenjaci!? Moram podsjetiti javnost da je u sudskom procesu protiv Manolića za klevetu, moj svjedok, načelnik sektora SDS-a koji je imao uvid u suradničku mrežu SDS-a, javno svjedočio doslovno ovako: „Gospodina Karamarka smo pokušali vrbovati za suradnika, ali vrbovanje nije uspjelo“!!! Dakle, nisu li poslije ovakvog svjedočenja mog svjedoka pod zakletvom, Manolićeve optužbe  zapravo monstruozne, perfidne i potpuno paradoksalne, potpomognute brutalnom medijskom hajkom?

Konačno, još u bih se u nečemu možda mogao složiti sa Stjepanom Mesićem! Možda bih se mogao složiti s njegovom izjavom u Pakracu „da je Jasenovac bio radni logor i da nikome ne bi palo na pamet ubijati radnu snagu u Jasenovcu“!? Govori li Mesić istinu ili manipulira cinično ismijavajući sve žrtve Jasenovca, one do 1945 i one poslije rata? U svakom slučaju tom čovjeku je teško vjerovati! Na tragu te Mesićeve teze ili manipulacije, podupirem nastojanja povjesničara Igora Vukića, Stjepana Razuma i ostalih znanstvenika da do kraja na temelju znanstvenih spoznaja rasvijetle istinu o logoru u Jasenovcu. Upravo im je „veliki antifašist“ Stjepan Mesić svojom izjavom u Pakracu dao vjetar u leđa!?

 Imao sam spremno pitanje i o Jasenovcu, no vidim da ste me preduhitrili. HOS-ov pozdrav „Za dom spremni“? Što mislite o tome?

Pod pozdravom „Za dom spremni“, HOS kao legitimni dio Oružanih snaga Republike Hrvatske borile su se, stvarale i stvorile slobodnu, demokratsku i parlamentarnu Republiku Hrvatsku, nasuprot diktatorskoj komunističkoj Jugoslaviji porazivši usput i četničku ideju o velikoj Srbiji. Demokracija i parlamentarizam koji su stvoreni i pod tim pozdravom u potpunoj su opreci sa bilo kakvim totalitarizmom. Potpuno je suludo tvrditi da bilo tko u Hrvatskoj želi neki povratak u NDH, jer u današnjim međunarodnim okolnostima to jednostavno nije moguće kada bi i bilo takvih suludih ideja. U tom kontekstu ovi zadnji mrziteljski napadi na branitelja, domoljuba i pjevača Marka Perkovića Thompsona su za svakoga koji imalo voli Hrvatsku suludi i neshvatljivi.

Antifašizam i ZAVNOH u Ustavu Republike Hrvatske i danas izazivaju žestoke svjetonazorske i znanstvene sukobe. Siguran sam da naši čitatelji žele čuti vaše stajalište o tome?

Jedini relevantni antifašisti u Hrvatskoj su hrvatski branitelji koji su porazili diktatorski komunistički, a samim time i fašistički režim bivše Jugoslavije. A proizvod te i takve Titove diktatorske Jugoslavije je upravo ZAVNOH! I to ne kao floskula o kojoj je govorio moj prijatelj povjesničar i znanstvenik dr. Zlatko Hasanbegović, već kao najveća prijevara i podvala hrvatskom narodu, jer ZAVNOH nikada nije bio u funkciji Hrvatsko državnog sabora kako se to htjelo lažno prikazati. U Titovoj komunističkoj diktaturi nema parlamenta, nema parlamentarizma, nema demokracije,  pa je zbog toga besplodno tvrditi da je ZAVNOH sam po sebi imao bilo kakve zasluge za nastanak današnje Republike Hrvatske. Ključno je pitanje kako se ZAVNOH našao u izvorišnim osnovama Ustava RH? Neki analitičari smatraju da je to dio političke trgovine u jeku Tuđmanove pomirbe, jer ZAVNOH u Ustavu RH je trebao zaštititi komunističke snage od moguće lustracije, da bi ovi zauzvrat pristali na stvaranje Hrvatske. I naravno, zaštitio ih je! I ne samo to!? ZAVNOH u Ustavu RH omogućio im je privilegirani status i sustavnu pljačku Hrvatske sve do današnjeg dana i gotovo da bi se matematički moglo izračunati koliku je štetu ta floskula nanijela Hrvatskoj do sada. Uostalom, sam predsjednik Tuđman u svom zadnjem proročanskom govoru na aerodromu Pleso priznao je da njegov „zavnohovski“ model pomirbe nije uspio i to riječima:

„ Nećemo dopustiti ostacima jugo komunističkog sustava, niti jugo Srpskog, stanje kakvo smo bili zatekli u Hrvatskoj uspostavom hrvatske slobode i demokracije. Nećemo dopustiti da nam sve to dovedu u pitanje. Nećemo to dopustiti tim jugo komunističkim ostacima, ali ni onim političkim diletantima, bezglavim smušenjacima koji ne vide o čemu se zapravo radi danas u Hrvatskoj i u Svijetu sa kojekakvim regionalnim planovima…Nećemo dopustiti onima koji se vežu i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo sa crnim, nego i zelenim i žutim vragovima…

Dakle sve što je Tuđman kazao da nećemo dopustiti sve je to danas dopušteno i demonstrira se pred našim očima u kojekakvim trgovačkim koalicijama s onima koje je Tuđman jasno locirao u tom svom proročanskom govoru. A oni „smušenjaci“ koji grade nekakvu pomirbu na neuspjelom Tuđmanovom modelu pomirbe, očito ne shvaćaju, ili ne žele shvatiti što je predsjednik Tuđman proročanski poručio?

S obzirom da premijer Plenković promovira upravo taj model Tuđmanove pomirbe u centrističkom HDZ-u vjerojatno mislite i na njega?

Ne bih nikoga želio prozivati ad hominem, ali uvjeren sam da pomirba sa onima koji veličaju simbole propalog komunističkog režima nije moguća sve dok se javno ne odreknu te ideologije kao svoje političke platforme.

Što nam konkretno možete kazati o pomirenju domoljuba?

Osnovna strategija jugo komunističkih ostataka je bila i ostala razjediniti i posvađati branitelje, domoljube i kršćanske demokrate u Hrvatskoj kao potencijalnu relevantnu političku snagu koja prijeti mentalno komunističkim ostacima. U tome, po formuli zavadi pa vladaj,  bili su više nego uspješni, a rezultat toga je da se Hrvatska gotovo 20 godina nije kvalitetno pomakla s mjesta. Ta strategija je i danas na djelu, a razbijanje domoljubnog zajedništva vidljivo je osobito nakon ovih veličanstvenih domoljubnih skupova koji su zapravo počeli nacionalnim buđenjem nakon bespotrebne ratifikacije „Istanbulske konvencije“. Nakon toga, uslijedilo je prikupljanje potpisa za referendumske inicijative, a istovremeno su započele opstrukcije referenduma kao najvećeg neposrednog demokratskog dosega odlučivanja naroda. Svakom laiku je potpuno jasno da se u sadašnjoj konstelaciji političkih snaga u Hrvatskom saboru ne može donijeti ni jedan suverenistički zakon u Hrvatskoj, a moguće saborske promjene izbornog zakona ako se dogode, biti će još jednom čista kozmetika i najobičnija politička trgovina. Brojni analitičari smatraju da je došlo vrijeme za ozbiljne ustavne promjene, jer ovaj izborni model je potrošen, nije dao baš nikakve vidljive rezultate osim fiktivne demokracije, a usput namjerno ili slučajno proizvodi takav odnos političkih snaga koji je plodno tlo za klijentelizam, nepotizam i besramnu korupciju. Kada bih bio u poziciji, zalagao bih se za jednu hrvatsku izbornu jedinicu, bez manjinskih lista i dvostrukog prava glasa. Naravno, to bi se odnosilo i na hrvatsko iseljeništvo koje je, nažalost nezaustavljivo sve brojnije uslijed ovog demografskog apokaliptičkog sloma. Jedino iskrenom pomirbom i zajedništvom domoljuba, suverenista i kršćanskih demokrata moguće je stvoriti kritičnu masu za promjene u Ustavu Republike Hrvatske, a to se može ostvariti ili stvaranjem nove, snažne političke i suverenističke opcije koja bi polučila odlične, čak pobjedničke rezultate na budućim izborima, ili na masovnom narodnom referendumu. Iskrena pomirba na desnom političkom spektru i politička suradnja na kršćanskim svjetonazorskim temeljima osnovni je preduvjet za bilo kakav napredak Hrvatske. To pomirenje je i osnovna pretpostavka za zaustavljanje demografskog sloma Hrvatske. To pomirenje je moguće i čini mi se da je došlo vrijeme za sazrijevanje svijesti o tome. U cijeloj EU događaju se slični procesi i ta politička ideja domoljublja protkanog  suverenizmom postaje itekako konkurentna na političkom tržištu.

Jeste li se Vi spremni uključiti još jednom u  političku utakmicu bez obzira na silne difamacije koje ste doživjeli? I kakav je vaš pogled na današnji HDZ izvana i iznutra?

Nakon dvije godine političke izolacije, nakon dugotrajne analitike uzroka i posljedica moga političkog uspona i pada još više sam učvrstio svoja domoljubna politička stajališta i u tome me ne će ništa slomiti. Ako kao takav, s ogromnim političkim iskustvom i jasno deklariranim svjetonazorom budem potreban hrvatskom narodu dužnost mi je odazvati se. Uvjeren sam, političke promjene su moguće i nadasve potrebne, a da u Hrvatskoj ima domoljuba pokazali su veličanstveni domoljubni skupovi kojima smo svjedočili. Naravno, potrebna nam je nova, široka, domoljubna koalicija svih stranaka i pojedinaca dobre volje iz ukupnog korpusa hrvatske nacije. Hoćemo li još jednom pasti na suverenističkom ispitu ovisi samo o nama, ovisi o spremnosti na praštanje, toleranciju i novo zajedništvo u koje bi trebali biti svi pozvani!?

Mnogi se varaju ako misle da će HDZ nestati s političke scene, jer to su mislili i nakon potpunog sloma HDZ-a uslijed Sanaderove ostavštine,  pa se dogodilo upravo suprotno. Ja, moja politička ideja, moji prijatelji i partneri i domoljubna koalicija doveli su taj i takav slomljeni HDZ do pet uzastopnih izbornih pobjeda i osvojili smo Pantovčak kada to objektivno nitko nije očekivao. Uvjeren sam da su u tom periodu mog političkog djelovanja započeli nezaustavljivi procesi pozitivnih promjena u Hrvatskoj što je danas vidljivo u potpunom rasulu neojugoslavenske ljevice u Hrvatskoj. Danas je HDZ ponovo odlutao s demokršćanske trase dajući neojugoslavenskoj ljevici umjetno disanje, ali uvjeren sam da u HDZ-u ima dovoljno kvalitetnih domoljuba koji znaju o čemu govorim i koji će u datom trenutku prepoznati što im je činiti. Mislim da je mogućnost stvaranja velike koalicije jedina i najveća prijetnja opstanku HDZ-a. HDZ već danas jest u neformalnoj velikoj koaliciji što neminovno rezultira osipanjem HDZ-ovog biračkog tijela. U svakom slučaju HDZ-u je prijeko potreban jaki koalicijski partner na desnom političkom spektru u Hrvatskoj i bilo bi pametno da ohrabre i infrastrukturno pomognu snaženju baš te i takve političke opcije. Mislim da bi takvom strateškom promjenom političke paradigme HDZ u ovim unutar političkim i međunarodnim okolnostima mogao dosegnuti Orbanovsku dvotrećinsku  većinu kao pretpostavku za značajne promjene političkog sustava u Hrvatskoj.

Na tragu ove snažne poruke o potrebi domoljubnog pomirenja jeste li spremni razgovarati, surađivati i pomiriti se  s ljudima iz HDZ-a koji su danas percipirani kao Vaši oponenti ili čak politički i osobni neprijatelji?

Nije potrebno da sam subjektivno procjenjujem svoju dijalošku toleranciju, jer o toj mojoj osobini govorili su mnogi drugi umjesto mene. Nisam tip koji stvara i proizvodi neprijatelje, a odnos prema Zoranu Milanoviću, mom najvećem političkom konkurentu znakovito govori o tome. Da bih pobjeđivao Zorana Milanovića nisu mi bile potrebne dodatne javne svađe i prepucavanja niti neke retoričke akrobacije, jer sam i bez toga imao dobitnu kombinaciju koju sam kapitalizirao na temelju njegovih grubih rušilačkih politika. Naravno, spreman sam na političku suradnju i pomirbu sa svima i svakim, ali oko domoljublja i suverenizma nisam spreman raditi bilo kakve trule kompromise i kontraproduktivne koalicije.

Poštovani gospodine Karamarko, hvala Vam na razgovoru! Možete li na kraju ove misli koje ste podijelili s hrvatskom javnošću sažeti u jednu univerzalnu poruku?

Hrvatskoj je potreban novi optimizam, novi pobjednički duh, a inspiraciju treba tražiti u slici sa Kninske tvrđave kada predsjednik Tuđman ljubi hrvatski barjak. S tom pobjedničkom slikom u srcu trebalo bi svaki dan obnavljati domoljublje i ne dozvoliti da se najveća povijesna pobjeda Hrvatske kao neupitna vrijednost svede na puku protokolarnu paradu i izbriše iz kolektivnog pamćenja hrvatske nacije. Svim Hrvaticama i Hrvatima, svim hrvatskim braniteljima koji su u zajedništvu sa hrvatskim narodom ostvarili najveću povijesnu pobjedu tijekom „Oluje“ čestitam „Dan pobjede i domovinske zahvalnosti“ i „Dan hrvatskih branitelja“!

Ovaj intervju je presjek s osnovnim naglascima i političkim porukama nakon dugih analitičkih razgovora s gospodinom Tomislavom Karamarkom. Razgovore vodio Kazimir Mikašek-Kazo, novinar i kolumnista novina i portala 7dnevno.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari