Connect with us

Religija i Vjera

Uspješan poduzetnik i stalni đakon doživio susret s Isusom

Objavljeno

-

Osobno i iskreno svjedočanstvo vjere

Skroman, ozbiljan i  u svemu jednostavan čovjek i stalni đakon Marijan Krajinović. Tko je stalni đakon? Stalni đakon je oženjen muškarac i klerik Katoličke crkve, osoba koja je zaređena s ciljem da cijeloga života bude stalni đakon. A đakon je, najjednostavnije rečeno, klerik koji može činiti sve kao i svećenik, ali ne može ispovijedati ni predslaviti Euharistiju. Može voditi sprovode, krstiti, vjenčavati. Prema Novom zavjetu, već se u apostolsko doba spominje đakone koji imaju dužnost dijeliti milostinju. To je bio i sada je najniži red u Katoličkoj crkvi. U Djelima apostolskim spominje se sedmoricu muževa koji su se trebali brinuti za milostinju i zbrinjavanje siromašnijih u zajednici. Bili su to Stjepan, Filip, Prohor, Nikanor, Timon, Parmen i Nikola (Dj. 6,5). Ipak, njihova se služba tek kasnije naziva đakonskom, a i znatno se razlikuje od one koju će đakoni obavljati u kasnije doba. U prvim stoljećima kršćanstva đakoni upravljaju materijalnim dobrima Crkve, čuvaju sveto posuđe i sveti knjige. U kasnijim se stoljećima opseg njihovih dužnosti proširuje tako da čitaju Evanđelje na Misi, uz dopuštenje biskupa propovijedaju, dijele pričest, a u nekim slučajevima i krštenje. U starim crkvenim spisima đakoni su nazvani uhom i okom prezbitera i biskupa, rukama biskupovim, njegovim anđelima i prorocima. Djelokrug njihova rada uključivao je praćenje ponašanja vjernika i događaja u njihovoj sredini, skrb o njihovu ispravljanju, objavljivanje i ispunjavanje svih biskupskih odredaba, te skrb o poslovima biskupije.

Poštovani Marijane, reci nam nešto o sebi, obitelji iz koje potječeš, o djetinjstvu i školsko-studentskim danima?

Moja malenkost rođena je u Donjem Višnjiku, općina Derventa, 25. 11. 1969. Osnovnu školu završio sam u Žeravcu, a srednju u Derventi, Strojarski fakultet u Slavonskom Brodu, te sam kratko radio u Đuri Đakoviću. Poslije sam nastavio raditi u Zagrebu, u Končaru. Dvadeset i dvije godine sam u braku sa suprugom Marinom, otac troje djece. Moja mi je obitelj prenijela rimokatoličku vjeru, u kojoj sam odgojen. Poslije Isusova pokazanja – ukazanja završio sam i teološki fakultet, te sam zaređen za trajnog đakona.

Svoja osobna duhovno-vjernička iskustva opisao si u knjizi „Ne dam te od sebe“. Na malo više od tristotinjak stranica čitatelj može mnogo toga saznati o tebi, o molitvi, kontemplaciji i realnom životu. Što te nadahnulo da sva ta iskustva, kako kažu neki, „ukoričiš“ u vrlo zanimljivu knjigu?

Kako je rekla časna sestra Mirjam Manuela Jerković, koja je završila dva fakulteta: „U  prvome dijelu knjige Bog ljubi i daruje čovjeka, Bog pomaže čovjeku. Kao u Evanđelju, i prvi dio Evanđelja je radostan, Isus čini čudesa. Tek je u drugome dijelu Golgota.

Prvi dio knjige vrlo je radostan, jer Bog čini čudesa, Bog pomaže čovjeku i ljubi ga. Ali nema povratne ljubavi od čovjeka prema Bogu. Tek u drugome dijelu i čovjek ljubi Boga.“

Drugi dio knjige nikada ne bih napisao da Isus dva mjeseca prije križa, odnosno 23. 11. 2017., nije rekao mojoj srednjoj kćeri Ani, koja je tada imala jedanaest i pol godina: „Knjiga neka se objavi nedjelju nakon Mari(j)ina rođendana. Knjiga nije gotova.“ Dva mjeseca poslije toga Bog poziva moju najmlađu kćerkicu Mariu k sebi u vječnu radost, a na zemlji ostaje velika tuga.

Da nije bilo tih dviju rečenica, kojima je Isus najavio što će se dogoditi, „Knjiga neka se objavi nedjelju nakon Mari(j)ina rođendana. Knjiga nije gotova“, ja drugi dio knjige nikada ne bih napisao, a zbog toga što se događa u drugome dijelu knjige bio bih i prvi dio knjige bacio, jer ja gledam u zemlju i ako mi je Isus prvo pokazao koja je neopisiva radost kod njega u Raju, pokazao mi je da je kod njega kao bezvremensko stanje, sve se događa, a vrijeme ne teče. Pokazao mi je koja je kod njega sigurnost i mir, ali ne ovo što mi na zemlji zovemo mir, nema ratova, sukoba, svađa, ne, to je drukčiji mir. Možda je ispravnije reći „spokoj“, stanje koje želiš da vječno traje, jer je tako lijepo. Neopisivo lijepo.

Knjiga je doživjela drugo i prošireno izdanje. Prodana je u više od 9.000 primjeraka. Kako tumačiš toliki interes za knjigu koja je duhovnog karaktera?

Izdanje je prošireno samo zato što je Isus rekao mojoj srednjoj kćeri Ani: „Knjiga neka se objavi nedjelju nakon Mari(j)ina rođendana. Knjiga nije gotova.“ Jer, knjiga je bila gotova, otisnuta, sami se ljudi javili da je promoviraju i onda Bog kaže „Knjiga nije gotova“, a svi su ljudi rekli, profesori s fakulteta, da je knjiga jednostavna, čitka, traži dalje da se čita, bitno svjedočanstvo našega doba, izuzetno duhovno štivo, ali nitko nije rekao da poruka knjige nije kompletna. A onda Isus kaže kćeri Ani drukčije, „Knjiga nije gotova“. Time je zapravo najavio križ koji će se dogoditi i da će Bog pozvati našu najmlađu kćerkicu Mariu k sebi i da trebamo po našemu križu svjedočiti koja je radost u Nebu. Suprotno od ljudske logike.

Interes za knjigu jest, jer je to svjedočanstvo. Ljudi prolaze razne križeve i treba im utjeha. Pogotovo kada se ukapa mlade osobe, ali i starije, ljudi žele znati kako je to s druge strane. Što je to smrt, kako nastaje, što je duša, što je duša u odnosu na tijelo, kako je kod Isusa, što je vječnost.

A i oni koji i nemaju ovoga trenutka nekakvu poteškoću, sve ih čeka smrt. Onda se samo lud čovjek ne bi na to pripremio, upoznao Isusa, a kroz knjigu može se Isusa jako dobro upoznati.

Uspješan si poduzetnik i stalni đakon. Imaš obitelj, suprugu i djecu. U kojim prigodama molite zajedno kao obitelj? A kakva je tvoja osobna molitva i molitva tvoje supruge? Molite li krunicu ili sebi ponekad dajete oduška spontanom molitvom?

Poduzetnik sam od 2002. godine, ali kada Isus zove onda si spreman sve ostaviti, jer Bog te zove. Već sam niz puta pitao i više svećenika, a i biskupa Franju Komaricu, da bih napustio firmu i radio samo evangelizaciju. Odgovor i od svećenika i od biskupa bio je: „Ni slučajno, jer onamo kamo ti možeš ući, mi svećenici ne možemo, a to su firme“. I onda često na kraju sastanka ispričam 2-3 poglavlja o nadnaravnim događajima i poslije toga svi uzmu knjigu, a ima i ateista koji već treći dan pišu mail o obraćenju nakon pročitane knjige. Ima direktora i vlasnika firmi kojima bude jako drago da su to čuli, jer svi nose neke teškoće u životu, a na kraju krajeva sve nas čeka razdvajanje duše i tijela, tj. smrt.

Vezano uz molitvu, cijela obitelj moli zajedno samo nedjeljom za ručak. Radnim danom gotovo se ne sretnemo do kasno. A ja osobno neprekidno molim od 23. 11. 2014., dana kada je umro mlađi brat od supruge. Tada sam izmolio svoju prvu devetnicu i sat vremena prije pogreba pokojni Krešimir pokazuje se mlađem bratu Tihomiru, sav u svjetlu, sav nasmijan, svijetli, kao da poručuje „Što vi plačete, što tugujete, ja sam dobro, ja sam sretan, ja sam kod Boga“. Od toga dana, kada sam shvatio da to djeluje, nikada više nisam prestao moliti. Svakoga dana molim malo više od 3 sata. Kako sam inženjer, kod mene mora biti sve izračunato. Molim oko 192 minute svakoga dana. Osjećam potrebu. Tražim od Boga da spasi svakoga čovjeka, da pomogne, da svaki čovjek na svijetu upozna Isusa, kao što sam ga ja upoznao. Jer, sve ostalo na zemlji tisuću je nivoa ispod toga.

Ali, za one koji ne mole, nemojte se opterećivati što moja malenkost moli toliko, a vi ne možete. I moja je malenkost prve 44 godine tadašnjega života molila dnevno 44 sekunde, a 44 sekunde su dovoljne da se izmole jedan Očenaš, jednu Zdravo Mariju, jedan Slava Ocu i jedan Pokoj vječni. Manje od jedne minut, i to kada se polako moli.

Veći je jedan Očenaš u Božjim očima onoga tko ga izgovara prvi put nego moja devetnica, iako sam svjedok da devetnica spašava dušu i vodi u Raj.

Supruga moli druge molitve, ne molimo iste molitve. Ona se moli sv. Brigiti, sv. Marti, sv. Josipu. Zajedno molimo samo Krunica Nebeskom Ocu i Božjem Milosrđu. Ja molim druge molitve, jer ih sve izmolim dok se vozim, od sastanka do sastanka. Tamo gdje stanem nastavim poslije dalje. Isto tako s telefoniranjem.

Da supruga sada prestane moliti, meni bi trebalo još jedno 15 godina da je sustignem u molitvi. Ali svaki je vapaj veći od bilo koje molitve. Uspio sam možda izreći svega 3 vapaja u 50 godina. Opisani su u knjizi „Ne dam te od Sebe“. Tada Bog odmah djeluje.

Zajedno sa svojom suprugom uspješan si poduzetnik. U čemu je ključ vaše poduzetničke uspješnosti?

Bog. Bog. Bog. Sve je njegovo. Ako netko za sebe misli da je nešto njegovo, grdno se vara. A čije će biti kada umre? Ako čovjek i ima poneki talent, nije li talent dobio od Boga? Nakon što se Bogu kaže „Gospodaru Neba i zemlje, nije li sve tvoje, pa i koža na mojoj ruci je tvoja? Ti sve uzdržavaš.“ Naravno, Bog očekuje da se čovjek trudi i radi, a on sto puta to umnaža. Jer bilo koji posao ili firmu započinješ, moramo biti iskreni i priznati Bogu, a i narodu, da ne znamo ni toliko zaiskati koliko Bog to kroz vrijeme umnoži. Ako nisam znao to ni zaiskati, zašto bih onda to pripisivao sebi? Bog je dao i dobre i dogovorne ljude koji nas okružuju i koji pridonose svemu tome.

Kako si u Šurkovcu u kontemplaciji doživio susret s Isusom?

Da, kad mi se Isus prvi put pokazao, ukazao, nisam znao što je to. Pa sam tražio odgovore od svećenika, ali nisam tada znao ni objasniti, pa je jedan od odgovora bio i kontemplacija „Božja intervencija na ljudsku otvorenost srca“. Međutim, kad mi poslije Isus govori još tri puta, pa tamo gdje je meni prestalo pokazanje – ukazanje, nastavlja se kod mlađeg brata od supruge, Tihomira, kao da Bog poručuje neka ima više svjedoka i na kraju Isus govori i trećoj osobi, mojoj srednjoj kćeri Ani. To je bila najava križa. Zapravo, kroz daljnja poglavlja u knjizi sam Isus odgovara što je to i što on želi.

Jedna mi je pravoslavka rekla: „Marijane, moja ti Željka (kći njezina) nikada u životu nije pročitala nijednu lektiru, a ovu knjigu nije ispuštala iz ruku dok je nije pročitala. Počela je u petak iza 8h navečer i čitala do iza ponoći. U subotu ujutro čim se probudila nastavila je dalje čitati i pročitala je prije doručka.“

A mnogi teolozi, svećenici, časne sestre, oni koji su pročitali knjigu, rekli su: „Ovu knjigu jest napisao čovjek, ali autor ove knjige nije čovjek, već Bog, jer sve što se u knjizi događa, sve je iznad čovjeka“.

U Katoličkoj crkvi u Hrvata postoje rasprave među laicima i klericima o raznim duhovnim seminarima. Neki misle da ih treba favorizirati, a neki da to nije pravi oblik evangelizacije i pastorala. Koja su tvoja osobna iskustva?

Ako se spominje riječ Isus, onda samo naprijed. Sve treba podržati. Najveći grijeh Crkve jest to što ne dopušta Bogu da djeluje, kao da bi Bog trebao tražiti odobrenje od nekog svećenika ili biskupa. Tu je golem problem, jer Bog ne želi protiv naše volje. A nesvjesno neki ne dopuštaju Bogu da djeluje. Ako je moja malenkost doživjela nadnaravno, pa na to ima svaki čovjek na svijetu pravo. Hvala Bogu, čuo sam stotine svjedočanstava o nadnaravnom, a neka sam i zapisao. Pogotovo očekujem da Bog jako djeluje kod roditelja koji su izgubili djecu. Nedavno sam bio na pogrebu u Pfulingenu u Njemačkoj, gdje su roditelji u jedanaest mjeseci izgubili dvoje djece. Na početku godine imali dvoje, na kraju nijedno više ne vide. Govorio sam propovijed na tome pogrebu. Ja bih se mijenjao s tom svetom djecom, Leom i Teom, jer su u potpunoj čistoći bez ijednog grijeha otišli Bogu. Ali znam da se ta sveta djeca  ne bi mijenjala sa mnom i da se iz te apsolutne sigurnosti ne bi vratila na zemlju u ovu nesigurnost, iz apsolutne radosti ne bi se vratila u neradost, iz apsolutnog mira ne bi se vratila u nemir.

Ima jedno golemo nadnaravno svjedočanstvo o zadatku jednog svetoga djeteta Ante, rodom iz Sukošana kod Zadra, gdje daje zadatak s Neba svome ocu Ivi na zemlji, bit će opisano u sljedećoj knjizi.

Dao si veći broj intervjua i gostovao čak na televiziji Republike Srpske. Koje je tvoje iskustvo koje si doživio u Banja Luci?

Moja malenkost svjedoči, ne pričam ni slova o politici. Ako Bog mene voli, onda Bog jednako tako voli i svakog drugog čovjeka i narod. I Božja je želja da se svaki čovjek spasi. Gospođa Žana Vukosavljević, kojoj sam dao tri intervjua, rekla je da je intervju o nadnaravnim događajima više puta reprizirala na RTRS. Isus je za sve nas umro na križu. I tko god zaište milost po Isusovu križu bit će uslišan. Bog je nas i svakog čovjeka na svijetu skupo platio, otišao je za svakoga od nas na križ i platio cijenu za naše grijehe. Mi se samo u taj križ trebamo pouzdati. Kako malo, za tako puno.

Svakoga dana ideš prije odlaska na posao na svetu Misu. Oplemenjuje li te i jača li te duhovno to sudjelovanje u Euharistiji za svakidašnje napore vezane uz poduzetništvo?

Prvo Bogu Božje. Bogu hvala da mogu sebi posložiti raspored da sam svakog jutra na svetoj Misi. Iznad svake Devetnice, iznad svake Krunice je Misa, „prikazanje Bogu Ocu Isusove žrtve na križu kao otkupninu za nas“. S Bogom uvijek započeti dan.

Studirao si teologiju i ostvario svoju osobnu i originalnu duhovnost. Kako gledaš na pitanje patnje, bolesti i smrti? A dakako i na vječni život?

Često govorim na pogrebima, kad umre mlađi član obitelji, te ako je dijete i ako znam gdje će biti pogreb onda nastojim obvezno otići na sprovod pružiti utjehu roditeljima, braći i sestrama, a često mi i svećenici kažu da držim propovijed. To je neopisiva bol za roditelje. Tolika da ljudi koji su izgubili dijete ne žele dalje živjeti. Mogu ih na kratko utješiti. I utješim ih, ali znam da će se bol vratiti.

Zato sam jednoj majci i ocu rekao: „Vi više ne želite živjeti, vi ne da ne želite sutra živjeti, vi ne želite još jednu noć proživjeti, znam kako je to, budiš se iz kratkog sna kao da te struja strese“.

I rekao sam im: „Ali Bog nikoga ne ostavlja da ne može svoj križ nositi, a vi svoj križ ne možete nositi, zato će vam Bog poslati znak s Neba da možete nastaviti živjeti“. I poslije se dogodio toliko velik znak da su roditelji dobili velik i dugačak zadatak s Neba i upravo rade na tome zadatku. Sada su dio velikog Božjeg plana spasenja.

Već im se tuga i na zemlji pretvorila u radost, a tek jednog dana kada dospiju u vječnost, kada budu neprekidno gledali svoje sveto dijete, ima li ičega većeg nego vidjeti Kreatora svega, Izvor svega, Boga. Sam će nas Bog obasjavati.

Kako se nositi s usponima i padovima, sa stresom, s raznim strahovima koji se u 21. stoljeću gomilaju u društvu, obiteljima i pojedincima?

Treba raditi i boriti se, Bog će nadopuniti. Stresa i problema uvijek će biti, jer sotona niti spava niti se može umoriti. Strahova je bilo i bit će, ali uvijek imate najjačeg saveznika, Isusa, ako ga zazovete. U sebi. To je dovoljno.

Je li tijekom povijesti bilo većih teškoća nego danas? Pa naravno da jest. Koji su sve carevi, kraljevi, sultani vladali u svijetu, ali i na ovim područjima. I gdje su sada? Duše nekih od njih nažalost su u paklu. Čovjek treba biti oprezan da se ne udalji od Boga, a život, koliko će trajati? Što je sto godina prema vječnosti? Ništa, nula! A sada znam i što je vječnost, kod Isusa je kao bezvremensko stanje u neopisivoj radosti, a sve se događa. Zamislite najbolji koncert na zemlji na kojemu ste bili, a sada to pomnožite sa sto. E, tako je u Raju. Da, pjeva se Bogu, tako lijepo da želite da vječno traje.

Mnogo sam puta rekao svojoj supruzi i djeci: „Da mi je ići kod Isusa, ne moram ustati sa stolice. Sada vama kažem, da mi je ići kod Isusa, ne moram ovu rečenicu završiti.“ Zašto? Zato što je kod Isusa neopisiva radost. To mi je Isus pokazao.

Razgovarao: Vladimir Trkmić

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari