Pratite nas

Kolumne

Usred smo bitke između Savske 66 i Markova trga 666

Objavljeno

na

H. Hitrec: Hrvatske Kronike: Svršetak siječnja 2015.

crni kruhU Hrvatskoj se po receptu vođe režima crni kruh reže na sve tanje kriške. Čak i snijeg kada padne, ako padne, prekriva Hrvatsku u vrlo tankim namazima da zvijeri koje skrivaju dokumentaciju ne ostave trag.

Depresivni narod troši zadnje mrvice, tridesetogodišnja nezaposlena djeca stanuju kod roditelja i prazne njihove hladnjake. Umrlih je toliko da se pokapaju i subotom, do sada rezerviranom za krstitke i vjenčanja kojih ionako ima sve manje. Hrvatska živi na jezivoj granici kada je opet jednom u pitanju njezin opstanak. Ali povijest kazuje da smo najjači kada je banana potpuno oguljena, odnosno da smo se uvijek znali uspraviti i spasiti u zadnjem trenutku. A zadnji trenutak je upravo sada.

Čak i rukometaši imaju tanke rezultate. Ja sam od njihove igre u Kataru dobio katar na želucu, to jest imao sam ga i prije, od politike, ali sada mi se pogoršao. Doduše, i suci su bili protiv nas – opazio sam da u nekoliko navrata nisu sudili igranje rukom.

Kokošari protiv Kolinde

U kavani, to jest „pabu” gdje se u Zagrebu skuplja crvena elita, smišljena je kokošarska strategija protiv hrvatske predsjednice Kolinde pa drugoga dana odmah stavljena na sjednicu Vlade. Kolindi je brzopotezno oduzet Pantovčak, ali i druga imovina Ureda predsjednika. Palača u Visokoj ulici nije spremna za predsjedničku rezidenciju te se Kolinda nakon inauguracije nema kamo smjestiti. Riječ je o aferi većih razmjera no što se čini, premda se radi o sitnom birtijaškom državnom udaru, u svakom slučaju o udaru na sigurnost Republike Hrvatske, o čemu će se nakon prijevremenih ili redovitih izbora crvena klatež izjašnjavati na sudu – osim Milanovića i ministar unutarnjih poslova koji je potvrdio da je Visoka sigurna, premda zna da u ovom trenutku nije i ne može biti. Obavljati danas, to jest u drugoj polovici veljače 2015. posao predsjednice države u Visokoj ulici isto je kao i da se obavlja na ulici, uz nazočnost stotina špijuna koji drže mikrofone i mobitele spojene na internet.

Tako je niski režim na vlasti iskoristio Visoku ulicu za novu destabilizaciju Republike Hrvatske, nakon tri godine istoga posla u drugim područjima i hladne, ali ideološkom stegom prožete kohabitacije s bivšim predsjednikom regionalne Hrvatske.

Kolinda Grabar Kitarović naravno nije nikada rekla da će se o d m a h preseliti u pongračevsku palaču. Rekla je da će se ondje preseliti. Što podrazumijeva stanovito vrijeme za nužne zahvate. Osim toga, ne može Vlada odlučitvati o nečemu za što joj uopće nije upućen zahtjev, ali mi i nemamo Vladu nego družbu cirkusanata koja samo želi napakostiti predsjednici i staviti je pred gotov čin, ostaviti ju na ulici. Ili u hotelu, kako je već rečeno. Takvoj alkoholiziranoj dosjetki može se dovinuti samo Vlada koja bi trebala zasjedati u motelu – jer je ionako na putu bez povratka na političku scenu, što je protuhrvatskoj družbi jasno a i medijima koje još donekle kontrolira. Ali i mediji već otvoreno zazivaju HDZ. Ne zato da spasi Hrvatsku od SDP-HNS-ove nemani, nego da ju spasi – kažu uplašeni medio(kriteti) – od užasnih ultradesnih pojava. Valjda stopostotnih.

No nitko tko razmišlja ne drži da se u „slučaju Visoka” radi samo o pakosti i ugrožavanju sigurnosti, nego i o razbojničkom poslu skrivanja ili uništavanja dokumentacije na Pantovčaku – što je isto tako sigurnosno pitanje. Nerazborito dugo razdoblje između izbora i inauguracije dalo je, doduše, dosta i previše vremena da se dokumentacija „selektira” i opasni dijelovi sklone na druge lokacije, tako da je opaka odluka Milanovićeva kazališta patuljaka samo ubrzala panično odnošenje papira.

Što sada? Ako nikada, sada bi trebao reagirati Ustavni sud kojemu se predsjednica države treba obratiti i tražiti zaštitu od bagre koja joj onemogućuje da istoga trenutka nakon inauguracije počne obavljati Ustavom zadane dužnosti u okolnostima koje joj to i tehnički dopuštaju, uključujući i ovlasti nad dosadašnjim Uredom predsjednika. Jedino na taj način (postoje i drugi, ali o njima drugi put) legitimno će se riješiti „novonastala situacija”. A glede dokumentacije: Hrvatski sabor i Državni arhiv trebaju o d m a h ustanoviti mještovito povjerenstvo koje će pregledati dokumentaciju (Mesića i Josipovića) i vidjeti što ima, što nedostaje, što je i kamo poslano i gdje se što pospremilo. I sada u miru Božjem ustvrditi koje je i kakve dokumente neovlašteno dilao Mesić prema Haagu – da cijela ta zlosretna epoha ne ostane neobjašnjenom.

A Milanovićeva najava da će promptno „ispuniti i drugu želju predsjednice”, to jest njezinu prisutnost sjednici Vlade, iz istoga je „paba”. Dečki su u blago alkoholiziranom stanju smislili kako će sitnim ciničnim dosjetkama izbaciti iz ravnoteže Kolindu tako da ona napusti tu sjednicu, ogorčena niskom razinom cirkusanata. Jer je očito da oni s legalno izabranom predsjednicom ne žele surađivati, ne poštuju je i okrenut će se samo vlastitoj patološkoj, razornoj narcisoidnosti, ideologiji i novim protuhrvatskim poslima.

Nije, naime, Kolinda njima iznimno opasna jer je rekla što je kazala o njihovoj nesposobnosti (odnosno namjeri), nego je postala njima potpuno neprihvatljivom samo jednom rečenicom, a ta je „Ovo je Hrvatska a ne regija”. Tada su se stisnula njihova komunistička, jugoslavenska srca, tada je proplakala njihova balkanska duša i proradio njihov obrambeni refleks zabrinut zbog te „remisije” i neispunjenja obećanja koje su dali svojim očevima – da će Sava opet teći nizvodno.

66 protiv 666

Savsla66Usred smo bitke između Savske 66 i Markova trga 666. Hrvatski ratni vojni invalidi bili su doduše u zgradi preko puta zgrade 666, to jest u Hrvatskom saboru, ali im predsjednik Sabora dični Leko nije dao govoriti. Nije rekao da im on ne da, nego da im ne da poslovnik. Znači, predsjednik Hrvatskoga sabora iz redova onih koji su u trenutku izglasavanja deklaracije o nezavisnosti napustili sabornicu 1991., čovjek iz istoga kukavnog čopora koji se 1991. sakrio da ne bude pozvan u obranu Hrvatske od srpske agresije (Milanović, Josipović itd.) – taj i takav Leko ne daje riječ onima koji su odvažno branili Hrvatsku (Hrvatice i Hrvate), spasili državu i pritom teško stradali. Da njih nije bilo, ni Hrvatske ne bi bilo, ni Hrvatskoga sabora pa ni famoznog poslovnika. Po poslovniku, naime, doista uz saborske zastupnike mogu govoriti samo predsjednici i premijeri stranih država koji dođu u Zagreb, pa tako može i četnik Nikolić koji je (upravo po srbijanskim izvorima) iz zabave ubijao Hrvate. A ne mogu govoriti oni koji su u toj četničkoj agresiji stradali. Teško stradali.

Poslovnik se može mijenjati. Ako se u Ustav mijenja često i prečesto kao da je hrpa nevažnih papira, zašto se ne bi mogao mijenjati poslovnik i kakva je to sveta krava?

Dakle, u normalnoj državi i u nenormalnoj situaciji kao što je ova danas kada se bagateliziraju najteži invalidi iz Domovinskoga rata, parlament bi u trenutku kada stradali branitelji dođu u sabornicu kao prvu točku stavio na dnevni red promjenu poslovnika, a kao drugu obraćanje sabornicima vođe prosvjeda u Savskoj 66.

A tko bagatelizira branitelje više od ministra branitelja, što je više no paradoksalno, ali jest kako jest i uklapa se u karakter cirkusantske protuhrvatske Vlade? Matić znade psihološki efekt svoje izjave o srpskim specijalcima u podrumu Ministarstva, dobro zna na kraju krajeva i po svome iskustvu, ali on je preživio u jednom komadu i bolje prošao od stopostotnih invalida koji imaju duboke traume pa i naoko šaljivi spomen o neprijateljima iz rata koji su im razorili tijela – budi najstrašnije uspomene iz bitaka, ranjavanja, nikada mogućeg oporavka u bolnicama, u lječilištima.

„Šaljivi Fred” više nema potporu ni onoga dijela javnosti kojemu su branitelji odiozni iz mnogih razloga, a prvenstveno zato što su im oduzeli Jugoslaviju. I oni vide da se tu tjera mak na konac, a konac može biti opasan – i za njih. Glasine o mogućoj policijskoj intervenciji i rušenju šatora nisu za one koji prate stvari samo glasine. Počelo se (i u medijima) propitkivati o legalnosti šatora, a mediji stali eksponirati uz Matića i njegova zamjenika, te nesretnoga sina Glavaševića i stvarati „atmosferu”. Rezultat: digli su na noge branitelje u cijeloj Hrvatskoj, pa je 150 autobusa spremno da iz junačne Dalmacije krene prema Zagrebu, i ne samo iz Dalmacije, naravno.

Može li doći do policijske intervencije u Savskoj? Može. Pa ova je protuhrvatska vlast već bila poslala novokomponirane specijalce na vukovarske branitelje, u obranu srpskoga grada Vukovara. Ova vlast može učiniti sve što hoće. Do trenutka kada više ne će moći. A taj trenutak dolazi upravo s mogućim rušenjem šatora.

Sačić kompenzacija za oslobođene generale

Vlast i njezini mediji vape za ratnim zločincima iz hrvatskih redova. Kada je Meron oslobodio Gotovinu i Markača i uništio drsku optužnicu tužiteljstva, ovoj su vlasti i medijima na vlasti propale najljepše nade. Pokisli kao kokoši, oni i njihovi puhovski i documentirane udruge stali su tražiti nove zločince, hendlali su hedli i lupali josipovići o hrvatskih grijesima. U obrani. Slučaj Glavaš držali su ipak nekim uspjehom, premda ne svojim, a slavonskoga su generala info-HTV i ostali alfieri s očitim užitkom nazivali osuđenim ratnim zločincem.

Sada se napokon pokazuje što smo mi iz mračnih portala svojedobno tvrdili – da Glavaš nije kriv ni po jednoj točki optužnice, da su mu smjestili, da su proces montirali na način koji je sjajno interpretirao književnik i redatelj Miro Međimorec u svojoj drami izvedenoj u „Histrionima”. Glavaš je slobodan, premda „nezavisno hrvatsko pravosuđe” na nižim razinama i dalje nešto vrti, bezuspješno, a na kraju će Branimir dobiti i odštetu koju ćemo svi mi platiti putem poreza. Tko još preostaje vlasti i medijima na vlasti (jer su samo oni doista na vlasti)?

Još se samo mogu iživljavati na Dariju Kordiću nazivajući ga osuđenim ratnim zločincem – kao što su punim ustima spomenuli vidjevši ga uz kardinala Bozanića u Šatoru 66. A Kordiću, ponovimo gradivo, nikada ništa nije dokazano niti je on išta priznao jer nije imao što priznati no engleskim kadrovima tada impregnirani Haaški sud povjerovao je odvjetniku udbaša Nobilu, bivšem komunističkom tužitelju i uličnom huliganu.

Čini se, premda treba puhati na hladno, da i stvari hrvatskih političkih i vojnih vođa Herceg-Bosne stoje bolje nego prije godinu dana pa ima naznaka da će 2017. (!) biti izrečene oslobađajuće presude. Vlast u Hrvatskoj i mediji na vlasti liju teršeličke suze, nestaje im ljudskoga materijala pa su posegnuli za generalom Sačićem.

Sačić im je i prije išao na živce jer nije postao malodušnim nakon prve, drastične nepravomoćne presude Gotovini i Markaču. Specijalac, mnogo puta ranjavan u ratu, ratni heroj dakle, bio je među organizatorima prosvjeda protiv haaške svinjarije na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, kada su uz njega govorili biskupi Bogović i Ivas, tadašnji vođe Hrasta i ja koji sam pročitao zajedničku deklaraciju. HTV je nešto kao izvijestio, napola smanjio broj nazočnih prosvjedu, odrezao što se odrezati moralo (recimo mene). U to doba ili nešto prije već su progonili Sačića pa ga smjestili i u pritvor gdje je general morao ustajati i u stavu „mirno” pozdravljati zatvorskog čuvara.

Pokazalo se da ništa nije skrivio, pa ga morali pustiti. Eh, ali sada kada je ponestalo ljudskog materijala, kada čak i Glavaš iz Drinovaca kreće prema Osijeku, sastali se crveni i žalili jedan drugome, a netko se dosjetio – Sačića. Ili je sugerirano iz Beograda ili od Documente iz Zagreba ili od Puhovskog i sličnih koji su otjerani čak i sa suda u Haagu jer je bilo jasno da lažu o broju civilnih žrtava poslije Oluje ili uopće civilnih žrtava na srpskoj strani (u svemu 80, kako reče Hebrang, naprama 8000 hrvatskih). Kako Sačić uopće nije bio u Gruborima, niti je toga dana fizički bio u stanju nešto spriječiti ili nešto zapovjediti, povučen je za rep famozni institut zapovjedne odgovornosti koji su najvrsniji svjetski pravnici ogolili do kože i dokazali njegovu besmislenost.

Sada treba ustati u Sačićevu obranu onako kako je on ustao u obranu Gotovine i Markača

Jer, očito je da je cimanje Sačića nakon što je prije tri godine pušten iz pritvora na slobodu – samo i jedino kompenzacija za nesuđene „promašaje” vlasti i pravosuđa u drugim slučajevima. Isto je tako simptomatično da se ide na Sačića u trenutku kada Srbija rezolutno odbija povući zakon po kojemu je prisvojila jurisdikciju nad vascelim prostorom bivše Jugoslavije u vatanju ratnih zločinaca, što je još jedan vanjskopolitički uspjeh V. Pusić i ove Vlade. Na srbijansku nedavnu izjavu o tom zakonu i njegovu nepovlačenju, obje nisu reagirale ( Vesna i Vlada) jer se ova vlast može, hoće (i jest se) posvađati sa cijelim svijetom, samo ne s voljenom Srbijom. Bez koje nema Jugoslavije, kako sam već lucidno (ha!) zapazio.

Suze u Tovarniku

Ako Srbija ima jurisdikciju nad ratnim zločinima u Hrvatskoj, ako takvu drskost Hrvatska tolerira, što ne traže zajedno (jer je pisano da sjajno surađuju) one koji su poubijali sedamdeset i dvoje ljudi u Tovarniku. Ne traže jer je riječ o ubijenim Hrvatima, a preživjeli su Hrvati u stilu nacističke strahovlade morali nositi na rukavima bijele vrpce, da se zna tko su. Tovarnik se zadnjega dana siječnja sjeća istoga dana 1998. kada je pokopano 48 njegovih sugrađana, ekshumiranih iz masovne grobnice. Tovarnik plače. Oni koji su ubijali, a i sada su u Tovarniku ili u Srbiji – oni se podsmjehuju, dragi moji, slobodno šeću, piju, jedu, žive. Nitko ih ne dira da ne bi bila narušena prava manjine, valjda. Slučaj Stanimirović stavljen je pod tepih, nekakvo je suđenje bilo održano njemu i ženi također liječnici, ali sa suđenja nitko nije izvještavao, te javnost i ne zna kako je to završilo. Ni ja. U svakom slučaju dobro. Po Stanimiroviće.

Kako Vlada vlada

Zna se kako, tako da je Hrvatsku od doduše ne suviše imućne zemlje u tri godine pretvorila u siromašnu zemlju, to jest dramatično osiromašila Hrvatice, Hrvate i političke Hrvate. Kada je u tomu potpuno uspjela, cinično je odlučila u zadnjoj godini mandata te iste siromašne građane potpomognuti s nekim sitnišem i kvazisocijalnim ustupcima, da ne umru od gladi do izbora – kako bi se valjda mogli dovući do kutije i ubaciti listić sa zaokruženim crvenima. Milanoviću je to, kažu, savjetovao američki promidžbeni mag Braun ili Browne ili kako već, nije važno. Sada dakle klaun i Braun uz pomoć pomoćnice mađioničara Opačićke vuku siromahe za nos i pjevaju himnu socijaldemokraciji, u njihovim redovima upravo otkrivenoj. A mediji otkrivaju uspjehe ove Vlade koji su najednom vidljivi baš na početku izborne godine, vjerojatno u onim istim anketarskim kućama koje su bivšoj lignji davale trijumfalnu prednost.

Tako se radi u svim totalitarnim državama, štoviše, siromasi prolaze i bolje – ali samo ako se previše ne bune, uzmu crkavicu i šute. U tom je stilu i ponašanje sadašnje vlasti koja šalje u ludnicu sve koji progovore, pritvara ih ili zatvara, progoni sve što njoj nije blisko a sebi blisko dobro čuva od istraga i sudova, pa recimo riječka crvena elita koja ima golemu hrpu putra na glavi i dalje uživa, jede, pije, živi, ide u kazalište na kojemu na dan hrvatske nezavisnosti vijori neka druga zastava, ne hrvatska. No, svaka sila za vremena, odnosno kako kažu u Zagrebu – svaka rit dođe na šekret. U tom je sklopu (i na toj dasci) očito i riječka filijala DORH-a koja prijeti svjedokinjama koje bi nešto htjele reći na suđenju udbašima u Njemačkoj.

Rijeka nije iznimka, premda je u prvom redu. Corpus separatum. Ali postoji i corpus juris, ne možda sada u Hrvatskoj gdje je pravosuđe na niskim granama, ali bit će.

Obzirno sam dotaknuo kazalište koje sve više tone u regionalne vode, zajedno s filmom, te se izvode regionalni omnibusi na pozornicama i na vrpcama da se vidi, kažu, kako se neki događaj (recimo rat) vidi s koje strane, i slično. Emitira se novi Yutel iz Sarajeva da se vidi kako tko diše i s koje strane, a zemljopisna karta otkriva koga to pokriva mreža – nema Slovenije, nema Albanije, nema Makedonije, samo valjda teritorij koji obuhvaća slične jezike, to jest „štokavske jezike” što bi rekli idioti, s tendencijom prema jednom i jedinom srpskom.

Dotle HTV nema dugog odgovora od najavljenog razvlačenja središnjeg Dnevnika na puni sat, što će znatno pridonijeti njegovoj zanimljivosti i smesti komercijalnu konkurenciju. I sada je običaj, u „skraćenom Dnevniku” od pola sata, da nam prvo voditelj objasni o čemu je riječ, zatim se javlja reporter s lica mjesta i govori nam isto, a tema završava s reportažom treće osobe koja nam opet daje istu, nešto proširenu informaciju. Ako u međuvremenu pretplatnik okrene neku drugu stranicu, to je njegov problem. Znači da nije koncentriran, da je nezahvalan i uopće ne zaslužuje biti pretplatnikom.

S tim u svezi (vidim da sam i ja dosadan) samo jedno pitanje: kamo je iz tiskovina nestao Ivan Starčević koji je zanimljivo pisao o televiziji i Josipoviću? Nadam se da nije u zatvoru ni u ludnici. I konačno, kakvi su rezultati istrage koju navodno vodi DORH u svezi ugovora HRT-ZAMP? Zašto o tome nema ništa kraće ili opširnije u Dnevniku HTV-a? Pa i to je vijest, zaboga.

Novine Horvatzke

Tako su se zvale kada ih je Gaj pokrenuo 1835. A i danas se tiskaju, pod nazivom „Narodne novine”, objavljuju zakone, propise i druge akte. Služe i za druge svrhe kao i ostale novine, ali ne budimo primitivno duhoviti premda ni to ne bismo bili bez povoda. Naime, „Narodne novine” već dugo imaju u projektu tvornicu toaletne konfekcije s udarnim proizvodom u obliku toaletnoga papira. Tvornica je isprva trebala biti u Kukuljanovu kraj Rijeke, ali se valjda promjenom snažnijega toaletnog političkog utjecaja (HNS) napokon prebacila u Krapinu. U međuvremenu je obrisano desetak milijuna , ako ne i više, a da ništa nije urađeno pa narod opet poseže za novinama.

Tako to radi klatež s firmom koja je povijesna baština.

Hrvoje Hitrec

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Uhićenja osumnjičenih muslimana – Kazalište u režiji Bakira Izetbegovića

Objavljeno

na

Objavio

Bakir Izetbegović ne samo da je vrlo loš čovjek i još gori političar, nego dokazuje kako nema ni redateljskog dara, jer ovako naivne predstave pod radnim naslovom: „lov na potencijalne ratne zločince – bošnjake“ teško bi mogle proći kod djece predškolskog uzrasta, kamo li kod odraslih ljudi.

Tobožnje pompozno uhićenje 13-orice bivših pripadnika „Armije B i H“ zbog sumnji počinjenja ratnih zločina u Konjicu, kao i ovo zadnje vezano za „progon“ potencijalnih ubojica generala HVO-a Vlade Šantića (Hamdija Abdić zvani Tigar, Dedo Karabegović, Jasmir Topal, Ramiz Bajramović i Enver Keranović – svi bivši pripadnici „Armije BiH“ koji su – kako javljaju mediji – već pušteni na slobodu nepunih 24 sata nakon privođenja!), trebali bi valjda amortizirati opravdano ogorčenje Hrvata u B i H sramotnom haškom presudom, pri čemu su muslimanski zločinci i islamske glavosječe ostali netaknuti, neoptuženi i neosuđeni. Naravno i svijetu treba pokazati kako sarajevska vlast njeguje „pravnu državu“, iako je očito na svakom koraku da od nje ni zametka nema.

Prozirna medijska kampanja koja sve to prati po diktatu Sarajeva, još otužnije djeluje promatra li se u kontekstu pojave brojnih dokumenata koji svjedoče o planskom etničkom čišćenju područja Žepča, Jablanice, Konjica i drugih, što ih je vrh „Armije B i H“ planirao i dogovarao međusobno, što potvrđuju njihovi telefonski razgovori i prepiska. Dakle, tamo gdje je očito kako su poznati nalogodavci (Sefer Halilović, Zulfikar Ališpaga Zuka i drugi) ne reagira se, nego se uhićuje one koji su bili obični vojnici i eventualno izvršitelji ponekog zločina.

Bosna i Hercegovina je samostalna i neovisna država (ili bi barem tako trebalo biti) već više od 25 godina, ali u njoj ni „p“ od pravne države. Sudovi pod patronatom Sarajeva (i bošnjačko-muslimanske klike na čelu s Bakirom Izetbegovićem), svojim bošnjacima-muslimanima za ratne zločine sude po Krivičnom zakonu bivše SFRJ (koji je blaži), a Hrvatima po novom, oštrijem (KZ Federacije iz 2003.).

I gdje su tu pravda i pravna država? Kako se u istoj zemlji metodom segregacije mogu usporedo primjenjivati dva zakonodavna instituta od koji jedan pripada nepostojećoj zemlji?

Toga nema nigdje u svijetu!

Sarajevska vladajuća klika predvođena Bakirom Izetbegovićem od B i H nastoji napraviti prvi europski kalifat i sad je dobila vjetar u leđa upravo zahvaljujući mešetarima iz haškog sudišta.

Sva ona lupetanja Alijinog nasljednika o „nepostojećim narodima – Srbima i Hrvatima“, o „fašizmu u Hrvata“, ratne prijetnje koje upućuje susjedima, ali i islamizacija što se u B i H puzajući provodi, sad dobivaju neku vrstu „legitimiteta“ ili se barem tako presuda haškog sudišta herceg-bosanskoj „šestorci“ tumači u Sarajevu.

Ima, doduše i bošnjaka-muslimana koji smatraju da je ta puzajuća islamizacija koja ima za cilj promijeniti mentalitet muslimanskog naroda na području B i H i vratiti ga šerijatskom pravu i džihadu dugoročno opasnija čak i od terorizma i bombaških napada. Jedan od njih poznati je diplomat, novinar (bio dopisnik iz Kaira, Beiruta, Alžira, Sirije, Libije, Jordana, Izraela), publicist, veleposlanik B i H u više islamskih zemalja (Jordan, Irak, Sirija, Libanon) i dobar poznavatelj ove materije Zlatko Dizdarević. On u uvodu jednoga od svojih tekstova s temom islamizacije B i H piše:

 „Novostvoreni ‘duhovni ekstremizam’ na temeljima ciljano krivih tumačenja ima širom otvorena vrata za ulazak i ljudi i ideja čiji su rezultati djelovanja već sada, da ne govorimo dugoročno, razorniji od prijetnji terorista pojedinaca“. (Vidi: https://ba.boell.org/bs/2017/01/26/islamizacija-bosne-na-kojoj-adresi-je-opasnost; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 14.12.2017.)

Kako god bilo, propusti međunarodnih tijela, posebice UN-a – poput ovih vezano za posljednju hašku presudu, objektivno su potpora provođenju agresivne islamizacije ove zemlje, sa svim onim negativnim i štetnim procesima što ih ona sobom donosi.

Od tih silnih „hapšenja“ muslimanskih osumnjičenika za ratne zločine i njihovog „kažnjavanja“, naravno, neće biti ništa, a što se islamskih glavosječa – mudžahedina (koji su, da ne zaboravimo, bili ustrojbenim dijelom „Armije B i H“; primjerice, odred „El Mudžahid“ pripadao je 7. brigadi, 3. korpusu), oni za sarajevskog bega i njegovu kamarilu ne postoje. U svojim krvavim pohodima ubili su stotine Hrvata, a njih 400 tako što su im u svojim opskurnim i barbarskim ritualnim obredima nakon mučenja odsjekli glave.

I to su za vlast u Sarajevu bili „pojedinačni“ zločini i oni „nemaju nikakve veze s regularnim snagama „Armije B i H“ – iako je odred „El Mudžahid“ po nalogu Alije Izetbegovića formirao sam Atif Dudaković i jako se dobro zna kako je ova najzloglasnija zločinačka postrojba sastavljena od „Allahovih mučenika“ bila dijelom te vojske, pa samim time i pod zapovjedništvom spomenutog Dudakovića.

Sramotna kazna od 3 godine zatvora za njega kao ratnog načelnika Glavnog štaba „Armije B i H“, pri čemu mu se niti jedan jedini dokazani zločin prema zapovjednoj odgovornosti nije stavio na teret, najbolji je pokazatelj „pravde“ koja je provođena, kako na haškom, tako i na bosansko-hercegovačkim sudovima.

Slučaj s Konjicem, kao i ovaj s tobožnjim uhićenjem Hamdije Abdića i družine osumnjičenih za ubojstvo generala HVO-a Vlade Šantića, zasigurno nisu jedini. Bit će toga još – ovakvih fingiranih predstava koje su bacanje prašine u oči i alibi za one predstojeće akcije hapšenja Hrvata – „zločinaca“ koji su prava meta.

Da je u Sarajevu bilo imalo dobre volje, pitanje presuda za ratne zločine odavno bi već bilo riješeno, a ne bi se čekalo do danas. Ako se zauzme stav da su samo druge strane krive, a vlastiti narod bezgrešan, pomaka nema niti ga može biti.

Atmosfera u bošnjačko-muslimanskom političkom vrhu, njihovoj vodećoj stranci SDA i medijima koji su pod kontrolom Sarajeva sve je više nalik na euforiju uoči linča ili lova na vještice.

Bakir nikako da se okane bizantskih smicalica i šićardžijskog, šarlatanskog vođenja politike. To mu je babo Alija ostavio u amanet jer se i sam slično ponašao poučen taktikom svojih idola Slobodana Miloševića i Dobrice Ćosića s kojima je potajno dijelio Bosnu i nastojao stvoriti etnički čistu muslimansku državu na tlu B i H, dok se službeno cinično „zalagao“ za njezinu cjelovitost.

Zar sarajevski beg doista misli da će ove njegove sapunice (režirane lošije nego one turske u kojima se na groteskan način slavi i glorificira lik i djelo njegovog rahmetli babe Alije) bilo tko od Hrvata progutati?

A Europa?

Ona se bori protiv islamskog terorizma u svijetu, a u vlastitoj kući mu širom otvara vrata, hrabri ga i pothranjuje!? Bosna i Hercegovina je na najboljem putu da postane prva europska baza islamskog radikalizma i to upravo uz pomoć Europe!?

Kakvog li paradoksa!

Kako je moguće voditi tako nepromišljenu i u suštini autodestruktivnu politiku?

Moguće je, jer Europsku uniju vodi skupina diletanata koja donosi ad hoc rješenja od danas do sutra po diktatu vodećih zapadno-europskih država i SAD-a i njima je najvažnija supremacija nad ostalim članicama u skladu s trenutačnim interesima, bez ikakve vizije i predstave o budućnosti. Oni su na koncu tu Uniju i stvorili sebe radi i iz razloga osiguravanja svojih strateških i ekonomskih interesa, a nikako vođeni nekim višim ciljevima „pravde“, „demokracije“, „slobode“ i „napretka“, kako se s vremena na vrijeme znaju prigodničarski i razmetljivo hvaliti. Iza svega kriju se sebični interesi „velikih“. Sve drugo su floskule i tlapnje. Igrokaz.

Europa ima kratku pamet i nije joj prvi put da radi protiv vlastitih interesa. Dugoročno, od ovakvih poteza imat će goleme štete, ali to će kao i obično shvatiti tek kad bude kasno.

Kad im glavosječe i bombaši u još većem broju stignu u Berlin, London, Pariz, Amsterdam, Bruxelles…kad zaredaju novi teriristički napadi i kad njihovi građani više ne budu smjeli nosa promoliti iz svojih stanova i kuća ni u sred dana, tek onda će europskoj gospodi (možda) ponešto od svega biti jasnije.

Kao što je i Angeli Merkel možda poslije svega sinulo u glavu (mada to neće priznati) kako će Njemačku skupo koštati to što je ona osobno i velikodušno pozvala islamske migrante u svoju zemlju po sistemu navali narode.

Svaka škola se plaća.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Partijski model neprijatelja: Slobodan si i napredan ako katolike, kao što to radi Tomić, nazivaš bagrom?

Objavljeno

na

Objavio

Kolumnist Ante Tomić koji se voli predstavljati kao tolerantan i neopterećen lik, a prema kojem sam, nakon jada s kantom kojeg je doživio na splitskoj rivi, osjećala i svojevrsnu sućut, ovih je dana govoreći o vlasti koju imamo upotrijebio izraz katolička bagra.

Portal Index koji se isto tako voli nazivati nezavisnim, objektivnim i slobodnomislećim, ovih je dana komemoraciju generalu Praljku nazvao – balom vampira. Prije desetak dana isti portal, pozivajući se na nekakvu no name web stranicu objavio je vijest da je Hrvatska najgluplja zemlja na svijetu. Doduše na toj se web stranici može javiti bilo kakva šuša i napisati što god hoće. Tko se god sjeti može bilo koga ili bilo što nominirati za neku budalastu ljestvicu i glasovati.

No nije li totalno besmisleno kada se na takve izvore pozove neki portal koji želi biti relevantan. I ne samo da je prenese, već i pozove čitatelje da glasuju kako bi Hrvatska što prije zauzela prvo mjesto na top ljestvici glupih zemalja?! Zanimljiva je ta potreba da se ponizi svoja zemlja i da se narugaš svojim ljudima?! I uopće, koji film i koliku mržnju moraš imati u glavi da bilo koju državu ili njene ljude etiketiraš na taj način?

Da se razumijemo, nisam za to da se ukine i zabrani pisanje bilo kojem mediju i autoru, kao što se to u zadnje vrijeme događa na Facebooku koji zahvaljujući svojim algoritmima, a sukladno prijavama koje pristižu, ruši stranice portala kao što su to Direktno, Dnevno i Kamenjar. Samozvanom slobodnomislećem i progresivnom Indexu to je zabavno, a nisam primijetila ni da je HND reagirao.

Ne bih zabranila pisanje ni autoru poput Tomića koji, eto, tako olako jednu vjersku zajednicu naziva bagrom. Neka piše dok god ima vlasnika koji ga hoće plaćati, čitatelje koji će zbog njega kupovati novinu, pa i u konačnici, obožavatelje na splitskoj rivi. Međutim, smiješno je da se takvi likovi u javnosti predstavljaju kao napredni, liberalni, slobodni!?

Istina je jedino da je njihov mentalitet – komunistički. Jer ako ne misliš kao oni – po dobrom starom partijskom modelu unutarnjih, vanjskih, klasnih i tko zna sve kakvih neprijatelja – slijedi etiketiranje i vrijeđanje. Ako ih se usudiš kritizirati odmah ćeš biti proglašen ustašom, primitivnim desničarom, vjerski zadojenom bagrom, ratnim zločincem, ratnim huškačem, nazadnjakom itd. I za kraj još će ti poručiti da oni zastupaju pristojnu, normalnu i uljuđenu tihu većinu, za razliku od tih kamenjarskih desničara obožavatelja Thompsona i janjetine koji su bučni i nasilni.

Da zastupa tihu većinu poručio je ovih dana i stanoviti Nikola Puharić. On je dogurao do značajne i važne funkcije u društvu. Postao je, ni manje ni više, nego, pazi sad – koordinator programa pomirenja u Inicijativi mladih za ljudska prava. Doduše, Google ne prepoznaje značaj našeg važnog koordinatora Puharića pa kao najveći doseg njegovog javnog i društvenog djelovanja izbacuje intervju kojeg je ovaj dao Pupovčevim srpskim Novostima.

Kako bilo, koordinator za pomirenje i njegova Inicijativa mladih baš na dan komemoracije za generala Praljka, odlučili su pokazati svu svoju veličinu i širinu pa su organizirali paljenje svijeća i sućut za žrtve rata u BiH, ali samo onih koji su bili žrtve hrvatskih snaga u BiH.

Silvana Oruč Ivoš

Nemam ništa protiv toga da se svim nedužnim žrtvama, bez obzira na to čije su i tko je njihov krvnik i bez obzira na to koje su vjere ili nacionalnosti, svaki dan pale svijeće ali ovo što je napravila ekipa oko koordinatora za pomirenje Puharića stvarno je sramotno i jadno. Ili možda koordinator za pomirenje i sugovornik srpskih Novosti nikad nije čuo za zločine koje su muslimanske snage počinile nad civilima, starcima i djecom u selima Lužani, Gusti Grab, u Lašvanskoj Dolini, Sušnju kod Zenice, Trusini kod Konjica, selima Miletići, Čukle i Krpeljici kod Travnika, Vitezu gdje su djeca stradala, u Busovači, Doljanima, Bugojnu, Kiseljaku, Grabovici kod Mostara, Varešu, Fojnici, Križanićevom selu i Buhinim kućama itd. O srpskim zločinima nad Hrvatima i muslimanima neću ni govoriti. No za koordinatora za pomirenje oni ne postoje. Nisu zaslužili svijeću.

Kako god, na taj performans Inicijative mladih za ljudska prava došlo je jedva desetak ljudi što je jasna poruka što ljudi misle o tom sramotnom selektiranju nedužnih žrtava. Srećom, tom važnom performansu, koji se danima medijski najavljivao i reklamirao putem Facebooka, nazočilo je otprilike dvadesetak novinara i kamermana, što je popravilo dojam pa je ispalo da nije nazočna samo uža obitelj koordinatora Puharića.

Za razliku od tog velebnog okupljanja koje je medijski iznimno popraćeno, postoje i oni mediji koji, vjerovali ili ne, likuju jer je komemoracija za generala Praljka u Lisinskom, po njima, bila iznimno slabo popraćena. Ispod svih očekivanja. Jer se tijekom radnog dana po lošem vremenu u Lisinskom okupilo tek šest tisuća ljudi. To što je velika dvorana bila dupkom puna i što se komemoracija pratila i na ekranima u hodnicima Lisinskog, koji su također bili solidno popunjeni, nije važno. Jer što je to u usporedbi s koordinatorom Puharićem koji glasno govori u ime tihe većine i koji je uspio sakupiti čak deset (10) rođaka?

Silvana Oruč Ivoš / Hrvatsko Slovo

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari