Pratite nas

Povijesnice

USTANAK DON IVANA MUSIĆA

Objavljeno

na

USTANAK DON IVANA MUSIĆA KAO PRILOG AFIRMACIJI HERCEGOVAČKOGA IDENTITETA I IMENA

[ad id=”68099″]

Današnja Hercegovina nastala je na području Humske zemlje čiji se knez Mihovil i njezino ime spominju još u X. stoljeću. Kasnije to područje pripada bosanskim kraljevima, ali uvijek zadržava svoju individualnost, posebno prije dolaska Osmanlija pod čiju vlast pada dvadesetak godina poslije Bosne. Pod turskom vlasti ustaljuje se ime Hercegovina, a punu samostalnost dobiva pod Ali-pašom  Rizvanbegovićem. Prije završetka Hercegovačkoga ustanka Turska je ponudila Austro-Ugarskoj Monarhiji da zauzme samo Hercegovinu. Austro-Ugarska to nije prihvatila jer joj je više odgovarala okupacija cijele Bosne i Hercegovine. Nakon zauzeća ostavila je prijašnje nazive u dvočlanome imenu Bosne i Hercegovine, što je i legalizirala u Zemaljskome ustavu 1910. godine. U njemu je naglašeno da Hercegovina i Bosna imaju zasebne interese čije zastupnike zemaljske uprave trebaju saslušati. Austro-Ugarska Bosni i Hercegovini nije izmislila ime, nego je samo prihvatila imena koja su već odavno postojala.

Piše: Dr. sc. Ivo Lučić Zagreb

[testimonial name=”Stjepko Čihurić” title=”Dubrovnik, srpanj 1361.” background=”#” color=”#” border=”#” img_border=”#” name_color=”#” title_color=”#”] „Ja sam čovjek iz Huma i takvim se zovem.“[/testimonial]

Humska zemlja, po hercegu Stjepanu Kosači (kasnije) nazvana Hercegovina, bila je skoro četiri stoljeća pod osmanskom vlasti. Nesposobnost središnje uprave da provede nužne reforme i nevoljkost lokalnih vlastodržaca da učine spasonosne kompromise u skladu s nadolazećim vremenom – uzroci su nezadovoljstva kršćanskoga (katoličkoga i pravoslavnoga) puka. Dok su susjedne zemlje već odavno ukinule kmetstvo i sve se više modernizirale, u Osmanskome je Carstvu haralo samovlašće, nasilje i nesigurnost. Nezadovoljstvo je bilo pogodno sjeme za bunu i koristan materijal susjednim zemljama – Srbiji, Crnoj Gori i Austro-Ugarskoj Monarhiji – za ostvarenje njihovih interesa pri očekivanome raspadu „bolesnika s Bosfora“, kako su u europskim krugovima nazivali Tursku Carevinu. Teatralni prolazak austrougarskoga cara Franje Josipa kroz Dalmaciju uz hercegovačku granicu ulio je hercegovačkomu pučanstvu nadu u skoro oslobođenje. Hercegovački ustanak koji je poveo don Ivan Musić nagovijestio je promjenu. Ta, kako je napisao Šenoa, „Munja s Gabele“, označila je kraj turskoga „vakta“. Ustanak se proširio uglavnom na istočni dio Hercegovine među pravoslavnim stanovništvom kojemu su pomagali Srbija, Crna Gora i Rusija. Iako je imao karakter seljačke bune, Hercegovački je ustanak bio povratak hercegovačkoga seljaštva na povijesnu scenu, „upad“ u europsku politiku i u procese modernizacije.

Humska se zemlja prvi put spominje u prvoj polovini X. stoljeća. Papa Ivan X. u dva je navrata u tijeku 925. godine slao pismo hrvatskomu kralju Tomislavu i knezu Humljana Mihovilu (Michaeli excellentissimo duci Chulmorum). Prvim pismom pozvao ih je na crkveni sabor u Split, a drugim ih je savjetovao da svoju mladež uče latinskomu, a ne barbarskomu jeziku.1

Dvadesetak godina kasnije bizantski car Konstantin Porfirogenet (905. – 959.) napisao je tekst poznat pod nazivom O upravljanju carstvom. Porfirogenet je 33. poglavlje posvetio Zahumljanima i „zemlji koju sada nastanjuju“ spominjući gradove: Bunu, Hum, Ston, Mokrsko, Jošlje, Galumenik i Dobriščik te rijeku Bunu. Spomenuo je i „zemljicu Bosnu“ (to horion Bosona) s gradovima Kotor i Desnik.2 Dakle, u X. stoljeću knez Humljana sudjelovao je u političkome životu i bio je poznat Rimu i Bizantu. Istodobno je zemljica Bosna tek uzgred spomenuta. Prvi bosanski vladar koji se spominje u povijesnim vrelima jest ban Borić. Spomenut je oko 1150. godine, što znači 225 godina poslije humskoga kneza Mihovila.3 Dakle, Humom su vladali humski knezovi, a stanovništvo je sebe zvalo Humljanima. Važno obilježje njihova društvenoga života i identiteta bio je zemaljski Shod, neka vrsta sabora što je okupljao uglednike koji su polagali pravo na sudjelovanje u procesima donošenja odluka i rješavanja sporova. Postojao je i Sudbeni stol Humskoga kneštva čije je sjedište bilo kod Bijele crkve svetoga Jurja u Brotnju. Pravna procedura poznata kao Humsko pitanje, koja je podrazumijevala sudjelovanje humskih velikaša, a ticala se utvrđivanja krivice u odnosu na gospodara, održala se sve do polovine XV. stoljeća.4

Hum je u tijeku XIV. stoljeća ulazio u titule hrvatskih i bosanskih banova te ugarsko-hrvatskih i bosanskih kraljeva.5 Kako su to bile kompozitne monarhije, Hum je sačuvao svoj identitet i strukture vlasti. U tijeku XV. stoljeća Hum je bio izložen čestim napadima Osmanlija. U borbama protiv njih posebno se istakao vojvoda Vlatko Vuković, čiji je bratić i nasljednik Sandalj Hranić Kosača od svibnja 1405. godine vladao Humom.6 Sandalj nije potpuno prekinuo veze s bosanskim kraljem, ali je vladao samostalno. U to je doba bosansko kraljevstvo bilo podijeljeno na četiri područja kojima su potpuno samostalno vladali feudalni gospodari: bosanski kraljevi, herceg Hrvoje, Pavlovići i Kosače.7 Sandalja je Hranića u ožujku 1435. naslijedio njegov bratić Stipan Vukčić Kosača koji se u listopadu 1448. proglasio hercegom humskim i primorskim, čime je iskazao potpunu neovisnost. Herceg je zaratio s bosanskim kraljem Tomašem, a rat je potrajao nekoliko godina.8 Herceg Stipan htio je svoju vlast proširiti i na područje Cetine pa je u srpnju 1459. zauzeo grad Čačvinu.9

To je izazvalo nove sukobe s bosanskim kraljem Tomašem, koji je i sam imao slične ambicije, pa je od Stipana tražio da mu ustupi osvojeni grad. Ovaj je pak izjavljivao da bi Čačvinu radije dao Turcima negoli bosanskomu kralju.10 Herceg Stjepan dao je poseban pečat humskoj zemlji i identitetu Humljana. Kada su Turci 1463. godine zauzeli najveći dio bosanskoga kraljevstva i ubili kralja Stjepana Tomaševića, Hercegovina se nastavila žestoko braniti. Sinovi hercega Stipana Vukčića Kosače Vladislav i Vlatko u savezu s hrvatsko-ugarskim kraljem Matijašem Korvinom oslobađali su dijelove bosanskoga kraljevstva. Vladislav i hercegovačka vojska posebno su se istakli u borbama za oslobađanje Jajca u početku listopada 1463. Kralj Matijaš uvrstio je Vladislava među svoje velikaše i dao mu je gradove Veselu Stražu i Prozor sa župama Uskoplje i Rama.11 Međutim, snaga turskoga oružja i nesloga zapadnoga svijeta uvjetovali su skori pad Hercegovine pod tursku vlast. Posljednji hercegovački grad Novi pao je na početku 1482., a posljednji otpor Turcima, uz vojsku hercega Vlatka, pružali su Hrvati pristigli iz Senja.12 Tako je, nepuna dva desetljeća poslije pada Bosne, nakon žestokoga otpora u turske ruke pao i najveći dio Hercegovine. Izvan turske vlasti ostalo je tek nekoliko manjih gradova u dolini Neretve i Primorju koje su zauzeli Mlečani.13

Herceg Stjepan Vukčić Kosača umro je u Novome 22. svibnja 1466.14 Njegova kći Katarina, bosanska kraljica, žena kralja Tomaša i pomajka kralja Stjepana Tomaševića, uspjela je izbjeći preko Dubrovnika u Rim gdje je umrla 25. listopada 1478.15

Hercegov najstariji sin Vladislav sklonio se u Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo, gdje je od kralja Matijaša dobio posjede u Križevačkoj i Vukovarskoj županiji. Umro je u početku 1489. godine.16 Hercegov mlađi sin Vlatko nakon pada Novoga sklonio se na otok Rab gdje je malo prije ožujka 1489. i umro.17 Najmlađi sin hercega Stipana, istoga imena Stjepan, prešao je kao turski talac 1474. godine na islam. Prozvali su ga Ahmed Hercegzade (hercegov sin). On je u ožujku 1497. postao veliki vezir Otomanskoga Carstva, što je kasnije bio još pet puta. Nakon više uspona i padova u karijeri ubijen je ljeta 1517. u Kairu gdje je bio na funkciji Kair-bega. Imao je tri sina i tri kćeri. Ostalo je sačuvano ime njegove kćeri kojoj je otac dao znakovito ime Huma. Druga Stjepanova, odnosno Ahmedova kći (kojoj nije ostalo upamćeno ime) neko je vrijeme živjela u Mostaru kao hercegovačka sandžak-begovica.18

Tako se gasilo i ugasilo humsko plemstvo, a Hercegovinom su kao i Bosnom zavladali Turci. Humsku zemlju prozvali su Herzeeg-oglu ili Hercegova zemlja. Turci su odmah po okupaciji Bosne (1463.) osnovali Bosanski sandžak. Nakon što su osvojili dio Hercegovine, osnovali su 1470. godine i Hercegovački sandžak koji je bio u sastavu Rumelijskoga ajaleta, a 1580. godine, nakon osnivanja Bosanskoga pašaluka, postao je njegov sastavni dio.19 Dakle, sto godina nakon pada  Hercegovine.

hercsandzak

Hercegovački sandžak XVI. i XVII. stoljeće

U danima slabljenja Carstva, u siječnju 1833., Ali-paša Rizvanbegović dobio je vezirsku titulu. Osamostalio je Hercegovinu i potpuno je odvojio od Bosne. Ali-paša je naglašavao važnost hercegovačke posebnosti na putu napretka, a svoje je poteze često objašnjavao rečenicom: „…da nam ne smetaju bosanski šljivari!“20 Jedan od prvih modernih bosansko-hercegovačkih povjesničara Safvet beg Bašagić u svojoj romantično intoniranoj Kratkoj uputi u prošlost Bosne i Hercegovine napisao je:

Kad se to gradivo malo po malo obradi i tačno ispitaju sva istočna i zapadna vrela, a to će više radnih sila stajati dosta truda i vremena; istom onda će poći za rukom jednome povjesničaru od zanata, da sastavi potpunu povijest ponosne Bosne i junačke Hercegovine, koje su kao države u državi sve do Omer pašinih vremena 1850., sačuvale svoju narodnu i povjesničarsku individualnost u formi aristokratske zadruge prkoseći istoku i zapadu.21

Za vrijeme turske vlasti ustalilo se za Humsku zemlju ime Hercegovina te se može zaključiti kako su upravo Osmanlije afirmirali i očuvali to ime. Hercegovina je za osmanske vlasti bila administrativno-upravni subjektivitet i očuvala je svoju posebnost.

Glavni razlog za to leži u nekoliko snažnih i dojmljivih epizoda iz XIX. stoljeća, počevši od Rizvanbegovićeva odmaka od Bosne,22 što je vrlo dobro iskoristila i nekolicina hercegovačkih franjevaca za institucionalno osamostaljenje u Hercegovini,23 pa preko nekoliko snažnih buna koje su kulminirale velikim ustankom što je započeo i najsnažnije odjeknuo upravo u Hercegovini; to je Hercegovini zakratko, prije samoga kraja osmanske vlasti, donijelo status vilajeta. Sljedeći, iznimno važan prinos hercegovačkoj posebnosti, očuvanju imena i identiteta dao je don Ivan Musić. Pod njegovim je vodstvom u Hercegovini, nedaleko od Gabele, u lipnju 1875. godine izbio posljednji ustanak kršćanskoga stanovništva protiv turske vlasti.24 Ustanak se ubrzo proširio na sjevernu i jugozapadnu Bosnu.25

Gyula andrassy st

Gyula andrassy st

Musić je u razgovorima s austrijskim diplomatima tražio „da doljnja Hercegovina pane pod Austriju“, a on je ujedno bio nositelj i simbol toga moralnog kapitala kojim je Austrija u pregovorima polagala pravo na barem dio Hercegovine. Barem dio htjeli su zadržati i Osmanlije. Razvoj događaja prisilio je osmansku diplomaciju da uoči Berlinskoga kongresa ponudi Austro-Ugarskoj da zauzme samo Hercegovinu, a da njoj ostavi Bosnu. To je vidljivo iz brzojava grofa Andrassya upućenoga austrougarskomu poslaniku pri Porti u lipnju 1878., u kojemu Andrassy ističe što mu je ponudila osmanska strana: „Opunomoćenici su mi govorili o okupaciji samo Hercegovine“. Taj je prijedlog međutim Andrassy odmah odbacio kao „apsolutno neprihvatljiv jer bi doveo do višestrukih sukoba“.26

Na kraju se Porta morala odreći ne samo Hercegovine nego i Bosne. Nesporno je da su i turski i austro-ugarski činovnici i diplomati Hercegovinu i Bosnu tretirali kao dvije različite pokrajine. Njih je kudikamo više zanimalo tko će dobiti to važno geostrateško područje negoli što će ondje zateći. Zahvaljujući Njemačkoj, a na samomu Berlinskom kongresu i Velikoj Britaniji, dobila ga je Austro-Ugarska Monarhija. Njezina je vojska u ljeto 1878. zauzela obje zemlje. General Josip Filipović ušao je s trupama u Bosnu, a general Stevan Jovanović u Hercegovinu.27

>>Pogledajte i >>Hercegovački-ustanak-1875-1878

Monarhija je zatekla iznimno zapušteno i još uvijek uznemireno ustaničko područje, pocijepano iznutra po različitim šavovima. Bile su to orijentalizirane pokrajine s oko devedeset sedam posto nepismena stanovništva koje je živjelo isključivo od stočarstva i zemljoradnje. Nije bilo cesta, javnih škola i uopće infrastrukture nužne za normalan život.28 Monarhija je zakonom od 22. veljače 1880. odredila položaj Hercegovine i Bosne: „Bosna i Hercegovina jesu jedno jedinstveno zasebno upravno područje“. Ova odredba, koja je unesena i u Zemaljski ustav (štatut) iz 1910. godine za Bosnu i Hercegovinu, pokazuje da su austrougarski činovnici bili potpuno svjesni posebnosti ovih zemalja, ali njihov interes bio je povezati ih u jedno upravno područje. Ta svijest posebno je izražena u četvrtome stavku prvoga članka Ustava koji glasi: „U svim poslovima, koji ne pripadaju u vlastiti opseg rada zemaljske vlade, ali kojih se zakonski domašaj proteže na Bosnu i Hercegovinu, valja o zasebnim interesima ovih obiju zemalja saslušati zastupnike zemaljske uprave.“29

Još odavna, a posebno od osamostaljenja Bosne i Hercegovine, često se može čuti i pročitati ideja kako je Austro-Ugarska Monarhija nasilno nametnula dvočlano ime Bosni i Hercegovini. Takve tvrdnje iznose uglavnom bošnjački i bosanski nacionalisti. Na određen način podržavaju ih različiti ignoranti, neznalice i orijentalisti kojima je „sve to isto“. U tome rasponu između nacionalizma, neznanja i orijentalizma vodi se borba Hercegovaca za očuvanje svoga imena i regionalnoga ili zavičajnoga identiteta. Austrougarski su službenici prihvatili, a ne nametnuli, povijesna imena okupiranih (osmanskih) pokrajina Bosne i Hercegovine. Hercegovina je nakon Hercegovačkoga ustanka i interesa koji je vladao u europskim političkim krugovima za taj prostor bila previše eksponirana da bi ju se kasnije moglo ignorirati. Nisu europski diplomati posezali za povijesnim argumentima iz davne prošlosti niti su nazivu okupiranih zemalja, odnosno pokrajina, pridavali posebnu pozornost. Nazivali su ih onako kako su ih zvali njihovi stanovnici. Bosna je (ostala) sjeverno od Ivana. Danas je neupitna činjenica da se bosanstvo nije ukorijenilo u Hercegovini. Taj mediteranski prostor, Humska zemlja – Hercegovina, sačuvao je svoju posebnost, drugotnost, distancu od Bosne, kao i od ostaloga okruženja. Nakon Mihovila humskoga, jedan od glavnih simbola njezina identiteta jest herceg Stjepan Kosača. Ali, za posebnost Hercegovine velike zasluge ima i Ali-aga Rizvanbegović, dok za konačnu i modernu afirmaciju imena Hercegovine zasigurno velike zasluge ima i vojvoda don Ivan Musić. Njegov ustanak potvrdio je tadašnjoj europskoj političkoj javnosti hercegovačko ime, kao i posebnost njegove „vojvodine“.


1.Usp. Ferdo Šišić, Priručnik izvora hrvatske historije, Kr. Hrv-slav-dalm. zemaljska vlada, Zagreb, 1914., str. 213-217. Bilo je to prije punih 1084 godine.
2 Usp. Konstantin Porfirogenet, O upravljanju carstvom, AGM, Zagreb, 1994., str. 67-95. O humskim gradovima više vidjeti u: Marko Vego, Povijest Humske zemlje (Hercegovine), Samobor, 1937., str. 40-52.
3 Usp. Dominik Mandić, „Neispravne tvrdnje K. Porfirogeneta o povijesti južnih Slavena“, Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti, Hrvatski povijesni institut, Rim, 1963., str. 226-254.
4 Usp. Mladen Ančić, „Humsko kneštvo“, Na rubu zapada, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2001., str. 151-163.
5 Usp. isto, str. 159-163.
6 Usp isto, str. 42-50.
7 Usp. Sima M. Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države, Srpska književna zadruga, Beograd, 1964., str. 223.
8 Usp. S. M. Ćirković, Herceg Stefan Vukčić-Kosača i njegovo doba, SANU, Beograd,
1964., str. 105-121.
9 Utvrda Čačvina nalazi se osam kilometara sjeveroistočno od Trilja.
10 Usp. S. M. Ćirković, Istorija…, str. 238-239. Slično je izjavio i firentinski vladar Lorenco Medici, da bi njegov narod radije bio pod vlašću Turaka, nego susjedne napuljske kraljevine ili neke druge talijanske države. To naravno, kao i u slučaju Hercega
Stipana, ne mora biti istina, ali pokazuje odnose i rivalitet koji je vladao među susjednim srednjovjekovnim državama.
11 Usp. Bartul Poparić, Hercezi svetoga Save, Split, 1895., str. 71-78.
12 Usp. Veljan Atanasovski, Pad Hercegovine, Narodna knjiga, Historijski institut u Beogradu, Beograd, 1979., str. 136.
13 Usp. Vladimir Ćorović, Historija Bosne, Srpska kraljevska akademija, Beograd, 1940., str. 604-606. Pri tome se naravno ne uzimaju u obzir pokušaji obnavljanja bosanskoga kraljevstva od Turaka koji su 1465. godine postavili Matiju Kotromanića
za tobožnjega kralja Bosne.
14 Usp. S. M. Ćirković, Herceg Stefan…, str. 267.
15 Usp. Bazilije Pandžić, „Katarina Vukčić Kosača (1424-1478.)“, Povijesnoteološki simpozij u povodu 500. obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine, Franjevačka teologija, Sarajevo, 1979., str. 15-25.
16 Usp. isto, str. 154-165.
17 Usp. V. Atanasovski, n. dj., str. 146-147.
18 Usp. isto, str. 189-219.
19 Usp. Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk, Svjetlost, Sarajevo, 1982., str. 38-47.
20 Hamdija Kapidžić, Ali-paša Rizvanbegović i njegovo doba, ANUBiH, Filozofski fakultet u Sarajevu, Sarajevo, 2001., str. 62-65.
21 Safvet beg Bašagić-Redžepašić, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine, Vlastita naklada, Sarajevo, 1900., str. 3.
22 Usp. Ahmed Aličić, Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832., Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1996., str. 178-184. Usp. i Milorad Ekmečić, Značaj britanskih podataka o egipatskim vezama sa albanskom i bosanskom pobunom 1830-1832., BIGZ, Beograd, 1997., str. 15-24. Ekmečić je i prije pisao o ovoj temi, a njegovi se zaključci razlikuju od zaključaka Ahmeda Aličića.
23 Usp. B. S. Pandžić, Hercegovački franjevci: sedam stoljeća s narodom, ZIRAL, Mostar – Zagreb, 2001., str. 34-62.
24 Usp. Ivica Puljić, Hrvati katolici donje Hercegovine i Istočna kriza-Hercegovački ustanak 1875-1878., Državni arhiv Dubrovnik, Zaklada Ruđer Bošković – Donja Hercegovina Neum, Dubrovnik – Neum, 2004., str. 197-241; Martin Gjurgjević,
Memoari sa Balkana (1858-1878.), Sarajevo, 1997., str. 73-93; Kosta Grujić, Dnevnik iz Hercegovačkog ustanka 6. VIII. – 16. X. 1875., Vojni muzej JNA, Beograd, 1956.
25 Usp. M. Ekmečić, Ustanak u Bosni 1875-1878., Službeni list SFRJ Balkanološki institut SANU, Beograd, 1996., str. 92-111.
26 Berislav Gavranović, Bosna i Hercegovina u doba Austrougarske okupacije 1878. godine, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Građa, XVIII., Sarajevo, 1973., str. 147-148.
27 Usp. Mihovil Mandić, Povijest okupacije Bosne i Hercegovine 1878., Matica hrvatska, Zagreb, 1910., str. 33-40; Naučni skup Otpor austrougarskoj okupaciji 1878. godine u Bosni i Hercegovini, ANUBiH, Sarajevo, 1979.
28 Usp. Srećko Džaja, Bosna i Hercegovina u austrougarskom razdoblju (1878-1918): Inteligencija između tradicije i ideologije, ZIRAL, Mostar – Zagreb, 1999., str. 75-76. Džaja ovdje navodi podatke iz 1910.godine, kada je još uvijek bilo oko 95%  nepismenoga muslimanskog stanovništva, dok je broj nepismenih kršćana bio nešto manji: pravoslavni oko 90%, a katolici oko 77%.
29 Bosanski ustav fototip izdanja iz 1910., Muslimanski glas, Sarajevo, 1991., str. 61-62.


Literatura

  • Aličić, Ahmed, Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832., Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1996.
  • Ančić, Mladen, „Humsko kneštvo“, Na rubu zapada, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2001., str. 151 – 163.
  • Atanasovski, Veljan, Pad Hercegovine, Narodna knjiga, Historijski institut u Beogradu, Beograd, 1979.
  • Bašagić-Redžepašić, Safvet beg, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine, Vlastita naklada, Sarajevo, 1900.
  • Bosanski ustav fototip izdanja iz 1910., Muslimanski glas, Sarajevo, 1991.
  • Ćirković, Sima M., Herceg Stefan Vukčić-Kosača i njegovo doba, SANU, Beograd, 1964.
  • Ćirković, Sima M., Istorija srednjovekovne bosanske države, Srpska književna zadruga, Beograd, 1964.
  • Ćorović, Vladimir, Historija Bosne, Srpska kraljevska akademija, Beograd, 1940.
  • Džaja, Srećko, Bosna i Hercegovina u austrougarskom razdoblju (1878-1918): Inteligencija između tradicije i ideologije, ZIRAL, Mostar – Zagreb,1999.
  • Ekmečić, Milorad, Ustanak u Bosni 1875-1878., Službeni list SFRJ, Balkanološki institut SANU, Beograd, 1996.
  • Ekmečić, Milorad, Značaj britanskih podataka o egipatskim vezama saalbanskom i bosanskom pobunom 1830-1832., BIGZ, Beograd, 1997.
  • Gavranović, Berislav, Bosna i Hercegovina u doba Austrougarske okupacije godine, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Građa, XVIII., Sarajevo, 1973.
  • Gjurgjević, Martin, Memoari sa Balkana (1858-1878.), Sarajevo,1997.
  • Grujić, Kosta, Dnevnik iz Hercegovačkog ustanka 6. VIII. – 16. X. 1875.,Vojni muzej JNA, Beograd, 1956.
  • Kapidžić, Hamdija, Ali-paša Rizvanbegović i njegovo doba, ANUBiH,Filozofski fakultet u Sarajevu, Sarajevo, 2001.
  • Konstantin Porfirogenet, O upravljanju carstvom, AGM, Zagreb, 1994.
  • Mandić, Dominik, „Neispravne tvrdnje K. Porfirogeneta o povijestijužnih Slavena“, Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti, Hrvatskipovijesni institut, Rim, 1963., str. 226-254.
  • Mandić, Mihovil, Povijest okupacije Bosne i Hercegovine 1878., Maticahrvatska, Zagreb, 1910.
  • Pandžić, Bazilije, „Katarina Vukčić Kosača (1424-1478.)“, Povijesnoteološki simpozij u povodu 500. obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine,Franjevačka teologija, Sarajevo, 1979., str. 15-25.
  • Pandžić, Bazilije, Hercegovački franjevci: sedam stoljeća s narodom,ZIRAL, Mostar – Zagreb, 2001.
  • Poparić, Bartul, Hercezi svetoga Save, Split, 1895.
  • Puljić, Ivica, Hrvati katolici donje Hercegovine i Istočna kriza-Hercegovački ustanak 1875-1878., Državni arhiv Dubrovnik, Zaklada Ruđer Bošković – Donja Hercegovina Neum, Dubrovnik – Neum, 2004.
  • Šabanović, Hazim, Bosanski pašaluk, Svjetlost, Sarajevo, 1982.
  • Šišić, Ferdo, Priručnik izvora hrvatske historije, Kr. Hrv-slav-dalm. zemaljska vlada, Zagreb, 1914.
  • Vego, Marko, Postanak srednjovjekovne bosanske države, Svjetlost, Sarajevo, 1982.
  • Vego, Marko, Povijest Humske zemlje (Hercegovine), Samobor, 1937.

ULOGA HRVATA – U HERCEGOVAČKOME USTANKU (1875. – 1878.)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1992. počela je bitka za Kupres

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1992. godine započela je jedna od najtežih bitaka hrvatske vojske u novijoj povijesti – bitka za Kupres! Na ovaj dan prisjećamo se 160 poginulih i nestalih Hrvata na Kupreškoj visoravni stradalih i nestalih u ratnom vihoru 1992. godine, u sukobu protiv daleko nadmoćnijeg neprijatelja – srpskoga agresora koji je u bitki za Kupres sudjelovao sa 6.000 vojnika, 3-4 topničke i minobacačke divizije, jednim oklopnim bataljunom i zrakoplovstvom. U obrani Kupresa sudjelovali su Kupreška bojna HVO-a, hrvatske postrojbe iz Tomislavgrada, trinaesta bojna HOS-a, dragovoljci ZNG (Vukovarci) i ostali hrvatski branitelji iz Bugojna, Uskoplja, Livna, Posušja, Gruda… Sveukupno njih 2.500 naoružanih puškama s nešto ručnih raketnih bacača i minobacača.

Nakon sedam dana borbe i otpora nadmoćnijem srpskom neprijatelju Kupres pada u neprijateljske ruke 10. travnja 1992. godine.

S pripremama za obranu Kupresa, Hrvati su počeli u rujnu 1991. kada je osnovan krizni štab. Od dragovoljaca su osnovane postrojbe po hrvatskim selima i gradu Kupresu, koje su u studenom 1991. prerasle u Kuprešku bojnu, jačine 569 vojnih obveznika.

Stanje u Kupresu jako se je pogoršalo u drugoj polovini ožujka 1992. godine. Srbi su 22. i 23. ožujka iselili žene i djecu iz Kupresa u Šipovo, Banju Luku, Beograd i Vojvodinu. To je bio poziv i Hrvatima da učine isto. Tako su hrvatske žene i djeca iseljene u Zagreb, Trogir i Baško Polje.

Krajem ožujka 1992. godine, na hrvatskim graničnim etničkim područjima u BiH koncentrirale su se jače srpske snage, JNA, TO i četnici, dragovoljci iz drugih krajeva bivše Jugoslavije. U dijelu Kupreškog polja pod srpskim nadzorom počelo je prikupljanje snaga s osloncem na Šipovu, gdje je bilo središte 30. partizanske divizije.

Pred sam kraj ožujka, Srbi su ukopali u rajonima Ravnog, Blagaja i Donjeg Malovana. U Kupresu su sve društvene objekte stavili pod svoju kontrolu a na nekima su postavili strojnička i snajperska gnijezda, a u Donjem su Malovanu postavili kontrolnu postaju na kojoj su zaustavljali, pretresali i pljačkali putnike.

Dana 3. travnja, ujutro, oko 6:30, izbio je oružani sukob. Srpske snage s područja Donjeg Malovana otvorile su vatru po hrvatskim postrojbama na crti Rajkovača – Batoglav. Branitelji su odgovorili protunapadom, te do podne razbili protivnika u Donjem, a u Gornjem Malovanu ga okružili. Na području Cincara i Baljaka, Srbi su također razbijeni.

Dobivene su i prve obavijesti o pokretima srpskih snaga na Ravninama. Na području Kupresa i prigradskih sela, Kupreška je bojna ušla u sukobe s jačim protivnikom te joj je idućeg dana u pomoć stigla ojačana satnija iz Bugojna i Uskoplja.

Tijek bitke

Dana 3. travnja, ujutro, oko 6:30, izbio je oružani sukob. Srpske snage s područja Donjeg Malovana otvorile su vatru po hrvatskim postrojbama na crti Rajkovača – Batoglav. Branitelji su odgovorili protunapadom, te do podne razbili protivnika u Donjem, a u Gornjem Malovanu ga okružili. Na području Cincara i Baljaka, Srbi su također razbijeni. Dobijene su i prve obavijesti o pokretima srpskih snaga na Ravninama. Na području Kupresa i prigradskih sela, Kupreška je bojna ušla u sukobe s jačim protivnikom. Njena tri minobacača 82 mm u rajonu Rastičeva teško su parirala postrojbama TO i JNA iz Blagaja.

Do kasno navečer, 4. travnja, Gornji Malovan je očišćen, a šumski put iz pravca Ravnina zapriječen i stavljen pod kontrolu. U Kupres je stigla ojačana satnija iz Bugojna i Uskoplja. Polovica je trebala ići u Zlosela, no većina se pokolebala i vratila u pravcu Bugojna, te ih je samo nekoliko ostalo u Zloselima. Druga je polovica, 55 vojnika posjela je širi rajon Kupreških vrata. Od jutra je počelo djelovanje srpskog topništva.

Obavještajni podaci su govorili kako je u Blagaj pristigo veći broj srpskih vojnika, a kasno navečer dobijen je podatak o pokretima okolpništva iz Banja Luke prema Šipovu. Tijekom dana zabilježena su dva izvidnička djelovanja zrakoplovstva JNA. Crta obrane prema Blagaju nije se mogla ozdržati. Pritisak je bio prejak, a topnička potpora iz rajona Šujice nedjelotvorna. Satnija Zlosela se povukla iz Rastičeva u rajon Zlosela. Iz voda Rastičevo dio pokolebanih ljudi povlači se za Bugojno, a 17 ih ostaje na novoj crti. Kasno na večer u Kupres stiže obećana pomoć, 80-tak boraca iz Posušja. Dio je raspoređen u Zloselima, a dio na Kupreškim vratima.

U nedjelju, 5. travnja, primjećena su srpska pojačanja na hodnji prema Kupresu. Iz donjeg Glamočkog polja preko sela Skucani prema Slovinu, otišla je skupina od dvadeset vozila, koja su vukla topnička oruđa. S područja sela Pribelja, krenulo je 17 tenkova prema Blagaju. Tijekom dana borbe su vođene uglavnom u gradu. Postrojbe Kupreške bojne pojačane s postrojbom bojne Zrinski, postupno su zauzimale grad. Oko 20 sati Srbi su zatražili pregovore, do kojih je potom došlo. Obvezali su se na prekid vatre i predaju oružja, od kojeg poslije nije bilo ništa. U biti su “kupovali” vrijeme. Jutro 6. travnja, donijelo je ledenu kišu i vijest o kretanju jače oklopne skupine kroz selo Suhovu prema Bilom Potoku i Zloselima. Bilo je to srpsko oklopništvo, koje je doveo pukovnik Slavko Lisica.

Kupres_1992

7. travnja 1992., u borbama za Kupres JNA je angažirala 30. pješačku diviziju, koju je vodio pukovnik Stanko Galić. Iz Knina za Kupres je krenuo pukovnik Slavko Lisica predvodeći ojačanu tenkovsku postrojbu iz oklopnog bataljuna u Sv. Roku. Ista je preko Glamoča i Šipova stigla u rajon Novog Sela na Kupreškom polju. Iz Novog Sela, na osnovu procjene snaga, Lisica je otišao u Knin po novu tenkovsku postrojbu, koju je vodio potpukovnik Aćimović. S tim je oklopništvom iz Kninskog i pješaštvom iz Banjalučkog korpusa JNA, Lisica ušao u Kupres.

Rješavanjem stanja u gradu i okolini, Srbi su stvorili uvjete za prenošenje težišta borbenih djelovanja na jug prema Šujici. Loše vrijeme i snijeg, koji je pao noću 9. na 10. travnja, olakšao je napad, koji su Srbi izveli ujutro 10. travnja u zahvatu prometnice Kupres – Malovan. Hrvatske snaga imale su crtu obrane na potezu od benzinske crpke u blizini Gornjeg Malovana do hotela Adria-ski i od prometnice prema selu Riliću. Kao i nekoliko dana ranije na potezu Blagaj – Kupres prevagu je uz čimbenik iznenađenja ponovno odnio 9. oklopni bataljon, kojem raspršeno hrvatsko oklopništvo nije moglo uspješno parirati.

Nakon osam dana borbi rat se vratio u Gornji Malovan, ali ovaj put iz drugog smjera. Iznenađene, bez međusobne koordinacije, hrvatske postrojbe su se povukle s Kupreške visoravni. Većina je odstupila prema Šujici dok se jedan manji broj boraca povukao preko Malovanske poljane i Malovana na Cincar planinu. Pred njima je bilo višednevno lutanje po planinskom bespuću na putu prema području Livna. (Kamenjar.com)

>>“Kupres u Domovinskom ratu – 20. obljetnica operacije Cincar 94“

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan, 1992. godine, odigrala se operacija Hrvatske vojske kodnog naziva ‘Baranja’

Objavljeno

na

Objavio

Unatoč Sarajevskom primirju koje je sklopljeno početkom 1992. godine s okupirane, baranjske strane Drave, na Valpovštinu su često slijetali neprijateljski projektili koji su onemogućivali normalan život, stvarali veliku materijalnu štetu, ali i stradanje ljudi.

Zato se u zapovjedništvu Operativne zone Osijek, na čelu kojeg se nalazio Karl Gorinšek, započelo s planiranjem operacije kojom bi se odbacilo neprijatelja prema Srbiji. Tijekom ožujka dio hrvatskih snaga rasporedio se uz nasip na lijevoj obali Drave te su čekali pokretanje velike operacije. Ulogu nositelja je preuzela 107. valpovačka brigada.

Operacija je započela u 5 sati i 45 minuta ujutro 3. travnja 1992. godine. Forsiranje rijeke poznato je kao jedan od najtežih manevara u vojnim operacijama no „Vukovi s Drave“ kako su se nazivali pripadnici 107. brigade uspješno su ga izvršili prebacivši na lijevu obalu velik broj ljudstva, ali i oklopno-mehaniziranih snaga odnosno tenkova. Unatoč jakom djelovanju srpskog pješaštva, oklopa i topništva, napad se odvijao prema planu.

Ispočetka je operacija bila više no uspješna i srpske su se snage počele povlačiti. Ipak, 136. slatinska brigada oko 8 sati prestala je pružati topničku, vjerojatno jer je u Petrijevcima uslijed minobacačke vatre sa srpskih položaja poginuo njezin pripadnik Mirko Adžić.

Također, oko 10 sati zapovjednik 107. brigade Miroslav Štargl dobio je obavijest kako je prestala podrška 3. mješovitog artiljerijskog divizijuna Operativne zone Osijek. U tom trenutku hrvatske snage bile su ovladale sa 70% nasipa na lijevoj obali Drave, a ostalih 30% bilo je pred padom.

O tome Štargl obavještava Gorinšeka koji uskoro u 10,50 zapovijeda da se akcija obustavi nakon čega kreće povlačenje hrvatskih snaga na desnu obalu Drave. Navodno je iz Zagreba javljeno da se akcija obustavi uslijed čega je ista propala. Bio je to izuzetno težak dan za 17. brigadu koja je izgubila 15 pripadnika od kojih je većina ostala na neprijateljskom teritoriju te su se vodili kao nestali.

U Osijek i Valpovo ubrzo je stigla komisija sastavljena od generala Janka Bobetka, Martina Špegelja i Slobodana Praljka koja je trebala utvrditi zašto je akcija pokrenuta bez odobrenja Glavnog stožera Hrvatske vojske. Posljedica je bila smjena generala Karla Gorinšeka s mjesta zapovjednika Operativne zone Osijek,a na njegovo je mjesto postavljen general Josip Lucić.

Izvor – Natko Martinić Jerčić i Slaven Ružić: “107. Vukovi s Drave”
Autor teksta – Borna Marinić/Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari