Pratite nas

Povijesnice

USTANAK DON IVANA MUSIĆA

Objavljeno

na

USTANAK DON IVANA MUSIĆA KAO PRILOG AFIRMACIJI HERCEGOVAČKOGA IDENTITETA I IMENA

[ad id=”68099″]

Današnja Hercegovina nastala je na području Humske zemlje čiji se knez Mihovil i njezino ime spominju još u X. stoljeću. Kasnije to područje pripada bosanskim kraljevima, ali uvijek zadržava svoju individualnost, posebno prije dolaska Osmanlija pod čiju vlast pada dvadesetak godina poslije Bosne. Pod turskom vlasti ustaljuje se ime Hercegovina, a punu samostalnost dobiva pod Ali-pašom  Rizvanbegovićem. Prije završetka Hercegovačkoga ustanka Turska je ponudila Austro-Ugarskoj Monarhiji da zauzme samo Hercegovinu. Austro-Ugarska to nije prihvatila jer joj je više odgovarala okupacija cijele Bosne i Hercegovine. Nakon zauzeća ostavila je prijašnje nazive u dvočlanome imenu Bosne i Hercegovine, što je i legalizirala u Zemaljskome ustavu 1910. godine. U njemu je naglašeno da Hercegovina i Bosna imaju zasebne interese čije zastupnike zemaljske uprave trebaju saslušati. Austro-Ugarska Bosni i Hercegovini nije izmislila ime, nego je samo prihvatila imena koja su već odavno postojala.

Piše: Dr. sc. Ivo Lučić Zagreb

[testimonial name=”Stjepko Čihurić” title=”Dubrovnik, srpanj 1361.” background=”#” color=”#” border=”#” img_border=”#” name_color=”#” title_color=”#”] „Ja sam čovjek iz Huma i takvim se zovem.“[/testimonial]

Humska zemlja, po hercegu Stjepanu Kosači (kasnije) nazvana Hercegovina, bila je skoro četiri stoljeća pod osmanskom vlasti. Nesposobnost središnje uprave da provede nužne reforme i nevoljkost lokalnih vlastodržaca da učine spasonosne kompromise u skladu s nadolazećim vremenom – uzroci su nezadovoljstva kršćanskoga (katoličkoga i pravoslavnoga) puka. Dok su susjedne zemlje već odavno ukinule kmetstvo i sve se više modernizirale, u Osmanskome je Carstvu haralo samovlašće, nasilje i nesigurnost. Nezadovoljstvo je bilo pogodno sjeme za bunu i koristan materijal susjednim zemljama – Srbiji, Crnoj Gori i Austro-Ugarskoj Monarhiji – za ostvarenje njihovih interesa pri očekivanome raspadu „bolesnika s Bosfora“, kako su u europskim krugovima nazivali Tursku Carevinu. Teatralni prolazak austrougarskoga cara Franje Josipa kroz Dalmaciju uz hercegovačku granicu ulio je hercegovačkomu pučanstvu nadu u skoro oslobođenje. Hercegovački ustanak koji je poveo don Ivan Musić nagovijestio je promjenu. Ta, kako je napisao Šenoa, „Munja s Gabele“, označila je kraj turskoga „vakta“. Ustanak se proširio uglavnom na istočni dio Hercegovine među pravoslavnim stanovništvom kojemu su pomagali Srbija, Crna Gora i Rusija. Iako je imao karakter seljačke bune, Hercegovački je ustanak bio povratak hercegovačkoga seljaštva na povijesnu scenu, „upad“ u europsku politiku i u procese modernizacije.

Humska se zemlja prvi put spominje u prvoj polovini X. stoljeća. Papa Ivan X. u dva je navrata u tijeku 925. godine slao pismo hrvatskomu kralju Tomislavu i knezu Humljana Mihovilu (Michaeli excellentissimo duci Chulmorum). Prvim pismom pozvao ih je na crkveni sabor u Split, a drugim ih je savjetovao da svoju mladež uče latinskomu, a ne barbarskomu jeziku.1

Dvadesetak godina kasnije bizantski car Konstantin Porfirogenet (905. – 959.) napisao je tekst poznat pod nazivom O upravljanju carstvom. Porfirogenet je 33. poglavlje posvetio Zahumljanima i „zemlji koju sada nastanjuju“ spominjući gradove: Bunu, Hum, Ston, Mokrsko, Jošlje, Galumenik i Dobriščik te rijeku Bunu. Spomenuo je i „zemljicu Bosnu“ (to horion Bosona) s gradovima Kotor i Desnik.2 Dakle, u X. stoljeću knez Humljana sudjelovao je u političkome životu i bio je poznat Rimu i Bizantu. Istodobno je zemljica Bosna tek uzgred spomenuta. Prvi bosanski vladar koji se spominje u povijesnim vrelima jest ban Borić. Spomenut je oko 1150. godine, što znači 225 godina poslije humskoga kneza Mihovila.3 Dakle, Humom su vladali humski knezovi, a stanovništvo je sebe zvalo Humljanima. Važno obilježje njihova društvenoga života i identiteta bio je zemaljski Shod, neka vrsta sabora što je okupljao uglednike koji su polagali pravo na sudjelovanje u procesima donošenja odluka i rješavanja sporova. Postojao je i Sudbeni stol Humskoga kneštva čije je sjedište bilo kod Bijele crkve svetoga Jurja u Brotnju. Pravna procedura poznata kao Humsko pitanje, koja je podrazumijevala sudjelovanje humskih velikaša, a ticala se utvrđivanja krivice u odnosu na gospodara, održala se sve do polovine XV. stoljeća.4

Hum je u tijeku XIV. stoljeća ulazio u titule hrvatskih i bosanskih banova te ugarsko-hrvatskih i bosanskih kraljeva.5 Kako su to bile kompozitne monarhije, Hum je sačuvao svoj identitet i strukture vlasti. U tijeku XV. stoljeća Hum je bio izložen čestim napadima Osmanlija. U borbama protiv njih posebno se istakao vojvoda Vlatko Vuković, čiji je bratić i nasljednik Sandalj Hranić Kosača od svibnja 1405. godine vladao Humom.6 Sandalj nije potpuno prekinuo veze s bosanskim kraljem, ali je vladao samostalno. U to je doba bosansko kraljevstvo bilo podijeljeno na četiri područja kojima su potpuno samostalno vladali feudalni gospodari: bosanski kraljevi, herceg Hrvoje, Pavlovići i Kosače.7 Sandalja je Hranića u ožujku 1435. naslijedio njegov bratić Stipan Vukčić Kosača koji se u listopadu 1448. proglasio hercegom humskim i primorskim, čime je iskazao potpunu neovisnost. Herceg je zaratio s bosanskim kraljem Tomašem, a rat je potrajao nekoliko godina.8 Herceg Stipan htio je svoju vlast proširiti i na područje Cetine pa je u srpnju 1459. zauzeo grad Čačvinu.9

To je izazvalo nove sukobe s bosanskim kraljem Tomašem, koji je i sam imao slične ambicije, pa je od Stipana tražio da mu ustupi osvojeni grad. Ovaj je pak izjavljivao da bi Čačvinu radije dao Turcima negoli bosanskomu kralju.10 Herceg Stjepan dao je poseban pečat humskoj zemlji i identitetu Humljana. Kada su Turci 1463. godine zauzeli najveći dio bosanskoga kraljevstva i ubili kralja Stjepana Tomaševića, Hercegovina se nastavila žestoko braniti. Sinovi hercega Stipana Vukčića Kosače Vladislav i Vlatko u savezu s hrvatsko-ugarskim kraljem Matijašem Korvinom oslobađali su dijelove bosanskoga kraljevstva. Vladislav i hercegovačka vojska posebno su se istakli u borbama za oslobađanje Jajca u početku listopada 1463. Kralj Matijaš uvrstio je Vladislava među svoje velikaše i dao mu je gradove Veselu Stražu i Prozor sa župama Uskoplje i Rama.11 Međutim, snaga turskoga oružja i nesloga zapadnoga svijeta uvjetovali su skori pad Hercegovine pod tursku vlast. Posljednji hercegovački grad Novi pao je na početku 1482., a posljednji otpor Turcima, uz vojsku hercega Vlatka, pružali su Hrvati pristigli iz Senja.12 Tako je, nepuna dva desetljeća poslije pada Bosne, nakon žestokoga otpora u turske ruke pao i najveći dio Hercegovine. Izvan turske vlasti ostalo je tek nekoliko manjih gradova u dolini Neretve i Primorju koje su zauzeli Mlečani.13

Herceg Stjepan Vukčić Kosača umro je u Novome 22. svibnja 1466.14 Njegova kći Katarina, bosanska kraljica, žena kralja Tomaša i pomajka kralja Stjepana Tomaševića, uspjela je izbjeći preko Dubrovnika u Rim gdje je umrla 25. listopada 1478.15

Hercegov najstariji sin Vladislav sklonio se u Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo, gdje je od kralja Matijaša dobio posjede u Križevačkoj i Vukovarskoj županiji. Umro je u početku 1489. godine.16 Hercegov mlađi sin Vlatko nakon pada Novoga sklonio se na otok Rab gdje je malo prije ožujka 1489. i umro.17 Najmlađi sin hercega Stipana, istoga imena Stjepan, prešao je kao turski talac 1474. godine na islam. Prozvali su ga Ahmed Hercegzade (hercegov sin). On je u ožujku 1497. postao veliki vezir Otomanskoga Carstva, što je kasnije bio još pet puta. Nakon više uspona i padova u karijeri ubijen je ljeta 1517. u Kairu gdje je bio na funkciji Kair-bega. Imao je tri sina i tri kćeri. Ostalo je sačuvano ime njegove kćeri kojoj je otac dao znakovito ime Huma. Druga Stjepanova, odnosno Ahmedova kći (kojoj nije ostalo upamćeno ime) neko je vrijeme živjela u Mostaru kao hercegovačka sandžak-begovica.18

Tako se gasilo i ugasilo humsko plemstvo, a Hercegovinom su kao i Bosnom zavladali Turci. Humsku zemlju prozvali su Herzeeg-oglu ili Hercegova zemlja. Turci su odmah po okupaciji Bosne (1463.) osnovali Bosanski sandžak. Nakon što su osvojili dio Hercegovine, osnovali su 1470. godine i Hercegovački sandžak koji je bio u sastavu Rumelijskoga ajaleta, a 1580. godine, nakon osnivanja Bosanskoga pašaluka, postao je njegov sastavni dio.19 Dakle, sto godina nakon pada  Hercegovine.

hercsandzak

Hercegovački sandžak XVI. i XVII. stoljeće

U danima slabljenja Carstva, u siječnju 1833., Ali-paša Rizvanbegović dobio je vezirsku titulu. Osamostalio je Hercegovinu i potpuno je odvojio od Bosne. Ali-paša je naglašavao važnost hercegovačke posebnosti na putu napretka, a svoje je poteze često objašnjavao rečenicom: „…da nam ne smetaju bosanski šljivari!“20 Jedan od prvih modernih bosansko-hercegovačkih povjesničara Safvet beg Bašagić u svojoj romantično intoniranoj Kratkoj uputi u prošlost Bosne i Hercegovine napisao je:

Kad se to gradivo malo po malo obradi i tačno ispitaju sva istočna i zapadna vrela, a to će više radnih sila stajati dosta truda i vremena; istom onda će poći za rukom jednome povjesničaru od zanata, da sastavi potpunu povijest ponosne Bosne i junačke Hercegovine, koje su kao države u državi sve do Omer pašinih vremena 1850., sačuvale svoju narodnu i povjesničarsku individualnost u formi aristokratske zadruge prkoseći istoku i zapadu.21

Za vrijeme turske vlasti ustalilo se za Humsku zemlju ime Hercegovina te se može zaključiti kako su upravo Osmanlije afirmirali i očuvali to ime. Hercegovina je za osmanske vlasti bila administrativno-upravni subjektivitet i očuvala je svoju posebnost.

Glavni razlog za to leži u nekoliko snažnih i dojmljivih epizoda iz XIX. stoljeća, počevši od Rizvanbegovićeva odmaka od Bosne,22 što je vrlo dobro iskoristila i nekolicina hercegovačkih franjevaca za institucionalno osamostaljenje u Hercegovini,23 pa preko nekoliko snažnih buna koje su kulminirale velikim ustankom što je započeo i najsnažnije odjeknuo upravo u Hercegovini; to je Hercegovini zakratko, prije samoga kraja osmanske vlasti, donijelo status vilajeta. Sljedeći, iznimno važan prinos hercegovačkoj posebnosti, očuvanju imena i identiteta dao je don Ivan Musić. Pod njegovim je vodstvom u Hercegovini, nedaleko od Gabele, u lipnju 1875. godine izbio posljednji ustanak kršćanskoga stanovništva protiv turske vlasti.24 Ustanak se ubrzo proširio na sjevernu i jugozapadnu Bosnu.25

Gyula andrassy st

Gyula andrassy st

Musić je u razgovorima s austrijskim diplomatima tražio „da doljnja Hercegovina pane pod Austriju“, a on je ujedno bio nositelj i simbol toga moralnog kapitala kojim je Austrija u pregovorima polagala pravo na barem dio Hercegovine. Barem dio htjeli su zadržati i Osmanlije. Razvoj događaja prisilio je osmansku diplomaciju da uoči Berlinskoga kongresa ponudi Austro-Ugarskoj da zauzme samo Hercegovinu, a da njoj ostavi Bosnu. To je vidljivo iz brzojava grofa Andrassya upućenoga austrougarskomu poslaniku pri Porti u lipnju 1878., u kojemu Andrassy ističe što mu je ponudila osmanska strana: „Opunomoćenici su mi govorili o okupaciji samo Hercegovine“. Taj je prijedlog međutim Andrassy odmah odbacio kao „apsolutno neprihvatljiv jer bi doveo do višestrukih sukoba“.26

Na kraju se Porta morala odreći ne samo Hercegovine nego i Bosne. Nesporno je da su i turski i austro-ugarski činovnici i diplomati Hercegovinu i Bosnu tretirali kao dvije različite pokrajine. Njih je kudikamo više zanimalo tko će dobiti to važno geostrateško područje negoli što će ondje zateći. Zahvaljujući Njemačkoj, a na samomu Berlinskom kongresu i Velikoj Britaniji, dobila ga je Austro-Ugarska Monarhija. Njezina je vojska u ljeto 1878. zauzela obje zemlje. General Josip Filipović ušao je s trupama u Bosnu, a general Stevan Jovanović u Hercegovinu.27

>>Pogledajte i >>Hercegovački-ustanak-1875-1878

Monarhija je zatekla iznimno zapušteno i još uvijek uznemireno ustaničko područje, pocijepano iznutra po različitim šavovima. Bile su to orijentalizirane pokrajine s oko devedeset sedam posto nepismena stanovništva koje je živjelo isključivo od stočarstva i zemljoradnje. Nije bilo cesta, javnih škola i uopće infrastrukture nužne za normalan život.28 Monarhija je zakonom od 22. veljače 1880. odredila položaj Hercegovine i Bosne: „Bosna i Hercegovina jesu jedno jedinstveno zasebno upravno područje“. Ova odredba, koja je unesena i u Zemaljski ustav (štatut) iz 1910. godine za Bosnu i Hercegovinu, pokazuje da su austrougarski činovnici bili potpuno svjesni posebnosti ovih zemalja, ali njihov interes bio je povezati ih u jedno upravno područje. Ta svijest posebno je izražena u četvrtome stavku prvoga članka Ustava koji glasi: „U svim poslovima, koji ne pripadaju u vlastiti opseg rada zemaljske vlade, ali kojih se zakonski domašaj proteže na Bosnu i Hercegovinu, valja o zasebnim interesima ovih obiju zemalja saslušati zastupnike zemaljske uprave.“29

Još odavna, a posebno od osamostaljenja Bosne i Hercegovine, često se može čuti i pročitati ideja kako je Austro-Ugarska Monarhija nasilno nametnula dvočlano ime Bosni i Hercegovini. Takve tvrdnje iznose uglavnom bošnjački i bosanski nacionalisti. Na određen način podržavaju ih različiti ignoranti, neznalice i orijentalisti kojima je „sve to isto“. U tome rasponu između nacionalizma, neznanja i orijentalizma vodi se borba Hercegovaca za očuvanje svoga imena i regionalnoga ili zavičajnoga identiteta. Austrougarski su službenici prihvatili, a ne nametnuli, povijesna imena okupiranih (osmanskih) pokrajina Bosne i Hercegovine. Hercegovina je nakon Hercegovačkoga ustanka i interesa koji je vladao u europskim političkim krugovima za taj prostor bila previše eksponirana da bi ju se kasnije moglo ignorirati. Nisu europski diplomati posezali za povijesnim argumentima iz davne prošlosti niti su nazivu okupiranih zemalja, odnosno pokrajina, pridavali posebnu pozornost. Nazivali su ih onako kako su ih zvali njihovi stanovnici. Bosna je (ostala) sjeverno od Ivana. Danas je neupitna činjenica da se bosanstvo nije ukorijenilo u Hercegovini. Taj mediteranski prostor, Humska zemlja – Hercegovina, sačuvao je svoju posebnost, drugotnost, distancu od Bosne, kao i od ostaloga okruženja. Nakon Mihovila humskoga, jedan od glavnih simbola njezina identiteta jest herceg Stjepan Kosača. Ali, za posebnost Hercegovine velike zasluge ima i Ali-aga Rizvanbegović, dok za konačnu i modernu afirmaciju imena Hercegovine zasigurno velike zasluge ima i vojvoda don Ivan Musić. Njegov ustanak potvrdio je tadašnjoj europskoj političkoj javnosti hercegovačko ime, kao i posebnost njegove „vojvodine“.


1.Usp. Ferdo Šišić, Priručnik izvora hrvatske historije, Kr. Hrv-slav-dalm. zemaljska vlada, Zagreb, 1914., str. 213-217. Bilo je to prije punih 1084 godine.
2 Usp. Konstantin Porfirogenet, O upravljanju carstvom, AGM, Zagreb, 1994., str. 67-95. O humskim gradovima više vidjeti u: Marko Vego, Povijest Humske zemlje (Hercegovine), Samobor, 1937., str. 40-52.
3 Usp. Dominik Mandić, „Neispravne tvrdnje K. Porfirogeneta o povijesti južnih Slavena“, Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti, Hrvatski povijesni institut, Rim, 1963., str. 226-254.
4 Usp. Mladen Ančić, „Humsko kneštvo“, Na rubu zapada, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2001., str. 151-163.
5 Usp. isto, str. 159-163.
6 Usp isto, str. 42-50.
7 Usp. Sima M. Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države, Srpska književna zadruga, Beograd, 1964., str. 223.
8 Usp. S. M. Ćirković, Herceg Stefan Vukčić-Kosača i njegovo doba, SANU, Beograd,
1964., str. 105-121.
9 Utvrda Čačvina nalazi se osam kilometara sjeveroistočno od Trilja.
10 Usp. S. M. Ćirković, Istorija…, str. 238-239. Slično je izjavio i firentinski vladar Lorenco Medici, da bi njegov narod radije bio pod vlašću Turaka, nego susjedne napuljske kraljevine ili neke druge talijanske države. To naravno, kao i u slučaju Hercega
Stipana, ne mora biti istina, ali pokazuje odnose i rivalitet koji je vladao među susjednim srednjovjekovnim državama.
11 Usp. Bartul Poparić, Hercezi svetoga Save, Split, 1895., str. 71-78.
12 Usp. Veljan Atanasovski, Pad Hercegovine, Narodna knjiga, Historijski institut u Beogradu, Beograd, 1979., str. 136.
13 Usp. Vladimir Ćorović, Historija Bosne, Srpska kraljevska akademija, Beograd, 1940., str. 604-606. Pri tome se naravno ne uzimaju u obzir pokušaji obnavljanja bosanskoga kraljevstva od Turaka koji su 1465. godine postavili Matiju Kotromanića
za tobožnjega kralja Bosne.
14 Usp. S. M. Ćirković, Herceg Stefan…, str. 267.
15 Usp. Bazilije Pandžić, „Katarina Vukčić Kosača (1424-1478.)“, Povijesnoteološki simpozij u povodu 500. obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine, Franjevačka teologija, Sarajevo, 1979., str. 15-25.
16 Usp. isto, str. 154-165.
17 Usp. V. Atanasovski, n. dj., str. 146-147.
18 Usp. isto, str. 189-219.
19 Usp. Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk, Svjetlost, Sarajevo, 1982., str. 38-47.
20 Hamdija Kapidžić, Ali-paša Rizvanbegović i njegovo doba, ANUBiH, Filozofski fakultet u Sarajevu, Sarajevo, 2001., str. 62-65.
21 Safvet beg Bašagić-Redžepašić, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine, Vlastita naklada, Sarajevo, 1900., str. 3.
22 Usp. Ahmed Aličić, Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832., Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1996., str. 178-184. Usp. i Milorad Ekmečić, Značaj britanskih podataka o egipatskim vezama sa albanskom i bosanskom pobunom 1830-1832., BIGZ, Beograd, 1997., str. 15-24. Ekmečić je i prije pisao o ovoj temi, a njegovi se zaključci razlikuju od zaključaka Ahmeda Aličića.
23 Usp. B. S. Pandžić, Hercegovački franjevci: sedam stoljeća s narodom, ZIRAL, Mostar – Zagreb, 2001., str. 34-62.
24 Usp. Ivica Puljić, Hrvati katolici donje Hercegovine i Istočna kriza-Hercegovački ustanak 1875-1878., Državni arhiv Dubrovnik, Zaklada Ruđer Bošković – Donja Hercegovina Neum, Dubrovnik – Neum, 2004., str. 197-241; Martin Gjurgjević,
Memoari sa Balkana (1858-1878.), Sarajevo, 1997., str. 73-93; Kosta Grujić, Dnevnik iz Hercegovačkog ustanka 6. VIII. – 16. X. 1875., Vojni muzej JNA, Beograd, 1956.
25 Usp. M. Ekmečić, Ustanak u Bosni 1875-1878., Službeni list SFRJ Balkanološki institut SANU, Beograd, 1996., str. 92-111.
26 Berislav Gavranović, Bosna i Hercegovina u doba Austrougarske okupacije 1878. godine, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Građa, XVIII., Sarajevo, 1973., str. 147-148.
27 Usp. Mihovil Mandić, Povijest okupacije Bosne i Hercegovine 1878., Matica hrvatska, Zagreb, 1910., str. 33-40; Naučni skup Otpor austrougarskoj okupaciji 1878. godine u Bosni i Hercegovini, ANUBiH, Sarajevo, 1979.
28 Usp. Srećko Džaja, Bosna i Hercegovina u austrougarskom razdoblju (1878-1918): Inteligencija između tradicije i ideologije, ZIRAL, Mostar – Zagreb, 1999., str. 75-76. Džaja ovdje navodi podatke iz 1910.godine, kada je još uvijek bilo oko 95%  nepismenoga muslimanskog stanovništva, dok je broj nepismenih kršćana bio nešto manji: pravoslavni oko 90%, a katolici oko 77%.
29 Bosanski ustav fototip izdanja iz 1910., Muslimanski glas, Sarajevo, 1991., str. 61-62.


Literatura

  • Aličić, Ahmed, Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832., Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1996.
  • Ančić, Mladen, „Humsko kneštvo“, Na rubu zapada, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2001., str. 151 – 163.
  • Atanasovski, Veljan, Pad Hercegovine, Narodna knjiga, Historijski institut u Beogradu, Beograd, 1979.
  • Bašagić-Redžepašić, Safvet beg, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine, Vlastita naklada, Sarajevo, 1900.
  • Bosanski ustav fototip izdanja iz 1910., Muslimanski glas, Sarajevo, 1991.
  • Ćirković, Sima M., Herceg Stefan Vukčić-Kosača i njegovo doba, SANU, Beograd, 1964.
  • Ćirković, Sima M., Istorija srednjovekovne bosanske države, Srpska književna zadruga, Beograd, 1964.
  • Ćorović, Vladimir, Historija Bosne, Srpska kraljevska akademija, Beograd, 1940.
  • Džaja, Srećko, Bosna i Hercegovina u austrougarskom razdoblju (1878-1918): Inteligencija između tradicije i ideologije, ZIRAL, Mostar – Zagreb,1999.
  • Ekmečić, Milorad, Ustanak u Bosni 1875-1878., Službeni list SFRJ, Balkanološki institut SANU, Beograd, 1996.
  • Ekmečić, Milorad, Značaj britanskih podataka o egipatskim vezama saalbanskom i bosanskom pobunom 1830-1832., BIGZ, Beograd, 1997.
  • Gavranović, Berislav, Bosna i Hercegovina u doba Austrougarske okupacije godine, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Građa, XVIII., Sarajevo, 1973.
  • Gjurgjević, Martin, Memoari sa Balkana (1858-1878.), Sarajevo,1997.
  • Grujić, Kosta, Dnevnik iz Hercegovačkog ustanka 6. VIII. – 16. X. 1875.,Vojni muzej JNA, Beograd, 1956.
  • Kapidžić, Hamdija, Ali-paša Rizvanbegović i njegovo doba, ANUBiH,Filozofski fakultet u Sarajevu, Sarajevo, 2001.
  • Konstantin Porfirogenet, O upravljanju carstvom, AGM, Zagreb, 1994.
  • Mandić, Dominik, „Neispravne tvrdnje K. Porfirogeneta o povijestijužnih Slavena“, Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti, Hrvatskipovijesni institut, Rim, 1963., str. 226-254.
  • Mandić, Mihovil, Povijest okupacije Bosne i Hercegovine 1878., Maticahrvatska, Zagreb, 1910.
  • Pandžić, Bazilije, „Katarina Vukčić Kosača (1424-1478.)“, Povijesnoteološki simpozij u povodu 500. obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine,Franjevačka teologija, Sarajevo, 1979., str. 15-25.
  • Pandžić, Bazilije, Hercegovački franjevci: sedam stoljeća s narodom,ZIRAL, Mostar – Zagreb, 2001.
  • Poparić, Bartul, Hercezi svetoga Save, Split, 1895.
  • Puljić, Ivica, Hrvati katolici donje Hercegovine i Istočna kriza-Hercegovački ustanak 1875-1878., Državni arhiv Dubrovnik, Zaklada Ruđer Bošković – Donja Hercegovina Neum, Dubrovnik – Neum, 2004.
  • Šabanović, Hazim, Bosanski pašaluk, Svjetlost, Sarajevo, 1982.
  • Šišić, Ferdo, Priručnik izvora hrvatske historije, Kr. Hrv-slav-dalm. zemaljska vlada, Zagreb, 1914.
  • Vego, Marko, Postanak srednjovjekovne bosanske države, Svjetlost, Sarajevo, 1982.
  • Vego, Marko, Povijest Humske zemlje (Hercegovine), Samobor, 1937.

ULOGA HRVATA – U HERCEGOVAČKOME USTANKU (1875. – 1878.)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Fra Dane Čolak bio je nada svoje provincije, nestao je i iščeznuo u Bleiburškom pokolju

Objavljeno

na

Objavio

Fra Dane Čolak (1916.-1945.)

O pokojnom fra Dani Čolaku, kojega su jugokomunisti u 29. godini života ubili negdje u Sloveniji polovicom mjeseca svibnja 1945., nije sačuvano previše podataka. Rođen je 3. srpnja 1916. u Donjim Mamićima – Ledincu, župa Rasno- /Š.Brijeg/ (od 1930. župa Ledinac). Kršten je 6. srpnja 1916. u župi sv. Franje Asiškog u Rasnu. Na krštenju su ga nazvali Franjo. Roditelji su mu bili Ante i Šima, r. Galić.

Djetinjstvo i školovanje

Pučku školu završio je u Rasnu svakodnevno pješačeći četiri godine (do 1929.). Gimnaziju je pohađao kod franjevaca na Širokom Brijegu.

U prvi razred upisao se u šk. g. 1929./30. U drugom je razredu 1930./31. Razrednik mu je bio dr. fra Bono Jelavić. U razredu ih je bilo 32: 19-orica su prošla na kraju godine, 10-orica su poslana na popravni ispit, a trojica su trebala ponavljati razred. Franjo je bio u zlatnoj sredini.

U trećem razredu razrednik mu je opet dr. fra Bono Jelavić. Sada ih je u razredu samo 29-orica. Franjo je vrlo dobar učenik. Četvrti razred pohađao je u šk. g. 1932./33. Razrednik mu je sada dr. fra Radoslav Vukšić. U razredu su 27-orica. Franjo je dobar učenik. Sedmorica su poslana na popravni ispit – svi iz matematike. Jedan ponavlja razred, a dvojica su se ispisala.

U petom razredu (1933./34.) Franjo je opet vrlo dobar. Razrednik mu je dr. fra Živko Martić. U razredu su 26-orica. Vrlo dobar je i u 6. razredu. Razrednik mu je dr. fra Marijan Zubac. U razredu su 27-orica. Nakon 6. razreda sjemeništarci su redovito prekidali školovanje i odlazili u novicijat na Humcu.

Franjo Čolak ipak je ostao u školi: u šk. g. 1935./36. pohađa 7. razred. S njime su sada i klerici, inače stariji od njega godinu dana, koji su se nakon svršena novicijata opet vratili u gimnazijske klupe (među njima fra Vjeko Bambir, fra Blago Karačić, fra Miron Lasić, fra Celestin Raguž, fra Kvirin Vasilj). U razredu su 24-orica. Franjo je opet dobar. Razrednik mu je bio dr. fra Radoslav Vukšić.

Zato Franje nema u 8. razredu: od srpnja 1936. do srpnja 1937. u novicijatu je na Humcu. Osmi razred upisao je šk. g. 1937./38. na Širokom Brijegu. U razredu su bila 20-orica. Razrednik im je bio dr. fra Oton Knezović. S njim su opet »stare« kolege, među njima fra Vinko Dragićević, fra Bazilije Pandžić, fra Ivo Sivrić, fra Smiljan Zvonar i drugi.

Razred je Franjo (sada fra Dane) završio s vrlo dobrim uspjehom. Veliku maturu položila su sva 20-orica. Ispit je trajao od 9. do 15. lipnja 1938. Predsjednik ispitnoga odbora bio je Karlo Prijatelj, izaslanik ministra prosvjete, dopredsjednik dr. fra Dominik Mandić, ravnatelj Gimnazije, a članovi dr. fra Oton Knezović (hrvatski jezik), dr. fra Marijan Zubac (povijest), dr. fra Marko Dragićević (latinski jezik) i dr. fra Svetozar Petric (francuski). Fra Dane je ispit položio s vrlo dobrim uspjehom.

Odmah nakon svršetka gimnazije na Širokom Brijegu fra Dane s kolegama upisuje filozofsko-teološki studij na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru. U šk. g. 1938./39., i u I. i u II. semestru slušao je sljedeće predmete: fundamentalnu teologija, povijest Crkve, pastoralnu teologiju, filozofiju (logiku i kriteriologiju), ascetiku, hebrejski jezik i sociologiju (»o komunizmu« u I. semestru dok u II. semestru nije bilo toga predmeta). Ocjene su u najvećoj mjeri veoma dobre i odlične (eminens 9 i laudabilis 8, samo iz ascetike bonus 7 ½). Vladanje i marljivost najbolji: ocjena 1 (exemplaris i laudabilis).

U sljedećoj godini (1939./40.) slušao je i polagao sljedeće predmete: Sveto pismo (uvod u Novi zavjet), dogmatiku (soteriologiju, mariologiju, o milosti), moralnu teologiju (o sakramentima), kanonsko pravo (ženidbeno), povijest Crkve, pastoralnu teologiju (homiletiku i katehetiku), filozofiju (psihologiju i kozmologiju) i ascetiku (»o mrtvenju«).

Ocjene su opet veoma dobre, najviše 9 i više od 8; samo je iz uvoda u Novi zavjet dobio 7 (bonus). U god. 1940./41. imao je slične teološke predmete, osim fundamentalne i pastoralne teologije, a slične su bile i ocjene, sve 9 i više od 8. Vladanje je uzorno (1). Rektor teologije bio je dr. fra Ante Jelavić, a tajnik dr. fra Rufin Šilić.

U 4. godini studija (1941./42.) imao je predavanja iz Svetog pisma Staroga zavjeta (Psalmi), dogmatske teologije (o vjeri, o jednom Bogu, o trojstvenom Bogu), iz moralne teologije, kanonskoga prava (o osobama i o redovnicima) i pastoralne teologije (liturgike). Nema više predavanja iz fundamentalne teologije, povijesti Crkve, filozofije i ascetike. Ocjene kao i prethodnih godina: 9 i više, 8 i više. Samo je u I. semestru iz dogmatike imao 7 (bonus).

Konačno su mu u 5. godini studija (1942./43.) preostali u I. semestru predmeti: Sveto pismo (egzegeza Ivanova evanđelja), dogmatika (o utjelovljenoj Riječi), moralna teologija (o teološkim krjepostima), kanonsko pravo (o procesima) te u II. semestru još samo egzegeza Ivanova evanđelja. Sve su ocjene 9 ili 9 ½, a vladanje je uzorno (exemplaris).

Konačno, fra Dane je diplomski i jurisdikcijski ispit položio 23. lipnja 1943. s najboljom ocjenom (1). Sve su potpisali rektor Jelavić i tajnik Šilić. Nakon završetka studija polazi na »njivu Gospodnju«, u dušobrižništvo. Prva (i jedina) župa bili su mu Drinovci.

Redovništvo i svećeništvo

U franjevački red stupio je na Humcu 5. srpnja 1936. Obukao ga je provincijal fra Mate Čuturić. Jednostavne zavjete položio je u ruke istoga provincijala godinu dana poslije, 6. srpnja 1937. Svečane zavjete položio je u Mostaru u ruke provincijala fra Krešimira Pandžića 8. rujna 1940. Za đakona ga je zaredio biskup fra Alojzije Mišić u Mostaru 1941., a za svećenika isti biskup u Mostaru na Petrovdan, 29. lipnja 1941. Vojsku nije služio.

Njegov je naraštaj bio dosta brojan. U novicijatu ih je bilo deset: fra Drago Barbir, fra Zlatko Ćorić, fra Žarko Leventić, fra Jakov Lovrić, fra Mirko Magzan, fra Viktor Milas, fra Bruno Raspudić, fra Filip Sivrić, fra David Zubac i fra Dane Čolak.

Dvojica su napustila zajednicu (D. Barbir, V. Milas), dvojicu su ubili jugokomunisti 1945. (Ž. Leventić i D. Čolak), a šestorica su preživjela i završila život kao franjevci (Z. Ćorić, J. Lovrić, M. Magzan, B. Raspudić, F. Sivrić i D. Zubac). Trojica od njih suđena su na tamničke kazne u komunističkoj Jugoslaviji (J. Lovrić, M. Magzan i D. Zubac), a jedan je pobjegao u inozemstvo (B. Raspudić).

Tijekom 1941. provincijal fra Lujo Bubalo dva je puta tražio od Sv. Stolice dispenzu od studija i dobi kandidatima za svećeničko ređenje. Među desetoricom bio je i fra Dane Čolak. S njim su, međutim, zaređena još šestorica kolega – zanimljivo, nijedan od onih koji su s njim bili u novicijatu.

Provincijal im je 28. lipnja 1941., dan prije ređenja, izdao svjedodžbu o položenu ispitu uoči svećeničkog ređenja. S njim su, dakle, zaređeni: fra Ivan Boras, fra Božidar Benković, fra Vinko Dragićević, fra Bazilije Pandžić, fra Ivo Sivrić i fra Inocent Penavić.

Svi su, osim fra Dane, preživjeli ratna stradanja. Dvojica su život provela u Americi (B. Benković i I. Sivrić), jedan u Italiji (B. Pandžić), dvojica u Hercegovini (I. Boras i V. Dragićević), a jedan je poslije kao svećenik napustio svećenički poziv i franjevački red (I. Penavić, 1956.). Dvojica su još živa (V. Dragićević i B. Pandžić), a dvojica su čamila u komunističkim tamnicama (I. Boras i V. Dragićević).

Svećeničke službe

Poznato je da je fra Dane godinu dana službovao kao duhovni pomoćnik u Drinovcima, od završetka studija i polaganja jurisdikcijskog ispita 1943. do 1944. U to je vrijeme župnik fra Julijan Kožul (1941. – 1944.), kojega su jugokomunisti također usmrtili 1945., te kratko vrijeme fra Ratimir Kordić. U maticama fra Danino ime prvi put nalazimo u srpnju 1943. Od tada do kolovoza 1944. krstio je 61 dijete te vjenčao sedam parova.

Posljednje mjesece života fra Dane je proveo kao vojni dušobrižnik. Čini se da je sam tražio tu službu kako bi mogao pomoći umirućim vojnicima. Sačuvan je jedan njegov dopis provincijalu fra Leu Petroviću od 6. svibnja 1944. Piše iz Drinovaca i govori o fratarskim promjenama koje su uskoro trebale uslijediti.

Kaže kako su Drinovci župa na rubu Provincije, na uglu koji udara u Dalmaciju, izložena modernu poganstvu. Nada se stoga da će u Drinovce doći ljudi »koji su auktoritativni, disciplinirani i duboko religiozni. Iz ove župe ima mnogo fratara, popova i ex-fratara – svega tu ima i sviet to dobro vidi – pa on je izgleda upro oči da vidi imali još dobrih svećenika – pa baš zato bi trebalo da ovdje bude župnik i kapelan pravi svećenik-redovnik.«

Netko je crvenom olovkom na istome dopisu napisao: »Udovoljeno!« Provincijal je, naime, u Drinovce za župnika poslao fra Ratimira Kordića, koji je tu prije djelovao kao župni vikar (1937. – siječanj 1941.), a s njim je još oko tri mjeseca bio i fra Dane. Fra Danu je zamijenio fra Slobodan Lončar, vjerojatno u kolovozu 1944. Fra Slobodana su jugokomunisti poslije odveli iz Drinovaca, 9. veljače 1945., i 13. veljače strijeljali u Ljubuškom.

Fra Ratimir je zapisao kako je fra Dane Čolak postao vojni dušobrižnik pred kraj rata. Bilo je to u kolovozu 1944. Na njegov upit kamo će sada pred kraj rata u vojne dušobrižnike, fra Dane mu je odgovorio: »Ne mogu dopustiti da toliki ginu bez svećenika, da umiru bez svećenika, da pate bez svećenika.« Tako je i sam završio kao i desetine tisuća hrvatskih vojnika koji su zaglavili u hodnjama smrti na povratku iz Austrije kroz Sloveniju, Hrvatsku, Srbiju…

Fra Dane je imenovan duhovnikom IX. ustaškog stajaćeg zdruga sa sjedištem u Mostaru. Tu je obavijest provincijal fra Leo Petrović Zdrugu javio 16. kolovoza 1944., a istoga dana o tome je službenu obavijest dobio i fra Dane, koji se do tada nalazio u Drinovcima. Provincijal je odmah zatražio od Biskupskog ordinarijata jurisdikciju za novu fra Daninu službu, a biskup dr. Petar Čule dao ju je za područje svoje biskupije nekoliko dana poslije, 22. kolovoza 1944.

Kako je došlo do toga da fra Dane postane vojni dušobrižnik, zapisao je fra Tugomir Soldo. Dušobrižnik IX. ustaškog zdruga bio je don Lovre Konjevod. Budući da je Zdrug bio razbacan po raznim dijelovima Hercegovine, a vojska postala razularena, i don Lovre i zapovjednik Krešo Kuraja tražili su još jednoga dušobrižnika, na što im je provincijal fra Leo Petrović ponudio upravo fra Danu. »Kako su svi vojni svećenici bili satnici, tako je bio i Čolak. Čolak je bio solidan misnik i dobar mladi propovjednik. Zapravo je on jedini do pada Hercegovine od hercegovačkih franjevaca postao vojni svećenik.«

Fra Dane se nakon pada Hercegovine pod jugokomunističku vlast s vojskom povlačio prema sjeveru, preko Sarajeva do Zagreba. O tome je vrijednu zabilješku ostavio M. T. koji se i sam povlačio istim putem prema sjeveru: »Godine 1945. u mjesecu travnju pri povlačenju iz Mostara vidio sam fra Danu Čolaka dva puta u Hadžićima.

Posljednji put dao mi je jedne opanke nove hercegovačke građe napravljene sa oputom. Prilikom povlačenja iz Hadžića ostavio sam ih kod nekog Sime koji je stanovao blizu stožera devetog ustaškog zdruga. Fra Dane je bio bojni kapelan i imao je časnički čin poručnik. Fra Dane nas je obilazio nekoliko puta i bio prema nama vrlo prijazan.«

Ubijen nakon 10. svibnja 1945.

Za fra Danu nije sigurno gdje je točno poginuo. Zapisano je samo toliko da je ubijen nakon 10. svibnja 1945. negdje u Sloveniji, možda u Mariboru. Valja pretpostaviti da se i on, kao i brojni drugi, s vojskom povlačio prema austrijskoj granici, da je bio vraćen u Jugoslaviju i usmrćen na nekoj od brojnih hodnji smrti.

Negdje na putu prema austrijskoj granici susreo ga je fra Lucijan Kordić, koji se uspio spasiti: »Kakva je sve bila opća zbrka, strka i komešanje u to vrijeme pred Dravogradom, neka bude samo to spomenuto. Tu sam se slučajno susreo s meni dobro poznatim fratrom još iz školskih dana, O. Danom Čolakom. On je bio vojnički kapelan i u sastavu svoje jedinice. Vidjevši ozbiljnost časa i položaja, odlučismo ići dalje zajedno. Nisam ni okom trepnuo, a on se je strjelomice pred mojim očima izgubio. Nismo se više vidjeli. Nestao i iščeznuo u Bleiburškom pokolju.«

O fra Daninim je posljednjim danima zabilježio fra Častimir Majić: »S vojskom je pregazio mnoge bogaze i doživio razne okršaje da bi napokon 1945. osvanuo u Zagrebu. Glavni hrvatski grad bio je početkom svibnja 1945. pun izbjeglica kao šipak zrnja. U njemu je vladala pometnja duhova bez jasnih smjernica za budućnost.

Napokon se nepregledno mnoštvo vojnih postrojbi i civila počelo kretati prema Zapadu tražeći razumijevanja i životnu zaštitu kod pobjedničkih saveznika. Došli su do Bleiburga u Austriji gdje su doživjeli englesku prijevaru i izdaju.

Na 15. svibnja pala je konačna i neopoziva odluka vojnog vrha “gordog Albiona” o povratku izbjeglica u zemlju. To je bila osveta pobjednika nad pobijeđenima. (…) Izbjegličko mnoštvo bilo je 15. svibnja izručeno jugopartizanima koji su izbjeglice na Križnom putu mučili i masovno ubijali. (…) U tim kolonama smrti nalazio se i fra Dane Čolak koji je s hrvatskim vojnicima dijelio životnu sudbinu. Nakon tri dana smrtonosna hoda, posve iscrpljen, izmrcvaren i duševno ojađen, negdje je oko 18. svibnja 1945. našao groznu i nasilnu smrt, najvjerojatnije u iskopanim rovovima kod Maribora u Sloveniji.«

Ilija Barbarić, pak, kratko bilježi da je fra Dane, pričuvni satnik Ustaške vojnice, »izručen od Engleza«, ali da je »ubijen kod Zagreba u koloni smrti u svibnju 1945.«, iako većina drugih pretpostavlja da je ubijen negdje u blizini Maribora. Vjerojatno se nikada ne će otkriti prava istina o tome. Kao, uostalom, i o tisućama, o desetcima tisuća drugih Hrvata koje su jugokomunisti pobili u proljeće 1945.

Tako je okrutno uništen život mladoga svećenika, gotovo mladomisnika, koji je bio među najboljim studentima i prema tome velika nada Hercegovačke franjevačke provincije. Možemo samo pretpostaviti da bi ga provincijal slao na daljnji studij i da bi nakon toga bio profesor u gimnaziji na Širokom Brijegu ili na teologiji u Mostaru. Ako ne to, onda bi svakako bio vrstan dušobrižnik. A život mu je prekinut odmah na početku svećeničkoga djelovanja i to samo iz jednoga razloga – iz mržnje na vjeru (in odium fidei).

Svakako nije na odmet spomenuti što o njemu pišu njegovi neprijatelji, oni koju su ga ubili bez mogućnosti obrane i bez ikakve formalne optužbe. Više je nego znakovito da mu ne znaju ni pravo prezime, pa ga Viktor Novak u svojoj monstruoznoj knjizi Magnum crimen, koja je nastala zapravo kao opravdanje jugokomunističkih zločina, redovito naziva Čelak, umjesto Čolak.

Kao fra Danin zločin navodi se da je bio »ustaški satnik u IX. ustaškom zdrugu«, iako je fra Dane bio vojni dušobrižnik s činom satnika, a i to samo nekoliko posljednjih mjeseci rata, kako je naprijed pokazano, a nipošto djelatni časnik u ustaškoj vojsci koji bi imao bilo kakva dodira s ratnim djelovanjima.

Stoga je najobičnija laž koju Novak iznosi na drugome mjestu: »Kao ustaški satnik (kapetan) bio je fra Dane Čelak, koji je učestvovao aktivno u borbama, ističući se kao vojnički rukovodilac protiv NOV-e.« Fra Dane je bio vojni dušobrižnik i nikada nije imao nikakve veze s borbenim djelatnostima, a ne postoji ni jedan jedini dokument o tome. Jer da postoji, zacijelo bi ga Novak ili druga jugokomunistička literatura radosno objavila.

PIŠE Dr. sc. Fra Robert Jolić / Misija / SD

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

18. ožujka 1990. Benkovac – Atentat na dr. Franju Tuđmana (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Ovaj pokušaj atentata dogodio se uoči prvih parlamentarnih izbora kada je dr. Franjo Tuđman već prepoznat kao vođa hrvatskog naroda protiv pristalica komunističke Jugoslavije i velikosrpskog imperijalizma.

Nakon Stjepana Radića i dr. Andrije Hebranga Starijeg ne bi bilo prvi puta da Srbi ubijaju onoga koji je stao na čelo borbe hrvatskog naroda.

Na današnji dan 18. ožujka 1990. u Benkovcu je došlo do incidenta tijekom govora dr. Franje Tuđmana na osnivačkom skupu lokalnog ogranka HDZ-a.

Skup su ometali srpski nacionalisti upadicama, bacanjem kamenja i rafalima iz automatskog oružja. U jednom trenutku iskočio je iz gomile Srbin Boško Čubrilović s pištoljem u namjeri da puca na Tuđmana.

Srećom, Čubrilović je savladan od strane Željka Kučića, a pištolj mu je oduzet. Svi koji su imali priliku držati pištolj toga dana tvrdili su da je pravi, no komunistička milicija je kasnije tvrdila da je bila riječ o plinskom pištolju.

Prema tvrdnjama Željka Kučića pištolj je bio je pravi:“ Prvo sam instinktivno čučnuo na pod, no u času kad je taj stari prolazio kraj mene, podigao sam se i skočio na njega, oborio ga na pod i zabio mu koljeno u leđa.

Prilikom pada uhvatio sam ga za desnu ruku u kojoj je držao pištolj i to tako čvrsto da sam mu ga jedva uspio istrgnuti iz ruke…svi su gledali i jasno utvrdili da nije riječ o plinskom pištolju, nakon čega je Petar Šale izašao na pozornicu i pred okupljenima, visoko u ruci držeći pištolj uzviknuo:’Evo tog pištolja kojim je trebao biti ubijen dr. Franjo Tuđman’“.

Zanimljivo je da je pištolj kao dokazni materijal kasnije nestao iz policije. HDZ je u svibnju te godine pobijedio na izborima u Hrvatskoj što je značilo početak agresije na Hrvatsku.

 

Srpski atentat na dr. Franju Tuđmana, ili atentat na – Hrvatsku!?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari