Pratite nas

Povijesnice

USTANAK DON IVANA MUSIĆA

Objavljeno

na

USTANAK DON IVANA MUSIĆA KAO PRILOG AFIRMACIJI HERCEGOVAČKOGA IDENTITETA I IMENA

[ad id=”68099″]

Današnja Hercegovina nastala je na području Humske zemlje čiji se knez Mihovil i njezino ime spominju još u X. stoljeću. Kasnije to područje pripada bosanskim kraljevima, ali uvijek zadržava svoju individualnost, posebno prije dolaska Osmanlija pod čiju vlast pada dvadesetak godina poslije Bosne. Pod turskom vlasti ustaljuje se ime Hercegovina, a punu samostalnost dobiva pod Ali-pašom  Rizvanbegovićem. Prije završetka Hercegovačkoga ustanka Turska je ponudila Austro-Ugarskoj Monarhiji da zauzme samo Hercegovinu. Austro-Ugarska to nije prihvatila jer joj je više odgovarala okupacija cijele Bosne i Hercegovine. Nakon zauzeća ostavila je prijašnje nazive u dvočlanome imenu Bosne i Hercegovine, što je i legalizirala u Zemaljskome ustavu 1910. godine. U njemu je naglašeno da Hercegovina i Bosna imaju zasebne interese čije zastupnike zemaljske uprave trebaju saslušati. Austro-Ugarska Bosni i Hercegovini nije izmislila ime, nego je samo prihvatila imena koja su već odavno postojala.

Piše: Dr. sc. Ivo Lučić Zagreb

[testimonial name=”Stjepko Čihurić” title=”Dubrovnik, srpanj 1361.” background=”#” color=”#” border=”#” img_border=”#” name_color=”#” title_color=”#”] „Ja sam čovjek iz Huma i takvim se zovem.“[/testimonial]

Humska zemlja, po hercegu Stjepanu Kosači (kasnije) nazvana Hercegovina, bila je skoro četiri stoljeća pod osmanskom vlasti. Nesposobnost središnje uprave da provede nužne reforme i nevoljkost lokalnih vlastodržaca da učine spasonosne kompromise u skladu s nadolazećim vremenom – uzroci su nezadovoljstva kršćanskoga (katoličkoga i pravoslavnoga) puka. Dok su susjedne zemlje već odavno ukinule kmetstvo i sve se više modernizirale, u Osmanskome je Carstvu haralo samovlašće, nasilje i nesigurnost. Nezadovoljstvo je bilo pogodno sjeme za bunu i koristan materijal susjednim zemljama – Srbiji, Crnoj Gori i Austro-Ugarskoj Monarhiji – za ostvarenje njihovih interesa pri očekivanome raspadu „bolesnika s Bosfora“, kako su u europskim krugovima nazivali Tursku Carevinu. Teatralni prolazak austrougarskoga cara Franje Josipa kroz Dalmaciju uz hercegovačku granicu ulio je hercegovačkomu pučanstvu nadu u skoro oslobođenje. Hercegovački ustanak koji je poveo don Ivan Musić nagovijestio je promjenu. Ta, kako je napisao Šenoa, „Munja s Gabele“, označila je kraj turskoga „vakta“. Ustanak se proširio uglavnom na istočni dio Hercegovine među pravoslavnim stanovništvom kojemu su pomagali Srbija, Crna Gora i Rusija. Iako je imao karakter seljačke bune, Hercegovački je ustanak bio povratak hercegovačkoga seljaštva na povijesnu scenu, „upad“ u europsku politiku i u procese modernizacije.

Humska se zemlja prvi put spominje u prvoj polovini X. stoljeća. Papa Ivan X. u dva je navrata u tijeku 925. godine slao pismo hrvatskomu kralju Tomislavu i knezu Humljana Mihovilu (Michaeli excellentissimo duci Chulmorum). Prvim pismom pozvao ih je na crkveni sabor u Split, a drugim ih je savjetovao da svoju mladež uče latinskomu, a ne barbarskomu jeziku.1

Dvadesetak godina kasnije bizantski car Konstantin Porfirogenet (905. – 959.) napisao je tekst poznat pod nazivom O upravljanju carstvom. Porfirogenet je 33. poglavlje posvetio Zahumljanima i „zemlji koju sada nastanjuju“ spominjući gradove: Bunu, Hum, Ston, Mokrsko, Jošlje, Galumenik i Dobriščik te rijeku Bunu. Spomenuo je i „zemljicu Bosnu“ (to horion Bosona) s gradovima Kotor i Desnik.2 Dakle, u X. stoljeću knez Humljana sudjelovao je u političkome životu i bio je poznat Rimu i Bizantu. Istodobno je zemljica Bosna tek uzgred spomenuta. Prvi bosanski vladar koji se spominje u povijesnim vrelima jest ban Borić. Spomenut je oko 1150. godine, što znači 225 godina poslije humskoga kneza Mihovila.3 Dakle, Humom su vladali humski knezovi, a stanovništvo je sebe zvalo Humljanima. Važno obilježje njihova društvenoga života i identiteta bio je zemaljski Shod, neka vrsta sabora što je okupljao uglednike koji su polagali pravo na sudjelovanje u procesima donošenja odluka i rješavanja sporova. Postojao je i Sudbeni stol Humskoga kneštva čije je sjedište bilo kod Bijele crkve svetoga Jurja u Brotnju. Pravna procedura poznata kao Humsko pitanje, koja je podrazumijevala sudjelovanje humskih velikaša, a ticala se utvrđivanja krivice u odnosu na gospodara, održala se sve do polovine XV. stoljeća.4

Hum je u tijeku XIV. stoljeća ulazio u titule hrvatskih i bosanskih banova te ugarsko-hrvatskih i bosanskih kraljeva.5 Kako su to bile kompozitne monarhije, Hum je sačuvao svoj identitet i strukture vlasti. U tijeku XV. stoljeća Hum je bio izložen čestim napadima Osmanlija. U borbama protiv njih posebno se istakao vojvoda Vlatko Vuković, čiji je bratić i nasljednik Sandalj Hranić Kosača od svibnja 1405. godine vladao Humom.6 Sandalj nije potpuno prekinuo veze s bosanskim kraljem, ali je vladao samostalno. U to je doba bosansko kraljevstvo bilo podijeljeno na četiri područja kojima su potpuno samostalno vladali feudalni gospodari: bosanski kraljevi, herceg Hrvoje, Pavlovići i Kosače.7 Sandalja je Hranića u ožujku 1435. naslijedio njegov bratić Stipan Vukčić Kosača koji se u listopadu 1448. proglasio hercegom humskim i primorskim, čime je iskazao potpunu neovisnost. Herceg je zaratio s bosanskim kraljem Tomašem, a rat je potrajao nekoliko godina.8 Herceg Stipan htio je svoju vlast proširiti i na područje Cetine pa je u srpnju 1459. zauzeo grad Čačvinu.9

To je izazvalo nove sukobe s bosanskim kraljem Tomašem, koji je i sam imao slične ambicije, pa je od Stipana tražio da mu ustupi osvojeni grad. Ovaj je pak izjavljivao da bi Čačvinu radije dao Turcima negoli bosanskomu kralju.10 Herceg Stjepan dao je poseban pečat humskoj zemlji i identitetu Humljana. Kada su Turci 1463. godine zauzeli najveći dio bosanskoga kraljevstva i ubili kralja Stjepana Tomaševića, Hercegovina se nastavila žestoko braniti. Sinovi hercega Stipana Vukčića Kosače Vladislav i Vlatko u savezu s hrvatsko-ugarskim kraljem Matijašem Korvinom oslobađali su dijelove bosanskoga kraljevstva. Vladislav i hercegovačka vojska posebno su se istakli u borbama za oslobađanje Jajca u početku listopada 1463. Kralj Matijaš uvrstio je Vladislava među svoje velikaše i dao mu je gradove Veselu Stražu i Prozor sa župama Uskoplje i Rama.11 Međutim, snaga turskoga oružja i nesloga zapadnoga svijeta uvjetovali su skori pad Hercegovine pod tursku vlast. Posljednji hercegovački grad Novi pao je na početku 1482., a posljednji otpor Turcima, uz vojsku hercega Vlatka, pružali su Hrvati pristigli iz Senja.12 Tako je, nepuna dva desetljeća poslije pada Bosne, nakon žestokoga otpora u turske ruke pao i najveći dio Hercegovine. Izvan turske vlasti ostalo je tek nekoliko manjih gradova u dolini Neretve i Primorju koje su zauzeli Mlečani.13

Herceg Stjepan Vukčić Kosača umro je u Novome 22. svibnja 1466.14 Njegova kći Katarina, bosanska kraljica, žena kralja Tomaša i pomajka kralja Stjepana Tomaševića, uspjela je izbjeći preko Dubrovnika u Rim gdje je umrla 25. listopada 1478.15

Hercegov najstariji sin Vladislav sklonio se u Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo, gdje je od kralja Matijaša dobio posjede u Križevačkoj i Vukovarskoj županiji. Umro je u početku 1489. godine.16 Hercegov mlađi sin Vlatko nakon pada Novoga sklonio se na otok Rab gdje je malo prije ožujka 1489. i umro.17 Najmlađi sin hercega Stipana, istoga imena Stjepan, prešao je kao turski talac 1474. godine na islam. Prozvali su ga Ahmed Hercegzade (hercegov sin). On je u ožujku 1497. postao veliki vezir Otomanskoga Carstva, što je kasnije bio još pet puta. Nakon više uspona i padova u karijeri ubijen je ljeta 1517. u Kairu gdje je bio na funkciji Kair-bega. Imao je tri sina i tri kćeri. Ostalo je sačuvano ime njegove kćeri kojoj je otac dao znakovito ime Huma. Druga Stjepanova, odnosno Ahmedova kći (kojoj nije ostalo upamćeno ime) neko je vrijeme živjela u Mostaru kao hercegovačka sandžak-begovica.18

Tako se gasilo i ugasilo humsko plemstvo, a Hercegovinom su kao i Bosnom zavladali Turci. Humsku zemlju prozvali su Herzeeg-oglu ili Hercegova zemlja. Turci su odmah po okupaciji Bosne (1463.) osnovali Bosanski sandžak. Nakon što su osvojili dio Hercegovine, osnovali su 1470. godine i Hercegovački sandžak koji je bio u sastavu Rumelijskoga ajaleta, a 1580. godine, nakon osnivanja Bosanskoga pašaluka, postao je njegov sastavni dio.19 Dakle, sto godina nakon pada  Hercegovine.

hercsandzak

Hercegovački sandžak XVI. i XVII. stoljeće

U danima slabljenja Carstva, u siječnju 1833., Ali-paša Rizvanbegović dobio je vezirsku titulu. Osamostalio je Hercegovinu i potpuno je odvojio od Bosne. Ali-paša je naglašavao važnost hercegovačke posebnosti na putu napretka, a svoje je poteze često objašnjavao rečenicom: „…da nam ne smetaju bosanski šljivari!“20 Jedan od prvih modernih bosansko-hercegovačkih povjesničara Safvet beg Bašagić u svojoj romantično intoniranoj Kratkoj uputi u prošlost Bosne i Hercegovine napisao je:

Kad se to gradivo malo po malo obradi i tačno ispitaju sva istočna i zapadna vrela, a to će više radnih sila stajati dosta truda i vremena; istom onda će poći za rukom jednome povjesničaru od zanata, da sastavi potpunu povijest ponosne Bosne i junačke Hercegovine, koje su kao države u državi sve do Omer pašinih vremena 1850., sačuvale svoju narodnu i povjesničarsku individualnost u formi aristokratske zadruge prkoseći istoku i zapadu.21

Za vrijeme turske vlasti ustalilo se za Humsku zemlju ime Hercegovina te se može zaključiti kako su upravo Osmanlije afirmirali i očuvali to ime. Hercegovina je za osmanske vlasti bila administrativno-upravni subjektivitet i očuvala je svoju posebnost.

Glavni razlog za to leži u nekoliko snažnih i dojmljivih epizoda iz XIX. stoljeća, počevši od Rizvanbegovićeva odmaka od Bosne,22 što je vrlo dobro iskoristila i nekolicina hercegovačkih franjevaca za institucionalno osamostaljenje u Hercegovini,23 pa preko nekoliko snažnih buna koje su kulminirale velikim ustankom što je započeo i najsnažnije odjeknuo upravo u Hercegovini; to je Hercegovini zakratko, prije samoga kraja osmanske vlasti, donijelo status vilajeta. Sljedeći, iznimno važan prinos hercegovačkoj posebnosti, očuvanju imena i identiteta dao je don Ivan Musić. Pod njegovim je vodstvom u Hercegovini, nedaleko od Gabele, u lipnju 1875. godine izbio posljednji ustanak kršćanskoga stanovništva protiv turske vlasti.24 Ustanak se ubrzo proširio na sjevernu i jugozapadnu Bosnu.25

Gyula andrassy st

Gyula andrassy st

Musić je u razgovorima s austrijskim diplomatima tražio „da doljnja Hercegovina pane pod Austriju“, a on je ujedno bio nositelj i simbol toga moralnog kapitala kojim je Austrija u pregovorima polagala pravo na barem dio Hercegovine. Barem dio htjeli su zadržati i Osmanlije. Razvoj događaja prisilio je osmansku diplomaciju da uoči Berlinskoga kongresa ponudi Austro-Ugarskoj da zauzme samo Hercegovinu, a da njoj ostavi Bosnu. To je vidljivo iz brzojava grofa Andrassya upućenoga austrougarskomu poslaniku pri Porti u lipnju 1878., u kojemu Andrassy ističe što mu je ponudila osmanska strana: „Opunomoćenici su mi govorili o okupaciji samo Hercegovine“. Taj je prijedlog međutim Andrassy odmah odbacio kao „apsolutno neprihvatljiv jer bi doveo do višestrukih sukoba“.26

Na kraju se Porta morala odreći ne samo Hercegovine nego i Bosne. Nesporno je da su i turski i austro-ugarski činovnici i diplomati Hercegovinu i Bosnu tretirali kao dvije različite pokrajine. Njih je kudikamo više zanimalo tko će dobiti to važno geostrateško područje negoli što će ondje zateći. Zahvaljujući Njemačkoj, a na samomu Berlinskom kongresu i Velikoj Britaniji, dobila ga je Austro-Ugarska Monarhija. Njezina je vojska u ljeto 1878. zauzela obje zemlje. General Josip Filipović ušao je s trupama u Bosnu, a general Stevan Jovanović u Hercegovinu.27

>>Pogledajte i >>Hercegovački-ustanak-1875-1878

Monarhija je zatekla iznimno zapušteno i još uvijek uznemireno ustaničko područje, pocijepano iznutra po različitim šavovima. Bile su to orijentalizirane pokrajine s oko devedeset sedam posto nepismena stanovništva koje je živjelo isključivo od stočarstva i zemljoradnje. Nije bilo cesta, javnih škola i uopće infrastrukture nužne za normalan život.28 Monarhija je zakonom od 22. veljače 1880. odredila položaj Hercegovine i Bosne: „Bosna i Hercegovina jesu jedno jedinstveno zasebno upravno područje“. Ova odredba, koja je unesena i u Zemaljski ustav (štatut) iz 1910. godine za Bosnu i Hercegovinu, pokazuje da su austrougarski činovnici bili potpuno svjesni posebnosti ovih zemalja, ali njihov interes bio je povezati ih u jedno upravno područje. Ta svijest posebno je izražena u četvrtome stavku prvoga članka Ustava koji glasi: „U svim poslovima, koji ne pripadaju u vlastiti opseg rada zemaljske vlade, ali kojih se zakonski domašaj proteže na Bosnu i Hercegovinu, valja o zasebnim interesima ovih obiju zemalja saslušati zastupnike zemaljske uprave.“29

Još odavna, a posebno od osamostaljenja Bosne i Hercegovine, često se može čuti i pročitati ideja kako je Austro-Ugarska Monarhija nasilno nametnula dvočlano ime Bosni i Hercegovini. Takve tvrdnje iznose uglavnom bošnjački i bosanski nacionalisti. Na određen način podržavaju ih različiti ignoranti, neznalice i orijentalisti kojima je „sve to isto“. U tome rasponu između nacionalizma, neznanja i orijentalizma vodi se borba Hercegovaca za očuvanje svoga imena i regionalnoga ili zavičajnoga identiteta. Austrougarski su službenici prihvatili, a ne nametnuli, povijesna imena okupiranih (osmanskih) pokrajina Bosne i Hercegovine. Hercegovina je nakon Hercegovačkoga ustanka i interesa koji je vladao u europskim političkim krugovima za taj prostor bila previše eksponirana da bi ju se kasnije moglo ignorirati. Nisu europski diplomati posezali za povijesnim argumentima iz davne prošlosti niti su nazivu okupiranih zemalja, odnosno pokrajina, pridavali posebnu pozornost. Nazivali su ih onako kako su ih zvali njihovi stanovnici. Bosna je (ostala) sjeverno od Ivana. Danas je neupitna činjenica da se bosanstvo nije ukorijenilo u Hercegovini. Taj mediteranski prostor, Humska zemlja – Hercegovina, sačuvao je svoju posebnost, drugotnost, distancu od Bosne, kao i od ostaloga okruženja. Nakon Mihovila humskoga, jedan od glavnih simbola njezina identiteta jest herceg Stjepan Kosača. Ali, za posebnost Hercegovine velike zasluge ima i Ali-aga Rizvanbegović, dok za konačnu i modernu afirmaciju imena Hercegovine zasigurno velike zasluge ima i vojvoda don Ivan Musić. Njegov ustanak potvrdio je tadašnjoj europskoj političkoj javnosti hercegovačko ime, kao i posebnost njegove „vojvodine“.


1.Usp. Ferdo Šišić, Priručnik izvora hrvatske historije, Kr. Hrv-slav-dalm. zemaljska vlada, Zagreb, 1914., str. 213-217. Bilo je to prije punih 1084 godine.
2 Usp. Konstantin Porfirogenet, O upravljanju carstvom, AGM, Zagreb, 1994., str. 67-95. O humskim gradovima više vidjeti u: Marko Vego, Povijest Humske zemlje (Hercegovine), Samobor, 1937., str. 40-52.
3 Usp. Dominik Mandić, „Neispravne tvrdnje K. Porfirogeneta o povijesti južnih Slavena“, Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti, Hrvatski povijesni institut, Rim, 1963., str. 226-254.
4 Usp. Mladen Ančić, „Humsko kneštvo“, Na rubu zapada, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2001., str. 151-163.
5 Usp. isto, str. 159-163.
6 Usp isto, str. 42-50.
7 Usp. Sima M. Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države, Srpska književna zadruga, Beograd, 1964., str. 223.
8 Usp. S. M. Ćirković, Herceg Stefan Vukčić-Kosača i njegovo doba, SANU, Beograd,
1964., str. 105-121.
9 Utvrda Čačvina nalazi se osam kilometara sjeveroistočno od Trilja.
10 Usp. S. M. Ćirković, Istorija…, str. 238-239. Slično je izjavio i firentinski vladar Lorenco Medici, da bi njegov narod radije bio pod vlašću Turaka, nego susjedne napuljske kraljevine ili neke druge talijanske države. To naravno, kao i u slučaju Hercega
Stipana, ne mora biti istina, ali pokazuje odnose i rivalitet koji je vladao među susjednim srednjovjekovnim državama.
11 Usp. Bartul Poparić, Hercezi svetoga Save, Split, 1895., str. 71-78.
12 Usp. Veljan Atanasovski, Pad Hercegovine, Narodna knjiga, Historijski institut u Beogradu, Beograd, 1979., str. 136.
13 Usp. Vladimir Ćorović, Historija Bosne, Srpska kraljevska akademija, Beograd, 1940., str. 604-606. Pri tome se naravno ne uzimaju u obzir pokušaji obnavljanja bosanskoga kraljevstva od Turaka koji su 1465. godine postavili Matiju Kotromanića
za tobožnjega kralja Bosne.
14 Usp. S. M. Ćirković, Herceg Stefan…, str. 267.
15 Usp. Bazilije Pandžić, „Katarina Vukčić Kosača (1424-1478.)“, Povijesnoteološki simpozij u povodu 500. obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine, Franjevačka teologija, Sarajevo, 1979., str. 15-25.
16 Usp. isto, str. 154-165.
17 Usp. V. Atanasovski, n. dj., str. 146-147.
18 Usp. isto, str. 189-219.
19 Usp. Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk, Svjetlost, Sarajevo, 1982., str. 38-47.
20 Hamdija Kapidžić, Ali-paša Rizvanbegović i njegovo doba, ANUBiH, Filozofski fakultet u Sarajevu, Sarajevo, 2001., str. 62-65.
21 Safvet beg Bašagić-Redžepašić, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine, Vlastita naklada, Sarajevo, 1900., str. 3.
22 Usp. Ahmed Aličić, Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832., Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1996., str. 178-184. Usp. i Milorad Ekmečić, Značaj britanskih podataka o egipatskim vezama sa albanskom i bosanskom pobunom 1830-1832., BIGZ, Beograd, 1997., str. 15-24. Ekmečić je i prije pisao o ovoj temi, a njegovi se zaključci razlikuju od zaključaka Ahmeda Aličića.
23 Usp. B. S. Pandžić, Hercegovački franjevci: sedam stoljeća s narodom, ZIRAL, Mostar – Zagreb, 2001., str. 34-62.
24 Usp. Ivica Puljić, Hrvati katolici donje Hercegovine i Istočna kriza-Hercegovački ustanak 1875-1878., Državni arhiv Dubrovnik, Zaklada Ruđer Bošković – Donja Hercegovina Neum, Dubrovnik – Neum, 2004., str. 197-241; Martin Gjurgjević,
Memoari sa Balkana (1858-1878.), Sarajevo, 1997., str. 73-93; Kosta Grujić, Dnevnik iz Hercegovačkog ustanka 6. VIII. – 16. X. 1875., Vojni muzej JNA, Beograd, 1956.
25 Usp. M. Ekmečić, Ustanak u Bosni 1875-1878., Službeni list SFRJ Balkanološki institut SANU, Beograd, 1996., str. 92-111.
26 Berislav Gavranović, Bosna i Hercegovina u doba Austrougarske okupacije 1878. godine, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Građa, XVIII., Sarajevo, 1973., str. 147-148.
27 Usp. Mihovil Mandić, Povijest okupacije Bosne i Hercegovine 1878., Matica hrvatska, Zagreb, 1910., str. 33-40; Naučni skup Otpor austrougarskoj okupaciji 1878. godine u Bosni i Hercegovini, ANUBiH, Sarajevo, 1979.
28 Usp. Srećko Džaja, Bosna i Hercegovina u austrougarskom razdoblju (1878-1918): Inteligencija između tradicije i ideologije, ZIRAL, Mostar – Zagreb, 1999., str. 75-76. Džaja ovdje navodi podatke iz 1910.godine, kada je još uvijek bilo oko 95%  nepismenoga muslimanskog stanovništva, dok je broj nepismenih kršćana bio nešto manji: pravoslavni oko 90%, a katolici oko 77%.
29 Bosanski ustav fototip izdanja iz 1910., Muslimanski glas, Sarajevo, 1991., str. 61-62.


Literatura

  • Aličić, Ahmed, Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832., Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1996.
  • Ančić, Mladen, „Humsko kneštvo“, Na rubu zapada, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2001., str. 151 – 163.
  • Atanasovski, Veljan, Pad Hercegovine, Narodna knjiga, Historijski institut u Beogradu, Beograd, 1979.
  • Bašagić-Redžepašić, Safvet beg, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine, Vlastita naklada, Sarajevo, 1900.
  • Bosanski ustav fototip izdanja iz 1910., Muslimanski glas, Sarajevo, 1991.
  • Ćirković, Sima M., Herceg Stefan Vukčić-Kosača i njegovo doba, SANU, Beograd, 1964.
  • Ćirković, Sima M., Istorija srednjovekovne bosanske države, Srpska književna zadruga, Beograd, 1964.
  • Ćorović, Vladimir, Historija Bosne, Srpska kraljevska akademija, Beograd, 1940.
  • Džaja, Srećko, Bosna i Hercegovina u austrougarskom razdoblju (1878-1918): Inteligencija između tradicije i ideologije, ZIRAL, Mostar – Zagreb,1999.
  • Ekmečić, Milorad, Ustanak u Bosni 1875-1878., Službeni list SFRJ, Balkanološki institut SANU, Beograd, 1996.
  • Ekmečić, Milorad, Značaj britanskih podataka o egipatskim vezama saalbanskom i bosanskom pobunom 1830-1832., BIGZ, Beograd, 1997.
  • Gavranović, Berislav, Bosna i Hercegovina u doba Austrougarske okupacije godine, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Građa, XVIII., Sarajevo, 1973.
  • Gjurgjević, Martin, Memoari sa Balkana (1858-1878.), Sarajevo,1997.
  • Grujić, Kosta, Dnevnik iz Hercegovačkog ustanka 6. VIII. – 16. X. 1875.,Vojni muzej JNA, Beograd, 1956.
  • Kapidžić, Hamdija, Ali-paša Rizvanbegović i njegovo doba, ANUBiH,Filozofski fakultet u Sarajevu, Sarajevo, 2001.
  • Konstantin Porfirogenet, O upravljanju carstvom, AGM, Zagreb, 1994.
  • Mandić, Dominik, „Neispravne tvrdnje K. Porfirogeneta o povijestijužnih Slavena“, Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti, Hrvatskipovijesni institut, Rim, 1963., str. 226-254.
  • Mandić, Mihovil, Povijest okupacije Bosne i Hercegovine 1878., Maticahrvatska, Zagreb, 1910.
  • Pandžić, Bazilije, „Katarina Vukčić Kosača (1424-1478.)“, Povijesnoteološki simpozij u povodu 500. obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine,Franjevačka teologija, Sarajevo, 1979., str. 15-25.
  • Pandžić, Bazilije, Hercegovački franjevci: sedam stoljeća s narodom,ZIRAL, Mostar – Zagreb, 2001.
  • Poparić, Bartul, Hercezi svetoga Save, Split, 1895.
  • Puljić, Ivica, Hrvati katolici donje Hercegovine i Istočna kriza-Hercegovački ustanak 1875-1878., Državni arhiv Dubrovnik, Zaklada Ruđer Bošković – Donja Hercegovina Neum, Dubrovnik – Neum, 2004.
  • Šabanović, Hazim, Bosanski pašaluk, Svjetlost, Sarajevo, 1982.
  • Šišić, Ferdo, Priručnik izvora hrvatske historije, Kr. Hrv-slav-dalm. zemaljska vlada, Zagreb, 1914.
  • Vego, Marko, Postanak srednjovjekovne bosanske države, Svjetlost, Sarajevo, 1982.
  • Vego, Marko, Povijest Humske zemlje (Hercegovine), Samobor, 1937.

ULOGA HRVATA – U HERCEGOVAČKOME USTANKU (1875. – 1878.)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

19. listopada 1991. – Bitka za Novi Farkašić (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1991. godine odigrala se konačna bitka za Novi Farkašić, malo mjesto na desnoj obali Kupe.

Novi Farkašić, selo na lijevoj strani rijeke Kupe, potkraj listopada 1991. bilo je poprište velike bitke kombinirane tenkovsko-pješačke postrojbe agresorske JNA te pobunjenih Srba s malobrojnim gardistima Prve satnije 2. brigade ZNG-a, legendarnih Crnih mambi.

Sudeći prema zapovijedima JNA, konačni cilj napadača bio je prodor preko Kupe i spajanje s postrojbama JNA kod Velike Gorice, ne bi li u predviđenim deblokadama vojarni JNA bili izravna prijetnja gradu Zagrebu. No u Novi Farkašić samo nekoliko dana prije stiglo je 20-ak pripadnika Crnih mambi koji su brzo uočili njegovu stratešku važnost kao jedinog pravca kojim se agresorska vojska morala kretati, piše HRT

Uz pomoć nekoliko domaćih branitelja pripremili su kružnu obranu, iskopali rovove na rubovima sela koje su osigurali protutenkovskim minama. 18. listopada, nakon zračnog i topničkog bombardiranja, slijedio je kombinirani tenkovsko-pješački napad mnogo nadmoćnijeg neprijatelja iz dva smjera, Vratečkog i Donjih Mokrica. Trajao je cijeli dan, a završio je potpunim porazom agresora kojemu je onesposobljeno više tenkova i borbenih vozila te je iz stroja izbačen velik broj pješaka.

Nakon ostvarene pobjede, branitelji su izvidjeli rezervni položaj neprijatelja koji se pripremao za novi napad. Ustanovili su da unatoč tome što je dodatno ojačan ljudstvom i tehnikom, zbog velikih gubitaka u redovima protivnika vlada rasulo i zbunjenost.

Stoga su rano izjutra, 19. listopada 1991. izveli iznenađujući napad koji je nadmoćnog neprijatelja demoralizirao i natjerao u panično povlačenje. Ojačana satnija Crnih mambi krenula je u progon te nekoliko dana poslije doprla skroz do Glinske poljane gdje se neprijatelj napokon uspio reorganizirati.

Sam uspjeh motivirao je zapovjedništvo u Sisku za daljnje protunapade i oslobađanje niza okolnih sela. Pobjeda Davida nad Golijatom kod Novog Farkašića omogućila je prvo oslobađanje okupiranog teritorija Hrvatske 1991. godine i stoga se s pravom obilježava kao Dan branitelja Sisačko moslavačke županije.

 

 

Premijerno prikazan “Boj za Novi Farkašić”

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Pokolj hrvatskih vojnika u Odesi – Grozote Odese

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska povijest je magla, gusta magla da bi se skrivala od hrvatskog naroda brojna slavna ali i vrlo tragična događanja, koja se jednostavno nisu smjela znati – radi političke koncepcije suživota na ovim balkanskim vjetrometinama koju je nametnula velikosrpska koncepcija vlasti. Kroz obje Jugoslavije nije se smjelo znati ni što je u hrvatskoj povijesti Gvozdansko, junaštvo bez premca dotad nezabilježeno u svjetskoj historiografiji, nije se smjelo znati ni o Jurišiću tadanjem hrvatskom Leonidi, i jednom od najvećih junaka u svjetskoj povijesti, i brojna druga slavna povijesna događanja koja oslikavaju hrvatski narod kao jedan od najherojskijih naroda u svijetu uopoće.

Ali nažalost, ne samo da su prešućivani slavni događaji, već su jednako tako prešućivani i tragični događaji, jer bi dali potpuno drugu – vrlo ružnu sliku o nekim južnoslavnskim narodima, jer je ta ružna slika rezervirana samo za Hrvate, a ne za druge narode na Balkanu. Nažalost, ni mlada hrvatska država RH, ne trudi se gotovo nikako da se ta slavna i tragična povijest zapamti i da bude dostupna cijelome narodu, ali i svjetskim povjesničarima. To je prepušteno samo pojedincima da tu i tamo o tome napišu koji članak.

Godine 1916. na istočnim frontovima pod utjecajem Jugoslavenskog odbora i srpske vlade, počelo se novačiti hrvatske domobrane iz ruskog zarobljeništva (što nije bilo u skladu s međunarodnim ratnim pravom), kako bi stvorili neku jugoslavensku dobrovoljačku postrojbu na solunskom bojištu. Okupljeni u Odesi, Hrvati-dragovoljci tražili su da budu upućeni na bojište pod jugoslavenskim, a ne srpskim imenom i znakovljem, čemu su se protivili srpski časnici. U napetu ozračju, punom nepovjerenja, izbijali su sukobi s tragičnim posljedicama. Među njima najpoznatiji je pokolj prvih 18 dragovoljaca u listopadu 1916. godine. Dovoljni sami sebi, Srbi, ne samo da nisu cijenili dragovoljce nego su radili sve da bi im zagorčali život: Dragovoljci-časnici bili su neravnopravo materijalno tretirani, kazne nad vojnicima bile su drastične a bilo je i nasilnog regrutiranja tzv. »silovoljaca«. Slučaj s dobrovoljcima u Odesi bio je nagovještaj odnosa u budućoj državi ako pobijedi srpska koncepcija o njezinu stvaranju.

Tako su još tijekom 1916. i 1917. godine Srbi i ruski Kozaci prisiljavali hrvatske vojnike u ruskom zarobljeništvu da pristupe jugoslavenskoj legiji. Pri tome su se služili fizičkom prisilom (premlaćivanjem), obrednim ponižavanjima (hrvatske vojnike su tjerali da kopaju vlastite grobove), ubojstvima (nabijanjem na kolce) i ponižavanjem mrtvih tijela (bacanjem istih u more).

Prema podacima dr. Slavka Pavičića i ing. Franje Perše, počinitelji su Srbi i ruski Kozaci. Mjesto zločina je Odesa. Točan broj nikada se neće saznati, a prema tim izvorima on se kreće i do nekoliko tisuća hrvatskih vojnika i časnika koje su Srbi i ruski Kozaci na razne načine pobili i bacili u Crno more.

Razlog zašto su smaknuti je taj što su odbili pristupiti tzv. jugoslavenskoj legiji pod srbijanskim insignijama, šajkače, kokarde i sl. Osim što je prisilna mobilizacija ratnih zarobljenika nedopustiva, tzv. jugoslavenska legija je bila i nacionalno ponižavanje hrvatskih zarobljenika, jer ih se u njoj tjeralo da se odreknu hrvatskog imena i da postanu Srbi.

Već prije toga su Srbi brojne hrvatske zarobljenike nabili na kolce ili su ih osakatili žive, odrezavši im djelove tijela Zabilježeno je svjedočenje jednog grobara iz Odese koji je rekao da su mu Srbi jedne noći dovezli tijela 18 Hrvata da ih ukopa. Kad je zaiskao osobne podatke mrtvih Hrvata, jer se to moralo po propisima, Srbi su mu doslovno odgovorili: “To su Hrvati, pa ne morate znati”. Dr Aleksandar Horvat, predsjednik Čiste stranke prava, doznavši o odeskim grozotama, reagirao je 6. srpnja 1918. u Hrvatskome državnom saboru interpelacijom naslova – Grozote u Odesi.

Tom prilikom mu, u tadanjem Hrvatskom saboru, nitko nije povjerovao u istinitost tih događanja, a kamoli da su iz svega toga izvukli neku pouku. Događanja u Odesi bila su prvi i vrlo uvjerljivi dokaz što se Hrvatima piše ako uđu u zajedničku tvorevinu – Jugoslaviju.

O tome je Miroslav Krleža pisao:

“U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u »Kanatnom zavodu«, gdje se masakriralo en mass i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, »jer to su Hrvati«. U Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici.”

Gotovo cjelokupna povijest dvadesetog stoljeća (od 1916. do 1995. g.) bila je u znaku masovnog stradanja Hrvata po uzoru na prva odeska masovna stradanja 1916. i 1917. g.

Pouke svega toga ni do dan danas nisu sjele u glave i srca mnogih ljudi u Hrvatskoj, a poglavito ne u glave nekih političara. Ne smijemo zatvoriti svoju knjigu povijesti da bismo znali voditi svoj narod u budućnosti. Vuk nije kriv što je zaklao ovce, već pastir koji ih nije čuvao. Permanentna komponenta hrvatske politike je – politička naivnost sve do dana danas. A dobri politički pastiri u hrvatskom narodu vrlo rijetko se rađaju da bi ga mogli voditi u slobodi i dostojanstvu.

Nikada ne zaboravljajmo povijest jer je najveća učiteljica života, a posebno malim narodima. Događaji u Odesi iz 1916. i 1917. g. moraju nam uvijek biti pred očima kao opomena da se čuvamo i u budućnosti. Povijest se često puta – ponavlja. Povijest i patnja nas uče cijeniti slobodu.

Ništa nije sažalnije vidjeti do li političara kad izgubi političku moć,
a toga nije svjestan. Političari za razliku od umjetnika,
uglavnom spadaju u – zaboravnu kategoriju.

Mile Prpa/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari