Pratite nas

U potrazi za Istinom

Ustaše su se distancirale od fašizma – Sjećanja Ivana Meštrovića

Objavljeno

na

Ivan Meštrović, politički jugoslaven, zapisao je brojne susrete i sjećanja sa istaknutim dužnosnicima i svjetski poznatim ljudima svoga vremena. On sam tvrdi da je događaje zapisivao odmah nakon što su se dogodili, bez namjere da kasnije budu objavljeni.

[ad id=”93788″]

Je li to istina ili nije, i koliko je sve to autentično, teško je i danas reći. S obzirom na njegovu sklonost Jugoslaviji, nesklonost ustašama, s obzirom da je čak bio i zatvoren od strane NDH, i da je njemačku vojnu prisutnost smatrao okupacijom, te uvjeren da je trebao biti likvidiran najprije od Talijana, a zatim od NDH, zanimljivo je vidjeti kada iz te pozicije govori stvari koje idu ustašama u prilog. To je posebno zanimljivo gledajući iz perspektive današnjih rasprava i mitova koji se više od 70 godina nakon raspada NDH i dalje ponavljaju. Citati su iz knjige Ivana Meštrovića „Uspomene na političke ljude i događaje“, 3.izdanje, Matica hrvatska, Zagreb 1993. Ma koliko Meštrović u nekim segmentima djelovao nepouzdano, njegova sjećanja ipak treba uzeti u obzir. Ovdje donosim nekoliko isječaka koji ruše mitove o ustašama kao fašistima ili nacistima. Zapravo, iz ovih citata, i iz ostatka knjige, može se naslutiti koji kaos je vladao prilikom osnutka NDH, i kakvih je sve zločina bilo na svim stranama, pa i na hrvatskoj strani. Podsjećam i da su u to vrijeme komunisti („osnivači“ partizana) bili u savezu sa Hitlerom.

MEŠTROVIĆ I MINISTAR U VLADI NDH MILE BUDAK

Dr. Mile Budak

Dr. Mile Budak

„Došao mi je sutradan prijatelj Jozo Kljaković, ispričavši mi Milinu [Mile Budak, op.] poruku, koji je saznao šta fašisti spremaju, pa da me zaklinje da odmah s njime dođem u Zagreb (…)“ (str.279)

U Zagrebu se Meštrović sastao sa Budakom, koji je rekao:
„Znadem da se Vi ne slažete s ovim što smo uradili, ali se nije moglo drugo. Ja sam Vas pozvao da Vam spasim glavu od fašista jer i Vi ste moju spašavali (…)“ (str.279)

Nakon toga Meštrović bilježi kako je odbio sve ponude da radi u kulturi slobodno i neovisno o režimu i politici NDH, i zatim otvoreno rekao Mili Budaku da su ustaše na krivom putu, i da su oni „talijanska i njemačka igračka“:
M.B. „Pa ne ćete, valjda, reći, da smo mi njemački i talijanski agenti?“
I.M. To nisam rekao, i kako bih mogao, ali se može biti nesvjesno, naime, može ispasti tako. Već taj oblik talijanske okupacije Dalmacije.“
M.B. „To je istina, ali kad je takva situacija. Vidite li kolika su snaga Nijemci, sve pokose gdje stignu, i kosit će dalje, a nas tretiraju kao da smo talijanska sfera. Stiskamo zube, ali nemojte misliti da nas ne boli Dalmacija, koliko i Vas“ – pritom je rekao da on ne zna kolike će biti žrtve u Dalmaciji. – „To će Poglavnik više znati, ili slutiti, jer on je s Mussoliniem paktirao. Sve što sam čuo od njega, jest to, da se Duce prijetio, milu li mu ma…, a da nisu Švabe iza njega, bacili bi mi njega s ovo malo što imamo u more. (str.279)

Nedugo nakon toga susreli su se Budak i Meštrović opet. I tada su, među ostalim, opet dotakli politiku: „Pripovijedao mi je kako je i Pavelić ljut zbog prevelikih Mussolinievih zahtjeva, koje, ako ne prihvati, da se Mussolini zaprijetio da će uzeti sve do Karlovca.
M.B. „Bojim se, da će morati sve prihvatiti, jer što može uraditi?“
I.M. „Neka ne da, ili neka se ubije“.
(…)
„Zatim mi je počeo spuštenim glasom govoriti kako je on samo zato da postoji i da se održi N.D.H., po pomogli tomu Nijemci, Englezi, ili sam crni vrag.:
M.B. „Ja bih sutra pristao da Hrvatska bude Komunistička republika, uz uvjet da je slobodna i nezavisna.“ (str.280,281)

Dakle ne samo da je Budak, Pavelićev ministar, radio vrlo jasnu razliku između ustaša, NDH i fašista, nego su tu razliku očito vidjeli i drugi ljudi toga vremena. Na žalost, obistinila mu se ona želja da im pomogne bilo tko, pa i sam crni vrag… Jer vrag uvijek dolazi po svoje.

IVAN MEŠTROVIĆ I PUKOVNIK TOMISLAV SERTIĆ

185px-Tomislav_Sertić

Tomislav Sertić

Tomislav Sertić je još jedan od Pavelićevih suradnika. Zanimljivo, Meštrović se prisjeća da je Sertić rekao ovo:

T.S.: „Mi nismo ni germanofili, ni italofili, kao ni Vi [misli na Meštrovića, op.], a još manje nacisti ili fašisti. Nas ništa drugo ne vodi nego sloboda Hrvatske, i zato smo spremni da dademo glave. U tome cilju i silom prilika našli smo se s kim se nalazimo. Za taj cilj bi se udružili i sa samim vragom. Zato nam se nemojte zakopčavati, nego nam recite svoje mišljenje; ma kakvo ono bilo, mi ga nećemo uzeti ni s trunkom sumnje, da manje osjećate za Hrvatsku nego mi sami. (str.284)
I.M.: „(…) Nakon svih doživljaja, ja Vas razumijem da hoćete svoju potpunu slobodu, koju vi vidite jedino u svojoj nezavisnoj državi, nu ja Vas pitam hoće li ta država biti uistinu slobodna i nezavisna. Po ovim konturama, koje se ocrtavaju, izgleda da ne će. Vi ste rekli da biste se udružili i s crnim vragom, a zar ne vidite da ste se udružili s dva, a ne samo s jednim? Oni su vas već uhvatili za grlo i sjeli vam na grudi.
T.S.: To i mi osjećamo (…)“

Nakon ovoga Meštrović iznosi svoju viziju po kojoj se Hrvatima crno piše, bez obzira tko pobijedio. Kasnije se Sertić jada kako će ih okupacija Dalmacije stajati glave, a ne mogu ništa učiniti po tom pitanju. Isto tako je Pavelićev suradnik negativan i prema progonu pravoslavaca. (str.284,285)

Međutim ovdje treba spomenuti i kako su početni progoni pravoslavaca kao i Srba, i općenito kaos nakon proglašenja NDH i dolaska Nijemaca i Talijana, relativno brzo smanjeni ili nestali, i kako su komunizam i njegova vojska – partizani – ubrzo postali glavni neprijatelji zajedno s Dražinim četnicima. Na žalost, baš nitko ne spominje progon samih Hrvata, koje su protuhrvatski nahuškani Srbi poduzimali i time doprinosili širenju sukoba. Meštrović u tome vidi interes okupatora za kojeg tvrdi da gura Srbe na Hrvate i Hrvate na Srbe.

IVAN MEŠTROVIĆ I NEPOZNATI USTAŠKI ČASNIK O PAVELIĆU I TALIJANIMA

Tijekom Meštrovićevog boravka u zatvoru, prisjeća se da je bio zatvoren i neki ustaški časnik. Bilježi kako mu je ovaj govorio da nije ni antisemit, ni pristalica njemačke rasističke teorije. Ispričao mu je kako je od početka u ustašama, koliko je radio oko ustanka, i kako je zapravo došlo do sukoba Srba i Hrvata u Lici, kako su Srbi popalili hrvatska sela, poklali cijele obitelji i ostavili leševe razbacane uokolo, i kakva je odmazda uslijedila. No zanimljiv dio događa se upravo kada Talijani ulaze u priču:

„(…) kad najednom dođoše [u Gospić, op.] Talijani da odnesu žito. Ja sam to uskratio, jer da je naše i da ga mi spremamo za sebe. Ovi su otišli, ali kad sutradan dođe ih čitava satnija s nekim pukovnikom na čelu (…) Ja postrojim moju četicu s puškama i viknem Talijanima da odlaze, inače da ćemo ih sve pobiti i, dok imamo puške, da ne ćemo dopustiti da i jedno kilo žita uzmu. Talijani su podvili rep i otišli. Kroz koji dan sam bio pozvan da dođem u Zagreb k Poglavniku. Pavelić mi je rekao da je dobio oštar protest od talijanskog generala, jer da smo mi u Gospiću uperili puške na talijanske vojnike, te da traži da se zapovjednik strogo kazni. Poglavniku sam ispričao što se je i zašto desilo, a on mi je sa smiješkom uzvratio:
Ti si imao pravo, samo ne možemo tako s Talijanima, jer su nam saveznici, bar za sada… Meni je žao, ali ću te morati premjestiti.
Premjestili su me u Karlovac.“

Dalje nastavlja kako je kraj Karlovca bio logor na otvorenom, u kojem je bilo 70-ak žena, navodno supruga ili sestara četnika. Kad je saznao da u Karlovac na dopust dolazi stotinjak ustaša i da se neki od njih spremaju na seksualno zlostavljanje žena, zajendo sa svojim vojnicima je uništio dio ograde i pustio žene neka bježe. Zbog uništavanja ograde logora i puštanja zatvorenika mimo zapovijedi će biti strijeljan, ili oslobođen, ovisno o sudcima. Meštroviću nije bio poznat taj ishod. (str.304,305)

MEŠTROVIĆ I JOSO RUKAVINA

Prisjeća se Meštrović i ustaškog dužnosnika Jose Rukavine:

„(…) sva ova sramota da nam i Nijemci prigovaraju. Eto, to je moje mišljenje. Ima već dva mjeseca što sam htio to reći i Poglavniku, nu ja ne mogu do njega, nego samo Dido [Kvaternik, op.], a ja kao podređeni samo do njega, pa on radi što ga volja. Pitam se, kuda ćemo dalje i dokle ćemo doći ovako. I mene su pod Aleksandrom prebijali i zabijali mi čavle pod nokte. Zbacili smo to sa sebe i vraćali milo za drago, al treba i prestati. Znadem ja da Vi ne odobravate ovo, što smo uradili, al svejedno, niste u srcu izdajica svog naroda. Mi smo ovo napravili i sve ćemo činiti da održimo Nezavisnu Hrvatsku, ili izginuti do posljednjega. Ljuti ste zbog Dalmacije, ja Vas razumijem, i ja sam, al kad nije bilo druge. Glavno je da se održi Hrvatska, pa ćemo mi baciti Talijane u more prije nego se bude itko nadao.“ (str.311)

IVAN MEŠTROVIĆ I EDMUND VESSENMAYER

Ne treba trošiti riječi na objašnjavanje tko je Vessenmayer. Meštrović je s njim imao također zanimljiv razgovor, u kojem Vessenmayer objašnjava da je Hitler svjestan da je Meštrović ideološki protivnik, ali se svejedno divi njegovoj umjetnosti. No posebno je zanimljivo vidjeti pogled jednog od najbližih Hitlerovih suradnika na talijansku okupaciju Dalmacije:

„Vi ste Hrvati ljuti na nj [Pavelića, op.] zbog Dalmacije, i to ja razumijem, ali treba da to progutate, a iza rata, kad se vaša država učvrsti, uvjeren sam da ćete Talijane baciti iz Dalmacije, koja je vaša. Vi ste malen, ali hrabar narod. To ćete moći postići budete li slijedili ljude Pavelićeva kova, a ne Mačekova.“ (str.314)

SUSRET MEŠTROVIĆA I POGLAVNIKA ANTE PAVELIĆA

mestroNakon Meštrovićevog boravka u zatvoru, Pavelić mu se ispričao. Objasnio mu je da je Meštrovićev prijatelj Kljaković na sve strane pričao kako Meštrović oštro osuđuje ovo ili ono, a k tome su i Nijemci uhvatili šifrirani brzojav španjolskog poslanika u NDH, vezan za planove da Meštrović pobjegne u Španjolsku. Nakon toga slijedi zanimljiv dijalog:

A.P. Ja vas razumijem da ste i kao Hrvat i kao Dalmatinac bijesan i žalostan zbog Dalmacije, ali što sam mogao, kad mi je Mussolini zaprijetio da će uzeti sve do Karlovca. Žalostan sam i bijesan i ja, ali sam stiskao zube i pristao u nevolji, samo da zadržimo i sredimo ovo, a onda ćemo baciti Talijane u more. (…) Kad je Mussoliniu izgledalo da se može sporazumjeti sa Srbima, bacio bi me na beton, u samicu. Gonili su me u lancima preko ulica u Napulju i Milanu, a kad mu se činilo da Aleksandar ne će popustiti, stavili bi me u luksuzan stan i tretirali kao gospodina.

Dalje Meštrović piše o Paveliću: „Pričao mi je zatim kako mu je Mussolini prijetio, ako ne pristane na pripojenje Dalmacije Italiji i na talijanskog princa za kralja Hrvatske, da će je on podijeliti s Mađarskom. Pritom me je pitao što je mogao uraditi, pogotovo kad je Hitler cijelo naše područje priznao kao talijansku sferu.“

Na to mu Meštrović odgovara:

I.M. „Ja ne znam, ali niste trebali pristati…“
A.P. „Znadem, jer ste Mili [Budaku, op.] kazali da sam se prije trebao ubiti. Al to nije gledište. Koji puta čovjek počini stvari koje su mu teže od samoubojstva, ali ih počini zbog važnije stvari. Bolja je ikakva, nego nikakva Hrvatska, rekao bi Starčević.“
I.M. „Ali kakva Hrvatska može postojati bez Dalmacije i bez trećine pučanstva, koje se smatra srpskim i koje se trijebi?“
A.P. Ne idem ja za istrebljenjem tobožnjih Srba, nego srbijanske pete kolone, s kojom su nas mislili vječno u podređenom položaju držati, kao u svojoj koloniji. Takvih je dosta poginulo, ali više zato da se drugi uplaše i pobjegnu preko Drine, ili da se smire i postanu lojalni građani. (…)“ (str. 321)

Ubrzo je uslijedio i drugi susret Meštrovića i Pavelića, a ukoliko su Meštrovićevi zapisi točni, jedan detalj nam otkriva kako Poglavnik zapravo nije samostalno diktatorski upravljao državom kako se to smatralo, nego su postojali oni koji su mogli odlučivati umjesto njega:

„Sjedili smo uz njegov pisaći stol u ovom razgovoru, dok ne upade jedan časnik i pristupi k Paveliću, bez pozdrava, a mene samo ispod oka pogleda, te metnu jedan list na stol pred njega, s riječima da to potpiše. Pavelić je uzeo papir, na kojem je bilo ispisano nekoliko imena i, okrenuvši se časniku, upitao:
– Pa zar odmah?
– Da, moraš odmah – uzvrati ovaj.
– Pa nije osam ljudi osam ovnova. Ostavimo ovo do sutra, pa će se vidjeti – govorio je Pavelić, otegnuto i polako.
– Nema razloga da se odgađa – odgovorio je oštro časnik. To je zaključak Glavnog ustaškog stana i Ti treba da ga odmah potpišeš – uzvrati, podmećući mu papir.

Pavelić je uzeo pero i potpisao, a časnik je smotao i turio u džep, te izišao oštrim korakom.
– Evo kako mi ide – reče mi Pavelić, ali nisam razumio da li se to odnosilo na njegov nepotpun autoritet ili na to što je potpisao osam smrtnih osuda.“
(str.322)

ZA KRAJ, VIŠNJA PAVELIĆ U 2015.

Višnja Pavelić sa sestromNekoliko mjeseci prije svoje smrti, Višnja Pavelić, kćer Ante Pavelića, u Madridu je dala intervju Hrvatskom tjedniku. Iako je, u 2015., već potkraj svog života, mogla reći što god je htjela, rekla je baš ovo:

HT: „To su bile tridesete godine, Italija je tada već uvelike bila fašistička zemlja. Kako se to odražavalo na vašu obitelj?“
V.P.: „Moram reći da mi s tim nismo imali nikakve veze. Kad smo mijenjali boravište, ljudi uopće nisu znali naš pravi identitet. Mi s fašizmom nismo imali apsolutno ništa, ni u školi, ni bilo gdje drugdje. Nikad se o tome nije govorilo. Već je bio rat i kod nas se govorilo o bombardiranjima, ali ne o fašizmu.
HT: „Naime, kad se danas u hrvatskoj javnosti govori o ustaštvu, vrlo često se kaže da je to bio profašistički pokret…“
V.P.: „To nema nikakve veze. Za to ne postoji nikakva osnova, ni u ustaškim načelima ni u bilo čemu drugom. Dolazili su prijatelji koji su se zalagali za hrvatsku stvar, ali o fašizmu nikad nije bilo riječi. U školama i u talijanskoj javnosti koristilo se fašističko znakovlje i odore, ali mi nikad nismo imali odore, nego smo uvijek bili u civilu. Ni na koji način nismo bili dio tog pokreta.“

ZAKLJUČAK

Obično se kao argument za fašizam koristi savez s Njemačkom, ili talijanska okupacija Dalmacije, suradnja Pavelića s Mussolinijem itd. Međutim, kako i zdrav razum nalaže, nisu samo fašisti, ili samo nacisti, ili samo komunisti sposobni počiniti zločine. Nema sumnje da su vlasti NDH odgovorne za zločine. Ono oko čega postoji sumnja su okolnosti tih zločina, brojnost tih zločina, i ideološka pozadina. Uporno se pokušava zločine pripisati fašizmu. Međutim za ustaški pokret Ante Pavelića nije baš jednostavno dokazati da je u ideološkom smislu fašistički. Fašizam uključuje cijeli filozofski sustav i svjetonazor koji kod Pavelića i ustaša uglavnom nije postojao. Nije svaki čovjek koji čini neki zločin fašist ili totalitarist.

M.B.

PRETHODNI ČLANAK:
Ustaštvo i sotonizam: ima li razlike? 

(Kamenjar.com)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Je li moguće da ista osoba bude ubijena u Auschwitzu i Jasenovcu?

Objavljeno

na

Objavio

Nikola Banić: Popis žrtava Jasenovca je stvaran kao i mogućnost da nas sad pogodi meteor

U Podcastu Velebit je gostovao Nikola Banić viši asistent na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu. Banić je koristeći kompjuterske programe usporedio službeni popis stradalih Memorijalnog centra JUSP Jasenovac s takvim popisima drugih logora te je otkrio da se osobe koje se vode kao stradali u Jasenovcu nalaze na popisu stradalih u logorima Auschwitz, Buchenwald i Dachau.

♦ Je li moguće da ista osoba bude ubijena u Auschwitzu i Jasenovcu?

♦ Zašto je došlo do promjene popisa stradalih na službenoj stranici JUSP Jasenovca?

♦ Tko su ljudi čija se imena nalaze i na popisu stradalih u Jasenovcu i na popisu stradalih Auschwitza, Buchenwalda i Dachau?

♦ Kako statistika otkriva nelogičnosti jasenovačkog popisa stradalih?

♦ Ako su točni faktografski podaci osoba s jasenovačkog popisa stradalih, kako objasniti nevjerojatne nelogičnosti prema kojima je nadprosječno velik broj onih kojima je upisana ‘okrugla’ godina rođenja, odnosno 1880., 1890., 1900. i 1910.?

♦ Jeli to zato što se tih godna doista rađalo nekoliko puta više ljudi ili se radi o šlampavim krivotvoriteljima kojima je bilo lakše upisivati ‘okrugle’ brojke?

Projekt Velebit.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Prava historiografska poslastica prof. dr. Ive Lučića

Objavljeno

na

Objavio

‘OD VILA ILIRSKIH DO BIJELOGA PUTA’ Knjiga o BiH u kojoj činjenice nisu kapitulirale pred političkom korektonošću

Bosna i Hercegovina zemlje su o čijoj je povijesti teško i nezahvalno pisati, više nego o povijesti bilo koje druge europske zemlje, države ili područja. Brojni su razlozi za to. S jedne strane o mnogim razdobljima bosanske i hercegovačke povijesti – od srednjovjekovne do suvremene – ne postoji dovoljno pouzdanih izvora za kvalitetan i cjelovit uvid. S druge strane, postoje brojni mitovi koji su se duboko ukorijenili u kolektivnu svijest dijela bosansko-hercegovačke javnosti, ali i aktera izvan Bosne i Hercegovine koji danas u toj nedavno oformljenoj i nefunkcionalnoj državi na rubu raspada provode svoje političke eksperimente. Neki od tih mitova snažno su oblikovali identitete nacionalnih i vjerskih skupina u BiH. Identiteti najsnažnije oblikovani pod utjecajem mitova su uvijek oni što su nastali nedavno. Tako je i drugdje u svijetu: palestinski ili slavenski makedonski predstavljaju slične primjere. Česta značajka recentno formiranih identiteta selektivno je biranje fragmenata prošlosti i mitova za kreiranje dojmljiva nacionalnog narativa. Tu se lako potkrade i pokoji apsurd. Apsurdi unutar nacionalnog narativa krase, dakako, i puno starije nacije i identitete, ali među njima ipak postoji razlika. Recentno i ad hoc nastali identitet oblikuje se oko mitologije ili povijesnih činjenica s isključivo pozitivnim predznakom, jer je entuzijastična podrška šireg dijela korpusa nove nacije potrebna kako bi ona uopće zaživjela. Gubitnik u takvu konstruktu je historiografija, odnosno činjenice. Pretpostavljanje nacionalnog mita povijesnosti, čak i u okviru znanstvene zajednice dotične novooblikovane zajednice, sužava ili dokida prostor za samokritičnost, a ona je uvijek nužna kako bi se održavalo kolektivno političko (i ostalo) zdravlje zajednice. Nadalje, u takvu se konstruktu mane i nečasnosti uglavnom razabiru samo kod drugih, i to poglavito među najbližim susjedima. Njima se pripisuju negativnosti iz bliže ili dalje povijesti, a s njima i krivnja za sve jade nove nacije. Što god povjesničar napisao o povijesti Bosne i Hercegovine, a posao je povjesničara razbijanje mitova, tumačit će se kroz tu prizmu. O osjetljivosti, da ne kažem kontroverziji teme, uvelike govori i činjenica kako je u Hrvatskoj nakon osamostaljenja napisano vrlo malo znanstvenih knjiga o toj nama susjednoj državi, u kojoj je jedan od triju konstitutivnih naroda hrvatski, piše Boris Havel/Globus

Knjiga Ive Lučića Od vila ilirskih do Bijeloga puta: stranputicama bosanske i hercegovačke povijesti prvorazredno je historiografsko znanstveno djelo. Autor se usredotočio na izvore od kojih dio dosad nije bio poznat široj javnosti, dio ni povjesničarima, a dio je stajao negdje u nekakvu zapećku, zapostavljen i zanemaren. Od početka Lučićeva teksta od 368 stranica jasno je da autor ničije uvriježene narative, mitove, percepcije, preferencije i službene historiografije ne prihvaća kao mjerodavne, nego, kako najavljuje u podnaslovu, “stranputicama bosanske i hercegovačke povijesti”, mnoge od njih stavlja pod upit iz nove i drukčije perspektive. To čini nemilosrdno, ali metodološki oprezno, kako se od povjesničara i očekuje.

Početak knjige donosi prikaz stanja u Bosni i Hercegovini početkom i sredinom 19. stoljeća kada slabi osmanska vlast, a interakcija europskih sila i Turske najavljuje dolazak novog odnosa snaga, reforma i paradigmi, na koje različiti akteri u Bosni i u Hercegovini različito reagiraju. Ono što Ivo Andrić u Omerpaši Latasu opisuje kroz roman, Lučić opisuje kroz povijest, stilom čija se znanstvenost očituje u izvorima i metodologiji, ali ne nauštrb čitljivosti. Oni što su tijekom školovanja zamrzili povijest zbog loših nastavnika ili udžbenika lako bi o toj grani znanosti mogli promijeniti mišljenje uz ovaj tekst.

Ozbiljan problem s kojim sam se već na početku suočio čitajući knjigu, u PDF-u jer dok sam je čitao, još nije bila izišla iz tiska, bili su izvori. Svaki povijesni podatak koji nije općepoznat popraćen je referencom s izvorima, koji su prikladno navedeni na istoj stranici i ne daju se zanemariti kao kad se stave na kraj knjige. Budući da je mnoštvo tih podataka ne samo zanimljivo nego nerijetko i nepoznato ili u određenoj mjeri u suprotnosti s uobičajenim shvaćanjima, zanimljiv je i izvor, pa je teško odoljeti i ne potražiti ga. Tako sam u prva dva dana čitanja knjige prošao kroz samo pedesetak stranica, a sate proveo provjeravajući izvore ako su mi bili dostupni i udubljujući se dodatno u njih. Budući da sam za pisanje prikaza imao tek tjedan dana, u jednom sam trenutku morao s time prestati jer tim tempom ne bih pročitao knjigu do Božića. Ali je jasno da je Lučić na raspolaganju imao vjerojatno najbolje i najrelevantnije što o nizu tema koje je obradio postoji dosad zabilježeno na hrvatskom jeziku, te ponešto na njemačkom i engleskom.

U skladu s onim što je najavio u predgovoru, Lučić se držao izvora i povijesnih činjenica, pa i ondje gdje je značajan dio europske historiografije odavno kapitulirao pred političkom korektnošću nauštrb i izvora i činjenica. Bez pokazivanja potrebe da se opravda za iznošenje takva podatka, Lučić piše kako su “Osmanskom Carstvu u vrijeme njegova uspona ratovi bili glavna djelatnost, a širenje islama osnovna svrha”, kako su osmanlije podanike dijelili na “pravovjerne” i “zimije”, te o “turskome nasilju” prema Hrvatima katolicima i drugim nemuslimanima. Referiranje na taj svojevrsni oblik aparthejda, koji je, rekao bih, ključna značajka osmanskoga, kao i gotovo svakoga drugoga islamskog imperija, Lučić je čitatelju koji nije upućen u to razdoblje bosanske i hercegovačke povijesti omogućio da uopće prati daljnji tijek zbivanja, i to sve do rata 90-ih i konvoja za Novu Bilu. Usto je dotaknuo historiografsku temu koja se danas nemilice krivotvori između ostaloga u kontekstu promicanja projekta neoosmanizma i uljepšavanja imidža Osmanskog Carstva među nemuslimanima. No ovo nije protuosmanski tekst. Podatci su izneseni bez nametljivog moraliziranja i etičkih evaluacija osmanskog sustava, a svrha iznošenja nije polemiziranje ni otvaranje starih rana, nego relevantnost podataka za razumijevanje povijesti o kojoj piše. Kod opisa progona kojim su “Turci” odnosno muslimani izvrgnuli kršćane, protuosmanskoga kršćanskog ustanka u Hercegovini i dijelovima Bosne, a osobito shvaćanja tih sukoba unutar europskoga diplomatskog zbora, teško je ne uočiti sličnosti s današnjim prilikama. Lučić u tom kontekstu prikladno citira Šenou koji je već tada upozoravao Europu da je zauzeta materijalnim interesima dok joj kroz prozor “viri polumjesec”.

Interakcija između Hrvata, muslimana i Srba u političkom, religijskom i ideološkom smislu opisana je u svoj svojoj kompleksnosti, uz stalno referiranje na strane aktere, poglavito Austro-Ugarsku do njezina raspada. Slijedi razdoblje Velikog rata i susljednog stvaranja zajedničke države SHS kasnije Jugoslavije. Lučić navodi niz detalja koji su u suprotnosti s uobičajenim percepcijama, poput austrougarskog naziva za Bosnu i Hercegovinu koji njezini službenici nisu izmislili i njime zamijenili navodni dotadašnji naziv “Bosna”, nego su “prihvatili, a ne nametnuli povijesna imena okupiranih (osmanskih) pokrajina Hercegovine i Bosne” ili tradicionalne uporabe imena “Bošnjak” koje se odnosilo na sve stanovnike Bosne i Hercegovine. Dotukao je moderni mit o Sarajevu “kao o ‘europskom Jeruzalemu’ u kojemu stoljećima zajedno žive pripadnici različitih vjera i nacionalnosti, sa svojim džamijama, crkvama i sinagogama” statističkim podatcima o udjelu različitih konfesija u stanovništvu, iz kojih proizlazi kako je do porasta udjela nemuslimana, osobito katolika u Sarajevu, kao i gradnje značajnih kršćanskih i židovskih bogomolja, došlo tek nakon uspostave austrougarske vlasti. Zanimljivi su, netko će reći neočekivani i porazni, podatci o postotku pismenosti unutar različitih religijskih zajednica početkom 20. stoljeća: 95% muslimana, 90% pravoslavnih i 77% katolika bilo je nepismeno. U okviru nastanka političkih ideja iz hrvatske perspektive Lučić je veliku pozornost posvetio franjevačkoj zajednici i njihovim različitim vizijama budućnosti Bosne i Hercegovine, kao i hrvatskim akterima koji su se dali zavesti idejom jugoslavenstva te pridonijeli da se hrvatski narod uplete u taj pogubni politički sustav: “Nasilja u Hrvatskoj počela su odmah nakon proglašenja nove države, a nastavljena su sve do njezina kraja.” Traženje identiteta među muslimanima Bosne i Hercegovine u tom je razdoblju vidljivo kroz stvaranje Jugoslavenske muslimanske organizacije JMO koji je “sve do raspada Kraljevine Jugoslavije (1941.) bio najjača i najutjecajnija stranka bosansko-hercegovačkih muslimana”.

Prava historiografska poslastica nalazi se u dijelu u kojemu je opisano razdoblje Drugoga svjetskog rata i Bosne i Hercegovine unutar NDH. O stavovima i postupanju kako Hrvata tako i Srba napisana su bezbrojna djela među kojima kritičkih i samokritičkih (poglavito među Hrvatima) ne manjka. Muslimanska je uloga općenito slabije istražena i manje jasna. Lučić objašnjava nova identitetska traženja te zajednice u kojoj se uz dotadašnju projugoslavensku, prohrvatsku, prosrpsku (uključujući i pročetničku) struju pojavila i brzo ojačala nova: autonomaška koja je tražila patronat nacističke Njemačke. Iz mnoštva zanimljivih detalja toga razdoblja koja Lučić navodi izdvojio bih dolazak velikog muftije jeruzalemskog Emina el Huseinija. Jedan od najbližih suradnika Heinricha Himmlera, koji je gotovo čitav rat proveo u Berlinu zalažući se za širenje nacizma u muslimanskom svijetu i potičući progon Židova, u Sarajevo je stigao u travnju 1943. El Huseinijeva glavna poruka tisućama muslimana koji su ga oduševljeno dočekali nije se razlikovala od poruke koju je upućivao i drugdje: “Imajte uviek na umu, da je jedini neprijatelj čitava islama i nas muslimana na svietu Englezka i Amerika udruženi sa Židovima.” Muftiju je pozdravilo i nekoliko katoličkih svećenika, ali ne i sarajevski nadbiskup Šarić. Iz današnje pak perspektive najznačajniji pozdravljač nije bio netko od uglednika toga doba. Pozivajući se na dosad neobjavljeni dokument, klasificirani primarni izvor što se danas čuva u Sarajevu i nije dostupan javnosti, Lučić koji posjeduje presliku piše: “Muftiju El Huseinija prema podatcima SDB-a BiH posjetilo je u Sarajevu i izaslanstvo Mladih Muslimana, u kojemu su bili Alija Izetbegović i Nedžib Šaćirbegović.” Huseini je tada osnovao i dobrovoljačku SS diviziju poznatu kao “Handžar”.

Lučić donosi podatke o stradalima tijekom Drugoga svjetskog rata referirajući se na starije izvore, ali ukazuje na novija istraživanja prema kojima je broj stradalih veći budući da opseg ubojstva koja su vršili komunisti – za razliku od ustaških, četničkih i okupatorskih – nije sustavno istraživan ni u cijelosti poznat. Napominje i kako su većinu Hrvata u BiH ubili jugoslavenski komunistički partizani srpske ili muslimanske narodnosti, a razlog uglavnom nije bio ideološki (fašizam-antifašizam) nego nacionalni: Hrvati su ubijani kao protivnici srpstva odnosno jugoslavenstva. Muslimani su stradali u manjem broju budući da su krajem rata iz ustaškog prešli u partizanski pokret, a za ustaške su zločine optužili Hrvate. Kao jednoj od tema o kojoj se malo pisalo, Lučić posvećuje pozornost odmetnicima, antikomunistima što su se, vidjevši kako komunisti postupaju s protivnicima, odmetnuli i skrivali po bosansko-hercegovačkim vrletima. Među njima je najviše bilo Srba (budući da su četnici potkraj rata ubijani puno manje nego ustaše), a potom i Hrvata i muslimana. Tim su se skupinama kasnije priključivali i neki koji nisu bili pripadnici četničkog, ustaškog ili nekog drugog antikomunističkog pokreta. Komunističke su ih vlasti progonile i uništavale ih sve do ranih 50-ih. U tom su kontekstu mučili i ubili i mnoge civile, uključujući žene, pod optužbom za podršku odmetnicima. Na osobitu je udaru bila Katolička crkva, pa Lučić iznosi podatak o najmanje 511 crkvenih osoba, većinom svećenika i uglavnom ubijenih nakon rata. Među njima je 66 hercegovačkih franjevaca a za grob polovice njih do danas se ne zna. Lučić pobliže opisuje kontekst nekih ubojstava, te piše o nastavku progona poglavito katoličkog svećenstva, koji je trajao sve do 1991. Prema dosjeima iz SDB-a BiH od 1945. do 1991. većina “operativnih obrada”, čak 71% odnosilo se na katoličke, 13% na pravoslavne svećenike, a 16% na muslimanske vjerske službenike. Budući da je istodobno katoličkog stanovništva u BiH bilo tek 20%, Lučić naglašava da je Katolička crkva smatrana “najopasnijim neprijateljem jugoslavenskoga komunističkog režima”. Komunističke su vlasti progonile i Mlade Muslimane. Izetbegović i drugi članovi skupine u tekstovima koje su ostavili za sobom ne otkrivaju puno o idejama i nastanku skupine. Lučić piše kako je “Alija Izetbegović u svojim Sjećanjima Mladim Muslimanima posvetio tek šest stranica, pišući vrlo uopćeno i ne rekavši ništa.” Neki se mladomuslimani referiraju na svoje “antifašističke djelatnosti”, ali ne pišu što su to antifašističko poduzimali. Nasuprot tomu iz dokumenata ustaških službi, koje su pratile rad Mladih Muslimana zbog njihovih ambicija stavljanja Bosne pod izravnu njemačku vlast, vidi se da su održavali kontakt s muftijom El Huseinijem u Berlinu, pa je jasno kako njihovo protivljenje NDH nije značilo i protivljenje nacizmu, kako se kasnije nastojalo prikazati. O sprezi bosansko-hercegovačkih muslimana s nacizmom općenito je malo izvora na hrvatskom, srpskom i bošnjačkom jeziku, a rijetki hrvatski autori koji su pisali o toj temi morali su se oslanjati na tekstove stranih povjesničara pisane uglavnom na engleskom i njemačkom jeziku. U Lučićevoj je knjizi ovoj temi posvećeno razmjerno dosta prostora uz navođenje brojnih primarnih i sekundarnih izvora korisnih za daljnja istraživanja.

Najveći dio knjige, jedna trećina, posvećen je zbivanjima nakon raspada Jugoslavije, te međunarodnog priznanja i proglašenja “Republike Bosne i Hercegovine” u proljeće 1992. Lučić se argumentirano i kritički odnosi prema politici koju je vodio Alija Izetbegović, a koja je od početka bila nauštrb i na štetu hrvatskog naroda, ali i mnogih Muslimana, uskoro Bošnjaka. Citat sa stranice 224 mnogo govori:

Njegova [Izetbegovićeva] politika, barem na taktičkoj razini, jer je sadržajno bitno drukčija, bila je svojevrsna kopija politike jugoslavenskoga komunističkog vodstva iz Drugoga svjetskog rata. Svodila se na očuvanje vlasti i njezina kakva-takva “legaliteta”, žrtvovanje svojega naroda u zamjenu za vlast i državu kakvu je on zamišljao, a njezinu obranu i eventualno oslobađanje dijelova teritorija prepustio je vremenu i “međunarodnoj zajednici”, odnosno “saveznicima”. Izetbegović je uspio postaviti “obruče” na Bosnu i Hercegovinu i održati njezine vanjske granice, ali su se unutar tih “obruča” nastavili odvijati procesi koji se ni nakon četvrt stoljeća nisu smirili, niti su izgubili na snazi.

Rasplamsavanje rata, srpski zločini nad Hrvatima i Muslimanima, te djelovanje HVO-a u kojem su se Hrvati i dio Muslimana skupa usprotivili velikosrpskom pohodu na BiH opisani su gotovo kao uvod u objašnjenje početka hrvatsko-muslimanskog sukoba, koji “Hrvatima nije trebao”. Lučić objašnjava kako je “Muslimansko političko i vojno vodstvo, nasuprot tome, tim sukobom konsolidiralo svoj položaj te nacionaliziralo, a velikim dijelom i islamiziralo vojsku te znatan dio društva” kao i da je “u ratu s Hrvatima … iskovana bošnjačka nacija”. Ukazuje i kako se među Hrvatima za vlast izborilo dosta nekadašnjih komunističkih kadrova te opisuje djelovanje proustaških aktera koji nisu imali izborni legitimitet, ali su se nastojali nametnuti kroz medije i radikalnu retoriku. S porukama o “Hrvatskoj do Drine” na određeni su način davali legitimitet djelovanju JNA, a Hrvatima općenito nanijeli veliku političku štetu, što je dovelo i do unutarhrvatskih sukoba. U drugoj polovici 1992. u središnju su Bosnu pristigli pripadnici islamističkih skupina, koji su znatno pridonijeli vjerskoj radikalizaciji lokalnih muslimana i raspirivanju hrvatsko-muslimanskog sukoba. Na koncu je taj sukob za Hrvate – možda zato što ga nisu željeli, očekivali a mnogi ni danas s njime nisu načisto – postao i dugoročno najopasniji. Da druga strana neće imati milosti, vidjelo se tijekom probijanja humanitarnog konvoja za Novu Bilu. Dok su desetci tisuća Muslimana bili zbrinuti i liječeni u Hrvatskoj, konvoj je uz stalne prijetnje, brojne opasnosti i ubojstvo jednoga hrvatskog vozača jedva dopremio pomoć za 70.000 Hrvata, među kojima 12.000 djece, što su se nalazili u potpunom muslimanskom okruženju.

Raznovrsnost i bogatstvo izvora otkriva da knjiga Od vila ilirskih do Bijeloga puta nije napisana ad hoc, nego je plod dugogodišnjeg istraživanja, prikupljanja materijala i izravnog uvida u temu. Tekst je popraćen brojnim fotografijama, od kojih su neke prvi put objavljene. Čitatelj koji želi istražiti bogatu, fascinantnu, turbulentnu i prevrtljivu bosansku i hercegovačku povijest neće ostati razočaran knjigom. Neki će je čitati od korica do korica, jer je pisana pitko i čitljivo. Drugi će više pozornosti posvetiti pojedinim temama i izvorima, a među njima se može pronaći pravo blago za daljnja istraživanja. No djelo ima i “dodanu vrijednost” od koje se ne da pobjeći sve da se hoće i koja se ne može zanemariti: knjiga je politički relevantna za danas. Ništa u političkim previranjima današnje Bosne i Hercegovine ne može se razumjeti bez uvida u njezinu povijest. Osobito se bez njega ništa ne bi trebalo poduzimati. Bespovijesnost koja obuzima moderni svijet siguran je recept za izvlačenje krivih zaključaka i donošenje glupih i pogubnih odluka u sadašnjosti.

Profesor međunarodnih odnosa i bliskoistočnih studija na Hebrejskom sveučilištu Yehoshafat Harkabi prvi je izraelski znanstvenik koji je razumio bit arapsko-izraelskog odnosno muslimansko-židovskog sukoba iz arapsko-muslimanske perspektive i pisao o tome. Njegova knjiga Arab attitudes to Israel objavljena je 1974., dvadeset godina prije nego što je i ostatak znanstvene zajednice počeo shvaćati što je posrijedi, i to tek nakon stotina ubijenih izraelskih civila. Razlog Harkabijeve avangardne pronicljivosti je poznat: prije znanstvene karijere bio je ravnatelj izraelske Vojne obavještajne službe.

Ivo Lučić je tijekom Domovinskoga rata bio i visoki dužnosnik obavještajne službe Republike Hrvatske (HIS), nakon čega je izgradio impresivnu znanstvenu karijeru. Vrijeme će pokazati u kolikoj su mjeri njegovi političko-historiografski uvidi avangardni. No jedno je sigurno: onima koji se na neki način bave aktualnim bosansko-hercegovačkim zbivanjima, a osobito mlađem naraštaju, knjiga Od vila ilirskih do Bijeloga puta bit će od goleme pomoći u stjecanju realistične slike o tamošnjim prilikama, a time i postizanju pametnijeg pristupa. Ne bi bilo pošteno o knjizi suditi samo prema njezinoj političkoj relevantnosti jer autor od nje – sve da je htio, a nije – nije mogao pobjeći. No njezina bi politička relevantnost u bližoj budućnosti lako mogla nadmašiti znanstvenu.

Boris Havel/Globus

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari