Pratite nas

U potrazi za Istinom

Ustaše su se distancirale od fašizma – Sjećanja Ivana Meštrovića

Objavljeno

na

Ivan Meštrović, politički jugoslaven, zapisao je brojne susrete i sjećanja sa istaknutim dužnosnicima i svjetski poznatim ljudima svoga vremena. On sam tvrdi da je događaje zapisivao odmah nakon što su se dogodili, bez namjere da kasnije budu objavljeni.

[ad id=”93788″]

Je li to istina ili nije, i koliko je sve to autentično, teško je i danas reći. S obzirom na njegovu sklonost Jugoslaviji, nesklonost ustašama, s obzirom da je čak bio i zatvoren od strane NDH, i da je njemačku vojnu prisutnost smatrao okupacijom, te uvjeren da je trebao biti likvidiran najprije od Talijana, a zatim od NDH, zanimljivo je vidjeti kada iz te pozicije govori stvari koje idu ustašama u prilog. To je posebno zanimljivo gledajući iz perspektive današnjih rasprava i mitova koji se više od 70 godina nakon raspada NDH i dalje ponavljaju. Citati su iz knjige Ivana Meštrovića „Uspomene na političke ljude i događaje“, 3.izdanje, Matica hrvatska, Zagreb 1993. Ma koliko Meštrović u nekim segmentima djelovao nepouzdano, njegova sjećanja ipak treba uzeti u obzir. Ovdje donosim nekoliko isječaka koji ruše mitove o ustašama kao fašistima ili nacistima. Zapravo, iz ovih citata, i iz ostatka knjige, može se naslutiti koji kaos je vladao prilikom osnutka NDH, i kakvih je sve zločina bilo na svim stranama, pa i na hrvatskoj strani. Podsjećam i da su u to vrijeme komunisti („osnivači“ partizana) bili u savezu sa Hitlerom.

MEŠTROVIĆ I MINISTAR U VLADI NDH MILE BUDAK

Dr. Mile Budak

Dr. Mile Budak

„Došao mi je sutradan prijatelj Jozo Kljaković, ispričavši mi Milinu [Mile Budak, op.] poruku, koji je saznao šta fašisti spremaju, pa da me zaklinje da odmah s njime dođem u Zagreb (…)“ (str.279)

U Zagrebu se Meštrović sastao sa Budakom, koji je rekao:
„Znadem da se Vi ne slažete s ovim što smo uradili, ali se nije moglo drugo. Ja sam Vas pozvao da Vam spasim glavu od fašista jer i Vi ste moju spašavali (…)“ (str.279)

Nakon toga Meštrović bilježi kako je odbio sve ponude da radi u kulturi slobodno i neovisno o režimu i politici NDH, i zatim otvoreno rekao Mili Budaku da su ustaše na krivom putu, i da su oni „talijanska i njemačka igračka“:
M.B. „Pa ne ćete, valjda, reći, da smo mi njemački i talijanski agenti?“
I.M. To nisam rekao, i kako bih mogao, ali se može biti nesvjesno, naime, može ispasti tako. Već taj oblik talijanske okupacije Dalmacije.“
M.B. „To je istina, ali kad je takva situacija. Vidite li kolika su snaga Nijemci, sve pokose gdje stignu, i kosit će dalje, a nas tretiraju kao da smo talijanska sfera. Stiskamo zube, ali nemojte misliti da nas ne boli Dalmacija, koliko i Vas“ – pritom je rekao da on ne zna kolike će biti žrtve u Dalmaciji. – „To će Poglavnik više znati, ili slutiti, jer on je s Mussoliniem paktirao. Sve što sam čuo od njega, jest to, da se Duce prijetio, milu li mu ma…, a da nisu Švabe iza njega, bacili bi mi njega s ovo malo što imamo u more. (str.279)

Nedugo nakon toga susreli su se Budak i Meštrović opet. I tada su, među ostalim, opet dotakli politiku: „Pripovijedao mi je kako je i Pavelić ljut zbog prevelikih Mussolinievih zahtjeva, koje, ako ne prihvati, da se Mussolini zaprijetio da će uzeti sve do Karlovca.
M.B. „Bojim se, da će morati sve prihvatiti, jer što može uraditi?“
I.M. „Neka ne da, ili neka se ubije“.
(…)
„Zatim mi je počeo spuštenim glasom govoriti kako je on samo zato da postoji i da se održi N.D.H., po pomogli tomu Nijemci, Englezi, ili sam crni vrag.:
M.B. „Ja bih sutra pristao da Hrvatska bude Komunistička republika, uz uvjet da je slobodna i nezavisna.“ (str.280,281)

Dakle ne samo da je Budak, Pavelićev ministar, radio vrlo jasnu razliku između ustaša, NDH i fašista, nego su tu razliku očito vidjeli i drugi ljudi toga vremena. Na žalost, obistinila mu se ona želja da im pomogne bilo tko, pa i sam crni vrag… Jer vrag uvijek dolazi po svoje.

IVAN MEŠTROVIĆ I PUKOVNIK TOMISLAV SERTIĆ

185px-Tomislav_Sertić

Tomislav Sertić

Tomislav Sertić je još jedan od Pavelićevih suradnika. Zanimljivo, Meštrović se prisjeća da je Sertić rekao ovo:

T.S.: „Mi nismo ni germanofili, ni italofili, kao ni Vi [misli na Meštrovića, op.], a još manje nacisti ili fašisti. Nas ništa drugo ne vodi nego sloboda Hrvatske, i zato smo spremni da dademo glave. U tome cilju i silom prilika našli smo se s kim se nalazimo. Za taj cilj bi se udružili i sa samim vragom. Zato nam se nemojte zakopčavati, nego nam recite svoje mišljenje; ma kakvo ono bilo, mi ga nećemo uzeti ni s trunkom sumnje, da manje osjećate za Hrvatsku nego mi sami. (str.284)
I.M.: „(…) Nakon svih doživljaja, ja Vas razumijem da hoćete svoju potpunu slobodu, koju vi vidite jedino u svojoj nezavisnoj državi, nu ja Vas pitam hoće li ta država biti uistinu slobodna i nezavisna. Po ovim konturama, koje se ocrtavaju, izgleda da ne će. Vi ste rekli da biste se udružili i s crnim vragom, a zar ne vidite da ste se udružili s dva, a ne samo s jednim? Oni su vas već uhvatili za grlo i sjeli vam na grudi.
T.S.: To i mi osjećamo (…)“

Nakon ovoga Meštrović iznosi svoju viziju po kojoj se Hrvatima crno piše, bez obzira tko pobijedio. Kasnije se Sertić jada kako će ih okupacija Dalmacije stajati glave, a ne mogu ništa učiniti po tom pitanju. Isto tako je Pavelićev suradnik negativan i prema progonu pravoslavaca. (str.284,285)

Međutim ovdje treba spomenuti i kako su početni progoni pravoslavaca kao i Srba, i općenito kaos nakon proglašenja NDH i dolaska Nijemaca i Talijana, relativno brzo smanjeni ili nestali, i kako su komunizam i njegova vojska – partizani – ubrzo postali glavni neprijatelji zajedno s Dražinim četnicima. Na žalost, baš nitko ne spominje progon samih Hrvata, koje su protuhrvatski nahuškani Srbi poduzimali i time doprinosili širenju sukoba. Meštrović u tome vidi interes okupatora za kojeg tvrdi da gura Srbe na Hrvate i Hrvate na Srbe.

IVAN MEŠTROVIĆ I NEPOZNATI USTAŠKI ČASNIK O PAVELIĆU I TALIJANIMA

Tijekom Meštrovićevog boravka u zatvoru, prisjeća se da je bio zatvoren i neki ustaški časnik. Bilježi kako mu je ovaj govorio da nije ni antisemit, ni pristalica njemačke rasističke teorije. Ispričao mu je kako je od početka u ustašama, koliko je radio oko ustanka, i kako je zapravo došlo do sukoba Srba i Hrvata u Lici, kako su Srbi popalili hrvatska sela, poklali cijele obitelji i ostavili leševe razbacane uokolo, i kakva je odmazda uslijedila. No zanimljiv dio događa se upravo kada Talijani ulaze u priču:

„(…) kad najednom dođoše [u Gospić, op.] Talijani da odnesu žito. Ja sam to uskratio, jer da je naše i da ga mi spremamo za sebe. Ovi su otišli, ali kad sutradan dođe ih čitava satnija s nekim pukovnikom na čelu (…) Ja postrojim moju četicu s puškama i viknem Talijanima da odlaze, inače da ćemo ih sve pobiti i, dok imamo puške, da ne ćemo dopustiti da i jedno kilo žita uzmu. Talijani su podvili rep i otišli. Kroz koji dan sam bio pozvan da dođem u Zagreb k Poglavniku. Pavelić mi je rekao da je dobio oštar protest od talijanskog generala, jer da smo mi u Gospiću uperili puške na talijanske vojnike, te da traži da se zapovjednik strogo kazni. Poglavniku sam ispričao što se je i zašto desilo, a on mi je sa smiješkom uzvratio:
Ti si imao pravo, samo ne možemo tako s Talijanima, jer su nam saveznici, bar za sada… Meni je žao, ali ću te morati premjestiti.
Premjestili su me u Karlovac.“

Dalje nastavlja kako je kraj Karlovca bio logor na otvorenom, u kojem je bilo 70-ak žena, navodno supruga ili sestara četnika. Kad je saznao da u Karlovac na dopust dolazi stotinjak ustaša i da se neki od njih spremaju na seksualno zlostavljanje žena, zajendo sa svojim vojnicima je uništio dio ograde i pustio žene neka bježe. Zbog uništavanja ograde logora i puštanja zatvorenika mimo zapovijedi će biti strijeljan, ili oslobođen, ovisno o sudcima. Meštroviću nije bio poznat taj ishod. (str.304,305)

MEŠTROVIĆ I JOSO RUKAVINA

Prisjeća se Meštrović i ustaškog dužnosnika Jose Rukavine:

„(…) sva ova sramota da nam i Nijemci prigovaraju. Eto, to je moje mišljenje. Ima već dva mjeseca što sam htio to reći i Poglavniku, nu ja ne mogu do njega, nego samo Dido [Kvaternik, op.], a ja kao podređeni samo do njega, pa on radi što ga volja. Pitam se, kuda ćemo dalje i dokle ćemo doći ovako. I mene su pod Aleksandrom prebijali i zabijali mi čavle pod nokte. Zbacili smo to sa sebe i vraćali milo za drago, al treba i prestati. Znadem ja da Vi ne odobravate ovo, što smo uradili, al svejedno, niste u srcu izdajica svog naroda. Mi smo ovo napravili i sve ćemo činiti da održimo Nezavisnu Hrvatsku, ili izginuti do posljednjega. Ljuti ste zbog Dalmacije, ja Vas razumijem, i ja sam, al kad nije bilo druge. Glavno je da se održi Hrvatska, pa ćemo mi baciti Talijane u more prije nego se bude itko nadao.“ (str.311)

IVAN MEŠTROVIĆ I EDMUND VESSENMAYER

Ne treba trošiti riječi na objašnjavanje tko je Vessenmayer. Meštrović je s njim imao također zanimljiv razgovor, u kojem Vessenmayer objašnjava da je Hitler svjestan da je Meštrović ideološki protivnik, ali se svejedno divi njegovoj umjetnosti. No posebno je zanimljivo vidjeti pogled jednog od najbližih Hitlerovih suradnika na talijansku okupaciju Dalmacije:

„Vi ste Hrvati ljuti na nj [Pavelića, op.] zbog Dalmacije, i to ja razumijem, ali treba da to progutate, a iza rata, kad se vaša država učvrsti, uvjeren sam da ćete Talijane baciti iz Dalmacije, koja je vaša. Vi ste malen, ali hrabar narod. To ćete moći postići budete li slijedili ljude Pavelićeva kova, a ne Mačekova.“ (str.314)

SUSRET MEŠTROVIĆA I POGLAVNIKA ANTE PAVELIĆA

mestroNakon Meštrovićevog boravka u zatvoru, Pavelić mu se ispričao. Objasnio mu je da je Meštrovićev prijatelj Kljaković na sve strane pričao kako Meštrović oštro osuđuje ovo ili ono, a k tome su i Nijemci uhvatili šifrirani brzojav španjolskog poslanika u NDH, vezan za planove da Meštrović pobjegne u Španjolsku. Nakon toga slijedi zanimljiv dijalog:

A.P. Ja vas razumijem da ste i kao Hrvat i kao Dalmatinac bijesan i žalostan zbog Dalmacije, ali što sam mogao, kad mi je Mussolini zaprijetio da će uzeti sve do Karlovca. Žalostan sam i bijesan i ja, ali sam stiskao zube i pristao u nevolji, samo da zadržimo i sredimo ovo, a onda ćemo baciti Talijane u more. (…) Kad je Mussoliniu izgledalo da se može sporazumjeti sa Srbima, bacio bi me na beton, u samicu. Gonili su me u lancima preko ulica u Napulju i Milanu, a kad mu se činilo da Aleksandar ne će popustiti, stavili bi me u luksuzan stan i tretirali kao gospodina.

Dalje Meštrović piše o Paveliću: „Pričao mi je zatim kako mu je Mussolini prijetio, ako ne pristane na pripojenje Dalmacije Italiji i na talijanskog princa za kralja Hrvatske, da će je on podijeliti s Mađarskom. Pritom me je pitao što je mogao uraditi, pogotovo kad je Hitler cijelo naše područje priznao kao talijansku sferu.“

Na to mu Meštrović odgovara:

I.M. „Ja ne znam, ali niste trebali pristati…“
A.P. „Znadem, jer ste Mili [Budaku, op.] kazali da sam se prije trebao ubiti. Al to nije gledište. Koji puta čovjek počini stvari koje su mu teže od samoubojstva, ali ih počini zbog važnije stvari. Bolja je ikakva, nego nikakva Hrvatska, rekao bi Starčević.“
I.M. „Ali kakva Hrvatska može postojati bez Dalmacije i bez trećine pučanstva, koje se smatra srpskim i koje se trijebi?“
A.P. Ne idem ja za istrebljenjem tobožnjih Srba, nego srbijanske pete kolone, s kojom su nas mislili vječno u podređenom položaju držati, kao u svojoj koloniji. Takvih je dosta poginulo, ali više zato da se drugi uplaše i pobjegnu preko Drine, ili da se smire i postanu lojalni građani. (…)“ (str. 321)

Ubrzo je uslijedio i drugi susret Meštrovića i Pavelića, a ukoliko su Meštrovićevi zapisi točni, jedan detalj nam otkriva kako Poglavnik zapravo nije samostalno diktatorski upravljao državom kako se to smatralo, nego su postojali oni koji su mogli odlučivati umjesto njega:

„Sjedili smo uz njegov pisaći stol u ovom razgovoru, dok ne upade jedan časnik i pristupi k Paveliću, bez pozdrava, a mene samo ispod oka pogleda, te metnu jedan list na stol pred njega, s riječima da to potpiše. Pavelić je uzeo papir, na kojem je bilo ispisano nekoliko imena i, okrenuvši se časniku, upitao:
– Pa zar odmah?
– Da, moraš odmah – uzvrati ovaj.
– Pa nije osam ljudi osam ovnova. Ostavimo ovo do sutra, pa će se vidjeti – govorio je Pavelić, otegnuto i polako.
– Nema razloga da se odgađa – odgovorio je oštro časnik. To je zaključak Glavnog ustaškog stana i Ti treba da ga odmah potpišeš – uzvrati, podmećući mu papir.

Pavelić je uzeo pero i potpisao, a časnik je smotao i turio u džep, te izišao oštrim korakom.
– Evo kako mi ide – reče mi Pavelić, ali nisam razumio da li se to odnosilo na njegov nepotpun autoritet ili na to što je potpisao osam smrtnih osuda.“
(str.322)

ZA KRAJ, VIŠNJA PAVELIĆ U 2015.

Višnja Pavelić sa sestromNekoliko mjeseci prije svoje smrti, Višnja Pavelić, kćer Ante Pavelića, u Madridu je dala intervju Hrvatskom tjedniku. Iako je, u 2015., već potkraj svog života, mogla reći što god je htjela, rekla je baš ovo:

HT: „To su bile tridesete godine, Italija je tada već uvelike bila fašistička zemlja. Kako se to odražavalo na vašu obitelj?“
V.P.: „Moram reći da mi s tim nismo imali nikakve veze. Kad smo mijenjali boravište, ljudi uopće nisu znali naš pravi identitet. Mi s fašizmom nismo imali apsolutno ništa, ni u školi, ni bilo gdje drugdje. Nikad se o tome nije govorilo. Već je bio rat i kod nas se govorilo o bombardiranjima, ali ne o fašizmu.
HT: „Naime, kad se danas u hrvatskoj javnosti govori o ustaštvu, vrlo često se kaže da je to bio profašistički pokret…“
V.P.: „To nema nikakve veze. Za to ne postoji nikakva osnova, ni u ustaškim načelima ni u bilo čemu drugom. Dolazili su prijatelji koji su se zalagali za hrvatsku stvar, ali o fašizmu nikad nije bilo riječi. U školama i u talijanskoj javnosti koristilo se fašističko znakovlje i odore, ali mi nikad nismo imali odore, nego smo uvijek bili u civilu. Ni na koji način nismo bili dio tog pokreta.“

ZAKLJUČAK

Obično se kao argument za fašizam koristi savez s Njemačkom, ili talijanska okupacija Dalmacije, suradnja Pavelića s Mussolinijem itd. Međutim, kako i zdrav razum nalaže, nisu samo fašisti, ili samo nacisti, ili samo komunisti sposobni počiniti zločine. Nema sumnje da su vlasti NDH odgovorne za zločine. Ono oko čega postoji sumnja su okolnosti tih zločina, brojnost tih zločina, i ideološka pozadina. Uporno se pokušava zločine pripisati fašizmu. Međutim za ustaški pokret Ante Pavelića nije baš jednostavno dokazati da je u ideološkom smislu fašistički. Fašizam uključuje cijeli filozofski sustav i svjetonazor koji kod Pavelića i ustaša uglavnom nije postojao. Nije svaki čovjek koji čini neki zločin fašist ili totalitarist.

M.B.

PRETHODNI ČLANAK:
Ustaštvo i sotonizam: ima li razlike? 

(Kamenjar.com)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Američka studija o bošnjačkim vezama u međunarodnom islamističkom teroru

Objavljeno

na

Objavio

Ratni koledž Američka vojske i Institut za strateške studije (Strategic Studies Institute, U.S. Army War College) su 2014. godine izdali studiju “Islamizam i sigurnost u BiH” ( Islamism and Security in Bosnia-Herzegovina) autorice Leslie S. Lebl. Iako je prošlo šest godina od izdavanja Studije, ona je itekako informativna i zanimljiva, možda čak i aktualnija nego u vrijeme kad je realizirana jer potvrđuje tadašnje teze o jačanju islamizma u svijetu i Bosni i Hercegovini, kao i lošu perspektivu Bosne i Hercegovine.

Zbog te aktualnosti, a kako bi bila dostupna što širem krugu čitatelja, članovi HKZ Tropleta  studiju su preveli na hrvatski jezik, a u cijelosti je možete pogledati OVDJE.

Hrvatski Medijski Servis će u nastavcima objavljivati važnije i aktualnije dijelove studije. Koga zanima, uvodni dio može pročitati u izvorniku. Također, napominjemo da je za studiozno proučavanje materije nužno iščitati i reference kojima se autori koriste u tekstu, tako da onima znatiželjnijima preporučujemo da pročitaju priloženu studiju u cijelosti.

ISLAMIZAM: MUSLIMANSKO BRATSTVO, TERORISTI I VEHABIJE

U ovom nesigurnom okruženju rast islamizma posebno je zabrinjavajući. Islamizam je snažno u suprotnosti s umjerenijim oblikom islama koji se tradicionalno primjenjuje u Bosni. Kao politička ideologija 20. stoljeća koja se temelji na religiji, islamizam ima krajnji cilj zamjenu zapadnog prava tradicionalnim islamskim zakonom ili šerijatom širom svijeta. To ne samo da bi narušilo zapadnu demokraciju odbacivanjem zakona koje su oblikovali demokratski izabrani predstavnici, već su temeljna načela šerijata -poput nejednakosti pred zakonom (više o ovoj temi kasnije u tekstu) –u izravnoj suprotnosti sa zapadnim pravom. Ova transformacija u islamizam bila bi izvedena globalnim kalifatom, odnosno islamskim carstvom, na čelu s osobom koja je i politički i vjerski vođa.

Većina zapadnih promatrača odbacuje upozorenja o opasnosti islamizma kao dio sirove srpske ili hrvatske propagande čiji je cilj potkopati bosansku državu. Čineći to, obično primjećuju da islamizam vjerojatno neće postati značajna sila, jer se većina Bošnjaka i dalje pridržava svoje tradicionalno umjerene i relativno sekularne verzije islama. Međutim, dokazi izvučeni ponajprije iz bošnjačkih i zapadnih izvora otkrivaju jasniju i alarmantniju sliku. Da bismo razumjeli ovu sliku, potrebno je prvo identificirati glavne vrste islamizma koji danas utječe na Bosnu.

Islamisti se obično dijele u dvije kategorije: nasilni islamisti koji otvoreno provode sveti rat, ili džihad, i njihov nenasilni dio koji to javno izbjegava -osim protiv Izraela ili zapadnih snaga koje se bore u muslimanskim zemljama. Međutim, veze između nasilnog i nenasilnog islamizma, iako ih se često negira, postaju sve očiglednije. To se posebno odnosi na zemlje poput Egipta, Libije, Tunisa i Sirije, gdje se Muslimansko bratstvo -najpoznatija skupina u nenasilnoj kategoriji -sada otvoreno bori za vlast. Dokazi iz Bosne, predstavljeni kasnije u ovom tekstu, također pokazuju zamagljenu liniju između nasilja i nenasilja.

Umjesto toga, korisnije je razlikovati tri glavne skupine islamista u Bosni: (1) one povezane s Muslimanskim bratstvom, skupinu čiji članovi sudjeluju u demokratskim institucijama i često javno zagovaraju zapadne vrijednosti; (2) o nekoji su uključeni u terorističke aktivnosti ili džihad; i (3) takozvane vehabije, pristaše saudijskog fundamentalizma koji odbijaju zapadne ustaljene zakone i običaje. Neki su vehabije povezani s terorističkim aktivnostima, dok drugi nisu. Postoje tenzije i sporovi među tri skupine, ali sve se slažu oko istoga cilja -zamijeniti zapadno pravo šerijatom. I sve tri skupine imaju veze s bošnjačkom političkom i vjerskom elitom.

Muslimansko bratstvo

Islamizam se prvi put pojavio u Bosni 1941. godine, kada su Alija Izetbegović i ostali formirali Mlade muslimane, grupu po uzoru na Muslimansko bratstvo. Izetbegovićev poznati politički traktat iz ranih 1970-ih, Islamska deklaracija, sadržavao je mnoge islamističke koncepte koji potvrđuju njegovu osobnu privlačnost prema toj ideologiji.

Ta se davna povijest odjednom pojavila u životu kad je Izetbegović osnovao političku stranku s bivšim mladim muslimanima kao njezinom unutarnjom jezgrom, nadmudrio svoje umjerenije rivale i postao predsjednik Bosne(sic!!!) 1990. godine. To je obnašao za vrijeme i nakon rata u Bosni, od 1990. -96.godine, a zatim je postao član zajedničkog predsjedništva (koje se rotira između Srba, Hrvata i Bošnjaka) od 1996. do 2000. godine. Umro je 2003. godine, ali njegova ostavština živi dalje, jer njegov dugogodišnji suradnik Haris Silajdžić i sin Bakir idu njegovim stopama, obojica kao predsjednici Bosne i kao simpatizeri islama.

Veze s Muslimanskim bratstvom danas su vrlo važne za još jednog visoko pozicioniranog Bošnjaka, Mustafu Cerića. Cerić je godinama služio kao veliki muftija sarajevski i šef službene Islamske zajednice. Uz to, smatra se da je on sam po sebi vodeća bošnjačka politička ličnost.

Dakle, iako se malo govori ili piše o aktivnostima Muslimanske braće u Bosni, najviši bošnjački čelnici -koje zapadnjaci smatraju umjerenim, relativno sekularnim muslimanima -u stvari su usko povezani ili duboko naklonjeni toj organizaciji. Njihovi pogledi i njihovi odnosi usmjeravaju Bosnu prema islamizmu i muslimanskom svijetu, a Bošnjake otuđuju od bosanskih Srba i Hrvata, njihovih sugrađana.

Teroristi

Islamizam je dobio ogroman poticaj dolaskom islamskih boraca, ili mudžahedina, kako bi se borili na bošnjačkoj strani tijekom rata 1992-95. godine. Njihova vojna vrijednost je osporavana, ali popratna financijska i vojna podrška Saudijske Arabije i Irana bila je od vitalnog značaja za bošnjačke ratne napore. Iako su ove dvije zemlje suparnice, stigle su u Bosnu i prilagodile se kako bi podržale mudžahedine. Saudijska Arabija se fokusirala na financiranje i logističke zalihe, a Iran na uvoz boraca i na vojnu pomoć.

Rat u Bosni definitivno je dao ogroman poticaj Al-Qaidi i u pogledu organizacije i novačenja pripadnika te je pomogao radikalizaciji europskih muslimana. Mnogi su bili revoltiranim živopisnim videozapisima stradanja Bošnjaka, a neki su putovali u Bosnu kako bi pružili pomoć ili se borili i tako su stupili u kontakt sa stranim džihadistima. Mnogi džihadisti su kasnije usmjerili svoje borbene vještine protiv europskih i američkih ciljeva. Otkad je rat završio 1995. godine, bosanski veterani iz raznih zemalja bavili su se terorističkim aktivnostima u zemljama širom svijeta, među kojima su Francuska, Indonezija, Irak, Malezija, Maroko, Rusija, Saudijska Arabija, Španjolska, Tajland, Velika Britanija, Sjedinjene Američke Države i Jemen.

Najpoznatije inicijative za borbu protiv islamističkog terorizma bile su racija IFOR-a 1996. godine na iranski teroristički kamp za obuku u Pogorelici i brojni koraci poduzeti nakon terorističkih napada 11. rujna 2001.godine(9/11) na Sjedinjene Države. Tada je SFOR prekinuo terorističke zavjere usmjerene prema NATO-u i drugih zapadnih ciljeva i izvršio pretres Saudijskog visokog komesarijata i u drugim saudijskim dobrotvornim organizacijama koje su financirale terorističke organizacije.

Do 2004. godine, stručnjak za terorizam Evan Kohlmann, u knjizi koja upozorava na afganistansko-bosansku terorističku vezu, zaključio je da al-Qaede u velikoj mjeri nije uspjela steći korijene u Bosni. Primijetio je napredak u gašenju različitih terorističkih operacija i izrazio mišljenje da Al-Qaida nije uspjela jer su umjereni Bošnjaci odbacili njenu ekstremističku ideologiju. Međutim, Kohlmann je možda to prerano govorio. Okvir 1 prikazuje kontinuitet od 1996. do 2006. godine u kojem je Bosna služila kao aktivna poveznica u mreži al-Qaede.

“Bosanska veza” u međunarodnom islamističkom teroru

  • Počevši od 1996. godine, stariji vođe mudžahedina kao što su Abu el-Ma’ali i Abu Sulaimann al-Makki, tada su živjeli kao “civili” u Bočini Donjoj , nadzirali su planiranja u Francuskoj, Italiji i Jordanu, osmišljenih osvetiti smrt drugih vođa.
  • U 2008, Ured visokog predstavnika (OHR) u Sarajevu navodno je otkrio dokaze da je visoki bošnjački političar Hasan Čengić potpisao novčani transfer namijenjen financiranju napada 11. rujna.
  • Karim Said Atmani, krivotvoritelj dokumenta za skupinu koja planira bombardiranje Milenij 2000. godine, bio je čest posjetitelj Bosni. Prvu bosansku putovnicu dobio je 1995. godine, a nakon toga mu je dopušteno ostati bez važeće putovnice nakon što ga je Kanada deportirala 1998. godine.
  • Krajem listopada 2001. godine bosanske su vlasti uhitile Alžirce s bosanskim državljanstvom pod optužbom da su planirali letjeti malim zrakoplovima iz Visokog i srušiti ih u baze SFOR-a u Tuzli i Bratuncu.
  • Plan 2005. u Hrvatskoj za bombardiranje pogreba pape Ivana Pavla II, navodno, potječe iz Gornje Maoče. Plan je uključivao krijumčarenje raketnih bacača, eksploziva i detonatora u Italiju.
  • Također u 2005. godini, bosanska policija izvršila je raciju u stanu povezanom s grupom koja je htjela raznijeti britansko veleposlanstvo u Sarajevu, zaplijenivši eksploziv, puške, drugo oružje i videozapis koji obećava osvetu za džihadiste ubijene u Afganistanu i Iraku. Jedan od uhićenih, švedski državljanin bosanskog porijekla, upravljao je web stranicom u ime Abu Musaba Zarqavija, šefa al-Qaede u Iraku.
  • 2006. godine, grupa Bosanaca i Makedonaca povezana s Al-Qaidom uhićena je na sjeveru Italije, nakon što je iz Istanbula prokrijumčarilo oko 1800 pušaka u tu zemlju.

*Pogledati obavezno fusnote ispod ovog popisa u izvorniku

Iranci nisu bili izbačeni nakon napada u Pogorelici 1996. godine. I danas su i iransko Ministarstvo za obavještajne poslove i nacionalnu sigurnost (VEVAK) i Islamski revolucionarni gardijski korpus (IRGC) prisutni u Bosni. Od njih dvoje, IRGC navodno ima bolju i opsežniju mrežu. Nakon terorističkog napada u srpnju 2012. godine na aerodromu u Bugarskoj, međunarodna pažnja bila je usredotočena na moguće prijetnje Hezbollaha drugdje na Balkanu. Izraelski stručnjak, kojeg navodi Christopher Deliso, zaključio je da je Bosna predstavljala najveću opasnost u regiji jer “u vladi ostaju proiranski elementi; a Iran je aktivan preko veleposlanstva u Sarajevu i dobrotvornih organizacija.”Danas u Bosni i dalje postoji islamistički terorizam, bilo da se radi o al-Qaidi, Iranu ili domaćim odgojenim izvorima, ali procjene koliku opasnost to predstavlja su različite. Mnogi zapadni analitičari uglavnom su odbacili ovaj terorizam kao glavni problem. Na primjer, izvješće Kongresne službe za istraživanje o Bosni iz 2013. godine samo kratko spominje terorizam, a nedavna izvješća State Departmenta i EU o terorizmu govore da razina terorizma u Bosni nije veći nego drugdje u Europi.S druge strane, vodeći bosanski dužnosnik za provođenje zakona rekao je da jedini razlog što nije bilo više terorističkih napada je taj što smo “imali više sreće nego pameti.”Stvarni broj uključenih osoba nije trivijalan; Almir Džuvo, direktor Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA), procijenio je u srpnju 2010. godine da je u Bosni bilo 3000 potencijalnih terorista, na populaciji nešto manje od četiri milijuna ljudi.

Iranci nisu bili izbačeni nakon napada u Pogorelici 1996. godine. I danas su i iransko Ministarstvo za obavještajne poslove i nacionalnu sigurnost (VEVAK) i Islamski revolucionarni gardijski korpus (IRGC) prisutni u Bosni. Od njih dvoje, IRGC navodno ima bolju i opsežniju mrežu.Nakon terorističkog napada u srpnju 2012. godine na aerodromu u Bugarskoj, međunarodna pažnja bila je usredotočena na moguće prijetnje Hezbollaha drugdje Iz ovih se procjena mogu izvući dva zaključka. Prvo, razina terorističkih aktivnosti u Bosni čini se usporedivom s razinama drugdje u Europi -premda, ako je bosanski dužnosnik koji je gore citiranu pravu, u najboljem slučaju treba se čuvati optimizma. Drugo, samo što teroristička prijetnja nije neuobičajena, ne znači i da je nužno nevažna. Usporedbe sa zapadnom Europom mogu biti pogrešne, jer je terorizam mnogo opasniji za krhku državu nego za robusnu demokraciju.

Vehabije

Jedan mudžahedinski vođa je 1996.godine predvidio da “novi borci neće biti problem za Bosnu. Oni će otići dalje. Ali mi smo ovdje posijali sjeme i imat ćete sve više i više bosanskih muslimana koji prakticiraju tradicionalni islam.”Najočitiji znak ovog trenda su takozvani vehabije, pristalice fundamentalističkog islama koji se prakticira u Saudijskoj Arabiji.

Procjene o broju vehabija ili pripadnika sličnih sekti uvelike se razlikuju. Promatrače je iznenadilo mnoštvo s više od 3.000 ljudi, od kojih polovica Bosanaca, koji su nazočili pogrebu vehabijskog vođe 2007.godine, kao i konferenciji u Tuzli 2013. godine, koja je privukla 500 sudionika, uglavnom mladih ljudi.S obzirom da se procjenjuje da se svakog petka okupi oko 4000 ljudi kako bi čuli radikalne propovijedi u saudijskoj džamiji kralja Fahda u Sarajevu, broj vehabija mogao bi biti prilično velik. Ali najvjerojatnija brojka je podatak od strane federalne policije (ne policije Srpske Republike), koja je 2009. procijenila da do 5.000 prakticira islam kao bosanske vehabije.

Ne iznenađuje da vehabije regrutiraju sljedbenike iz najmanje povlaštenih klasa:

Bosanski vehabije u velikoj mjeri ciljaju mlade bez ekonomskih mogućnosti i one ugnjetavane, oboje iz ruralnih područja. Oni odlučno iskorištavaju siromaštvo, nedostatak obrazovanja i loše socijalne usluge, nudeći mladim ljudima i izbjeglicama razne mogućnosti, uključujući posao, primanja i zajedništvo. Bilo je slučajeva u kojima se novim članovima plaćalo nekoliko stotina eura mjesečno za njihovu odanost. Između ostaloga, postoje i dokazi da su članovi plaćeni za uvjeravanje supruga da nose hidžab u javnosti.35

Uloga Saudijske Arabije u ovom procesu je velika. Saudijci su nakon rata financirali opsežan program izgradnje džamija, od kojih je džamija kralja Fahda u vrijednosti 30 milijuna dolara samo najvidljivija i najutjecajnija, te su izgradili vjersku obrazovnu strukturu paralelnu onoj koju nudi službena Islamska zajednica.Vjeruje se da Saudijci financiraju razne vehabijske grupe, da obrazuju mlade Bosance u Saudijskoj Arabiji i da šalju operativce u Bosnu koji obično ožene bosanske žene i stapaju se s lokalnom zajednicom.

Kako bi vehabijski pokret dobio na značaju, militanti su se upustili u žestoke sukobe s tradicionalnim Bošnjacima i pokušali su nametnuti javnosti svoje standarde ponašanja. Mladi i karizmatični vehabijski propovjednici putuju kroz zapadnu Europu i Balkan, održavaju predavanja i propovijedi; održavaju popularne web stranice pune džihadističke propagande i poticanja na teror. Jedan istaknuti propovjednik poznat je po pro-džihadističkoj, antiameričkoj pjesmi koju izvodi na vjenčanjima i drugim društvenim događajima:

Američki i drugi protivnici bi to trebali znati
Da sada muslimani
Jedno su poput talibana
Slušajte, braćo,
Vjernici svijeta
S dinamitom na prsima
Vodite stazom do dženeta (neba).

Neki Bošnjaci su oduvijek bili antiamerički, ali velika većina bila je otvoreno zahvalna Sjedinjenim Državama za intervenciju kako bi zaustavili rat, a zatim zadržali mir. Nije bilo nedavnih anketa koje bi mjerile kako su se ti stavovi mogli promijeniti. Međutim, nerealno je očekivati da će mladi ljudi rođeni tijekom ili nakon rata dijeliti taj osjećaj zahvalnosti, ili stvarno očekivati da će stariji ljudi i dalje osjećati zahvalnost jer politički sustav nametnut u Daytonu ne daje rezultate.

Iako su vehabijsko nasilje i prozelitizam prilično vidljivi, ovi islamisti su još poznatiji po svojim separatističkim enklavama, koje djeluju kao “blokirane-zone”. Stanovnici ovih enklava odbacuju autoritet bosanske vlade i umjesto toga nameću strogo tumačenje šerijata. Prva takva enklava bila je u selu Bočinja Donja, nekadašnje selo bosanskih Srba, gdje je bošnjačka vlada nakon rata naselila bivše mudžahedine.

Mudžahedini su ženili bosanske žene i tako stekli bosansko državljanstvo. Selo im je pružalo sigurno utočište u kojem su mogli održavati svoje terorističke kontakte pod krinkom jednostavnih poljoprivrednika. Devedesetih godina prošlog stoljeća neprijateljstvo stanovnika Bočinje Donje prema strancima, uključujući SFOR, bilo je osjetljivo, podrivajući njihove tvrdnje o nevinosti. Na kraju je enklava zatvorena, a selo se vratilo prvobitnim vlasnicima. Sada je najpoznatija enklava u Gornjoj Maoči, udaljenom selu u kojem žive domaći Bosanci zajedno s bivšim mudžahedinima rođenim u inozemstvu.

Dok bosanski Srbi i dalje inzistiraju na tome da ove enklave predstavljaju značajan sigurnosni rizik, bošnjačka politika bila je nejedinstvena. S jedne strane, izvršen je pritisak da se vehabije izoliraju i marginaliziraju u nadi da će bilo kakvi problemi nestati. Analitičar Stephen Schwartz nagađa da su bošnjački politički lideri “slijedili strategiju pokušaja ograničavanja vehabijskih agitatora na udaljene lokacije, a ne rješavanju problema dosljednim pravnim postupcima.40” Međutim, nisu svi bošnjački dužnosnici spremni na takav pristup. Vlasti su izvršile brojna uhićenja, uključujući masovnu raciju na Gornju Maoča 2010.godine i uhićenja dvojice vođa enklave nakon napada 2011.godine na američko veleposlanstvo u Sarajevu. Do sada, međutim, nisu uspjeli pripremiti ni optužnicu, a kamoli donijeti presudu. Kao rezultat toga, oblak misterije vjerojatno će neko vrijeme prekriti Gornju Maoču i druge slične enklave, što otežava utvrđivanje stupnja opasnosti koju predstavljaju po unutarnju sigurnost Bosne i Hercegovine ili njihove potencijalne veze s međunarodnim terorizmom.

Neki promatrači upozoravaju da su mnogi vehabije mirni i da ih ne treba klasificirati kao teroriste zbog bojazni da će ih to odvesti u naručje grupa koje prihvaćaju nasilje.Islamska zajednica, službena muslimanska vjerska organizacija u Bosni, odbila je osuditi vehabije i napasti one koji ih kritiziraju. Ali bošnjačka javnost ostaje neuvjerena; kad su ih zadnji put anketirali, posto odbacilo je vehabizam, sugerirajući da im ovaj oblik islama i dalje ostaje različit od tradicionalnog bosanskog islama i nepoželjan.

Čini se da vehabije još nisu stekle kontrolu nad bilo kojim značajnim vladinim ili službenim vjerskim uredima. Niti su, iako je njihov stvarni broj teško je procijeniti, stvorili svoje zone u urbanim područjima, kao što se to dogodilo u zapadnoj Europi. Taj nedostatak napretka je najvjerojatnije zbog unutarnjeg protivljenja lokalnih Bošnjaka. Pokušaji zauzimanja džamija završili su nasiljem; u jednom slučaju, stanovnik je komentirao: “Trebali bi obrijati bradu i koristiti dezodorans umjesto da dolaze ovdje poput pasa. Za mene su to vukovi, oni će napasti našu djecu. Imam žensku djecu i uopće se ne usuđujem poslati ih u [vjersku školu].”Prijezir tih mještana prema vehabijama neizreciv je.

Ipak, trenutačni opisi Federacije govore da je ona mnogo radikaliziranija nego što je bila u kasnim 1990-ima. S obzirom da trend ide u pogrešnom smjeru, bilo bi glupo smatrati vehabizam potpuno rubnim, pogotovo kada stručnjak poput sarajevskog profesora Rešida Hafizovića to opisuje kao “potencijalno smrtonosni virus” za bosanske muslimane.Kad su vremena teška a budućnost je sumorna, takvi pokreti mogu brzo steći zamah, prenosi HMS.ba.

*Nastavit će se.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

17. svibnja 1945. Frieda Paulitsch – zločin partizana koji nadilazi razum

Objavljeno

na

Objavio

U blizini Pliberka, kao dio Bleiburškog masakra, dogodio se strašni zločin koji je dugo bio tajna. Koruški partizani su mladu djevojku od 17 godina – Friedu Paulitsch (Pavlič) – masovno silovali njih 42 partizana, zatim izmučenu ubili, raskomadali na dijelove, skuhali i pojeli u gulašu, piše demokracija.si

Strašno je o ovome i razmišljati, a posebno pisati, ali istine radi o zvjerstvima partizana ovo svjedočanstvo je potrebno iznijeti na svjetlo dana da javnost vidi kakvi monstrumi su nosili petokrake na glavama.

Posebno je potrebno pisati zbog toga jer je ovaj slučaj tek jedan u nizu zlodjela partizana i pristaša komunističkog režima tijekom i nakon II. svjetskog rata.

Ali sada napokon istina dolazi na vidjelo. Danas smo suočeni na svakom koraku sa iskazima tih ili drugih zlodjela, a brojne jame pune tisuća ljudi svjedoče o monstrumima s petokrakama čiji su zločini nadilazili čak i životinjske porive. Već smo navikli slušati o svim mogućim perverzijama i brutalnostima partizana tako da nas teško može iznenaditi.

Sljedeća je priča jedna od njih, vrlo je bolna i pokazuje kakva je bila sudbina tisuća djevojaka – Hrvatica, Slovenki i drugih – koji su dospjeli u ruke partizana.

Šokantno pismo o smrti Fride Paulitsch

Dana 16. travnja 1985. godine, utorak, oko podneva, mjesto Železna Kapla/Eisenkappel, relativno blizu Bleiburga gdje se ovih dana odigravala sramotna hajka prema mnogim žrtvama koje su završile na sličan način kao Frida Paulitsch. Gospođa Marija Paulitsch i sin Anton upravo su pri ručku, u vlastitoj gostionici, kada u lokal uđe poštar Ignaz Illgoutz, i donese pismo adresirano na nju – Mariju. Okrenu ga u ruci gledajući tko je pošiljatelj, i u oči joj padne pečat na markici: pismo je predano dva dana ranije, u Klagenfurtu, i to na kolodvorskoj Pošti, koja  jedina u širem kraju i nedjeljom otprema poštanske pošiljke. Očito je pošiljatelju bilo stalo do toga da se ne zna odakle dolazi, pa je otputovao u Klagenfurt i tamo ubacio pismo u poštanski sanduk na kolodvoru. Na koverti nema imena pošiljatelja. Gospođa Marija sumnjičavo otvori pismo pisano pisaćim strojem, i počne ga čitati.

I zamukne! Nijemo zureći u sina, problijedjela, daje pismo Antonu. Na pomalo manjkavom, ali ipak dobro razgovjetnom njemačkom jeziku, u pismu stoji:

„P.T. (pleno titulo – punonaslovni, op. aut.)

1984. godine pozvan sam k bivšemu partizanu, koji bijaše na samrti, i tijekom njegove posljednje ispovijedi, ispovijedio mi je jezovit događaj. Ja ne smijem otkriti svoj identitet, zato što bih riskirao jako strogu crkvenu kaznu, zbog povrede ispovjedne tajne. On je morao olakšati svoju savjest prije nego što umre, rekao je. Ispovijedio je da je na kraju rata, zajedno s drugih 44 partizana imao zarobljenu izvjesnu gospođicu Paulitsch (Pavlič). Odbila je poslušnost partizanima. Potom je nastala svađa, djevojku su proglasili špijunom, i silovalo ju je 42 partizana., a potom ju je on odveo u šumu i ubio. Samo još jedan drug je znao da je njezino tijelo isječeno, i od nje su napravili gulaš kojeg su servirali partizanima, jako začinjen solju, paprom i paprikom da ne bi što primijetili. To se dogodilo negdje u Donjoj Koruškoj, a točno mjesto više nije znao reći.

Možda je Vama kao poslovnoj ženi poznata neka Paulitsch, tako da se ova tajna rasvijetli. (…) Možda će te štogod doznati, tko je bila ova ubijena osoba. Toliko na znanje! Počinitelj je bio Slovenac, prepoznao sam to po jeziku. Ja ne želim doći pod udar Papinskoga suda, ali (…). P.K.“

Ubijena jer je bila Slovenka – tko su Vindiši koji nisu htjeli u Jugoslaviju?

Gospođa Marija je odmah znao tko je brutalno silovana, ubijena i pojedena djevojka u pismu. Bila je to njezina 17-godišnja kći, Frieda, koja je nestala prije 40 godina. Nemoguće je zamisliti kako se osjećala majka, koja je do tada možda gajila zrnce nade da joj je kćer još uvijek živa.

Bio je to klasičan obračun koruških partizana s mještanima koji nisu htjeli biti dio Jugoslavije. To, naravno, nije bio jedini partizanski zločin nad slovenskim stanovništvom u Koruškoj. Partizani su u stvari držali cijelu Korušku do Klagenfurta. No, kada su saznali da im je potrebno povući se iz već okupiranog teritorija zbog sporazuma između Staljina, Churchilla i Roosevelta. jednostavno su poludjeli. Njihov bijes se iskazan najviše protiv slovenske koruške manjine, tzv. Vindiše.

Koruški partizani, osim na Austrijance, posebno su se grozili na malu etničku zajednicu Vindiše / die Windischen, koji su doduše njegovali slovenski jezik, ali su se kulturno-politički opredijelili za austrijsku stranu. Partizani su ih smatrali izdajicama, a kada su saznali da će Koruška pripasti Austriji slovenski partizani počeli su ubijati svoje – Slovence.

Baš kao što su hrvatski partizani – Hrvati i Srbi – ubijali Hrvate.

Toj skupini koruških Slovenaca pripadala je nesretna djevojka Frieda Paulitsch. Zbog toga je i ubijena na tako strašan način, a o ovom slučaju i drugim masakrima partizana moralo se šutjeti do 1990. Ni tada ovi zločinci nisu dospjeli na sud, a Slovenija nije, kao niti Hrvatska, provela lustraciju premda su tisuće Slovenaca, te čak 226 svećenika, stradali od ruke partizana.

U tipičnoj maniri Titovih zločinaca, ime Friede Paulitsch partizani su poslije rata uklesali na partizanski spomenik, kao žrtvu nacista.

Bleiburški masakr: Smrt Friede Paulitsch (engleski jezik)

Izvor: narod.hr/demokracija.si

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari