Pratite nas

U potrazi za Istinom

Ustaše su se distancirale od fašizma – Sjećanja Ivana Meštrovića

Objavljeno

na

Ivan Meštrović, politički jugoslaven, zapisao je brojne susrete i sjećanja sa istaknutim dužnosnicima i svjetski poznatim ljudima svoga vremena. On sam tvrdi da je događaje zapisivao odmah nakon što su se dogodili, bez namjere da kasnije budu objavljeni.

[ad id=”93788″]

Je li to istina ili nije, i koliko je sve to autentično, teško je i danas reći. S obzirom na njegovu sklonost Jugoslaviji, nesklonost ustašama, s obzirom da je čak bio i zatvoren od strane NDH, i da je njemačku vojnu prisutnost smatrao okupacijom, te uvjeren da je trebao biti likvidiran najprije od Talijana, a zatim od NDH, zanimljivo je vidjeti kada iz te pozicije govori stvari koje idu ustašama u prilog. To je posebno zanimljivo gledajući iz perspektive današnjih rasprava i mitova koji se više od 70 godina nakon raspada NDH i dalje ponavljaju. Citati su iz knjige Ivana Meštrovića „Uspomene na političke ljude i događaje“, 3.izdanje, Matica hrvatska, Zagreb 1993. Ma koliko Meštrović u nekim segmentima djelovao nepouzdano, njegova sjećanja ipak treba uzeti u obzir. Ovdje donosim nekoliko isječaka koji ruše mitove o ustašama kao fašistima ili nacistima. Zapravo, iz ovih citata, i iz ostatka knjige, može se naslutiti koji kaos je vladao prilikom osnutka NDH, i kakvih je sve zločina bilo na svim stranama, pa i na hrvatskoj strani. Podsjećam i da su u to vrijeme komunisti („osnivači“ partizana) bili u savezu sa Hitlerom.

MEŠTROVIĆ I MINISTAR U VLADI NDH MILE BUDAK

Dr. Mile Budak

Dr. Mile Budak

„Došao mi je sutradan prijatelj Jozo Kljaković, ispričavši mi Milinu [Mile Budak, op.] poruku, koji je saznao šta fašisti spremaju, pa da me zaklinje da odmah s njime dođem u Zagreb (…)“ (str.279)

U Zagrebu se Meštrović sastao sa Budakom, koji je rekao:
„Znadem da se Vi ne slažete s ovim što smo uradili, ali se nije moglo drugo. Ja sam Vas pozvao da Vam spasim glavu od fašista jer i Vi ste moju spašavali (…)“ (str.279)

Nakon toga Meštrović bilježi kako je odbio sve ponude da radi u kulturi slobodno i neovisno o režimu i politici NDH, i zatim otvoreno rekao Mili Budaku da su ustaše na krivom putu, i da su oni „talijanska i njemačka igračka“:
M.B. „Pa ne ćete, valjda, reći, da smo mi njemački i talijanski agenti?“
I.M. To nisam rekao, i kako bih mogao, ali se može biti nesvjesno, naime, može ispasti tako. Već taj oblik talijanske okupacije Dalmacije.“
M.B. „To je istina, ali kad je takva situacija. Vidite li kolika su snaga Nijemci, sve pokose gdje stignu, i kosit će dalje, a nas tretiraju kao da smo talijanska sfera. Stiskamo zube, ali nemojte misliti da nas ne boli Dalmacija, koliko i Vas“ – pritom je rekao da on ne zna kolike će biti žrtve u Dalmaciji. – „To će Poglavnik više znati, ili slutiti, jer on je s Mussoliniem paktirao. Sve što sam čuo od njega, jest to, da se Duce prijetio, milu li mu ma…, a da nisu Švabe iza njega, bacili bi mi njega s ovo malo što imamo u more. (str.279)

Nedugo nakon toga susreli su se Budak i Meštrović opet. I tada su, među ostalim, opet dotakli politiku: „Pripovijedao mi je kako je i Pavelić ljut zbog prevelikih Mussolinievih zahtjeva, koje, ako ne prihvati, da se Mussolini zaprijetio da će uzeti sve do Karlovca.
M.B. „Bojim se, da će morati sve prihvatiti, jer što može uraditi?“
I.M. „Neka ne da, ili neka se ubije“.
(…)
„Zatim mi je počeo spuštenim glasom govoriti kako je on samo zato da postoji i da se održi N.D.H., po pomogli tomu Nijemci, Englezi, ili sam crni vrag.:
M.B. „Ja bih sutra pristao da Hrvatska bude Komunistička republika, uz uvjet da je slobodna i nezavisna.“ (str.280,281)

Dakle ne samo da je Budak, Pavelićev ministar, radio vrlo jasnu razliku između ustaša, NDH i fašista, nego su tu razliku očito vidjeli i drugi ljudi toga vremena. Na žalost, obistinila mu se ona želja da im pomogne bilo tko, pa i sam crni vrag… Jer vrag uvijek dolazi po svoje.

IVAN MEŠTROVIĆ I PUKOVNIK TOMISLAV SERTIĆ

185px-Tomislav_Sertić

Tomislav Sertić

Tomislav Sertić je još jedan od Pavelićevih suradnika. Zanimljivo, Meštrović se prisjeća da je Sertić rekao ovo:

T.S.: „Mi nismo ni germanofili, ni italofili, kao ni Vi [misli na Meštrovića, op.], a još manje nacisti ili fašisti. Nas ništa drugo ne vodi nego sloboda Hrvatske, i zato smo spremni da dademo glave. U tome cilju i silom prilika našli smo se s kim se nalazimo. Za taj cilj bi se udružili i sa samim vragom. Zato nam se nemojte zakopčavati, nego nam recite svoje mišljenje; ma kakvo ono bilo, mi ga nećemo uzeti ni s trunkom sumnje, da manje osjećate za Hrvatsku nego mi sami. (str.284)
I.M.: „(…) Nakon svih doživljaja, ja Vas razumijem da hoćete svoju potpunu slobodu, koju vi vidite jedino u svojoj nezavisnoj državi, nu ja Vas pitam hoće li ta država biti uistinu slobodna i nezavisna. Po ovim konturama, koje se ocrtavaju, izgleda da ne će. Vi ste rekli da biste se udružili i s crnim vragom, a zar ne vidite da ste se udružili s dva, a ne samo s jednim? Oni su vas već uhvatili za grlo i sjeli vam na grudi.
T.S.: To i mi osjećamo (…)“

Nakon ovoga Meštrović iznosi svoju viziju po kojoj se Hrvatima crno piše, bez obzira tko pobijedio. Kasnije se Sertić jada kako će ih okupacija Dalmacije stajati glave, a ne mogu ništa učiniti po tom pitanju. Isto tako je Pavelićev suradnik negativan i prema progonu pravoslavaca. (str.284,285)

Međutim ovdje treba spomenuti i kako su početni progoni pravoslavaca kao i Srba, i općenito kaos nakon proglašenja NDH i dolaska Nijemaca i Talijana, relativno brzo smanjeni ili nestali, i kako su komunizam i njegova vojska – partizani – ubrzo postali glavni neprijatelji zajedno s Dražinim četnicima. Na žalost, baš nitko ne spominje progon samih Hrvata, koje su protuhrvatski nahuškani Srbi poduzimali i time doprinosili širenju sukoba. Meštrović u tome vidi interes okupatora za kojeg tvrdi da gura Srbe na Hrvate i Hrvate na Srbe.

IVAN MEŠTROVIĆ I NEPOZNATI USTAŠKI ČASNIK O PAVELIĆU I TALIJANIMA

Tijekom Meštrovićevog boravka u zatvoru, prisjeća se da je bio zatvoren i neki ustaški časnik. Bilježi kako mu je ovaj govorio da nije ni antisemit, ni pristalica njemačke rasističke teorije. Ispričao mu je kako je od početka u ustašama, koliko je radio oko ustanka, i kako je zapravo došlo do sukoba Srba i Hrvata u Lici, kako su Srbi popalili hrvatska sela, poklali cijele obitelji i ostavili leševe razbacane uokolo, i kakva je odmazda uslijedila. No zanimljiv dio događa se upravo kada Talijani ulaze u priču:

„(…) kad najednom dođoše [u Gospić, op.] Talijani da odnesu žito. Ja sam to uskratio, jer da je naše i da ga mi spremamo za sebe. Ovi su otišli, ali kad sutradan dođe ih čitava satnija s nekim pukovnikom na čelu (…) Ja postrojim moju četicu s puškama i viknem Talijanima da odlaze, inače da ćemo ih sve pobiti i, dok imamo puške, da ne ćemo dopustiti da i jedno kilo žita uzmu. Talijani su podvili rep i otišli. Kroz koji dan sam bio pozvan da dođem u Zagreb k Poglavniku. Pavelić mi je rekao da je dobio oštar protest od talijanskog generala, jer da smo mi u Gospiću uperili puške na talijanske vojnike, te da traži da se zapovjednik strogo kazni. Poglavniku sam ispričao što se je i zašto desilo, a on mi je sa smiješkom uzvratio:
Ti si imao pravo, samo ne možemo tako s Talijanima, jer su nam saveznici, bar za sada… Meni je žao, ali ću te morati premjestiti.
Premjestili su me u Karlovac.“

Dalje nastavlja kako je kraj Karlovca bio logor na otvorenom, u kojem je bilo 70-ak žena, navodno supruga ili sestara četnika. Kad je saznao da u Karlovac na dopust dolazi stotinjak ustaša i da se neki od njih spremaju na seksualno zlostavljanje žena, zajendo sa svojim vojnicima je uništio dio ograde i pustio žene neka bježe. Zbog uništavanja ograde logora i puštanja zatvorenika mimo zapovijedi će biti strijeljan, ili oslobođen, ovisno o sudcima. Meštroviću nije bio poznat taj ishod. (str.304,305)

MEŠTROVIĆ I JOSO RUKAVINA

Prisjeća se Meštrović i ustaškog dužnosnika Jose Rukavine:

„(…) sva ova sramota da nam i Nijemci prigovaraju. Eto, to je moje mišljenje. Ima već dva mjeseca što sam htio to reći i Poglavniku, nu ja ne mogu do njega, nego samo Dido [Kvaternik, op.], a ja kao podređeni samo do njega, pa on radi što ga volja. Pitam se, kuda ćemo dalje i dokle ćemo doći ovako. I mene su pod Aleksandrom prebijali i zabijali mi čavle pod nokte. Zbacili smo to sa sebe i vraćali milo za drago, al treba i prestati. Znadem ja da Vi ne odobravate ovo, što smo uradili, al svejedno, niste u srcu izdajica svog naroda. Mi smo ovo napravili i sve ćemo činiti da održimo Nezavisnu Hrvatsku, ili izginuti do posljednjega. Ljuti ste zbog Dalmacije, ja Vas razumijem, i ja sam, al kad nije bilo druge. Glavno je da se održi Hrvatska, pa ćemo mi baciti Talijane u more prije nego se bude itko nadao.“ (str.311)

IVAN MEŠTROVIĆ I EDMUND VESSENMAYER

Ne treba trošiti riječi na objašnjavanje tko je Vessenmayer. Meštrović je s njim imao također zanimljiv razgovor, u kojem Vessenmayer objašnjava da je Hitler svjestan da je Meštrović ideološki protivnik, ali se svejedno divi njegovoj umjetnosti. No posebno je zanimljivo vidjeti pogled jednog od najbližih Hitlerovih suradnika na talijansku okupaciju Dalmacije:

„Vi ste Hrvati ljuti na nj [Pavelića, op.] zbog Dalmacije, i to ja razumijem, ali treba da to progutate, a iza rata, kad se vaša država učvrsti, uvjeren sam da ćete Talijane baciti iz Dalmacije, koja je vaša. Vi ste malen, ali hrabar narod. To ćete moći postići budete li slijedili ljude Pavelićeva kova, a ne Mačekova.“ (str.314)

SUSRET MEŠTROVIĆA I POGLAVNIKA ANTE PAVELIĆA

mestroNakon Meštrovićevog boravka u zatvoru, Pavelić mu se ispričao. Objasnio mu je da je Meštrovićev prijatelj Kljaković na sve strane pričao kako Meštrović oštro osuđuje ovo ili ono, a k tome su i Nijemci uhvatili šifrirani brzojav španjolskog poslanika u NDH, vezan za planove da Meštrović pobjegne u Španjolsku. Nakon toga slijedi zanimljiv dijalog:

A.P. Ja vas razumijem da ste i kao Hrvat i kao Dalmatinac bijesan i žalostan zbog Dalmacije, ali što sam mogao, kad mi je Mussolini zaprijetio da će uzeti sve do Karlovca. Žalostan sam i bijesan i ja, ali sam stiskao zube i pristao u nevolji, samo da zadržimo i sredimo ovo, a onda ćemo baciti Talijane u more. (…) Kad je Mussoliniu izgledalo da se može sporazumjeti sa Srbima, bacio bi me na beton, u samicu. Gonili su me u lancima preko ulica u Napulju i Milanu, a kad mu se činilo da Aleksandar ne će popustiti, stavili bi me u luksuzan stan i tretirali kao gospodina.

Dalje Meštrović piše o Paveliću: „Pričao mi je zatim kako mu je Mussolini prijetio, ako ne pristane na pripojenje Dalmacije Italiji i na talijanskog princa za kralja Hrvatske, da će je on podijeliti s Mađarskom. Pritom me je pitao što je mogao uraditi, pogotovo kad je Hitler cijelo naše područje priznao kao talijansku sferu.“

Na to mu Meštrović odgovara:

I.M. „Ja ne znam, ali niste trebali pristati…“
A.P. „Znadem, jer ste Mili [Budaku, op.] kazali da sam se prije trebao ubiti. Al to nije gledište. Koji puta čovjek počini stvari koje su mu teže od samoubojstva, ali ih počini zbog važnije stvari. Bolja je ikakva, nego nikakva Hrvatska, rekao bi Starčević.“
I.M. „Ali kakva Hrvatska može postojati bez Dalmacije i bez trećine pučanstva, koje se smatra srpskim i koje se trijebi?“
A.P. Ne idem ja za istrebljenjem tobožnjih Srba, nego srbijanske pete kolone, s kojom su nas mislili vječno u podređenom položaju držati, kao u svojoj koloniji. Takvih je dosta poginulo, ali više zato da se drugi uplaše i pobjegnu preko Drine, ili da se smire i postanu lojalni građani. (…)“ (str. 321)

Ubrzo je uslijedio i drugi susret Meštrovića i Pavelića, a ukoliko su Meštrovićevi zapisi točni, jedan detalj nam otkriva kako Poglavnik zapravo nije samostalno diktatorski upravljao državom kako se to smatralo, nego su postojali oni koji su mogli odlučivati umjesto njega:

„Sjedili smo uz njegov pisaći stol u ovom razgovoru, dok ne upade jedan časnik i pristupi k Paveliću, bez pozdrava, a mene samo ispod oka pogleda, te metnu jedan list na stol pred njega, s riječima da to potpiše. Pavelić je uzeo papir, na kojem je bilo ispisano nekoliko imena i, okrenuvši se časniku, upitao:
– Pa zar odmah?
– Da, moraš odmah – uzvrati ovaj.
– Pa nije osam ljudi osam ovnova. Ostavimo ovo do sutra, pa će se vidjeti – govorio je Pavelić, otegnuto i polako.
– Nema razloga da se odgađa – odgovorio je oštro časnik. To je zaključak Glavnog ustaškog stana i Ti treba da ga odmah potpišeš – uzvrati, podmećući mu papir.

Pavelić je uzeo pero i potpisao, a časnik je smotao i turio u džep, te izišao oštrim korakom.
– Evo kako mi ide – reče mi Pavelić, ali nisam razumio da li se to odnosilo na njegov nepotpun autoritet ili na to što je potpisao osam smrtnih osuda.“
(str.322)

ZA KRAJ, VIŠNJA PAVELIĆ U 2015.

Višnja Pavelić sa sestromNekoliko mjeseci prije svoje smrti, Višnja Pavelić, kćer Ante Pavelića, u Madridu je dala intervju Hrvatskom tjedniku. Iako je, u 2015., već potkraj svog života, mogla reći što god je htjela, rekla je baš ovo:

HT: „To su bile tridesete godine, Italija je tada već uvelike bila fašistička zemlja. Kako se to odražavalo na vašu obitelj?“
V.P.: „Moram reći da mi s tim nismo imali nikakve veze. Kad smo mijenjali boravište, ljudi uopće nisu znali naš pravi identitet. Mi s fašizmom nismo imali apsolutno ništa, ni u školi, ni bilo gdje drugdje. Nikad se o tome nije govorilo. Već je bio rat i kod nas se govorilo o bombardiranjima, ali ne o fašizmu.
HT: „Naime, kad se danas u hrvatskoj javnosti govori o ustaštvu, vrlo često se kaže da je to bio profašistički pokret…“
V.P.: „To nema nikakve veze. Za to ne postoji nikakva osnova, ni u ustaškim načelima ni u bilo čemu drugom. Dolazili su prijatelji koji su se zalagali za hrvatsku stvar, ali o fašizmu nikad nije bilo riječi. U školama i u talijanskoj javnosti koristilo se fašističko znakovlje i odore, ali mi nikad nismo imali odore, nego smo uvijek bili u civilu. Ni na koji način nismo bili dio tog pokreta.“

ZAKLJUČAK

Obično se kao argument za fašizam koristi savez s Njemačkom, ili talijanska okupacija Dalmacije, suradnja Pavelića s Mussolinijem itd. Međutim, kako i zdrav razum nalaže, nisu samo fašisti, ili samo nacisti, ili samo komunisti sposobni počiniti zločine. Nema sumnje da su vlasti NDH odgovorne za zločine. Ono oko čega postoji sumnja su okolnosti tih zločina, brojnost tih zločina, i ideološka pozadina. Uporno se pokušava zločine pripisati fašizmu. Međutim za ustaški pokret Ante Pavelića nije baš jednostavno dokazati da je u ideološkom smislu fašistički. Fašizam uključuje cijeli filozofski sustav i svjetonazor koji kod Pavelića i ustaša uglavnom nije postojao. Nije svaki čovjek koji čini neki zločin fašist ili totalitarist.

M.B.

PRETHODNI ČLANAK:
Ustaštvo i sotonizam: ima li razlike? 

(Kamenjar.com)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Sjećanje na Dianu Budisavljević – ideologija i nametnuto kolektivno sjećanje protiv povijesne znanosti

Objavljeno

na

Objavio

Svjedocima smo procesa u kojem se putem medija, kulture i politike nastoji nametnuti određeno kolektivno sjećanje na Dianu Budisavljević, i to nauštrb faktografije, istine i povijesne znanosti. Kako bismo se kao pojedinci i kao društvo mogli oduprijeti tim manipulacijama za početak je potrebno sagledati kronologiju događaja u tom procesu koji još traje,štoviše, koji je u svom punom jeku.

Diana (Obexer) Budisavljević rođena je 1891. u Innsbrucku (Republika Austrija). 1917. udaje se za Julija Budisavljevića s kojim 1919. dolazi u Zagreb. Umrla je 1978. u Innsbrucku.

  1. – 1945. organizirala je i pružala pomoću ratu stradaloj djeci, prije svega kozaračkoj djeci i, kako se navodi u Dnevniku, djeci pravoslavnih majki. Ovo njezino humanitarno djelovanje  nazvano je „Akcija DB”.

U razdoblju od 1945. do 2003. u javnosti se ne spominje, (uglavnom) ne postoji kolektivno sjećanje na Dianu Budisavljević.

Stvaranje kolektivnog sjećanja  kronologija i nekoliko primjera

– 2002. objavljen je pregledni rad Danijele Marjanić „Biografija Diane Budisavljević” (na njemačkom) na hrcak.srce.hr .

– 2002. objavljen je pregledni rad „Dnevnik Diane Budisavljević 1941. – 1945.” na hrcak.srce.hr . Ovdje treba istaknuti kako to nije izvorni tekst dnevnika pisanog na njemačkom, nego (nečiji) prijevod na hrvatski. Ipak, kao autorica je navedena pokojna Diana Budisavljević iako je riječ o prijevodu objavljenom 24 godine nakon njezine smrti.

– 2002. objavljen je pregledni rad „Auszug aus dem Tagebuch: Aktion Diana Budisavljević” (Izvod iz Dnevnika. Akcija D. B.) na hrcak.srce.hr

– 2003. godine objavljena je knjiga „Dnevnik Diane Budisavljević

– 2011. L. Filipović na tportal.hr objavljuje: „ZABORAVLJENA IAKO JE SPASILA 12.000 DJECE; Za našeg Schindlera nema mjesta u udžbenicima povijesti”

– 1. ožujka 2017. austrijski autor Wilhelm Kuehs objavljuje biografski roman „Dianas liste” koji je ubrzano objavljen u srpskom izdanju kao „Dijanina lista”

– 28. lipnja 2017. Jutarnji list objavljuje: „’AKCIJA D.B.’ Europski fond podržao film o ženi koja je spasila 10.000 djece u ustaškom režimu”; iz teksta: „film Akcija D.B. (radnog naslova Dianina lista) redateljice Dane Budisavljević u koprodukciji Hrvatske, Slovenije i Srbije s iznosom od 160.000 eura, kako je izvijestio HAVC.”

– 15. srpnja 2017. Boris Orešić u Globusu piše članak o Diani Budisavljević: „DAMA IZ VISOKOG DRUŠTVA Čudesna priča o zaboravljenoj heroini iz Zagreba”

– 6. listopada 2017. u Sisku je imenovan Park Diane Budisavljević

– 15. svibnja 2018. u Domu Vojske Republike Srbije u Beogradu otvorena izložba “Dijanina deca” posvećena Diani Budisavljević (prenose hrvatski mediji net.hrdanas.hr: „ZAŠTO ZA OVU ŽENU NITKO NIJE ČUO? Srbija ju koristi za propagandu, a Hrvatska ignorira Dianu koja je spašavala djecu iz logora”)

– 23. svibnja 2018. premijerno je prikazan dokumentarni film RTS-a o Diani Budisavljević „Dijanina deca”

–  u studenom 2018. beogradski Odbor za podizanje spomenika donosi odluku o podizanju spomenika Diani Budisavljević do kraja 2019. („Apsurdno je da Beograd diže spomenik heroini, ali ne prihvaća njezina svjedočanstva da je Stepinac pomagao u spašavanju tisuća srpskih mališana”, Davor Iavnković, Večernji list, 25. studenog 2018.)

Dnevnik Diane Budisavljević

– Dnevnik je pisan od listopada 1941. – listopada 1945., uz jedan kratki upis iz veljače 1947.

– 1993. prvi prijedlog da se Dnevnik objavi (iz predgovora)

– Dnevnik je s njemačkog na hrvatski prevela unuka D. B., Silvija Szabo, objavljen je 2003. u nakladi Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac i Hrvatskog državnog arhiva.

Pitanja koja se nameću: Zašto njezin dnevnik nije objavljen u bivšoj Jugoslaviji, između 1945. I 1990.? Zašto se tek u suvremenoj hrvatskoj državi počelo javno govoriti o Dijani Budisavljević i o njezinome dnevniku? I drugo, koja su jamstva da je Dnevnik, odnosno njegov objavljeni prijevod autentičan?

Usporedba: „Dnevnik Diane Budisavljević” i Dnevnik Anne Frank

  1. Dostupnost originalnog dnevnika

– Originalni dnevnik Diane Budisavljević nije dostupan široj javnosti, nema ga na internetu.

– Originalni dnevnik Anne Frank javno je dostupan, i na internetu.

Originalni dnevnik Anne Frank, fotografije s mrežnih stranica

Originalni dnevnik Anne Frank, fotografije s mrežnih stranica

Originalni dnevnik Anne Frank, fotografije s mrežnih stranica

Originalni dnevnik Anne Frank, fotografije s mrežnih stranica

  1. Objava Dnevnika:

– Dnevnik Diane Budisavljević nastao je 1941. – 1945.,

prvi put je kao članak objavljen 2002., 2003. prvi put je objavljena knjiga. Knjiga nije dostupna u knjižarama.

– Dnevnik Anne Frank nastao je 1942. – 1944.,

prvi put je u dijelovima objavljen u nizozemskim novinama „Het Patrool”, kao knjiga je prvi put objavljen 1947., nakon čega su uslijedila mnoga izdanja. Dostupna su u knjižarama.

  1. Autentičnost:

– Dnevnik Diane Budisavljević preveden je od njezine unuke i objavljen 2003. kao knjiga. Međutim, široj javnosti nije dostupan original na njemačkom. Ne postoji javno propitivanje autentičnosti ni dnevnika ni njegova prijevoda, i nije javno dostupna stručna analiza koja bi potvrdila autentičnost dnevnika i ispravnost prijevoda.

– Dnevnik Anne Frank javno je dostupan u svome izvornom obliku, te u raznim prijevodima.

Istražena je njegova autentičnost. Uz to je 1978., u sklopu sudske parnice o autentičnosti dnevnika, obavljena i forenzička istraga od strane njemačkog Saveznog Odjela za Kriminal i dokazano je kako i papir i tinta sežu iz vremena nastajanja, prije 1950.

Film RTS-a: „Dijanina deca”

Film „Dijanina deca” iz 2018. snimljen je u koprodukciji Radiotelevizije Republike Srbije i tamošnjeg „Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja” i emitiran je, među ostalim, na  Radioteleviziji Republike Srbije.

Iako bi, sudeći po njegovu naslovu, ovaj film trebao govoriti prije svega o humanitarnom djelovanju Diane Budisavljević, velika je pozornost posvećena vrjednovanju tadašnje hrvatske države.

Nekoliko je netočnih i krivotvorenih povijesnih podataka zbog kojih se film može promatrati kao propagandni film u svrhu falsificiranja povijesti.

Evo nekoliko primjera – kadrovi iz filma uz engleski prijevod (titlovi):

Kao što vidimo, navodi se kako su za vrijeme NDH Hrvatskoj pripadali teritoriji koji danas nisu sastavni dio hrvatske države. Uz Bosnu i Hercegovinu navodi se i Srijem. Riječ je o potpuno netočnoj informaciji. Sastavni dio hrvatskog teritorija današnje hrvatske države je i Srijem (Vukovarsko-srijemska županija).

Pogledajte ovaj primjer:

Ovdje nije samo riječ o netočnoj informaciji nego i o grubom falsificiranju povijesti u svrhu širenja ideologije. Navedeni podatak da je u NDH navodno „zaklano 750.000 nevinih i razoružanih Srba” pobijen je ne samo raznim znanstvenim istraživanjima o ratnom stradanju, nego i pukim uvidom u popise stanovništva.

(doc. dr. sc. Prof. Vlatka Vukelić, „Djelovanje sisačkog ‘Sokolskog društva’ od 1929. do 1941”;
doc. dr. sc. Stjepan Šterc, članak o popisu stanovništva;
https://www.bib.irb.hr/570290
https://narod.hr/hrvatska/stjepan-sterc-o-bleiburgu-i-kriznim-putevima-popis-stanovnistva-1948-pokazuje-gubitke-od-639-000-osoba ).

Ideologija

S obzirom na to da je film „Dijanina deca” snimljen u koprodukciji Radiotelevizije Republike Srbije i tamošnjeg „Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja”, te da je emitiran u programu javne televizije Republike Srbije RTS, može se zaključiti kako tamošnja službena politika zauzima (vanjsko)političke i u širom kontekstu društvene stavove temeljene, među ostalim, i na u filmu navedenim povijesnim falsifikatima i ideološkim propagandama.

S obzirom na tu spoznaju problematičan nije samo spomenuti film, nego i 2017. najavljeni film naslova „Akcija DB” koji se uskoro treba premijerno emitirati u Hrvatskoj, a koji je snimljen u koprodukciji Hrvatske i Republike Srbije, i Republike Slovenije.

Povijesna znanost

U Sisku je u prosincu 2018. održan znanstveni skup „Zbrinjavanje kozaračke djece i dječje prihvatilište u Sisku 1942. – 1943.“ na kojem su izneseni mnogi rezultati znanstvenog istraživanja koja potvrđuju veliku,čak i presudnu ulogu blaženog kardinala Alojzija Stepinca u zbrinjavanju i pomoći kozaračke i ostale djece stradale u ratu. Tu je činjenicu, prema zasad neprovjerenom prijevodu njezina dnevnika, potvrdila i sama Diana Budisavljević.

Međutim, iz ideoloških i propagandnih razloga ova se istina umanjuje, nerijetko i prešućuje. Imamo li u vidu kako Srpska pravoslavna crkva, koja kroz povijest, pa tako i danas, uvelike utječe na politički, društveni i kulturni život Republike Srbije, propagandno djeluje protiv beatifikacije blaženog kardinala Alojzija Stepinca, za očekivati je da će se na svim relevantnim razinama politike, društva i kulture Republike Srbije takvo djelovanje i nastaviti.

Znanstvena istraživanja predstavljena u Sisku koncem 2018. godine također su potvrdila kako u Sisku za vrijeme II Svjetskog rata nije bilo koncentracijskog logora, a kamoli logora za djecu.

Netočna informacija o postojanju logora u Sisku iz ideoloških je razloga do te mjere propagandno proširena da su je čak i vijećnici Grada Siska 2017., predlažući imenovanje Parka Diane Budisavljević, u prijedlogu eksplicite naveli: „…humanitarki koja je predvodila spašavanje srpske djece iz sisačkog logora 1942. i 1943. godine”.http://www.sisak.info/park-diane-budisavljevic-ulica-stjepana-grgca-trg-120-brigade-i-perivoj-tee-bencic-rimay/

Upravo su iz tog razloga mnogi vijećnici glasovali ‘suzdržano’, i upravo je iz tog razloga jedna vijećnica glasovala ‘protiv’ prijedloga. Nisu bili protiv imenovanja trga imenom ove humanitarke, već su bili upoznati s povijesnom činjenicom o nepostojanju logora u Sisku. Glasovali su ‘suzdržano’ i ‘protiv’ jer je obrazloženje bilo temeljeno na povijesnoj, ideološkoj i propagandnoj laži:

„Imenovanje nekoga parka po toj humanitarci nije ni najmanje sporno te je i poželjno, pogotovo u Sisku, međutim akt kojim je objašnjeno imenovanje donosi ključnu neistinu. U njemu je navedeno kako je u Sisku tijekom Drugoga svjetskoga rata postojao »koncentracijski logor za djecu«, što je apsolutna laž.” https://www.glas-koncila.hr/povjesnicarka-dr-vlatka-vukelic-razotkriva-laz-o-djecjem-koncentracijskom-logoru-u-sisku-generacije-koje-dolaze-trazit-ce-pocinitelje-zlocina-nad-svojima/

Zaključak

Iz svega navedenoga razvidno je kako kolektivno sjećanje na Dianu Budisavljević do 2003. gotovo nije postojalo.

Također se može zaključiti kako su lik i djelo Diane Budisavljević od početka 21. stoljeća počeli postajati dijelom kolektivnog sjećanja, ali uglavnom na temelju selektivnih i nedovoljno provjerenih informacija, te ideologiziranom propagandom.

Velika je oskudica relevantnih, znanstvenih, povijesnih istraživanja što otvara vrata ideologiziranju ove teme i širenju nepotpunih, iskrivljenih, propagandnih, pa i netočnih povijesnih podataka.

Sve dok se ne objavi znanstvena ekspertiza o autentičnosti dnevnika Diane Budisavljević i dok se ne naprave znanstvena istraživanja o njezinom djelovanju, sva tumačenja njezinog rada i djelovanja treba promatrati u duhu prosrpske i protuhrvatske propagande.

Građanska inicijativa Ivo Pilar

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Zašto su se partizani s najvećom mržnjom oborili na svećenike Hrvatske pravoslavne ckrve?

Objavljeno

na

Objavio

Osim sa katoličkim svećenstvom, partizani su se još brutalije ‘obračunali’ sa svećenstvom Hrvatske pravoslavne crkve, te ih pobili sve koje su mogli. Na drugoj strani, svećenici i pripadnici Srpske pravoslavne crkve, Bogu hvala, u Hrvatskoj gotovo da nisu doživjeli nikakvo nasilje od strane novih komunističkih vlasti.

Što je razlog tome i zašto su se partizani s najvećom mržnjom oborili na svećenike Hrvatske pravoslavne ckrve?

Već ulaskom partizana u Zagreb u svibnju 1945., počeo je obračuna boljševika sa svećenicima Hrvatske pravoslavne crkve, koji je kulminaciju dosegao u lipnju mjesecu iste godine. Gotovo svi svećenici Hrvatske pravoslavne crkve su ubijeni.

Kada je 2018. godine u Bujici gostovao arhiepiskop Hrvatske pravoslavne crkve Aleksandar, to je izazvalo veliku pažnju javnosti. Razlog više je i u tome što se 16.647 Hrvata vjerski izjašnjava kao pravoslavci, a nemaju svoje crkve.

Gost Bujice , arhiepiskop Aleksandar, podsjetio je i da su svi čelnici Hrvatske pravoslavne crkve 1945. brutalno likvidirani: “Komunistička partija neprijateljima ih je proglasila još ’42. godine! Ubrzo nakon ulaska partizana u Zagreb, episkop Germogen i drugi čelnici HPC-a kao i većina svećenika ubijeni su pod optužbom da su razbijali jedinstvo srpskog roda! Zagrebačkom muftiji Ismetu Muftiću čak su odrezali jezik pa su ga javno objesili, ubijani su i mnogi drugi svećenici – najviše katolički. Samo Srpska pravoslavna crkva nikada nije osuđena!”.

Hrvatska pravoslavna crkva – kako je nastala?

Od sredine 19. stoljeća pravoslavno svećenstvo u Hrvatskoj dobiva veliku potporu iz Beograda. Tamo izlazi velik broj knjiga „za narod i školu“ koje uvjeravaju čitatelje da su Slavonija, Srijem, Dalmacija, Lika i drugi dijelovi Hrvatske „srpske zemlje“. Jedan od autora onoga doba bio je u Hrvatskoj malo poznati, ali vrlo značajni velikosrpski ideolog Petar M. Niketić, autor knjige „Srpski svet u reči i slici“. On navodi da u srpskim zemljama živi oko 11 milijuna stanovnika i pored Srba, piše Niketić, tamo žive „Turci, Arnauti, Cincari, Vlasi, Mađari, Talijani i Cigani“. Hrvati prema njemu ne postoje u Trojednoj Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Niketić tvrdi i da „svi govore čistim srpskim jezikom“.

Dr. Eugen Kvaternik, koji je dobro upoznat sa srpskom promidžbom među pravoslavnim pučanstvom u Hrvatskoj, 3. prosinca 1861. godine predlaže banu Šokčeviću osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve.

Hrvatska pravoslavna crkva je formirana godinu dana nakon formiranja Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Osnovana je zakonskom odredbom poglavnika Ante Pavelića 6. lipnja 1942. temeljem zakonske odredbe o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi od 3. travnja 1942., objavljene u Narodnim novinama br. 77 od 7. travnja 1942. godine.

Kada je osnovana Hrvatska pravoslavna crkva, izbor njezina poglavara, s potrebnima hijerarhijskim častima te duhovnima i moralnim odlikama, postao je jednim od glavnih pitanja. Nakon konzultiranja i suglasnosti viših pravoslavnih dostojanstvenika, izbor je pao na Grigorija Ivanoviča Maksimova, kojemu se on i odazvao. Pritom je njegovo rusko podrijetlo nedvojbeno bilo izrazom političkog kompromisa. U stvaranju Hrvatske pravoslavne crkve kontaktirane su i ostale pravoslavne crkve te Patrijaršija u Carigradu. Po Ustavu HPC-a (broj: CLXIV-1386-Z-1942.) od 5. lipnja 1942. godine, poglavar je trebao biti patrijarh, postavljen i posvećen u sporazumu s vaseljenskim patrijarhom u Carigradu, a vodstvo Srpske pravoslavne crkve bilo je suglasno s izborom Maksimova, ali se protivilo njegovu imenovanju patrijarhom.

Vladika Germogen uspio je okupiti pravoslavno svećenstvo. Za kratko vrijeme 80 osoba u crkvenoj službi prišlo je Crkvi, koja je u tom trenutku imala 55 stalnih i 19 privremenih općina.

Hrvatska pravoslavna crkva dobila je priznanje od Bugarske pravoslavne crkve i Rumunjske pravoslavne crkve, s kojima potpisuje ugovore o suradnji.

Dne 27. srpnja 1942. mitropolit Germogen preko Ministarstva vanjskih poslova NDH  je dobio iz Carigrada kanonsko priznanje od Carigradskog patrijarha Veniamina.

CK KPH arbitrira u vjerskim pitanjima protiv HPC-a!

Premda su se komunisti izjašnjavali ateistima i mrziteljima religije, osobito kršćanstva, odmah su se oglasili o pitanju Hrvatske Pravoslavne crkve. Oglašava se Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske iz 1942. tijelo koje je ateističko, a sada posreduje dopisom: „Hrvatska pravoslavna crkva je prijevara, a svećenici koji su je priznali su izdajice”.

Ova odluka postaje smjernica za odnos partizana i komunista prema HPC.

Stvaranje Hrvatske pravoslavne crkve bio je dio nove politike prema Srbima nakon početnih ustaških represija i progona, s ciljem da se oslabi njihov otpor prema NDH. Pomak u vjerskoj toleranciji razvidan je u tome što su bile upriličene i procesije za vjerske blagdane pravoslavnih vjernika na Jelačićevom trgu, a u službene vjerske blagdane u NDH su bili uvršteni i pravoslavni blagdani.

Svjedoci tih zbivanja iznose razne ocjene o značaju osnivanja HPC: je li “omela” daljnje proganjanje pravoslavaca ili nije imala bitnog utjecaja. Pravoslavci ipak nisu bili izjednačeni u pravima i dužnostima s ostalim građanima NDH, a progoni su nastavljeni. (Mužić, Hrvatska politika i jugoslavenska ideja, str. 52-54.).

Dolazak partizana – patrijarh Germogen i svi svećenici poubijani

Ulaskom partizana u Zagreb i uspostavom nove vlasti 9. svibnja 1945., HPC je faktički prestala djelovati, a patriarh Germogen je bio uhićen i pritvoren. Istraga nije trajala dugo, jer je već 29. lipnja 1945. održano prvo (i zadnje) suđenje pred Vojnim sudom Komande grada Zagreba pod predsjedanjem kapetana Vlade Ranogajca, čije ime u Zagrebu i dan danas nosi jedna ulica.

Tada se sudilo na temelju Uredbe o vojnim sudovima, jer novi kazneni zakonik još nije postojao. Patrijarh Germogen je bio proglašen krivim jer „je primio položaj, ime i naslov mеtropolita zagrebačkog i patrijarha tzv. Hrvatske pravoslavne crkve, kako bi se razbilo jedinstvo srpskog naroda u Hrvatskoj”.

Već sama činjenica da Vojni sud sudi tzv. “otpadnicima“ jedne Crkve, koji ostajući u istoj vjeroispovijesti stvaraju drugu crkvenu organizaciju, pokazuje svu apsurdnost komunističkog pravnog sustava.

 

Popis dijela ubijenih svećenika u Zagrebu:

  1. Patrijarh Germogen Maksimov
  2. Sarajevski episkop Spiridon Mifka
  3. Protojerej Evgenij Jaržemskij
  4. Protojerej Aleksandar Volkovskij
  5. Protojerej Vasilij (Vaso) Šurlan
  6. Protojerej Serafim Kupčevskij
  7. Protojerej Anatolij Paradiev
  8. Protojerej Cvetin Čović
  9. Protojerej Risto Babunović
  10. iguman Miron Federer
  11. jerej Joco Cvijanović
  12. jerej Vasilij Jurčenko
  13. jerej Pavel Kozarski
  14. jerej Dmitrij Mrihin
  15. jerej Sevastijan Perić
  16. jeromonah Amvrosij Veselinović
  17. jeromonah Rafail Stanivuković
  18. jeromonah Vlasmin Pavlovskij
  19. jeromonah Venjamin Radosavljić
  20. jeromonah Mihail Milogradskij
  21. jeromonah Dimitrij
  22. jeromonah Ivan Mračkovski
  23. jeromonah Evgenij Pogorečkij
  24. jeromonah Petar Popov
  25. jeromonah Bogdan Popović
  26. jeromonah Nikolaj Semčenko
  27. jeromonah Petar Stefanović
  28. jeromonah Sergij Selivanovskij
  29. jeromonah Ljubomir Svrtilić
  30. jeromonah Emilijan Šimatović
  31. arhiđakon Aleksej Borisov

Ne postoji sačuvani vjerodostojni izvor s popisom imena svih ubijenih svećenika Hrvatske pravoslavne ckrve,

Jedno je sigurno – svi do kojih su partizani stigli i zarobili su  -ubijeni.

Dana 16. studenoga 2007. godine na zagrebačkom groblju Miroševcu blagoslovljen je po pravoslavnom obredu kenotaf (jer se ni danas ne zna gdje su pokojnici pokopani) ubijenim pripadnicima HPC; još od 1994. ga je godine pokušavao postaviti potomak jednog od smaknutih, Serafima Kupčevskog.

Pri tome je u Hrvatskoj nailazio na velike otpore.

Na drugoj strani, partizani se nisu obračunavali sa svećenicima i vjernicima Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj (hvala Bogu za to), što indicira da su mete partizanske odmazde bile birane po etničkom ključu – trebali su biti ubijeni jer su nosile hrvatsko ime, a ne zato što su bili pravoslavne vjere.

A možda je dodatni razlog bio i kršćanski pomirljivi duh mitropilita Germogena koji se na dirljiv način obratio pravoslavnoj pastvi na Uskrs 1945. godine. Posljednje obraćanje mitropolita Germogena pastvi je bila uskršnja poslanica, u kojoj je on kao i ranije upozoravao o opasnosti koja prijeti svijetu od bezbožnog komunizma:

Čuvajte se, deco moja duhovna onih, koji vam se u svećeničkoj odeždi obraćaju umjesto s krstom – s krvavim nožem i oružjem u rukama, jer oni ne ratuju za Hrista već za nečastivog, oni se trude da vas sablazne i otruju duše vaše! Čuvajte se svih onih koji govore o slobodi pod crvenom zvezdom, jer tamo slobode nema, tamo je samo patnja i nesreća. U njihovom privremenom carstvu vlada samo jedna sloboda – huljenje na Boga Svedržitelja, Njegovog Uskrslog Sina i Duha Svetoga. Sa kršćanskom ljubavlju i bratskim praštanjem, voljena naša braćo i duhovna deco, međusobno čestitajmo Uskršnjim pozdravom – Hristos Voskrese!“

Prema nekim podacima, pred napuštanje Zagreba, poglavnik NDH Ante Pavelić je ponudio mitropolitu Germogenu (zajedno sa klerom HPC-a) otputovati s njim u Austriju, ali on je odbio, kao i cjelokupno zagrebačko pravoslavno svećeništvo. Po riječima Šardt-Kupčevskog, Germogen je izjavio: „Nas je ovdje malo, ….., savjest nam je mirna. U ovim tužnim vremenima sačuvali smo pravoslavlje od propadanja. Spremni smo …. odgovarati za sva svoja delovanja za vrijeme našeg služenja.“

Germogen je uhićen od jugoslavenskih partizana 8. svibnja, zajedno s protođakonom Aleksijem Borisovim. Prema sjećanjima svjedoka,  85-godišnjeg starca su psihički i fizički zlostavljali, vodeći ga razodjevenog po ulicama Zagreba.

Toliko o plemenitosti komunista i njihovoj plemenitoj borbi.

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari