Pratite nas

Komentar

Ustašitis

Objavljeno

na

Što li je, pitate se, pod tim naslovom smislio? Da to odmah raščistimo. Ništa nisam smislio. Samo sam gledao i slušao te ponešto od onoga što sam vidio i čuo u kratkim crtama pribilježio. Što se naslova tiče, ne znam jesam li taj medi-cinizam sâm skovao, kao Jelena Lovrić svoj „ustašluk“, ili sam i tu leksičku rugobu negdje pokupio.

Bilo ovako ili onako, „ustašitis“ mi se učinio prihvatljivim jer nema otajstvenih prizvuka. Značenje mu je otprve posve razvidno: akutna upala onoga što označuje korijen riječi „ustaš-“. Usp. appendicitis – upala appendixa (slijepoga crijeva).

A što znači „ustaša“? Ovisi o tomu s koje se strane gleda. Korjenito je značenje te riječi  „pobunjenik“, „ustanik“. Za diktature jugoslavenskoga kralja Aleksandra I. pod tim je imenom njegov politički osuđenik na smrt dr. Ante Pavelić 30-ih godina XX. stoljeća osnovao „hrvatsku revolucionarnu organizaciju“, koja je sebi postavila dva cilja: razbiti Jugoslaviju i uspostaviti hrvatsku državu. „Ustaša“ od tada označuje i pripadnika ustaškoga pokreta. Poslije će se, u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (1941. – 1945.), tako nazivati i dragovoljački pripadnik Ustaške vojnice. To je golo značenje riječi „ustaša“.

S propašću Nezavisne Države Hrvatske i uspostavom komunističke Jugoslavije riječi „ustaša“, „ustašica“ „ustaštvo“ dobivaju, u skladu s ideologemom „bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti“ novo vrijednosno ruho. Ustaše i ustašice postaju neprijatelji kao takvi, a ustaštvo apsolutno zlo, pa ih odmah nakon vojnoga poraza masovno ubija jugoslavenska vojska, a zatim gotovo pola stoljeća progoni i zatire Titova tajna politička policija. Razumljivo – bili su im razbili Jugoslaviju!

Kako se taj teror mogao tako dugo održati? Hranili su ga Hladni rat, komunističke totalitarne tehnike vladanja i crno-bijela politička promidžba.

Neprijatelja su komunistički jugani temeljito onečovječivali kako bi ga mogli bezobzirno likvidirati. Ustaše nisu izrijekom optuživali zbog uspostave hrvatske države, nego više zbog fašizma iako se dobro znalo da je ono bilo daleko od fašizma ili, kako posprdno reče Denis Kuljiš, dalje nego „klape od opere“. Ali to znanje agitpropovcima nije smetalo. Ponekad su ustaštvo prikazivali i kao nacionalni socijalizam. Pri tomu im nije smetala bjelodana činjenica da je od nacizma ustaštvo bilo još dalje od nego od fašizma.

Nešto se od te agitpropovske podlosti sačuvalo do dana današnjega u crtanju Wehrmachtovih svastika („kukastih križeva“) na javnim mjestima u Lijepoj Našoj. To se radi konspirativno, u okrilju noći, pa se, kada svane dan, kriči po tuzemstvu i inozemstvu o tobožnjoj fašizaciji Republike Hrvatske. Tko to radi? Tko radi noću, to javnost ne zna. A danji se pregaoci ne skrivaju. Tu su prije svega manjinski narodni zastupnici u Hrvatskomu [državnom] saboru koji su potpisali znamenitu deklaraciju Milorada Pupovca o hrvatskomu etnocentrizmu i fašizmu, zatim različni inozemni aktivisti, pa oni što viču „No pasarάn!“, oni što su u pokliku „Za dom spremni!“ prepoznali fašizam i ustaštvo, a pripomažu i oni koji miču spomen-ploče hrvatskim braniteljima iz Domovinskoga rata. Svi oni vide posvuda ustaštvo! A vidovitiji, oni poput Jugoslavova oca, liberalno traže da se opet uvede – verbalni delikt!

To, dakako, silno razjaruje one oligofrene legije što danonoćno psuju po tako zvanim društvenim mrežama. Gledajući sramotni boj ludih žaba i miševa, ne znam koji je vrag taj ustašitis. Je li to zarazno? I kako se moglo dogoditi  da se ustaštvo tako upali svuda okolo – u ustaškim neprijateljima! A u Republici Hrvatskoj nigdje ustaša. Na ustaše podsjeća samo – kuna! Pa bi zapravo ustašama, manjim ili većim, bilo opravdano nazivati samo one Hrvate (i Srbe!) koji su uspjeli skupiti manju ili veću, ali svakako znatnu hrpu kuna.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Umjesto veličanstvene pobjede nad Osmanlijama, slavi se ‘događaj’ koji se nije niti dogodio

Objavljeno

na

Objavio

Već godinama ukazujemo na nepravdu kojom je okaljan 22. lipnja u Sisku. Umjesto veličanstvenog obilježavanja pobjede koju je izvojevala združena kršćanska vojska nad Osmanlijama 1593. na spomenuti datum i time postavila granice suvremene Europe kakvu danas poznajemo, hrvatski političari degradiraju ovaj povijesno dokazan događaj i veličaju “događaj” koji se nije niti dogodio na ovaj datum, kazala je doc dr.sc. Vlatka Vukelić.

Još gore, manifestaciju održavaju na području masovne grobnice u kojoj su posmrtni ostaci 6000 komunističkih neistomišljenika koji su mučki ubijeni na području šume Brezovice krajem Drugog svjetskog rata.

Toga je datuma 1941. godine navodno u šumi Brezovica kod Siska osnovan Prvi (sisački) partizanski odred. Nova generacija hrvatskih povjesničara, neopterećena prošlošću, mnogo manje indoktrinirana, ovaj događaj stavlja pod veliki upitnik. Smatraju kako se radilo o skupini članova lokalne partijske organizacije koja je u strahu pred viješću da je Njemačka prekršila pakt o nenapadanju i prijateljstvu sa Sovjetskim Savezom pobjegla u šumu.

Ukazuju na to da je cijeli događaj bio POVIJESNO NEBITAN, jer u istraživanju ovog događajnog fenomena imamo veći broj suprotnih povijesnih podataka. Nejasno je koji se to događaj 22. lipnja svake godine obilježava u šumi Brezovica kao državni praznik.

Ono što bi se moglo koliko-toliko nazvati partizanskim odredom od dvadesetak ljudi, formirano je doista u šumi Brezovici, ali sredinom kolovoza i Capo im nije bio zapovjednik. Mjesec dana su izvodili neke sabotaže, pa i ubojstva neizvježbanih i slabo naoružanih ljudi, a onda su se u drugoj polovici rujna, bježeći od Hrvatske vojske, pokušali pridružiti – četnicima koji su ih otjerali, kazala je Vukelić.

22. lipnja 1593. – Slavna pobjeda Hrvata nad Turcima kod Siska

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Marijan Knezović: Bilo bi super imati više događaja koji će podsjetit Hrvate da nisu inferiorni nikome

Objavljeno

na

Objavio

Treba svjetska i europska igrat svako dvije godine.

Odjednom se promijeni društvena klima, čuje se hrvatska glazba i vide se zastave, potrošnja poraste, ljudi razgovaraju međusobno, djevojke se sređuju i hodaju po gradu, djeca igraju nogometa po ulici, na svakom radiju i televiziji neka nagradna igra, dežurni jugonostalgičari povuku se u mišje rupe, o Hrvatskoj se priča u cijelom svijetu pa nam dolaze i turisti i redatelji, ali najvažnije od svega, bilo bi super imati više događaja koji će podsjetit Hrvate da nisu inferiorni nikome i da možemo biti bolji i od onih najvećih, kako u sportu – tako i u obrazovanju, gospodarstvu, inovacijama; ma koliko nas naslovnice mnogih medija uvjeravale kako u Hrvatskoj nema perspektive i kako je sve otišlo u nepovrat, pogotovo za mladog čovjeka.

Siguran sam da je sinoć nakon utakmice više mladih u Stuttgartu nostalgično razmišljalo o povratku u Hrvatsku nego što ih je u Hrvatskoj razmišljalo o odlasku u Stuttgart.

A takve se stvari događaju onda kada oni koji nas predstavljaju, u ovom slučaju nogometaši, rade nešto ulažući najvrijedniju monetu – svoje srce.

To je najbrži lijek za društvo sa sve manje strasti i srčanosti, a kad gledamo onakve predstave reprezentacije u zemlji s ovakvom društvenom klimom, gledamo i liječnike svijesti i velike motivatore, pa tek onda nogometaše. I to je jedan od razloga zašto nogomet nikad nije bio samo igra.

Marijan Knezović

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori