Pratite nas

“ustaško” zlato

Objavljeno

na

Ovih dana se opet raspisalo o takozvanom “ustaškom” zlatu. Svjetskoj promidžbi protiv Hrvatske preko pola stoljeća je glavni izvor bio Jasenovac. Kada su se podobro ispucali, svoje vreće pune LAŽI ispraznili, milijunske žrtve Jasenovca spale samo na dvije tisuće i nešto, najviše žrtve bolesti i tifusa, sada su se dojali takozvanog “ustaškog” zlata.
[dropcap]B[/dropcap]ilo kako mu drago, nije više u pitanju ni Poglavnik, ni Ustaše, ni Ustaški Pokret, ni Jasenovac niti nikada postojeće zlato Ukrajinaca, Srba ili nekih drugih bezimenih osoba. Svima je poznato da je Milan Basta, jugoslavenski partizan/generalpukovnik i zapovjednik 51 vojvođanske divizije, koji je u svom pohodu i sa svojom divizijon i partizanima prema Bleiburgu u svibnju 1945 godine, pregovarač sa Danijelom Crljenom i generalom Ivom Herenčićem o predaji hrvatske vojske Saveznicima 15 svibnja iste godine, napisao knjigu RAT POSLIJE RATA. U toj knjigi on pise kako su partizani kod Celja zarobili konvoj hrvatskih vagona punih državnog arhiva i ŠEST VAGONA ZLATA. Također o tome izvješćuje svog vrhovnog komandanta (hrvatski zapovjednika) druga maršala Tita i general Kosta Nađ u svojem izvještaju od 23-24 svibnja 1945. Vidi Hrvatska i Ustaštvo, antifašističko/partizanski zločini 1944-1946.
Sve u sveme, zahvaljujući upravo Poglavniku, Ustašama, NDH, pa i tom nepostojećem zlatu ako hoćete, da međunarodni činbenici sustavno govore o Hrvatima i Hrvatskoj, pa makar i u crnoj boji, što se svakako mora povezati sa onom Poglavnikovom izjavom Hrvatima grada Chicaga kada su mu pisali u Torino 1935. godine kada je bio u zatvoru poslije atentata na srpskog kralja Aleksandra u Marseille-u 9 listopada 1934 godine, da američki tisak jako loše i nepovoljno piše o Hrvatima, našto je Poglavnik odgovorio, nekako ovako, nemam pri ruci izvornu izjavu: “Draga braćo Hrvati, neka oni govore o nama što god ih je volja i što god hoće, neka kažu da smo crnji i od vraga, ali neka kažu da smo Hrvati. Do sada smo bili Austrougarci i mnogi ste došli u tu zemlju sa putnicom tuđinca. Ako Bog dadne ubrzo ćete moći putovati sa našom hrvatskom putnicom NDH”.
Na sve ovo se nema šta baš nadodati. Osobno sam nosio tuđinske isprave. Kada sam postao građanin Amerike u rujnu 1978. godine, iako sam točno, propisno i po svim uputama ispunio svaki obrazac na papirima za državljanstvo, svugdje sam stavio Hrvat, Hrvatska, govorni jezik hrvatski itd. Službujići u uredu za naturaliziranje su sve prekrižili i stavili najomrženije i ogavnije ime koje Hrvata može naljutiti do ludila, a to je bilo Yugoslav. Kada sam to vidio i kako sam stajao u prvom redu, na zahtijev federalnog sudca Richard Smith da svi nazočni, bilo nas je preko četeri (400) stotine, stavimo desnu ruku na srce u znak prisege i vjernosti Ameriki i njenom USTAVU. Kako je na mojim papirima pisalo to ogavno ime Yugoslav, ja nisam htio staviti moju desnu ruku na srce, već sam obje ruke obisio niz tijelo.
Kako sam po abecednom redosljedu bio u prvom redi i to peti odmah iza slova “A”, naravno da je federalni sudac to vidio i uočio. Čim je ceremonija završila, pred svima me je sudac upitao: “Da zašto ja nisam htio položiti prisegu”, našto sam odgovorio da nisam htio, jer ja nisam Yugoslav nego sam Hrvat. Istini za volju ovo mogu službeno dokazati, jer sam sve papire sačuvao. Sudac se je počeo isterično na mene derati, govoreći da li ja znam gdje se ja nalazim i gdje ja stojim. Ja sam mu mirno hladno rekao da se nalazim u jednoj velikoj dvorani i da stojim nas zemlji. Tada je sudac prekinuo svaki razgovor s mnom, a od mene uzeo moje papire koje sam držao u ruci i rekao mi da ga slijedim u njegov ured, što sam i učinio.
U uredu sa svojom tajnicom je bio jako uljudan. Pregledao je sve papire koje sam ja prethodno ispunjao za primiti američko državljanstvo, nigdje nije pisalo to za svakog Hrvata i Hrvaticu uvrijedljivo ime Yugoslav. Sada je sudac Richard Smith bio potpuno zbunjen. Shvatio je ozbiljnost situacije i meni rekao: Sve što je u mojoj nadležnosti ću učiniti, a to je da ću vam staviti na svjedočanstvo za državljanstvo da ste Hrvat, a na putnicu vam ne mogu staviti. To je u nadležnosti ministarstva unutarnjih poslova SAD. Ako želiti da vam na putnici bude pisalo Hrvat, moraćete imati odvjetnika koji će vam to sve srediti. Tako sam i postupio. Uzeo sam Odvjetnika Williams Worsatz iz San Mateo, Californija, južno od San Francisca. Trajalo je nekoliko mjeseci; koštalo me 28 tisuća dollara; odvjetnik nije uspio da se stavi u putnicu CROAT i CROATIA, ali nije ni Yugoslav. Na mojoj putnici je pisalo da sam ja narodnosti SOVIĆANAC, rođen u Sovićima, i svi obrazci ispunjeni imenom mojeg sela gdje sam se rodio SOVIĆI. To je tako trajalo sve dok naša draga Hrvatska nije ponovno OBNOVLJENA 1991 godine.
Od toga dana led je bio probijen. Ja sam to stavio u nekoliko hrvatskih iseljeničkih novina. Hrvatice i Hrvati s nacionalim hrvatskim osjećajima su se požurili da promijenu i zamijenu omrženo ime Yugoslav i da na njihovim putnim ispravama piše častno i pošteno ime Hrvat i Hrvatska. Tako se je u ona vremena “hladnog” rata borilo za oslobođenje Hrvatske. I mnogi smo sretni što smo na taj način, iz velike udaljenosti i iz zemalja u kojima smo živjeli a koje nas nisu priznavale, bili sudionici u borbi za oslobođenje naše Hrvatske i tako postali sastavni dio Branitelja Domovinskog rata 1991-1995.
Sud odbio tužbu preživjelih iz holokausta u NDH protiv Vatikanske banke
Američki prizivni sud u utorak je odbio tužbu preživjelih u holokaustu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) u kojoj tvrde da je Vatikanska banka prihvatila milijune dolara ukradene židovske i druge imovine kako bi osigurala bijeg nacističkih saveznika nakon završetka Drugoga svjetskog rata.

Prizivni sud u San Franciscu potvrdio je odluku nižega suda po kojoj Vatikanska banka uživa imunitet protiv takvih tužbi po Zakonu oimunitetu stranih država iz 1976., koji općenito štiti strane zemlje od procesuiranja na američkim sudovima.

Preživjeli u holokaustu iz Hrvatske, Ukrajine i bivše Jugoslavije podnijeli su tužbu protiv Vatikanske banke 1999. navodeći da je pohranila i ‘oprala’ oduzetu imovinu tisuća Židova, Srba i Roma koji su ubijeni ili zatočeni od tadašnjega pronacističkog ustaškog režima u Hrvatskoj, navodi u izvješću američka agencija Associated Press.

U tužbi su tražili utvrđivanje odgovornosti Vatikana, te naknadu štete.

Sud nije odlučivao o meritumu tužbe, nego je u odluci ustvrdio da je Vatikanska banka, službeno poznata kao Institut za religijski rad (IOR), suvereni entitet koji potpada pod zaštitu zakona o imunitetu stranih država te da zato američki sudovi nemaju jurisdikciju.

I samom je papi zajamčena takva zaštita na sudovima u SAD-u u predmetima vezanim uz seksualne zloporabe katoličkog svećenstva.

Jeffrey Lena, koji je u predmetu predstavljao Vatikansku banku, rekao je da je zadovoljan presudom jer je sud odlučio da je IOR suvereni entitet koji kao takav ima imunitet od jurisdikcije SAD-a.

“U obrani od tužbe IOR nije osporavao navode tužitelja da su pretrpjeli strašne gubitke od ruku ustaša. Umjesto toga, on je osporavao samo jurisdikciju američkih sudova nad sobom”, rekao je Lena za Associated Press.

Odvjetnik Jonathan Levy, koji je predstavljao preživjele u holokaustu, rekao je kako je mislio da je dovoljno dokazao da je Vatikanska banka uključena u komercijalne aktivnosti u SAD-u, što može služiti za izuzeće od zaštite koju daje zakon o imunitetu.

“Razočarani smo jer je sud utvrdio da poslovanje sa zlatnim zubima iz koncentracijskog logora nije trgovačka aktivnost”, rekao je.

U presudi je sud naveo da su trgovačke aktivnosti Vatikanske banke u SAD-u bile “previše rubno povezane s njihovim pravnim tvrdnjama da bi bile temelj za tužbu”.

Levy je rekao kako ne namjerava podnijeti žalbu na presudu. Žrtve su tužile i franjevački red s istim tvrdnjama, a taj dio predmeta se nastavlja, dodao je.

Preživjele žrtve holokausta tužile su Vatikansku banku godinu dana pošto je “Swiss Bank” pristao platiti 1,25 milijarda dolara žrtvama nacizma i njihovim obiteljima, koji su je tužili za krađu, prikrivanje ili slanje nacistima stotine milijuna dolara vrijedne židovske imovine.

Mnogi preživjeli koji su u tužbi navedeni kao tužitelji žive u SAD-u.

Po navodima iz tužbe i dostupnim podacima iz sudskog postupka, Vatikan je pomogao u bijegu ustaškome poglavniku Anti Paveliću i drugim dužnosnicima NDH u zamjenu za dio opljačkanoga blaga što su ga u deset kamiona ustaše najprije dopremili u Austriju, a zatim i u Rim. Paveliću su u bijegu pomagale američke i britanske obavještajne službe po pisanju izraelskoga dnevnog lista “Ha’aretz” o tom sudskom predmetu iz siječnja 2006. Ta je mreža, koja je čelnim ljudima ustaškog režima omogućila bijeg u Argentinu, Australiju i druge zemlje, bila poznata pod nazivom “štakorska veza”.

Vatikanska banka poznata je po upletenosti u skandal vezan uz propast talijanske banke “Banco Ambrosiano” osamdesetih godina. Roberto Calvi, čelnik te banke, pronađen je obješen na mostu Blackfriarsu u Londonu u još nerazjašnjenim okolnostima.

Talijanski mediji prošlog su mjeseca izvijestili da talijanska finacijska policija analizira desetke milijuna eura transakcija Vatikanske banke tragajući za povredama propisa o pranju novca.

Mile Boban, Otporaš/kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kad bi svaki Hrvat bar jednom otišao u Vukovar, Škabrnju, Bleiburg, Čavoglave, Siget…

Objavljeno

na

Objavio

Mi smo junaci, bojovnici, rođeni ratnici i zato nas krše tisućljećima bez uspjeha. U nama gori hrvatski bunt i gorjet će dok nas god bude.

Jučer sam putovao kroz nekoliko različitih zemalja, a nikad nisam otišao iz Lijepe naše… Jedan od najboljih prijatelja koje najduže znam slavio je rođendan, požurili smo iz Vukovara u Zagreb kako bih stigao na druženje. Prijatelji s kojima sam putovao u Vukovar ljubazno su me ostavili u centru iako su iz krajnje južnog dijela grada samo kako bih što prije došao jer je već bilo kasno.

Već u centru primjećujem da sam došao u drugu stvarnost. U drugu zemlju. Ovdje su ljudi drugačije nasmijani, drugačije obučeni, drugačije postavljeni. Smijali smo se i mi u Vukovaru, grlili, razgovarali, ali drugačije. Drugačije od ovoga, na drugačiji način, iz drugih razloga…

Sjedio sam s prijateljima u pubu, a povremeno sam pogledao oko sebe ljude za svim stolovima koji pričaju o poslovima, o craft pivu, kako pjevuše pjesme koje sviraju i prepričavaju neke meni u tome trenutku potpuno besmislene stvari. Odjednom sam osjetio tugu koja je prerasla u frustraciju. Bio sam žalostan jer sam osjetio da ovdje ne pripadam.

Nedostajalo mi je ono što sam imao par sati ranije. Falili su mi prijatelji s kojima sam uživao u razgovoru, pričali smo satima o ratu, Vukovaru, drugim bojištima, o onome što se događalo tada, što se događa sada, što treba napraviti i o svemu onome što uglavnom već i znamo i stalno ponavljamo, no i dalje je to bilo sto puta zanimljivije, prirodnije i ugodnije od svih razgovora koje sam oko sebe čuo u ovom okružju.

U obitelji se gradi osjećaj pripadnosti

Djecu nemam, ali ako ću ih ikada imati, neću propustiti niti jednu priliku odvesti ih na sve događaje gdje će vidjeti i naučiti o svojoj Domovini, o svojoj krvi i svome narodu. Neka idu i sa školom, neka uče tamo, ali iz obitelji to mora poteći. U obitelji se gradi ljubav, odgovornost i osjećaj pripadnosti. Kako reče naša nova heroina Barbara Turk: “To se dobiva majčinim mlijekom“. Moja djeca neće na dan pada Vukovara u ritmu strane glazbe njihati glave i pričati o novim serijama, nego će uzdignuta čela hodati u Koloni sjećanja i odavati počast poginulima i pobijenima u Gradu heroju. A obići ćemo i sve druge gradove heroje te odati počast svim žrtvama Domovinskog rata, svim našim herojima svih ratova. Jer moja djeca će znati tko nam teče venama, ne što nego tko! Čija herojska ratnička krv! Moja djeca će znati tko su Hrvati!

Zato će obilaziti Vukovar, ući u bolnicu, pogledati gdje su bez sanitetske opreme u malom prostoru liječili desetine novih ranjenika svakog dana, gdje su bebe u inkubatoru bile par metara dalje od mjesta gdje je zločinačka JNA bacila razornu bombu krmaču na bolnicu. Osjećao sam da mi suze kreću kad sam na pločicama vidio popis ljudi koji su u bolnici ubijeni i onih koji su odvedeni, koje su četnici i komunisti izveli iz bolnice i poubijali. Za mnoge se ni danas ne zna gdje su im ostaci. A ovi šute, ne žele reći gdje su. Ljudi desetljećima ne znaju gdje su im ostaci najmilijih, a ovi znaju i šute, neće ni anonimno dojaviti. S tim “ljudima” da mi živimo u nekakvom suživotu i dajemo im milijune da nas vrijeđaju kroz svoje časopise i zastupnike u Saboru?!

Abolirani i podmireni iz hrvatskog proračuna

Bili smo na Ovčari, doveo nas je domaćin Vlado, čovjek koji je preživio logore i koji je pričao što je i kako doživio, pričao je o mučenjima kojima su vukovarske civile i zarobljenike podvrgnuli njihovi susjedi, ali i pijani četnici koji su dolazili iz Srbije. Pričao je kako su ih izvlačili iz bolnice i s raznih mjesta gdje su ih zarobili, odvodili na mučenja, stratišta. Pričao je kako su susjedi Srbi ulazili u autobuse, izvlačili ljude koji su im se ikada u životu zamjerili, mučili ih i ubijali, silovali žene zato jer su mogli. Ovi koji su dolazili iz Srbije bili su izgubljeni od alkohola i mržnje, ubijali su koliko su mogli, ali tek nakon mučenja, pričao je tome kako su se tek rijetki spasili i to na nevjerojatne načine, poput iskakanja iz kamiona dok su išli na stratište.

Jedna od najsnažnijih priča koje sam čuo, koje su ostavile snažan dojam je o čovjeku koji je bio četvrti na redu za smaknuće, kad su trojicu prije njega ubili, došao je red na njega, prislonili su mu pištolj na glavu, on se okrenuo refleksno i izbio pištolj te preskočio ogradu i pobjegao. Takvih priča ima previše, priča o surovosti Srba i jugoslavenske vojske koja je ušla u grad klati, silovati, ubijati i pljačkati.

Mnogi od njih još i danas žive tamo abolirani i podmireni iz hrvatskog proračuna. Dok naši ljudi ne znaju gdje su im ostaci pobijenih članova obitelji. Postoje ljudi kojima su silovali sestre, očeve i majke, silovali su im cijele obitelji pred očima, silovali, ubijali, mučili. Ti ljudi danas žive sa svojim mučiteljima i krvnicima. Nemoćni tražiti pravdu jer na vlasti u Hrvatskoj sjede isti oni od kojih smo Hrvatsku oslobađali.

Teške su to priče, teško je bilo slušati sve što su ti ljudi prošli, teško je bilo na Ovčari, suze nisam zadržao, pred punim memorijalnim centrom nije me bilo sram plakati od tuge i bola dok smo slušali priču o tome što se dogodilo. Zato mislim da bi svaki Hrvat trebao otići u Vukovar, proći sva stratišta, bolnicu, hodati u koloni s brojnim herojima. Volio bih da svaki Hrvat ima svog domaćina kao što je Vlado koji će mu pričati o onome što bi svatko od nas morao znati, da će imati svoga Nevena iz planinske satnije, svoju Tatjanu, Roberta, Marijana, Lovru, Damira, Bobbya i sve one ljude koje sam imao danas u svome društvu, s kojima sam bio u koloni i na koje sam ponosan što sam hodao s njima i palio svijeće. Nadam se da će osjetiti srdačnost i gostoljubivost domaćina kao što mi osjetili kod Vladinih roditelja gospođe Evice i gospodina Milana koji su nas dočekali s tonom predivne preukusne hrane i kolača, omogućili nam da se daleko od kuće osjećamo kao kod kuće.

Stotinu tisuća, toliko nas je bilo

Bilo je divno, zajedništvo i sloga. Puno puta sam nekoga trknuo ili oni mene, nakon toga bismo se s osmijehom ispričali, zagrlili, dodirnuli… voljeli smo se svi. Bilo je nemoguće da se dogodi nešto ružno. Bio sam ponosan na sve ljude u koloni. Na sve navijače koji su hodali jedni pored drugih bez ijednog incidenta, na sve udruge, na sve heroje, na sve ožalošćene, na sve one koji tiho mole ispred križa na groblju. Ponos i ljubav – to je ono što nas je sve spojilo. Da to imamo ostale dane Hrvatska bi s pravom bila raj – najljepša i najsretnija zemlja ikada.

Na jednoj od benzinskih crpki na kojima smo stajali parkirali smo pored kombija beogradskih oznaka. Često sam putovao takvim sličnim kombijima poslovno u Beograd i znam da imaju nekoliko linija dnevno. Kad bih sjedio naprijed pričao bih cijelim putem s vozačima i bilo ih je svakakvih, ali u konačnici to su ljudi koji rade svoj posao, koji ni nije lagan i nisu ni krivi ni dužni za mnogo drugih stvari. Na crpki je bila gomila autobusa i automobila punih branitelja u uniformama i navijača sa svojim obilježjima. Vidio sam da vozač “štrika” u kombiju koji radi. Prvi put sam vidio da vozač sjedi u kombiju i čeka putnike, obično je riječ o pauzi od 15 minuta i vozač je to vrijeme zajedno s putnicima vani. Ovaj je sjedio u kombiju i na licu mu se vidjelo što proživljava. Pogledao sam ga pokušavaju se sjetiti je li jedan od onih s kojima sam pričao da ga umirim jer sam znao da mu se neće ništa dogoditi. Neki klinci navijači nešto su mu dobacili, ništa ozbiljno, nešto kratko, neki stih neke pjesme, nisam prepoznao o čemu se radi, on je doslovno glavu okrenuo što je više mogao od njih vjerojatno želeći biti nevidljiv i žaleći zbog dana kad je prihvatio ovaj posao. U jednom trenutku je otišao nekud bez putnika, bez ičega, samo je ubacio u rikverc i zgibao. Bilo mi je žao jer boji se bez razloga. Mi nismo oni koji rade zlo ljudima koji nisu ništa napravili. Mi mu nećemo ništa. Klinci su bili nabrijani, a i oni su mu samo dobacili, a ni nije bio jedini s “njihovim” registarskim oznakama pa nikome ništa nije bilo. Mi smo svoje odratovali, ako će trebati opet ćemo, ali nećemo sigurno izvlačiti vozače iz automobila jer nam nisu ništa napravili i mi svi to znamo pa i klinci koji su nešto tek otpjevali zbog čega je ovaj zbrisao, iako je razumljivo to što je osjećao.

Voditi ću djecu u Vukovar, u Škabrnju i na Bleiburg

Želim svojoj djeci usaditi pozitivne vrijednosti, naučiti kako se i zašto voli svoja zemlja, koje su normalne vrijednosti i što je pozitivno, a što suludo u našem društvu. Zato ću ih voditi u Vukovar. Da vide hrabrost jedva naoružanih ljudi koji su se herojski odupirali napadima i okupaciji tri mjeseca, koji su podnijeli strašne muke i slomili njihov napad dok se ostatak zemlje stigao pripremiti i obraniti zbog čega im doživotno dugujemo zahvalnost. Odvest ću djecu i u Škabrnju da im pokažem što znači biti Hrvat i HOS-ovac i 43 dana braniti mjesto od sve siline JNA, a što su komunisti i Srbi napravili kad su ušli u palu Škabrnju pa kad sljedeći put negdje čuju da udbaški mediji i policija nešto pričaju protiv IX. bojne HOS-a da znaju na čiju stranu stati, kome pružiti ruku i podršku.

Odvest ću ih u Bleiburg da vide gdje se dogodio sličan pokolj kao devedesetih i da se podsjetim što bi se dogodilo nama da smo 95. godine mi bili na poraženoj strani. Želim da djeca vide snagu, zajedništvo i ponos koji se osjeti u svim tim kolonama, komemoracijama i okupljanjima. U našu djecu moramo usaditi vjeru i ljubav prema Domovini i obitelji. Tek tad ćemo imati zdravo društvo, a ne društvo izgubljenih otpadnika koji sanjaju o tome kako će u znak inata otići iz zemlje.

Želim da vide prave domoljube, da shvate da ih nisu pokrali oni koji vole Hrvatsku, nego oni koji ju nikada nisu ni htjeli ni voljeli. Da nauče razlike između pravih Hrvata, domoljuba i onih koji se pretvaraju, a proizlaze iz jugoudbaških kadrova, nasljednih nob-jugo-miješanih linija kojima je urođena mržnja prema svemu hrvatskome, koliko god to zvučalo kao klišej. Naučit ću ih istinu o Drugom svjetskom ratu i pokazati im svrhu te stvarnu pozadinu svih laži kojima su nas učili i na kojima još uvijek inzistiraju kako bi prikrili svoje zločine, svoju mržnju i svoju tiraniju.

Mi smo junaci, bojovnici, rođeni ratnici….

Teško je objasniti i opisati snagu koja se osjeća na tim događanjima. Tko nije bio mora otići, promijenit će mu se sklop u glavi. Tko nije osjetio što je njegov ili njezin hrvatski narod mora doći na neko od tih mjesta, mora doći u Čavoglave ili na bilo koju proslavu Oluje da osjeti ponos pobjede, ponos junačke obrane, snage hrvatskog nacionalnog bića. Da osjeti što mi sve možemo napraviti i bez oružja samo sa snagom svoje volje i željom. Mi smo junaci, bojovnici, rođeni ratnici i zato nas krše tisućljećima bez uspjeha. U nama gori hrvatski bunt i gorjet će dok nas god bude. Na koncertu gdje slavimo moćne pobjede zagrljeni, okruženi jedni drugima najbolja su mjesta za naučiti prave vrijednosti. Iz tekstova Marka Perkovića Thompsona djeca mogu naučiti samo kako voljeti i živjeti za pozitivne vrijednosti. Ničeg lošeg tu nema, a i glazbeno je vrhunski napravljeno. Kad ološ proziva Thompsona uglavnom mu moraju izmišljati laži o neplaćenom porezu što je dokazana laž, o tome da pjesme ne valjaju iako imaju milijune pogleda i oduševljenih komentara te posjetitelja na koncertima i ono najgore je što mu pokušavaju prišiti fašizam i nacizam iako pjeva o pozitivnim obiteljskim vrijednostima, vjeri te ljubavi prema Bogu i Hrvatskoj.

Kada bi svi Hrvati znali o našoj slavnoj prošlosti, kada bi osjetili bar dio ponosa za naše junačke pretke, kada bi im se divili bar djelomično koliko nam se dive drugi… u Sigetu su Mađari izgradili čuda, kod nas rijetko tko zna što se tamo dogodilo. Rijetko tko zna da su hrvatski junaci s malo Mađara zaustavili stotinu tisuća Turaka u pohodu na Beč i slomili ih zbog čega je pohod prekinut. Trideset tisuća Turaka svoje je kosti ostavili kod Sigeta, a i dvije tisuće naših branitelja. Uvijek su naši heroja ostavljali kosti da bi Domovina mogla živjeti. Ostavljali su obitelji i za njih ginuli posvuda ostavljajući kosti tko zna gdje. Mnogi ni prije ni u ovom ratu ni u prijašnjima nisu nikada pronađeni, ali zauvijek će živjeti u srcima i mislima svih nas. Nas koji to znamo i poštujemo. Nas koji i jesmo Hrvatska.

Svatko od nas bi trebao barem na jedan dan osjetiti kako je to biti okružen svojima, gdje se svi razumijemo, gdje je sloga, ljubav i zajedništvo, gdje stotinu tisuća ljudi hoda zajedno i nitko glas ni na koga ne podigne. Ma očeši me kišobranom, stani mi na cipelu, nije problem, znam da nisi htio i ispričavam se i ja tebi i daj da se zagrlimo, brate. Svatko mora osjetiti kakav je osjećaj hodati između Bad Blue Boysa i Torcide i osjetiti zajedništvo, među svim udrugama iz cijele zemlje, gdje možeš viknuti “Kaj ima dečki?” ekipi iz bilo kojeg dijela Hrvatske i svi će ti uzvratiti smiješkom, a vjerojatno se nećeš izvući bez zdravice. Jer smo jedno, jer smo svi zajedno, jer tamo pripadamo. To je Hrvatska u kojoj želim živjeti, u kojoj sam sretan, to je budućnost koju želim ostaviti djeci, to je zajedništvo o kojem sanjam kad se vratim u turobnu zagrebačku stvarnost iskvarenu i izopačenu sa stotinu strana. A dok sanjam svoju Hrvatsku u srcu nosim ovakve dane, sve svoje prijatelje, heroje i mjesta gdje pripadam.

Domagoj Pintarić / Projekt Velebit

 

Višnja Starešina: Zašto je Vukovar nestao iz europskoga kolektivnog sjećanja

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Na Jaklićkoj planini snimani kadrovi filma o ”Duvandžijama”

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Ramski vjesnik

Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale teški život duvandžija i borbu za preživljavanje stanovništa.

Na Jaklićkoj planini i Makljenu u Rami, proteklog su vikenda snimani kadrovi dokumentarnog filma o duhanskim putovima koji su vodili iz Hercegovine prema Bosni i obrnuto, kada se iz Bosne išlo u Hercegovinu po duhan.

Već ranije, snimani su dijelovi filma u Grudama tijekom sadnje duhana, zatim misa za ”Duvandžije” na Blidinju, obavljeno je niz razgovora sa još uvijek živućim  Duvandžijama.

U subotu su snimljene zanimljive scene na Blidinju.  Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale taj teški život i borbu za preživljavanje. U tim scenama  širem gledateljstvu bit će vidljive ne samo teškoće duvandžijskog puta, nego i života stanovništva Rame i drugih mjesta kuda su se kretale duvandžijske družine na svojoj ruti.

U Jaklićkoj planini snimane su scene u autohtonoj obiteljskoj kući Tadića i njezinu okruženju.  Ta ambijentalnost dat će sigurno posebnost igranim scenama ovog dokumentarnog filma.

Projekt snimanja filma o Duvandžijama ideja je Ivice Perića Maradone iz Ždrimaca, Uskoplje. Perić je dobio zanimljiv nadimak Maradona ne zato što svojim izgledom podsjeća na njega, nego zato što je baratao nogometnom loptom kao Maradona. Nažalost, u ratu je ranjen u nogu te se morao oprostiti od nogometa.

Za Ramski vjesnik Perić je o svojoj produkciji za film kazao: ”Ideja za film je došla od mojih djedova i oca, jer su i oni išli u Hercegovinu po duhan kako bi ga dalje preprodavali i tako zarađivali za život. Zanimljivo je da su do sada uglavnom snimani filmovi o švercu duhanom u Hercegovini. Ovo je prvi slučaj da je Bosna vezana za taj duhan. Ljudi su odavde iz Bosne išli u Hercegovinu i vraćali se sa duhanom. Zamolio sam Josipa Mlakića da napiše scenarij i projekt je dobro podržan od Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i HAVC-a iz Republike Hrvatske.

Ljudi su ovdje preživljavali od šverca duhanom, a mlađi to ne znaju. U filmu ćemo vidjeti kroz koja su sve područja ljudi prolazili i što su sve doživljavali. Započeli smo snimanje u Grudama gdje se najviše duhana i sadilo te smo obavili niz razgovora sa živućim švercerima duhana iz Hercegovine, ali i iz Bosne.

Snimali smo upravo taj put kuda se nosilo duhan. Najviše materijala za film dobili smo upravo od samih sudionika šverca duhanom i pokušavamo praviti rekonstrukciju njihova putovanja i svega što su na tim putovima proživjeli.” Scenarij za film je napravio naš poznati književnik i scenarista Josip Mlakić, također iz Uskoplja.

O svom radu na scenariju Mlakić je za Ramski vjesnik rekao: ”Što se tiče ove teme dosta sam je istraživao. Ali to nije trebalo puno istraživati jer mit o švercu duhanom živi u svim ovim krajevima, od Hercegovine, pa preko Rame i sve do Srednje Bosne odakle su ljudi odlazili u Hercegovinu po duhan i krijumčarili ga, jer je to jedno vrijeme bio jedini način opstanka za pojedine ljude. U tim istraživanjima naišao sam na dosta zanimljivih podataka. Jedan od takvih je da je tog hercegovačkog duhana koji se švercao bio ljubitelj i Staljin.

Nedavno sam čuo i da je ministar vanjskih poslova Rusije Lavrov ljubitelj hercegovačkog duhana”. Za pripremu scenarija Mlakić je istraživao povijest sadnje duhana na ovim prostorima, dolazak duhana u Europu i ove krajeve u 17. stoljeću kada se pojavio. Zanimljivo je da je u tim prvim danima pojave duhana u nekim europskim zemljama bila propisana smrtna kazna za uživanje u njemu.   ”Do sada je snimljeno sve od samog početak, od sadnje, branja i sušenja duhana i razgovaralo se sa jako puno sudionika tih događanja.

To su mahom ljudi u kasnoj životnoj dobi i čini mi se da smo se za ovaj film odlučili u posljednji čas. Sniman je također i dio razgovora u Uskoplju s ljudima koji su se time bavili. Završne scene su ovdje, jer su putovi išli preko Vrana, Draševa, Raduše i Vranice, a odatle dalje”, kazao je Josip Mlakić o dosadašnjem snimanju filma. Projekt snimanja filma duhanskih putova dobio je podršku iz Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i dio sredstava stigao je iz Hrvatskog audio-vizualnog centra.

Na taj način financijska konstrukcija za ovaj film je zatvorena. Snimatelj filma je većim dijelom Mirko Pivčević, poznati hrvatski snimatelj koji radi sa Kristijanom Milićem, Arsenom Oremovićem i nizom drugih hrvatskih i svjetskih redatelja. Određene scene je snimao i Zdenko Jurilj koji je do sada snimio cijeli niz dokumentarnih filmova među kojima se izdvaja Bijeli put. Ovaj film je nedavno premijerno prikazan. Tu je i njegov film Dom koji je na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu dobio specijalno  priznanje žirija. Statisti za film su uglavnom iz Uskoplja.

Drugi dio ekipe je iz producentske kuće Kadar iz Širokog Brijega gdje će se film, najvjerojatnije i montirati sa kompletnom postprodukcijom. Budući da je riječ tek o snimanju još se ne može govoriti o tome gdje će biti i kada prikazan ovaj film. Ovo snimanje na Jaklićkoj planini još jednom je pokazalo da ovakve lokacije u Rami mogu ponuditi originalnu scenografiju bez bilo kakvih kulisa. Dodajmo ovome da je na Draševu snimljen jedan od najvećih filmskih kadrova u duljini od pet kilometara koji je napravi Veljko Bulajić u filmu ”Neretva”.

Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari