Pratite nas

Kolumne

Ustaštvo i sotonizam: ima li razlike?

Objavljeno

na

Ovih dana Bojan Glavašević je podnio ostavku na mjesto pomoćnika ministra branitelja. Svaka mu čast na poštenju. Međutim, čitajući njegovo obrazloženje, vrlo brzo s priče „ja sam pošten, moj prethodnik je kriminalac“ prelazimo na priču „smeta me kad branitelji viču ustaški pozdrav za dom spremni“ i „prosvjednici su nosili ustaška obilježja“.

[ad id=”93788″]

Gledajući fotografije, ustaška obilježja nisam uočio. Ali Bojan Glavašević očito ima nos za ustaška obilježja kao i njegovi istomišljenici na portalu Index i na HRT-u. Tko zna gdje ih je on uočio i što je njemu ustaško? Sjetimo se, poslije Drugog svjetskog rata svako hrvatsko obilježje je bilo ustaško. U Domovinskom ratu svaki Hrvat je bio ustaša, svako obilježje ustaško. Bilo je problema oko grba, jer HDZ je krenuo na izbore s prvim bijelim poljem, a završio s prvim crvenim poljem, pa se dizala graja oko kune, himna je nekako prošla, ali opet su nas nazivali ustašama.

Bojanov salto mortale

ustase-dvd-cover-266x1833-nBojan Glavašević u svojoj ostavci pozvao se i na svog oca, ubijenog hrvatskog branitelja Sinišu Glavaševića. Nisam mogao vjerovati svojim očima. Zaista je to učinio! Popljuvao je „ustaški pozdrav za dom spremni“, istaknuo da su prosvjednici imali „ustaška obilježja“, a onda se pozvao na svog oca Sinišu. Istine radi, Vukovar su među ostalima branili i pripadnici HOS-a, uz pozdrav „za dom spremni“, a fotografije pokazuju da su neki branitelji (ne samo HOS) imali i ustaška obilježja. Napadala nas je antifašistička JNA i antifašistički četnički pokret (da, dobro ste pročitali, službeno su i jedni i drugi antifašisti). Napadala nas je zvijezda petokraka koju možete vidjeti na brojnim SDP-HNS-IDS-SDSS-HSU dernecima nekoliko puta godišnje. I nije Bojan izdržao da ne očeše i novog ministra Hasanbegovića i ne prozbori afirmativno o antifašizmu. Otac mu je ubijen od antifašista, kao fašist, kao ustaša. I baš taj njegov otac u Vukovaru je izgovorio, ako je vjerovati internetu, one famozne riječi: „Da nije bilo HOS-a, Vukovar bi pao već u rujnu mjesecu.“ Očito njegovog oca nisu smetala ni ustaška obilježja, ni za dom spremni, i očito je znao tko je prijatelj a tko neprijatelj, tko je za Hrvatsku a tko protiv Hrvatske, tko napada a tko brani. Da čovjek ne povjeruje da sin ovo radi pokojnom ocu. Ma ruku na srce, reče mi jedan čovjek o Bojanu i Siniši: „poznavao sam mu oca. Mali je jugoslaven isto kao i otac“. Je li to točno, ne znam. Ali tih 90-ih čak ni najtvrđe jugoslavene u ratom pogođenim područjima nije smetao „za dom spremni“. Pa upravo zahvaljujući takvima smo živi. Da stvar bude bolja, HOS-ova službena zastava ima istaknuto „za dom spremni“, kao takva je legalna i priznata, a „za dom spremni“ postoji i na zastavi HČSP-a koji participira u novoj vlasti (ne znam je li im to službena zastava, ili tek inačica obožavatelja).

Antifašisti i ustaštvo kao vjernici i sotonizam

hrvatski antifasisti„To je ustaško! To su ustaše! To je ustaštvo!“. Sigurno ste se susreli sa nekim vjernicima koji vam kažu kako je nešto sotonizam. To podrazumijeva da biste morali odmah prestati s određenom praksom, ili baciti sporni predmet u smeće, ili se ispovijediti itd. Čini mi se da je tako sa ustaštvom. Dovoljno je reći „ustaštvo!“ i svi se odmah zabrinuto i zgroženo sklanjaju s puta. Nije potrebno obrazloženje, nikoga ne zanima argument, samo kolektivno zgražanje. Sjetimo se kada je 2015.policija odlučila otići korak dalje, i najavila kažnjavanje Thompsona zbog pjesme Čavoglave. Nakon toga je i jedna radiopostaja na zahtjev slušatelja pustila pjesmu Čavoglave, ali odsjekli su joj početak… Prof.dr.sc. Josip Pečarić i dr.sc. Josip Stjepandić pokrenuli su peticiju da „za dom spremni“ bude službeni pozdrav HV-a. Ne zato jer je njih briga kako će se HV pozdravljati, nego zato da zaustave progon Thompsona, pjesme Čavoglave itd. Više od dva tjedna svakodnevno smo slušali osude svih potpisnika kolektivno, zgražanje nad biskupima koji su potpisali peticiju i tumačenje kako je to sve skupa stravično ustaštvo, simbol totalitarizma, rasizam, za svaku osudu… a spominjanje branitelja se izbjegavalo.

To je bilo birano društvo kao Josipović, Mesić, Pupovac, Milanović, Pusići, Goldsteini, Jakovina, Klasić, Zvonimir Despot, a pridružili su se osudama i neki tzv. desni, tipa Batarelo, Kolinda Grabar Kitarović, evo sada nakon prosvjeda za Z1 čitam da su i Karamarka pitali o poklicima „za dom spremni“, pa kaže „nisam za neprimjerene uzvike“… Uopće ne sumnjam da Karamarko ne misli to što je rekao, i da su drukčije okolnosti da nikada ne bi nazvao „za dom spremni“ neprimjerenim uzvikom… Ali zašto netko stalno pokušava vratiti taj poklič u doba ustaštva – i kakve veze uopće ima je li nešto ustaško? Pa što ako jest? Je li to zato zlo? Zar je sve ustaško zlo?

Kad se nađu na istoj liniji bez argumenata

I tako se na istoj liniji nađu antifašisti, jugoslaveni, JNA, četnici, Josipović, Mesić, Pusići, Goldsteini, ekipa s filozofskog u Zagrebu, Kolinda Grabar Kitarović itd. Naravno, iz različitih motiva. A na drugoj strani se nađu branitelji, navijači, Thompsonova publika, Tuđman (i Mesić iz 90-ih, jer on je prilagodljiv svakom sustavu)… Badave ti argumenti, objašnjenja, zdrav razum, činjenice, dokazivanja… Ništa njih to ne zanima. To je ustaštvo, ustaštvo je zlo, fašizam, rasizam i nacizam, i za dom spremni je izraz tog zla… I svi Hrvati koji nisu bili antifašisti (a takvih je većina), i koji među svojim precima nemaju antifašiste (a takvih je većina) su ustaše. I oni ne smiju vladati, kao što vidimo u slučaju ministra Hasanbegovića koji je progonjen samo zato jer je rekao da vrijednosti antifašizma nisu zapisane u Ustavu (što je točno). Dokle ćemo spuštati glavu? „Glavu dolje, ruke na leđa“ govorili su srpski divljaci našim zatočenicima u logorima…

75 godina od proglašenja NDH

Proglašena NDH deseti travnjaProšlo je 75 godina od proglašenja NDH. Još su preostala 2 mjeseca do 10.travnja, i možemo očekivati porast medijske histerije koji će kulminirati u travnju i svibnju kada partizani slave svoj krvavi pir. O NDH kruže nevjerojatni mitovi, sulude priče… Moraš se pitati: „ZAŠTO ČAK 75 GODINA NAKON OSNUTKA?“ Odgovor je vrlo jednostavan: sve te priče su u funkciji borbe protiv današnje Hrvatske. U funkciji borbe za vlast po mjeri SDP-a i sličnih. Oni ne preži pred time da iskrive vlastitu povijest čak i kada su im dostupni argumenti koji govore suprotno. I baš zato, ovih dana, ova dva mjeseca, posvetit ću malo vremena učestalim mitovima koji se koriste kontra NDH. Ne očekujem da ću promijeniti nečije mišljenje, niti mi je to cilj. Cilj mi je samo ponuditi svakoj iole zdravorazumnoj osobi željnoj istine, nekoliko činjenica ili citata koji razbijaju određeni mit, koji ukazuju da nam je potrebna TEMELJITA REVIZIJA prošlosti.

Jer ove ne-logika koja argumentom „ustaštva“ sotonizira sve hrvatsko zahtijeva odgovor na dvije razine: prva, ona koja sve povezuje s ustaštvom, i druga, ona koja sve ustaško proglašava zlim, a sve protivnike partizana zločincima.

M.B.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Jesu li učitelji i nastavnici zaslužili veće plaće? Evo zašto nisu!

Objavljeno

na

Objavio

Kad je ministrica obrazovanja i znanosti Blaženka Divjak kročila u prostoriju, izgledajući kao da je upravo obrisala suze, svima nama koji smo je čekali prostrujala je ista misao – gotovo je, dat će ostavku!

Dok je govorila, ja sam već za svaki slučaj unaprijed pred njom natipkao tweet o tome, stavivši njezinu pokislu fotografiju.

No, iako je očito u sebi nastavila gutati suze, a brada joj podrhtavala dok je govorila, ubrzo je postalo jasno, ministrica obrazovanja još nije donijela presudnu odluku. Suze su očito posljedica još svježeg razgovora s premijerom Andrejom Plenkovićem, a njega očito nisu dirnuli njezini osjećajčići ni dvojbe.

Umjesto demonstrativne javne ostavke, najavila je svoj vlastiti štrajk i opalila premijer Plenkoviću ništa manje demonstrativnu javnu pljusku: U igri moći sindikata i premijera ne želim sudjelovati!

Teška je to optužba, koja sugerira da premijer Plenković nema argumente u nepopuštanju štrajkašima, već da se sve vodi na igre moći, u prijevodu – problem je njegova taština. Što to zapravo znači?

Prvi odgovor koji se nameće jest da Divjak ne želi sama dati ostavku, već izazvati Premijer Plenkovića da joj da otkaz, kako ne bi ispalo da ona sama odustaje ne samo od fotelje, već i od svoje “reforme”.

Da premijer Plenković nije nekoliko dana zauzet političkim igrokazom s brojnim uglednim gostima iz svoje političke obitelji, Europske pučke stranke, možda Divjak ne bi preživjela noć. No, čim premijer isprati svoju europsku obitelj, ministrica Divjak vraća se na dnevni red, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Ministrica ne može pobjeći od svojeg dijela odgovornosti za štrajk. Otpočetka je dala krila zahtjevima prosvjetara, a na koncu podigla ruku za ovakav proračun, poručivši im da je ovo najviše što se sad moglo ispregovarati. Jasno je, u HDZ-u vlada čvrsti konsenzus da popuštanja nema, jer da ne može biti opravdanja za štrajk u vrijeme u kojem kontinuirano osjetno povećavaju plaće.

Ministrica nije jedina koja ovih dana vrti mantru da su “učitelji zaslužili veće plaće”, no to je jedna od ispraznijih i štetnijih floskula među mnoštvom onih koje se u hrvatskom društvu uporno ponavljaju, bez obzira radilo se o prosvjetarima ili radnicima u škveru. Ništa nije dalje od istine. Radnici u Uljaniku nisu zaslužili svoje plaće, jer to nema veze s tim koliko krvi, znoja i suza netko ulaže u svoj posao.

To što netko uredno svako jutro dolazi na radno mjesto, čak ako daje cijelog sebe, malo znači ako nema rezultata. Ako škverani nisu sagradili brod, onda nisu zaslužili plaću. Čak i ako su ga sagradili, ali ga nisu prodali, nisu zaslužili plaću. Ako su ga prodali, ali ispod cijene, ponovno – nisu zaslužili plaću. Ako nisi zaradio, nisi ni zaslužio, koliko god se pritom trudio. A ako škverani nisu zaslužili plaću, ako radnici Đure Đakovića nisu zaslužili plaću, ako ni stotine tisuća drugih nisu svojim proizvodima i uslugama zaradili dovoljno da bi zaposleni u javnom sektoru dobili plaće od kojih se može živjeti dostojno čovjeka, onda u takvom hrvatskom društvu ni učitelji nisu zaslužili veće plaće.

Da ne govorimo o tome da ni njihov priželjkivani proizvod – za 21. stoljeće spremna hrvatska djeca – nipošto ne zadovoljava te da mnogi od učitelja na nekom otvorenom tržištu nikad ne bi mogli dobiti čak niti plaće koje sad dobivaju iz proračuna. A te plaće su za hrvatske uvjete itekako solidne. Pitajte sve one koji u posljednjih 30 godina nisu mogli računati na plaću prvog u mjesecu.

Profesori kažu, ovo nije bitka za veće plaće, nego za dostojanstvo. Nisu zadovoljni ni povišicom, ako svi drugi dobivaju veće povišice nego oni. Naravno, u pravu su, divim se onima koji se organizirano bore za svoja prava, no, meni isto tako smeta zašto bi svaki učitelj dobio jednako. Ima predivnih profesora kojima podučavanje djece nije posao već životna misija, onih koji zaslužuju i trostruku plaću. A ima i onih koji su mojem i tisućama druge djece samo zagorčavali život i koji ne zaslužuju ništa više nego otkaz.

Dakle, i meni je kao roditelju dosta te socrealističke uravnilovke i ne želim da vrijedni i nevrijedni dobiju jednako. Itekako nam je nužan posve novi sustav plaća, kakav se ne može stvoriti preko noći! Ovaj štrajk mora hitno biti prekinut, i to tako da ne bude pobjednika ni poraženih, jer u svakom slučaju najkraći kraj će izvući naša djeca.

Plenković ne smije inzistirati na tome da porazi profesore, jer od poraženih i poniženih ne može se očekivati provođenje bilo kakve reforme, pa ni ove lažne. Vrlo je jednostavno. Premijer već sutra štrajkašima treba ponuditi najavljenih 2 postotka povećanja koeficijenta, umjesto uvjetno od 1. lipnja. A štrajkaši to moraju prihvatiti, prekinuti štrajk i strpjeti se do cjelovite reforme u koju se također mora krenuti odmah. U suprotnom, i premijer i oni suočit će se s opravdanim gnjevom roditelja. Nadajmo se samo da to nikom nije cilj, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

JEFTINA DEMAGOGIJA MINISTRICE DIVJAK!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što je nama Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

foto: grad Vukovar

Za neke je Vukovar simbol izdaje i čak namjernog žrtvovanja. Uglavnom, ta lažna simbolika dolazi iz kuhinje velikih manipulatora koji, unatoč svemu, nisu prežalili bivšu državu i koji bi htjeli sve zamutiti i relativizirati, i u krajnjoj liniji optužiti sam hrvatski državni vrh za sve ono što se događalo u ovome gradu.

Vukovar se, srećom, na krilima istine izdignuo u znak i značenje nečega drugoga. On je simbol patnje i stradanja, simbol otpora i dostojanstva, simbol zajedništva i suosjećajnosti. Koliko god se svake godine slike ponavljale, svaki put ostajemo dirnuti tim upaljenim svijećama po svim našim gradovima, kao i tisućama ljudi koji iz svih krajeva hodočaste prema Koloni sjećanja.

Ni tako često ponavljana formulacija kako se Hrvatska sjeti Vukovara samo na Dan sjećanja nikako ne stoji. U relativno kratkom vremenu grad je doslovce izniknuo iz pepela, posve obnovljen vraćen je u život, pa evo i jedan naizgled sitan detalj koji to potvrđuje. Ove je godine broj djece u jaslicama povećan za njih četrdeset.

Grad ima i sjajnu perspektivu. Leži na najplodnijoj zemlji i na moćnoj i plovnoj rijeci koja povezuje deset europskih država.

Nažalost, on svih ovih godina nije postao simbolom još nečega, a tako važnog i tako potrebnog. Nije postao simbolom pomirenja. I dalje postoje odvojeni jaslice, vrtići i škole. Ne bi li bilo dovoljno da srpska djeca imaju dopunsku nastavu iz jezika, povijesti i geografije? Ali ne, ona su pošteđena učenja o onome što su njihovi stariji sunarodnjaci učinili ovome gradu.

Ćirilično pismo, koje se doživljava kao simbol okupacije i zločina, nastoji se svim silama nametnuti, dok silovane žene susreću na ulicama svoje silovatelje, a majke ubojice svojih sinova. Za stravičan zločin na Ovčari nitko u Hrvatskoj nije osuđen, predvodniku masakra dvanaestorice policajaca u Borovu Selu podignut je spomenik.

Vođa je hrvatskih Srba uoči Dana sjećanja u znak pijeteta prema poginulim Srbima ove, kao i prošle godine, spustio vijenac u Dunav, koji je otplovio prema Beogradu, gdje će ga preuzeti Aleksandar Vučić ili Vojislav Šešelj. Iako je ove godine vijenac položio i na Ovčari, ovaj njegov potez djeluje cinično. On govori o svim žrtvama i o mržnji na objema stranama. To nije, ili ne bi trebalo biti sporno.

Svaka žrtva zaslužuje žalovanje, kao što i svaka mržnja nikada nije dobrodošla. Ali to nije ono najvažnije. Mrtve nitko ne može oživiti. Mora se u interesu mira i suradnje konačno priznati kako je sve počelo, tko je bio agresor, tko je ubio cijeli jedan grad i tko je htio dio Hrvatske pripojiti Srbiji. Bez toga nikada neće biti pravoga mira ni povjerenja. A to je tako mali, a ipak tako težak korak.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Nema zaborava i nema inverzije povijesti, zna se i uvijek će se znati tko je bio tko u tom ratu!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari