Pratite nas

Kolumne

Ususret Europskom danu sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima

Objavljeno

na

U petak se navršava okruglo 80 godina od događaja koji će suvremene Europljane nadahnuti da 23. kolovoza odrede Europskim danom sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima. Riječ je o potpisivanju ugovora o nenapadanju i prijateljstvu (a ispod stola i o diobi plijena), kojeg su u ime svojih naroda, pardon, vođa i režima, potpisali ministri vanjskih poslova ondašnjeg Sovjetskog Saveza i Njemačkog Reicha, Molotov i Ribbentrop. Iako savez ne će potrajati dulje od dvije godine, on simbolizira sukladnost naravi dvaju totalitarizama, koji će što izravno, što neizravno, što u miru, što u ratu, ostaviti iza sebe milijunske žrtve.

Velike ideologije odvajkada su bile privilegij velikih naroda, jer samo su oni imali potencijal i kapacitet izvoziti ih po svijetu kako bi njime ovladali. No, i mali bi narodi, napose ako bi se našli na krivome mjestu, bili izloženi neumoljivom djelovanju ideoloških centrifuga, nerijetko pritom doživljavajući teške ljudske i materijalne gubitke, ali i drastična mentalna nazadovanja, što će se protezati i na buduća, a ne samo izravno pogođena pokoljenja. Jedan od naroda čiju su livadu i travu, napose onu tek niklu, pomahnitali ideološki slonovi temeljito izgazili je hrvatski narod. I zato su Hrvati osobito pozvani obilježavati ovaj dan, ne samo kako bi se prisjetili žrtava, nego i kao veliku opomenu, ne samo kako se zlo ne bi ponovilo, nego i kako bi se predobro očuvani totalitarni mentalitet i pripadajući mu obrasci ponašanja iskorijenili. Umjesto toga, podcijenivši značaj povijesne pouke, Hrvati se susreću s tragikomičnim povijesnim fenomenom – ono što se izvorno odigralo kao tragedija sad se ponavlja kao farsa.

Od neprijatelja samo najbolje

Prirodni slijednici komunističkog totalitarizma, oni koji se i danas, pod krinkom zavidnima uvijek primamljivoga verbalnog uzdizanja slabih na račun jakih, bore za pravedan svijet bez Boga, znani su kao šoroševci, po razvikanom čovjekoljupcu, burzovnom mešetaru specijaliziranom za rušenje nepoćudnih država i stabilnih društava, te uspostavljanje labilnih, propuh društava, Georgu Sorosu. Sve je opet kao nekad osim što se kao izgovor za prelijevanje love iz džepa u džep više ne liju krokodilske suze nad potlačenom radničkom klasom, nego se “obespravljeni” raspoznaju po drukčijem kriteriju. Što se više opireš tradicionalnim vrijednostima akumuliranim kroz iskustva bezbrojnih pokoljenja, što si više u sukobu s neposrednim okruženjem, što temeljitije izbrišeš crtu između intimnog i javnog, što si raznovrsnijeg seksualnog profila i stila, što se više i besramnije trudiš unakaziti se i tjelesno i duševno, i time se još ponosiš, to si prvoklasniji, uzorniji, onako baš “cool”, pa kao takav nesumnjivo zaslužuješ biti favoriziran, pardon, pozitivno diskriminiran.

Kako farsu obično prati travestija, presvlačenje u vlastitu suprotnost, šoroševci nisu odoljeli marksističko-komunističku bazu nadograditi najboljim od saveznika iz 1939. godine, onoga koji je ljudske klase određivao temeljem rase. Tako se i oni zauzimaju da ljudi određenih rasa (iako to izrijekom ne kažu, ali u praksi se na to svodi) imaju prava koja drugi nemaju – recimo, ilegalno prelaziti državne granice, potom da im se osigura hrana, stan i pristojan džeparac bez da išta rade, nauči ih jezik domicilne zajednice, konačno i dodijeli im posao, pa i pred zakonom ih tetoši (jer kao ne znaju da je kažnjivo ono što je u svakoj civilizaciji sablažnjivo). Ništa od navedenog za članove zajednice koju se sili prihvatiti ih ne vrijedi. A to što su danas druge boje i fizionomije u modi (a ne više visoki i plavi) uopće ne mijenja na stvari da je princip isti, a sve ostalo tek nijanse.

“Vidjelac” naroda

I dok šoroševci u Hrvatskoj, kao “ovejani” svjetlonoše patriofobije i naciofobije, predstavljaju tek okrajak globalne internacionale, sa suvremenim preslikama njihovih suparnika, a ipak saveznika, to nije slučaj. Oni su više endemična hrvatska pojava. Na riječima su, povijesnim razlozima uvjetovano, zagriženi antikomunisti. Međutim, čim im se ponudi neka izvorno ili u srži komunistička ideja, oduševljeno ju prihvaćaju. Tako će u tren oka prigrliti prijedloge na kojima je prije pet godina kampanju gradio Ivo Josipović, u mladosti čuvar Maršalova groba, a u zrelim godinama njegova nasljeđa. Raspisivao bi referendum u slučaju neslaganja između Predsjednika i Vlade, nakon što bi lišen odgovornosti za nepopularne odluke sukobe raspirivao, a usput bi kao predsjednik postavljao i ustavne sudce koji bi ga potom trebali nadzirati. Na buran pljesak naići će i zamisao o ispitivanju porijekla imovine, preuzeta iz nedavno reprizirane dramske serije iz kasnije faze komunizma, “Inspektor Vinko”, bez obzira (ili možda baš zato) što iskustvo uči kako svaki lov na vještice, makar bio vođen i najboljim namjerama, u konačnici rezultira prelijevanjem novca iz džepa onih koji šute i rade u džep onih koji olajavaju i ne rade. Uho prijemčivo za komunističke klasike draška i prijedlog kako se državnik više ne bi trebao odmarati u za tu namjenu sigurnosno prilagođenim državnim rezidencijama. Jer zašto bi javne osobe koje obnašaju najodgovornije državne dužnosti imale pravo na mir i obiteljski odmor zaštićene od pogleda i dodijavanja znatiželjnika, ako se već mogu i u tome solidarizirati s anonimcima?

Navedena su tek neka “viđenja” u kojima se, baš kao komunistima starog kova nekoć, “vidiocu” Miroslavu Škori ukazao narod i priopćio mu što zapravo želi. Potom, pomalo neobično, “vidjelac” Škoro na društvenoj mreži objavljuje tom istom narodu ono što mu je ovaj sâm prethodno već rekao. To, pak, nema naročitog smisla, osim ako se ipak ne radi o čitavom narodu, nego samo o njegovom dijelu, djeliću. Ako je, pak, tako, onda je “vidiočev” narod primjerenije nazvati sektom, a njih se uobičajilo imenovati po utemeljitelju. Stoga ne ćemo pogriješiti nazovemo li ih – škoroševci!
Zanimljivo, istovjetnu logiku kakvu iskazuju prema tekovinama komunizma, škoroševci primjenjuju i prema Srbima. Tako će pasti u nesvijest na vijest kako mladi Srbi iz Srbije i Republike Srpske, mahom rođeni devedesetih, dolaze u Hrvatsku raditi nužne poslove koji Hrvati u dostatnoj mjeri ne žele obavljati, a čiji će se potomci, ostanu li živjeti u Lijepoj Našoj, najvećim dijelom utopiti u hrvatsko nacionalno biće. S druge strane, spremni su iz petnih žila podržavati prijedlog izbornog zakona kojim se onim Srbima koji doista organski ne podnose Hrvatsku, pa tu niti ne zalaze, a kamoli da bi došli raditi, olakšava glasovanje elektronskim putem. Time vlastima Srbije velikodušno pružaju prostor za daljnju destabilizaciju hrvatske političke scene. Čudno, brinu se zbog onoga što i Vučića zabrinjava, a zalažu se za ono što Vučiću odgovara. Pa čime ih je to Aleksandar Vučić, protiv kojeg na riječima nisu ništa manje žustri nego protiv komunizma, toliko zadužio? Da ih nije osvojio tugaljivim glasom na rubu plača? Jer takvi ih glasovi očito u srce diraju.

A kad je tako, kad si sam sa svojim mislima posvađan, to je ujedno i jasan znak da si spreman. Ne za dom, nego da ti se podvali dvoje u jednom – “Milo Mesićevo”, po postanku i ležernom stilu, i “Milo Milanovićevo”, po poslanju i svrsi!

A što je ono bilo ’91?

Osim nesuvislog odnosa prema Srbima i komunizmu, prihvaćanje kandidata iz “Mikijevog zabavnika” za vrhovnog gurua sljedbe imat će još jednu prilično neočekivanu posljedicu na ponašanje škoroševaca – korjenitu promjenu odnosa prema devedesetima. Odjednom, domalo kultno pitanje – gdje si bio ’91’? – čini se, više i nije tako važno. A što je to uopće bilo ’91?… Je l’ bilo nešto?… Ma, kaj god!… Pa to su se oni samo šalili… Godina k’o godina,… k’o svaka druga…

Korijeni ove nagle vrijednosne preorijentacije leže u tome što je Miroslav Škoro, eto, baš ’91 imao nekog neodgodivog posla s onu stranu Atlantika pa se škoroševci sad nemušto izvlače kako ni drugi političari nisu izravno sudjelovali u Domovinskom ratu. Iako je ta argumentacija već po sebi samoponižavajuća, formalno su u pravu. Ipak, promiče im što su neki izbivali iz Hrvatske zato što su školovani za diplomate, a ta je služba, kao nimalo nevažno oruđe države, također držala svojevrsnu crtu obrane. Ne svi jednako uspješno, jer neki će se, poput Kolinde Grabar Kitarović i Andreja Plenkovića, u tom poslu vinuti do zvijezda, dok će drugi, recimo, Zoran Milanović, kako je sam priznao, propasti. No, široj javnosti tada nepoznati Miroslav Škoro nije izbivao iz Hrvatske po državnom, nego po privatnom poslu. Tako su, kad je grmilo, njegovu pjesmu “Ne dirajte mi ravnicu”, koja je hrvatskim prognanicima značila otprilike kao Thompsonove “Čavoglave” hrvatskim ratnicima, popularizirali tamburaši “Zlatni dukati”. No, nakon što je pjesma postala općeprihvaćenom, odjednom kao da se Dukatima ukazao neki glas i zagrmio – Ne svirajte mi “Ravnicu”! I otad se ta pjesma u izvedbi sastava koji danas djeluje pod nazivom “Najbolji hrvatski tamburaši”, sve slabije, gotovo nikako ne čuje. Ali se zato itekako čuje iz usta one “nevažne” ’91 vrlo samozatajnog autora.

Ima još jedna stvar koja je škoroševcima do jučer bila silno važna, a sad je silom prilika postala zadnja rupa na svirali. Naime, jedna od najpodmuklijih optužbi odaslanih na račun predsjednika Tuđmana u jeku rata od strane tzv. nezavisnih intelektualaca temeljila se na navodnoj skandaloznoj Tuđmanovoj izjavi kako mu je drago što mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka. Poznavatelji okolnosti u bivšoj državi prisjetit će se kako je brak sa Srpkinjom sklopljen u vrijeme socijalističke Hrvatske, posebno nakon ’71, značio opipljivu komparativnu prednost pri građenju karijere, neku vrstu komunističkog “halal-certifikata” za Hrvate, potvrdu da je kandidat 100% deustašiziran. Kako predsjednik Tuđman, strastven kakav je bio, nerijetko nije imao dlake na jeziku, pa bi u žustroj raspravi znao reći i koju riječ više, moguće je upravo zato spomenuo da mu je drago što njemu (za razliku od nekih drugih) žena nije Srpkinja, a nipošto ne zato što bi Srpkinje same po sebi bile loše i za Hrvate neprikladne žene. Židovku (kojih je ionako bilo malo pa za njih izjava nije imala nekog smisla) su zlobnici, po svoj prilici, prikrpali, samo kako bi se, sukladno jasenovačkoj recepturi, optužba doimala što čudovišnijom.

Bila posrijedi tek puka slučajnost, ili možda subliminalna poruka iz komunizma naslijeđenih centara moći, otad konvertiti i otpadnici od HDZ-a, barem oni koji se pojave kao medijski favorizirani predsjednički kandidati, imaju žene srpskog etničkog porijekla. Tvrdnja stoji, ma koliko god se Mesić svojedobno kreativno izvlačio kako mu je žena Ukrajinka, a škoroševci pokušavali implicirati između redaka kako je Škorina žena zapravo protestantkinja. Eto, zato što ju je sa Škorom u Americi upoznao neki protestant, naše gore list. Međutim, to što joj je otac pokopan uz obred u tamošnjoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi ipak nešto jasnije govori o njezinu porijeklu. Stoga minimalan osjećaj empatije nalaže pružiti utjehu neutješnoj škoroščadi, i usput primijetiti kako srpska zajednica u Americi,… hm…, kako to reći,…. baš ne vrvi potomcima partizana… Čemu nije naodmet dodati i kako bi se njihov “prijatelj” Vučić tamo zacijelo osjećao kao kod kuće, pa što onda ne bi i Škoro?
Zanimljivo je i kako se Škoro s istom ženom vjenčao triput (ha, netko se triput ljubi, netko se triput vjenča) – dvaput u Hrvatskoj (jednom u crkvi, jednom kod matičara) i jednom u Americi. Za potonje ne spominju gdje, mada, zašto bi opet kod matičara? Što li je sve tamo morao obećati, ostat će obavijeno velom tajne, no znakovito je kako je lakše naći iglu u plastu sijena, nego i u makar jednoj od njegovih brojnih uspješnica pronaći riječi poput – Hrvatska, Hrvati, hrvatski… – a nije baš da pjeva o moru, suncu, pticama… Unatoč tome, nekako je uspio zadržati status jedne od domoljubnih estradnih perjanica, čija je zvijezda u javnom medijskom prostoru to jače sjala, što mu je kum Thompson bio žešće progonjen i rad mu onemogućavan. Kako je krenulo, još će sustavno proganjani, a ipak nepokoreni Thompson biti prikazivan kao da je posrnuo pod ucjenama, a medijski mezimac Škoro kao mučenik. Jer kad ti se narod ukazuje, sve je moguće.

A da je tada doista gotovo sve moguće, Škoro je pokazao uspjevši postići u ovih par mjeseci ono što lijevo-liberalni mediji nisu rujući desetljećima. Dojučerašnje tvrde, ljute desničare pacificirao je po manje-više svim pitanjima na kojima su držali zadnju crtu obrane.

Šoroševci i škoroševci nerazdvojni kao sijamski blizanci

Spoj kojim su sijamski blizanci, šoroševci i škoroševci, zavareni počiva na vrlo rastezljivom tumačenju osme Božje zapovijedi. Toliko ju rastežu da su negdje putem pogubili početnu rječ’cu, i onda je se takve drže k’o pijani plota. Uz to, veže ih i što teško podnose uspjehe Hrvatske.

Šoroševci će tako velom korupcije i kriminala prekriti svaki hrvatski uspjeh – uspjehe hrvatskog sporta, učinkovito postupanje hrvatske policije u zaštiti Europe od nezvanih gostiju s istoka, odgovorno upravljanje državnom blagajnom u maniri dobroga gospodara, brigu o braniteljima (i onima HVO-a) i Hrvatima izvan Hrvatske, konačno i propulzivnu i plodonosnu vanjsku politiku. Dotle škoroševci te uspjehe, škrgućući zubima, još nekako podnose, samo nikako ne mogu smisliti one koji sve to vode i provode. Stoga su uvijek spremni lakomo pocuclati ponuđene bombone s omiljenim im okusom korupcije i kriminala.

Nema straha da će savez šoroševaca i škoroševaca dovesti do njihovog otvorenog sukoba kao onaj totalitarizama na čijem su gnojištu izrasli. Jer njihova je simbioza posve prirodna. Oni se, naime, među sobom ne natječu, nego se po naravi nadopunjuju. U neku su ruku interesno povezani kao sadist i mazohist. Samo što u šoroševaca ne stanuje onaj profinjeni tip sadista koji će na mazohistov (škoroševčev) zahtjev da ga prebije s užitkom odgovoriti – E, ne ću! Ovdje je, kako povijest zorno svjedoči, ipak riječ o onom klasičnom, sirovom tipu tog odnosa – batinama nikad kraja!
Je li kucnuo čas da Hrvati napokon odrastu i zavazda se riješe tih utvara?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Dok Barcelona gori, Europa očekivano šuti. Hrvatska također

Objavljeno

na

Objavio

EU na Barcelonu ne može poslati tenkove, pa pušta madridski pendrek

Dok Barcelona gori, Europa očekivano šuti. Hrvatska također. Prije dvije godine, kada je na katalonski referendum o neovisnosti tadašnji španjolski premijer, pučanin Mariano Rajoy odgovorio policijskim pendrekom po glasačima, vođe pokreta za neovisnost na čelu s Cerlesom Puigdemontom zatražile su posredovanje i zaštitu od EU-a, a bruxelleska se birokracija pravila da ništa ne vidi i ne čuje, da je na dugom vikendu.

Tad sam se još nadala da europsko političko vodstvo ipak može nešto naučiti iz tog slučaja. Barem toliko da se pendrekom ne može zaustaviti želja naroda za neovisnošću. Nije to uspjelo ni Staljinu, ni Titu u porobljenoj komunističkoj Europi, ne uspijeva to bliskoistočnim diktatorima s Kurdima…

Politički je nepismeno očekivati da će pendrek zaustaviti u nakani ostvarenja državne samostalnosti Katalonce, europski narod bogate kulture, snažnog intelektualnog potencijala i ne manje snažnog gospodarskog potencijala, koji je s BDP-om od 43.000 dolara vrlo blizu Njemačkoj, a znatno ispred Francuske ili ostatka Španjolske.

Ali, imali su taj povijesni peh da ih je još u 15. stoljeću (njihov) kralj Aragonije priženio kao dotu kraljici Kastilje, i tako su kraljevskim bračnim ugovorom ostali stoljećima ugrađeni u španjolsku krunu i kasnije modernu španjolsku državu. Okidač za katalonski referendum o neovisnosti bio je, dakako, u novčaniku: njihov je osjećaj da se nesrazmjerno velik novac iz Katalonije slijeva u centralnu madridsku kasu.

Dvije godine poslije referenduma konflikt je ostao zamrznut, vođe katalonskog pokreta za neovisnost podvrgnute su kaznenom progonu, Puigdemont je potražio i dobio politički azil u Belgiji. A onda je uz samu obljetnicu referenduma premijer socijalist Pedro Sanchez udario po pokretu za neovisnost – sudbenim pendrekom. Devetero vođa pokreta za neovisnost osuđeno je na stotinjak godina zatvora, kao u boljim danima komunističkih diktatura.

Samo što to nije učinjeno „u ime naroda“, već s potpisom politički neovisnog pravosuđa. Zato Barcelona gori. Doslovce gori zbog nasilja na ulicama, koje predsjednik katalonske vlade Quim Torra pripisuje provokatorima, a predsjednik španjolske vlade Pedro Sanchez „secesionistima“. Ali Barcelona i Katalonija još više gore od bunta, koji će biti sve veći, a EU će sve manje znati što činiti.

Hrvatska je u razdoblju vlastite bitke za neovisnost i Domovinskog rata imala mnogo simpatizera za svoju državnu samostalnost u Kataloniji i iskrene sućuti zbog stradanja, što je tada bila rijetkost u europskom javnom prostoru. Katalonija kao pokrajina u Španjolskoj nije mogla pružiti Hrvatskoj nikakvu bitnu političku potporu. Uostalom, bila bi i kontraproduktivna. Ali su nam neki posebni Katalonci itekako pomogli i pokazali svoju veličinu.

Predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora, Katalonac Juan Antonio Samaranch, omogućio je da tek nekoliko tjedana nakon europskog priznanja hrvatske države, početkom veljače 1992., sasvim izvanredno, hrvatska reprezentacija nastupi na Zimskim olimpijskim igrama u francuskom Albertvilleu i da prvi put ponesu hrvatsku zastavu na najvećem međunarodnom sportskom natjecanju.

Kako nas je lani, povodom smrti operne dive Katalonke Monserrat Caballe, podsjetio Mišo Mihočević, Caballe je pred televizijskim kamerama ujesen 1991. u suzama čitala njegov telefaks poslan iz okupiranog i granatiranog Dubrovnika, moleći za pomoć i spas Grada. Nezahvalna Hrvatska i to je zaboravila.

Nekoliko godina kasnije, pod pokroviteljstvom Juana Antonia Samarancha, u parku sjedišta Olimpijskog odbora u Lausannei postavljena je skulptura našeg Dražena Petrovića. Bila je to prva skulptura nekog pojedinačnog sportaša koja je postavljena u olimpijskom parku. A koliko mi je poznato i ostala je jedina. I dobro se sjećam svečanosti njezina otkrivanja u Lausannei, 1. svibnja 1995., u prisutnosti predsjednika Tuđmana, kojeg je čekala ekipa stranih dopisnika, ali iz sasvim drugih razloga – da ga pitaju što se to događa u zapadnoj Slavoniji. Tog je jutra započela operacija “Bljesak”.

Nije mi ni u primisli da bi Sanchez mogao poslati tenkove na Barcelonu, kao što su Milošević i Kadijević poslali na Hrvatsku. Ali trenutačni politički kontekst u Europi u kojem Katalonci nastoje ostvariti svoju državnu samostalnost za nijansu je još nepovoljniji od onog u kojem je to učinila Hrvatska.

U ono vrijeme su načela poput neotuđivog prava naroda na samoodređenje i državu imala šansu da ih se barem čuje u Bruxellesu. Iz pragmatičnih razloga doduše. Između ostalog, i zato što su provođenjem tog načela dekonstruirani sovjetski blok u Europi i Sovjetski Savez. Danas među europskim političkim vođama, kao i u njihovoj bruxelleskoj centrali, dominiraju vizije stvaranja europske naddržave, svaki državni sadržaj se doživljava kao neprijateljski.

Odmah mu se lijepi etiketa nacionalista, secesionista. Ali slučaj Katalonije predstavlja novi izazov ne samo španjolskoj središnjoj vlasti već i birokratiziranom globalističkom europskom vodstvu. Europa ne može poslati tenkove na Barcelonu, jer bi time porušila svoje temelje. A madridski će pendrek samo ojačati katalonsku volju za neovisnošću. Razvod kastiljsko-aragonskog državnog braka već je započeo. Pitanje je samo kakav će model suživota pronaći i koliko će to koštati.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Hrvatska bez blagdana neovisnosti?

Objavljeno

na

Objavio

Vlada Republike Hrvatske uputila je sa svoje sjednice u četvrtak 10.listopada na javnu raspravu prijedlog promjene Zakona o državnim blagdanima, spomendanima i neradnim danima, a budući da je slavljenje državnih blagdana i održavanje spomendana i neradnih dana relevantna tematika koja se tiče cjelokupnoga hrvatskoga društva, dobro je o tome, makar djelomično, progovoriti i s etičkoga stajališta, odnosno sa stajališta općega dobra.

Logično je da pitanje državnih blagdana, spomendana i neradnih dana bude regulirano zakonom, i to tako da ti, nazovimo ih, posebni dani budu odraz stvarnosti hrvatskoga društva i da odražavaju što je moguće bolje stvarne vrjednote koje postoje i žive u hrvatskom narodu i u hrvatskom društvu. Logično je također da je došlo do preispitivanja dosadašnjega definiranja tih posebnih dana pa ne bi trebalo žuriti ni s kakvim nedomišljenim rješenjima. Politika je u trajnoj napasti da samo ona odlučuje o pojedinim rješenjima, vodeći ponajprije računa o partikularnim stranačkim ili koalicijskim interesima, a reguliranje tih posebnih dana trebalo bi biti plod društvenoga konsenzusa što je moguće širih krugova hrvatskoga društva. Jasno je da će vladajuća politika donijeti konačnu odluku, no nije svejedno poštuje li ili ne poštuje ta odluka vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva. Bude li se stvarno željelo poštovati i uvažavati vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva, ne će se moći odluka donijeti bez dubokoga proučavanja i promišljanja hrvatske stvarnosti kakva ona jest u kontekstu objektivne povijesti i aktualnoga povijesnoga trenutka, a ne kakvom je vidi politika, posebno ne stranačka, ili kakvom je ocrtavaju mediji.

Dobronamjeran, ali parcijalan pristup

Prema onome što je na sjednici Vlade rekao predsjednik Vlade u predloženim promjenama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, nama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, bile neradni dani u Hrvatskoj. Mnogo je političkoga i medijskoga djelovanja utrošeno da se hrvatskomu društvu i mnogim obiteljima uvelike otme slobodna, neradna nedjelja, a danas je jasno da su svi argumenti za to bili isforsirani i ideološki obojeni, jer i danas u više zemalja Europske unije nedjelja je načelno neradni dan i za one djelatnosti koje u Hrvatskoj narušavaju nedjeljni odmor i mogućnost okupljanja i druženja obitelji.

Prema prijedlogu iznesenu na sjednici Vlade među posebnim danima nema mjesta za sjećanje na žrtve komunističkoga totalitarizma, a činjenica je da se pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora svake godine održava spomen na te žrtve u Bleiburgu, kao i spomeni na drugim brojnim stratištima žrtava komunizma širom Hrvatske i Slovenije. Koliko god bilo povike zbog tobožnjega povijesnoga revizionizma, činjenica je da postoji oko tisuću stratišta žrtava komunističkoga režima, da su žrtve komunizma hrvatska stvarnost i da su te žrtve pripadale obiteljima koje i danas žive u ovom društvu i u ovoj državi. Kad se govori o žrtvama komunizma, ne radi se ni o kakvoj rehabilitaciji totalitarističkih fašističkih i nacističkih režima, nego o žrtvama koje su hrvatska stvarnost, koje su likvidirane bez ikakve mogučnosti obrane, o ljudima kojima je pogaženo osnovno ljudsko dostojanstvo, svako ljudsko pravo, ne samo kad su bili likvidirani, nego i kad se o njihovoj pogibiji moralo šutjeti.

Neovisnost

Prema izloženom prijedlogu ubuduće u Hrvatskoj Dan neovisnosti ne bi više bio državni blagdan, nego tek samo spomendan i radni dan, što je sa stajališta općega dobra premalo. Naime, samostalna, neovisna Hrvatska ideal je njegovan devet stoljeća, štoviše za taj ideal mnogi su hrvatski sinovi i kćeri prolili svoju krv i žrtvovali svoje živote, osobito u presudnom Domovinskom ratu, pa Hrvatska, ako imalo drži do sebe kao samostalne i neovisne države, i svoga dostojanstva, ne bi smjela biti bez blagdana neovisnosti. Prema iznesenom prijedlogu Dan antifašističke borbe ostao bi državni blagdan, a to bi, ako ne bi bilo državnoga blagdana neovisnosti, bio paradoks jer bi blagdan koji je vezan za Jugoslaviju, budući da je ustanak doveo do obnove Jugoslavije i uspostave komunističkoga režima, bio sada u Hrvatskoj po svojoj kvalifikaciji jači od oba predložena spomendana (25. lipnja i 8. listopada) koji su povijesni za osamostaljenje Hrvatske.

Naime, hrvatska je državnost živjela i kad nije bilo samostalne Hrvatske, a neovisnost je apsolutna kategorija Republike Hrvatske te je nužno njegovati svijest o njoj i slaviti je kao povijesno postignuće, tim više što i danas ima onih i u Hrvatskoj i izvan Hrvatske koji osporavaju hrvatsku samostalnost. Kad bi hrvatska politika imala dovoljno snažnu svijest o važnosti neovisnosti Hrvatske, ne bi li se trebala ipak odreći projugoslavenskoga blagdana antifašističke borbe i na rang neradnoga spomendana podići spomen na sve žrtve svih totalitarnih režima?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari