Pratite nas

Kolumne

Ususret Europskom danu sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima

Objavljeno

na

U petak se navršava okruglo 80 godina od događaja koji će suvremene Europljane nadahnuti da 23. kolovoza odrede Europskim danom sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima. Riječ je o potpisivanju ugovora o nenapadanju i prijateljstvu (a ispod stola i o diobi plijena), kojeg su u ime svojih naroda, pardon, vođa i režima, potpisali ministri vanjskih poslova ondašnjeg Sovjetskog Saveza i Njemačkog Reicha, Molotov i Ribbentrop. Iako savez ne će potrajati dulje od dvije godine, on simbolizira sukladnost naravi dvaju totalitarizama, koji će što izravno, što neizravno, što u miru, što u ratu, ostaviti iza sebe milijunske žrtve.

Velike ideologije odvajkada su bile privilegij velikih naroda, jer samo su oni imali potencijal i kapacitet izvoziti ih po svijetu kako bi njime ovladali. No, i mali bi narodi, napose ako bi se našli na krivome mjestu, bili izloženi neumoljivom djelovanju ideoloških centrifuga, nerijetko pritom doživljavajući teške ljudske i materijalne gubitke, ali i drastična mentalna nazadovanja, što će se protezati i na buduća, a ne samo izravno pogođena pokoljenja. Jedan od naroda čiju su livadu i travu, napose onu tek niklu, pomahnitali ideološki slonovi temeljito izgazili je hrvatski narod. I zato su Hrvati osobito pozvani obilježavati ovaj dan, ne samo kako bi se prisjetili žrtava, nego i kao veliku opomenu, ne samo kako se zlo ne bi ponovilo, nego i kako bi se predobro očuvani totalitarni mentalitet i pripadajući mu obrasci ponašanja iskorijenili. Umjesto toga, podcijenivši značaj povijesne pouke, Hrvati se susreću s tragikomičnim povijesnim fenomenom – ono što se izvorno odigralo kao tragedija sad se ponavlja kao farsa.

Od neprijatelja samo najbolje

Prirodni slijednici komunističkog totalitarizma, oni koji se i danas, pod krinkom zavidnima uvijek primamljivoga verbalnog uzdizanja slabih na račun jakih, bore za pravedan svijet bez Boga, znani su kao šoroševci, po razvikanom čovjekoljupcu, burzovnom mešetaru specijaliziranom za rušenje nepoćudnih država i stabilnih društava, te uspostavljanje labilnih, propuh društava, Georgu Sorosu. Sve je opet kao nekad osim što se kao izgovor za prelijevanje love iz džepa u džep više ne liju krokodilske suze nad potlačenom radničkom klasom, nego se “obespravljeni” raspoznaju po drukčijem kriteriju. Što se više opireš tradicionalnim vrijednostima akumuliranim kroz iskustva bezbrojnih pokoljenja, što si više u sukobu s neposrednim okruženjem, što temeljitije izbrišeš crtu između intimnog i javnog, što si raznovrsnijeg seksualnog profila i stila, što se više i besramnije trudiš unakaziti se i tjelesno i duševno, i time se još ponosiš, to si prvoklasniji, uzorniji, onako baš “cool”, pa kao takav nesumnjivo zaslužuješ biti favoriziran, pardon, pozitivno diskriminiran.

Kako farsu obično prati travestija, presvlačenje u vlastitu suprotnost, šoroševci nisu odoljeli marksističko-komunističku bazu nadograditi najboljim od saveznika iz 1939. godine, onoga koji je ljudske klase određivao temeljem rase. Tako se i oni zauzimaju da ljudi određenih rasa (iako to izrijekom ne kažu, ali u praksi se na to svodi) imaju prava koja drugi nemaju – recimo, ilegalno prelaziti državne granice, potom da im se osigura hrana, stan i pristojan džeparac bez da išta rade, nauči ih jezik domicilne zajednice, konačno i dodijeli im posao, pa i pred zakonom ih tetoši (jer kao ne znaju da je kažnjivo ono što je u svakoj civilizaciji sablažnjivo). Ništa od navedenog za članove zajednice koju se sili prihvatiti ih ne vrijedi. A to što su danas druge boje i fizionomije u modi (a ne više visoki i plavi) uopće ne mijenja na stvari da je princip isti, a sve ostalo tek nijanse.

“Vidjelac” naroda

I dok šoroševci u Hrvatskoj, kao “ovejani” svjetlonoše patriofobije i naciofobije, predstavljaju tek okrajak globalne internacionale, sa suvremenim preslikama njihovih suparnika, a ipak saveznika, to nije slučaj. Oni su više endemična hrvatska pojava. Na riječima su, povijesnim razlozima uvjetovano, zagriženi antikomunisti. Međutim, čim im se ponudi neka izvorno ili u srži komunistička ideja, oduševljeno ju prihvaćaju. Tako će u tren oka prigrliti prijedloge na kojima je prije pet godina kampanju gradio Ivo Josipović, u mladosti čuvar Maršalova groba, a u zrelim godinama njegova nasljeđa. Raspisivao bi referendum u slučaju neslaganja između Predsjednika i Vlade, nakon što bi lišen odgovornosti za nepopularne odluke sukobe raspirivao, a usput bi kao predsjednik postavljao i ustavne sudce koji bi ga potom trebali nadzirati. Na buran pljesak naići će i zamisao o ispitivanju porijekla imovine, preuzeta iz nedavno reprizirane dramske serije iz kasnije faze komunizma, “Inspektor Vinko”, bez obzira (ili možda baš zato) što iskustvo uči kako svaki lov na vještice, makar bio vođen i najboljim namjerama, u konačnici rezultira prelijevanjem novca iz džepa onih koji šute i rade u džep onih koji olajavaju i ne rade. Uho prijemčivo za komunističke klasike draška i prijedlog kako se državnik više ne bi trebao odmarati u za tu namjenu sigurnosno prilagođenim državnim rezidencijama. Jer zašto bi javne osobe koje obnašaju najodgovornije državne dužnosti imale pravo na mir i obiteljski odmor zaštićene od pogleda i dodijavanja znatiželjnika, ako se već mogu i u tome solidarizirati s anonimcima?

Navedena su tek neka “viđenja” u kojima se, baš kao komunistima starog kova nekoć, “vidiocu” Miroslavu Škori ukazao narod i priopćio mu što zapravo želi. Potom, pomalo neobično, “vidjelac” Škoro na društvenoj mreži objavljuje tom istom narodu ono što mu je ovaj sâm prethodno već rekao. To, pak, nema naročitog smisla, osim ako se ipak ne radi o čitavom narodu, nego samo o njegovom dijelu, djeliću. Ako je, pak, tako, onda je “vidiočev” narod primjerenije nazvati sektom, a njih se uobičajilo imenovati po utemeljitelju. Stoga ne ćemo pogriješiti nazovemo li ih – škoroševci!
Zanimljivo, istovjetnu logiku kakvu iskazuju prema tekovinama komunizma, škoroševci primjenjuju i prema Srbima. Tako će pasti u nesvijest na vijest kako mladi Srbi iz Srbije i Republike Srpske, mahom rođeni devedesetih, dolaze u Hrvatsku raditi nužne poslove koji Hrvati u dostatnoj mjeri ne žele obavljati, a čiji će se potomci, ostanu li živjeti u Lijepoj Našoj, najvećim dijelom utopiti u hrvatsko nacionalno biće. S druge strane, spremni su iz petnih žila podržavati prijedlog izbornog zakona kojim se onim Srbima koji doista organski ne podnose Hrvatsku, pa tu niti ne zalaze, a kamoli da bi došli raditi, olakšava glasovanje elektronskim putem. Time vlastima Srbije velikodušno pružaju prostor za daljnju destabilizaciju hrvatske političke scene. Čudno, brinu se zbog onoga što i Vučića zabrinjava, a zalažu se za ono što Vučiću odgovara. Pa čime ih je to Aleksandar Vučić, protiv kojeg na riječima nisu ništa manje žustri nego protiv komunizma, toliko zadužio? Da ih nije osvojio tugaljivim glasom na rubu plača? Jer takvi ih glasovi očito u srce diraju.

A kad je tako, kad si sam sa svojim mislima posvađan, to je ujedno i jasan znak da si spreman. Ne za dom, nego da ti se podvali dvoje u jednom – “Milo Mesićevo”, po postanku i ležernom stilu, i “Milo Milanovićevo”, po poslanju i svrsi!

A što je ono bilo ’91?

Osim nesuvislog odnosa prema Srbima i komunizmu, prihvaćanje kandidata iz “Mikijevog zabavnika” za vrhovnog gurua sljedbe imat će još jednu prilično neočekivanu posljedicu na ponašanje škoroševaca – korjenitu promjenu odnosa prema devedesetima. Odjednom, domalo kultno pitanje – gdje si bio ’91’? – čini se, više i nije tako važno. A što je to uopće bilo ’91?… Je l’ bilo nešto?… Ma, kaj god!… Pa to su se oni samo šalili… Godina k’o godina,… k’o svaka druga…

Korijeni ove nagle vrijednosne preorijentacije leže u tome što je Miroslav Škoro, eto, baš ’91 imao nekog neodgodivog posla s onu stranu Atlantika pa se škoroševci sad nemušto izvlače kako ni drugi političari nisu izravno sudjelovali u Domovinskom ratu. Iako je ta argumentacija već po sebi samoponižavajuća, formalno su u pravu. Ipak, promiče im što su neki izbivali iz Hrvatske zato što su školovani za diplomate, a ta je služba, kao nimalo nevažno oruđe države, također držala svojevrsnu crtu obrane. Ne svi jednako uspješno, jer neki će se, poput Kolinde Grabar Kitarović i Andreja Plenkovića, u tom poslu vinuti do zvijezda, dok će drugi, recimo, Zoran Milanović, kako je sam priznao, propasti. No, široj javnosti tada nepoznati Miroslav Škoro nije izbivao iz Hrvatske po državnom, nego po privatnom poslu. Tako su, kad je grmilo, njegovu pjesmu “Ne dirajte mi ravnicu”, koja je hrvatskim prognanicima značila otprilike kao Thompsonove “Čavoglave” hrvatskim ratnicima, popularizirali tamburaši “Zlatni dukati”. No, nakon što je pjesma postala općeprihvaćenom, odjednom kao da se Dukatima ukazao neki glas i zagrmio – Ne svirajte mi “Ravnicu”! I otad se ta pjesma u izvedbi sastava koji danas djeluje pod nazivom “Najbolji hrvatski tamburaši”, sve slabije, gotovo nikako ne čuje. Ali se zato itekako čuje iz usta one “nevažne” ’91 vrlo samozatajnog autora.

Ima još jedna stvar koja je škoroševcima do jučer bila silno važna, a sad je silom prilika postala zadnja rupa na svirali. Naime, jedna od najpodmuklijih optužbi odaslanih na račun predsjednika Tuđmana u jeku rata od strane tzv. nezavisnih intelektualaca temeljila se na navodnoj skandaloznoj Tuđmanovoj izjavi kako mu je drago što mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka. Poznavatelji okolnosti u bivšoj državi prisjetit će se kako je brak sa Srpkinjom sklopljen u vrijeme socijalističke Hrvatske, posebno nakon ’71, značio opipljivu komparativnu prednost pri građenju karijere, neku vrstu komunističkog “halal-certifikata” za Hrvate, potvrdu da je kandidat 100% deustašiziran. Kako predsjednik Tuđman, strastven kakav je bio, nerijetko nije imao dlake na jeziku, pa bi u žustroj raspravi znao reći i koju riječ više, moguće je upravo zato spomenuo da mu je drago što njemu (za razliku od nekih drugih) žena nije Srpkinja, a nipošto ne zato što bi Srpkinje same po sebi bile loše i za Hrvate neprikladne žene. Židovku (kojih je ionako bilo malo pa za njih izjava nije imala nekog smisla) su zlobnici, po svoj prilici, prikrpali, samo kako bi se, sukladno jasenovačkoj recepturi, optužba doimala što čudovišnijom.

Bila posrijedi tek puka slučajnost, ili možda subliminalna poruka iz komunizma naslijeđenih centara moći, otad konvertiti i otpadnici od HDZ-a, barem oni koji se pojave kao medijski favorizirani predsjednički kandidati, imaju žene srpskog etničkog porijekla. Tvrdnja stoji, ma koliko god se Mesić svojedobno kreativno izvlačio kako mu je žena Ukrajinka, a škoroševci pokušavali implicirati između redaka kako je Škorina žena zapravo protestantkinja. Eto, zato što ju je sa Škorom u Americi upoznao neki protestant, naše gore list. Međutim, to što joj je otac pokopan uz obred u tamošnjoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi ipak nešto jasnije govori o njezinu porijeklu. Stoga minimalan osjećaj empatije nalaže pružiti utjehu neutješnoj škoroščadi, i usput primijetiti kako srpska zajednica u Americi,… hm…, kako to reći,…. baš ne vrvi potomcima partizana… Čemu nije naodmet dodati i kako bi se njihov “prijatelj” Vučić tamo zacijelo osjećao kao kod kuće, pa što onda ne bi i Škoro?
Zanimljivo je i kako se Škoro s istom ženom vjenčao triput (ha, netko se triput ljubi, netko se triput vjenča) – dvaput u Hrvatskoj (jednom u crkvi, jednom kod matičara) i jednom u Americi. Za potonje ne spominju gdje, mada, zašto bi opet kod matičara? Što li je sve tamo morao obećati, ostat će obavijeno velom tajne, no znakovito je kako je lakše naći iglu u plastu sijena, nego i u makar jednoj od njegovih brojnih uspješnica pronaći riječi poput – Hrvatska, Hrvati, hrvatski… – a nije baš da pjeva o moru, suncu, pticama… Unatoč tome, nekako je uspio zadržati status jedne od domoljubnih estradnih perjanica, čija je zvijezda u javnom medijskom prostoru to jače sjala, što mu je kum Thompson bio žešće progonjen i rad mu onemogućavan. Kako je krenulo, još će sustavno proganjani, a ipak nepokoreni Thompson biti prikazivan kao da je posrnuo pod ucjenama, a medijski mezimac Škoro kao mučenik. Jer kad ti se narod ukazuje, sve je moguće.

A da je tada doista gotovo sve moguće, Škoro je pokazao uspjevši postići u ovih par mjeseci ono što lijevo-liberalni mediji nisu rujući desetljećima. Dojučerašnje tvrde, ljute desničare pacificirao je po manje-više svim pitanjima na kojima su držali zadnju crtu obrane.

Šoroševci i škoroševci nerazdvojni kao sijamski blizanci

Spoj kojim su sijamski blizanci, šoroševci i škoroševci, zavareni počiva na vrlo rastezljivom tumačenju osme Božje zapovijedi. Toliko ju rastežu da su negdje putem pogubili početnu rječ’cu, i onda je se takve drže k’o pijani plota. Uz to, veže ih i što teško podnose uspjehe Hrvatske.

Šoroševci će tako velom korupcije i kriminala prekriti svaki hrvatski uspjeh – uspjehe hrvatskog sporta, učinkovito postupanje hrvatske policije u zaštiti Europe od nezvanih gostiju s istoka, odgovorno upravljanje državnom blagajnom u maniri dobroga gospodara, brigu o braniteljima (i onima HVO-a) i Hrvatima izvan Hrvatske, konačno i propulzivnu i plodonosnu vanjsku politiku. Dotle škoroševci te uspjehe, škrgućući zubima, još nekako podnose, samo nikako ne mogu smisliti one koji sve to vode i provode. Stoga su uvijek spremni lakomo pocuclati ponuđene bombone s omiljenim im okusom korupcije i kriminala.

Nema straha da će savez šoroševaca i škoroševaca dovesti do njihovog otvorenog sukoba kao onaj totalitarizama na čijem su gnojištu izrasli. Jer njihova je simbioza posve prirodna. Oni se, naime, među sobom ne natječu, nego se po naravi nadopunjuju. U neku su ruku interesno povezani kao sadist i mazohist. Samo što u šoroševaca ne stanuje onaj profinjeni tip sadista koji će na mazohistov (škoroševčev) zahtjev da ga prebije s užitkom odgovoriti – E, ne ću! Ovdje je, kako povijest zorno svjedoči, ipak riječ o onom klasičnom, sirovom tipu tog odnosa – batinama nikad kraja!
Je li kucnuo čas da Hrvati napokon odrastu i zavazda se riješe tih utvara?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Fra Mario Knezović: Meritokracija ili vladari s malim IQ, a velikim egom

Objavljeno

na

Objavio

Čujem često kako je lako kritizirati, a teško dati rješenje problema. Kroz ovaj tekst ponuđeno je rješenje problema, sustava vladavine, društvenoga poretka, korumpiranih vođa, nemoralnih postupanja i krivo nasađenih ljudi.

Moj sinko, kaže djed unuku, ako sjekiru ili motiku na krivo nasadiš, nema rađe s njom. Izričaj „na krivo nasađen“ često čujemo. Usto svakodnevno čujemo kako nam je loše stanje, kako nas vode nesposobni ljudi, kako se do položaja dolazi preko „veze“, nepotizma ili nečijih preporuka koje „koštaju“.

Zašto je tomu tako? Zato što je nama nepoznat pojam meritokracija i njegova primjena. Meritokracija izvorno vuče korijen iz latinskoga jezika „meritum“, što bi na hrvatskome značilo zasluga – vrijednost.

Drugi dio riječi korijenski je iz grčkoga „kratein“, što znači vladati. Kada spojimo značenje, lako je zaključiti kako je meritokracija oblik vlasti u kojemu se administrativni i javni poslovi, odnosno svaka uloga koja zahtijeva društvenu odgovornost, dodjeljuje na temelju zasluga, a ne na temelju pripadnosti nekomu lobiju, obitelji (nepotizam i klijentelizam u najširemu smislu) ili ekonomskoj kasti (oligarhiji).

Meritokracija je između ostaloga protivnost ideji egalitarizma gdje se pojedincima bez obzira na kvalifikaciju, kvalitetu izvedbe, rad ili druge prednosti pripisuje jednak utjecaj i jednak pristup. Samo shvaćanje pojma odgovara na upit zašto nam je loše i zašto nas vode ljudi koji su na krivome mjestu, pa onda i „na krivo nasađeni“.

U knjizi „Zabranjeno kukanje“ Salvo Noe ističe kako je u svijetu na stvari kriza vrjednota i stručnosti i dokle god ne stavimo meritokraciju i zdrave vrjednote na prvo mjesto, kriza neće prestati. Suočeni smo s neprestanim povicima za promjenama, reformama, novim početcima, okretanjima novih stranica itd. No, pitati se je li moguće očekivati te promjene bez korjenitih zahvata u sustav vladanja, mentalitete namještanja položaja po načelu „kumova“?

Svaki preporod počinje od ljudi. Preporod mogu potaknuti osobe koje su u pravome trenutku na pravome mjestu. Preporod počinje od stručnosti. Primjerice, što bi bio da je ključne kaznene udarce u Rusiji umjesto Ivana Rakitića izvodio npr. Ivan Perišić ili Josip Pivarić? Vjerojatno je da Hrvatska ne bi postala viceprvak svijeta. To se u športu jasno vidi. No, na drugim područjima nesposobni i oni bez stručnosti uzeli su loptu i uporno prebacuju gol i ne postižu rezultate, ali im nitko ništa ne može, čak ne trpe ni prigovor zbog upornih promašaja.

Za takve je publika kriva što promašuju, gdje bi oni nešto bili krivi jer su si umislili da su „bogomdani“. Takvi onda, razumije se, nemaju ni odgovornosti za svoje postupke. To je zato što osobe koje nisu kvalificirane za neki posao nemaju ni mogućnost odgovornosti. Kako ćeš odgovarati za nešto o čemu pojma nemaš?
Takvima se „fućka“ što griješe, što nisu učinkoviti, što čine štetu, što ubijaju nadu.

Očito je taj stil vladanja javnim dobrima i obnašanjem javnih službi natjeralo britanskoga sociologa Michaela Younga da načini pojam „meritokracija“ o kojemu piše u svome djelu „Uspon meritokracije“ (The Rise of the Meritocracy, 1958.). On je na vrlo zanimljiv način obrazložio teoriju meritokracije formulom IQ + uloženi napor = vrijednost. Kako bismo pomogli onima, barem većini, koji vladaju, spomenimo da je IQ mjera za kvocijent inteligencije. Dakle, stvar je jasna. Na prvome mjestu inteligencija i znanje (kvalificiranost), na drugome mjestu vrjednote/moral će polučiti rezultate ili vrijednost.

Što mi imamo? Imamo mahom na položajima ljude s vrlo niskim IQ, a s vrlo visokim egom. Imamo u većini slučajeva u vodstvu one koji imaju vrlo malo ili nimalo vrjednota i morala, a jako mnogo korupcije i nemorala. S osjećajem jada u sebi čitamo imena nekih osoba koje se potpisuju nekim titulama stečenim u „večernjim“ školama. Neki čak toliko daleko idu pa se drznu potpisati da su i doktori znanosti.

U Bosni i Hercegovini je čest slučaj da osoba najprije dobije položaj, a tek potom traži za nju kvalifikaciju kupnjom diploma. Mogao bih poimence napisati na desetine takvih slučajeva. Ima li toga igdje? Najprije položaj, pa onda ispunjavanje uvjeta. Zamislimo da na kirurgiji zaposle osobu koja nije svršila medicinu, ali nema veze, kasnije će ta osoba pribaviti diplomu, a za početak neka vrši operativne zahvate. Sve su okrenuli naglavačke i zato se neće narod naći na nogama zadugo.

O tome sindromu, budimo pošteni, može se u manjoj mjeri govoriti i u crkvenim redovima. Nije slučajno Isus u svoje vrijeme govorio kako na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji (Usp. Mt 23,1). No, nisu za to krivi samo oni. Za to su krivi i oni koji prihvaćaju taj stil upravljanja u državi, društvu, Crkvi itd.

Veliki Platon u svome djelu „Država“ postavio je temelje teorije o vladavini meritokracije tezom da za državu nema lijeka sve dok se politička vlast i filozofija ne spoje, dok filozofi ne budu kraljevi, a kraljevi i vladari filozofi. Mi smo daleko od toga. U nas je jedina“filozofija“ koristoljublje, a kraljevi su oni koji su korupcijom i zloporabom položaja došli do novca i moći.

Gdje smo mi u toj priči? Hoćemo li samo ustvrditi ove činjenice i zabiti glavu poput nojeva u pijesak? Talijanski sudac i državni odvjetnik Giobanni Falcone daje savjet: „To što su stvari takve kakve jesu ne znači da takve trebaju biti. Samo je, da bi se zasukali rukavi i stvari počele mijenjati, potrebno platiti cijenu; stoga velika većina radije jadikuje nego da djeluje.“A dok ne bude drukčije, na pozornici naše svakidašnjice će i dalje trubiti unosna pjesma: „Imam kuma kojeg nitko nema.“

PIŠE: Fra Mario Knezović/Misija/SD

 

Fra Mario Knezović: Motivacijski govor, koji to nije, Zorana Milanovića je bio otužan…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Damir Pešorda: Od čega Čičak strahuje?

Objavljeno

na

Objavio

U intervjuu Večernjem listu Ivan Zvonimir Čičak kaže da se boji ”povratka totalitarizma u novom obliku”. Misli da je glavni problem tranzicije iz jednopartijskih sustava u demokratska društva bila činjenica ”da u tadašnjim komunističkim državama nije bilo izgrađenog civilnog društva na koje bi se mogla nasloniti ‘nova’ vlast, jer je sve bilo zatrto.”

Drži također da je problem i to što su vlast u Hrvatskoj preuzeli bivši komunisti predvođeni Tuđmanom. Koliko me sjećanje služi, pred prve višestranačke izbore Čičak je sa svojim dijelom Hrvatske seljačke stranke bio u koaliciji s Tuđmanom. Dakle, tada mu nije smetala Tuđmanova komunistička prošlost. Naravno, zbog Čičkove prevrtljivosti to koaliranje s HDZ-om bilo je kratko i bez ikakva korisna ploda.

Sada su to ionako efemerne činjenice iz bliske povijesti, međutim važno je spomenuti da su upravo bivši komunisti, osobito njihovi propagandisti u sferi kulture i medija odigrali ključnu ulogu u izgradnji takozvanog civilnog društva, dakako uz izdašnu financijsku pomoć izvana. Puhovski, Pusić, Tripalo, Prodanović… sve su to istodobno provjereni ”drugovi” i korifeji civilnog društva u Hrvatskoj.

Uz zdušnu pomoć ponekog bivšeg disidenta kao što je bio Čičak. Provjereni ”drugovi” se svoje komunističke prošlosti nikada nisu odrekli, dok je Tuđman s druge strane svoje mladalačke zablude osvijestio, evoluirao u hrvatskog državotvorca i na koncu se suprotstavio komunizmu onda kada je on bio najjači riskirajući pri tome ne samo položaj i karijeru, nego i golu egzistenciju. Istina bio je okružen i tipovima poput Manolića i Mesića, ali ih je znao i odstraniti iz HDZ-a kada je za to došlo vrijeme. S druge strane Čičak se Mesiću, opet ako me sjećanje ne vara, približio kada je ovaj otpao od HDZ-a i svjedočio u Haagu. Okrenuo se protiv njega tek kada ga Mesić nije htio imenovati za savjetnika ili veleposlanika u Srbiji.

No, od tih zgoda i zgodica važnije je prokomentirati Čičkovu slutnju o totalitarizmu koji je, pribojava se Čičak, pred nama. Tu bih se mogao složiti s Čičkom, ako se stvari ovako nastave razvijati, doista bismo mogli zaglaviti u totalitarizmu. Još gorem i još tvrđem od totalitarizama dvadesetog stoljeća jer su današnjim upravljačima na raspolaganju neusporedivo moćniji alati nego nekadašnjim.

Na žalost, i tu je Čičak bio na strani onih koji grade novi totalitarizam, dok je Tuđman, unatoč stanovitoj generalskoj krutosti, bio na strani koja taj novonastajući totalitarizam razgrađuje. Jer jačanje nacionalnih država za sada jest jedina brana sve agresivnijem globalizmu, ideologiji koja svijetu prijeti novim totalitarizmom.

Elementi za slagalicu totalitarističke strave već su tu, treba ih samo složiti i učvrstiti. Zasnivaju se na herostratskom rušenju svih tabua i potpunoj reviziji morala, pa čak i prirodnih datosti utoliko ukoliko one ne konveniraju s ludorijama nove ideologije koja se kiti atributom znanstvenosti, a sve se to nastoji cementirati terorom političke ispravnosti.

U tom kontekstu nacionalna zakonodavstva često predstavljaju prepreku širenju tih novih ”sloboda” i aberacija, a nacionalne granice kakvu-takvu prepreku planiranom miješanju stanovništva koje za cilj ima razaranje afektivnog zajedništva nacionalnih i drugih zajednica te potpunu atomizaciju društva. Izolirani pojedinci bez moralnog kompasa lak su plijen i pogodan materijal za oblikovanje i preoblikovanje po volji ili hiru upravljača.

Ovih će dana biti dvadeseta godišnjica smrti Franje Tuđmana. Gledano iz ove perspektive, njegovih nepunih deset godina ukazuju se – unatoč ratu i svim onim nevoljama koje uz rat idu – kao deset hrvatskih najuspješnijih godinu u posljednjih devet stoljeća. Zato su ih hrvatski neprijatelji precizno označili kao deset mračnih godina. Jer po logici neprijateljstva koje ih pokreće ono što je za Hrvate sjajno za njih je mrkli mrak.

Također, usprkos Čičkovim opservacijama o Tuđmanu kao komunistu, tih deset godina, osobito nakon što je Manolić odmaknut od vlasti, jesu i u demokratskom smislu najbolje hrvatske godine. To je i logično jer su nakon Tuđmanove smrti stare strukture i njihovi biološki i ideološki potomci, preuzevši HDZ i ostale stranke s hrvatskim predznakom, u potpunosti preuzeli poluge sistema u svoje ruke. I vratile se starim, protudemokratskim navadama promijenivši tek retoriku, to jest uskladivši je s retorikom ljudskopravaške ideologije globalizma.

Naravno, i Tuđman je griješio. Četiri su njegove ključne grješke bile: stavljanje ZAVNOH-a u Ustav, blagonaklon odnos prema Titu i njegovu nasljeđu u Hrvatskoj, neprovođenje lustracije nakon devedeset pete te ukidanje Hrvatske republike Herceg-Bosne, to jest pristajanje na to da Hrvati u BiH ostanu bez entiteta.

Međutim, lako je to reći iz ove perspektive, pitanje je jesu li se sve te stvari uistinu mogle i provesti i bi li njihovo provođenje izazvalo neku drugu teško popravljivu štetu po Hrvatsku? No, jednu sam stvar siguran: da se bilo koja od ovih stvari počela provoditi u Tuđmanovo vrijeme, Čičak i HHO bi bili žestoko protiv! Tako da… kad se uzme u obzir koji su sve likovi igrali važnu ulogu u hrvatskom javnom i političkom životu, Tuđmanu se ne može ništa zamjeriti. Stvorio je državu. Mi ćemo je urediti ili ćemo, da se poslužim čuvenom Milanovoćevom podjelom, pustiti Njima da je do kraja unerede.

Damir Pešorda/hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari