Pratite nas

Kolumne

Ususret Europskom danu sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima

Objavljeno

na

U petak se navršava okruglo 80 godina od događaja koji će suvremene Europljane nadahnuti da 23. kolovoza odrede Europskim danom sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima. Riječ je o potpisivanju ugovora o nenapadanju i prijateljstvu (a ispod stola i o diobi plijena), kojeg su u ime svojih naroda, pardon, vođa i režima, potpisali ministri vanjskih poslova ondašnjeg Sovjetskog Saveza i Njemačkog Reicha, Molotov i Ribbentrop. Iako savez ne će potrajati dulje od dvije godine, on simbolizira sukladnost naravi dvaju totalitarizama, koji će što izravno, što neizravno, što u miru, što u ratu, ostaviti iza sebe milijunske žrtve.

Velike ideologije odvajkada su bile privilegij velikih naroda, jer samo su oni imali potencijal i kapacitet izvoziti ih po svijetu kako bi njime ovladali. No, i mali bi narodi, napose ako bi se našli na krivome mjestu, bili izloženi neumoljivom djelovanju ideoloških centrifuga, nerijetko pritom doživljavajući teške ljudske i materijalne gubitke, ali i drastična mentalna nazadovanja, što će se protezati i na buduća, a ne samo izravno pogođena pokoljenja. Jedan od naroda čiju su livadu i travu, napose onu tek niklu, pomahnitali ideološki slonovi temeljito izgazili je hrvatski narod. I zato su Hrvati osobito pozvani obilježavati ovaj dan, ne samo kako bi se prisjetili žrtava, nego i kao veliku opomenu, ne samo kako se zlo ne bi ponovilo, nego i kako bi se predobro očuvani totalitarni mentalitet i pripadajući mu obrasci ponašanja iskorijenili. Umjesto toga, podcijenivši značaj povijesne pouke, Hrvati se susreću s tragikomičnim povijesnim fenomenom – ono što se izvorno odigralo kao tragedija sad se ponavlja kao farsa.

Od neprijatelja samo najbolje

Prirodni slijednici komunističkog totalitarizma, oni koji se i danas, pod krinkom zavidnima uvijek primamljivoga verbalnog uzdizanja slabih na račun jakih, bore za pravedan svijet bez Boga, znani su kao šoroševci, po razvikanom čovjekoljupcu, burzovnom mešetaru specijaliziranom za rušenje nepoćudnih država i stabilnih društava, te uspostavljanje labilnih, propuh društava, Georgu Sorosu. Sve je opet kao nekad osim što se kao izgovor za prelijevanje love iz džepa u džep više ne liju krokodilske suze nad potlačenom radničkom klasom, nego se “obespravljeni” raspoznaju po drukčijem kriteriju. Što se više opireš tradicionalnim vrijednostima akumuliranim kroz iskustva bezbrojnih pokoljenja, što si više u sukobu s neposrednim okruženjem, što temeljitije izbrišeš crtu između intimnog i javnog, što si raznovrsnijeg seksualnog profila i stila, što se više i besramnije trudiš unakaziti se i tjelesno i duševno, i time se još ponosiš, to si prvoklasniji, uzorniji, onako baš “cool”, pa kao takav nesumnjivo zaslužuješ biti favoriziran, pardon, pozitivno diskriminiran.

Kako farsu obično prati travestija, presvlačenje u vlastitu suprotnost, šoroševci nisu odoljeli marksističko-komunističku bazu nadograditi najboljim od saveznika iz 1939. godine, onoga koji je ljudske klase određivao temeljem rase. Tako se i oni zauzimaju da ljudi određenih rasa (iako to izrijekom ne kažu, ali u praksi se na to svodi) imaju prava koja drugi nemaju – recimo, ilegalno prelaziti državne granice, potom da im se osigura hrana, stan i pristojan džeparac bez da išta rade, nauči ih jezik domicilne zajednice, konačno i dodijeli im posao, pa i pred zakonom ih tetoši (jer kao ne znaju da je kažnjivo ono što je u svakoj civilizaciji sablažnjivo). Ništa od navedenog za članove zajednice koju se sili prihvatiti ih ne vrijedi. A to što su danas druge boje i fizionomije u modi (a ne više visoki i plavi) uopće ne mijenja na stvari da je princip isti, a sve ostalo tek nijanse.

“Vidjelac” naroda

I dok šoroševci u Hrvatskoj, kao “ovejani” svjetlonoše patriofobije i naciofobije, predstavljaju tek okrajak globalne internacionale, sa suvremenim preslikama njihovih suparnika, a ipak saveznika, to nije slučaj. Oni su više endemična hrvatska pojava. Na riječima su, povijesnim razlozima uvjetovano, zagriženi antikomunisti. Međutim, čim im se ponudi neka izvorno ili u srži komunistička ideja, oduševljeno ju prihvaćaju. Tako će u tren oka prigrliti prijedloge na kojima je prije pet godina kampanju gradio Ivo Josipović, u mladosti čuvar Maršalova groba, a u zrelim godinama njegova nasljeđa. Raspisivao bi referendum u slučaju neslaganja između Predsjednika i Vlade, nakon što bi lišen odgovornosti za nepopularne odluke sukobe raspirivao, a usput bi kao predsjednik postavljao i ustavne sudce koji bi ga potom trebali nadzirati. Na buran pljesak naići će i zamisao o ispitivanju porijekla imovine, preuzeta iz nedavno reprizirane dramske serije iz kasnije faze komunizma, “Inspektor Vinko”, bez obzira (ili možda baš zato) što iskustvo uči kako svaki lov na vještice, makar bio vođen i najboljim namjerama, u konačnici rezultira prelijevanjem novca iz džepa onih koji šute i rade u džep onih koji olajavaju i ne rade. Uho prijemčivo za komunističke klasike draška i prijedlog kako se državnik više ne bi trebao odmarati u za tu namjenu sigurnosno prilagođenim državnim rezidencijama. Jer zašto bi javne osobe koje obnašaju najodgovornije državne dužnosti imale pravo na mir i obiteljski odmor zaštićene od pogleda i dodijavanja znatiželjnika, ako se već mogu i u tome solidarizirati s anonimcima?

Navedena su tek neka “viđenja” u kojima se, baš kao komunistima starog kova nekoć, “vidiocu” Miroslavu Škori ukazao narod i priopćio mu što zapravo želi. Potom, pomalo neobično, “vidjelac” Škoro na društvenoj mreži objavljuje tom istom narodu ono što mu je ovaj sâm prethodno već rekao. To, pak, nema naročitog smisla, osim ako se ipak ne radi o čitavom narodu, nego samo o njegovom dijelu, djeliću. Ako je, pak, tako, onda je “vidiočev” narod primjerenije nazvati sektom, a njih se uobičajilo imenovati po utemeljitelju. Stoga ne ćemo pogriješiti nazovemo li ih – škoroševci!
Zanimljivo, istovjetnu logiku kakvu iskazuju prema tekovinama komunizma, škoroševci primjenjuju i prema Srbima. Tako će pasti u nesvijest na vijest kako mladi Srbi iz Srbije i Republike Srpske, mahom rođeni devedesetih, dolaze u Hrvatsku raditi nužne poslove koji Hrvati u dostatnoj mjeri ne žele obavljati, a čiji će se potomci, ostanu li živjeti u Lijepoj Našoj, najvećim dijelom utopiti u hrvatsko nacionalno biće. S druge strane, spremni su iz petnih žila podržavati prijedlog izbornog zakona kojim se onim Srbima koji doista organski ne podnose Hrvatsku, pa tu niti ne zalaze, a kamoli da bi došli raditi, olakšava glasovanje elektronskim putem. Time vlastima Srbije velikodušno pružaju prostor za daljnju destabilizaciju hrvatske političke scene. Čudno, brinu se zbog onoga što i Vučića zabrinjava, a zalažu se za ono što Vučiću odgovara. Pa čime ih je to Aleksandar Vučić, protiv kojeg na riječima nisu ništa manje žustri nego protiv komunizma, toliko zadužio? Da ih nije osvojio tugaljivim glasom na rubu plača? Jer takvi ih glasovi očito u srce diraju.

A kad je tako, kad si sam sa svojim mislima posvađan, to je ujedno i jasan znak da si spreman. Ne za dom, nego da ti se podvali dvoje u jednom – “Milo Mesićevo”, po postanku i ležernom stilu, i “Milo Milanovićevo”, po poslanju i svrsi!

A što je ono bilo ’91?

Osim nesuvislog odnosa prema Srbima i komunizmu, prihvaćanje kandidata iz “Mikijevog zabavnika” za vrhovnog gurua sljedbe imat će još jednu prilično neočekivanu posljedicu na ponašanje škoroševaca – korjenitu promjenu odnosa prema devedesetima. Odjednom, domalo kultno pitanje – gdje si bio ’91’? – čini se, više i nije tako važno. A što je to uopće bilo ’91?… Je l’ bilo nešto?… Ma, kaj god!… Pa to su se oni samo šalili… Godina k’o godina,… k’o svaka druga…

Korijeni ove nagle vrijednosne preorijentacije leže u tome što je Miroslav Škoro, eto, baš ’91 imao nekog neodgodivog posla s onu stranu Atlantika pa se škoroševci sad nemušto izvlače kako ni drugi političari nisu izravno sudjelovali u Domovinskom ratu. Iako je ta argumentacija već po sebi samoponižavajuća, formalno su u pravu. Ipak, promiče im što su neki izbivali iz Hrvatske zato što su školovani za diplomate, a ta je služba, kao nimalo nevažno oruđe države, također držala svojevrsnu crtu obrane. Ne svi jednako uspješno, jer neki će se, poput Kolinde Grabar Kitarović i Andreja Plenkovića, u tom poslu vinuti do zvijezda, dok će drugi, recimo, Zoran Milanović, kako je sam priznao, propasti. No, široj javnosti tada nepoznati Miroslav Škoro nije izbivao iz Hrvatske po državnom, nego po privatnom poslu. Tako su, kad je grmilo, njegovu pjesmu “Ne dirajte mi ravnicu”, koja je hrvatskim prognanicima značila otprilike kao Thompsonove “Čavoglave” hrvatskim ratnicima, popularizirali tamburaši “Zlatni dukati”. No, nakon što je pjesma postala općeprihvaćenom, odjednom kao da se Dukatima ukazao neki glas i zagrmio – Ne svirajte mi “Ravnicu”! I otad se ta pjesma u izvedbi sastava koji danas djeluje pod nazivom “Najbolji hrvatski tamburaši”, sve slabije, gotovo nikako ne čuje. Ali se zato itekako čuje iz usta one “nevažne” ’91 vrlo samozatajnog autora.

Ima još jedna stvar koja je škoroševcima do jučer bila silno važna, a sad je silom prilika postala zadnja rupa na svirali. Naime, jedna od najpodmuklijih optužbi odaslanih na račun predsjednika Tuđmana u jeku rata od strane tzv. nezavisnih intelektualaca temeljila se na navodnoj skandaloznoj Tuđmanovoj izjavi kako mu je drago što mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka. Poznavatelji okolnosti u bivšoj državi prisjetit će se kako je brak sa Srpkinjom sklopljen u vrijeme socijalističke Hrvatske, posebno nakon ’71, značio opipljivu komparativnu prednost pri građenju karijere, neku vrstu komunističkog “halal-certifikata” za Hrvate, potvrdu da je kandidat 100% deustašiziran. Kako predsjednik Tuđman, strastven kakav je bio, nerijetko nije imao dlake na jeziku, pa bi u žustroj raspravi znao reći i koju riječ više, moguće je upravo zato spomenuo da mu je drago što njemu (za razliku od nekih drugih) žena nije Srpkinja, a nipošto ne zato što bi Srpkinje same po sebi bile loše i za Hrvate neprikladne žene. Židovku (kojih je ionako bilo malo pa za njih izjava nije imala nekog smisla) su zlobnici, po svoj prilici, prikrpali, samo kako bi se, sukladno jasenovačkoj recepturi, optužba doimala što čudovišnijom.

Bila posrijedi tek puka slučajnost, ili možda subliminalna poruka iz komunizma naslijeđenih centara moći, otad konvertiti i otpadnici od HDZ-a, barem oni koji se pojave kao medijski favorizirani predsjednički kandidati, imaju žene srpskog etničkog porijekla. Tvrdnja stoji, ma koliko god se Mesić svojedobno kreativno izvlačio kako mu je žena Ukrajinka, a škoroševci pokušavali implicirati između redaka kako je Škorina žena zapravo protestantkinja. Eto, zato što ju je sa Škorom u Americi upoznao neki protestant, naše gore list. Međutim, to što joj je otac pokopan uz obred u tamošnjoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi ipak nešto jasnije govori o njezinu porijeklu. Stoga minimalan osjećaj empatije nalaže pružiti utjehu neutješnoj škoroščadi, i usput primijetiti kako srpska zajednica u Americi,… hm…, kako to reći,…. baš ne vrvi potomcima partizana… Čemu nije naodmet dodati i kako bi se njihov “prijatelj” Vučić tamo zacijelo osjećao kao kod kuće, pa što onda ne bi i Škoro?
Zanimljivo je i kako se Škoro s istom ženom vjenčao triput (ha, netko se triput ljubi, netko se triput vjenča) – dvaput u Hrvatskoj (jednom u crkvi, jednom kod matičara) i jednom u Americi. Za potonje ne spominju gdje, mada, zašto bi opet kod matičara? Što li je sve tamo morao obećati, ostat će obavijeno velom tajne, no znakovito je kako je lakše naći iglu u plastu sijena, nego i u makar jednoj od njegovih brojnih uspješnica pronaći riječi poput – Hrvatska, Hrvati, hrvatski… – a nije baš da pjeva o moru, suncu, pticama… Unatoč tome, nekako je uspio zadržati status jedne od domoljubnih estradnih perjanica, čija je zvijezda u javnom medijskom prostoru to jače sjala, što mu je kum Thompson bio žešće progonjen i rad mu onemogućavan. Kako je krenulo, još će sustavno proganjani, a ipak nepokoreni Thompson biti prikazivan kao da je posrnuo pod ucjenama, a medijski mezimac Škoro kao mučenik. Jer kad ti se narod ukazuje, sve je moguće.

A da je tada doista gotovo sve moguće, Škoro je pokazao uspjevši postići u ovih par mjeseci ono što lijevo-liberalni mediji nisu rujući desetljećima. Dojučerašnje tvrde, ljute desničare pacificirao je po manje-više svim pitanjima na kojima su držali zadnju crtu obrane.

Šoroševci i škoroševci nerazdvojni kao sijamski blizanci

Spoj kojim su sijamski blizanci, šoroševci i škoroševci, zavareni počiva na vrlo rastezljivom tumačenju osme Božje zapovijedi. Toliko ju rastežu da su negdje putem pogubili početnu rječ’cu, i onda je se takve drže k’o pijani plota. Uz to, veže ih i što teško podnose uspjehe Hrvatske.

Šoroševci će tako velom korupcije i kriminala prekriti svaki hrvatski uspjeh – uspjehe hrvatskog sporta, učinkovito postupanje hrvatske policije u zaštiti Europe od nezvanih gostiju s istoka, odgovorno upravljanje državnom blagajnom u maniri dobroga gospodara, brigu o braniteljima (i onima HVO-a) i Hrvatima izvan Hrvatske, konačno i propulzivnu i plodonosnu vanjsku politiku. Dotle škoroševci te uspjehe, škrgućući zubima, još nekako podnose, samo nikako ne mogu smisliti one koji sve to vode i provode. Stoga su uvijek spremni lakomo pocuclati ponuđene bombone s omiljenim im okusom korupcije i kriminala.

Nema straha da će savez šoroševaca i škoroševaca dovesti do njihovog otvorenog sukoba kao onaj totalitarizama na čijem su gnojištu izrasli. Jer njihova je simbioza posve prirodna. Oni se, naime, među sobom ne natječu, nego se po naravi nadopunjuju. U neku su ruku interesno povezani kao sadist i mazohist. Samo što u šoroševaca ne stanuje onaj profinjeni tip sadista koji će na mazohistov (škoroševčev) zahtjev da ga prebije s užitkom odgovoriti – E, ne ću! Ovdje je, kako povijest zorno svjedoči, ipak riječ o onom klasičnom, sirovom tipu tog odnosa – batinama nikad kraja!
Je li kucnuo čas da Hrvati napokon odrastu i zavazda se riješe tih utvara?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Ključni sastojci Plenkovićeve pobjede i Škorina relativnog poraza

Objavljeno

na

Objavio

Ankete su kriminalno podbacile u procjeni odnosa dviju najjačih stranaka i tako presudno oblikovale javno mišljenje, nečiju odgovornost za to bi svakako trebalo tražiti, ali prije svega donijeti političku odluku da su ovo zadnji izbori na kojima je uopće zakonski postojala takva mogućnost

U pozadini svega duboki je strah. To je prvi i ključni faktor zašto je Hrvatska na ovim izborima odabrala HDZ, točnije, Andreja Plenkovića. A u činjenici da se Hrvatska danas očito znatno manje boji Njega i Njih nego neizvjesne budućnosti pod palicom bilo koga od nevježa iz oporbe koji tvrde da se nad Hrvatskom nadvio mrak, najveća je pobjeda Andreja Plenkovića.

Nametati kampanju usred epidemioloških mjera doista je dvojbeno legitimno, no oporba je morala pristati na igru iako objektivno nije mogla biti spremna. Plenković je stavio jedan kažiprst u napuklinu na brani, drugi u uho, te nastavio gurati bitku niskog intenziteta gangajući svoju gangu sve do zadnjeg gonga.

Pjevušio je i Miroslav Škoro, iako je jasno da nije imao vremena sastaviti najbolje liste te da su mnoge bile doslovce sklepane. Pokret je još daleko od pokreta! Za neuspjeh u ostvarenju cilja – biti kingmaker, nezaobilazni katalizator i ključni dionik nove vlasti – ipak ponajviše može zahvaliti katastrofalnim anketama. Ponovno! Tjednima su prognozirale uvjerljivu pobjedu Restarta i tako presudno oblikovale javno mišljenje. Za Škoru tragično! Jer mnogi na desnici još uvijek mu nisu oprostili drugi krug predsjedničkih izbora i torpediranje “desnog” kandidata, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Pomisao da bi se taj scenarij mogao ponoviti te da bi mogli dovesti “lijevu” koaliciju u Banske dvore mnoge je natjerala da svoj glas ipak izravno ostave HDZ-u. Škorino uporno verglanje da je Plenkovićev odlazak uvjet za koaliciju, također nije nimalo pomoglo, osim možda da Plenković pokupi čak i poneki glas na lijevom centru.

Jer očito je da Hrvati u većini još uvijek nisu odlučno za Plenkovićev odlazak, barem ne dok se ne ponudi netko tko bi stvarno mogao popuniti njegovo mjesto. Da, tu je i još jedan bitan sastojak Plenkovićeve pobjede. On je 2016. s manje glasova nego Karamarko – osvojio više mandata. Ovaj put s još znatno glasova, a s posve istim skrivenim koalicijskim partnerima osigurao sebi i apsolutnu pobjedu. Plenković, za razliku od Karamarka, a danas Škore, ne mobilizira protivnike lijevo od centra. A oni koje mobilizira, očito daju glas novim ratobornijim zvijezdama “ljevice”.

Tomislav Tomašević ima građansko ozračje, no preko njegovih leđa u Sabor prvi put ulaze i crveni radikali i revizionisti, među njima i oni koji traže nacionaliziranje štednje preko 700 tisuća kuna. Predizborno vrijeme uvijek je vrijeme svetog Nikole, pa makar izbori bili u srpnju. A Plenković, Marić & Sinovi imali su savršeno opravdanje za bacanje novca prvo iz helikoptera, a zatim i malo preciznije i nešto efikasnije, kanaderski.

Pola milijuna zaposlenih Hrvata prima plaće iz proračuna, svjesni da bi inače veliki dio njih već primao naknadu za nezaposlene. Nema garancija da će je primati i nakon izbora, no, novi paket mjera je tu, a Hrvatska se “našla” među tri članice EU koje bi u sljedećem proračunskom razdoblju mogle dobiti najviše iznose.

Smiješne su tvrdnje iz SDP-a da bi nam te milijarde dodijelili bez obzira tko bio na vlasti. Iznos pripisan Hrvatskoj očit je i neotuđiv uspjeh Andreja Plenkovića, koji je uspio uvjeriti EPP-ovsku EK da Hrvatska kao najmlađa članica ipak mora dobiti neku kompenzaciju. Novac, naravno, daleko od toga da je u džepu, bitka još traje. I vjerojatno je svima jasno da Davor Bernardić nije taj kojem bi prepustili takvu bitku.

Na Plenkovića su se mediji obrušili zbog bahatosti u sučeljavanju, no zapravo je gotovo nemoguće ne ispasti bahat pred onolikom količinom neznanja koju je pokazao inače simpatični Bernardić.

Je li, dakle, na koncu ovo oda Plenkoviću? Ne baš, prije oda božici sreće koja ga je očito pomazila. Boris Johnson (po)kleknuo je pred koronom kao pred engleskom krunom, evo, i Jair Bolsonaro primio je poljubac bolesti koju je nijekao, Donald Trump potresen pandemijom i dodatno poljuljan građanskim prosvjedima, ako ne izvuče neko radikalno oružje iz rukava, mogao bi tresnuti jače od spomenika Kolumbu. Ali Plenković je među rijetkim sretnicima koje je baš smrtonosni koronavirus vratio s ivice ponora.

Plenković će u stvarnosti vladati gotovo pa sam. Kao što sam veli, u ovom trenu može što god hoće. No, Pupovac, Čačić i Štromar samo su alat, zasigurno nisu ti koji mogu poslužiti kao pokriće za teške odluke. Dapače, u tom smislu prije su teret. Mnogo lakše bi mu bilo kad bi s nekim mogao podijeliti odgovornost u teškom razdoblju koje slijedi, u kojem će od mnogih Hrvata zahtijevati nepopularne žrtve. Hrabro ili ludo? Ili drugog izbora ni nema? Grešaka će svakako morati biti, ali prava na greške – neće.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miljenko Stojić: Tri slike, a može i četvrta

Objavljeno

na

Objavio

Svakodnevno se oko nas zbiva mnoštvo događaja. Ako želimo shvatiti gdje smo i što smo, onda iz te šume trebamo izvući one ključne i obogatiti se novom spoznajom. To dobro znaju odnarođeni mediji pa nas zasipaju mnoštvom vijesti da ne bismo prepoznali prava događanja i da bi nas pomoću ubačenih krivih spoznaja odveli na pogrješnu stranu. Ali pobijedili smo u Domovinskom ratu, pobijedit ćemo i sada. Krenimo sada nekim redom.

Slika Prva. Mons Milan Simčić doživio je 70 godina od svećeničkog ređenja. Puno je to i za jedan život, kamo li za svećeničko djelovanje. Proveo ih je uglavnom u inozemstvu, u Rimu. Krajem Drugog svjetskog rata unovačili su ga jugokomunisti pa je morao sudjelovati u završnim ratnim pothvatima. Nakon toga odlazi u Rim dovršiti teološke studije gdje i doktorira. Želio se vratiti kući u Istru, ali jugoslavensko veleposlanstvo, odnosno ambasada, ne da mu njihov »pasoš«. I žestoko su se prevarili. Simčić im postaje opasniji u inozemstvu, nego kod kuće. Stupa u vatikansku diplomatsku službu. Redaju se pothvati. Počinje i Drugi vatikanski Koncil. Sudjeluje na njemu. Rađa se tada i Ostpolitik, ili približavanje komunizmu, vatikanskog Državnog tajništva. Mnogi od onih koje je trao komunizam ustali su protiv toga pa tako i Hrvati. Ali živjeti se moralo i pronalaziti nove puteve za to. Inače, na Drugom vatikanskom saboru tražila se osuda komunizma i to je pokrenuo hrvatski isusovac Stjepan Tomislav Poglajen. Ubrzo su nastupili i pregovori između Svete stolice i Jugoslavije. Urodili su poznatim Protokolom iz 1966. Bilo je u njemu odredbi koje se nisu sviđale hrvatskim svećenicima u iseljeništvu. Zbog toga je njih 70 potpisalo prosvjedno pismo, među njima naravno i Simčić, kao prvi da ohrabri druge. Budući da je radio u Rimskoj kuriji, trebao je biti kažnjen ali se za njega zauzeo kardinal Ottaviani. Nije mirovao ni kada su velikosrbi početkom devedesetih napali Hrvatsku. Uvijek je znao tko je i što je, bez obzira na posljedice.

Slika druga. Jugokomunizam je strašno stiskao Hrvate. Slomljeno je i Hrvatsko proljeće, u čemu je pomagao i otac Ive Josipovića imenom Ante, u Drugom svjetskom ratu pripadnik zloglasne XI. dalmatinske brigade. Pobijeni su i članovi skupine Feniks koji su pokušali podići revoluciju. Nastupio je ili nastavio trajati mrak. No, neki su i dalje razmišljali svojom glavom. Među njima je bio don Živko Kustić. Uz zauzeti novinarski rad u Glasu Koncila osmislio je i Vjeronaučnu olimpijadu. Kao pučkoškolac sudjelovao sam u njoj, što su zabilježili tadašnji crkveni mediji, ne shvaćajući kamo sve to vodi. Ali Kustić je shvaćao. Tek mnogo godina kasnije razumio sam zbog čega je plakao nakon naših dječjih odgovora ili znanja, što mi se duboko usjeklo u pamet. Ubrzo, 1975., njegovim zalaganjem i uz svesrdnu pomoć nadbiskupa Franje Kuharića započinje Nacionalni euharistijski kongres s ciljem proslave 13. st. Crkve u Hrvata. Kako neki u posljednje vrijeme otkrivaju, u svemu je itekako pomogla i udbaška krtica na Kaptolu. Nedokučivi su zaista putevi Božji, rečeno potpuno bez patetike. I trajali su ti kongresi sve do 1984. kada se na završnom skupu u Mariji Bistrici okupilo oko pola milijuna Hrvata vjernika. Udba je shvatila da je Jugoslavija propala, da se toj sili više ne može oduprijeti. A u međuvremenu je pred Boga otišao i Josip Broz Tito. Nazirala se sloboda pa su se »drugovi« nakon svega počeli prestrojavati.

Slika treća. Ovih dana Hrvati su birali zastupnike za Hrvatski (do Račana i njegovih državni) sabor. Pobijedio je tko je pobijedio i kako je pobijedio. Ipak, u zraku je ostalo visjeti pitanje: Je li pobijedila i Hrvatska? Pobjednici su slavili mahanjem nekih sitnih zastavica, ne široko i domoljubno razigrano kao nekada. U pobjedničkom govoru Andrej Plenković reče da se zahvaljuje »svim građanima« i da nastupa »novi suverenizam«. A ja se sjetih Kate Šoljić čija je obljetnica smrti padala tih dana. I u onome i u ovome ratu gubila je i braću, i sinove (njih po četvoricu)… Život je nije mazio, ali je ipak ostala uspravno te opravdano zaradila naziv »majka hrabrost«. Sjetio sam se i zločina Armije BiH počinjenih u Fojnici. Nisu imali milosti. Ubijali su i žive spaljivali. Preživjeli smo i dočekali dan da možemo glasovati, kažu, na 45 biračkih mjesta u Herceg Bosni, BiH, a zapravo se radi samo o 6. Koja ti, naime, korist od toga ako možeš glasovati u susjednoj prostoriji, a do nje dolaziš kroz isti ulaz u zgradu, čekaš na istom hodniku… I na kraju biraš samo 3 zastupnika, zajedno s čitavom iseljenom braćom i sestrama po raznim kontinentima, što je puno teže za ostvariti nego da si neka manjina u Hrvatskoj. Njima je zajamčeno čak 8 mjesta, a moglo bi se dogoditi da dobiju i ministarsko mjesto, bez obzira što su mnogi od njih oružjem u rukama ustali protiv države u kojoj žive i što nečega sličnoga nema nigdje u svijetu. Zbog toga i dalje ostaje lebdjeti u zraku pitanje: Je li i Hrvatska pobijedila? Tako bi dobro bilo da jest!

Može još kratko i ova slika, četvrta. Čitam da su antibjelački rasistički pokret Black Lives Matter osnovale radikalne feministice Alicia Garza, Patrisse Cullors i Opal Tometi. Garza je navodno najutjecajnija među njima. Njezino je izvorno prezime Schwartz i sebe smatra Židovkom. Prezime Garza preuzela je od transrodnog »muškarca« (nekoć žena), za kojeg se udala 2008. Ujedno tvrdi da je nadahnjuje Assata Shakur, stvarnim imenom Joanne Deborah Byron, radikalna feministica, ekstremistička marksistica i antibjelačka rasistica koja je hladnokrvno ubila policajca Wernera Forestera na dužnosti (a bilo je toga još), kasnije pobjegla iz tamnice zbog čega je na popisu FBI-a kao najtraženiji bjegunac. Zna to Donald Trump, dok razvikani mediji u našem društvu nama o tomu ništa ne govore, pa javno kaže da će poraziti radikalnu ljevicu.

Kad malo ove slike poredamo u svojoj glavi, za upitati nam je se ima li tko povesti hrvatski puk ovih dana, i u redovima Crkve i u redovima društva? SDP jest naoko poražen, na izborima gdje je izišlo manje od polovice birača i zbog čega se neki odgovorni trebaju zamisliti, ali smo dobili radikalne ljevičare, bez dlake na jeziku. Dao Bog da tako i ostane, ali kad ih čovjek gleda samo se pita gdje im je još »kapa s tri roga što se bori protiv Boga«, »mašinka« u rukama te bomba kragujevka o pasu. Moram ovdje ponoviti neke prijašnje misli. Neka nam je Bog na pomoći! Ako je bio za vrijeme jugokomunizma, bit će i sada. Pitanje je samo, ima li tko s njim surađivati?

Miljenko Stojić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari