Pratite nas

Kolumne

Ususret Europskom danu sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima

Objavljeno

na

U petak se navršava okruglo 80 godina od događaja koji će suvremene Europljane nadahnuti da 23. kolovoza odrede Europskim danom sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima. Riječ je o potpisivanju ugovora o nenapadanju i prijateljstvu (a ispod stola i o diobi plijena), kojeg su u ime svojih naroda, pardon, vođa i režima, potpisali ministri vanjskih poslova ondašnjeg Sovjetskog Saveza i Njemačkog Reicha, Molotov i Ribbentrop. Iako savez ne će potrajati dulje od dvije godine, on simbolizira sukladnost naravi dvaju totalitarizama, koji će što izravno, što neizravno, što u miru, što u ratu, ostaviti iza sebe milijunske žrtve.

Velike ideologije odvajkada su bile privilegij velikih naroda, jer samo su oni imali potencijal i kapacitet izvoziti ih po svijetu kako bi njime ovladali. No, i mali bi narodi, napose ako bi se našli na krivome mjestu, bili izloženi neumoljivom djelovanju ideoloških centrifuga, nerijetko pritom doživljavajući teške ljudske i materijalne gubitke, ali i drastična mentalna nazadovanja, što će se protezati i na buduća, a ne samo izravno pogođena pokoljenja. Jedan od naroda čiju su livadu i travu, napose onu tek niklu, pomahnitali ideološki slonovi temeljito izgazili je hrvatski narod. I zato su Hrvati osobito pozvani obilježavati ovaj dan, ne samo kako bi se prisjetili žrtava, nego i kao veliku opomenu, ne samo kako se zlo ne bi ponovilo, nego i kako bi se predobro očuvani totalitarni mentalitet i pripadajući mu obrasci ponašanja iskorijenili. Umjesto toga, podcijenivši značaj povijesne pouke, Hrvati se susreću s tragikomičnim povijesnim fenomenom – ono što se izvorno odigralo kao tragedija sad se ponavlja kao farsa.

Od neprijatelja samo najbolje

Prirodni slijednici komunističkog totalitarizma, oni koji se i danas, pod krinkom zavidnima uvijek primamljivoga verbalnog uzdizanja slabih na račun jakih, bore za pravedan svijet bez Boga, znani su kao šoroševci, po razvikanom čovjekoljupcu, burzovnom mešetaru specijaliziranom za rušenje nepoćudnih država i stabilnih društava, te uspostavljanje labilnih, propuh društava, Georgu Sorosu. Sve je opet kao nekad osim što se kao izgovor za prelijevanje love iz džepa u džep više ne liju krokodilske suze nad potlačenom radničkom klasom, nego se “obespravljeni” raspoznaju po drukčijem kriteriju. Što se više opireš tradicionalnim vrijednostima akumuliranim kroz iskustva bezbrojnih pokoljenja, što si više u sukobu s neposrednim okruženjem, što temeljitije izbrišeš crtu između intimnog i javnog, što si raznovrsnijeg seksualnog profila i stila, što se više i besramnije trudiš unakaziti se i tjelesno i duševno, i time se još ponosiš, to si prvoklasniji, uzorniji, onako baš “cool”, pa kao takav nesumnjivo zaslužuješ biti favoriziran, pardon, pozitivno diskriminiran.

Kako farsu obično prati travestija, presvlačenje u vlastitu suprotnost, šoroševci nisu odoljeli marksističko-komunističku bazu nadograditi najboljim od saveznika iz 1939. godine, onoga koji je ljudske klase određivao temeljem rase. Tako se i oni zauzimaju da ljudi određenih rasa (iako to izrijekom ne kažu, ali u praksi se na to svodi) imaju prava koja drugi nemaju – recimo, ilegalno prelaziti državne granice, potom da im se osigura hrana, stan i pristojan džeparac bez da išta rade, nauči ih jezik domicilne zajednice, konačno i dodijeli im posao, pa i pred zakonom ih tetoši (jer kao ne znaju da je kažnjivo ono što je u svakoj civilizaciji sablažnjivo). Ništa od navedenog za članove zajednice koju se sili prihvatiti ih ne vrijedi. A to što su danas druge boje i fizionomije u modi (a ne više visoki i plavi) uopće ne mijenja na stvari da je princip isti, a sve ostalo tek nijanse.

“Vidjelac” naroda

I dok šoroševci u Hrvatskoj, kao “ovejani” svjetlonoše patriofobije i naciofobije, predstavljaju tek okrajak globalne internacionale, sa suvremenim preslikama njihovih suparnika, a ipak saveznika, to nije slučaj. Oni su više endemična hrvatska pojava. Na riječima su, povijesnim razlozima uvjetovano, zagriženi antikomunisti. Međutim, čim im se ponudi neka izvorno ili u srži komunistička ideja, oduševljeno ju prihvaćaju. Tako će u tren oka prigrliti prijedloge na kojima je prije pet godina kampanju gradio Ivo Josipović, u mladosti čuvar Maršalova groba, a u zrelim godinama njegova nasljeđa. Raspisivao bi referendum u slučaju neslaganja između Predsjednika i Vlade, nakon što bi lišen odgovornosti za nepopularne odluke sukobe raspirivao, a usput bi kao predsjednik postavljao i ustavne sudce koji bi ga potom trebali nadzirati. Na buran pljesak naići će i zamisao o ispitivanju porijekla imovine, preuzeta iz nedavno reprizirane dramske serije iz kasnije faze komunizma, “Inspektor Vinko”, bez obzira (ili možda baš zato) što iskustvo uči kako svaki lov na vještice, makar bio vođen i najboljim namjerama, u konačnici rezultira prelijevanjem novca iz džepa onih koji šute i rade u džep onih koji olajavaju i ne rade. Uho prijemčivo za komunističke klasike draška i prijedlog kako se državnik više ne bi trebao odmarati u za tu namjenu sigurnosno prilagođenim državnim rezidencijama. Jer zašto bi javne osobe koje obnašaju najodgovornije državne dužnosti imale pravo na mir i obiteljski odmor zaštićene od pogleda i dodijavanja znatiželjnika, ako se već mogu i u tome solidarizirati s anonimcima?

Navedena su tek neka “viđenja” u kojima se, baš kao komunistima starog kova nekoć, “vidiocu” Miroslavu Škori ukazao narod i priopćio mu što zapravo želi. Potom, pomalo neobično, “vidjelac” Škoro na društvenoj mreži objavljuje tom istom narodu ono što mu je ovaj sâm prethodno već rekao. To, pak, nema naročitog smisla, osim ako se ipak ne radi o čitavom narodu, nego samo o njegovom dijelu, djeliću. Ako je, pak, tako, onda je “vidiočev” narod primjerenije nazvati sektom, a njih se uobičajilo imenovati po utemeljitelju. Stoga ne ćemo pogriješiti nazovemo li ih – škoroševci!
Zanimljivo, istovjetnu logiku kakvu iskazuju prema tekovinama komunizma, škoroševci primjenjuju i prema Srbima. Tako će pasti u nesvijest na vijest kako mladi Srbi iz Srbije i Republike Srpske, mahom rođeni devedesetih, dolaze u Hrvatsku raditi nužne poslove koji Hrvati u dostatnoj mjeri ne žele obavljati, a čiji će se potomci, ostanu li živjeti u Lijepoj Našoj, najvećim dijelom utopiti u hrvatsko nacionalno biće. S druge strane, spremni su iz petnih žila podržavati prijedlog izbornog zakona kojim se onim Srbima koji doista organski ne podnose Hrvatsku, pa tu niti ne zalaze, a kamoli da bi došli raditi, olakšava glasovanje elektronskim putem. Time vlastima Srbije velikodušno pružaju prostor za daljnju destabilizaciju hrvatske političke scene. Čudno, brinu se zbog onoga što i Vučića zabrinjava, a zalažu se za ono što Vučiću odgovara. Pa čime ih je to Aleksandar Vučić, protiv kojeg na riječima nisu ništa manje žustri nego protiv komunizma, toliko zadužio? Da ih nije osvojio tugaljivim glasom na rubu plača? Jer takvi ih glasovi očito u srce diraju.

A kad je tako, kad si sam sa svojim mislima posvađan, to je ujedno i jasan znak da si spreman. Ne za dom, nego da ti se podvali dvoje u jednom – “Milo Mesićevo”, po postanku i ležernom stilu, i “Milo Milanovićevo”, po poslanju i svrsi!

A što je ono bilo ’91?

Osim nesuvislog odnosa prema Srbima i komunizmu, prihvaćanje kandidata iz “Mikijevog zabavnika” za vrhovnog gurua sljedbe imat će još jednu prilično neočekivanu posljedicu na ponašanje škoroševaca – korjenitu promjenu odnosa prema devedesetima. Odjednom, domalo kultno pitanje – gdje si bio ’91’? – čini se, više i nije tako važno. A što je to uopće bilo ’91?… Je l’ bilo nešto?… Ma, kaj god!… Pa to su se oni samo šalili… Godina k’o godina,… k’o svaka druga…

Korijeni ove nagle vrijednosne preorijentacije leže u tome što je Miroslav Škoro, eto, baš ’91 imao nekog neodgodivog posla s onu stranu Atlantika pa se škoroševci sad nemušto izvlače kako ni drugi političari nisu izravno sudjelovali u Domovinskom ratu. Iako je ta argumentacija već po sebi samoponižavajuća, formalno su u pravu. Ipak, promiče im što su neki izbivali iz Hrvatske zato što su školovani za diplomate, a ta je služba, kao nimalo nevažno oruđe države, također držala svojevrsnu crtu obrane. Ne svi jednako uspješno, jer neki će se, poput Kolinde Grabar Kitarović i Andreja Plenkovića, u tom poslu vinuti do zvijezda, dok će drugi, recimo, Zoran Milanović, kako je sam priznao, propasti. No, široj javnosti tada nepoznati Miroslav Škoro nije izbivao iz Hrvatske po državnom, nego po privatnom poslu. Tako su, kad je grmilo, njegovu pjesmu “Ne dirajte mi ravnicu”, koja je hrvatskim prognanicima značila otprilike kao Thompsonove “Čavoglave” hrvatskim ratnicima, popularizirali tamburaši “Zlatni dukati”. No, nakon što je pjesma postala općeprihvaćenom, odjednom kao da se Dukatima ukazao neki glas i zagrmio – Ne svirajte mi “Ravnicu”! I otad se ta pjesma u izvedbi sastava koji danas djeluje pod nazivom “Najbolji hrvatski tamburaši”, sve slabije, gotovo nikako ne čuje. Ali se zato itekako čuje iz usta one “nevažne” ’91 vrlo samozatajnog autora.

Ima još jedna stvar koja je škoroševcima do jučer bila silno važna, a sad je silom prilika postala zadnja rupa na svirali. Naime, jedna od najpodmuklijih optužbi odaslanih na račun predsjednika Tuđmana u jeku rata od strane tzv. nezavisnih intelektualaca temeljila se na navodnoj skandaloznoj Tuđmanovoj izjavi kako mu je drago što mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka. Poznavatelji okolnosti u bivšoj državi prisjetit će se kako je brak sa Srpkinjom sklopljen u vrijeme socijalističke Hrvatske, posebno nakon ’71, značio opipljivu komparativnu prednost pri građenju karijere, neku vrstu komunističkog “halal-certifikata” za Hrvate, potvrdu da je kandidat 100% deustašiziran. Kako predsjednik Tuđman, strastven kakav je bio, nerijetko nije imao dlake na jeziku, pa bi u žustroj raspravi znao reći i koju riječ više, moguće je upravo zato spomenuo da mu je drago što njemu (za razliku od nekih drugih) žena nije Srpkinja, a nipošto ne zato što bi Srpkinje same po sebi bile loše i za Hrvate neprikladne žene. Židovku (kojih je ionako bilo malo pa za njih izjava nije imala nekog smisla) su zlobnici, po svoj prilici, prikrpali, samo kako bi se, sukladno jasenovačkoj recepturi, optužba doimala što čudovišnijom.

Bila posrijedi tek puka slučajnost, ili možda subliminalna poruka iz komunizma naslijeđenih centara moći, otad konvertiti i otpadnici od HDZ-a, barem oni koji se pojave kao medijski favorizirani predsjednički kandidati, imaju žene srpskog etničkog porijekla. Tvrdnja stoji, ma koliko god se Mesić svojedobno kreativno izvlačio kako mu je žena Ukrajinka, a škoroševci pokušavali implicirati između redaka kako je Škorina žena zapravo protestantkinja. Eto, zato što ju je sa Škorom u Americi upoznao neki protestant, naše gore list. Međutim, to što joj je otac pokopan uz obred u tamošnjoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi ipak nešto jasnije govori o njezinu porijeklu. Stoga minimalan osjećaj empatije nalaže pružiti utjehu neutješnoj škoroščadi, i usput primijetiti kako srpska zajednica u Americi,… hm…, kako to reći,…. baš ne vrvi potomcima partizana… Čemu nije naodmet dodati i kako bi se njihov “prijatelj” Vučić tamo zacijelo osjećao kao kod kuće, pa što onda ne bi i Škoro?
Zanimljivo je i kako se Škoro s istom ženom vjenčao triput (ha, netko se triput ljubi, netko se triput vjenča) – dvaput u Hrvatskoj (jednom u crkvi, jednom kod matičara) i jednom u Americi. Za potonje ne spominju gdje, mada, zašto bi opet kod matičara? Što li je sve tamo morao obećati, ostat će obavijeno velom tajne, no znakovito je kako je lakše naći iglu u plastu sijena, nego i u makar jednoj od njegovih brojnih uspješnica pronaći riječi poput – Hrvatska, Hrvati, hrvatski… – a nije baš da pjeva o moru, suncu, pticama… Unatoč tome, nekako je uspio zadržati status jedne od domoljubnih estradnih perjanica, čija je zvijezda u javnom medijskom prostoru to jače sjala, što mu je kum Thompson bio žešće progonjen i rad mu onemogućavan. Kako je krenulo, još će sustavno proganjani, a ipak nepokoreni Thompson biti prikazivan kao da je posrnuo pod ucjenama, a medijski mezimac Škoro kao mučenik. Jer kad ti se narod ukazuje, sve je moguće.

A da je tada doista gotovo sve moguće, Škoro je pokazao uspjevši postići u ovih par mjeseci ono što lijevo-liberalni mediji nisu rujući desetljećima. Dojučerašnje tvrde, ljute desničare pacificirao je po manje-više svim pitanjima na kojima su držali zadnju crtu obrane.

Šoroševci i škoroševci nerazdvojni kao sijamski blizanci

Spoj kojim su sijamski blizanci, šoroševci i škoroševci, zavareni počiva na vrlo rastezljivom tumačenju osme Božje zapovijedi. Toliko ju rastežu da su negdje putem pogubili početnu rječ’cu, i onda je se takve drže k’o pijani plota. Uz to, veže ih i što teško podnose uspjehe Hrvatske.

Šoroševci će tako velom korupcije i kriminala prekriti svaki hrvatski uspjeh – uspjehe hrvatskog sporta, učinkovito postupanje hrvatske policije u zaštiti Europe od nezvanih gostiju s istoka, odgovorno upravljanje državnom blagajnom u maniri dobroga gospodara, brigu o braniteljima (i onima HVO-a) i Hrvatima izvan Hrvatske, konačno i propulzivnu i plodonosnu vanjsku politiku. Dotle škoroševci te uspjehe, škrgućući zubima, još nekako podnose, samo nikako ne mogu smisliti one koji sve to vode i provode. Stoga su uvijek spremni lakomo pocuclati ponuđene bombone s omiljenim im okusom korupcije i kriminala.

Nema straha da će savez šoroševaca i škoroševaca dovesti do njihovog otvorenog sukoba kao onaj totalitarizama na čijem su gnojištu izrasli. Jer njihova je simbioza posve prirodna. Oni se, naime, među sobom ne natječu, nego se po naravi nadopunjuju. U neku su ruku interesno povezani kao sadist i mazohist. Samo što u šoroševaca ne stanuje onaj profinjeni tip sadista koji će na mazohistov (škoroševčev) zahtjev da ga prebije s užitkom odgovoriti – E, ne ću! Ovdje je, kako povijest zorno svjedoči, ipak riječ o onom klasičnom, sirovom tipu tog odnosa – batinama nikad kraja!
Je li kucnuo čas da Hrvati napokon odrastu i zavazda se riješe tih utvara?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: I nacifašizam i komunizam su obilježili povijest Europe u prošlom stoljeću

Objavljeno

na

Objavio

Zašto je rusko-poljski spor zasjenio sjećanje na holokaust

Umjesto da spaja u spoznaji korijena zla, sjećanje na holokaust danas ponovo politički dijeli Europu. Ovih se dana obilježava 75. obljetnica oslobađanja logora Auschwitz s dvije velike komemoracije i jednim velikim političkim prijeporom. Glavna komemoracija održana je ovih dana u Jeruzalemu u nazočnosti svjetskih lidera.

S komemoracije je u znak prosvjeda izostao poljski predsjednik Duda, jer je izostavljen s liste govornika. On će u ponedjeljak održati poljsku komemoraciju u samome memorijalnom logorskom kompleksu Auschwitz-Birkenau, na koju nije pozvan ruski predsjednik Putin, a izostat će i najviša državnička razina uzvanika.

Ishodište rusko-poljskog spora (i) oko komemoracije holokausta jest u sve agresivnijoj Putinovoj naraciji velike sovjetske pobjede u Drugom svjetskom ratu, kojom legitimira svoje pravo na ideološko-političko mentoriranje Europi, nastojeći izbrisati iz povijesnog sjećanja da je to sovjetsko oslobađanje od nacizma za srednju i istočnu Europu značilo novo pokoravanje i nametanje komunističkog sustava. A sve one koji ne dijele tu njegovu naraciju, u staroj boljševičkoj maniri optužuje za povijesni revizionizam.

U Putinovoj povijesnoj naraciji, komunizam kao sustav nije ni u čemu sporan, ne postoji sporazum Ribbentrop – Molotov kojim dva totalitarna režima – dogovorno dijele, okupiraju i uništavaju Poljsku, već je Poljska sudionica holokausta u onom dijelu u kojem ju je već 1939. “oslobodila” Crvena armija.

Prije nekoliko mjeseci, otišao je korak dalje, optužujući izravno Poljsku za izazivanje Drugog svjetskog rata. S druge strane, Poljska se pokušala obraniti metodom iz totalitarnog spektra – zakonom koji bi branio propitivanje sudjelovanja u holokaustu.

Rusko-poljski spor koji je proizveo dvije komemoracije holokausta samo je vrh ledenog brijega europskog ili šireg zapadnog odnosa prema nasljeđu nacifašizma i komunizma. To nasljeđe prepušteno je selektivnom zaboravu po mjeri vlastite političke ugode.

Tako se države zapadne Europe koje su sudjelovale u holokaustu danas toga tek maglovito sjećaju jer je ugodnije zaboraviti, a prema komunizmu su uvijek bile benevolentne jer ih se nije ticao, jer su ih 1945. oslobodili zapadni saveznici predvođeni SAD-om, a ne istočni saveznici pod okriljem Crvene armije. Izuzetak je Njemačka. Druge države koje su bile sudionice oba totalitarizma, poput srednjoeuropskih država ili Hrvatske, selektivno se sjećaju obaju i često ih koriste tek kao instrumente u unutarpolitičkim obračunima.

Dovršavajući film o kardinalu Stepincu, posljednjih sam mjeseci imala i niz izravnih susreta s posljedicama hrvatskog selektivnog sjećanja o holokaustu. U hrvatskom javnom prostoru gotovo je nepoznato što su to nürnberški rasni zakoni, što znači zakonom propisati eliminaciju jednog naroda – Židova.

Maglovito znanje o tome kako je funkcionirao taj sustav rasne eliminacije u Pavelićevoj NDH, a kako drugdje u Europi. Ali kada netko prepozna svoju gimnaziju u Križanićevoj kao mjesto na koje su dopremani uhićeni zagrebački Židovi i odatle deportirani u Auschwitz, slijedi šok i pitanje: zašto mi o tome ništa ne znamo? Zašto nema nikakve spomen-ploče?

Dio razloga je u ugodi zaborava. Ugodnije je ne sjećati se da su vlasti NDH donosile i provodile rasne zakone. Drugi je razlog što u jugoslavenskoj komunističkoj naraciji pitanje holokausta i progona Židova praktički nije postojalo, osim u tragovima. U službenoj režimskoj propagandi gotovo nema žrtava, samo pobjednici – osloboditelji i krivci – neprijatelji naroda.

A nakon sloma komunizma pioniri te režimske propagande ponovno instrumentaliziraju holokaust, kako bi opravdali propali režim i propalu jugoslavensku državu. Rezolucija Europskog parlamenta iz rujna prošle godine, o važnosti sjećanja na žrtve totalitarnih režima, pokazuje put spoznaje djelovanja totalitarnih sustava na demokratskim standardima.

To je danas važno da bi se prevenirali totalitarizmi. No to ne znači vagati tko je više kriv – nacizam ili komunizam. Svakoj je žrtvi njezin tlačitelj ili krvnik najviše kriv. To znači mjeriti svaki totalitarizam jednakim mjerilom ljudskih prava i sloboda. A ne kako je kome zgodnije ili manje neugodno.

Jer upravo zbog tih kriterija – ne tiče me se i nije mi zgodno – i nacifašizam i komunizam su uspjeli obilježiti povijest Europe u prošlom stoljeću.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Prešućena rujanska Rezolucija Europskog parlamenta o važnosti europskog sjećanja

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Hrvatski cinkeri rade ‘punom parom’

Objavljeno

na

Objavio

Lovro Kuščević, Tomislav Tolušić i Milan Kujundžić odrađeni su profesionalno, pedantno, pikantno, uporno i uspješno. Lov na Kuščevića, Tolušića i Kujundžića bolje ne bi odradio ni CNN. Da nije bilo nekoliko krkana koji su bezobrazno i brutalno napali novinarku Slobodne Dalmacije i otvarali vrata auta u kojem je bila, pokušavajući slikati kuću ministra zdravstva, moglo bi se zaključiti da je akcija odrađena savršeno. To je pravo istraživačko novinarstvo! I Milan će sada alejom Lovre Kuščevića i Tomislava Tolušića odšetati u povijest. Zasluženo…

Ipak je on trebao biti izabran za osobu tjedna u subotnjem Obzoru. Od toliko HDZ-ovih raskošno talentiranih kandidata izbor je pao na župana Alojzija Tomaševića koji je, u stilu raspojasanog tamburaša, ”istamburao” svoju suprugu. Navodno je sud kao olakšavajuću okolnost uzeo u obzir činjenicu da navodnu ljubavnicu nije ni taknuo.

Ipak, zadrte ognjištare na Fejsu nešto smeta. Zašto mediji nisu tako zdušno istražili i stan u elitnom dijelu Zagreba koji je još kao predsjednik bio kupio Stipe Mesić? Zašto su o imovini Ive Sanadera i svim njegovim nepodopštinama dok je predsjednikovao progovorili tek kada je pao (poskliznuo se) s vlasti?

Zašto su naši istraivački novinari, kada su već odlično započeli istraživati aferu Borg, odjednom zašutjeli? Dok su Lovre, Tolušić i Milan uživali i medijskoj pompi i nisu silazili s naslovnica naših pisanih i elektroničkih medija, naš je Stipe u svom nekretninskom poslu ostao potpuno prekriven maglom zaborava.

Slična magla prekrila je i raspletaj operacije Borg. Sjećate se kada je svojevremeno Stipe Mesić bio kupio ”stančinu” u elitnom dijelu Zagreba? Koštala je nešto više od tri milje kunića. Stipe je dostojanstveno i ponosno odšutio režanje klerofašista od kud’ mu lova. Od čekova ne bi imao dosta ni za garažu. Sumnjalo se da je u pitanju honorar od predavanja u prepunom Domu Hrvatske vojske u  kojem Stipe održao predavanje ”Divizioni u Regionu”, uz simultani prijevod na hrvatski.

Ali, taj ”rašomon” prekinuo je sam Stipe pa je nakon godine šutnje otkrio da mu je lovu pozajmio ”bez kamate i bez povrata” prijatelj iz Slovenije. I svi su odahnuli. Opće je poznato da ako se Hrvat nađe u frci, dovoljno je da se obrati Slovencu i problem je riješen. Svi sretni i zadovoljni. Tada Slobodna nije slala svoju hrabru novinarku da snimi ”stančugu” koja je dovela do naglog zatopljenja dviju ”bratskih i prijateljskih zemalja”.

Dobro je znati: ako nam je frka odmah u Sloveniju po lovu. Bratstvo i jedinstvo, skovano u NOB-u, čvršće je od čelika. I sad na Fejsu sitni provokatori predlažu da netko od studenata napiše doktorat na temu ”Fenomen različitog zanimanja medija za nekretninske poslove Mesića, Kušćevića, Tolušića i Kujundžića”. Na kraju, tužna je sudbina Stipe Mesića. Zasjenile su ga potpuno nove medijske zvijezde Kuščević, Tolušić, Žalac, Kujundžić.

Zanimljiva je i nedavna presuda slovenskog Vrhovnog suda koji je poništio presudu Leonu Rupniku, slovenskoj inačici našeg Ante Pavelića. Politička pastorala. Draža Mihajlović i Nedić su već odavno rehabilitirani u Srbiji, Leon Rupnik im se sada pridružio u Sloveniji. Jedino u ”Lepoj njihovoj” i dalje traje lov na ustaše i ZDS…

Hrvatski cinkeri rade punom parom. Hrvoje Zovko prijeti da će odmah obavijestiti ”međunarodne organizacije” kako su ”ustaše” u Imotskom u dva navrata otvarali vrata od auta novinarke Slobodne Dalmacije. Svoju pravovjernost i partizansku svijest te žal za ”regionom”  dokazujemo i koncertima Lepe Brene, pjevanjem ”Jugoslovenke”, oduševljenjem Borom Čorbom, Bajagom, stavljanjem crvene zvijezde na riječki neboder, obnovom Titovog broda… Mentalitet koji se skoro ne razlikuje od onog iz doba 8. svibnja 1945. godine. Neke su laži u međuvremenu dobile čak status apsolutnih istina. U Drugom svjetskom ratu Židovi su nastradali samo u NDH. Nedićev brzojav Hitleru da je Srbija ”Judenfrei’‘, nitko ni ne spominje.

Sve oči su sada uperene u Pučku pravobraniteljicu Loru Vidović. Od nje se kao prut trese i Beljak. Naglo je ublažio  svoje liberalno-antifašističke stavove. Nakon krokodilskih suza za sporom UDB-om i nedovoljnim brojem likvidiranih hrvatskih državljana u ”inostranstvu”, Šokre je posipao svoju ”long play” glavu pepelom i izjavio: ”Ako je Bleiburg zločin, onda je zločin i Oluja”. To je zabrinulo i starog HSS-ovca Hrga, koji je, sav zabrinut, izjavio: ”Mislim da Beljaku treba medicinska pomoć”.

A kome ne treba nakon stockholmskog polufinala u rukometu. Na Fejsu bruje ”stručne” analize. Neki pišu: ”I vaterpolisti bi pobijedili da Hercegovci igraju vaterpolo”; ”Doček rukometaša biti će u Mostaru. Za Hrvate iz Hrvatske bit će organiziran prijevoz autobusima”. Čudim se da tzv. antifašisti i jugo-komunisti, titoisti, homići, liberali… nisu postavili pitanje smiju li Hercegovci uopće zabijati golove za Lijepu našu ako ne plaćaju porez u RH. I na kraju jedno pitanje koje me muči već dulje vremena.

Sjećam se Gorana, Ivice i Janice, nogometaša u Parizu i Moskvi te sličnih događaja. Svi su ti događaji i uspjesi naših športaša izazivali nezapamćeno oduševljenje masa, uzlet nacionalnog ponosa, nevjerojatno veselje, euforičnost i izraze domoljublja. Pola milijuna razdraganih građana čekalo je Vatrene u Zagrebu, a onda dođu izbori i ti isti izaberu predstavnike onih, koji zbog tih športskih uspjeha, piju Normabele. Njih tobože ne zanima ”fudbal” i šport. Kada Vatreni žele da im na Trgu bana Jelačića pjeva Thompson ”Čavoglave”, dobivaju ospice i loše spavaju.

Kada ste vidjeli Stazića, Beljaka, Grbina, Marasa, Jovanovića, Josipovića, Mesića, Pusićku, Taritaš Mrak, Radu i familiju, Antu Tomića, Juricu Pavičića… na takvim manifestacijama? Svi se oni uredno distanciraju od športskih uspjeha jer ti uspjesi ujedno znače i promociju Republike Hrvatske. Iako hrvatski šport od države dobiva na godišnjoj razini, po Eurostatu, samo 221 milijun kuna, šport je glavni generator nacionalnog ponosa, veselja i promocije Hrvatske u svijetu. Kada se uzme u obzir iznos od dvije milijarde i 400 milijuna kuna koje država izdvaja za kulturu onda bi naša kultura trebala biti naš generator nacionalnog ponosa i hrvatske prepoznatljivosti u svijetu.

Međutim, Oliver Frljić, Rade Šerbedžija, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Miljenko Jergović i razni naši filmski režiseri boje se i pomisliti na fenomen Vukovara, a kamoli snimiti film o hrvatskom Alamu. No, to je tipično hrvatski fenomen. Najviše novca dobivaju oni koji Hrvatsku najmanje poštuju i vole. Šport je konkretan i mjerljiv u pogledu uspješnosti. Kultura, osim rijetkih pojedinaca, nije egzaktno mjerljiva i kod nas uglavnom neuspješna. Ona se više brine o klimatskim promjenama i pitanjima sigurnog seksa, kad ti se vraća muž, kokainom i Abelom, legalizacijom prostitucije u Nizozemskoj tako da ”kurve rata” sada mogu slobodno štajgati pred Haaškim sudom.

Dok se god predmet na sudu zove ”sudski spor”, ništa od brzog pravosuđa.

Usput rečeno, kad smo već kod kulture, ovih sam dana gledao monodramu Dragana Despota po Krležinom djelu ”Na rubu pameti”. Briljantna predstava i sjajan glumac Despot. Težak krležijanski tekst je jedino Krležino djelo napisano u prvom licu jednine. Ne znam jesam li bolju monodramu ikada gledao. Nevjerojatno uspješnom glumom Despot je u 70 minuta, bez sekunde odmora, uskrsnuo pred publikom svu Krležina ironiju, sarkazam i razmišljanja o ljudskoj gluposti, amoralnom društvu…. Ovacije koje je dobio zaslužio je u cijelosti. Ali to je Krleža. Djelo je napisano 1938.g. Stoga i dalje stoji moja ocjena za Frica. Krleža je čovjek od glave do (četrdeset) pete.

Pa kad smo već zapeli na hrvatskoj kulturi, trebao bi netko odgovoriti na jedno ”kulturno-umjetničko” pitanje koje je postavio premijerni primjerak naše kulture Jurica Pavičić, Jugoslaven od glave do pete. On postavlja na prvi pogled tipično orijunaško pitanje: ”Nije pitanje kakav je ‘General’, nego kako se dogodilo da se taj film snimi”.

Film koji je do sada gledalo daleko najviše ljudi u RH. Film koji, uz biografski motiv, ima i temu koja se zove ”Oluja” 5. kolovoza 1995. godine Pavičiću, s obzirom na godine i ideološku sljepoću, može puno toga promaknuti. Ali ne i Oluja. I meteorološka svakoga izluđuje, a kamoli ova domoljubna. Nema u tom filmu Save Kovačevića, sedam neprijateljskih ofenziva, Sutjeske i Neretve… Jurica očito ne zna da je Sutjeska odavno diskvalificirana jer je Sava Kovačević navodno bio dopingiran!

Tko je dopustio da se snimi film o hrvatskoj pobjedi nad ”Slobinim zečevima” kako ih je sam Slobodan Milošević nazvao.  E, sad će sa 4. Splitskom obračunati naš Jurica, Nenad Polimac i slični. Još im fali samo kulturnjak s Breona – Nenad Stazić. Film se mora ocjenjivati s dva aspekta. Umjetničkog i zanatskog. Zadrte ”jugoslavenčine” zapele su za svjetonazorski. I nije Vrdoljak krajem siječnja ostao sam kako Jurica sam sebe hrabri. Ostao je s daleko najgledanijim filmom, a Pavičić, Tomić, Polimac i društvo ostaju samo rubni relikti prošlosti.

Ostaje i teror nekvalificiranih koji se žele nametnuti svojom toksičnom retorikom. No, to je davno pročitana knjiga. Oni su jedna jadna disfunkcionalna  jugo-obitelj koja polako odumire. I ubrzo će ispasti iz prosječne hrvatske memorije. K’o što su ispali i pokojni Miljenko Smoje, Jurjević Baja i ostali, a ostaju zauvijek Hajduk, Torcida, 4. Splitska, Goran, Bajdo Vukas…  Zadnji orjunaši na otocima maštaju o ”talasima” s istoka i čekaju da ih zadnji val odnese ”u selo malo”. A možda ih vjetar otpuhne i nešto prije…

Na žalost splitske Orjune više ne vrijedi stara njemačka poslovica: ”Što gluplji seljak to veći krumpir”.

Romina Peritz predstavlja nam lik i djelo umjetnika Nemanje Cvijanovića: ”Umjetnik  koji je svojom zvijezdom petokrakom na vrhu nebodera razljutio desničare”. Peritzka nas je jednim podnaslovom definirala. Umjetnika vole ljevičari. Ovu vrstu umjetnosti sigurno vole. Kada su se na traktorima probijali do ”otadžbine”’, bez crvene zvijezde, znali su da će njihovo vrijeme opet doći. Ne u otadžbini, nego u Hrvatskoj. Vrijeme radi za njih. Rezolucija Vijeća EU nije obvezujuća. Sada će brojni branitelji i dragovoljci iz Rijeke godinama gledati kako im je ”umjetnik” Nemanja lijepo objasnio tko je zapravo pobijedio 5. kolovoza 1995. godine u Rijeci. Za utjehu će moći posjetiti bravarev brod, a na kraju se mogu zapaliti u stogu sijena. A sijeno je ionako namijenjeno stoci.

Tako se urušava Tuđmanova Hrvatska. Čudno, kada HDZ čvrsto stoji malo desnije od centra. Taj centar bi trebalo ”centrirati” posebnim viskom. Superlativi umjetniku ispadaju iz usta Peritze k’o bomboni. Prosto ne može da ”veruje” zašto desničari ”besne”. Tako će ”u sklopu Rijeke EPK 2020. godine Cvijanović izvoditi projekt ”Zajednički Manifest komunističke partije i ujedinjenog građanstva Rijeke”… Amen. Čekajmo neku drugu priliku.

Uvukao se u sebe, a oni su ga upravo tamo čekali…

Darko Pavičić, kaptolski ekspert, javlja: ”Vatikan gura hrvatske biskupe u ekumenizam sa SPC-om”. Darko nam ujedno i daje kratku definiciju ekumenizma kao zajedničkog vjerskog izričaja. Sada su postali jasniji mnogi potezi Rima i pape Franje. Sada je jasnije što je sa slučajem Stepinac, ali jedno nije jasno. Kako to da su SPC jasno definirali kao agresivnu parapolitičku organizaciju u Crnoj Gori, Makedoniji, na Kosovu… a jedino u RH žele ”zajednički vjerski izričaj”?

Papa Franjo kao da nema pojma o Domovinskom ratu, o tome koliko je u to vrijeme bilo sravnjeno s zemljom katoličkih vjerskih objekata i koliko je katolika poginulo. Koliko smo mi Hrvati srušili objekata SPC-e? I sada dragi Porfirije, preko apostolskog nuncija mons. Giorgia Linguea, čija je diplomatska karijera vezana za Srbiju, polako uvodi ekumenizam ili, otvoreno rečeno, Kaptol je izgubio diplomatsku bitku sa SPC-om.

Je li to našim svećenicima jasno, ili i dalje pokorno, suprotno općem uvjerenju, provode ”zajednički vjerski izračaj” s onima koji su bili kreatori otpora mladoj Hrvatskoj državi 1991. godine? Taj otpor smo oružjem i borbom slomili, a sada nam Vatikan, pomoću Porfirija, šalje poruke o Stepincu. Niži kler je već dugo svjestan tko nam u Vatikanu muti vodu. No, neki naši biskupi dramatično podsjećaju na naše političare. Poltronski zanemaruju mišljenje vjernika i običnog puka koji je već odavno svjestan da mu oni na koje se je mogao osloniti u 45 godina komunizma polako okreću leđa. Blaženi Alojzije Stepinac proglašen je od strane Pape Ivana Pavla II. blaženim 3. listopada 1988. godine u Mariji Bistrici. I to valjda treba, po Papi Franji, biti dovoljna satisfakcija Hrvatima.

Njegova beatifikacija ne smije Vatikanu služiti kao ucjena za bacanje hrvatskih katolika u zagrljaj onima koji dobro paze da umjesto Hrvatske govore o Slavoniji, Lici, Dalmaciji, o srpskim krajevima.. Kada nije išlo preko JNA, sad se proba preko Vatikana. I na kraju za podsjetiti je kako je svećenstvo već jednom sačuvalo hrvatski katolički identitet kroz 45 godina komunističke diktature. Mora ga sačuvati i opet bude li trebalo.

Pokojni don Anto Baković jednom je rekao: ”Nastavimo li ovakvom jalovom i mlohavom populacijskom politikom, imat ćemo uskoro u Hrvatskoj manjak djece, a višak pedofila”.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari