Pratite nas

Kolumne

Utapanje “druga” Bere ili pobjeda “drugova i drugarica” već na lokalnim izborima

Objavljeno

na

U kampanju za izbor predsjednika SDP-a krenulo je osam kandidata. No, Domagoj Hajduković ubrzo se povukao i podržao Davora Bernardića, a u prvom krugu su pored Davora Bernardića i Ranka Ostojića sudjelovali i Orsat Miljenić, Tonino Picula, Karolina Leaković, Gordana Sobol i Vesna Škulić. U prvom krugu Bernardić je dobio 45,8 posto glasova, Ostojić 23 posto, Miljenić 17 posto, Picula 11 posto, a preostali mali broj glasova podijelio se između žena kandidatkinja. U drugom krugu na izbore je izašlo nešto manje SDP-ovaca nego u prvome krugu kada je glasalo njih 18.405. Nakon 91% prebrojanih biračkih mjesta Davor Bernardić osvojio je 64,54 posto glasova i tako pobijedio protukandidata u drugom krugu Ranka Ostojića, koji je odbio 35,46 posto glasova.

Davor Bernardić preuzeo je stranku nakon što je prisilno ugašen kult ličnosti u liku i dijelu Zorana Milanovića tijekom devet godina njegove vladavine. Bernardićev dolazak na tron usporedio bi sa dolaskom Tomislava Karamarka na čelo HDZ-a nakon vladavine Ive Sanadera i Jadranke Kosor 2012. godine. U festivalu demokracije izabran je najbolji tj. kandidat koji predstavlja promjenu. SDP je izgubilo sve izbore u izbornom ciklusu pod čvrstom rukom Zorana Milanovića, a pritom se kompromitirao aferama pojedinaca poput Željka Sabe, Marine Lovrić-Merzel, Ante Kotromanovića, Tihomira Jakovine, Branka Šegona, Slavka Linića, Kreše Milanovića i sl. kadrova koji su obilježili posljednji izborni ciklus od 2011. godine pa do danas. Osim navedenog oboje ih veže da na tron dolaze nakon poraza vlastite stranke na parlamentarnim izborima prilikom kojih bivši lideri postavljaju svoje osobe od povjerenja u Hrvatskom saboru kao što je to učinila Jadranka Kosor uoči izbora 2011. godine, a Zoran Milanović uoči izbora 2016. godine. Također, da ova pobjeda Davora Bernardića ne znači ništa moglo se vidjeti na primjeru Tomislava Karamarka u čije ime su se njegovi najbliži suradnici kleli kako ima plebiscitarnu podršku članova HDZ-a, da bi na kraju doživio izdaju pojedinaca nakon pet pobjeda u nizu.

Stoga postavlja se retoričko pitanje na koji način će Davor Bernardić voditi stranku kada mu Klub zastupnika SDP-a u Hrvatskom saboru čine gotovo svi bivši ministri i osobe od povjerenja iz Milanovićeve vlade što se moglo najbolje vidjeti kroz primjer Tomislava Karamarka kada su razno razni disidenti – spavači napuštali stranku s ciljem miniranja istog, a koji su danas nagrađeni funkcijama saborskih zastupnika i ministara Plenkovićeve vlade?

To bi značilo da Davor Bernardić prije nego li je krenuo kreće sa omčom oko vrata Milanovićevih kadrova. Da je razmišljanje objektivno pokazuje i sama kampanja u kojoj se nitko od istaknutih SDP-ovih kameleona iz vremena Zorana Milanovića nije nalazio uz Davora Bernardića osim istaknutih oponenata Zorana Milanovića poput primorsko goranskog župana Zlatka Komadine, smijenjenog ministra zdravstva Rajka Ostojića, predsjednika Foruma mladih Nenada Livuna, a u drugom krugu također jedan od oportunista za vrijeme Milanovićeve vladavine Tonino Picula pružio je potporu odmah nakon neuspjeha u prvom krugu, da bi se na kraju društvu priključili bivši ministri Siniša Hajdaš Dončić i Gordan Maras. Ako samo pogledamo naslovnu sliku vidimo lisičji pogled Ranka Ostojića uperen u Zorana Milanovića koji zadržava gard identičan onome kada je predsjedavao strankom dok je Davor Bernardić svjestan problema koji ga čekaju u stranci opterećenoj nizom aferama i duboko podijeljenoj na retorici ili “mi” ili “oni”. Za razliku od navedene dvojice njegove crte lica djeluju dobronamjerno, ali u bari punoj krokodila na kraju ćemo vidjeti hoće li izaći sa ožiljcima ili će pasti na prvoj stepenici zvanoj lokani izbori u svibnju 2017. godine.

Za Davora Bernardića od iznimne važnosti biti će nadolazeća Konvencija koja će se održati 3.prosinca 2016. godine, a koja će ujedno odrediti smjer hoće li već  nakon završenog unutarstranačkog izbornog procesa SDP krenuti sa utapanjem “druga” Bere ili će krenuti pobjedničkim stazama “drugova i drugarica” već na lokalnim izborima u svibnju 2017. godine?

Ako na potporu od 45.8% Bernardićevih glasova iz prvog kruga pridodamo 11% glasova Tonina Picule tada bi Davor Bernardić trebao stvoriti natpolovičnu većinu u tijelima stranke. Na Konvenciji će se birati  98 kandidata  za članove Predsjedništva kao i 431 kandidat za člana Glavnog odbora stranke. Da se bira prema načelu jedan član – jedan glas mišljenja sam da tada ne bi bila od značaja težina bivših ministara, sadašnjih saborskih zastupnika kao i lokalnih šerifa koji utječu putem šalabahter demokracije na volju izaslanika tj. poslušnika, a koja je drugačija u potpunosti u odnosu na festival demokracije temeljenoj na načelu jedan član – jedan glas što je dokazao izbor Davora Bernardića. Koliko je važna potpuna kontrola nad stranačkim tijelima dokazuje primjer Zorana Milanovića koji je uvjerljivo vladao strankom devet godina iako je imao iza sebe 6 poraza u nizu koje je nakon svakog poraza prikazao uspjehom, osim posljednjeg kada se odlučio povući u miru što je suprotno dosadašnjim njegovim karakteristikama odlučnog lidera i borbenosti. Jedno je sigurno, a to je da će Davor Bernardić biti siguran sve do lokalnih izbora poput Andreja Plenkovića koji će uz rezultat na tim izborima ujedno ovisiti i o saborskoj većini koju je u slučaju “Culej” Plenkovićev HDZ spašavao uz pomoć SDP-a, HNS-a i SDSS-a prilikom skidanja imuniteta Stevi Culeju neovisno što je prilikom konstituiranja Hrvatskog sabora prikupljen 91 potpis.

Na kraju moram kazati kako mi je nepojmljivo čuti od jednog 36-godišnjaka poput Davora Bernardića kako se zahvaljuje “drugovima i drugaricama” iako je SDP sljednik komunističke partije. Razumijem njegova protukandidata koji je živio u skladu sa tim vremenom što se najbolje vidjelo na predizbornom skupu u Vukovaru dan uoči obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara, ali da će i “Bero” postati “drug” ostati će misterij unutar mojih premišljanja, jer osim u partiji sumnjam da će te danas čuti kod mladih hrvatskih građana kako se oslovljavaju terminima poput “drugovi i drugarice”.

 Sanjin Baković/Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Aca u građanskom ratu – sa samim sobom

Objavljeno

na

Objavio

Mogla je to biti savršena predstava zamišljena po savršenom scenariju. Koju minutu prije 14 sati, činilo se kao da sve ide po planu i nedjeljni je voditelj već trljao ruke zamišljajući sutrašnje naslovnice iz kojih bi bilo razvidno da je on, popularni Aca, dao još jedan obol tezi kako nikada Hrvatska nije bila napadnuta.

Uh, možda će me opet potapšati Pupi, razmišljao je veselo. A kako i ne bi!?

Sve je razradio do detalja. Srbina i vukovarskog branitelja Predraga Mišića Peđu trebalo je samo malo pogurati da potvrdi tezu da se u Hrvatskoj umjesto nekakvog Domovinskog rata vodio građanski rat. Nek’ ovaj malo priča o Vukovaru, borbama i zarobljavanju da zadovoljim formu, mislio je Aca, nek se opusti, a onda ću ga dočekati. Jer, imao je on svoje argumente koje će ispucati u trenutku kad se Peđa ne bude ni najmanje nadao.

Piše: Silvana Oruč Ivoš

Negdje oko 47. minute je krenuo. Lagano. Bez nervoze. Pa sjedili su njemu nasuprot i veći zalogaji od ovog vukovarskog branitelja. Smireno je Aca Mišića priupitao što je zasmetalo Hrvatskoj konzervativnoj stranci u izjavi Aleksandra Vulina o tome da se u Hrvatskoj vodio građanski rat? Uslijedio je hladan tuš, Mišić ga je pogledao i hladno kazao da nije bilo nikakvoga građanskog rata već da je Hrvatska napadnuta i da je riječ o agresiji JNA.

I onda se naš nedjeljni voditelj počeo koprcati nadajući se da Pupi ne gleda TV. Panika je bila sve veća i odlučio je zaigrati na sve ili ništa te mrtvo-hladno izjavio da se radilo o građanskom ratu jer je bilo dosta ljudi srpske nacionalnosti koji su bili građani ove države i koji su se pobunili protiv Hrvatske, a kao dokaz toj tezi naveo je primjer Mišićeva brata koji je bio građanin RH i ratovao je na agresorskoj strani. „To su izdajice domovine“, opet je hladno odgovorio Mišić pa nedjeljnom voditelju nije ostalo ništa drugo nego da nervozno, kao posljednji pokušaj, pročita definiciju građanskog rata koju je netom prije početka emisije pažljivo prepisao s neke internetske stranice. I dobio je što je tražio. Vukovarski branitelj i Srbin (iako je to potonje manje važno) kazao mu je kako je Srbija napala Hrvatsku. I ostavio našeg nedjeljnog voditelja u neobranom grožđu.

No šalu na stranu. Možemo sada raspravljati o tome zašto ovaj voditelj Hrvatske televizije ne poštuje zakone. Možemo raspravljati i o tome zašto, očito namjerno, ignorira Deklaraciju o Domovinskom ratu koju je usvojio Sabor u kojoj jasno stoji da je Hrvatska vodila pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome, u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica. Ili, se možemo zapitati je li ovaj nedjeljni voditelj čuo za presudu Haaškog suda hrvatskim generalima iz koje je razvidno da se Hrvatska branila. Sve to Stanković bi trebao objasniti svojim poslodavcima, ali i svima koji plaćaju preplatu ili pune državni proračun.

No isto tako treba biti pošten i reći da se inzistiranjem na građanskom ratu Stanković samo pridružio sramotnom nizu onih koji su i s većih pozicija branili velikosrpsku tezu o podjeli krivnje, u koju se građanski rat savršeno uklapa. Od Josipovića, Pupovca, Vulina, Vučića, Irineja, Nikolića, a svojedobno se čak i Milanović zaigrao s tim terminom.

Josipović je čak išao toliko daleko da je inzistirao na tome da Hrvatska odustane od tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. I to bez obzira na to što je Međunarodni sud pravde kao najviše međunarodno pravosudno tijelo ustvrdilo da je Hrvatska bila žrtva agresije u cilju stvaranja homogene srpske države. To mu nije smetalo pa je i dalje radio sve da se Domovinski rat proglasi građanskim, a onda bi se moglo govoriti i o drugačijoj preraspodjeli krivnje.

Ipak, u Stankovićevoj emisiji čulo se još nešto iznimno važno, a što je dobilo znatno manji medijski prostor. Predrag Mišić Peđa otvorio je temu vođa srpske manjine u Hrvatskoj, posebno Pupovca i Milakovića u Vukovaru, te kazao kako oni zapravo štete srpskoj manjini i uopće nemaju potporu.

Argumentirao je to činjenicom da je Srđan Milaković u Vukovaru dobio tek sedam posto glasova. „Problem je dok se 145.000 ljudi u ovoj državi izjašnjavaju kao Srbi, Pupovac dobiva 8.000 glasova – ma koga on to predstavlja? U tome je problem, to je osnova problema. Koriste novac hrvatske države, a ne predstavljaju srpsku nacionalnu manjinu, nego SDSS koji je dobio 8000 glasova. Ostalih 137.000 živi za ovu Hrvatsku“, jasno je kazao Mišić. I to je jedina istina. Velikoj većini Srba u Hrvatskoj dosta je konflikata i ratnog huškanja u koje ih gura Pupovac.

I to je razlog zašto, unatoč zakonskoj mogućnosti, ne žele birati zastupnike s manjinske liste. A podsjetimo, na posljednjim parlamentarnim izborima čak 86 posto pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj nije htjelo glasovati i birati svoje zastupnike na posebnoj listi.

Dovoljno je to snažna poruka da je zrelo vrijeme da se promijeni izborni zakon na način da se ukinu jednakiji i ostanu samo jednaki.

Silvana Oruč Ivoš / Hrvatsko Slovo

Marko Jurič: Kakva je ovo glupost HRT se ograđuje od svojeg novinara Ace Stankovića?

HNES donio etičku osudu Aleksandru Stankoviću, zvanom Aca

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Neki članovi povjerenstva kao “isljednici”

Objavljeno

na

Objavio

Neki članovi saborskoga povjerenstva o Agrokoru ne drže svoga zastupničkog i povjereničkog digniteta, nego izigravaju jednu vrstu detektivske pa čak i “isljedničke” službe, koja više podsjeća na još neuvježbane pripravnike nekadašnjega NKVD-a, čija je želja za fizičkim uništenjem neprijatelja bila jača od načina i metoda njihova smaknuća

Na slučaju saborskoga istražnog povjerenstva za Agrokor nije teško uočiti dvije političke tendencije. Po logici zakona jedna se kreće prema ukidanju povjerenstva, dok bi druga, koju zastupa oporba, trebala krenuti preko relativizacije zakona i na kraju ukidanju prava.

Prva se kreće tragom demokratske tradicije i poštivanja vladavine prava, a druga, čiji su izraziti predstavnici mostovac Nikola Grmoja i sdpeovac Gordan Maras, starom balkansko i totalitarnim komunističkim nasljeđem, koje je sebi prisvajalo pravo na koruptivno ponašanje, dok se s protivnicima pokušavala obračunavati na vrlo radikalne načine.

Primjera takvoga licemjernog ponašanja tijekom 20. stoljeća je na pretek, a njegova balkanski načela formulirana su u izjavi srbijanskoga političara Nikole Pašića, kojem je zakon služio tek za obračun s političkim protivnicima, dok je svoje političke pristaše oslobađao od zakonskih obveza.

Novija inačica stare Pašićeve balkanske metode političkoga obračuna našla je potvrdu i poruci jugoslavenskoga komunističkog diktatora Josipa Broza, koji se u obračunu s nositeljima Hrvatskoga proljeća obračunavao pod geslom kako se sudci ne trebaju držati zakona kao pijan plota.

Koliko god ovako retrogradna tendencija bila škodljiva za razvoj hrvatskoga društva, ona je logična posljedica, ne samo ideološkoga nasljeđa dviju bivših jugoslavenskih diktatura, nego i cijeloga sustava sadašnjega hrvatskog pravosuđa, očito premrežena kadrovima sa starim balkanskim i jugokomunističkim mentalitetom, koje nažalost nije prošlo ni svoju minimalnu lustraciju.

Osim toga, u političkom smislu, nije nelogično ni ponašanje oporbe, koja u okviru saborskoga povjerenstva, doduše demagoškim smicalicama, poluinformacijama i neznanjem, snažno koristi povjerenički položaj kako na na slučaju Agrokora stjecala u javnosti toliko potrebne bodova za rušenje aktualne vlasti.

Naravno, to je posve legitiman politički postupak, koji doista šteti sadašnjoj vladi. Nu to nije problem oporbe, nego vladajuće većine, koja očito nije dorasla prijeporima s oprobom, a ni problemima Agrokora, koji nisu nastali preko noći.

Posve je druga stvar to što se i neki oporbeni članovi povjerenstva ne drže svoga zastupničkog i povjereničkog digniteta, nego izigravaju neku vrstu detektivske pa čak i “isljedničke” službe, koja više podsjeća na još neuvježbane pripravnike nekadašnjega NKVD-a, čija je želja za fizičkim uništenjem neprijatelja bila jača od načina i metoda njihova smaknuća.

Tu su metodologiju, nakon ubrzanih tečajeva, već od 1944. svladavali bivši oznaški i udbački likviodatori.
Srećom, danas još uvijek živimo u demokratskom društvu, a i formalni NKVD-e je nestao s političke pozornice pa se od nabrušenih komesara iz saborskoga povjerenstva za Agrokor ne treba bojati bar za fizičko uništenje.
Kako se povjerenstvo bavi pitanjima političke, a ne kaznene odgovornosti, njegov je prvenstveni cilj oblatiti, optužiti i dikreditirati političkoga protivnika.

Nu taj politikanstki cirkus ne će nanijeti samo štetu vladajućoj većini, nego bi se njegov utjecaj mogao prelijevati i na opće poslovno i gospodarsko ozračje, čime će račun platiti cijela hrvatska država.

Bajkovito izgleda da interpretraciju zakona tumači državni odvjetnik, a ne za to ovlaštena državna tijela.
Pokazuje li možda i to opće stanje u kakvom se nalazi hrvatsko pravosuđe?

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari