Pratite nas

UTEMELJENA HRVATSKA REPUBLIKANSKA STRANKA

Objavljeno

na

Okupili smo mlađe Hrvate 
koji nisu iz ere komunizma

Mlađi hrvatski intelektualci uoči općih izbora u BiH osnivaju novu političku stranku

Nekoliko bivših dužnosnika HDZ-a 1990. i drugih, uglavnom mlađih intelektualaca i aktivista osnovalo je sinoć novu stranku – Hrvatsku republikansku stranku na utemeljiteljskoj skupštini održanoj u Hrvatskome domu hercega Stjepana Kosače u Mostaru. Među utemeljiteljima je i Slaven Raguž, nekadašnji prvi čovjek Gradskog odbora HDZ-a 1990. Izabran je za v.d. predsjednika stranke i na toj će dužnosti ostati do održavanja stranačke konvencije. Namjeravaju nastupiti na sljedećim izborima s novim političkim i etičkim postulatima.

Hrvatska republikanska stranka (HRS) ime je nove stranke koja je utemeljena u nedjelju navečer u Mostaru. Na osnivačkoj skupštini stranke, koja je održana u Hrvatskom domu Hercega Stjepana Kosače, odabrano je i privremeno Predsjedništvo kojeg čine Ivica Barabarić, Ivica Pušić, Dalibor Ravić, Slaven Bevanda te Slaven Raguž, koji je odabran za predsjednika stranke.

Temeljna programska orijentacija Hrvatske republikanske stranke je dokument Biskupske konferencije BiH ‘Politika po mjeri čovjeka’ u kojem su opisane vrijednosti i načela koji bi trebali biti temelj političkog djelovanja kao djelovanja za istinsko opće dobro. Cilj HRS-a je da se zalaže za puno ostvarivanje temeljnih ljudskih prava sukladno s općeprihvaćenim međunarodnim poveljama i konvencijama.
Gospodine Raguž, što je motiv za osnivanje nove stranke?

Odlučili smo se ući u projekt nove političke stranke iz prostog razloga što trenutni Izborni zakon i pravila otežava, što financijski, što organizacijski, neovisan nastup na izborima. Jednostavno je to uraditi kao pojedinac, međutim kada se radi o grupnom nastupu na izborima, pravno tehnički, ali i financijski, mnogo je jednostavnije ući u ring kao politička stranka. Cilj nam je okupiti mlađu generaciju politički aktivnih Hrvata koji su neopterećeni teretom mentaliteta naslijeđenog iz ere komunizma i koji su u stanju jasnije i glasnije artikulirati nacionalne interese Hrvata u BiH, ali uz to ne koristiti borbu za nacionalne interese kao opravdanje i prikrivanje nerada, korupcije, nepotizma i svake druge društvene devijantnosti.

Kako će se zvati nova stranka, gdje će se pozicionirati na političkom nebu? hrvatska-republikanska-stranka-ravic-raguz

Stranka će se zvati: Hrvatska republikanska stranka. Zašto? Sagledajmo činjenice: na državnoj i federalnoj razini drugi biraju naše predstavnike, imenuje se izvršna vlast mimo legitimne volje hrvatskog naroda, a s druge strane županije s hrvatskom većinom su prezadužene do mjere da su se počeli dizati i komercijalni krediti, općine s hrvatskom većinom su pred bankrotom, Mostar doživljava jedno pravno političko silovanje činjenicom da više od dvije godine nema izbora, a niti se zna kada će ih biti. Očigledna je potreba za političkom snagom koja bi jasnije morala stati u obranu hrvatskih interesa na višim razinama inzistirajući na strateškom dogovoru oko pitanja od vitalne važnosti za hrvatski narod, međutim još je veća potreba da se jasnije stvori jedna politička alternativa na nižim razinama. U situaciji smo gdje na hrvatskoj političkoj sceni ne postoji oporba. Svi su u vlasti na nekoj od razina, ali nitko ništa ne radi, osim za sebe i svoju interesnu grupaciju.

Što će biti prva zadaća HRS-a?

Primarni fokus je rješenje ustavno-pravnog statusa Hrvata u BiH. Čvrsto opredijeljeni za BiH, ali za BiH uređenu na konsocijacijskim i federalističkim načelima, za BiH po mjeri sva tri njena konstitutivna naroda i svih njenih građana, gdje bi se hrvatsko pitanje riješilo kroz administrativno-teritorijalnu jedinicu s relativnom hrvatskom većinom. S tim u vezi, poštivanje HNS-a i reformu istog nakon izbora, kao nadstranačke institucije (svojevrsnog narodskog parlamenta), gdje bi se dogovarale sve stvari od vitalne nacionalne važnosti, ali i definirale konkretne mjere ispitivanja odgovornosti onih koji dogovoreno ne ispoštuju.

To je nacionalna dimenzija djelovanja nove stranke, ali što je njezin oslonac u pogledu promjena u cijelome društvu?

Što se tiče političkog djelovanja, primarna je reforma administrativnog sustava, u prvom valu onemogućavanje profesionalizacije statusa zastupnika i oduzimanje većine privilegija parlamentaraca i javnih dužnosnika, usklađivanje plaća zaposlenih u javnoj upravi s prosječnom plaćom, kao i drastično smanjenje javne potrošnje i birokratskog aparata. Definirali smo i plan gospodarskog razvoja fokusiranjem na tri primarne grane, a to su poljoprivredna, turistička i industrijska, a kao zajedničku poveznicu svih triju i ono na čemu bi bio najveći naglasak, a to je definiranje minimuma ekoloških standarda i dizanje ekološke svijesti svih građana. VL

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Iz Svijeta

Trump otkazao summit s Kimom

Objavljeno

na

Objavio

Foto: EPA

Američki predsjednik Donald Trump danas je otkazao summit sa sjevernokorejskim čelnikom Kim Jong-unom planiran za 12. lipnja u Singapuru.

U pismu koje je objavila Bijela kuća, Trump je Kimu poručio da “nažalost” otkazuje summit.

– Zbog strašne ljutnje i otvorenog neprijateljstva koje ste pokazali u svojim posljednjim izjavama, mislim da nije prikladno, u ovome trenutku, održati taj dugo planirani sastanak – navodi se u Trumpovu pismu.

– Vi pričate o svojim nuklearnim sposobnostima, ali naše su toliko goleme i snažne da se molim Bogu da nikad neće morati biti upotrijebljene – stoji između ostalog u pismu. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

IVO LUČIĆ: Režimi su različiti, ali su žrtve uvijek iste, nevine

Objavljeno

na

Objavio

Mi se ne razlikujemo međusobno prema onome što jesmo, već prema mrtvima koje oplakujemo – tim riječima počinje Knjiga šapata, roman armensko-rumunjskog pisca Varužana Vosganjana.

U romanu je opisana istoimena “knjiga” koja se ne čita jer nije ni napisana, ona se šapuće i zna se napamet. To je knjiga stradanja armenskog naroda, o njoj se nikada i nikome ne govori izvan obitelji, izvan kuće, izvan zajednice koja “oplakuje iste mrtve”.

Ova definicija zajednice snažno podupire onu ranije utvrđenu po kojoj su dva čovjeka pripadnici istoga naroda ako su slušali iste priče. Mrtve se oplakuje na razne načine – glasno uz sve počasti, uz isticanje njihovih vrlina i pokazivanje ljubavi, ali i tiho šaptom bez počasti, u strahu – ne od mrtvih već od živih, bez ikakvih vidljivih znakova.

U tome je i razlika između slobodnih i neslobodnih naroda, između pobjednika i pobijeđenih. Šapat nastaje tamo gdje nestaju ljudi. Mnogi su u Hrvatskoj odrasli uz šapat i slušali su ga godinama isprepletena s molitvama.

Totalitarna vlast kakva je bila komunistička htjela je čuti i šapat, željela je sve kontrolirati, posebno emocije, jer riječi koje se šapuću jedino i vrijedi slušati. Iz jednog izvješća pisanog petnaestak godina poslije Drugog svjetskog rata vidi se da je komunistička vlast u jednom hrvatskom kraju osluškivala šapate u obiteljima “ubijenih neprijatelja”.

Zapisali su da je nakon rata s njima bilo “mnogo problema” jer su imali “neprijateljsko raspoloženje prema našem poretku”. Prema opažanju vlasti, neprijateljstvo se posebno manifestiralo na Božić i u vrijeme drugih blagdana, “kada je običaj kod vjernika da se pjeva”, a u ovim kućama bi nastao “plač i kletva” onih koji su ih poubijali ili osudili.

U velikom dijelu hrvatskoga naroda, u mnogim obiteljima, mjesec svibanj mjesec je šapata. Sredinom svibnja 1945. godine počeli su nestajati vojnici poražene države i civili koji su ih u strahu pratili. Pobjednici su vrlo brzo pokazali da nisu bolji od onih koje su pobijedili. Razlikovali su se onoliko koliko se šapat razlikuje od šapata ili priča od priče.

Dosadašnja istraživanja pokazuju da su jugoslavenski komunisti tijekom provedbe revolucije ubili najmanje 180.000 stvarnih i potencijalnih neprijatelja. Jedan od najvećih komunističkih zločina poznat je pod nazivom Bleiburška tragedija odnosno hrvatski “križni put”.

Naime, glavnina pripadnika Hrvatskih oružanih snaga praćena velikim brojem izbjeglih civila predala se Britancima na Bleiburškom polju u Austriji. Iako su znali što ih čeka, izručili su ih komunističkoj Jugoslavenskoj armiji koja je u idućih nekoliko tjedana većinu zarobljenika poubijala, pobacala u jame ili zatrpala u rudnike i rovove.

Istraživanja pokazuju da se radilo o više desetaka tisuća ubijenih hrvatskih vojnika i civila, među kojima je bilo žena i djece. Po zapovijedi vrhovnog komandanta Jugoslavenske armije Josipa Broza Tita, zarobljenici su u kolonama smrti vođeni i ubijani diljem Jugoslavije.

Najviše ih je ubijeno u Sloveniji gdje su do sada otkrivena 642 masovna grobišta. Utvrđeno je da se u njih najmanje 145 nalaze posmrtni ostaci ubijenih hrvatskih vojnika i civila. Na samo tri takva mjesta: Tezno, Kočevski Rog i Huda jama ubijeno je i zatrpano oko 30.000 Hrvata.

U Hrvatskoj su prikupljeni podaci za oko 700 masovnih grobišta, a najveće je ono u Maceljskog šumi kod Krapine gdje je prema procjenama ubijeno i zatrpano oko 13.000 žrtava. U Bosni i Hercegovini registrirano je oko 90 masovnih grobišta s još neutvrđenim konačnim brojem hrvatskih žrtava.

Bleiburška tragedija jedna je od najvećih tragedija hrvatskoga naroda. Ime tog austrijskog grada šapatom se izgovaralo uglavnom u obiteljima ubijenih odnosno “nestalih”.

Svaki pokušaj obilježavanja grobišta, iskazivanje bilo kakve počasti ili sjećanja na pobijene hrvatske vojnike i civile proglašavano je neprijateljskom aktivnošću i strogo kažnjavano. Na taj način oni su trebali ostati bezimeni, dehumanizirani i ozloglašeni sustavnom propagandom užasa.

Hrvatski su politički emigranti odmah poslije rata posjećivali Bleiburško polje i tamošnje groblje, a organizirano i masovno to čine od 1952. godine.

Bleiburg je postao sinonim za hrvatske žrtve i nacionalnu tragediju, a spomenik koji su hrvatski emigranti tamo postavili u svibnju 1977. prihvaćen je kao mjesto sjećanja i molitve za sve ubijene. Bleiburška tragedija stvarni je događaj, ali je i simbol ukupnoga stradanja Hrvata u komunističkom režimu, koje nadilazi zbivanja oko Bleiburga.

Spomenik na Bleiburškom polju je kenotaf, simbol ratnog i poratnog stradanja, ali i simbol nemogućnosti odavanja počasti žrtvama komunističkog režima u Jugoslaviji. Dok su Hrvatskom vladali komunisti, priča o Bleiburškoj tragediji prenosila se šapatom, toliko tiho da mnogi za nju nisu ni čuli.

U Bleiburg se hodočasti skoro 70 godina i zato su besmisleni prigovori kako se tamo ne odaje počast žrtvama, nego ustaškom režimu te kako bi trebalo komemoraciju žrtvama održavati u Teznom. Takav bi prijedlog imao smisla da je izrečen 1952. godine. Tradicija se ne dokida lako kao što se lako niti ne stvara.

Nakon sloma komunističkog režima i raspada jugoslavenske države, nakon pobjede u Domovinskom ratu i stvaranja demokratske Republike Hrvatske, o Bleiburgu se glasno i otvoreno govori.

Svake godine u svibnju mnogi Hrvati masovno hodočaste na Bleiburško polje koje smatraju mjestom posvećenim krvlju svojih bližnjih, odnosno prvom postajom njihova križnoga puta. To je dio njihova identiteta.

Pokrovitelj bleiburške komemoracije je i Hrvatski sabor, s iznimkom u razdoblju od 2012. do 2016. godine kada je SDP-ova većina ukinula pokroviteljstvo. Tako je bilo i ove godine, odnosno u prošlu subotu kada je održana komemoracija žrtvama zločina počinjenih prije 73 godine. U Hrvatskoj više nama šapata, zamijenile su ga rasprave koje se povremeno pretvaraju u viku.

U travnju i svibnju oplakujemo mrtve. Nameću se dvojbe i otvaraju se polemike oko identiteta, temelja hrvatske državnosti, Jasenovca i Bleiburga, pobjede i poraza, dobra i zla.

Ponavljaju se uvijek ispočetka, kao da nikada prije ništa o tome nije rečeno, definicije totalitarizma, osude fašizma i pohvale antifašizma, a sve to uz puno brojki i kalkulacija s malo razumijevanja i s još manje empatije.

Na površinu izbijaju dnevnopolitički interesi i ideološke strasti, dok su žrtve i traume njihovih bližnjih negdje u drugom planu, ako su uopće prisutne. Moralo bi biti drukčije, jer da su žrtve u prvome planu i da se sve naše komemoracije održavaju zbog žrtava, radi mira u dušama i mira u društvu, sve bi drukčije izgledalo.

Režimi su različiti, ali su žrtve uvijek iste, nevine. Zato je potrebno, ako želimo mir, ako gradimo zdravo i prosperitetno društvo, razviti empatiju, vratiti žrtvu u središnje mjesto svih komemoracija, kako bi to i trebalo biti, kako to zasigurno žele i oni koji te komemoracije organiziraju.

U tom smislu društveno je opravdanije i korisnije tražiti sličnost među žrtvama nego nepostojeće razlike među zločincima.

Na Hrvatskoj televiziji čula se tijekom prošloga tjedna i tvrdnja kako je Vijeće za suočavanje s vladavinom nedemokratskih režima jednoglasno potvrdilo razliku između tih režima odnosno njihove vladavine. Ponovno je, po tko zna koji put, naglašena “razlika” između ustaškog i jugoslavenskog komunističkog režima te automatizmom “razlika između Jasenovca i Bleiburga”.

U “Temeljnim polazištima i preporukama”, odnosno u prvome dijelu “Dokumenta dijaloga” koji je doista jednoglasno prihvaćen uz ostalo piše: “Međutim, samo pitanje kršenja ljudskih prava ne može i ne smije biti relativizirano, bez obzira na spomenute i druge razlike, a ta kršenja ljudskih prava uključuju masovne žrtve obaju nedemokratskih režima, osudu takve prakse te pravnih normi i nezakonitih radnji koje su to omogućile.

Time se iz rasprave odmiču ideološki, vjerski, nacionalni, socijalni i klasni razlozi i objašnjenja te na njima zasnovane osude ili opravdanja. Nema takvoga političkog cilja koji bi opravdao masovne ljudske žrtve i sustavno kršenje temeljnih ljudskih prava.”

Smatram da je ono najvažnije rečeno u posljednjoj citiranoj rečenici kojoj bismo mogli dodati još jednu iz istoga teksta: “Ako je svakomu slobodno zadržati i izražavati vlastito mišljenje o razlikama između fašizma i komunizma, što i pripada polju demokratskih sloboda, neprihvatljivo je javno ne zauzimati jednak pristup prema svim počiniteljima zločinačkih postupaka, ne sagledavati ih na jednak način, odnosno umanjivati ih ili opravdavati nejednakom mjerom.”

Dakle, razlike među zločincima nema, kao što je nema ni među žrtvama, a razlike između totalitarnih i nedemokratskih režima postoje kao što postoje i razlike između teških i smrtonosnih bolesti, na primjer između kuge i kolere.

Puno su veće razlike između slobodnih i neslobodnih naroda, dok prvi svoju povijest pišu i o njoj slobodno govore, drugi je šapuću.

Ivo Lučić / Globus

 

IVO LUČIĆ: Kako je hrvatski idealist pobijedio diktatora

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati