Utemeljenje Prvoga hercegovačkog križarskog zdruga – kralj Tomislav

Na području Širokoga Brijeg protukomunistička gerila organizirala se i utemeljila 27. lipnja 1946. Prvi hercegovački ustaški križarski zdrug – I. hrvatsku diviziju kralj Tomislav na čelu sa zapovjednikom satnikom Božom Mandićem iz Širokoga Brijega.

Božo Mandić i Marko Lončar sazvali su sastanak svih pripadnika protukomunističke gerile na području zapadne Hercegovine 27. lipnja kod Šantića Lokve u Dabilu (selo Crnač). Prema iskazu zarobljenoga pripadnika protukomunističke gerile Ivana Lasića hranu su im donosili jataci Pero Zeljko Tokalić i oko njega 2–3 kuće Zeljka Tokalića iz Crnča. Na tome sastanku bili su prisutni svi, osim skupine pod vodstvom Nike Vladićeve.

Božo Mandić započeo je sastanak govorom u kojem je istaknuo kako je nemoguće boriti se protiv vlasti bez vojne organizacije. Mandić je predložio kako trebaju stvoriti jedno zapovjedništvo koje bi bilo podijeljeno u postrojbe. Zapovjedništvo bi izdavalo naređenja i ostale upute za djelovanje pripadnika protukomunističke gerile. Nadalje, Bože Mandić je predložio naziv ustaško-križarski zdrug i mogućnost glasanja za izbor zapovjednika. Benedikt Benko Penavić, istaknuti križar i odani prijatelj Mandićev, istakao je kako trebaju izabrati Božu Mandića zbog toga što je najškolovaniji i najstariji ustaški časnik.[1]

Mandić je uzeo riječ i rekao da se zdrug dijeli u bojne, a bojne u satnije. Navedeni zdrug početkom srpnja 1946. sastojao se od četiri bojne koje su brojile 42 križara, najviše iz Širokoga Brijega. Od poznatijih pripadnika protukomunističke gerile u zdrugu su djelovali Bože Mandić, Benedikt Benko Penavić, Vinko Škrobo, Jozo Vidović Busovača i Mariofil Mandić.

Prema zapovijedi Prvoga hercegovačkog ustaško-križarskog zdruga zapovjednik satnik Božo Mandić imenovao je ustaškoga poručnika Niku Vladića zapovjednikom I. bojne, za zapovjednika II. bojne imenovan je poručnik Marko Lončar, za zapovjednika III. bojne poručnik Benedikt Benko Penavić i za zapovjednika IV. bojne poručnik Stipica Brekalo. Za zapovjednika 5. satnije II. bojne imenovan je ustaški zastavnik Drago Ćorić, za zapovjednika 9. satnije III. bojne Mirko Lončar Ivišić, za zapovjednika 10. satnije III. bojne Mariofil Mandić i za zapovjednika 6. satnije II. bojne Lovro Bošnjak. Prema naredbi zapovjednika ustaškoga satnika Bože Mandića svi imenovani časnici morali su stupiti u dužnost i prišiti činove. Nadalje, u I. bojnu zapovjednik Božo Mandić dodijelio je sljedeće pripadnike zdruga: Stojana Zovku, Vinka Škrobu, Marka Glavanića, Iliju Ćorića, Ilinu Kozinu, Stanka Cvitkovića, Ivana Vesića, Peru Kvesića, Kristu Markovskog, Andriju Jurića, Ivicu Bebeka, Osmana Gubelića, Stanka Arapovića i Zdravka Primorca. Ukupno 14 križara. U II. bojnu zapovjednik Mandić dodijelio je sljedeće pripadnike zdruga: Marka Lončara (zastavnik), Iliju Ljubića, Stipu Karačića, Božu Hrkaća, Stanka Ćavara, Karla Božića, Antu Marića, Božu Ćavara i Luku Vrljića. U šestu satniju dodijelio je: Lovru Bošnjaka, Božu Bošnjaka, Ivana Lasića, Veseljka Rezića, Juru Zovku, Zlatka Ćavara i Juru Šarića. Ukupno 16 križara. U III. bojnu zapovjednik Božo Mandić dodijelio je sljedeće pripadnike zdruga, odnosno u 9. satnija: Marko Lončar (zastavnik), Vidak Prskalo, Stanko Slišković, Jozo Vidović, Stanko Zeljko i Ante Bosić. U 10. satniju Marijofil Mandić (zastavnik), Marko Čobalo, Mile Bošnjak, Jakov Alpeza, Neđo Jakovljević i Šimun Ćorić. Ukupno 12 križara. U dokumentu je izostavljen popis križara IV. bojne.

Zapovjednik Božo Mandić u zapovijedi koju je uputio pripadnicima zdruga u lipnju 1946. navodi:

Primijetio sam kako pojedini pripadnici ovog zdruga kreću kojekuda bez ičijeg znanja. Radi veće sigurnosti pojedinca kao i cjelini zabranjujem kretanje bez razlike, bez odobrenja pretpostavljenog. Primijetio sam kako pojedinci psuju i govore među sobom i drugima svakakve riječi. To nije dostojno uopće čovjeku, a naročito vjerskom i nacionalnom vojniku. Psovka i druge pogrdne riječi zrcalo su svakog pojedinca kao cjeline. Međusobno bratstvo među nama ne dolazi do izražaja. Pojedini podcjenjuju svoje kolege, možda što su mladi ili što su kasnije stupili u zdrug. Radi toga moramo svim silama raditi na produbljivanju bratstva i sve svoje sile moramo upotrijebiti na dobroj zajednici i pokretu.

Zapovjednik Mandić uveo je čitav niz vojničkih pravila koji se tiču održavanja naoružanja, čuvanja straže, opskrbe, sustava kažnjavanja, sustava nadzorne službe među križarima kao i zajedničke molitve koju čita nadzorni časnik svakoga dana. Uvedena je funkcija nadzornoga časnika koji je, između ostaloga, u zdrugu morao odrediti mjesto spavanja za pripadnike križarskih bojni. Svaka bojna imala je svoga nadzornog časnika koji su se smjenjivali svaka 24 sata.

Zabranjuje se izviđanje po kotama. Ukoliko će netko pjevati neka ne pjeva glasno. Opaženo je kako pojedinci prilikom dosadašnjih borbi sa partizanima izvlače se bez naloga i ne gledajući na druge. Zabranjuje se od danas strogo da se i jedan pripadnik izvlači bez naloga. Napominje se svakom pripadniku neka puca na onoga koji počne bježati bez dane zapovijedi. Svaki strojničar ima pravo pucati na svakog pomoćnika ukoliko on počne bježati bez naloga.

Prema nekim podatcima bilo je ukupno 150 pripadnika protukomunističke gerile u navedenome zdrugu 1946. godine. Glavni operativac križara bio je mladi i vrlo sposobni Benedikt Benko Penavić. Nameće se logičan zaključak kako su jedini ciljevi protukomunističke gerile, organizirane politički i vojno u Prvi hercegovački križarski zdrug – kralj Tomislav, bili isključivo opstati i ostati. U takvu sustavu vrijednosti činili su zločine u kojima su najčešće stradavali nedužni.

U jednoj od brojnih kaznenih ekspedicija pripadnici Ureda za državnu sigurnost (UDB-a) i Korpusa narodne obrane Jugoslavije (KNOJ) zarobili su 15. srpnja 1946. Arhiv Prvoga hercegovačkog križarskog zdruga, koji je agentima UDBA-e omogućio uvid u identitetpripadnika širokobriješke protukomunističke gerile, njihova kodna imena, jatake po selima, tajno sporazumijevanje i štošta drugo. Upravo su na temelju tih podataka pripadnici UDBA-e razradili operacije likvidiranja istih.

dr.sc. Hrvoje Mandić

[1] Benko Penavić je u školskoj 1941./1942. godini završio peti razred kada je izbačen iz širokobriješke gimnazije jer se isticao među kolegama kao nacionalist. Zahvaljujući njegovu profesoru fra Radoslavu Glavašu, završio je Drugu gimnaziju u Zagrebu. Kao gimnazijalac u Zagrebu bavio se politikom. Priključio se oružanim snagama NDH I sudjelovao u borbama protiv partizana u Širokome Brijegu od studenoga 1944. Do veljače 1945.,kada se povukao s oružanim snagama NDH I hrvatskim civilima prema Austriji. Nakon povratka s križnoga puta kratko je služio Jugoslavensku armiju (JA) i dezertirao. H. Mandić, “Izbačeni učenici širokobriješke gimnazije od 1941. do 1944. godine“, str. 227.

Što vi mislite o ovoj temi?