Pratite nas

Analiza

Gotovo nitko od Hrvata nije glasao za Komšića

Objavljeno

na

Željko Komšić je po treći put bošnjačkim glasovima oktroisani insan na izboru za hrvatskog člana Predsjedništva te postao legitimni bošnjački član Predsjedništva i ubrzo (20.11.) će preuzeti svoje mjesto kao bošnjački član Predsjedništva zajedno sa srpskim članom Predsjedništva, Dodikom, i članom Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda, Džaferovićem.

Jednostavnom analizom, tj.pogledom na kartu gdje većinski žive Hrvati a gdje je Komšić dobio najviše glasova, može se zaključiti da je Komšić gotovo sve glasove dobio od Bošnjaka.

To je nepobitna činjenica ali nas to ovdje ne interesira. Ovdje ću pokušati djelimično analizirati Komšićev utjecaj na glasovanje sarajevskih Hrvata.

Iz ličnog kontakta sa ostalim Hrvatima u Sarajevu, obitelj i prijatelji, mi je jasno da gotovo nitko od Hrvata nije glasao za Komšića.

Ali za koga su glasali na ovim izborima a za koga na prošlim?

Moje iskustvo, a i rezultati na izborima, govori da sarajevski Hrvati zbilja ne glasaju većinski za HDZ.

Mislim da sarajevski Hrvati i sarajevski Srbi uglavnom glasuju za Našu stranku (mlađi ljudi) ili za SDP (starija generacija) ali za ovu potvrdu bi trebala malo dublja analiza. Ono što ću analizirati ovdje jeste utjecaj Komšića na odnos Hrvata prema Čoviću i HDZu.

„Gradsku zonu“ u Sarajevu čine četiri općine (od zapada prema istoku), Novi Grad, Novo Sarajevo, Centar i Stari Grad.

U periodu od početka rata do danas ogroman broj Hrvata je napustio Sarajevo u raznim pravcima tako da je broj Hrvata koji glasuju na izborima relativno mali.

U općini Novi Grad je 2014. godine za HDZ glasovalo 443 osobe a za Dragana Čovića 597 osoba. To su dakle osobe koje su tako glasovale na izborima na kojima nije bilo Željka Komšića.  Četiri godine poslije, 2018. godine, u općini Novi Grad za HDZ su glasovale 534 osobe (porast od 20.54%) dok je za Dragana Čovića glasovalo 889 osoba što je porast od čak 48.91%. Izbori u 2018. su izbori u kojima se Komšić kandidirao.

U općini Novo Sarajevo u 2014. godini je za HDZ glasovalo 500 a za Dragana Čovića 689 osoba dok je u 2018. godini za HDZ glasovalo 586,  osoba (porast od 17.2%) a za gospodina Čovića 920 osoba (porast od 33.53%).

Općina Centar je slična prethodnim općinama. Na izborima iz 2014. godine, na kojima nije bilo Komšića, u općini Centar je za HDZ glasovalo 261 osoba a za Čovića 453 osobe dok je 2018. godine kada se kandidirao Komšić za HDZ glasovalo 337 osoba (povećanje od 29.12%) a za Čovića 640 osoba (porast za 41.28%).

Potpuno ista situacija je naravno i u općini Stari Grad u kojoj je na izborima 2014. godine za HDZ glasovalo samo 41 osoba a za Čovića 76 osoba da bi četiri godine poslije, 2018. godine, za HDZ glasovalo 70 osoba (+70.73%) a za Dragana Čovića 108 osoba (+42.11%).

Dakle, u sve četiri gradske općine se broj glasova za HDZ a i za Dragana Čovića povećao i to za 17.2% do 70.73%. Ukupni porast glasova, kada uzmemo u obzir sve gradske općine, za HDZ je 22.65% a za gospodina Čovića 40.89%. Željko, ljevičar alkoholičar koji jedva preživljava i izmiruje rate kredita sa svojih jadnih 6000-7000KM, je dakle utjecao na sarajevske Hrvate na način da je nas čak 40.89% više glasalo za Dragana Čovića nego prije četiri godine.

Sem što je radikalizirao sarajevske Bošnjake uspio je HDZirati sarajevske Hrvate kojima su, iako uglavnom antiHDZi, odjednom Dragan Čović i HDZ postao prihvatljiv. Vjerujte mi na riječ kada kažem da sarajevski HDZ i Trlin to apsolutno ničim zaslužili nisu. Sve je to zasluga gospodina Komšića. Postotak Hrvata koji je 2018 godine glasovao za HDZ i Čovića je vjerojatno i veći obzirom da je veliki broj Hrvata pobjegao iz Sarajeva u zadnje četiri godine.

Samo još da dodam da je velika šteta za HDZ i HNS što ranije nekako nisu uključili Našu stranku u pregovore o izmjeni Izbornog zakona jer bi HDZ, nakon radikalnih izjava predsjednika Naše stranke Kojovića u kojima govori da je za Našu stranku neprihvatljivo da se implementira presuda Ustavnog suda BiH (najvišeg tijela u BiH) kao i da će se za svoje ljudsko pravo, ljudsko pravo na popis iz 1991. godine, boriti ako treba do Strasbourga vjerojatno utrostručio svoje glasove od Hrvata u Sarajevu. Jedina svijetla točka Naše stranke za sarajevske Hrvate je trenutno još Boriša Falatar ali ne bi me čudilo da ga izbace ubrzo iz stranke ili da se Falatar vrati u Pariz. Da su uključili Našu stranku ranije u pregovore možda bi HDZ čak prešao i izborni prag u Sarajevu a Dražen Trlin bi se nakon 20ak godina smucanja po HDZ listama konačno negdje pošteno uhljebio (Sarajevska županija).

Hrvat iz Sarajeva/Poskok.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Kako je Mađar Zoltan Dani u ime ‘otadžbine Srbije’ prije 20 godina ‘pobedio’ NATO

Objavljeno

na

Objavio

Saveznička sila
wikipedia

Prije 20 godina (24. ožujka 1999.) započela je operacija “Saveznička sila” u kojoj su zrakoplovi NATO saveza 78 dana bombardirali vojne i strateške ciljeve u Srbiji, Vojvodini i na Kosovu.

U zračnim udarima na tadašnju “SRJ” sudjelovalo je više od 1.030 borbenih zrakoplova. Gubici NATO-a bili su: 2 poginula vojnika, 2 izgubljena zrakoplova i 30 bespilotnih letjelica. Srpska je strana imala 132-169 poginulih vojnika i 299 ranjenih, saveznici su im oborili 6 borbenih zrakoplova i uništili ili oštetili 52 oklopna vozila, a prema procjeni Human Rights Watch-a, poginulo je, nažalost i 489-528 civila.

Mada su angažirali velike snage (između 85.000 i 114.000 vojnika, 20.000 policajaca i oko 15.000 četnika, raznih paravojnih skupina, “specijalnih jedinica” i dobrovoljaca, uz jaku protuzračnu obranu i aktiviranje gotovo svih raspoloživih zračnih snaga), Srbi nisu imali šanse u srazu s daleko moćnijim i tehnički opremljenijim suparnikom.

Samim udarima prethodile su godine mukotrpnog uvjeravanja Miloševića da se odrekne sile kao sredstva za postizanje ciljeva, na što se on nije obazirao. Prekršio je sve donesene rezolucije UN-a, potpisane sporazume i dogovore i odredbe međunarodnog prava i tvrdoglavo nastavljao dalje. Nakon tri izazvana rata, krenuo je etnički očistiti Kosovo. I tada su ga Amerikanci (naravno, ne iz humanitarnih razloga, nego prije svega zbog svojih strateških interesa vezano za Kosovo) odlučili zaustaviti.

Milošević je u mjesecima prije same intervencije NATO-a glatko odbio sve mirovne prijedloge, pa i one što ih je u nekoliko navrata iznosio američki diplomat Holbrook koji je bio prilično sklon Srbiji. U nekoliko svojih posjeta Beogradu, on je proveo sate i sate pokušavajući urazumiti tadašnjeg predsjednika “SRJ”.

Posljednji put su se sastali u ožujku 1999. godine, kad je Holbrook ponudio Miloševiću prihvaćanje sporazuma u Rambouilletu (Kosovo bi dobilo natrag svoju autonomiju, albanske oružane snage – OVK bile bi razoružane, a na područje Pokrajine bile bi raspoređene mirovne snage i postrojbe NATO-a), što je ovaj odbio.

Ne rijetko srpski izvori napominju kako je operacija “Saveznička sila” bila nelegalna, jer Vijeće sigurnosti UN-a nije donijelo rezoluciju koja bi dopustila takvu intervenciju, ali pri tomu se zaboravlja da su Srbija i njezini satrapi u Crnoj Gori, te okupiranim područjima BiH i Hrvatske čitavo jedno desetljeće kršili sve moguće norme međunarodnog prava kao i deklaracije, preporuke i rezolucije UN-a, OESS-a, VE, EZ-a i drugih međunarodnih institucija i izigravali sve dogovore i potpisane sporazume koji su vodili miru, tvrdoglavo nastavljajući svoj agresivni osvajački rat metodama genocida i etničkog čišćenja.

Rezolucija VS UN-a nije bila moguća, jer se unaprijed znalo kako će Rusija staviti veto, pa se prešlo na dugotrajne pregovore u okviru NATO saveza. Najprije su Francuska, SAD i Velika Britanije izrazile stav da NATO može intervenirati i bez nove rezolucije UN-a, u čemu su im se uskoro pridružile Belgija, Španjolska, Italija, Njemačka, Danska i većina drugih članica ovog saveza.

Miloševiću nije bila dovoljna opomena niti to što su 1995. godine od strane NATO-a već izvršeni zračni udari na vojne položaje bosanskih Srba (operacija “Namjerna sila” – od 30. kolovoza do 14. rujna). Poslije svih krvoprolića što su ih uzrokovale srpske snage u BiH, međunarodnu zajednicu su dodatno isprovocirali masakri na ulicama opkoljenog Sarajeva, od kojih oni počinjeni u povijesnoj jezgri grada, na tržnici Markale prelili čašu strpljenja.

Prvi od njih dogodio se 5. veljače 1994. godine, kada su granate ispaljene sa srpskih položaja ubile 68, a ranile 144 osobe, a drugi 28. kolovoza 1995., pri čemu je ubijeno 43, a ranjeno 84 sarajevska civila. Već 27. svibnja 1992. godine, u svijet su doprle snimke masakra u ulici Vase Miskina, gdje su granate pale među građane koji su čekali u redu za kruh. Ubijeno je 26, a ranjeno 108 osoba. Sarajevo, nažalost, nije bilo nikakav izuzetak, jer su srpske snage istu strategiju provodile u svim ratnim zonama, kako u BiH, tako i u Hrvatskoj.

Srpska je propaganda je nastojala relativizirati ove zločine, pa su njihovi mediji čak tvrdili kako je sve “namješteno” i “režirano”, a pojavile su se i monstruozne teorije o tomu da su same Sarajlije (odnosno, obrambene snage grada) planski izvršile masakre, kako bi za to optužili Srbe.

Tijekom svibnja 1995. godine, snage bosanskih Srba su počele uzimati pripadnike UNPROFOR-a za taoce (kako bi spriječile najavljene zračne udare) i vezivati ih za strateške objekte (mostove, dalekovode, vijadukte, u blizini vojnih objekata itd.), što je također imalo vrlo negativnog odjeka u svijetu.

I pored svih prethodnih iskustava i najava kako se njegova samovolja neće tolerirati u nedogled, Milošević nastavlja svoju hazardersku igru uvlačeći zemlju koju vodi i njezin narod u novu ratnu avanturu, iako je morao znati kako Srbija i Crna Gora nemaju nikakve šanse oduprijeti se neusporedivo nadmoćnijoj sili kakva je NATO savez. Neposredan povod za zračne udare na “SRJ” bio je masakr srpskih snaga u Račku, gdje su među 45 pobijenih albanskih civila bile i žene, djeca i starci.

U to je vrijeme već oko 800.000 Albanaca pobjeglo iz svojih domova, njih tisuće su ubijene, a čitava albanska sela su sustavno pljačkana i paljena. Regularne trupe (vojska i policija) smišljeno su puštale u svoje zone djelovanja paravojne formacije i skupine patoloških ubojica. Oni su služili za odrađivanje prljavih poslova genocida i etničkog čišćenja, što je bila strategija koju je srpski agresor koristio na svim područjima bivše SFRJ koja je osvajao. Treba napomenuti da se najčešće niti regularne snage nisu držale Ženevske konvencije i običaja ratovanja, pa se rat na Kosovu u ožujku 1999. godine pretvorio u projekt istrebljenja i progona albanskog stanovništva neviđenih razmjera.

Već prvoga dana zračnih udara NATO-a (24. ožujka) predsjednik Crne Gore Milo Đukanović kritizirao je “politiku sukoba s cijelim svijetom” i od Miloševića zatražio da prekine dosadašnju praksu koja vodi u sukobe, prijeti uzrokovanjem nevinih žrtava i opstojnosti zajedničke države, ali je pozvao i međunarodnu zajednicu na uzdržavanje od uporabe sile.

No, Miloševića u njegovoj posljednjoj samoubilačkoj ratnoj avanturi nije moglo zaustaviti ništa. Dok je na Kosovu tekla krv, kolone albanskog stanovništva bježale prema Albaniji, a njegovi “patrioti” haračili po selima i gradovima vršeći masovne zločine, paleći, pljačkajući i silujući, “vožd” se ponašao bahato i samouvjereno, gotovo uživajući u tomu što je zaratio sa zapadnim svijetom koji je konačno odlučio stati na kraj njegovoj samovolji.

 “Labuđi pjev” srpskog “vožda” od Kosova

Svjestan da predaja Kosova znači njegov trenutni pad, srpski “vožd” odlučuje produžiti agoniju – i svoju, ali i agoniju Albanaca, pa i naroda kojega politički predstavlja. Začudo, njegovo junačenje nailazi na masovnu potporu i on uoči i tijekom zračnih udara doživljava svoj posljednji uzlet, “labuđi pjev”, a Srbi se ponovno homogeniziraju kao u vrijeme velikog mitinga na Gazimestanu desetljeće prije.

Od studenata, preko vodećih intelektualaca, medija, crkvenih dužnosnika do običnih građana, studenata i srednjoškolaca u  Beogradu i drugim srpskim gradovima, Srbiju je zahvatio rijetko viđen patriotski naboj. Ogorčenost prema “trulim buržujima sa Zapada” koji “bez ikakvog razloga napadaju malu, ali ponosnu Srbiju”, samo zato “što neće da savije šiju pred njima – belosvetskim hohštaplerima”, dostiže svoj zenit uoči samih udara, kad se tisuće građana okuplja na javnim mjestima s uočljivim bedževima na grudima sa skicom mete i natpisom “TARGET”.

Ova riječ uskoro postaje sinonim za patriotizam i otpor “u ime Otadžbine”, pa se na mnogim masovnim skupovima ističe na džinovskim panoima, kao, primjerice, na sjeveru Bačke, u Subotici, početkom travnja 1999. godine (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=-kc03r-epG0).

No, kao i uvijek, Beograd je središte svega i tamo se diže najveća graja. Uvjereni u brzu i laku pobjedu protiv “NATO alijanse”, Srbi su uskoro primorani ipak progutati gorku istinu. Sve je započelo dezertiranjem vojnika s Kosova, od kojih mnogi odlaze kućama u “užu Srbiju” s oružjem.

U njihovu zaštitu skaču rodbina i građani, a središte pobune je grad Kruševac. General Nebojša Pavković i njegovi podređeni odugovlače s kažnjavanjem dezertera, što pogoduje daljnjem širenju  neposluha u redovima vojske i masovnog nezadovoljstva građana u Srbiji koji traže povratak vojnika kućama. Panici doprinose i glasine koje su se proširile a govorile su o “hiljadama mrtvih”, ali i sami zračni udari po unutrašnjosti Srbije i Vojvodine.

Što je posebno zanimljivo, nitko ne povezuje zračne udare s ponašanjem Srbije i Crne Gore, niti uzima u obzir činjenicu o ratovima što ih je Milošević izazvao.

No, unatoč svemu tomu, politička i vojna vrhuška na jedan tragikomičan način želi sve prikazati kao “srpsku pobedu”.

Kao ključni “argument” za to (vjerovali ili ne), poslužilo je rušenje jednog zrakoplova NATO-a.

Mađar Zoltan Dani – “srpski Obilić” novog doba

Već četvrtoga dana zračnih udara, srpska protuzračna obrana “nabola” je jedan NATO zrakoplov F – 117A Nighthawk (tzv. nevidljivi bombarder) i srušila ga u ataru nedaleko od srijemskog sela Buđanovci (općina Ruma), što je izazvalo opću euforiju. Njihova se propaganda dohvatila toga baš kao da je riječ o nečemu što odlučuje ratni sukob i ovaj po svemu minoran uspjeh protuzračnih snaga uzdiglo se na razinu prvorazredne senzacije.

Dulje vrijeme se nije niti znalo tko je novi “srpski Obilić” (jer su se mnogi otimali za svoj komadić slave i tako zamaglili stvar), no, istina je ipak izašla na vidjelo. Lovorov vijenac “pobednika” nad NATO snagama ponio je zapovjednik 3. raketnog diviziona PVO 250. raketne brigade VJ, potpukovnik Zoltan Dani, Mađar po nacionalnosti.

Javnost je njegov identitet doznala tek kad je napustio vojsku i otišao u mirovinu (2004.). Do tada se krio pod imenom Gvozden Đukić.

Dakako, “Obilića” nije se ostavljalo na miru. Uslijedili su demantiji onoga što je on izjavljivao, a njegovi su nadređeni nastojali zasluge za “pobedu nad NATO-om” pripisati sebi. Tako je siroti Mađar koji je (sasvim slučajno) postao “nacionalni junak” i prvi čovjek u povijesti koji je “pobedio NATO” uskoro zguran na marginu. Uspomenu na ovaj “junački čin” čuva još samo dokumentarni film snimljen u čast “velikog događaja” (“Drugi susret” – snimljen 2011. godine).

Film je osvojio 15-nagrada, ali (kako kaže glavni glumac), “nije bilo novca za marketing”, pa se izjalovila i prilika da se nakon kandidature za Oscara nađe među dobitnicima najveće svjetske filmske nagrade.

Uglavnom, danas malo tko u Srbiji zna za Zoltana Danija. Vjerojatno bi stvar bila posve drugačija da je F – 117A skinuo neki Jeremija, Tanasije ili Ljubivoje. To bi se već moglo uklopiti u srpsku patriotsku matricu.

Tamna strana rata na Kosovu – srpski zločini u vrijeme udara NATO-a

 Dosljedni u svojim zakulisnim igrama i prikrivanju vlastitih zločina, srpski su “patrioti” predvođeni Miloševićem nastojali dokazati kako je NATO “jedina opasnost za Kosovo” i da od savezničkih bombi ginu na tisuće Srba i Albanaca, te da ovaj narod napušta Pokrajinu i bježi, “ne od srpske vojske i policije nego od bombardovanja”.

Među ostalim, nastojali su ovo stanje kaosa i pomutnje iskoristiti kako bi pobili što više albanskog stanovništva i potom te masovne zločine pripisali zračnim udarima saveznika.

Jedna takva operacija organizirana je od RDB-a (Resora državne bezbednosti) u zatvoru Dubrava kod Istoka (gradića na sjeverozapadu Kosova) u razdoblju od 19. do 21. svibnja 1999. godine, kada je vatrom iz pješačkog naoružanja i ručnim bombama ubijeno najmanje 93 zatvorenika – Albanca. Egzekutori su bili zatvorenici KPD Zabela kod Požarevca (osuđeni za najteža krivična djela), koji su za tu prigodu privremeno “premješteni” u zatvor Dubrava – njih najmanje 13. Pratila ih je pošiljka oružja (12 puškomitraljeza, 39 automatskih pušaka, te veća količina ručnih bombi i streljiva) koja je službeno bila namijenjena “zatvorskoj straži”.

Nakon što su zatvorenici iz Zabele stigli na odredište, podijeljeno im je oružje – koje su uredno zadužili na revers i potpis. Uskoro je započeo masakr. Jednu skupinu Albanaca su pozvali u zatvorsku blagovaonu da im “podijele cigarete” i kad su stigli na njih otvorili vatru, dok je druga postrojena na igralištu u krugu zatvora i pokošena rafalima. Pokopani su u masovnu grobnicu (a možda i više njih, što nije do kraja istraženo).

Nakon ovog masovnog zločina, ubojice su nagrađene s po 20 dana dopusta, a najveći broj njih se više nije ni vratio u zatvor. Neki su nakon svega završili u inozemstvu. Čak je i RDB-u Srbije bilo teško zločince i kriminalce takvog kalibra držati pod kontrolom.

Srbi su tvrdili kako su zatvorenici stradali od NATO bombi, ali je istina izašla na vidjelo nakon što su pripadnici španjolskog kontingenta KFOR-a obavili ekshumacije i sudsko-medicinsku ekspertizu nad leševima jedne od masovnih grobnica u kojima su bile žrtve iz KPZ Istok.

Pronađeni su fragmenti ručnih bombi i drugih eksplozivnih sredstava kao i projektili iz streljačkog naoružanja, tako da nije bilo sumnje kako su žrtve usmrćene. Daljnjom obradom, Tužiteljstvo za ratne zločine u Beogradu došlo je i do dokumenata (poimeničnih reversa s podacima o zaduženom naoružanju sa serijskim brojevima oružja), a utvrđene su i sve bitne okolnosti samoga događaja. (Opširnije: https://www.vreme.com/cms/view.php?id=988103)

Osim ovih planskih operacija ubijanja Albanaca s namjerom pripisivanja tih zločina NATO snagama, srpski su se zločinci služili i premještanjem leševa (što je bila praksa još iz vremena rata u Hrvatskoj i BiH) kako bi prikrili dokaze o masovnim egzekucijama.

Jedan od najvećih takvih grobnica pronađena je na području Batajnice, na poligonu Specijalne antiterorističke jedinice. Jedna od tih grobnica otkrivena je 2001. godine i iz nje je do sada ekshumirano 705 tijela žrtava, među kojima 75 djece, a istina o tomu izašla je na vidjelo zahvaljujući Fondu za humanitarno pravo iz Beograda.

Opskurna proslava “pobjede” u jazbini srpskog Führera

Uglavnom, ova je epizoda tragikomičnog srpskog junačenja završila tako što se vojska tadašnje “SRJ” povukla s Kosova, a Milošević morao potpisati tzv. Kumanovski sporazum (9. lipnja 1999. godine) kojim je pristao iz južne Pokrajine povući sve vojne i policijske snage, te je prepustiti upravi UN-a (na temelju Rezolucije 1244 Vijeća sigurnosti).

Bilo je to više nalik na kapitulaciju nego pobjedu, ali Milošević se nije dao zbuniti. U Beogradu je održana svečanost koja je, doduše, po atmosferi više sličila komemoraciji, ali su se na njoj podijelila odličja za “posebne zasluge i iskazanu hrabrost u odbrani Otadžbine od agresije”.

Teška koraka, izgubljen i poguren (posve nalik onom pravom Führeru iz Vučje jame u vrijeme kad su mu već otkucavali posljednji sati), srpski je “vožd” svojim generalima kačio kolajne i čestitao na “hrabrosti”.

Svaki neupućeni promatrač pomislio bi kako je to doista konačan pad srpskog Führera koji je krvavim tragovima obilježio posljednje desetljeće postojanja SFRJ, ali on se održao na vlasti gotovo godinu i pol nakon najnovijeg kosovskog poraza (sve do 5. listopada 2000. godine).

Na Vidovdan (obljetnicu mitskog srpskog poraza na Kosovu) 28. lipnja 2001. godine, Srbija je svoga “vožda” predala sudištu u Den Haagu. Simbolika je bila više nego jasna.

Nitko od onih koji su se u njega zaklinjali više od jednog desetljeća – slavili ga, klicali mu, pjevali mu pjesme – nije stao u njegovu obranu. Leđa su mu okrenuli i akademici, SPC, dojučerašnji poltroni, tajne službe, vojni vrh, pa čak i samo osobno osiguranje. Naravno, nisu razlog tomu bili izazvani ratovi i krv koja je godinama tekla “u ime srpstva i pravoslavlja”, pa niti mrtvački sanduci koji su s fronte stizali u Srbiju, nego nedosegnute granice “Zapadne Srbije” (Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag). To mu nikako nisu mogli oprostiti.

Kažu kako su zadnje riječi balkanskog krvnika što ih je na tlu Srbije izgovorio obraćajući se policajcima iz osiguranja u zračnoj luci Surčin, bile: “Braćo, jeftino ste me prodali”.

Naši susjedi ne mogu ili ne žele prihvatiti vlastitu prošlost

Srbija ni danas, 20 godina nakon zračnih udara NATO-a i bitke koja je za nju bila izgubljena prije nego je i počela, u velikoj većini ne želi prihvatiti istinu i spoznaju kakvo je zlo učinila susjedima – i koliko je štetu njoj samoj i srpskom narodu nanio režim Slobodana Miloševića kojega još uvijek mnogi slave.

Oni (uz časne izuzetke) još uvijek njeguju mit o vlastitoj bezgrešnosti i htjeli bi se prikazati žrtvom, što je jednako daleko od istine koliko i takav stav od realnosti.

Kod civilizirani naroda nema nikakvih dilema. Postoje neke univerzalne vrednote koje ljude čine onim što jesu, a u to spada i odnos prema žrtvama.

Najgore je što u ratnim sukobima ne rijetko stradaju civili, pa i žene i djeca. I u operaciji “Saveznička sila” bilo je, nažalost, civilnih žrtava.

Svaka žrtva zaslužuje pijetet. I tu nema povlaštenih.

Od djevojčice Milice Rakić iz Batajnice koja je poginula u NATO udarima, naši su susjedi napravili mit. Snimljene su bezbrojne reportaže, dokumentarni filmovi, napisane pjesme, postoji Facebook stranica s njezinim imenom: jednom riječju, to je dijete postalo simbolom “terorizma Zapada” i “nedužnosti Srbije”.

No, pita li se tko u Srbiji možda, koliko je djece ubijeno od njihovih bombi, strojnica i bodeža u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, na Kosovu? Samo u opkoljenom Sarajevu 1.600 mališana je završilo svoj životni put u prvim mjesecima i godinama postojanja. U Hrvatskoj su ubijena 402 djeteta, a samo u Slavonskom Brodu cijeli jedan razred, njih 28.

Prema (još uvijek nepotpunim) podacima Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva, u Bosni i Hercegovini ubijeno je 3.372 djeteta, od čega najviše u Sarajevu i istočnoj Bosni. Djeca su najčešće ginula od granata i snajpera, ili ubijana u masakrima nad vlastitim obiteljima.

U Hrvatskoj i BiH broj ubijene djece iznosi najmanje 3.774. Doda li se tomu i nepoznat broj ubijene djece na Kosovu, on zasigurno prelazi 4.000.

Dakle, broj ubijene djece u srpskoj agresiji na području bivše SFRJ, 8 do 10 puta je veći od ukupnih civilnih žrtava u Srbiji uzrokovanih zračnim udarima NATO-a. To su činjenice, ali brojke ne spominjem zato da bih bilo čiju žrtvu umanjio ili omalovažio. Želim samo reći da ćemo se vrtjeti u zatvorenom krugu dok god i drugima ne priznamo njihovu patnju.

Vječni pokoj maloj Milici Rakić i neka Bog da snage njezinim bližnjima da podnesu taj gubitak. Ali, zar i svi ostali mališani ne zaslužuju isto – koje god da su vjere i nacije bili?

Osjeća li tko u Srbiji barem moralnu odgovornost što je na prostorima bivše SFRJ ubijeno “u ime srpstva” više od 120.000 ljudi i preko 4.000 djece?

I jesu li Beograđani zaboravili kako su cvijećem ispraćali tenkove koji su odlazili u klaonicu Vukovara pobiti ono što je tamo još ostalo živo? Znaju li oni među njima koji i danas slave Miloševića, Mladića, Karadžića, Šljivančanina, Šešelja i druge zločince što čine i što ostavljaju i naslijeđe svojoj djeci?

Kad jednom budu u stanju prihvatiti istinu, onda će bolje razumjeti i sve ono što im se događalo u prošlosti.

No, sve su prilike da ćemo se još načekati dok se takvo što ne dogodi.

Zlatko Pinter

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Karadžić je osuđen, ali je velikosrpski projekt preživio

Objavljeno

na

Objavio

Istrebljenje svega što nije srpsko, satiranje gradova i sela, bjesomučna razaranja, paljevine, pljačke, silovanja, progoni civila – to su bile metode Huna XX stoljeća koji su se pojavili u liku velikosrpskih osvajača, primitivnih barbara kojima ništa nije sveto. Od divljih barbarskih plemena razlikovali su se samo po tomu što su raspolagali ubojitijim sredstvima – sve drugo ostalo im je zajedničko.

Nisu prezali ni od najgroznijih zločina, masovnih egzekucija, planski vršenih masakra, mučenja ljudi po logorima i zatvorima, sustavnih silovanja žena, djevojčica, čak i muškaraca. Priređivali su opskurne sotonističke obrede u kojima su se zabavljali tako što su nagonili najbliže srodnike na bludne radnje, silovali majke, kćeri i sestre pred članovima obitelji (roditeljima, braćom, sestrama, djecom, muževima), u zatočeništvu su držali mnoge žene i djevojčice koje su mjesecima sustavno i grupno silovali, a one koje su zatrudnjele puštali tek onda kad je bilo prekasno za pobačaj – tako da “rode četnike” (kako su govorili).

Odabirali su poseban tip patoloških ubojica i manijaka za odrađivanje ovih “poslova” – one koji su već prije rata bili ogrezli u zločinu i teškom kriminalu. Puštali su ih iz zatvora i smanjivali im kazne ili ih amnestirali, pod uvjetom da se uključe u paravojne postrojbe i stave na raspolaganje “Otadžbini”.

“Otvorili su kapije na zatvorima” – slikovito će reći svojedobno novinar srbijanskog tjednika Vreme, Miloš Vasić govoreći o tomu kako su regrutirani “dobrovoljci” u srpske paravojne postrojbe.

Među njima je bilo i monstruma osuđenih na tešku robiju koji su iza sebe imali užasne zločine kao što su višestruka silovanja i ubijanja djece, žena, čak i čitavih obitelji. Takvi su asocijalni bolesnici bili “materijal” od kojega su se stvarali Arkanovi “Tigrovi” i “Srpska dobrovoljačka garda”, Šešeljev “Srpski četnički pokret”, Frenkijeve “Crvene beretke”, Draškovićeva “Srpska garda”, Bokanovi “Beli orlovo”, Jovićev odred “Dušan Silni”, Medićevi “Škorpioni”, Lukićevi “Osvetnici”, Legijina “JSO”, Vlahovićevi “Beli anđeli”, “Šakali” Nebojše Minića Mrtvog i deseci drugih sličnih skupina čiji je jedini posao bio ubijati i etnički čistiti područja namijenjena budućoj “Velikoj Srbiji”. Naplaćivali su se uglavnom ratnim plijenom (pljačkom), a nakon što bi odradili svoje i postajali smetnja, vlast bi ih puštala “niz vodu” (ubijala ili organizirala i poticala njihove međusobne oružane obračune). Mada nema lakše zadaće nego dokazati spregu institucija Srbije i Crne Gore, kao i MUP-a, SDB-a, vrha “JNA” i KOS-a s ovim zločinačkim formacijama (od kojih su mnoge i nastale po direktivama političara i organizirane od tajnih službi) i ovo je jedan od brojnih “misterija” kojega MKSJ nije bio u stanju razriješiti u 24 godine svoga postojanja.

Ništa bolji od izvršitelja njihovih naloga nisu bili ni oni koji se sjedili u političkom vrhu Srbije i Crne Gore, egzekutori iz “JNA” i Miloševićeve marionete na Palama i u Kninu.

U ime “Velike Srbije” ubijali su i svoje sunarodnjake

Zar je onda čudno da nisu štedjeli ni vlastite sunarodnjake u Vukovaru, Sarajevu i mnogim drugim gradovima i selima. U 44 mjeseca opsade Sarajeva, usmrćeno je oko 14.000 građana među kojima je bilo 1.600 djece ali i 1.133 pripadnika srpske nacionalnosti. Javnost je imala prigode slušati naredbe srpskih oficira upućene svojim topničkim posadama koncentriranim na brdima oko grada: “Udri po Ilidži, tamo ima manje Srba…” (i sl.). Dakle, “ima ih manje” i nije problem ako se pobiju kao kolateralne žrtve!? Jednako tako su postupali i pri krvničkom razaranju Vukovara, Vinkovaca, Osijeka, Karlovca, Slavonskog Broda, Gospića. Granate nisu birale – i oni su jako dobro znali da će od njih ginuti i Srbi. No, cilj je bio važniji od svega. Bolesna, megalomanska  opsesija o “svesrpskom ujedinjenju” u jednu državu i “obnovi Dušanovog carstva” pomutila im je razum i pomračila svijest.

Sjetimo se samo izjave Biljane Plavšić koja se kao i akademik Milorad Ekmečić i mnogi drugi srpski fašisti bavila statistikom užasa i bez imalo srama i ljudske empatije predviđala broj žrtava u budućem ratu na području SFRJ:

Srba ima 12 miliona, neka ih šest miliona pogine. Opet će ona druga polovica uživati u plodovima rada i borbe.” (Vidi: http://www.e-novine.com/region/region-tema/30080-Tako-govorila-Biljana-Plavi.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 21.3.2019.)

“Lirski pjesnik Bećković kaže: ‘Veličina jednog naroda meri se broje nevinih žrtava‘…Beogradski akademik Ekmečić koji živi u Sarajevu precizira: ‘Naših će poginuti oko 25.000, a Hrvata bar 750.000. Time će hrvatsko pitanje biti riješeno.'” (Vidosav Stevanović, Milošević, jedan epitaf, Zagreb, 2002., str. 132.; istaknuo: Z.P.).

I SPC daje značajan prilog raspirivanju mržnje i ratnog ludila: od patrijarha Pavle, preko episkopa do običnog svećenstva. Sramotna uloga crkve koja sebe naziva “hrišćanskom”.

Srpski fašisti i rasisti učinili su sve kako bi oni koji su im bili smetnja na putu ostvarenja “Velike Srbije” završili pod zemljom ili zauvijek napustili svoje domove. To je bila glavna namjera i svrha njihove “borbe za srpstvo i pravoslavlje” i to je najkraća i najtočnija ocjena svega što se događalo u ratovima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu 90-ih godina XX stoljeća.

Jednako su se ponašali gdje god je njihova noga kročila – od Iloka, Vukovara, Tovarnika, Dalja i Osijeka, do Gospića, Široke Kule, Škabrnje, Briševa, Jajca, Konjica, Bugojna, Sarajeva, Goražda, Srebrenice, Račka, Klečke, Suve Reke, Ćuške, Orahovca…

Od okupirane Baranje su napravili koncentracijski logor. Civili koji nisu uspjeli na vrijeme pobjeći tjerani su na danonoćni robovski rad, a oko rukava su morali nositi bijele trake – kako bi se znalo da nisu Srbi.

Nešto slično postojalo je i na području Banja Luke, Čelinca i drugih općina u ovog regiji “Republike Srpske” gdje nije bilo ratnih djelovanja. Tamo je uveden najcrnji oblik segregacije za one koji nisu Srbi. U ljeto iste 1992. godine, Radoslav Brđanin, predsjednik kriznog štaba za Banja Luku, jasno je iznio ciljeve koje oni kao srpska vlast imaju:

Mi moramo očistiti naše područje gdje svakako spada i Kotor Varoš, Jajce, a najvažnija je bitka koja se vodi, koju sam juče posjetio, to je prostor za Srbiju. Jednostavno, vidimo i sami da više nema pregovora sa onima koji sa nama ratuju, oni koji su uzeli oružje u ruke moraju biti poraženi i ovdje mora zavladati totalna srpska vlast.”  (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=kSS1pyYo07E dokumentarni film “Banjalučki geto”; stranica posjećena 13.4.2018.). O jednom groznom zločinu koji se dogodio u katoličkoj Župnoj crkvi Prestače 12. svibnja 1992. godine, svjedočio je župnik Ivica Božinović.Toga dana, u crkvi su molili mjesni župnik Filip Lukenda i časna sestra, katehistica župe, Cecilija Grgić, kad su unutra upali pripadnici srpske milicije, oboje ih ubili i potom spalili tijela, a crkvu srušili do temelja – tako da je ostala samo hrpa kamenja. (Vidi: isto – )

U Dalju je nakon okupacije ovog grada organiziran “slobodan lov” na ljude koji nisu uspjeli pobjeći iz okruženja, što je vojska (“JNA”) prepuštala četnicima, “dobrovoljcima” i “teritorijalcima”. O tomu su kao dokaz ostavili vlastite snimke razgovora koje su njihovi oficiri vodili nakon ulaska u ovo mjesto 1. kolovoza 1991. godine. (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=fNKpSgs4H9M; stranica posjećena 21.3.2019.)

Samo u Vukovaru je pobijeno između 2.500 i 3.000 građana, a stotine ih je otjerano u logore u Srbiju.

U Srebrenici je u samo 7 dana (od 13. do 19. srpnja 1995.) ubijeno 8.372 bošnjačko-muslimanskih muškaraca i žena. Nisu pošteđeni ni brojni malodobnici od kojih su neke egzekucije i snimljene. Zapovjednik “Vojske Republike Srpske” Ratko Mladić, najavio je genocid pri ulasku u Srebrenicu (11. srpnja) rekavši pred TV kamerom:”Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikoga praznika srpskoga, poklanjamo srpskome narodu ovaj grad. I napokon došao je trenutak da se posle bune protiv dahija Turcima osvetimo na ovom prostoru.” (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=edFQTZpf8yM; stranica posjećena 21.3.2019.). I dok pred kamerama Mladić djeci dijeli čokolade i gladi ih po glavama, njegovi vojnici odvode im očeve, stričeve i ujake na strijeljanje. Dio je civila odveden u okolicu Srebrenice (pa i na područje Zvornika) gdje su ubijanu, dok je većine pobijena u Potočarima i Kravici. Žrtve su na mjesto egzekucije dovožene autobusima iz Srbije (poduzeća: “7. juli” – Šabac; “Strela” – Valjevo, “Raketa” – Titovo Užice itd.).

Sve je to jedna ista priča, isti sotonski plan istrebljenja, isti krvnik i isti zločin. I jedinstveni zločinački pothvat planiran i provođen od Beograda i Srbije. Karadžićeve i Martićeve garniture bile su samo ekspoziture – izvršitelji “poslova” na području “prekodrinskih srpskih zemalja”.

Dakle, ono što se događalo u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu bilo je dio jednog općeg plana i to je jasno kao dan, ne od jučer.

Od ukupnog broja žrtava u ratovima na području SFRJ 90-ih godina XX stoljeća, koji se procjenjuje na oko 150.000, Srbi su uzrokovali oko 80%. Imali su na desetke koncentracijskih logora, čak i “privatnih” zatvora u kojima su okrutno mučili zatočenike (na okupiranim prostorima Hrvatske i BiH, kao i u samoj Srbiji i kroz njih je prošlo oko 30.000 logoraša – samo s područja Republike Hrvatske). To se mora uzet u obzir, pogotovu danas, kad slušamo njihove žalopojke o tomu kako je među osuđenima za ratne zločine najveći broj Srba.

I još nešto. Nema mjesta zavaravanju i trulim kompromisima. Što god tko mislio i govorio, činjenice potvrđuju kako je iza koncepta velikosrpske osvajačke politike 90-ih godina prošlog stoljeća stala većina srpskog naroda na području tadašnje SFRJ i kompletna dijaspora. U tomu i jeste temeljni problem, jer da je bilo drugačije, arhitekti ratova, genocida i etničkog čišćenja ne bi niti bili u stanju doći na vlast i provesti u djelo svoj naum.

Gdje i kako je “nestao” globalni srpski UZP?

Tužiteljstvo MKSJ je u prvih 10-ak godina postojanja Suda (1993 – 2002.) srpski zločinački pothvat jasno definiralo i kao njegove sudionike označilo:

Slobodana Miloševića, Borisava Jovića, Branka Kostića,Veljka Kadijevića, Blagoja Adžića, Vojislava Šešelja, Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Momčila Krajišnika, Biljanu Plavšić, Radmila Bogdanovića, Jovicu Stanišića, Franka Simatovića Frenkija, Tomislava Simovića, Momira Bulatovića, Aleksandra Vasiljevića, Radovana Stojičića Badžu, Dragana Vasiljkovića i “mnoge druge poznate i nepoznate sudionike”.

Tužiteljstvo je zauzelo ispravno stanovište kako je ovaj zajednički udruženi zločinački pothvat srpske političke elite bio na djelu u razdoblju od 1. kolovoza 1991., do kraja prosinca 1995. godine. U optužnicama je decidirano navedeno kako su počinili genocid i zločine protiv čovječnosti u namjeri stvaranja “Velike Srbije”.

No, kako je vrijeme protjecalo, tako su se i te optužbe relativizirale. Imena sudionika ovog “globalnog” srpskog UZP mijenjala su se od potrebe do potrebe i u skladu s voljom onih koji su širili svoj politički utjecaj na MKSJ. Posljednja optužnica u kojoj on figurira kao glavni crimen, jeste ona protiv Slobodana Miloševića.

Podsjetimo se što piše u jednom njezinom dijelu koji se odnosi na Republiku Hrvatsku:

  1. Slobodan MILOŠEVIĆ je učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu kako je navedeno u paragrafima od 24 do 26. Svrha ovog udruženog zločinačkog poduhvata bila je prisilno uklanjanje većine hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva približno s jedne trećine teritorije Republike Hrvatske, teritorije za koju je on planirao da postane deo nove države pod srpskom dominacijom, činjenjem zločina kojima se krše odredbe članova 2, 3 i 5 Statuta Međunarodnog suda. Ova područja obuhvatala su oblasti koje su srpske vlasti pominjale i koje se ovde u daljnjem tekstu pominju pod nazivima “Srpska autonomna oblast (u daljnjem tekstu: SAO) Krajina”, “SAO Zapadna Slavonija” i “SAO Slavonija, Baranja i zapadni Srem” (za koje su srpske vlasti od 19. decembra 1991. koristile zajednički naziv “Republika Srpska Krajina” (u daljnjem tekstu: RSK)) i “Dubrovačku republiku”.
  2. Ovaj udruženi zločinački poduhvat nastao je pre 1. avgusta 1991, a trajao je najmanje do juna 1992. Među pojedincima koji su uzeli učešća u ovom udruženom zločinačkom poduhvatu bili su Slobodan MILOŠEVIĆ, Borisav JOVIĆ, Branko KOSTIĆ, Veljko KADIJEVIĆ, Blagoje ADŽIĆ, Milan BABIĆ, Milan MARTIĆ, Goran HADŽIĆ, Jovica STANIŠIĆ, Franko SIMATOVIĆ zvani “Frenki”, Tomislav SIMOVIĆ, Vojislav ŠEŠELJ, Momir BULATOVIĆ, Aleksandar VASILJEVIĆ, Radovan STOJIČIĆ zvani “Badža”, Željko RAŽNATOVIĆ zvani “Arkan”, i drugi poznati i nepoznati učesnici.

(…)

  1. U svojstvu predsednika Srbije i zahvaljujući svom rukovodećem položaju u SPS-u, Slobodan MILOŠEVIĆ je vršio efektivnu kontrolu ili je imao znatan uticaj na gore navedene učesnike u udruženom zločinačkom poduhvatu te je, sam ili u dogovoru s njima i drugim poznatim i nepoznatim osobama, efektivno kontrolisao ili u znatnoj meri uticao na postupke saveznog Predsedništva SFRJ i kasnije SRJ, Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije (u daljnjem tekstu: MUP), JNA, pripadnika TO-a kojim su rukovodili Srbi na teritorijama koje su predmet ove optužnice, kao i grupa srpskih dobrovoljaca.
  2. Slobodan MILOŠEVIĆ, delujući sam ili u dogovoru s drugim učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata, učestvovao je u udruženom zločinačkom poduhvatu na sledeći način:
    1. davao je uputstva i pružao pomoć političkom rukovodstvu SAO SBZS, SAO Zapadna Slavonija, SAO Krajina i RSK u preuzimanju vlasti na tim područjima i kasnije prisilnom uklanjanju hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva.
    2. pružao je finansijsku, materijalnu i logističku podršku regularnim i neregularnim vojnim snagama neophodnim za preuzimanje vlasti na tim područjima i kasnije prisilno uklanjanje hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva.
    3. dao je uputstva organima vlade Republike Srbije da formiraju oružane snage odvojene od saveznih oružanih snaga radi angažovanja u borbenim dejstvima van Republike Srbije, a posebno na navedenim područjima u Hrvatskoj, i kasnije u prisilnom uklanjanju hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva.
    4. učestvovao je u formiranju, finansiranju, snabdevanju, pružanju podrške i rukovođenju specijalnim snagama Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije. Te specijalne snage su formirane i data im je podrška da bi pomogle u ostvarivanju cilja udruženog zločinačkog poduhvata počinjenjem zločina koji predstavljaju povredu članova 2, 3 i 5 Statuta Međunarodnog suda.
    5. učestvovao je u pružanju finansijske, logističke i političke podrške i rukovođenju srpskim neregularnim i paravojnim snagama. Takva podrška davana je kao potpora udruženom zločinačkom poduhvatu počinjenjem zločina koji predstavljaju povredu članova 2, 3 i 5 Statuta Međunarodnog suda.
    6. učestvovao je u planiranju i pripremama za preuzimanje vlasti u SAO SBZS, SAO Zapadnoj Slavoniji, SAO Krajini i Dubrovačkoj republici i kasnije prisilno uklanjanje hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva.
    7. vršio je efektivnu kontrolu ili znatan uticaj na JNA koja je učestvovala u planiranju, pripremi i izvršenju prisilnog uklanjanja hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva iz SAO SBZS, SAO Zapadne Slavonije, SAO Krajine i Dubrovačke republike.
    8. pružao je finansijsku, logističku i političku podršku jedinicama TO-a i srpskim dobrovoljačkim jedinicama koje su delovale u SAO SBZS, SAO Zapadnoj Slavoniji, SAO Krajini i u Dubrovačkoj republici, a koje su pomagale u sprovođenju cilja udruženog zločinačkog poduhvata počinjenjem zločina koji predstavljaju povredu članova 2, 3 i 5 Statuta Međunarodnog suda.
    9. efektivno je nalagao donošenje zakona i propisa vezanih za angažovanje jedinica JNA, TO-a i srpskih dobrovoljačkih jedinica u Hrvatskoj.
    10. rukovodio je, komandovao, kontrolisao ili na drugi način pružao značajnu pomoć ili podršku JNA, pripadnicima TO-a kojim su rukovodili Srbi i dobrovoljačkim jedinicama razmeštenim u SAO SBZS, SAO Zapadnoj Slavoniji, SAO Krajini i u Dubrovačkoj republici, angažovanim na sprovođenju cilja udruženog zločinačkog poduhvata počinjenjem zločina koji predstavljaju povredu članova 2, 3 i 5 Statuta Međunarodnog suda.
    11. rukovodio je, komandovao, kontrolisao ili na drugi način pružao značajnu pomoć ili podršku policijskim snagama MUP-a Republike Srbije, uključujući DB, čiji su pripadnici pomagali da se sprovede cilj udruženog zločinačkog poduhvata u SAO SBZS, SAO Zapadnoj Slavoniji, SAO Krajini i u Dubrovačkoj republici.
    12. finansirao je srpsku vojsku, policiju i neregularne snage u Hrvatskoj koji su počinili zločine navedene u optužnici.
    13. kontrolisao je, doprinosio ili na drugi način koristio državna sredstva javnog informisanja u Srbiji da bi manipulisao srpsko javno mnenje širenjem preuveličanih i neistinitih poruka o nacionalno motivisanim napadima Hrvata na srpski narod kako bi se među Srbima koji žive u Srbiji i Hrvatskoj stvorila atmosfera straha i mržnje. Propaganda koju su stvarala srpska sredstva javnog informisanja bila je važno oruđe koje je doprinelo tome da se u Hrvatskoj počine zločini.
  3. Slobodan MILOŠEVIĆ je svesno i hotimično učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu, imajući istu nameru kao i drugi učesnici udruženog zločinačkog poduhvata ili svestan predvidivih posledica njihovih postupaka. Po tom osnovu snosi individualnu krivičnu odgovornost za ove zločine po članu 7 (1) Statuta Međunarodnog suda, a po istom članu odgovoran je i za to što je planirao, podsticao, naredio ili na neki drugi način pomagao i podržavao planiranje, pripremu i izvršenje ovih zločina.
  4. Optuženom i drugim učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata bila je zajednička ista namera i stanje svesti koji su neophodni za počinjenje svakog od zločina koji se terete u tačkama od 1 do 32.  (Vidi: http://www.icty.org/x/cases/slobodan_milosevic/ind/bcs/mil-ai021023b.htm)

Kako je vidljivo, ovdje je crno na bijelo napisana istina o ratnom sukobu, te ulozi Srbije, “JNA” i članova srpskog udruženog zločinačkog pothvata u projektu istrebljenja ne-srpskog stanovništva s okupiranih područja Hrvatske i stvaranja “Velike Srbije”.

No, iz optužnice je izostavljena BiH, kao i svi članovi UZP iz redova bosansko-hercegovačkih Srba koji su ranije figurirali kao osumnjičenici i stavljali se u izravnu vezu s Miloševićem i Srbijom (Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić).

Pa kako je onda došlo do inverzije stvarnosti?

Zajednički srpski UZP “nestaje”, a “rađa” se hrvatski u BiH!

Kako je vrijeme odmicalo, tako je i Tužiteljstvo MKSJ odustajalo od svojih početnih stavova, pa je najprije “nestao” zajednički UZP Srbije i bosanskih Srba, a potom je potpuno zanemarena odgovornost “JNA” i sudjelovanje njezinih najviših dužnosnika u UZP (najprije u BiH, potom i Hrvatskoj).

Tako je stvorena podloga za reviziju prošlosti i amnestiju glavnih aktera agresije.

Nakon što je Milošević (pod prilično nejasnim okolnostima) “umro”, stvari se počinju kretati u sasvim drugačije smjeru.

Više se ne spominju Srbija i “JNA” kao glavni krivci, a Beograd više nije središte UZP – nego se krivnja “raspodjeljuje” na vojnu i političku vrhušku u okupiranim područjima Hrvatske i BiH. Tako ispada da su Karadžić, Mladić, Plavšićka, Koljević, Krajišnik, Martić, Babić i ostali djelovali “samostalno” – bez ikakve veze s Miloševićem, Srbijom i “JNA”, što je samo po sebi tragikomična konstrukcija koja ne može ponijeti ni bilo kakvu površnu, kamo li ozbiljnu dubinsku analizu.

No, MKSJ (po diktatu “velikih sila”) ide i korak dalje, pa u cilju “stabiliziranja” stanja na Balkanu i u jugoistočnoj Europi teži balansiranju krivnje. Tako dolazi najprije do toga da se rat u Hrvatskoj nastoji proglasiti “građanskim”, a onaj u BiH “međunarodnim” (s nakanom da se za agresiju na BiH u jednakoj mjeri okrive Srbija i Hrvatska), a zatim i do perverzije zvane “udruženi zločinački pothvat političkih i vojnih dužnosnika Herceg Bosne”, što je samo posljednja u nizu svinjarija “krojača” pravde koji su iz sjene povlačili konce i dirigirali haaškom sudištu kako će donositi odluke i dijeliti “pravdu”.

Naša “šestorka” iz Herceg Bosne (Praljak, Prlić, Stojić, Petković, Ćorić, Pušić) optužena je za UZP čiji je cilj bio “trajno uklanjanje Bošnjaka” s njihovih etničkih prostora u BiH. Ova je konstrukcija napravljena je bez ijednog jedinog dokaza, a činjenica da se Hrvati kao najmalobrojniji narod u ovoj zemlji (po popisu iz 1991. godine bilo ih je dva i pol puta manje od Muslimana) čija je vojna snaga (HVO) bila 5 do 7 puta manja od “Armije BiH” (ovisno kako u kojemu području) stavljaju u kontekst “progonitelja” i aktera “etničkog čišćenja”, sama je po sebi toliko apsurdna i neshvatljiva da tu prestaje svaka logika.

Uzalud su odvjetnici – branitelji i sam Slobodan Praljak iznosili argumentaciju i među ostalim dokazali kako su se ratne operacije tijekom hrvatsko-muslimanskog sukoba (listopad 1992. – ožujak 1994.) odvijale na 95% područja koja su bila većinski hrvatska i svim dotadašnjim mirovnim planovima u raznim varijantama ulazila u hrvatske provincije, nigdje nije pronađen niti jedan jedini dokument koji bi govorio u prilog postojanja bilo kakvog plana ili namjere uklanjanja muslimana-Bošnjaka s bilo kojeg područja a kamo li UZP-a, nigdje argumenata za bilo kakvu (čak ni objektivnu) zapovjednu odgovornost vezano za zločine kojih je svakako bilo i s hrvatske strane. Naprotiv, na sudu je dokazano kako su poslije potiskivanja iz istočne Bosne i Bosanske Posavine (u jesen 1992. godine) muslimani krenuli u ofenzivu na hrvatska područja, nastojeći tako kompenzirati vlastite teritorijalne gubitke. Njihova logika bila je: oteti zemlju od onih koji su vojno slabiji (Hrvatskog vijeća obrane) i tu nisu birali sredstva. Najočitija je njihova agresija na srednju Bosnu, pogotovu Lašvansku dolinu u koju su prije nego su je potpuno okružili planski ubacili desetke tisuća svojih izbjeglica, da bi potom koristeći svoju “Armiju BiH” i mudžahedinske ekstremiste iz islamskih zemalja krenuli s napadima: razaranjima, ubijanjima i protjerivanjima Hrvata iz njihovih gradova i sela.

Vrhunac cinizma haaškog sudišta uslijedio je posljednjeg dana njegovog rada i postojanja (29. studenoga 2017.), kada je sudac čitajući osuđujuću drugostupanjsku presudu hrvatskoj “šestorci”, generala Praljka oslobodio krivnje za rušenje Starog mosta, te ustvrdio kako su selo “Ahmići bili legitiman vojni cilj”.

Tako su, kao u loše režiranom petparačkom hororu, samo nekoliko minuta prije nego je ispio otrov i oduzeo sebi život usred sudnice, s hrvatskog generala Praljka skinute optužbe koje su predstavljale kamen temeljac muslimanske propagande.

No, ostao je UZP i bolesna konstrukcija o tomu kako su šestorica uznika “pokušali trajno ukloniti Bošnjake” s područja BiH upisana je u presudu.

Tako su u konačnici, kroz nekih 15-ak godina (od 2002. do 2017.), optužnice MKSJ doživjele neviđenu transformaciju. Iz njih netragom nestaje “globalni” UZP (provođen od strane Srbije, Crne Gore, “JNA” i lidera paradržava stvorenih na područjima BiH i Hrvatske u cilju stvaranja “Velike Srbije”), a ostaju “pojedinačni” UZP (kod bosanskih Srba i Hrvata i “krajinskog” vodstva u Hrvatskoj).

Muslimani su ostali jedina “žrtva” i jedina “bezgrešna” nacija u sukobu i njihova zlodjela nad Srbima i Hrvatima nisu dobila oblik UZP-a. Čak što više, vojni zapovjednici “Armije BiH” i politički dužnosnici oslobađani su i u slučajevima kad je nepobitno utvrđena njihova odgovornost za masovne zločine i akcije etničkog čišćenja na većinski hrvatskim područjima. Pogotovu se nikad nisu spominjali okrutni masakri mudžahedina (od kojih su neki odredi bili i formalno u sastavu “Armije BiH”), a o nekom sudskom epilogu za one koji su ritualno odsijecali glave, mučili, silovali i progonili Srbe i Hrvate – ni govora!

A sve su to činili po naredbama i uz znanje Alije Izetbegovića, Sefera Halilovića, Ejupa Ganića i drugih najviših vojnih i političkih ličnosti bosanskohercegovačkih muslimana.

“Krojači” ovih prostora nisu bili vođeni interesima pravde i pravičnosti, jer da jesu, ne bi izvrgnuli ruglu univerzalno načelo istine.

U cjelini gledano, neovisno o tomu što su pojedini vojni i politički dužnosnici Srba u Hrvatskoj i BiH osuđeni za UZP, genocid i zločine protiv čovječnosti, izostala je osuda glavnih aktera agresije i zločina: Srbije, Crne Gore i “JNA”.

Dovoljno je samo uzeti i pročitati njihove zapisnike sa zasjedanja VSO (“Vrhovnog saveta odbrane”) tzv. SRJ, pa da se stekne potpuni uvid u to kako je projekt “Velike Srbije” bio zajednička strategija dijela Srba u BiH i dijela Srba u Hrvatskoj, ali osmišljena, planirana, organizirana i aktivno poticana i pomagana iz Srbije i Beograda kao ideološkog i operativnog središta. (Vidi: https://pescanik.net/zapisnici-vso-i/; https://pescanik.net/zapisnici-vso-ii/; također: https://www.sense-agency.com/tribunal_(mksj).58.htmlstranice posjećene 21.2.2019.)

Evo što na tu temu u prvom dijelu prikaza sadržaja zapisnika VSO kaže jedan srbijanski izvor:

“’Bez Srbije ništa se ne bi dogodilo, mi nemamo sredstva i ne bismo bili u stanju ratovati’, izjavio je Radovan Karadžić 11. maja 1994. godine. Kakva je i kolika bila uloga Srbije u ratovima u Hrvatskoj i BiH govore zapisnici sa sastanaka Vrhovnog saveta odbrane (VSO) SR Jugoslavije koji su odlukom Sudskog vijeća Haškog tribunala – postali zaštićeni. Sporazum između Međunarodnog suda u Haagu (ICTY) i Srbije i Crne Gore kojim su zaštićeni ovi dokumenti, a koji su ključni dokazi za srpsko-crnogorsku agresiju na BiH i počinjeni genocid, potvrđuju dvije odluke (povjerljive) koje su potpisale sudije Tribunala Theodor Meron i Fausto Pocar 20. septembra 2005. i 6. aprila 2006. godine.” (Vidi: https://pescanik.net/zapisnici-vso-ii/;stranica posjećena 21.3.2019.)

Međutim, i pored toga što je dobar dio tih zapisnika zatamnjen, u preostalima još uvijek ostaje sasvim dovoljno dokaza koji se sklapaju u mozaik i progovaraju istinu.

Često čujemo kako su “sve strane u BiH činile zločine” – i to je potpuno točno. Postoje, međutim, jako bitne razlike koje se ne mogu zanemariti. Prije svega, svi takvi događaji moraju se staviti u kontekst stvarne situacije i objektivno procijeniti jesu li oni bili planirani, organizirani i provođeni kao mjera sustavnog uništavanja i uklanjanja stanovništva s nekog prostora ili ne i je li to bio službeni stav političkog i vojnog vodstva strane koja ih je činila; jesu li u pitanju obrambena ili napadna djelovanja (na čijem se području ratovalo); moraju se utvrditi uzrok, geneza i tijek događaja; nije nevažan niti broj žrtava, te posebno postotak civila pobijenih civila, kao i druge okolnosti (jesu li napadani vojni ili civilni ciljevi); i, na kraju, moraju se krajnje objektivno i nepristrano uzeti u razmatranje svi raspoloživi dokumenti i drugi dokazi. Nema situacije koja se ne može rekonstruirati ako se želi doći do istine.

Stvaranje “Republike Srpske” omogućilo je preživljavanje velikosrpske ideologije

Ne bez razloga, “duhovni otac srpske nacije” i jedan od arhitekata velikog zločina Dobrica Ćosić u posljednjim godinama svoga ovozemaljskog života zapisao je kako može mirno umrijeti, kad zna kako su Srbi po prvi put u svojoj povijesti prešli Drinu stvaranjem “Republike Srpske”.

Velikosrpska ideologija koja se ni po čemu ne razlikuje od naci-fašizma, ne samo da preživjela, nego je od međunarodne zajednice nagrađena formiranjem etnički čistog nacionalnog entiteta na gotovo polovici BiH. U Daytonu je studenoga 1995. godine agresor nagrađen “Republikom Srpskom” – genocidnom tvorevinom koja je nastala na krvi nevinih Hrvata i muslimana.

Ne prvi put, međunarodna je zajednica svojom nedosljednošću, ne poštujući elementarna načela istine i logike, ostavila na području jugoistočne Europe klicu budućih sukoba: genocidnu tvorevinu zvanu “Republika Srpska” u koju srpski naci-fašisti upiru oči kao u “Pijemont  ‘Zapadne Srbije'” i uporišnu točku buduće “Velike Srbije”.

Karadžić je osuđen na doživotnu robiju, ali kako pojedinac – baš kao da je u pitanju izvršenje nekog teškog krivičnog djela običnog kriminalca koji je izveden pred građanski sud.

Ponosno čuvajmo ono što je iznad nas – Republiku Srpsku“, stoji u poruci koju je ovaj ratni zločinac putem svoga odvjetnika uputio srpskom narodu nakon izrečene presude.

Četnici su i ove godine (10. ožujka) svojim postrojavanjem u Višegradu (u kojemu su u proljeće 1992. godine počinjeni užasni zločini, čak i spaljivanje živih ljudi, žena i djece) obilježili obljetnicu uhićenja svoga idola, koljača i zločinca iz Drugoga svjetskog rata, vođe Ravnogorskog četničkog pokreta, Draže Mihailovića.

Velikosrpski projekt ostao je neokrnjen, a genocidna “Republika Srpska” dokaz je kako su oni koji su ga vodili dobrim dijelom uspjeli u svome naumu.

Dok ta ideologija ne doživi potpuni poraz i slom, trajnog mira biti neće. Ni u Bosni i Hercegovini ni na jugoistoku Europe.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentari

Kliknite Facebook sviđalicu