Pratite nas

Analiza

Gotovo nitko od Hrvata nije glasao za Komšića

Objavljeno

na

Željko Komšić je po treći put bošnjačkim glasovima oktroisani insan na izboru za hrvatskog člana Predsjedništva te postao legitimni bošnjački član Predsjedništva i ubrzo (20.11.) će preuzeti svoje mjesto kao bošnjački član Predsjedništva zajedno sa srpskim članom Predsjedništva, Dodikom, i članom Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda, Džaferovićem.

Jednostavnom analizom, tj.pogledom na kartu gdje većinski žive Hrvati a gdje je Komšić dobio najviše glasova, može se zaključiti da je Komšić gotovo sve glasove dobio od Bošnjaka.

To je nepobitna činjenica ali nas to ovdje ne interesira. Ovdje ću pokušati djelimično analizirati Komšićev utjecaj na glasovanje sarajevskih Hrvata.

Iz ličnog kontakta sa ostalim Hrvatima u Sarajevu, obitelj i prijatelji, mi je jasno da gotovo nitko od Hrvata nije glasao za Komšića.

Ali za koga su glasali na ovim izborima a za koga na prošlim?

Moje iskustvo, a i rezultati na izborima, govori da sarajevski Hrvati zbilja ne glasaju većinski za HDZ.

Mislim da sarajevski Hrvati i sarajevski Srbi uglavnom glasuju za Našu stranku (mlađi ljudi) ili za SDP (starija generacija) ali za ovu potvrdu bi trebala malo dublja analiza. Ono što ću analizirati ovdje jeste utjecaj Komšića na odnos Hrvata prema Čoviću i HDZu.

„Gradsku zonu“ u Sarajevu čine četiri općine (od zapada prema istoku), Novi Grad, Novo Sarajevo, Centar i Stari Grad.

U periodu od početka rata do danas ogroman broj Hrvata je napustio Sarajevo u raznim pravcima tako da je broj Hrvata koji glasuju na izborima relativno mali.

U općini Novi Grad je 2014. godine za HDZ glasovalo 443 osobe a za Dragana Čovića 597 osoba. To su dakle osobe koje su tako glasovale na izborima na kojima nije bilo Željka Komšića.  Četiri godine poslije, 2018. godine, u općini Novi Grad za HDZ su glasovale 534 osobe (porast od 20.54%) dok je za Dragana Čovića glasovalo 889 osoba što je porast od čak 48.91%. Izbori u 2018. su izbori u kojima se Komšić kandidirao.

U općini Novo Sarajevo u 2014. godini je za HDZ glasovalo 500 a za Dragana Čovića 689 osoba dok je u 2018. godini za HDZ glasovalo 586,  osoba (porast od 17.2%) a za gospodina Čovića 920 osoba (porast od 33.53%).

Općina Centar je slična prethodnim općinama. Na izborima iz 2014. godine, na kojima nije bilo Komšića, u općini Centar je za HDZ glasovalo 261 osoba a za Čovića 453 osobe dok je 2018. godine kada se kandidirao Komšić za HDZ glasovalo 337 osoba (povećanje od 29.12%) a za Čovića 640 osoba (porast za 41.28%).

Potpuno ista situacija je naravno i u općini Stari Grad u kojoj je na izborima 2014. godine za HDZ glasovalo samo 41 osoba a za Čovića 76 osoba da bi četiri godine poslije, 2018. godine, za HDZ glasovalo 70 osoba (+70.73%) a za Dragana Čovića 108 osoba (+42.11%).

Dakle, u sve četiri gradske općine se broj glasova za HDZ a i za Dragana Čovića povećao i to za 17.2% do 70.73%. Ukupni porast glasova, kada uzmemo u obzir sve gradske općine, za HDZ je 22.65% a za gospodina Čovića 40.89%. Željko, ljevičar alkoholičar koji jedva preživljava i izmiruje rate kredita sa svojih jadnih 6000-7000KM, je dakle utjecao na sarajevske Hrvate na način da je nas čak 40.89% više glasalo za Dragana Čovića nego prije četiri godine.

Sem što je radikalizirao sarajevske Bošnjake uspio je HDZirati sarajevske Hrvate kojima su, iako uglavnom antiHDZi, odjednom Dragan Čović i HDZ postao prihvatljiv. Vjerujte mi na riječ kada kažem da sarajevski HDZ i Trlin to apsolutno ničim zaslužili nisu. Sve je to zasluga gospodina Komšića. Postotak Hrvata koji je 2018 godine glasovao za HDZ i Čovića je vjerojatno i veći obzirom da je veliki broj Hrvata pobjegao iz Sarajeva u zadnje četiri godine.

Samo još da dodam da je velika šteta za HDZ i HNS što ranije nekako nisu uključili Našu stranku u pregovore o izmjeni Izbornog zakona jer bi HDZ, nakon radikalnih izjava predsjednika Naše stranke Kojovića u kojima govori da je za Našu stranku neprihvatljivo da se implementira presuda Ustavnog suda BiH (najvišeg tijela u BiH) kao i da će se za svoje ljudsko pravo, ljudsko pravo na popis iz 1991. godine, boriti ako treba do Strasbourga vjerojatno utrostručio svoje glasove od Hrvata u Sarajevu. Jedina svijetla točka Naše stranke za sarajevske Hrvate je trenutno još Boriša Falatar ali ne bi me čudilo da ga izbace ubrzo iz stranke ili da se Falatar vrati u Pariz. Da su uključili Našu stranku ranije u pregovore možda bi HDZ čak prešao i izborni prag u Sarajevu a Dražen Trlin bi se nakon 20ak godina smucanja po HDZ listama konačno negdje pošteno uhljebio (Sarajevska županija).

Hrvat iz Sarajeva/Poskok.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

16 spornih točaka iz ‘Marrakecha’ – traže se odgovori

Objavljeno

na

Objavio

Sporazum iz Marrakecha, odnosno UN-ov Globalni sporazum o migracijama ne izaziva kontroverze samo u Hrvatskoj, već i u Njemačkoj koja je najčešća “željena destinacija” ilegalnih imigranata koji raznim rutama dolaze u Europsku uniju. Upravo zbog sporazuma vodila se jučer velika politička bitka u njemačkom Bundestagu i prilično je neizvjesno hoće li Njemačka potpisati ovaj nedorečen i nejasan dokument. Izdvajamo šesnaest točaka po kojima je njemački Bild tražio objašnjenje vlade, šesnaest točaka koje su i za Hrvatsku podjednako bitne, piše Bernard Karakaš/VečernjiList

1. Migracije su uvijek bile “izvor bogatstva, inovacija i održivog razvoja”, stoji u sporazumu. No na temelju čega je izveden taj zaključak?
Ova tvrdnja o dobrobitima imigranata i migracija jedan je od temelja sporazuma, no nigdje nije navedeno odakle su izvučeni ti podaci niti su priloženi bilo kakvi pokazatelji. Naravno, migracije mogu biti dobre za razvoj društva, no to nije uvijek slučaj niti je to zajamčeno.

2. Prema tekstu sporazuma, države potpisnice trebaju “zaštititi pravo na slobodu govora”, ali i “rasističkim medijima uskratiti financiranje”. Tko o tome odlučuje?
Znači li ovaj dio sporazuma da bi države trebale uvesti svojevrsnu cenzuru te gdje je granica do koje je dopušteno govoriti ili pisati protiv migracija. Znači li to da bi se manjak entuzijazma i potpore migracijama i imigrantima mogao odmah proglašavati rasizmom?

3. Liječnici i granični službenici trebali bi se ponašati prema imigrantima uzimajući u obzir njihov spol, ali i njihovo kulturno nasljeđe. Kako to objasniti i provesti?
Znači li to da muški liječnici ne bi smjeli liječiti imigrantice. Ujedno, znači li to da granični službenici ne bi smjeli zahtijevati od imigrantica da skinu veo kojim prekrivaju lice kako bi usporedili njihovo lice s fotografijom u putovnici?

4. Kako bi se izbjegla pojava ljudi bez državljanstva, djeci rođenoj na teritoriju druge države treba automatski dodijeliti državljanstvo zemlje u koju roditelji planiraju ići ili zemlje u kojoj je dijete rođeno. Krše li se time ustavi i zakoni zemalja EU?
Ovo rješenje podsjeća na zakonsko rješenje kakvo u ovome trenutku postoji u SAD-u, no nije u skladu sa zakonodavstvom zemalja članica Europske unije. I njemački i zakoni Republike Hrvatske kršili bi se kad bi se djeci rođenoj na njemačkom, odnosno hrvatskom teritoriju, u tranzitu, automatski dodjeljivalo državljanstvo, putovnica i domovnica.

5. Prema nacrtu sporazuma, “sankcije protiv ilegalnih imigranata trebale bi biti ponovno razmotrene i ukinute, bez obzira na to je li i sada riječ o proporcionalnim, nediskriminirajućim i balansiranim mjerama. Znači li to bezakonje?
Vrlo kontroverzan dio sporazuma budući da ono što nije kažnjivo u praktičnom je smislu dozvoljeno. U tom kontekstu ilegalni prelasci granica postali bi legalni. Ujedno, tko odlučuje jesu li mjere i politike pojedinih zemalja diskriminatorne ili ne?

6. U budućem sporazumu spoji kako je “pravo svih ljudi da posjeduju dokumente” te kako zemlje u koje migranti putuju trebaju izdati svoje dokumente. No je li to moguće u svim slučajevima?
Pitanje je odnosi li se ovakvo pravilo na sve slučajeve, odnosno što se događa s ilegalnim imigrantima koji tijekom svog putovanja jednostavno bace u smeće putovnicu svoje domicilne države i ustvrde kako putuju u Njemačku, Italiju, Francusku ili Hrvatsku. Treba li im ta zemlja odmah izdati dokumente?

7. Zabranjuju se “zločini iz mržnje” prema imigrantima. Što su “zločini iz mržnje”?
Njemačko, kao ni zakonodavstvo cijelog niza članica EU ne poznaje kategoriju “zločina iz mržnje”. Tko je taj tko će procjenjivati je li neki zločin počinjen iz mržnje ili ne. Uostalom, zločini su zločini, bez obzira na koga se odnosili i koga pogađali, i kazne su uvijek iste za sve počinitelje. Ne čini li se ovdje diskriminacija prema mogućim žrtvama zločina u njihovim domicilnim zemljama?

8. Slobodno kretanje imigranata i liberalizacija viznog režima su zajamčeni. No je li to uvijek ispravno?
Liberalizacijom viznog režima bilo bi olakšano kretanje radnika, no među njima i cijelog niza socijalnih slučajeva koji mogu narušiti sustave drugih država. Unutar Europske unije dosta je negodovanja zbog liberalizacije kretanja Bugara i Rumunja jer upravo iz ovih dviju zemalja dolazi veliki broj nezaposlenih primatelja socijalne pomoći u zapadnim državama EU. Zbog toga čak i dio zemalja članica traži da se uvedu svojevrsne liste država na koje se liberalizacija kretanja ljudi ne bi odnosila, bar ne u ovolikoj mjeri kakva je danas. Pitanje je kako bi pravilo liberalizacije kretanja ljudi koristili imigranti iz zemalja Bliskog istoka, središnje Azije ili Afrike.

9. Prema nacrtu, “koordinirana kontrola granica” trebala bi osigurati “siguran prelazak granica”. Što to znači?
I u ovome trenutku kontrola granica između dviju država koordinira se između njihovih graničnih službi. Je li ovdje riječ o nečemu što do sada nije navedeno ili je možda u pitanju normalizacija procedura koje se sada provode samo u iznimnim slučajevima?

10. “Ciljani programi potpore” kojima se potiču “trgovinski i poduzetnički pothvati imigranata” trebaju biti financirani. Tko to plaća i postavlja li to poduzetnike zemalja primateljica u neravnopravan položaj?
Iz državnog proračuna potrebno bi, dakle, bilo sufinancirati pokretanje tvrtki i poslova imigranata, pri čemu stanovnici zemlje primateljice, bila to Njemačka, Hrvatska ili neka treća zemlja, na takve potpore ne bi mogli računati. Ovime se ruši načelo tržišnog natjecanja, ravnopravnosti, ali se i uvodi i svojevrsna diskriminacija domaćih tvrtki koje pune državne proračune iz kojih bi se financirala njihova konkurencija koju osnivaju imigranti.

11. Marakeški sporazum predlaže i “međusobno priznavanje stranih kvalifikacija, kao i neformalnog obrazovanja”. Je li razina obrazovanja doista ista?
Vrlo je veliko pitanje stvarne vrijednosti kvalifikacija jer je teško uspoređivati visokoškolske ustanove u zapadnom svijetu i zemljama Trećeg svijeta. Prema njemačkim standardima, razina znanja inženjera iz Sudana sada ne udovoljava toj tituli, odnosno nije moguća nostrifikacija. Slična je stvar i s cijelim nizom ostalih fakulteta. I što učiniti s liječnicima koji su diplome stekli u Addis Abebi ili Kinshasi. Treba li im bez ikakvih nostrifikacija omogućiti, na primjer, izvođenje operacija u europskim bolnicama?

12. Radnici migranti svih razina obrazovanja trebaju primiti socijalnu zaštitu. Do koje razine?
Naravno, socijalnu zaštitu zaslužuju svi ljudi, bez obzira na njihovo porijeklo ili zemlju rođenja. No tko će definirati do koje se razine uvode socijalna prava imigranata te hoće li ona biti manja, veća ili jednaka pravima domicilnog stanovništva u zemljama primateljicama?

13. Prema navodima iz sporazuma, vlade zemalja trebaju “izbjeći polarizaciju i ojačati povjerenje javnosti u migracijsku politiku”. Kako to ostvariti?
Već je sada javnost europskih zemalja dobrim dijelom skeptična prema migrantima i procesima ilegalnog useljenja. Ne samo u Mađarskoj, Italiji ili Austriji već i u Njemačkoj, pa i u Hrvatskoj. Kako se ijedna zemlja može obavezati da će djelovati na javno mnijenje i što ako u tome ne uspije.

14. Nacrt Sporazuma iz Marrakecha poziva se na “pozitivne učinke” i “pozitivne doprinose” imigracija. No gdje je druga strana priče?
U cijelom se sporazumu na više mjesta ističu pozitivni učinci migracija i doprinosi koje one daju društvu. No problem je u tome što se prikazuje samo jedna strana priče te se nigdje ne spominju i negativni učinci migracijskih procesa koji neosporno postoje pa se stječe dojam da je sporazum neobjektivno pripremljen.

15. Sporazum nalaže i ponovno ujedinjenje obitelji imigranata. Kako to izvesti i do koje razine?
U nacrtu sporazuma ne definira se tko plaća ponovno ujedinjenje obitelji imigranata, odnosno tko plaća trošak njihova smještaja i boravka u zemlji primateljici, ali ni što znači pojam obitelji. Je li riječ samo o supružnicima i djeci ili i o široj obitelji.

16. Možda najbitnije pitanje: zašto se u sporazumu na 45 mjesta navodi da se države potpisnice obvezuju?
Iako se Sporazum iz Marrakecha predstavlja kao “skup preporuka”, na čak 45 mjesta u dokumentu navodi se da se potpisnice na nešto obavezuju. Istovremeno u preambuli piše – Globalni pakt jača suvereno pravo država da sami određuju vlastitu migracijsku politiku.

VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

LUKA MIŠETIĆ: Na što se žale Hrvati u Bosni i Hercegovini? Odgovor Jasminu Mujanoviću

Objavljeno

na

Objavio

Većinska bošnjačka populacija je izabrala tek formalno hrvatskog člana Predsjedništva BiH, svodeći time efektivno Hrvate na nacionalnu manjinu i lišavajući ih njihovog ustavnog statusa “konstitutivnog naroda” u BiH, piše odvjetnik Luka Mišetić. Međutim, Dayton je ustanovio strukturu koja treba osigurati jednaku raspodjelu moći između tri nacije BiH (Srba, Hrvata i Bošnjaka). Definirao je svaku od te tri nacije kao “konstitutivni narod,” što je različito od etničke većine ili manjine, osiguravajući time da se niti jedan od njih ne mora bojati da će “postati manjina u zemlji drugog.”

Piše: Luka Mišetić, Misetic Law

“Zašto bih ja bio manjina u vašoj zemlji kad vi možete biti manjina u mojoj?” Ova rečenica koju je izgovorio sin bivšeg makedonskog predsjednika Kire Gligorova na sjajan je način podvukla jedan od dubinskih uzroka ratova u bivšoj Jugoslaviji 1990-ih. Niti jedna nacija nije željela ostati nacionalnom manjinom u republici druge nacije. U Bosni i Hercegovini (“BiH”), Daytonski sporazum je donio krhki mir rješavanjem ove temeljne zagonetke. Dayton je ustanovio strukturu koja treba osigurati jednaku raspodjelu moći između tri nacije BiH (Srba, Hrvata i Bošnjaka). Definirao je svaku od te tri nacije kao “konstitutivni narod,” što je različito od etničke većine ili manjine, osiguravajući time da se niti jedan od njih ne mora bojati da će “postati manjina u zemlji drugog,” da parafraziramo Gligorova mlađeg.

Unatoč tomu, nedavni izbor Željka Komšića kao hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu BiH, od strane Bošnjaka koji su se upleli u izbor hrvatskog predstavnika, još jednom je rasplamsalo političku krizu. Većinska bošnjačka populacija je izabrala tek formalno hrvatskog člana Predsjedništva BiH, svodeći time efektivno Hrvate na nacionalnu manjinu i lišavajući ih njihovog ustavnog statusa “konstitutivnog naroda” u BiH. U sustavu bivše Jugoslavije, razlika između “konstitutivnog naroda” i nacionalne manjine je bila značajna: status “konstitutivnog naroda” garantirao je svakoj naciji pravo na samo-određenje kroz garantiranu raspodjelu dužnosti i prava u donošenju odluka, razlikujući time “konstitutivni narod” od nacionalne manjine koju većina može nadglasati. Efektivnim lišavanjem Hrvata njihovog statusa konstitutivnog naroda i njihovim svođenjem na nacionalnu manjinu kojoj predstavnike bira nacionalna većina, demontiranje temeljnih načela delikatne ravnoteže u podjeli vlasti koja je postignuta u Daytonu je sad prilično poodmaklo.

Odluka Ljubić i bošnjačka opstrukcija

Posebno je zabrinjavajuća činjenica da je nedavni slijed događaja rezultat neuspjeha u primjeni sudskih odluka u BiH. Ustavni sud BiH je već presudio da Hrvati imaju pravo, kao konstitutivni narod, izabrati svoje vlastite predstavnike na svim razinama vlasti, bez upletanja bošnjačkih (ili drugih ne-hrvatskih) birača. U takozvanom “Predmetu Ljubić”, Božo Ljubić, hrvatski političar iz BiH, pokrenuo je postupak 2014. godine pred Ustavnim sudom, tvrdeći da Izborni zakon diskriminira Hrvate kao konstitutivni narod jer im ne dozvoljava izabrati svoje vlastite predstavnike u gornji dom zakonodavnog tijela Federacije BiH.

Ustavni sud BiH je 1. prosinca 2016. godine presudio(u Predmetu U-23/14, takozvanoj “Odluci Ljubić”) da određene odredbe Izbornog zakona BiH (dio pod-poglavlja B, Članak 10.12 (2), te Članak 20.16A paragraf 2 stavke a-j) nisu sukladne Članku I(2) Ustava BiH. Sud je ustvrdio da te odredbe ne dozvoljavaju konstitutivnim narodima BiH (Bošnjacima, Hrvatima i Srbima) “sudjelovanje u demokratskom odlučivanju koje se ostvaruje kroz legitimno političko predstavljanje.” Po Ustavnom sudu, donositelji Daytonskog Ustava su “predvidjeli proporcionalno predstavljanje Bošnjaka, Srba i Hrvata, kao konstitutivnih naroda, u svim institucijama BiH.”

Sud je ustvrdio da je načelo jednakosti svih konstitutivnih naroda temelj i natkrovljujuće načelo Daytonskog sporazuma i Ustava BiH, kao što je presudio 2000. godine (u Predmetu U-5/98). Sud je također potvrdio da konstitutivni narodi moraju imati mogućnost neovisno i slobodno izabrati svoje vlastite legitimne političke predstavnike, bez upletanja drugih konstitutivnih naroda.

Ustavni sud je dao Parlamentarnoj skupštini BiH (PS BiH) šest mjeseci da implementira Odluku Suda. Tijekom perioda od šest mjeseci, jedino hrvatske stranke koje predvodi HDZ BiH su uputile u parlamentarnu proceduru prijedlog kojim bi se mogla implementirati Odluka Ustavnog Suda. Ostale političke stranke nisu uputile niti jedan drugi prijedlog, što nije začuđujuće obzirom da je Odluka Suda izravan rezultat hrvatske žalbe i pokušaja Hrvata da dostignu pravu jednakost s druga dva konstitutivna naroda BiH.

Hrvatski prijedlog je prošao Ustavnopravno povjerenstvo Doma naroda PS BiH, koje čine bošnjački, hrvatski i srpski članovi. Bošnjački izaslanici u Domu naroda su se pozvali na “zaštitu vitalnog nacionalnog interesa” u svibnju 2017. godine, pokušavajući time staviti veto na prijedlog. Hrvatski prijedlog je zato iznesen pred Ustavni sud koji je trebao presuditi je li njime povrijeđen vitalni nacionalni interes Bošnjaka.

Ustavni sud je presudio u Predmetu U-3-17 (takozvani “Predmet Čolak“) 6. srpnja 2017. godine da prijedlog HDZ-a BiH nije štetan po vitalni nacionalni interes Bošnjaka. Sud je presudio da je prijedlog sukladan Ustavu i da se o njemu može glasati. Prijedlog je tad usvojen u Domu naroda, ali je bio konačno odbijen od zastupnika iz bošnjačkih stranaka u Zastupničkom domu (donjem domu) PS BiH.

S obzirom na to da PS BiH nije uspjela implementirati Odluku u okviru danog zakonskog roka od šest mjeseci, Ustavni sud je 6. srpnja 2017. godine stavio izvan snage protuustavne odredbe Izbornog zakona, ostavljajući Federaciju BiH i državnu razinu vlasti u BiH bez zakonskog temelja za popunjavanje gornjih domova njihovih parlamenata. Ovaj zakonski vakuum postoji i danas.

Izbori su neovisno o tomu održani prije nekoliko tjedana, unatoč činjenici da ne postoje izborna pravila koja bi omogućila konstituiranje Doma naroda na federalnoj i državnoj razini. Uslijed razloga koje ću objasniti u narednom postu na blogu, ova situacija je stvorila ustavnu krizu u BiH, te dovela u pitanje legitimnost izbora, uključujući i izbor Željka Komšića.

Izbor Željka Komšića krši Ustav BiH jer njega nisu izabrali Hrvati kao konstitutivni narod kojeg bi on trebao predstavljati, što je temeljno načelo Ustava BiH, što je potvrdio i Ustavni sud BiH.

Tko je odgovoran za ovu situaciju, koja stavlja BiH u ustavnu krizu bez presedana?

Ovo me dovodi do teksta Jasmina Mujanovića, pod naslovom “Croatian Ruling Party’s Dangerous Meddling in Bosnia,” koji je objavljen na stranici Balkan Insight 24. listopada 2018. godine. G-din Mujanović iznosi niz lažnih ili nedokazanih tvrdnji u svom pokušaju da krivicu za nastalu situaciju prebaci s bošnjačkih elita na HDZ BiH, vodeću hrvatsku stranku u BiH. Detaljnija analiza Mujanovićevih tvrdnji pokazuje da njegova analiza nema utemeljenja i ne može izdržati provjeru.

Slijedi moj odgovor, točku po točku.:

1. Nema dokaza da su Hrvati bili angažirani u “izbornoj prevari s glasovima poštom”

G-din Mujanović najprije iznosi senzacionalističke tvrdnje da se vladajuća stranka u Hrvatskoj, HDZ, koordinirala s ruskim obavještajnim operativcima kako bi izvela sustavnu izbornu prevaru s glasovima poštom u BiH. Ove optužbe su utemeljene na tri članka koja je napisao bošnjački novinar Avdo Avdić, a koji su objavljeni na Avdićevom internet portalu. U tim člancima, Avdić tvrdi da postoji veza između HDZ-a u Hrvatskoj (članice NATO-a) i ruskih obavještajnih operativaca. G-din Avdić, štoviše, pripisuje ove tvrdnje “izvještajima inozemnih tajnih službi,” ali ne otkriva identitet niti jedne takve “inozemne tajne službe”,niti izvore svojih pretpostavki ili bilo koji drugi dokaz koji bi mogao podržati njegove tvrdnje.

Obzirom da su te tvrdnje neutemeljene, iznenađujuće je referiranje g-dina Mujanovića na njih bez otkrivanja čitatelju da nema poznatih dokaza koji bi podržali tvrdnje. Pored toga, sam predmet optužbe –izborna prevara s glasovima odsutnih – već na prvi pogled je lako dokazivo lažna. Kandidat HDZ-a za Predsjedništvo, Dragan Čović, dobio je samo 11.486 glasova odsutnih. Obzirom da rezultati popisa iz 2013. godine svjedoče da je više od 200.000 Hrvata napustilo BiH zbog rata, 11.486 glasova odsutnih pokazuju slab odaziv na izbore Hrvata izvan BiH. Treba primijetiti da je bilo ukupno 48.276 glasova poštom na izborima za Predsjedništvo. Tvrdnje g-dina Mujanovića o izbornoj prevari i ukradenim izborima ne mogu izdržati ni površnu provjeru.

2. Cijela hrvatska politička scena je osudila izbor Komšića

Tvrdnje g-dina Mujanovića da su “predstavnici različitih liberalnih i socijaldemokratskih stranaka iz Hrvatske najšire pozdravili Komšićevu pobjedu” su također već na prvi pogled lažne. Cijela politička scena Hrvatske, od ljevice do desnice, osudila je izbor Željka Komšića za Hrvatskog člana Predsjedništva. Lider oporbene stranke desnog centra“Most”, Božo Petrov, bio je čak i rječitiji od predstavnika HDZ-a, pozivajući da se Komšić proglasi za personu non grata u Hrvatskoj.

Još važnije, lideri najveće ljevičarske stranke u Hrvatskoj, Socijaldemokratske partije (“SDP”), također su osudili Komšićev izbor. Lider SDP-a, Davor Bernardić, izjavio je da Ustav BiH mora biti izmijenjen da bi se pronašlo rješenje za “slučaj Komšić.” Još jedan član Predsjedništva SDP-a, Ivo Jelušić, izjavio je da zbog toga što su Bošnjaci (a ne Hrvati) izabrali Komšića, on ne može predstavljati Hrvate i njegov izbor je loš za BiH. Njegov stranački kolega i zastupnik Europskog parlamenta, Tonino Picula, izjavio je da je izbor Komšića manifestacija volje onih koji žele unitarnu BiH, što je protivno vrijednostima koje je promovirao Europski parlament u svojim rezolucijama u kojima je pozivao na poštivanje načela federalizma u BiH i jednakopravnosti tri konstitutivna naroda.

Vesna Pusić, članica malog Građansko-liberalnog saveza, rekla je da je Komšić bio izabran po istim pravilima po kojima je Čović bio izabran prethodni put, pa da zbog toga mora biti prihvaćen. U svakom slučaju, niti to ne predstavlja proslavljanje ili pozdravljanje njegove pobjede. Niti jedan zastupnik u Hrvatskom saboru nije pozdravio Komšićevu pobjedu, suprotno tvrdnjama g-dina Mujanovića.

Konačno, 26. listopada 2018. godine, svi zastupnici Europskog parlamenta iz Hrvatske s cijele političke scene (od ljevičarskih euro-zastupnika poput Ivana Jakovčića i Tonina Picule do desničarskih poput Ruže Tomašić), potpisali su pismo liderima Europske unije tražeći akciju od EU-e u svjetlu protu-Daytonskog izbora Komšića. Ovo pismo čini neupotrebljivim tvrdnje g-dina Mujanovića da su “predstavnici različitih liberalnih i socijaldemokratskih stranaka iz Hrvatske najšire pozdravili Komšićevu pobjedu.”

3. Ljubuški i Livno nisu više “etnički homogeni” nego Tuzla i Sarajevo, a Hrvati nisu nikada zahtijevali da samo Hrvati iz većinski hrvatskih područja mogu izabrati hrvatske predstavnike

G-din Mujanović potom lažno tvrdi da su Livno i Ljubuški (dominantno hrvatski gradovi) etnički homogeni, dok su Tuzla i Sarajevo (dominantno bošnjački gradovi) multietnički. On koristi tu tvrdnju da bi podržao svoju tezu kako lideri Hrvata u BiH žele spriječiti Hrvate iz “multietničkih” gradova da glasuju, a dozvoliti samo Hrvatima iz etnički homogenih područja da biraju hrvatske predstavnike.

Sukladno rezultatima popisa iz 2013. godine, Bošnjaci (najbrojniji narod) čine oko 81% stanovništva u četiri općine koje čine grad Sarajevo (usporedbe radi, Bošnjaci su 1991. godine činili tek malo iznad 50% stanovništva grada). U Tuzli, Bošnjaci čine76.4% stanovništva (1991. godine, oni su činili 52.6% stanovništva grada). Pri usporedbi, u Ljubuškom, Hrvati (najbrojniji narod) čine 83% stanovništva grada, samo 2% više nego što većinska bošnjačka populacija čini u “multietničkom Sarajevu.”

U Livnu, koje g-din Mujanović naziva “etnički homogenim gradom”,Hrvati čine samo 62% stanovništva, gotovo 20% manje nego 81% Bošnjaka u “multietničkom” Sarajevu i 15% manje nego 76% Bošnjaka u “multietničkoj” Tuzli.

Koje kriterije g-din Mujanović primjenjuje da bi opravdao svoje označavanje Livna i Ljubuškog kao “etnički homogenih,” dok su Sarajevo i Tuzla “multietnički”?Jasno je da su Sarajevo i Tuzla nekada bili multietnički, ali to više nisu. Mostar je, iako multietnički kao cjelina, također podijeljen grad s jasnom većinom jednog naroda u svakoj polovici grada. Taj grad je daleko od uzora multietničnosti.

Vrlo je važno naglasiti da, suprotno tvrdnjama g-dina Mujanovića, hrvatski predstavnici nisu nikada tražili da Hrvatskog člana Predsjedništva trebaju birati isključivo birači iz Livna i Ljubuškog, ili drugih većinski hrvatskih područja. Umjesto toga, oni uporno tvrde da Hrvatskog člana Predsjedništva moraju izabrati Hrvati koji žive širom Federacije, bez upletanja bošnjačkih birača.

4. Hrvati ne provode izborni inženjering da bi izabrali “nacionalističke konzervativce” na račun “progresivnijih i umjerenijih Hrvata iz Bosne”

G-din. Mujanović zatim tvrdi da “ovaj izborni inženjering služi institucionalizaciji izbornog monopola HDZ-ovog nacionalističko-konzervativnog, zapadnohercegovačkog izbornog tijela i razvlaštenja progresivnijih i umjerenijih Hrvata iz Bosne.” Ova tvrdnja nema temelja u činjenicama i jednostavno nije točna.

Najprije, Dragan Čović, kandidat HDZ-a, dobio je većinu glasova u doslovno svakoj općini u kojoj Hrvati čine više od 45% stanovništva, dobivši uz to više od 80% glasova u mnogim od tih općina. Unutar ukupne hrvatske populacije Federacije BiH, oko 80% Hrvata živi u općinama u kojima je Čović dobio najveći broj glasova. To uključuje i svih 12 općina u Bosni u kojima su Hrvati većina stanovništva ili su blizu većine, kao i 10 općina u Zapadnoj Hercegovini i 4 općine na području Sjeverne Hercegovine i Završja koje su susjedne Zapadnoj Hercegovini.

Unutar ukupnog broja njegovih glasova, samo 67.443 Čovićeva glasa je došlo iz 10 općina Zapadne Hercegovine. Čović je dobio ukupno 82.658 glasova u tri kantona koji čine širu regiju Hercegovinu. U sedam kantona koji čine regiju Bosnu i u Brčko Distriktu Čović je dobio 58.693 glasova.

Drugim riječima, Čović je dobio oko 48% svojih glasova u Zapadnoj Hercegovini i 52% izvan nje (to jest, u oblasti Bosne i općinama susjednim Zapadnoj Hercegovini). Kada dodamo ostale hercegovačke općine koje su susjedne Zapadnoj Hercegovini, odnos između cijele regije Hercegovine i cijele regije Bosne je oko 58:42. Usporedbe radi, unutar Federacije BiH i Distrikta Brčko, oko 54% Hrvata živi u široj regiji Hercegovini (uključujući Sjevernu Hercegovinu i Završje), a 46% u regiji Bosni.

Suprotno tvrdnjama g-dina Mujanovića, analiza izbornih rezultata pokazuje da je Čović u prosjeku dobio gotovo istu glasačku potporu u Zapadnoj Hercegovini i u Bosni. Na temelju čega može Mujanović tvrditi da su hercegovački Hrvati veći “nacionalisti” od njihovih “progresivnih” sunarodnjaka Hrvata u Bosni, ako glasovi za Čovića u ove dvije regije gotovo da oslikavaju odnos između broja Hrvata koji žive u tim dvjema regijama?

Dominacija HDZ-a među Hrvatima u regiji Bosna postaje čak i jasnija kada se uzmu u obzir preferencije hrvatskih birača prema političkim strankama. U Mujanovićevoj takozvanoj “tvrdolinijaško nacionalističkoj” Zapadnoj Hercegovini, HDZ i njegova koalicija su dobile 67% svih glasova koje su dobile hrvatske stranke na izborima za skupštinu Županije zapadnohercegovačke, što znači da je odnos glasova između HDZ-a i drugih hrvatskih stranaka bio 67:33. U Kantonu 10 (Livno), koji je u susjedstvu Zapadne Hercegovine, taj odnos je bio 44:56, što znači da su ostale hrvatske stranke ukupno dobile više glasova nego HDZ-ova koalicija. U Hercegovačko-neretvanskom kantonu, taj odnos je bio 78:22.

U Mujanovićevoj “progresivnoj i umjerenoj” Bosni, Čović i HDZ uživaju istu ili čak veću podršku među Hrvatima nego u Zapadnoj Hercegovini. U Središnjoj Bosni, na primjer, Hrvati su glasali za HDZ u odnosu 87:13. U Posavini, odnos između glasača HDZ-ai ostalih hrvatskih stranaka je bio 72:28. U Zeničko-dobojskom kantonu, taj odnos je bio 91:9. Čak i ako dodamo oko 16.000 hrvatskih birača u Bosni koji su teorijski mogli (premda to nije vjerojatno) glasovati za multietničke političke stranke, HDZ je i dalje dobio podršku najmanje 70% Hrvata u toj regiji. U usporedbi, HDZ je dobio podršku 69% Hrvata u Hercegovini.

HDZ je ukupno dobio 68.027 glasova u Hercegovini i 58.246 glasova u Bosni. Odnos 54:46 odražava odnos hrvatskog stanovništva te dvije regije. Kad se sve to uzme u obzir, HDZ je u prosjeku dobio isti postotak glasova u Bosni kao i u Hercegovini.

Logična pitanja za g-dina Mujanovića su: “zašto su Hrvati u Bosni ‘progresivniji’ ako, u prosjeku, podržavaju HDZ u istoj mjeri kao njihovi sunarodnjaci u Hercegovini?” “Zašto bi HDZ i Čović željeli ‘razvlastiti’ Hrvate iz Bosne koji ih tako snažno podržavaju?”

5. Hrvati ne traže da “Hrvatskog člana Predsjedništva bira isključivo dio hrvatskog društva u BiH koji živi u većinski hrvatskim područjima.”

G-din Mujanović dalje tvrdi, “HDZ Hrvatske i HDZ BiH zajedno tvrde, međutim, da nije dovoljno da se Hrvatski član Predsjedništva jednostavno izjašnjava kao Hrvat, kao što Željko Komšić radi. Umjesto toga, Hrvatskog člana Predsjedništva mora birati isključivo dio hrvatskog društva u BiH koji živi u većinski hrvatskim područjima.” To je također netočno, a g-din Mujanović ne nudi niti jedan citat bilo kakvog takvog ili sličnog zahtjeva HDZ-a.

Najprije, HDZ ne traži da Hrvatski član Predsjedništva mora biti izabran u većinski hrvatskim područjima. HDZ umjesto toga traži da većina Hrvata iz cijele Federacije mora izabrati Hrvatskog člana Predsjedništva. Ovo stajalište je utemeljeno u Ustavu BiH i u odlukama Ustavnog suda BiH, što je razjašnjeno u Predmetu Ljubić na sljedeći način:

“[P] rema općem načelu demokracije pravo na demokratsko odlučivanje ostvaruje legitimnim političkim predstavljanjem koje mora biti utemeljeno na demokratskom izboru onih koje predstavlja i čije interese zastupa. U tom smislu veza između onih koje predstavlja i njihovih političkih predstavnika na svim administrativno-političkim razinama je ta koja omogućava legitimitet predstavnicima zajednice. Dakle, samo legitimitet predstavljanja stvara temelj za stvarno sudjelovanje i odlučivanje.”

Obzirom da Hrvatski član Predsjedništva ne predstavlja samo građane Federacije, već i Hrvate kao konstitutivni narod, jasno je da mora uživati njihovu podršku da bi bio njihov legitimni politički predstavnik. Isto važi i za izaslanike u Domu naroda Federacije BiH, Domu naroda BiH i Vijeću naroda Republike Srpske. Ova tri tijela su namijenjena isključivo predstavljanju konstitutivnih naroda (i Ostalih, na entitetskim razinama), dok je Predsjedništvo namijenjeno i predstavljanju općeg građanstva i predstavljanju konstitutivnih naroda.

Ustavni sud je također bio jasan u svojoj odluci da je protuustavno da pripadnici jednog konstitutivnog naroda biraju predstavnike drugog konstitutivnog naroda. To je u suprotnosti s natkrovljujućim Daytonskim načelom jednakosti tri konstitutivna naroda.

Načela podjele vlasti, pariteta i jednakosti, neovisno o tomu koliko su nesavršeno primijenjena u sadašnjem stanju u BiH, dio su europske pravne stečevine primijenjene u drugim složenim i višenacionalnim federalnim državama u Europi, kao što su Belgija, Švicarska i UK. One ne sliče užasnim praksama Bantustana, kao što sugerira Mujanović.

Konačno, Mujanović tvrdi da se “reakcionarnim politikama” HDZ-a protivi “praktično cijeli bosanski politički establišment”. To je također netočno. Velika većina političkih stranaka u BiH je prepoznala potrebu reforme Izbornog zakona. Praktično sve hrvatske i srpske političke stranke i neke bošnjačke stranke su prepoznale to kao prioritet. Najzad, “bosanski (i hercegovački) politički establišment” uključuje sve stranke u Bosni i Hercegovini, uključujući hrvatske i srpske stranke, a ne samo bošnjačke (i ne-nacionalne po imenu ali većinski bošnjačke) stranke koje preferira g-din Mujanović.

Štoviše, lideri sedam najvećih stranaka u BiH, uključujući po dvije najveće bošnjačke, hrvatske i srpske stranke i multietnički SDP, složili su se 1. listopada 2013. godine u Briselu da “Metoda izbora dva člana Predsjedništva iz FBiH treba kroz ustavne amandmane, uvažavajući presudu Suda u Strasbourgu, spriječiti nametanje rezultata izbora bilo kojem od konstitutivnih naroda ili “Ostalima”.” To znači da Bošnjaci ne smiju nametati Hrvatima “hrvatskog” člana (kao što je Komšić) u tročlanom Predsjedništvu.

6. Reforma Izbornog zakona koju je naložio Ustavni sud BiH ne bi vodila suvremenom “Kompromisu tri petine”

G-din Mujanović citira tvrdnju Serwera da bi reforma Izbornog zakona koju je naložio Ustavni sud “bila jednaka suvremenom ‘Kompromisu tri petine’” ako bi se usvojio prijedlog HDZ-a, te da bi značila diskriminaciju prema “progresivnijim” Hrvatima u Bosni.

Najprije, glede Doma naroda Federacije BiH, Ustavni sud je, a ne HDZ, potvrdio ustavno načelo zacrtano u Daytonu da samo Hrvati mogu birati hrvatske predstavnike. Samo Bošnjaci mogu birati bošnjačke predstavnike. Samo Srbi mogu birati srpske predstavnike. Samo Ostali mogu g birati predstavnike Ostalih. U suprotnom, predstavnici ne bi imali legitimitet i ne bi mogli legitimno predstavljati grupe koju predstavljaju. Ovaj paritet postoji da bi štitio manje brojnije konstitutivne narode od nadglasavanja od strane brojnijeg naroda, da bi spriječio “da mi postanemo manjina u vašoj zemlji kad bi vi mogli postati manjina u našoj.”

Ako se želi zadržati nacionalni paritet (na čemu inzistiraju Srbi i Hrvati) a izbjeći se predstavljanje i glasanje duž nacionalnih linija, tada bi model utemeljen na švicarskim kantonima, ili belgijskom modelu ili državama SAD mogao kombinirati oba cilja. Treći, većinski hrvatski entitet bi mogao biti formiran da zaštiti prava Hrvata kao “konstitutivnog naroda,” što bi rezultiralo uklanjanjem etničkih kvota i dozvolilo svim ljudima u svakom entitetu kandidiranje za sve dužnosti i glasovanje za kandidata kojeg preferiraju, neovisno o nacionalnoj pripadnosti. Za bošnjačke stranke to je neprihvatljivo zbog uvijek prisutnog straha da bi treći, hrvatski entitet vodio neizbježnoj podjeli BiH. Protivljenje kolektivnim pravima nacionalnih skupina, međutim, nužno vodi k jednoj od dvije opcije: (1) stvaranje trećeg, hrvatskog entiteta, praćeno ukidanjem nacionalnog modela za raspodjelu dužnosti i glasovanje, ili (2) ukidanje svih entiteta i uvođenje načela “1 čovjek, 1 glas” u cijeloj BiH kao jednoj izbornoj jedinici. Druga opcija je neprihvatljiva Hrvatima i Srbima jer prijeti njihovim pretvaranjem u nacionalne manjine.

Kad se pažljivo analiziraju opcije, postojeći Daytonski model (kako je interpretiran u Odluci Ljubić) ostaje najizvedivija opcija.

Prijedlog HDZ-a, premda nesavršen, prošao je Ustavnopravno povjerenstvo Doma naroda BiH. Ustavni sud ga je ocijenio sukladnim Ustavu. Premda je vrijednost glasa hrvatskih birača za Dom naroda bila donekle različita, taj odnos je puno bliži jednakom nego po prethodnom sustavu koji je izrazito pre-zastupao Hrvate u nekim regijama (posebice u Bosni), a pod-zastupao ih u drugim, uključujući i Zapadnu Hercegovinu.

7. Bošnjačke stranke nisu nikada ponudile prijedlog kojim bi se primijenila Odluka Ustavnog suda u Predmetu Ljubić i koja bi prošla provjeru ustavnosti

G-din Mujanović tvrdi da “kada je koalicija bošnjačkih i multietničkih stranaka predložila rješenje Predmeta Ljubić, koje je dobilo široku podršku međunarodne zajednice, HDZ je bio taj koji je torpedirao dogovor.” Ovo je potpuno netočno. Bošnjački prijedlog je sadržao odredbe doslovno identične onima koje je Ustavni sud BiH ranije proglasio protuustavnim i stavio izvan snage. Bošnjačke stranke su također uputile svoj prijedlog u pogrešno tijelo vlasti BiH, tijelo vlasti koje nema zakonskih ovlasti za primjenu Odluke Ustavnog suda.

Ustavni sud je naložio Parlamentarnoj skupštini BiH da implementira Odluku i reformira Izborni zakon BiH, koji je na državnoj razini (to jest, zakon koji se primjenjuje u cijeloj BiH, za razliku od zakona na entitetskoj razini, na primjer na razini Federacije BiH). Bošnjačke i multietničke stranke su uputile svoj prijedlog u Parlament Federacije BiH, na entitetskoj razini. Očigledno, Parlament jednog entiteta (Federacije) nema ovlasti mijenjati Izborni zakon koji je na državnoj razini i koji se primjenjuje u cijeloj BiH. Ustavni sud BiH je bio jasan da samo Parlamentarna skupština BiH ima i ovlasti i obvezu implementirati Odluku. Pokušaj bošnjačkih i multietničkih stranaka da izmjene zakon na entitetskoj razini je bio protuustavan.

Dalje, bošnjački prijedlog nije imao podršku međunarodne zajednice. Naprotiv, veleposlanica SAD Cormack i predstavnik EU Wigemark su, u zajedničkom priopćenju 29. ožujka 2018 godine izjavili da politički lideri moraju provesti reformu Izbornog zakona “uzimajući u obzir Odluku Ustavnog suda BiH u Predmetu Ljubić i postojeći zakonski okvir.” Glede Predsjedništva, izjavili su, “Stranke se moraju fokusirati najprije na urgentne prioritete, uključujući Dom naroda Federacije BiH i Mostar, te sačekati do poslije izbora s otvaranjem drugih pitanja, uključujući Predsjedništvo, sukladno relevantnim odlukama ESLjP i Ustavnog suda.” Oni su odbili nametnuti rješenje i jasno izjavili da rješenje za reformu mora doći od lokalnih aktera. Oni su također odbili podržati bilo koji prijedlog, već su odlučili jednostavno facilitirati dijalog.

Kao što je ovo dvoje predstavnika međunarodne zajednice izjavilo, implementacija Odluke Ljubić za Predsjedništvo također mora uključiti relevantne odluke ESLjP. HDZ, međutim, ne opstruira takve izmjene, suprotno tvrdnjama g-dina Mujanovića. Sami predstavnici međunarodne zajednice su izjavili da Dom naroda Federacije mora biti prioritet, a poslije reforme Izbornog zakona i formiranja vlasti, odluke ESLjP također moraju biti implementirane.

Konačno, nitko ne sumnja da odluke ESLjP moraju biti implementirane, ali odlukama ESLjP ne smiju manipulirati oni koji žele negirati jednakost konstitutivnih naroda garantiranu Ustavom, s krajnjim ciljem svođenja Hrvata na nacionalnu manjinu. Kao što je ranije navedeno, Ustavni sud BiH je presudio 2000. godine da je međusobna jednakost konstitutivnih naroda “natkrovljujuće načelo” cijelog Ustava koje sva druga načela, zakoni i zakonski akti, uključujući entitetske ustave, moraju slijediti.

Ta međusobna jednakost konstitutivnih naroda je natkrovljujuće načelo Ustava BiH, ali i “duh Daytona,”to jest vodeće načelo Daytonskog sporazuma. Glede Komšića, tvorci Daytona nisu nikada zamislili da bi jedan konstitutivni narod mogao izabrati predstavnike drugog konstitutivnog naroda. Takva praksa je izvan okvira dobrog političkog ponašanja u složenoj državi. Teško je zamisliti da jedna od tri zajednice u Belgiji bira predstavnike druge zajednice. To je zato što je, kroz nekoliko ciklusa federalizacije, više mehanizama kočnica i ravnoteža institucionalizirano, da bi spriječili takve pojave i osigurali legitimno predstavljanje.

8. Hrvatska je garant Daytonskog mirovnog sporazuma i članica Europske unije, a njena Vlada ima ustavnu obvezu braniti interese Hrvata u BiH

Vlada Hrvatske je preuzela aktivnu ulogu u fokusiranju pažnje na položaj Hrvata u BiH i na kršenje Daytonskog ustava učinjeno Komšićevim izborom. G-din Mujanović sada tvrdi da Hrvatska “nije garant Daytonskog sporazuma” bez obzira na tvrdnje Hrvatske. On se također žali da se Hrvatska “miješaju unutarnje stvari suverene zemlje.”

Najprije, Hrvatska svakako jeste garant Daytonskog sporazuma. Treba samo pogledati izjave Ureda visokog predstavnika i Vijeća za implementaciju mira (“PIC”), u kojima se više puta spominjala Hrvatska kao “garant Daytonskog sporazuma“.

………………………..

Drugo, nema sumnje da je Europska unija garant Daytona, inter alia kroz ulogu EU u Upravnom odboru PIC-a (u kome su i Europska komisija i Predsjedništvo EU članovi). Kao zemlja članica EU, Hrvatska ima puno pravo izraziti svoje poglede u unutarnjim institucijama EU, uključujući Predsjedništvo, Komisiju i Europski parlament.

Treće, Članak 10 Ustava Hrvatske obvezuje državu Hrvatsku (uključujući njenu Vladu) da “dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči se osobita skrb i zaštita Republike Hrvatske”. Posljedično, Vlada Hrvatske ima ustavnu obvezu štititi prava Hrvata u BiH.

Hrvatski premijer Andrej Plenković je bio potpuno u pravu kad je primijetio da izbor Komšića krši “duh Daytona.”“Duh Daytona” je utemeljen na načelu da su svakome od tri naroda garantirana jednaka i kolektivna i individualna prava. Niti jedna grupa se ne mora bojati da će postati “manjina u vašoj zemlji kad vi možete postati manjina u našoj.” Izbor Komšića je odricanje od obećanja Daytona i poziv na povratak atmosferi kolektivnog straha koja je dovela do tragičnih posljedica u 1990-im.

Mapa 1 – Izborni rezultati za Predsjedništvo na teritoriju FBiH i DB, 2018. godina

Ova karta pokazuje koji kandidat je dobio najviše glasova u svakoj općini u FBiH i Distriktu Brčko (područje s koga se biraju Bošnjački i Hrvatski član Predsjedništva). Bećirović, Džaferović i Radončić su bili kandidati za Bošnjačkog člana, a Čović i Komšić kandidati za Hrvatskog člana.

Mapa 2 – Stanovništvo po nacionalnoj pripadnosti u FBiH i DB, rezultati popisa

 

Ova karta pokazuje koji konstitutivni narod ima apsolutnu ili relativnu većinu u svakoj općini u FBiH i u Distriktu Brčko, po rezultatima popisa 2013. godine. Na prethodnoj karti se može primijetiti da je Čović pobijedio u sve 24 općine s hrvatskom apsolutnom ili relativnom većinom, dok su u svih 14 općina u kojima je Komšić pobijedio Bošnjaci apsolutna većina. U sedam tih općina Hrvati čine manje od 3% stanovništva, a u svim općinama u kojima je Komšić pobijedio osim jedne Hrvati čine manje od 10% stanovništva.

Mapa 3 – Izborni rezultati za Hrvatskog člana Predsjedništva na teritoriju FBiH i DB, 2018. godina

Ova karta pokazuje koji kandidat za Hrvatskog člana Predsjedništva je dobio najviše glasova u svakoj općini u FBiH i Distriktu Brčko. Može se primijetiti da je Čović pobijedio u svim općinama, osim jedne, u kojima Hrvati čine 20% ili više stanovništva. Može se primijetiti i da na plavim područjima, na kojima je Čović nadmoćno pobijedio, živi 441.299 Hrvata, ili 86% od ukupnog broja Hrvata u FBiH i u Distriktu Brčko. U narančastim područjima, u kojima je Komšić pobijedio i u kojima Bošnjaci imaju većinu, živi samo 73.906 Hrvata, ili 14% od ukupnog broja Hrvata u FBiH i u Distriktu Brčko. Očigledno je, kad se pogledaju ove karte i statistički podaci, da je Komšić imao minijaturnu podršku Hrvata i da su ga izabrali Bošnjaci.

Mapa 4– Postotak glasova koje je dobio Komšić u svakoj od općina u FBiH i DB, 2018. godina

Ova karta pokazuje postotak glasova koje je dobio Komšić u svakoj od općina u FBiH i DB (Brčko) u odnosu na ukupan broj glasova. Kad se usporedi s narednom kartom, postaje jasno da su Komšića izabrali Bošnjaci, te da je imao vrlo nisku podršku hrvatskih birača.

Mapa 5 – Postotak Hrvata koji žive u svakoj od općina u FBiH i DB, 2018. godina

Ova karta pokazuje postotak Hrvata u svakoj od općina u FBiH i DB. Kad se usporedi s prethodnom kartom, postaje jasno da Komšić nije imao podršku hrvatskih birača, te da je izabran u općinama s bošnjačkom većinom.

Mapa 6 – Postotak glasova koje je dobio Čović u svakoj od općina u FBiH i DB, 2018. godina

Ova karta pokazuje postotak glasova koje je dobio Čović u svakoj od općina u FBiH i DB (Brčko) u odnosu na ukupan broj glasova. Kad se usporedi s prethodnom kartom, postaje jasno da podrška Čoviću gotovo da preslikava raspored Hrvata u FBiH i DB, te da je dobio ogromnu većinu, gotovo 80% hrvatskih glasova./HMS/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari