Pratite nas

Uvećavanje broja žrtava Jasenovca šteti hrvatskom narodu

Objavljeno

na

Hrvatski svjetski kongres (HSK), zabrinut za ugled Hrvatske u svijetu, uputio je premijeru Milanoviću pismo smatrajući da manipuliranje brojkama ubijenih u sustavu logora Jasenovac također zaslužuje osudu, kao i svi zločini koji su počinjeni.

HSK u pismu podsjeća da su povodom nedavnog obilježavanja Dana sjećanja na žrtve ustaškog zločina u koncentracijskom logoru Jasenovac i njegovom najvećem stratištu Donjoj Gradini, brojne delegacije i pojedinci položili vijence na grobnom polju “Topole” u Kozarskoj Dubici.

hsk-cwcUz preživjele logoraše vijence su položili i potomci žrtava iz Republike Srpske i Srbije, predsjednik Republike Srpske, razne delegacije kao i veleposlanici i predstavnici veleposlanstava  iz Rusije, Češke, Velike Britanije, Njemačke, SAD-a, Nizozemske, Belgije i Luksemburga itd.

“Svi zločini pa i oni najmanji zaslužuju javnu osudu ali isto tako zaslužuje osudu i manipuliranje brojem pobijenih. Tako se u izvješću o ovoj komemoraciji govori da je  prema nekim procjenama u Gradini ubijeno i zakopano više od 360.000 ljudi, pretežno Srba, a u razdoblju između 1941. i 1945. godine u sistemu koncentracijskih  logora “Jasenovac” ubijeno je oko 700.000 djece, žena i staraca.  (Ono što nije rečeno je to da su u Jasenovcu bila čak tri različita logora, jedan od 1941-1945; drugi od 1945-1948 i treći od 1948-1951, a žrtve sva tri logora ne mogu biti svrstane samo u jedan logor i jedan zločin!)”, stoji u pismu upućenom premijeru Milanoviću.

“Budući da su na toj komemoraciji nazočili veleposlanici stranih zemalja ovakva vrsta lažne i  zlonamjerne manipulacije s brojem žrtava šteti hrvatskom narodu. Vrijeme je da se tim krivotvorinama stane na kraj. Zločine koji su počinjeni ne može se i ne smije zanijekati a još manje opravdavati, ali isto tako ne može se dopustiti da ih se omalovažava kad se brojku pobijenih uveličava ad nauseum!”, upozorava HSK.

Dodaje se da “ovakva vrsta falsificiranja povijesti nije samo napad na počinitelje ovih zločina nego i na cijeli hrvatski narod”.

“Ideološki motivirane podjele koje su nekad među nama postojale nemaju mjesta u današnjoj demokratskoj Hrvatskoj. Zato i naša stajališta u obrani hrvatskog imena pred svjetskom javnošću trebaju biti u okviru zajedništva. Samo istinom i zajedničkim stajalištima promjenit ćemo sliku o nama u svijetu”, stoji u pismu premijeru koje potpisuje glavni tajnik HSK Stjepan Asić.

 

glasbrotnja.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Zoran Erceg uzvikivao ‘Tuđman, zločinac!’ pa dobio šaku u glavu!?

Objavljeno

na

Objavio

Na ceremoniji otkrivanja spomenika bivšem predsjedniku Franji Tuđmanu, kojem je prisustvovao i državni vrh, dogodio se incident.

Na raskrižju Ulice grada Vukovara i Ulice Hrvatske bratske zajednice otkriven je spomenik prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu, u organizaciji Grada Zagreba, javlja N1.

Nakon što je netko viknuo ‘Tuđman je zločinac’, došlo je do naguravanja među grupom okupljenih, a navodno je “pala” i šaka u glavu.

U zagrebačkoj policiji za N1 potvrdili su da su na ovoj svečanosti dva puta postupali zbog narušavanja javnog reda i mira i to prvi put u 15 sati, kada je prekršaj napravio muškarac rođen 1957., a koji se još nalazi na ispitivanju u policijskoj postaji.

Drugi put policija je postupila u 16 sati, kad je došlo i do fizičkog obračuna. U policiji kažu da je muškarac rođen 1959. godine trenutno u bolnici, a da u ovom slučaju još traje utvrđivanje činjenica odnosno da se tek treba rasvjetliti što se dogodilo, prenosi Tportal.

Da se radi o Zoranu Ercegu, ‘bivšem agentu KOS-a’, osobi koja se pojavljuje na braniteljskim skupovima i manifestacijama domoljubnog sadržaja doznao je Maxportal

U Zagrebu otkriven spomenik Franji Tuđmanu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

‘Bijeli put’ – Paradigma hrvatskoga jedinstva

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Iz knjige 'Bijeli put za Novi Bilu i Bosnu Srebrnu'

Hrvati srednje Bosne, a posebice Nove Bile, koncem 1993. trpjeli su pravu humanitarnu katastrofu: cijeli kraj bio je mjesecima u potpunom okruženju postrojbi Armije BiH, a tamošnja bolnica, koja se nalazila u franjevačkoj  crkvi, bila je pretrpana ranjenicima koji su počeli umirati zbog nedostatka osnovnih lijekova i medicinske opreme. Nova Bila bila je na izdisaju, a cijeloj Lašvanskoj dolini prijetila je glad, piše Večernji List

Zahvaljujući ljudima velika srca, vijesti o pogibelji koja se nadvila nad tamošnje civilno stanovništvo probile su medijsku blokadu i stigle do Zagreba. I onda je, tog 10. prosinca 1993. godine, na Dan ljudskih prava, na zagrebačkom Zapadnom kolodvoru točno u podne izdana zapovijed: “Neka konvoj krene!”

I krenuli su, na dug, neizvjestan put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu, poznat i kao Bijeli put.

Točno 25 godina kasnije, ova inspirativna, istinita priča živi u kolektivnom sjećanju, ali i u sjećanju sudionika ovog humanitarnog pothvata koji će se okupiti danas u isto vrijeme na istome mjestu.

Humanitarni konvoj “Bijeli put” s desecima šlepera krcatih lijekovima, odjećom i hranom, u pratnji medicinskog osoblja, franjevaca, novinara i tehničkog osoblja krenuo je na dug i neizvjestan put, pod vodstvom dr. Slobodana Langa i zapovjedništvom Hermana Vukušića kako bi pružio novu nadu bespomoćnim civilima u ratom zahvaćenoj središnjoj Bosni.

Konvoj se i danas, nakon 25 godina, pamti kao jedinstven herojski čin nekolicine hrabrih ljudi koji su preko prvih linija bojišnice, uz vlastite žrtve, krenuli dostavili nužnu medicinsku pomoć u Novu Bilu u kojoj je zbog ratne blokade bilo onemogućeno liječenje ranjenih i bolesnih.

– Na taj put nade, ali i velike tjeskobe i strepnje krenuli smo zbog velike ljudske potrebe i želje da pomognemo našoj braći, Hrvatima u Lašvanskoj dolini. Na put smo krenuli jer više nismo mogli  mirno promatrati njihovu ratnu i ljudsku dramu, veliku ljudsku bol i patnju – prisjeća se danas negdašnji zapovjednik konvoja Herman Vukušić stariji, otac poznatog psihijatra istoga imena, koji je također sudionik konvoja.

Naime, bolnica u Novoj Bili “pokrivala” je potrebe čak 70 tisuća žitelja u nemogućim ratnim uvjetima. Teški ranjenici smještani su po crkvenim klupama, kirurška ekipa bila je neprekidno u pogonu, na rubu snaga.

Kako će kasnije svjedočiti dr. Tihomir Perić, medicinski ravnatelj bolnice, liječnici su često bili prisiljeni raditi operacije čak i bez anestezije, a bolnica je ostala bez antibiotika, infuzijskih otopina pa i hrane. Djeca su se rađala po hodnicima, a za 50-ak novih ranjenika svakoga dana skrbilo se u uvjetima bez grijanja i struje, pa su strah i nevjerica pacijenata i liječnika prerasli u očaj. Za cijelo to vrijeme, međunarodna zajednica slijepo je i nijemo promatrala patnju Hrvata iz Srednje Bosne. No, ne i Hrvati iz Hrvatske i iseljeništva.

Kako su se u tako kratkom vremenu od osnutka udruženja “Akcija Bijeli put” pa do pokreta sa Zapadnog kolodvora, za svega 35 dana uspjeli prepuniti svi ti teretnjaci, krcati sa svim vrstama pomoći?

>> Pogledajte kako je hrabra hrvatska vojska zaustavila agresora nakon pada Vukovara

– Ključnu ulogu u upoznavanju javnosti odradila je Jadranka Kosor, tada novinarka Hrvatskog radija, za koji je svakodnevno pratila rad Akcije Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu – kaže Vukušić, pa se prisjeća fantastičnog odaziva “malih” ljudi i velikih poduzeća uoči kretanja konvoja.

– Kada je, na današnji dan prije 25 godina krenula, rijeka Bijelog puta od Zagreba postajala je sve veća. Iz Rijeke, iz Splita, iz Tomislavgrada rasla je, bujala ova rijeka ljubavi – prisjeća se bivši zapovjednik golemom odazivu Hrvata.

– Konvoj je zajedničko djelo desetak tisuća ljudi dobre volje iz svih slojeva hrvatskog društva, a poseban doprinos dala je humanitarno-karitativna  organizacija bosanskih franjevaca “Kruh sv. Ante” iz Zagreba i Splita – ističe naš sugovornik.

Nakon dva tjedna i 900 prijeđenih kilometara naposljetku, osim nužne pomoći, na Badnju večer donio i tračak svjetlosti u Lašvansku dolinu u kojoj se živjelo, borilo, rađalo, umiralo od gladi i žeđi i nedostatka lijekova.

Osim troje ranjenih, Bijeli put, na žalost, uzeo je i jednu ljudsku žrtvu. Jedan od vozača, 59-godišnji Ante Vlaić, poginuo je 22. prosinca kada su Bošnjaci napali konvoj pri povratku u Zagreb.

– Poginuo je čovjek u želji da pomogne. Nakon 20 godina još uvijek se pitam zašto je dragi Bog odabrao baš njega, o kojemu sve najbolje govore susjedi u Podsusedu, suputnika na Bijelom putu koji je na pitanje što ako pogine odgovorio da želi pomoći svom narodu i da bolje da pogine on, a ne netko mlađi. Metak je odabrao baš njega upravo zbog njegove plemenitosti, da bude simbol Bijelog puta – kaže Herman Vukušić.

I nije Ante zaboravljen: u spomen na taj tužni dan u župnoj crkvi u Novoj Bili svakog 22. prosinca slavi se sveta misa za pokojnog Antu Vlaića. Jedna ulica u Novoj Bili, ona koja vodi s magistralne ceste prema župnoj crkvi, nosi njegovo ime.

Simbol hrvatskog jedinstva

U konvoju spasa sudjelovalo 99 šlepera sa 143 članova medicinskog osoblja koja su potrebitima dostavili 1000 tona pomoći: hrane, lijekova, medicinskih aparata, odjeće,obuće, ogrjeva.

– Međutim, svi ti brojevi i statistički podaci ne mogu ispričati cjelovitu priču o Bijelom putu, jer svatko od nas u svojemu srcu i duši ima svoju intimnu priču, svoja sjećanja i svoje osjećaje, pa iako su naše priče  o Bijelom putu u detaljima možda drukčije, ono što ih povezuje jest uvjerenje kako smo poslije Bijelog puta svi mi bili drukčiji i bolji. Konvoj je okrijepio naše duše, osnažio ih vjerom i nadom da je dobro uvijek snažnije od zla, istina od laži, nada od malodušja, ljubav od mržnje – kaže Vukušić, dodajući kako je o ovom događaju napisano mnogo knjiga, no čitateljima bi svakako preporučio “Bijeli put i sivi Haag” Borislava Arapovića s autentičnim dokumentima i svjedočanstvima.

– Bijeli put u Lašvanskoj dolini doživljen je kao paradigma hrvatskog jedinstva. Značio je više, mnogo više od običnog konvoja s hranom i lijekovima. Kazivao je da Hrvati Lašvanske doline nisu zaboravljeni, ostavljeni na milost i nemilost ratnim zbivanjima, da ima netko tko misli na njih – sumira Herman Vukušić značaj Bijelog puta.

– Prema mišljenju mnogih ljudi i institucija, civilnih, političkih i vojnih, konvoj Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu, usto što je imao presudan značaj za opstojnost Hrvata u Srednjoj Bosni, također je širom otvorio vrata pomirenju hrvatskog i bošnjačkog naroda – zaključio je naš sugovornik Herman Vukušić.

Možda i najveća važnost ovog događaja, o kojem su snimani i filmovi, leži u tome što su utabanim stazama konvoja “Bijeli put” kasnije otvoreni humanitarni koridori za pomoć svim civilima u BiH bez obzira na vjeru i naciju, a u tamošnjoj bolnici koja je obnovljena 1999. novcem RH  danas se liječe i Bošnjaci i Srbi i Hrvati.

Renata Rašović /Večernji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari