Connect with us

Šport

Uvertira za skorašnju prezentaciju sjajnog projekta novog stadiona na Maksimiru

Objavljeno

on

Kao što je poznato, krajnji cilj ove naše inicijative ‘’Dinamo je Maksimir!’’ je taj da se na Maksimiru, na mjestu postojećeg, poluruševnog stadiona, ozbiljno nagriženog od zuba vremena i dodatno statički narušenog uslijed snažnog prošlogodišnjeg zagrebačkog potresa, izgradi novi, moderni, europski nogometni stadion. Stadion kakav priliči hrvatskoj metropoli i gigantu od kluba kakav je Dinamo.

Donosimo vam sada ovdje kratki povijesni prikaz o maksimirskom stadionu, od samih početaka iz 1912., kad je tadašnji nadbiskup Bauer predao u zakup zemljište u Maksimiru za nogometni teren. Dakle, povijest Maksimira je izgledala ovako kako slijedi u daljnjem tekstu.

Idejni pokretač gradnje sportskoga igrališta nadomak maksimirskog parka bio je tadašnji nadbiskup, dr. Antun Bauer, koji je izašao ususret akademskoj zajednici okupljenoj u HAŠK-u. Bauer je HAŠK-u predao u zakup zemljište u Maksimiru gdje je već 1912. niknuo nogometni teren.

Lokacija predstavlja sjajan spoj sporta i rekreacija, parka i šume, flore i faune jer tu su tri zagrebačka simbola smještena jedan do drugoga: maksimirski park, Zoološki vrt i stadion. Kao jedinstveni sklad prirode i sporta postali su dio identiteta našega grada.

Igralište je svečano otvoreno 5. svibnja 1912. Glavni događaj dana bio je nogometni okršaj HAŠK-a i mađarskog BAK-a, ali prvu je utakmicu, u ranijim poslijepodnevnim satima, ipak odigrao – Građanski. I to „sam protiv sebe“. Sučelile su se prva i druga momčad Građanskog.

U sklopu ovoga kompleksa bilo je i pet teniskih igrališta smještenih na zapadnoj strani. Na jednom je od njih odigran i prvi Davis kup meč predratne jugoslavenske reprezentacije. Bilo je to 1927. protiv Indije.

Nadbiskup Bauer bio je sklon i HAŠK-u kao i njegovu rivalu Građanskom. Bauer je u to vrijeme dobio i titulu počasnoga predsjednika kluba.
Zagrebački su akademičari, prvo kao HAŠK, a potom kao Akademičar pa Mladost, nogometne utakmice igrali u Maksimiru dok je Dinamo, kao nastavak Građanskog, nastupao na starom igralištu u Koturaškoj ulici. Plavi su se tek 1948. godine preselili na maksimirsko igralište. Svoj prvi naslov prvaka u poslijeratnoj Jugoslaviji purgeri su osvojili igrajući na terenu u Koturaškoj.
Fiskulturni odbor grada Zagreba 1948. je godine Dinamu na korištenje dodijelio nogometni teren u Maksimiru. U to doba ondje nije bilo tribina ni svlačionica jer su stara drvena tribina preseljene u Kranjčevićevu.

U siječnju 1952. godine Izvršni odbor Grada Zagreba, uz potvrdu Vlade NR Hrvatske i Narodnog odbora Zagreba, predao je cijeli kompleks u vlasništvo kluba.
Na sjednici IO Grada Zagreba 6. 10. 1951. godine doneseno je rješenje kojim se Dinamu dodjeljuje u besplatno vlasništvo nekretnine općenarodne imovine koje se nalaze u sklopu fiskulturnoga stadiona u Maksimiru. Sve buduće objekte i uređaje, izgradnju tribina, pristupnih puteva i ostalo, Dinamo je bio dužan izgrađivati sukladno urbanističkim rješenjima i propisima.
Vlada NR Hrvatske je, na temelju rješenja IO Grada Zagreba, na sjednici 13. 12. 1951. donijela rješenje kojim se odobrava besplatno ustupanje navedenih nekretnina Dinamu. Postojalo je ograničenje u kojem stoji da Dinamo te nekretnine ne može otuđiti i da je u slučaju rasformiranja ili promjene svrhe dužan te nekretnine vratiti općenarodnoj imovini te da je isto tako dužan održavati sve objekte na navedenim nekretninama.

Na temelju tog odobrenja Narodni odbor Grada Zagreba i Dinamo sklopili su 26. 1. 1952. godine ugovor kojim je klub došao u vlasništvo i posjed. Narodni odbor time je dozvolio da Dinamo te nekretnine može zemljišno-knjižno premjestiti na svoje ime i vlasništvo. Na temelju spomenutog ugovora Dinamo je upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik navedenih nekretnina.
Klub je tada na svoju inicijativu pokrenuo zahvate na obnovi igrališta: izgradio je manju betonsku tribinu na zapadu, a oko ostalih dijelova igrališta postavio nasipe za gledatelje. Gradnja stadionskoga kompleksa počela je 1953. po projektu arhitekta Vladimira Turine. Prvi su radovi podrazumijevali postavljanje atletske staze i izgradnju kompletne zapadne tribine. Sjeverna je podignuta 1955. godine, istočna 1962., dok je južna tribina dovršena 1969.

Građen etapno, stadion je dovršen 1974. godine postavljanjem nove električne rasvjete. Stari su reflektori preseljeni na stadion u Kranjčevićevoj.
Dinamova administracija se 1972. godine preselila iz svojih prostorija u Haulikovoj u tada novoizgrađene uredske prostore podno zapadne tribine.
Gradska je Skupština 1974. godine svojim sanacijskim programom odobrila izgradnju električne rasvjete na stadionu.

Izgradnja stadiona obavljena je sredstvima gradske Skupštine i učešćem Dinama, s tim da je objekt izgrađen za potrebe svih priredbi u Zagrebu koje su od općeg interesa za grad.
Veća je rekonstrukcija zaživjela uoči Univerzijade 1987. godine promjenom krova na zapadnoj tribini.

Najveći su građevinski zahvati bili 1998. godine rušenjem starog sjevera na čijem je mjestu niknuo novi blok. Dograđena je i gornja zapadna tribina. Projekt je predvidio micanje atletske staze i spuštanje travnjaka, ali radovi su naglo obustavljeni u prosincu 1999.

Dinamo je u ljeto 2011. uložio u gradsku imovinu pa je do 2013. obnovio dio stadiona: postavio nove sjedalice, sustav za automatsko navodnjavanje, svijetloplavu umjetnu travu preko nekadašnje atletske staze, izgradio moderni klupski hotel naziva „’67“ u čast slavnoj generaciji, uredio tunel i svlačionice s vrhunskim uvjetima, kapelicu Svetog Josipa, brojna pomoćna igrališta s umjetnom travom na kojima trenira preko 500 mladih nogometaša iz Dinamove škole, pomoćni teren broj 7 dobio je najviši Uefin certifikat za kvalitetu, tunel kojim igrači izlaze iz svlačionice na teren osvijetljen je plavim neonskim svjetlom, a zidovi ukrašeni fotografijama navijača i slavnih igrača iz klupske povijesti…

Travnjak je zasađen još 1951. i trajao je punih 58 godina, sve do 2009. i dvostrukoga koncerta grupe U2. Podloga nije izdržala dva uzastopna koncerta na punom stadionu, dan za danom, pa je uslijedila promjena travnjaka, a pritom ugrađeno i grijanje terena. Od ljeta 2018. na terenu je nova, hibridna podloga, kombinacija 70-postotne prirodne i 30-postotne umjetne trave.
U ratno doba, kad su sve misli bile usmjerene ka obrani Domovine i kad su sportske aktivnosti bile u drugom planu, i sam je klub zapao u ozbiljne egzistencijalne probleme. Kako nije imao mogućnost održavanja stadiona, cijeli je sportski kompleks 1992. godine predan u vlasništvo grada Zagreba.

A gdje smo danas? Danas, 2021. godine, više od 100 godina nakon nadbiskupa Bauera i nogometnog terena na Maksimiru, pred nama su sad veliki izazovi i ciljevi – svim legitimnim, legalno dozvoljenim sredstvima postići da u sljedeće tri godine na Maksimiru dobijemo novi, predivni, moderni europski stadion. Zajedno stvaramo povijest. Stvorimo zajedno i lijepu budućnost, za generacije koje dolaze. Jer – pitanje stadiona nije nikakav luksuz, nego civilizacijsko pitanje.
Jer – Dinamo je Maksimir!

Tomislav Zbožinek

Podijeli članak s prijateljima

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari