Pratite nas

Kolumne

Uvijek najviše, najustrajnije i najzloćudnije mrze oni koji se na sav glas deru da ne mrze

Objavljeno

na

Htjedoh napisati ozbiljnu političku analizu, ali stvar je krenula u neželjenom smjeru. Pogađate, naravno, da su prve dvije rečenice i naslov napisani naknadno.

Čitam na portalu Jutarnjeg lista kako je Rade Šerbedžija srpskom Blicu dao intervju u kojemu je objasnio je li bio pijan da nije mogao stajati na nogama kada je negdje u Kaliforniji presrela američka policija. Uz ostalo pitaju Radu je li on boem, a Rade skromno odgovara da nije. ”Nikada to nisam ni bio, samo ne volim previše sve te službene stvari…” Tako skromni Rade, boem s Brijuna. Na Zapadnom Balkanu sve je izokrenuto, pa se tako i čovjek kojega vojska jedne navodno slobodne i suverene zemlje uslužno zajedno sa svom njegovom svitom u sred turističke sezone vozi na Brijune proglašava boemom. I taj se provod i to vozikanje onda podvodi pod troškove za kulturu. Lijepo ti je na Balkanu boem biti.

Skoro svakodnevno ovdašnji mediji nariču nad tužnom sudbinom Hrvatske koja je zapala u posvemašnje desničarenje, potonula u srednji vijek, Hrvatske u kojoj Željka Markić i Ladislav Ilčić samo što nisu zabranili pobačaj i masturbaciju pride, Hrvatske kojom hara Thompson i koja mrzi Srbe, pedere, lezbe, imigrante itd. Neupućen čovjek bi pomislio da se u Hrvatskoj sve što je imalo ljevlje od desnog centra zabranjuje i progoni. Međutim, nije tako. Zabranjuje se, recimo, Thompson u Puli. Zabranjuje se predavanje Julienne Bušić u Prirodoslovnoj školi Vladimira Preloga. Zabranjuju se oni koji su se za Hrvatsku borili, a zabranjuju ih oni koji se s nastankom samostalne Hrvatske nikada nisu pomirili.

Apsurdno je da jedan nebitni novinarčić s Pavićeva portala jednim skandaloznim tekstićem isposluje zabranu predavanja Julienne Bušić u školskoj knjižnici spomenute zagrebačke škole. Upravo je suludo da nepodobna za obraćanje srednjoškolcima bude proglašena žena koja je bila visoka državna službenica u vrijeme stvaranja i oslobađanja hrvatske države, višestruko odlikovana visokim državnim odličjima, nagrađivana književnica i svojevrsna heroina novije hrvatske povijesti! U bilo kojoj drugoj državi na svijetu, koja se tako teško izborila za slobodu kao Hrvatske, kada bi imali takvu osobu, doslovce bi je na rukama nosili od škole do škole da predaje djeci o ljubavi za domovinu i borbi za ideale. Da smo onakvi kakvi bismo trebali biti, Julienne Bušić bi zbog svoje žrtve za Hrvatsku već bila svojevrsna legenda, neupitni uzor oko kojega se cijela nacija slaže.

Ali nismo. U nas je sve nekako izokrenuto, uvrnuto. Glavnostrujaši glume da su alternativci, progonitelji ljuto ciče da ih se progoni, ateisti katolicima tumače katekizam. Tako je svojedobno osnovan sada već pomalo zaboravljeni FAK (Festival alternativne književnosti), sastavljen mahom od likova koji su u rukama držali manje-više sve poluge ”književničke moći” i priključke na državne jasle. Ili, recimo, Žarko Puhovski, Dag Strpić, Damir Grubiša i slični rado su se predstavljali kao nekakvi ”šezdesetosmaši”, buntovnici, a zapravo su cijeli život vjerno, gotovo činovnički, služili Partiji. Ne pripuštajući u svoj život i akademske karijere ni dašak nesigurnosti, buntovništva ili avanture. Istinski revolucionari su ljudi kao Zvonko i Julienne Bušić, a ne tipovi poput Žarka, Damira i Daga. Osim ako nije buntovništvo svjedočiti u prilog optužbe u politički montiranim procesima.

I taj govor mržnje. Uvijek najviše, najustrajnije i najzloćudnije mrze oni koji se na sav glas deru da ne mrze. Oni tim jednim uzvikom da ne mrze uzurpiraju poziciju moralnog arbitra pa onda, navukavši tako oklop bezgrješnosti na sebe , raspale po svima koji nisu u njihovu jatu. I sve što počine ili izreknu u tom pravedničkom žaru ultimativno se ima tretirati kao izraz krajnje ljubavi i dobrote. Bilo da udare staricu šakom u glavu kao što je to učinio beskompromisni humanist Neven Kovačić udarivši dr. Ružicu Ćavar ili upute dubokim ljudskim suosjećanjem i ljubavlju prožeti prijekor braniteljima kao što je to učinio neprispodobivi humanist Nenad Horvat koji je na svom FB profilu sliku branitelja u invalidskim kolicima popratio komentarom ”domoljublje na četiri kotača… s pogonom na klerofašizam”. Nemrzitelj je, naravno, i Ivica Puljak koji bi se rado riješio ” jednom zauvijek likova tipa Bože, Nina, Šole i sličnih tipova iz polusvijeta.”

Za kraj jedna usporedba. Španjolski komičar Daniel Mateo završio je na sudu u Madridu zbog vrijeđanja nacionalnog simbola i izazivanja mržnje. Naime, u sklopu jednog skeča obrisao je nos španjolskom zastavom. U Hrvatskoj su hrvatsku zastavu derali, rezali, izvlačili iz vagine i što sve ne… Pa nikomu ništa. Eh, te ”ustaše”, neki miran i trpeljiv svijet…

Damir Pešorda/Hrsvijet

Komičaru prijeti četiri godine zatvora jer je obrisao nos zastavom

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Politička odluka

Objavljeno

na

Objavio

Opasan politički voluntarizam

Glasovima 105 zastupnika u Hrvatskom saboru donesena je u petak 15. veljače politička odluka kojom se odbija raspisati referendume na zahtjev građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj« i svih onih više od 400 tisuča birača koji su ih potpisali, te je tako još jednom u Hrvatskoj očitovana prevlast politike ne samo nad više nego reprezentativnim dijelom političkoga naroda, nego i nad zdravim razumom.

Političke odluke koje se suprotstavljaju volji tako velikoga dijela biračkoga tijela uvijek su vrlo kratkovidne te vrlo rijetko mogu ostati bez ozbiljnih posljedica za one koji ih donose.

Također, političke odluke koje se suprotstavljaju zdravu razumu opasan su politički voluntarizam koji je uvijek oblik političkoga nasilja, za koje vrijedi narodna poslovica: Svaka sila za vremena.

Takvom odlukom 105 zastupnika s lijevoga i desnoga političkoga centra još je jednom blokiralo zaokret u hrvatskoj državnoj politici, tj. zaokret u upravljanju državom, premda gotovo svi u Hrvatskoj znaju da dosadašnje usmjerenje ne samo da ne daje dobre rezultate, nego upravo priječi stvarni boljitak, bez obzira na to kojega bila predznaka koalicija na vlasti.

Bez obzira na to što političari samo-reklamerski isticali, gotovo svima u Hrvatskoj veoma je jasno da bi zemlja s takvim resursima i komparativnim prednostima, kad bi bila bolje vođena, nakon dva i pol desetljeća života – evala, a sada umjesto da cvjeta zapravo tek grca.

Najbolji pokazatelj neprimjerena, neodgovorna i nemušta upravljanja Hrvatskom jest činjenica da baš ni jedno jedino područje društvenoga života na državnoj razini još uvijek nije postavljeno na stvarno zdrave, reklo bi se danas održive temelje niti je bez prikrivenih ili očitih interesa pojedinih skupina usmjereno općemu dobru odnosno općemu boljitku.

Neformalna velika koalicija

Naime, sadašnje stanje, koje se može opravdano smatrati više ili manje kaotičnim, upravo je idealno za pojedine interesne skupine kojima je njihov povlašteni položaj važniji od svake ideološko političke matrice.

Upravo političko odbijanje referendumskih inicijativa još je jednom očitovalo ne samo postojanje, nego i djelovanje tzv. neformalne velike koalicije i skrivenih tutora koji njome upravljaju.

Tu činjenicu više ne mogu previdjeti ni prosječni hrvatski birači, a ni oni koji su, često, u silnoj potrebi za boljitkom, do sada romantičarski gledali na pojedine političke stranke više ne će moći upadati u takvu zabludu.

Više je nego opasno kad politika zlorabi bilo koji pravni okvir, a u Hrvatskoj je to i danas višestruko opasno jer u njoj još uvijek žive manire upravljanja iz komunističkoga totalitarnoga sustava u kojem je pravni okvir bio tek privid kad se gledalo s pozicija vlasti, a tvrdi zid odnosno batina za sve pripadnike drugorazrednoga dijela društva.

Pravni okvir za iniciranje i raspisivanje referenduma na poticaj građanskih inicijativa – koliko god načelno bio s jedne strane sramotno restriktivan i jedva dostižan, a s druge strane nedorečen s ugrađenim »rupama u zakonu« za veči prostor manipulacije vlasti – u konkretnom slučaju građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj«, više nego grubo kršen je i izigravan.

Strah vladajućih elita

Prosječni hrvatski građanin nema ama baš ni jednoga jedinoga opravdanoga razloga da bi vjerovao političarima u pošteno prebrojavanje i poštenu, tj. nepristranu provjeru prikupljenih potpisa hrvatskih birača koji su se dobrovoljno i spontano uputili do štandova na kojima su potpisi bili prikupljani, tim više što vlasti nisu dopustile stvarni uvid u tobože nevaljale potpise.

Tzv. službena državna politika (zapravo mentorirana velikokoalicijska politika) i većina medija koji su u službi istih skrivenih ideoloških i političkih tutora usprotivili su se tim referendumima od same najave građanskih inicijativa o prikupljanju potpisa za njihovo raspisivanje, a bilo je mjesta u kojima su vlasti zabranile i onemogućile prikupljanje potpisa. Nitko nikada nije pozvan na odgovornost za to premda je to bilo očito kršenje ljudskih, političkih, ustavnih i zakonskih prava.

To početno jasno političko stajalište sada je u Hrvatskom saboru dobilo i službenu potvrdu i zato je to isključivo politička, voluntaristička i nasilna odluka koja nema veze s hrvatskom stvarnošću u političkom narodu ni s istinom o javno očitovanim mišljenjima svih birača koji su dali svoje potpise, pa bili i – kako se sada sve to izruguje – »nečitki«.

Takvo političko, a može se reći i politikantsko, odlučivanje istodobno očituje strah tzv. vladajućih elita i od referenduma i od probuđenih građana, ali i neizbježnu najavu da takav režim u Hrvatskoj mora ići svomu kraju, a to je i nova najava boljih vremena.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Ljubav začinjena perverzijom

Objavljeno

na

Objavio

Ljubav je vrlo složena kategorija koja uključuje nježnost, diskreciju, poštovanje, suosjećajnost pa i kajanje.

U poželjnoj ljubavi i prijateljstvu između dvaju susjednih država uglavnom nema ništa od toga. Ima ponajviše perverzije.

Tako su se nekako zadnjih dana i mjeseci intenzivirali i nanizali slučajevi sadomazohističkih odnosa između Hrvatske i Srbije, koji izazivaju osjećaje bijesa i poniženja, a nikako neke plemenitije emocije.

Evo, baš na Velentinovo, 14. veljače u državnom Muzeju „Mimara“ održana je prigodna svečanost u čast Dana državnosti i Dana vojske Republike Srbije.

Na skupu su, osim organizatorice i ambasadorice Mire Nikolić i Milorada Pupovca bili i predstavnici predsjednice i Vlade RH, a sponzorirao ga je Grad Zagreb i Atlantic grupa, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Hajde de dan državnosti, ali uveličati obilježavanje dana vojske države koja je ne baš tako davno napala zemlju i ostavila krvave tragove iza sebe, države koja je našega ministra obrane proglasila personom non grata, države čiji ministar vanjskih poslova neki dan ponavlja staru tezu o srpskoj vojsci koja je Dalmaciji donijela slobodu, to doista spada u političku perverziju.

Vrijedi apostrofirati ulogu Milana Bandića kao domaćina i sponzora, čime je on zaokružio svoju trilogiju koju je započeo pobratimstvom s glavnim Arkanovim jatakom, nastavio dodjelom Medalje Grada ministru vanjskih poslova bivše države u vrijeme kad je ta država razarala Vukovar da bi sada evo sve zaokružio predstavom u Mimari.

Posebno je zanimljivo kako o ovoj seansi nije bilo ni službenih priopćenja, osim priopćenja srbijanske ambasade, ni medijskih izvješća. Valjda zbog srama.

Ima toga još. Podsjetimo, na domjenku prije pravoslavnog Božića, kad je ono baš Bandić pronašao novčić sreće u razlomljenom hljebu, mitropolitu Porfiriju, koji je tako zanosno pjevao pjesmama o Draži i Momčilu, poklonio se cijeli državni vrh.

Vlada i nadalje plaća vlastite klevetnike u formi jedne tiskovine koja ne propušta priliku nazivati i tu vladu i državu ustaškima, a u skladu s tom navikom u posljednjem broju voditelja HDZ-ova odjela za medije naziva ustaškim revizionistom i ratnim huškačem.

Pretrgali su se svi na vrhu osuditi huliganski napad na vaterpoliste CZ, mada bi jednako prošli i igrači Dinama da su se pojavili na Rivi, ali nije baš bilo reakcija kad je razbijena spomen-ploča braniteljima ponad Dubrovnika, ili kad je jajima poliven Tuđmanov spomenik.

Nakon svega i izjava Mate Radeljića kako je bivša šefica zabranila spominjati velikosrpsku agresiju djeluje vjerodostojnije. Ne znam otkuda sve ovo dolazi, ali sam siguran da nikamo ne vodi, pogotovu ne prema ljubavi, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari