Pratite nas

Kolumne

Uvijek najviše, najustrajnije i najzloćudnije mrze oni koji se na sav glas deru da ne mrze

Objavljeno

na

Htjedoh napisati ozbiljnu političku analizu, ali stvar je krenula u neželjenom smjeru. Pogađate, naravno, da su prve dvije rečenice i naslov napisani naknadno.

Čitam na portalu Jutarnjeg lista kako je Rade Šerbedžija srpskom Blicu dao intervju u kojemu je objasnio je li bio pijan da nije mogao stajati na nogama kada je negdje u Kaliforniji presrela američka policija. Uz ostalo pitaju Radu je li on boem, a Rade skromno odgovara da nije. ”Nikada to nisam ni bio, samo ne volim previše sve te službene stvari…” Tako skromni Rade, boem s Brijuna. Na Zapadnom Balkanu sve je izokrenuto, pa se tako i čovjek kojega vojska jedne navodno slobodne i suverene zemlje uslužno zajedno sa svom njegovom svitom u sred turističke sezone vozi na Brijune proglašava boemom. I taj se provod i to vozikanje onda podvodi pod troškove za kulturu. Lijepo ti je na Balkanu boem biti.

Skoro svakodnevno ovdašnji mediji nariču nad tužnom sudbinom Hrvatske koja je zapala u posvemašnje desničarenje, potonula u srednji vijek, Hrvatske u kojoj Željka Markić i Ladislav Ilčić samo što nisu zabranili pobačaj i masturbaciju pride, Hrvatske kojom hara Thompson i koja mrzi Srbe, pedere, lezbe, imigrante itd. Neupućen čovjek bi pomislio da se u Hrvatskoj sve što je imalo ljevlje od desnog centra zabranjuje i progoni. Međutim, nije tako. Zabranjuje se, recimo, Thompson u Puli. Zabranjuje se predavanje Julienne Bušić u Prirodoslovnoj školi Vladimira Preloga. Zabranjuju se oni koji su se za Hrvatsku borili, a zabranjuju ih oni koji se s nastankom samostalne Hrvatske nikada nisu pomirili.

Apsurdno je da jedan nebitni novinarčić s Pavićeva portala jednim skandaloznim tekstićem isposluje zabranu predavanja Julienne Bušić u školskoj knjižnici spomenute zagrebačke škole. Upravo je suludo da nepodobna za obraćanje srednjoškolcima bude proglašena žena koja je bila visoka državna službenica u vrijeme stvaranja i oslobađanja hrvatske države, višestruko odlikovana visokim državnim odličjima, nagrađivana književnica i svojevrsna heroina novije hrvatske povijesti! U bilo kojoj drugoj državi na svijetu, koja se tako teško izborila za slobodu kao Hrvatske, kada bi imali takvu osobu, doslovce bi je na rukama nosili od škole do škole da predaje djeci o ljubavi za domovinu i borbi za ideale. Da smo onakvi kakvi bismo trebali biti, Julienne Bušić bi zbog svoje žrtve za Hrvatsku već bila svojevrsna legenda, neupitni uzor oko kojega se cijela nacija slaže.

Ali nismo. U nas je sve nekako izokrenuto, uvrnuto. Glavnostrujaši glume da su alternativci, progonitelji ljuto ciče da ih se progoni, ateisti katolicima tumače katekizam. Tako je svojedobno osnovan sada već pomalo zaboravljeni FAK (Festival alternativne književnosti), sastavljen mahom od likova koji su u rukama držali manje-više sve poluge ”književničke moći” i priključke na državne jasle. Ili, recimo, Žarko Puhovski, Dag Strpić, Damir Grubiša i slični rado su se predstavljali kao nekakvi ”šezdesetosmaši”, buntovnici, a zapravo su cijeli život vjerno, gotovo činovnički, služili Partiji. Ne pripuštajući u svoj život i akademske karijere ni dašak nesigurnosti, buntovništva ili avanture. Istinski revolucionari su ljudi kao Zvonko i Julienne Bušić, a ne tipovi poput Žarka, Damira i Daga. Osim ako nije buntovništvo svjedočiti u prilog optužbe u politički montiranim procesima.

I taj govor mržnje. Uvijek najviše, najustrajnije i najzloćudnije mrze oni koji se na sav glas deru da ne mrze. Oni tim jednim uzvikom da ne mrze uzurpiraju poziciju moralnog arbitra pa onda, navukavši tako oklop bezgrješnosti na sebe , raspale po svima koji nisu u njihovu jatu. I sve što počine ili izreknu u tom pravedničkom žaru ultimativno se ima tretirati kao izraz krajnje ljubavi i dobrote. Bilo da udare staricu šakom u glavu kao što je to učinio beskompromisni humanist Neven Kovačić udarivši dr. Ružicu Ćavar ili upute dubokim ljudskim suosjećanjem i ljubavlju prožeti prijekor braniteljima kao što je to učinio neprispodobivi humanist Nenad Horvat koji je na svom FB profilu sliku branitelja u invalidskim kolicima popratio komentarom ”domoljublje na četiri kotača… s pogonom na klerofašizam”. Nemrzitelj je, naravno, i Ivica Puljak koji bi se rado riješio ” jednom zauvijek likova tipa Bože, Nina, Šole i sličnih tipova iz polusvijeta.”

Za kraj jedna usporedba. Španjolski komičar Daniel Mateo završio je na sudu u Madridu zbog vrijeđanja nacionalnog simbola i izazivanja mržnje. Naime, u sklopu jednog skeča obrisao je nos španjolskom zastavom. U Hrvatskoj su hrvatsku zastavu derali, rezali, izvlačili iz vagine i što sve ne… Pa nikomu ništa. Eh, te ”ustaše”, neki miran i trpeljiv svijet…

Damir Pešorda/Hrsvijet

Komičaru prijeti četiri godine zatvora jer je obrisao nos zastavom

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Hrvatska bez blagdana neovisnosti?

Objavljeno

na

Objavio

Vlada Republike Hrvatske uputila je sa svoje sjednice u četvrtak 10.listopada na javnu raspravu prijedlog promjene Zakona o državnim blagdanima, spomendanima i neradnim danima, a budući da je slavljenje državnih blagdana i održavanje spomendana i neradnih dana relevantna tematika koja se tiče cjelokupnoga hrvatskoga društva, dobro je o tome, makar djelomično, progovoriti i s etičkoga stajališta, odnosno sa stajališta općega dobra.

Logično je da pitanje državnih blagdana, spomendana i neradnih dana bude regulirano zakonom, i to tako da ti, nazovimo ih, posebni dani budu odraz stvarnosti hrvatskoga društva i da odražavaju što je moguće bolje stvarne vrjednote koje postoje i žive u hrvatskom narodu i u hrvatskom društvu. Logično je također da je došlo do preispitivanja dosadašnjega definiranja tih posebnih dana pa ne bi trebalo žuriti ni s kakvim nedomišljenim rješenjima. Politika je u trajnoj napasti da samo ona odlučuje o pojedinim rješenjima, vodeći ponajprije računa o partikularnim stranačkim ili koalicijskim interesima, a reguliranje tih posebnih dana trebalo bi biti plod društvenoga konsenzusa što je moguće širih krugova hrvatskoga društva. Jasno je da će vladajuća politika donijeti konačnu odluku, no nije svejedno poštuje li ili ne poštuje ta odluka vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva. Bude li se stvarno željelo poštovati i uvažavati vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva, ne će se moći odluka donijeti bez dubokoga proučavanja i promišljanja hrvatske stvarnosti kakva ona jest u kontekstu objektivne povijesti i aktualnoga povijesnoga trenutka, a ne kakvom je vidi politika, posebno ne stranačka, ili kakvom je ocrtavaju mediji.

Dobronamjeran, ali parcijalan pristup

Prema onome što je na sjednici Vlade rekao predsjednik Vlade u predloženim promjenama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, nama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, bile neradni dani u Hrvatskoj. Mnogo je političkoga i medijskoga djelovanja utrošeno da se hrvatskomu društvu i mnogim obiteljima uvelike otme slobodna, neradna nedjelja, a danas je jasno da su svi argumenti za to bili isforsirani i ideološki obojeni, jer i danas u više zemalja Europske unije nedjelja je načelno neradni dan i za one djelatnosti koje u Hrvatskoj narušavaju nedjeljni odmor i mogućnost okupljanja i druženja obitelji.

Prema prijedlogu iznesenu na sjednici Vlade među posebnim danima nema mjesta za sjećanje na žrtve komunističkoga totalitarizma, a činjenica je da se pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora svake godine održava spomen na te žrtve u Bleiburgu, kao i spomeni na drugim brojnim stratištima žrtava komunizma širom Hrvatske i Slovenije. Koliko god bilo povike zbog tobožnjega povijesnoga revizionizma, činjenica je da postoji oko tisuću stratišta žrtava komunističkoga režima, da su žrtve komunizma hrvatska stvarnost i da su te žrtve pripadale obiteljima koje i danas žive u ovom društvu i u ovoj državi. Kad se govori o žrtvama komunizma, ne radi se ni o kakvoj rehabilitaciji totalitarističkih fašističkih i nacističkih režima, nego o žrtvama koje su hrvatska stvarnost, koje su likvidirane bez ikakve mogučnosti obrane, o ljudima kojima je pogaženo osnovno ljudsko dostojanstvo, svako ljudsko pravo, ne samo kad su bili likvidirani, nego i kad se o njihovoj pogibiji moralo šutjeti.

Neovisnost

Prema izloženom prijedlogu ubuduće u Hrvatskoj Dan neovisnosti ne bi više bio državni blagdan, nego tek samo spomendan i radni dan, što je sa stajališta općega dobra premalo. Naime, samostalna, neovisna Hrvatska ideal je njegovan devet stoljeća, štoviše za taj ideal mnogi su hrvatski sinovi i kćeri prolili svoju krv i žrtvovali svoje živote, osobito u presudnom Domovinskom ratu, pa Hrvatska, ako imalo drži do sebe kao samostalne i neovisne države, i svoga dostojanstva, ne bi smjela biti bez blagdana neovisnosti. Prema iznesenom prijedlogu Dan antifašističke borbe ostao bi državni blagdan, a to bi, ako ne bi bilo državnoga blagdana neovisnosti, bio paradoks jer bi blagdan koji je vezan za Jugoslaviju, budući da je ustanak doveo do obnove Jugoslavije i uspostave komunističkoga režima, bio sada u Hrvatskoj po svojoj kvalifikaciji jači od oba predložena spomendana (25. lipnja i 8. listopada) koji su povijesni za osamostaljenje Hrvatske.

Naime, hrvatska je državnost živjela i kad nije bilo samostalne Hrvatske, a neovisnost je apsolutna kategorija Republike Hrvatske te je nužno njegovati svijest o njoj i slaviti je kao povijesno postignuće, tim više što i danas ima onih i u Hrvatskoj i izvan Hrvatske koji osporavaju hrvatsku samostalnost. Kad bi hrvatska politika imala dovoljno snažnu svijest o važnosti neovisnosti Hrvatske, ne bi li se trebala ipak odreći projugoslavenskoga blagdana antifašističke borbe i na rang neradnoga spomendana podići spomen na sve žrtve svih totalitarnih režima?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Trump izdao sve one koji su željni novih ratova

Objavljeno

na

Objavio

Foto: AP

Na ovom našem lijepom svijetu postoje razne vrste ljudi. Vezano za temu o kojoj danas želim pisati, rekao bih kako postoje ljudi i neljudi. Za razliku od neljudi željnih krvi, koji se raduju novim ratovima i sukobima, ljudi su oni kojima je dosta sukoba, ne žele sudjelovati u ratovima i uvijek su za mir.

Ovih dana gledamo kako se, nakon sedam godina ratovanja, opet zakuhalo u Siriji. Tamo je rat započeo nakon što su demonstracije protiv Asadovog režima prerasle u krvave plemenske obračune. Ispostavilo se kako je od svega toga najviše koristi imala Islamska država. Svijet je bio u strahu od njihova terora, jer su iz propagandnih razloga svoje borce samoubojice slali širom svijeta.

Kada je pod vodstvom Nobelovog laureata SAD ušao u taj rat, za saveznika u borbi protiv Islamske države su odabrali razne džihadiste povezane s Al-Kaidom, koji su proglašeni “prodemokratskim” i “oporbenim” snagama. Na kraju je od svega toga najviše koristi imao Isil, čiji se kalifat iz Iraka proširio na trećinu Sirije.

Za to vrijeme postojao je kandidat za predsjednika koji je u svojoj predizbornoj kampanji i govorio kako je greška bila uopće ulaziti u taj rat. No, kako je potez već odigran, obećao je da će kao predsjednik u godinu dana uništiti Isil, a nakon toga povući vojsku iz Sirije. Tada su ga svi ismijavali i govorili kako je to nemoguće. A onda, kada je pobijedio na izborima, krenuo je u realizaciju obećanja. Uradio je to zaokretom prema Kurdima.

Podrška Kurdima pogoršala je odnose SAD-a s Turskom, pa se postavilo pitanje kako braniti saveznika u Siriji ulazeći u sukob s NATO saveznikom? No, nije samo Turska bila problem, već su se i ostali akteri u Siriji ujedinjavali protiv SAD, pa smo imali neprirodnu situaciju u kojoj su Amerikanci izgovor za suradnju Turske s Rusijom i Iranom.

Kako bi riješio taj problem, Trump odlučuje dovesti Turke i Kurde za pregovarački stol. Turci su te pregovore negirali, ali su od Kurda tražili kontrolu nad pojasom od 32 km u dubinu sirijskog teritorija.

Erdoğanova ideja je bila u tom pojasu naseliti 3 milijuna sirijskih izbjeglica koji se sada nalaze u Turskoj, kako bi poslužili kao tampon zona između turskih i sirijskih Kurda. Kurdi su, pak, znajući za jadac, nudili samo slabo naseljen pogranični koridor od 5 km, pa su pregovori propali. Kako su i jedni i drugi ostali ukopani na svojim pozicijama, Trump shvaća kako nema smisla da on glumi tampon zonu u tom “stoljetnom ratu” i 7. listopada donosi odluku o povlačenju kopnenih snaga iz Sirije. Jedne je obučio i naoružao, a drugima poslao poruku kako će svaku eskalaciju kazniti snažnim ekonomskim sankcijama.

Erdogan je sve to izignorirao, pa mu Trump istoga dana šalje pismo i poziva nazad za stol, poručujućI mu da će “povijest na njega gledati kao na vraga” – “Ne glumi frajera. Ne budi glup.” Međutim, Erdoğanu rat nije potreban samo zbog Kurda i koridora, već i zbog smirivanja političke situacije kod kuće. Nedavno je izgubio podršku u svim velikim gradovima, a i nekadašnji saveznik Ahmet Davutoğlu osniva stranku i kreće na njega. Uspješna vojna ekspedicija u Siriji, mislio je, otklonila bi te probleme.

Erdoğan zna kako nema puno vremena, jer će nastali vakuum brzo popuniti druge sile. Kurdi u strahu od uništenja za pomoć se obraćaju Asadu. Ispada kako su čistke nakon neuspjelog puča ostavile svoj danak, pa je turska vojska zaglavila u borbama po selima, ne zauzimajući niti jednu stratešku točku. Ubrzo kreće kontraofenziva Kurda i Asadovih snaga. U takvoj situaciji Erdogan nema izbora, nakon ruskog zatvaranja zračnog prostora akcija je podbacila te zbog lošeg stanja na terenu i pod prijetnjom sankcija ne preostaje mu ništa drugo nego da smrknuta lica pred američkim potpredsjednikom Penceom oglasi petodnevno primirje.

Tako je Trump, odbivši voditi tuđe ratove, prestao biti izgovor za suradnju Turske i Rusije, postavio stvar u realne okvire i stvorio šansu za mirno rješenje. Ali, dok Trump daje šansu miru, dotle ga “djeca cvijeća” iz oporbe, zajedno s republikanskim jastrebovima, optužuju za “izdaju” i “nedostatak strategije”. Zanimljiva je situacija u kojoj je Obama poslao trupe u Siriju bez odobrenja Kongresa, a sada kada Trump želi povlačenje kopnenih snaga, oni ga u tome žele spriječiti pod izlikom kako Trump nije tražio odobrenje Kongresa za taj potez.

Ispada kako je Trump kriv samo zato što ne želi ratovati i, kako je izjavio, “raditi najtežu stvar na svijetu – javljati roditeljima o poginuloj djeci”. Stoga svojim ratobornim kritičarima poručuje kako bi “na Bliskom istoku ostali još 1000 godina”. A stoljećima zaraćena plemena polako nadolaze i shvaćaju, kako “sila Boga ne moli, a Bog silu ne voli”.

Borislav Ristić/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari