Pratite nas

Kolumne

UVOD U PREDSJEDNIČKE IZBORE U HRVATSKOJ

Objavljeno

na

Kampanja za predsjedničke izbore u Hrvatskoj, koji trebaju biti održani 28.12., ulazi u završnicu

[dropcap color=”#636363″ font=”0″]U[/dropcap]vod u tu izbornu priču za čitatelje iz BiH morao bih krenuti od osnovnog pitanja – koliko su ti izbori uopće važni i zbog čega? Specifičnost Hrvatske u odnosu na većinu zemalja koje imaju sličan, parlamentarni sustav s vrlo ograničenim ovlastima predsjednika, je da se u njoj predsjednika bira izravno na izborima, a ne u parlamentu, kako je u takvim sustavima uobičajeno. Tijekom devedesetih, kada je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman nadmoćno dobio dvoje izbore već u prvom krugu, Hrvatska je imala polupredsjednički sustav. Uzevši u obzir da je predsjednik Tuđman bio i predsjednik HDZ-a, stranke koja je u Saboru imala čvrstu većinu, te da je u njoj imao neupitan autoritet, Hrvatska je de facto funkcionirala kao zemlja s predsjedničkim sustavom, u kojoj su se sve važne odluke donosile u uredu predsjednika. Nakon Tuđmanove smrti koncem 1999. i izbora na kojima je došlo do promjene vlasti, predsjedničke ovlasti su drastično smanjene i od tada, od bitnih funkcija, obuhvaćaju samo sukreiranje vanjske politike, djelomičan utjecaj na rad tajnih službi te zapovijedanje vojskom. Iako su sljedeći predsjednici imali neusporedivo manje ovlasti i jednako toliko manje stvarnog posla, zadržali su golemi ured, štoviše, troškovi predsjedničkog ureda danas su veći nego u Tuđmanovo vrijeme. Unatoč dobro obrazloženim prijedlozima da predsjednik bude biran u Saboru, a ne na izborima, izravni predsjednički izbori se i dalje održavaju, što ne mora biti loše kao svojevrsni test raspoloženja javnosti između dvaju parlamentarnih izbora na kojima se stvarno odlučuje tko će upravljati zemljom.

nino-raspudicNakon ulaska Hrvatske u NATO i EU, predsjedničke ovlasti koje se odnose na sukreiranje vanjske politike i zapovijedanje vojskom dodatno su izgubile na važnosti, budući da se zemlja nalazi u euroatlanskim okvirima u kojima su te smjernice dobrim dijelom već zadane. Predsjedniku tako u rukama ostaju još ingerencije nad službama i golemi ured s puno savjetnika i malo stvarnog posla, što se može iskoristiti za kapilarni utjecaj i lobiranje, te stvaranje paralelne moći mimo ovlasti, kao u slučaju predsjednika Josipovića, koji je tijekom mandata ostvario golemi utjecaj u medijima pa i u političkim krugovima izvan matične stranke i koalicije.

Iako su predsjednički izbori realno manje važni od pozornosti koja im se pridaje, u kriznim trenucima funkcija predsjednika dobiva na težini. U današnjoj Hrvatskoj to više nije opasnost ratnog stanja, već ekonomska kriza koja traje već punih šest godina (punih pet godina Josipovićevog mandata plus godinu ranije) i kojoj se nazire kraj. Ulazak u EU prije skoro godinu i pol nije donio nikakvu novu ekonomsku i društvenu dinamiku pa društvom vlada do sada neviđen opći osjećaj razočaranosti i beznadnosti. Uz to, zaoštravaju se ideološki konflikti pa u takvoj eksplozivnoj situaciji figura predsjednika kao figure koja jamči stabilnost sustava dobiva na simboličnom značenju. On može predlagati tematske sjednice Vlade i otvarati javno neka pitanja koja su do sada uglavnom prešućivana.

Velika razlika u odnosu na prošle izbore je znatno manji broj kandidata. Za kandidaturu na predsjedničkim izborima potrebno je prikupiti 10.000 glasova. Na prošlim izborima bilo je 12 kandidata, na ovim samo četvero.

Puno prije raspisivanja izbora, i prije nego se znalo tko će se sve kandidirati, dominantni mediji su već dobrim dijelom izrežirali utrku svodeći je na sraz dvije osobe, SDP-ovog kandidata Ive Josipovića i HDZ-ove kandidatkinje Kolinde Grabar-Kitarović. Svima ostalima se tako apriori nametala stigma autsajdera, koji ulaze u igru samo da bi jednome od dvoje “velikih” kandidata odlomili dio glasova, naravno u korist onog drugog. Možda je dijelom i to, uz opću rezigniranost, razlog malog broja kandidatura.

Do sada nitko u Hrvatskoj nije bio predsjednik samo jedan mandat pa se kao pravilo (istina potvrđeno samo na dva primjera, Tuđmana i Mesića) nametnulo stajalište kako je po inerciji lakše aktualnom predsjedniku osvojiti još jedan mandat nego nekom drugom preoteti mu ga. Ali Josipovićev je problem, premda se ne tiče izravno njegovih ovlasti, to što je zemlja cijelo vrijeme njegovog petogodišnjeg mandata u ekonomskoj krizi. Vlada sastavljena od stranaka koje ga podržavaju je krajnje neuspješna i opterećena brojnim aferama. Ključni problem njegove kampanje, stoga je, kako ostaviti dojam da on nije puki krak vladajućih, te kako ih može kritizirati, a da ne ispadne licemjeran, jer je njihov kandidat.
Druga Josipovićeva prednost je to što na raspolaganju ima javnim sredstvima financiran golemi ured i savjetnički tim, koji je (in)direktno angažiran u permanentnoj kampanji, jer se ne može strogo razdvojiti što je obavljanje redovnog predsjedničkog posla iz ovoga mandata, a što su aktivnosti u funkciji kampanje za sljedeći. No problem su neki u javnosti izrazito nepopularni savjetnici, a kamen o vratu postaju mu i prerevni “drugovi” koji mu u zadnje vrijeme rade medvjeđe usluge poput uhićenja mladića u Splitu, jer su lijepili protujosipovićevske plakate.

Predsjednički-kandidati-2014-658x420Prva slaba točka Kolinde Grabar-Kitarović je to što je kandidat HDZ-a, koji u javnosti još nosi stigmu stranke protiv koje se vodi proces zbog korupcije iz Sanaderovog vremena. Ima respektabilnu karijeru tijekom koje je bila ministrica vanjskih poslova, veleposlanica u SAD i pomoćnica glavnog tajnika NATO-a. Njena specifičnost je i da bi u slučaju pobjede postala prva predsjednica hrvatske države. Hrvatsko biračko tijelo očito dijelom još ima predrasuda prema ženama-liderima, i to, prema istraživanjima, posebno ženska populacija, koja je nerazmjerno ideološkim preferencijama, sklonija muškim kandidatima. Vjerojatno iz svijesti o toj činjenici proizlazi potreba HDZ-ove kandidatkinje da se legitimira nekim “muškim” vrijednostima, pa u kampanji ističe kako će “lupiti šakom o stol”. Druga potencijalna slaba točka Grabar-Kitarovićeve svodi se na optužbe da je udaljena od hrvatske stvarnosti jer dolazi iz nekog visokog stranog svijeta NATO-a i Trilaterale, dalekog tzv. malom čovjeku. Tome njen PR-tim zadnjih dana pokušava doskočiti potencirajući priče poput one kako zna pomusti kravu, misleći da će je na taj način približiti puku.

Milan Kujundžić, ugledni liječnik i Karamarkov suparnik na zadnjim izborima za predsjednika HDZ-a, koji je nakon poraza osnovao vlastitu stranku, uspio se nametnuti kao treći ozbiljan kandidat. Grabar-Kitarović i Kujundžić se bore za isto, konzervativno, glasačko tijelo i taj sraz će biti najzanimljiviji segment prvog kruga. Njegov ishod bit će važan za provjeru legitimiteta HDZ-ovog trenutnog vodstva i budući odnos snaga na desnici.

Četvrti kandidat Ivan Vilibor Sinčić je jedini potpuni autsajder. Mladac od 25 godina, aktivist Udruge “Živi zid”, koja sprječava deložacije građana, čini se nedorastao igri u koju se upustio. To nije samo zbog mladosti i želje da s faksa pređe izravno na predsjednički posao, već prije svega zbog naivnog populizma i elementarne neupućenosti u predsjedničke ovlasti i politički sustav.

Što ovi izbori mogu promijeniti? Aktualna Vlada ima katastrofalne rezultate. Nakon unutarstranačkih sukoba raste nezadovoljstvo Milanovićem unutar SDP-a, pogotovo nakon nekoliko poraza na manjim izborima (europski i lokalni). Ako Josipović pobijedi, bit će to veliki udarac HDZ-u. Ispast će luzeri nesposobni smijeniti i ovakvu lošu vlast, pogotovo ako HDZ-ov disident Kujundžić dobije više glasova od njihove kandidatkinje. Josipovićeva pobjeda dala bi vjetra u leđa posrnuloj SDP-ovoj koaliciji i vjerojatno nove unutarstranačke probleme za Milanovića, koji bio ostao u Josipovićevoj sjeni. Pobjeda Kolinde Grabar-Kitarović značila bi nastavak uzleta HDZ-a i gotovo siguran pad sadašnje vlasti na parlamentarnim izborima sljedeće godine. Treća varijanta u vidu neočekivane pobjede Kujundžića izazvala bi opći potres na političkoj sceni: krah sadašnjeg HDZ-ova vodstva, katastrofu za SDP i drastično preslagivanje političke scene pred parlamentarne izbore. Što rasplet predsjedničkih izbora znači za BiH? Formula koja se etablirala u Hrvatskoj zadnjih godina – potpora jedinstvenoj BiH triju ravnopravnih naroda i euroatlanski put – će se nastaviti zastupati. Kolinda Grabar-Kitarović je bliska američkoj politici, Josipović je skloniji europskoj, napose britanskoj, dok Kujundžić, čini se, još nema do kraja izgrađeno stajalište po pitanju BiH, što je dovelo i do nekih gafova, ali je sigurno da neće ići bitno izvan postavljenih standarda.

Opća atmosfera u vezi s izborima je pomalo potuljena pa i kampanja zasad prolazi u tom tonu. Od kandidata do sada nismo vidjeli ni čuli ništa posebno svježe ni originalno. PR timovi su radili ziheraški pa se željno iščekuju prva sučeljavanja koja, uz konačno malo živosti, mogu donekle promijeniti i odnose snaga.

Nino Raspudić/Nezavisne novine

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Jurič: Frustracije koje proizvodi hrvatska atmosfera učmaloga političkog smrada

Objavljeno

na

Objavio

Zamjerili su mi neki što sam objavio tekst o hibridnom ratu koji se u Hrvatskoj događa i u kontekstu kojega se prstom uglavnom pokazuje na Rusiju.

Ima Rusija u tom smislu putra na glavi, ali po tome ne zaostaju bitno ni neke druge jake države. Primjerice, Obamina je administracija preko svoje uskoro bivše veleposlanice Juliet Valls Noyes, sustavno gadila i rastakala tradicionalno hrvatsko društvo raznim političkim i društvenim perverzijama s ciljem da se razbije ta čvrsta hrvatska društvena struktura.

Pomagale su se razne liberalne društvene inicijative, vršio pritisak na vlast, koristio medijski utjecaj i polako rastakalo hrvatsko društvo kao jedinstvena politička cjelina.

Najpoznatiji potezi tog hibridnog rata su skandalozno izvješće o stanju ljudskih prava i odlazak izaslanstva američkog veleposlanstva na one neslužbene komemoracije stradanja u logoru Jasenovac, u organizaciji SNV-a i SAB-a.

Za razumijevanje djelovanja takvih konspirativnih akcija, najsigurniji pokazatelji su rezultati. Ono što je u Hrvatskoj karakteristični vodeći problem, jest iseljavanje mladih ljudi iz Hrvatske, koje je poprimilo bleiburške okvire.

Prije sedamdeset godina mladi Hrvati su brutalno preseljeni na onaj svijet, a danas su to neke europske destinacije, Kanada, SAD-e, itd. Identične su brojke i činjenično stanje, a to je da Hrvatska postaje ispražnjena zemlja sa sve manjim udjelom vitalnog stanovništva na kojemu se temelji snaga suvereniteta svake države.

Netko će reći kako je ovo još jedna varijacija neke od teorija zavjere. Međutim, hrvatska turistička sezona jasno pokazuje vrlo opipljive adute hrvatskog ozemlja. Hrvatska je, dakle zemlja, koju mnogi biraju kao svoju idealnu destinaciju. Motiva za teorije sustavnog iseljavanja mladih iz Hrvatske očito ima.

Osim lijepog krajobraza, ugodne klime, Hrvatska ima ogromne zalihe pitke vode i kvalitetnog poljoprivrednog zemljišta nezagađenog GMO-ima, hibridima, ili nekim aktivnim otpadima. Drugim riječima, Hrvatska ne predstavlja samo zemlju lijepoga životnog prostora, nego i zemlju koja može jamčiti život svojim stanovnicima, čak i višestruko brojnijim nego li ih je danas.

Prošao sam večeras pored nekoliko kafića u kvartu i zanimljivo je da, iako je ponedjeljak, da su svi bili dobro popunjeni. Što to znači? Što se to hrvatskom puku, mladom i starom nudi kao večernja zanimacija?

Zadimljene prostorije kićastih lokala, gdje se uz ponešto jeftinog alkoholnog pića, gomilu cigareta i tupavu glazbu sustavno truje, ne samo organizam, nego svijest i karakter ljudi. Ako uđete unutra, čuti ćete priče i razgovore, temeljene na ispraznostima, hvalisanju, ogovaranju s jasnim trendom postepenog prihvaćanja onog ćudorednog sustava koji je potpuno suprotan tradiciji i stoljetnim kršćanskim postulatima hrvatskoga naroda.

To znači da ljudi postaju sve manje odani vrijednostima ljubavi u svim pravcima i varijacijama od obitelji, društva, prijatelja, domovine, identiteta, kulture, društva, tradicije, pa čak i onih temeljnih kao što su hrabrost, pravednost, istinoljubivost, solidarnost, milosrđe ili ona naravna ljudska ljepota. Drugim riječima društvo se temeljito raslojava.

Rastakanje hrvatskog društva u njegovoj temeljnoj društvenoj čestici obitelji dovodi do ovakvog slijeda događaja. Hrvatski puk postaje postupno marginaliziran iz svih važnijih društvenih i političkih tokova vlastite države. Primjerice, pogledajte odjavne špice HRT-ovih emisija i dobit ćete dojam kako su Hrvati manjina u Hrvatskoj.

A slična je situacija i u svim drugim važnijim državnim, društvenim, akademskim, znanstvenim i drugim institucijama koje ne privređuju, nego egzistiraju na proračunu. Demokratski igrokaz koji se upriličuje svake četiri godine ni približno ne ispunjava svoju zadaću delegiranja preslike društvenih političkih preferencija pa tako u Hrvatskoj konstantno već 17 godina imamo situaciju da državom vladaju političke manjine. Takva situacija stvara strašne frustracije kod običnog čovjeka.

Nemogućnost reakcije, odgovora na takvo marginaliziranje, torturu pa ako hoćete i tiraniju, okreće ljude opcijama od anestezije alkoholnim ili drugim opijatskim snoviđenjima ili jednostavno donošenje odluke, pakiranje kovčega i pravac nekakva Irska, Norveška, Kanada i dr. Posljedično u zemlji ostaje sve manje kvalitetne i vitalne nacionalne snage, a sve je više pasivnih i rezigniranih marginalaca i gubitnika koji u maliganskim ritualima kompenziraju nedostatak društvenih i svojih pobjeda.

Nedavno smo imali prilike vidjeti rezultate istraživanja kod ljudi koji se iseljavaju iz Hrvatske i pokazalo se da egzistencija, golo preživljavanje nije jedini ili uopće nije razlog odlaska. Sveukupna klima truleži, kukavičluka, stalnih političkih prevara i podvala, beskonačno političko dodvoravanje, korupcija, nepravda i korumpirano sudstvo koje bogate kriminalce pušta na slobodu, a siromašne branitelje desetljećima siluje proizvoljnim zakonskim interpretacijama i uništava im živote, postali su moćni motivator iseljavanja.

Takva atmosfera učmaloga političkog smrada, osim što je potpuno suprotna onome što se u Hrvatskoj živjelo i osjećalo devedesetih godina, velikim je djelom nešto što je nametnuto vanjskim utjecajima. Taj hibridni rat započeo je u Hrvatskoj još devedesetih godina i to iz raznih centrala. Kako su se mijenjale okolnosti i situacija u zemlji tako su se i metode mjenjale. Ove današnje su vrlo suptilne. Idu na provociranje emocija, a istovremeno i na zabranu njihovog pokazivanja. Takvo gušenje svih zdravih emocija u čovjeku generira vrlo jake frustracije.

Jedni će tu frustraciju anestezirati, a drugi od nje otputovati. Emocije su pokretač čovjeka. Čovjek bez emocija je pasivan, nezainteresiran, neproduktivan. Čovjek ugušenih, zabranjenih emocija je frustriran i pretvara se u zombija. To je novi oblik totalitarizma. Jedna kriva riječ temeljena na emociji i odmah je to govor mržnje, netolerancije, homofobije, ksenofobije, rasizma, šovinizma, fašizma i tko zna kojeg još izma.

Do prije dvadesetsedam godina živjeli smo u totalitarizmu gdje su bile zabranjene sloboda mišljenja i govora, a danas živimo u drugačijem totalitarizmu političke korektnosti.

Marko Jurič / Projekt Velebit

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Raketiranje Banskih dvora i Acini dječaci

Objavljeno

na

Objavio

Još uvijek sam pod dojmom. Dojam ne jenjava otkad sam vidjela tri hrabra muža hrvatska (Ante Gudelj, Jurica Ilić, Jadranko Karlušić) kako ispred respektabilnih institucija hrvatske države (MUP-a, DORH-a i vojne policije) objavljuju da su stigli do faze kaznene prijave za raketiranje Banskih dvora. Raketiranje se dogodilo 7. listopada 1991. godine. Tko se ne bi divio?

Više od četvrt stoljeća nakon što su zrakoplovi JNA raketirali Banske dvore, u kojima su tada bili Franjo Tuđman, Stipe Mesić i Ante Marković, združene hrvatske institucije su stigle do faze – kaznene prijave.

Nakon što sam pogledala što su otkrili u svojoj združenoj kaznenoj istrazi, postala sam ne samo skeptična prema nastavku, već se istinski pitam dokle može ići ignoriranje činjenica i podcjenjivanje zdravog razuma.

Naime, u toj kompleksnoj istrazi, u kojoj su istražitelji detektirali čak i tipove aviona koje za južnoafričku civilnu zrakoplovnu kompaniju danas vozi pilot Davor Lukić, koji je navodno bio jedan od dvojice pilota JNA koji su 7. listopada 1991. bacili bombe na Banske dvore, nedostaju temelji: istinski motivi i cilj napada, naredbodavci i suradnici na terenu.

Ad hoc? Kako da ne…

Raketiranje Banskih dvora svodi se na ad hoc akciju trojice oficira ratnog zrakoplovstva JNA iz zrakoplovne baze u Bihaću: generala Ljubomira Bajića i njegovih oficira Slobodana Jeremića i Đure Miličevića, na odavno raskrinkanog oficira KOS-a Čedu Kneževića, koji je kao Superman postao odgovoran za sve KOS-ove subverzivne operacije u Hrvatskoj.

I na dvojicu pilota JNA, koji su navodno bacili bombe na Banske dvore: Hrvata Davora Lukića i Srbina Ratka Dopuđu. Pritom jedini realno dostupan hrvatskom pravosuđu može biti postati pilot Davor Lukić. A čak i ako je uistinu on bacio bombe na Banske dvore, izvjesno je da ne zna više od onoga što mu je bio zadani cilj: bombardirati.

U toj istrazi nema zapovjednog vrha JNA, već navodno odmetnuti zapovjednik zrakoplovstva JNA u Bihaću koji se navodno na svoju ruku odlučio za napad. Istražitelji znaju kakve avione danas u Južnoj Africi vozi Davor Lukić, ali ne znaju tko je bio hrvatski suradnik kojih ih je navodio iz Banskih dvora.

Manipulacija koja se nazire iza ove istrage tako je slična manipulaciji koju je KOS-ova mreža izvela pred haaškim i beogradskim sudom na likvidaciji ranjenika i ratnih zarobljenika odvedenih iz vukovarske bolnice, prikrivajući tragove planiranog zločina u organizaciji KOS-a i svodeći kaznenu odgovornost na puki hir i odmazdu lokalnih srpskih vlasti i paravojski.

Raketiranje Banskih dvora, dan prije isteka moratorija na osamostaljenje Hrvatske, u trenutku kada se ondje nalaze Franjo Tuđman, Stipe Mesić i Ante Marković, nije bilo ni hir ni incident. Bila je to operacija najviše razine, koju je JA izvela u ratu protiv Hrvatske.

Nije to bio samo pokušaj eliminacije hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana da bi se obezglavila Hrvatska. Bio je to i pokušaj eliminacije nesrpskog civilnog vrha raspadajuće SFRJ. Ma što mi danas mislili, znali ili predmnijevali o djelovanju Stipe Mesića i Ante Markovića, oni su tog dana u Banskim dvorima bili najviši civilni dužnosnici raspadajuće SFRJ.

Mesić je bio predsjednik Predsjedništva i vrhovni zapovjednik te JNA koja ga je bombardirala. Marković je bio predsjednik savezne vlade i šef Veljku Kadijeviću, koji je jedini mogao zapovjediti to bombardiranje. Bio je to najeklatantniji primjer vojnog puča, nakon kojeg je vlast u raspadajućoj SFRJ trebao preuzeti generalštab JNA. Takav se napad nije mogao izvesti bez najizravnije zapovjedne uključenosti Veljka Kadijevića i bez njegova pomoćnika za “bezbednost”, šefa KOS-a Aleksandra Vasiljevića, koji ju je pripremio. U hrvatskoj istrazi nedostaju i Vasiljević i njegov čovjek u hrvatskom vrhu.

Da nije bila riječ o spontanom hiru generala Bajića, pokazuje i to što nakon neuspjelog vojnog udara JNA kreće u odlučujući i otvoreni rat protiv Hrvatske. Jedan od ključnih dokaza o njezinim namjerama je Naređenje br. 35-14533 Aleksandra Vasiljevića o osnivanju zatočeničkih logora za ratne zarobljenike izdano 10. listopada. Iz njega se vidi i ratni plan vrha JNA i odgovornost Vasiljevića i KOS-a za sve što se događalo s hrvatskim ratnim zarobljenicima u logorima JNA u Srbiji, BiH i na okupiranim hrvatskim područjima.

Acini ljudi i dalje rade

I umjesto da na raketiranju Banskih dvora hrvatska istražna tijela grade snažan slučaj protiv vrha JNA, protiv još živog Ace Vasiljevića i još življe njegove mreže (kada su to već dosad propustili učiniti), umjesto da povežu pokušaj vojnog puča s već pripremljenom optužnicom protiv Vasiljevića za zločine u logorima, koja već šest godina leži u ladicama osječkog županijskog državnog odvjetništva, umjesto da mu dodaju evidentnu zapovjednu odgovornost za likvidaciju ranjenika i ratnih zarobljenika iz vukovarske bolnice, i da time nakon haaškog debakla uspostave neku ravnotežu prijetnje, hrvatski istražiteljski muževi kreću u lov na pilota Davora Lukića. U Južnu Afriku. Čine to u trenutku kad Acini momci pred sudovima BiH dovršavaju istrage protiv cijelog zapovjednog vrha HV-a i HVO-a, za završne operacije u BiH 1995. godine.

Pitam se, jesu li zbilja tako nesposobni? Tako činovnički ustrašeni? Ili ipak tako Acini?

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Antun Babić: Predlažem Višnju Starešinu za novinara zadnjeg desetljeća

 

Višnja Starešina: U Hrvatskoj su dvije države – jedna hrvatska i druga jugoslavenska čije je temelje udario KOS!

 

Višnja Starešina: Mnogi su sudjelovali u pravosudnom udruženom zločinačkom pothvatu

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari