Pratite nas

Uvođenje nereda:kako su Linić i SDP ubili Hrvatsku

Objavljeno

na

Kombinacija nepostojeće ekonomske politike SDP-a i razarajuće fiskalne politike koju je “utemeljio” njihov bivši ministar financija Slavko Linić, uništila je svaku nadu u bolju budućnost Hrvatske. Posljednju potvrdu kako je Kukuriku koalicija tek sinonim za riječ “katastrofa” dali su makroekonomisti s obzirom da je u drugom kvartalu ove godine BDP ponovno pao, što je 11. uzastopni kvartal pada bruto društvenog proizvoda!

Spasitelji od HDZ-a doveli su nas u još goru situaciju

milanoviclinilalovac3hinaGospodarstvo je zapravo u padu još od 2009. godine, uz povremene simbolične poraste BDP-a 2010. i 2011. godine. Da razloga za optimizam zapravo i nema pokazuje i pad prihoda od poreza. Tako je prihod od Poreza na dodanu vrijednost, koji čini više od polovice poreznih prihoda, već dulje vrijeme u padu i to unatoč uvođenju fiskalizacije. Slavko Linić govorio je o fiskalizaciji kao o “uvođenju reda” koje će dovesti u ravnotežu državne financije.

Na vrhuncu vala medijskog spina čak 81,6 posto građana dočekalo je s oduševljenjem projekt uvođenja fiskalnih blagajni jer se mislilo da se želi spriječiti utaja poreza i smanjiti siva ekonomija. No, stvarnost je bila bitno drugačija od one medijski prezentirane, a plodove suludih poteza Hrvatska će uživati još godinama.

Situacija je danas gora nego ikada. Bruto društveni proizvod i dalje pada (a i najoptimističnije prognoze za buduće razdoblje su zapravo vrlo niske), broj nezaposlenih se trenutno zbog sezonskog efekta i brisanja iz evidencije vrti oko 300 tisuća, broj zaposlenih (što je u slučaju Hrvatske još važniji podatak od evidentiranih nezaposlenih) iznosi 1,2 milijuna i u konstantnom je padu, a dug je u mandatu ove vlade porastao za oko 50 milijardi – na preko 220 milijardi kuna!

Od početka sve krenulo krivo

No, vratimo se na početak. Na predizbornu kampanju Kukuriku koalicije. U predizbornom programu Kukuriku koalicije bili su predviđeni konkretni ciljevi kao što su smanjenje deficita države na manje od 3 posto, smanjenje udjela proračunskih rashoda u BDP-u za 4,5 postotna boda do kraja mandata te zaustavljanje rasta javnog duga, njegovo smanjenje i zadržavanje ispod 60 posto BDP-a, povećanje investicija, zapošljavanja itd. No, vrlo brzo se vidjelo da od svega neće biti ništa.

Da stvari ne idu u dobrom smjeru vidjelo se već nakon nekoliko mjeseci od dolaska na vlast, kad su umjesto štednje, odlučili posegnuti u džepove građana. Porez na dodanu vrijednost podignut je sa 23 na 25 posto, čime se Hrvatska svrstala među zemlje s najvećim poreznim opterećenjem u svijetu. To, naravno, nije baš dobra podloga za pokretanje ekonomije, koja je već tada bila duboko u krizi.

Prema analizi konzultantske kuće KPMG Hrvatska ima treću najveću stopu PDV-a u svijetu, a iznad su jedino Mađarska i Island.

Igranje s trošarinama na gorivo na račun građana

“Uvođenje reda” u porezni sustav svelo se na “igranje” s međustopom PDV-a i zdravstvenim doprinosom. Prvo su međustopu PDV-a smanjili na 10 posto, da bi je zatim povećali na 13 posto. Slično je bilo i sa zdravstvenim doprinosom koji je prvo smanjen sa 15 posto na 13 posto, da bi ga vratili ponovno na 15 posto.

Nisu zaboravili ni na trošarine za gorivo, koje su povećavane čak četiri puta. U srpnju 2012. trošarine za gorivo su povećane za 15 lipa po litri. U srpnju 2013. trošarine su povećane za 10,9 do 20,9 lipa. U rujnu 2013. godine trošarine su povećane za osam do deset lipa. Zadnje povećanje uvedeno je u sklopu procedure prekomjernog deficita u travnju. Trošarine su tada povećane za 20 lipa po litri.

Svako povećanje trošarina rezultiralo je i skupljim gorivom. Tako je 18. travnja, istoga dana kada je na snagu stupila odredba o povećanju trošarina za 20 lipa po litri, gorivo prosječno poskupjelo za 25 lipa po litri. Cijene eurodizela odmah su skočile iznad deset kuna po litri.

Popušili smo u igri s trošarinama na duhan

Promijenjen je i Zakon o trošarinama kako bi se proizvođačima cigareta onemogućila prodaja po starim cijenama nakon što se promijeni iznos trošarine. Naime, Linić nije bio zadovoljan rastom prihoda od trošarina pa se po novom Zakonu, nakon promjene trošarina, popisuju sve zalihe cigareta, a markice su bez navedene cijene.

Promašaj s listom srama

Da bi se zabavila javnost i stvorio dojam ne samo da se “nešto radi”, već i da ministar Linić “jedini naporno radi” Ministarstvo financija objavilo je listu poreznih dužnika, na kojoj se našlo oko 130 tisuća fizičkih i pravnih osoba sa ukupnim dugovima od oko 30 milijardi kuna.

Iako su mnogi pozdravili ovu mjeru, Vlada je time zapravo pokazala nesposobnost, jer u svojim rukama ima sve instrumente kojima te dugove može naplatiti. Da se radi o čistom promašaju pokazuje podatak da je država u dvije godine naplatila samo 771,9 milijuna kuna poreznog duga, dok su mnogi nestali s liste zahvaljujući predstečajnim nagodbama ili nagodbi s državom.

Prema podacima sa kraja srpnja, preko 80 tisuća dužnika koji su još uvijek na listi, duguje preko 20 milijardi kuna.

Umjesto da štede, krenuli u represiju prema građanima

Umjesto da smanji troškove države, Vlada je posegnula za još jednom mjerom kojom se stvorio dodatni pritisak na one koji pokušavaju nešto raditi – fiskalizacijom. S početkom 2013. godine stupio je na snagu Zakon o fiskalizaciji kojim su svima koji posluju s gotovinom propisane fiskalne blagajne povezane s poreznom upravom. Iako je od samog početka bilo jasno da će rezultati ovog poteza biti negativni, Vlada i tadašnji ministar financija Linić nisu se dali smesti.

Nakon višegodišnje krize, koja je uništila mnoga radna mjesta i tvrtke, represija koju je uvelo Ministarstvo financija, ugrozila je opstanak i onih koji još nekako uspijevaju opstati. Uslijedili su brojni primjeri iživljavanja prerevnih inspektora, pa smo vidjeli brojna zatvaranja lokala usred turističke sezone, tučnjave po tržnicama, no prihodi proračuna su pali.

Naprimjer, prihodi od PDV-a su u lipnju ove godine dosegnuli 3,78 milijardi kuna, a lani su bili nešto manji od četiri milijarde. Zaostatak za lanjskim ostvarenjem tako se u prvom polugodištu produbio na 1,4 milijarde kuna, a ako uzmemo u obzir da je za ovu godinu planirano oko 1,8 milijardi više, zaostajanje za planom premašuje dvije milijarde kuna.

Predstečajna igra za povlaštene igrače

Posebna su priča predstečajne nagodbe, koje, istina, postoje i u drugim zemljama, ali su se u Hrvatskoj, u izvedbi SDP-ove Vlade i bivšeg ministra financija Linića pretvorile u pljačku državnog proračuna i malih poduzetnika tešku desetke milijardi kuna, usporedivu sa HDZ-ovom privatizacijom 90-ih godina. Brojni stručnjaci upozoravali su na manjkavosti Zakona o predstečajnim nagodbama.

Predstečajne nagodbe pokreće dužnik, i o njemu ovisi utvrđivanje tražbina, što omogućuje velikim igračima da nameću pravila manjim tvrtkama – vjerovnicima. Isto tako može se govoriti i o namještenoj tržišnoj utakmici jer po hrvatskim zakonima Ministarstvo financija, konkretno sam ministar Slavko Linić, a danas Boris Lalovac, imaju diskrecijsko pravo nekome oprostiti dug, a nekome ne. Diskrecijsko je pravo i koliki će iznos duga biti oprošten.

Pitanje je, isto tako, koliko je radnih mjesta izgubljeno u malim tvrtkama, koje su dužnici kroz predstečajnu nagodbu prisilili na otpis dugova. U ovisnosti od medijskog nastupa Slavko Linić spominjao je brojku od 40 do 60 tisuća spašenih radnih mjesta kroz predstečajne nagodbe. No, ne postoji ni jedan pokazatelj, analiza ili studija koja bi to i dokazala. Procjena spašenih radnih mjesta stvar je dojma ministra. Vjerovali vi njemu ili ne.

Hrvatski Superhik pomogao bankama

Osim toga, Vlada je potpuno zakazala u zaštiti građana sa kreditima u švicarskim francima. Za usporedbu, Mađari su nakon presude Vrhovnog suda krenuli u donošenje zakona kojim će njihovi dužnici koji su nasjeli na takve kredite biti obeštećeni. Iako su se sličnom raspletu nadali i u Hrvatskoj, Vlada je ostala pasivna, a građani prepušteni sami sebi, i prisiljeni pravdu tražiti u pojedinačnim tužbama.

Nakon tri godine vlasti Kukuriku koalicije jasno je da su pozitivne mjere potpuno izostale, i nemoguće ih je očekivati do kraja mandata. Sa druge strane, kako bi sačuvali svoje plaće i privilegije, dizanjem poreza potpuno su ugušili gospodarstvo, investicija nema, nezaposlenost je visoka, javni dug obara rekorde i izgubljene su još četiri godine.

Čeka nas dugoročna stagnacija

Pesimistični su, i domaći i strani stručnjaci jer je sve jasnije da Hrvatska ulazi u dugoročnu stagnaciju, koja prema nekim procjenama može trajati i desetljećima.
izvor: Index.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Bošnjački logoraši najavili tužbe protiv Čovića i Ljubića zbog nijekanja haške presude

Objavljeno

na

Objavio

Udruženje bošnjačkih logoraša iz Mostara najavilo je u petak podnošenje kaznene prijave protiv predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine i predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića te zastupnika u Hrvatskom saboru i predsjednika Glavnog vijeća Hrvatskog narodnog sabora (HNS) BiH Bože Ljubića zbog navodnog nijekanja presude Haaškog suda.

”Čović i Ljubić su u više navrata prigodom javnih istupanja u medijima nijekali presudu Haaškog suda od 29. studenog koja je izrečena Prliću i ostalima”, navodi se u priopćenju Udruženja logoraša Mostar.

Nakon sjednice vodstva udruge naveli su kako će u najkraćem roku uputiti kaznenu prijavu nadležnom tužiteljstvu protiv dvojice hrvatskih dužnosnika.

„Udruženje logoraša Mostar poduzet će sve mjere, radnje i postupke za pokretanje kaznene prijave protiv Dragana Čovića i Bože Ljubića u skladu s kaznenim zakonom Federacije BiH“, navode iz udruženja.

Udruženje će se u prijavi pozvati na odredbe zakona u kojim se govori o izazivanju rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti za što je zaprijećena kazna zatvora od tri mjeseca do tri godine.

Čović je ocijenio zločinom prema Hrvatima presudu Haaškog suda, dok je Ljubić ocijenio kako presuda nema utemeljenja, napose tvrdnje o postojanju udruženog zločinačkog pothvata. (Hina)

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Dr. sc. Stjepan Šterc: Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno – ‘izmišljotina’!

Objavljeno

na

Objavio

Ponavljanje povijesnih obrazaca u različitim vremenima i različitim političkim i vojnim odnosima nije nikakva novina bosansko-hercegovačkog prostora, niti je njegovo demografsko pražnjenje isključivost devedesetih godina prošlog stoljeća. Poseban je to primjer prostora u kojem se uvijek u mirnodopskim vremenima pokušavalo ustrojiti etnički i religijski prevladavajuće populacije po političkim, društvenim i interesnim načelima i uvijek se pritom izbjegavalo razrješenje teritorijalnosti na kojoj počivaju temelji svih identiteta u nadgradnji.

Mirnodopska razdoblja, ili bolje rečeno razdoblja više primirja nego mira, nikad nisu Bosnu i Hercegovinu primirila do razine logičnog, političkog, gospodarskog, demografskog i svakog drugog funkcioniranja organizacije prostora, već su bila samo nastavak dohvata interesa koji se nisu uspjeli ostvariti ratnim djelovanjima. Primarno prema kontroli južne hrvatske jadranske obale, odnosno južno od Karlobaga u prvoj novijoj varijanti i južno od ušća Neretve u drugoj. Izlazak na Jadran povijesni je mit i želja kroz sva prošla razdoblja uglavnom svih susjeda i njihovih vojski, a sva su druga pojašnjenja uvijek bila u interesu ostavljanja krivnje upravo onima (nama, Hrvatskoj) koji su tu obalu i širi prostor zaobalja branili. Povijesni usud koji traje i nametanje povijesne krivnje Hrvatskoj zbog obrane svojeg prostora i svoje populacije, kao obrazac nastavka pritiska i otvaranja mogućnosti djelovanja prema istom tom rimlandskom prostoru drugim načinima (Pavićeva geopolitička koncepcija Rimlanda i Hartlanda hrvatskog okruženja), promatramo upravo ovih dana. Haaško je djelovanje u svom temeljnom nerazumijevanju složenosti bosansko-hercegovačkog i šireg prostora unijelo novi nemir, koji će ostati trajnom posljedicom s uvijek istom povijesnom ulogom Hrvatske i hrvatskog naroda u predziđu. Sve dok silno negativni demografski procesi u hrvatskoj populaciji ne postanu limitirajući faktor obrane Hrvatske, istočne jadranske obale i srednje Europe.

Interesna izmišljotina

Zato je haaška presuda i kvalifikacija udruženog zločinačkog poduhvata koji je, po viđenju sudskih vijećnika svemirski udaljenih od realnosti, činjenica, spoznaje o svim okolnostima i uopće poznavanja prostora, počinila vojska hrvatskog naroda, nastavak već viđenih obrazaca usmjeravanja generalne krivnje na onog kojeg se želi i dalje pokoravati, kontrolirati i u osnovi kažnjavati. Hrvatska je neosporno kažnjena i nije to prvi put u dugoj povijesti borbe za prevrijednu istočnu jadransku obalu, koja je, eto, nekim čudom pripala nama. Koncepcije o rezervnom prostoru, rezidencijalnoj Europi, strateškom izlazu na toplo Sredozemno more i slične, nimalo nisu samo teorijske naravi, već uvijek postojeća osnova postavljanja generalne krivnje nakon neuspjeha, ali ih za sada nećemo u nastavku posebno razmatrati.

Najjednostavnije je haašku presudu i udruženi zločinački poduhvat zato označiti kao izmišljotinu. Jednostavno, točno, nedvosmisleno, razumno i bez ikakvih kalkulacija (Milanović, Z., Udruženi zločinački pothvat – to je izmišljotina, N1, 29.11.2017.). Interesna izmišljotina u prostoru svjesnog produžavanja nemira i apsolutno nejasne logike u nesigurnom predziđu, u kojem sa sjevero-zapadne strane stanovništvo jednostavno nestaje. Dramatični završetak suda velikom generalovom porukom hrvatskom narodu i objema državama, samo je potvrda nevjerojatne osobnosti i snage pojedinca, koju se, koliko god to željeli, ne može pokoriti političkim presudama, geopolitičkim kombinacijama i sličnim postupcima. Uostalom, takva nas je i slična razina unutarnje snage na samom kretanju agresije prema Hrvatskoj ostavila čvrsto na nogama do samog oslobađanja. Ne mislimo pritom uopće amnestirati sve tragedije koje su se u ratnom ludilu događale sa svih strana, na svim stranama pa i hrvatskoj. Međutim, tvrditi kako je Hrvatska ušla u obranu svojih državnih i etničkih prostora s isključivim ciljem etničkog čišćenja pripadnika napadačke populacije, novi je obrazac postratnih kažnjavanja i kombiniranja u interesu kontrole prostora koji nisu mogli biti osvojeni ratom. Nema te slobode za velikog Slobodana Praljka koja bi mogla zamijeniti osobnost koju ne možeš pokoriti, niti ponižavanja koja možeš takvoj osobnosti nametnuti.

Prilažem zato svemu pismo studenta, sada profesora geografije i povijesti, svom profesoru u kojem sasvim iskreno progovara o mitskom događaju u haaškoj sudnici, koja ničim nije zavrijedila ovakav povijesni završetak:

Tako vam je to, Bruno…

Dr. sc. Stjepan Šterc

„Bio sam siguran kako ću upoznati gospodina Slobodana Praljka, čekajući s njegovim prijateljima povratak ratnika i feštu za koju je sve već bilo spremno. Upoznao sam ga na nevjerojatan način. Nezamisliva je bila i nedoživljena tuga dok su prijatelji gledali kako odlazi, osjećajući istovremeno kako mu ničim ne mogu pomoći. Prepričavali su mi tog dana njihove posljednje razgovore, pa i anegdotu u kojoj mu francuski časnik drži predavanje o tome kako bi i što trebalo. Praljak ga potom krene ispitivati o francuskoj književnosti o čemu dotični nije ništa znao, pa o njegovim sirevima i vinima; stade mu ih opisivati i nabrajati iz koje su regije, kakve su kvalitete i slično, o čemu isto nije znao ništa. Na kraju ga upita: ‘Vidiš, o svojoj zemlji jako malo znaš, pa kako misliš da mene možeš učiti o mojoj?’

Razgovori su prijatelja i dalje tekli i polako otkrivam njegovu veliku osobnost. General Praljak je npr. svojim tijelom štitio muslimanke i njihovu djecu u Mostaru dok ih je s druge obale JNA gađala, a svoj je stan u Zagrebu ustupio muslimanskoj obitelji za vrijeme rata. Dok je ABiH vršila zločine nad hrvatskim civilima u Bosni, propustio im je humanitarni konvoj koji je bio blokiran u Čitluku i puno još toga. Ugodni razgovori koji ničim nisu ukazivali na odlazak. Slušao sam dalje.

Više od 200.000 muslimana je za vrijeme rata bilo u hrvatskim hotelima, više od 10.000 njihovih vojnika je liječeno u našim bolnicama, pomoglo im se naoružanjem, spašen je Bihać od sudbine Srebrenice, njihova je vojska obučavana u Zagrebu… Slušao sam pozorno i iznosim tek male fragmente svog znanja, neusporedivog s onim što su o generalu Praljku izgovorili njegovi prijatelji. Zamislite sad kolika je ljudska veličina, moral i dostojanstvo kad znaš kako si odslužio 2/3 kazne koju nisi zaslužio i uskoro izlaziš iz zatvora kao slobodan čovjek. Izdržao si sve do kraja, elaborirao sve postupke i dokazao vlastitu nevinost, napisao knjige o tome i usprkos svemu ostao normalan do kraja. Ipak, na kraju te osudi politički sud kao pripadnika naroda koji je pobijedio u ratu. Nema toga u cijeloj povijesti i na kraju – osuda za nešto za što si duboko uvjeren da nisi kriv.

Iako te čekaju obitelj, prijatelji, sloboda i zemlja kojoj si sve dao, iako znaš kako ćeš biti dočekan u svakom kutku svoje zemlje, ipak uzimaš završnu riječ i ostavljaš ih bez teksta, gledaš ih i daješ život za ideale.

To je mogao napraviti Slobodan Praljak i Shakespearovi likovi iz knjiga i poslati poruku svima.

Koliko god sam tužan, koliko god sam sebično htio upoznati ga, toliko sam s druge strane zadivljen koliko se ljudsko dostojanstvo može odmaći od najvećeg straha – smrti i uzeti ju kao vlastitu pobjedu.” (Jerkušić Bruno, Zagreb, 30.11.2017.).

Tako Vam je to, Bruno, u zemlji koja ne priznaje svoje veličine, u kojoj je idealizam sveden na političku pragmatiku opstanka na sceni, u kojoj su znanstvena predviđanja i dokazivanja šund i nepotrebna i u kojoj se vlastitim odlaskom mora poslati poruka o budućnosti, dostojanstvu i opstanku

1. Napad na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu izveden je iz istog smjera i po istom obrascu, a prve udare srbijanske vojske primili su i podnijeli Hrvati. Zaustavljajući prodore prema Slavoniji, Banovini, Kordunu, Lici, Posavini, Dalmaciji i samoj jadranskoj obali, žrtve su bile velike, kao i razaranja koja su uslijedila. Nije tu bilo milosti, jer se trebao osvojiti hrvatski prostor po ranije zacrtanim linijama. UZP u tom razdoblju? Nije se niti spominjao.

2. „Dakle, na okupiranom ili teritoriju osvojenom od srpske okupacijske armije na dan 31. 3. 1991. živjelo je ukupno 549.083 stanovnika, od kojih 203.656 Hrvata (37,1%) i 57.597 ostalih (10,5%). Gotovo 50% ili točnije 47,6% nesrpskog stanovništva!!! To je borba za zaštitu srpskog ugroženog i nenaoružanog stanovništva. Srba je po istom popisu bilo 287.830 ili 52,4%, ali je zato bitno da je to samo 49,5% od ukupnog broja Srba koji žive u Hrvatskoj!!! Više od 50% Srba živi izmiješano s Hrvatima i ostalima, uglavnom u urbanim regijama i čine manjinsko stanovništvo: kao Mađari u Vojvodini, kao Muslimani u Crnoj Gori, kao Flamanci u Nizozemskoj itd., itd. Prema svim varijantama velikosrpske ideje, srpska se etnička manjina može zaštititi: prvo, okupacijom svih naroda koji, kao većinski, okružuju Srbe; drugo, okupacijom cijele Hrvatske i njenih 80% stanovnika etničke i nacionalne pripadnosti u ime 12,2% Srba, i treće, da se vojno zadrži što više teritorija, pa makar na njemu živjelo samo 50% Srba i makar oni čine samo 6,0% ukupnog stanovništva Hrvatske! U ime 6% stanovništva traže 26,5% površine, etnički očiste oko 250.000 Hrvata i ostalih i dalje trube o vlastitoj ugroženosti i genocidnosti Hrvata. Tih 287.830 Srba na okupiranim područjima Hrvatske, po popisu 1991., čini samo 3,4% svih Srba koji žive na prostorima bivše Jugoslavije i oni, naravno, zahtijevaju još jednu u nizu srpskih država. Teško je i izbrojiti koliko bi po tom istom principu bilo albanskih država u Srbiji i Makedoniji, mađarskih i hrvatskih u Vojvodini i sl.” (Šterc, S. Pokos, N., 1993: Demografski uzroci i posljedice rata protiv Hrvatske, Društvena istraživanja 4-5, 305-333). UZP? Nije se ni spominjao.

3. UZP djelovanje hrvatskog političkog vrha i Hrvatskog vijeća obrane u Bosni i Hercegovini poklapa se prema presudi sa 4 mjeseca djelovanja upravo u vrijeme kada je Armija BiH, pokretom svojih jedinica i strateškim udarom, planirala dolinom Neretve vojskom izbiti na Jadran. Trebalo se razmaknuti ili pak u Hrvatskoj mirno promatrati nastavak osvajanja?

4. Planiranje etničkog čišćenja, kao temelj presude ili koncepcija po kojoj se obrana hrvatskih prostora vodila s tim ciljem, nevjerojatna je konstrukcija koja apsolutno negira stvarnost i konačne rezultate srbijanskih osvajanja. Pobjednička vojska koja je tijekom Oluje i nakon nje mogla stati na bilo kojoj liniji obzirom na snagu, obučenost, zapovjedni kadar, tehničku opremljenost, spremnost i slično, dogovorno se zaustavlja i pred Podunavljem i pred Banja Lukom i pred svim dogovorenim graničnim područjima. Rezultati u Bosni i Hercegovini ratnog razdoblja i demografskih promjena nakon 1991. godine prikazani su u donjoj tablici. Kome treba objašnjavati kojeg je to stanovništva apsolutno i relativno najmanje nakon napada na Bosnu i Hercegovinu? U ratu koji nije bio cvjetna livada…

Etnički sastav                   2013.                   1991.                  Promjena 1991/2013.

Bošnjaci              1,769.592 (50,1%)   1, 902.956 (43,5%)                 – 7,0%

Srbi                    1,086.733 (30,8%)    1,366.104 (31,2%)                 -20,5%

Hrvati                    544.780 (15,4%)       760.852 (17,4%)                -28,4%

Ostali:                     130.054 (3,7%)         347.121 (7,9%)               -62,5%

Ukupno            3,791.662 (100,0%)     4,377.033 (100,0%)          – 13,4%

5. Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno „izmišljotina”.

Izvor: Stjepan Šterc/dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari