Connect with us

Analiza

UZ 20. OBLJETNICU OLUJE – „OLUJA“, što je to?

Objavljeno

on

Kako se približava obilježavanje 20. obljetnica Oluje, sve glasnije se čuje žamor. Sa raznih strana dopiru različiti glasovi. Što možemo razabrati iz njih? Pođimo redom.

[su_heading size=”21″]„OLUJA“, što je to?[/su_heading]

[ad id=”68099″]

Vojna akcija (činidba), razine složene operacije? Više od toga? Ovisi o kutu gledanja.

1. Sa aspekta Republike Hrvatske, kao nositelja planiranja, organiziranja i provedbe, ova operacija je imala strateški cilj. Osloboditi i u ustavnopravni poredak suverene države, članice Ujedinjenih Naroda, vratiti (najveći) dio svog okupiranog teritorija, nad kojim je bila (i fizički) spriječena konzumirati svoje pravo, ali i dužnosti uspostave i provedbe demokratskog pravnog poretka. Nikako ne treba zaboraviti tu dimenziju DUŽNOSTI suverene države na uspostavu, poštivanje i provedbu pravnog poretka na cijelom svom teritoriju. Taj kapacitet je, (između ostalih), jedan od temeljnih uvjeta državnosti.

U tom kontekstu treba promatrati i srpsku pobunu u Republici Hrvatskoj.

2. Sa aspekta Bosne i Hercegovine, ova operacija ima još veći značaj. Međunarodno priznatu državu, članicu Ujedinjenih Naroda, „de facto“ vojno i politički slomljenu, koja pred očima cijele svjetske javnosti, pokazuje da NEMA KAPACITET, uspostaviti državnu vlast na cjelini svog međunarodno priznatog teritorija, (ili dijelu dovoljnom za uspostavu i organiziranje vitalnih funkcija), niti joj Ujedinjeni narodi u tome mogu (za raspravu ostaje pitanje koliko su željeli) u tome pomoći (Žepa, Srebrenica i „umalo“ Bihać). Što bi se sa Bosnom i Hercegovinom dogodili da su Srbi zauzeli Bihać?
Nakon, vojnički perfektno „odrađene“, u svim elementima vođenja oružane borbe savršeno planirane, organizirane, koordinirane i nadasve učinkovito izvedene operacije „Oluja“, u Bosni i Hercegovini se događa strateška prijelomnica. Nepovratno se mijenja odnos snaga i „de facto“ slomljena država, „preko noći“ stječe kapacitet za uspostavu (prvo vojne), političke vlasti i uspostavu pravnog poretka na teritoriju koji državi jamči vitalne funkcije i golo preživljavanje. Koji je uostalom, kao što već rekoh, i jedan od glavnih uvjeta državnosti.

3. Sa aspekta Savezne Republike Jugoslavije

Vojna operacija „Bljesak“, a nakon nje savršeno organizirana i izvedena „Oluja“, pokazale su da Republika Hrvatska „ima i posjeduje“, a Savezna Republika Jugoslavija, „samo ima“ vojni potencijal, operabilan za postizanje političkih ciljeva. (Puč Slobodana Miloševića u bivšoj SFRJ, ubrzano je doveo do njene disolucije, a prisvajanje vojnih potencijala bivše „JNA“ stvorio je privid o „nenadoknadivoj“ vojnoj nadmoći. Slobodan Milošević, odnosno klika oko njega, su bahato i ignorantski prešli preko nekih zakonitosti koje nudi „povijest ratovanja“. Jedna od njih je da vojna prednost (koju su objektivno imali) ima svoj „rok trajanja“, te da se MORA konzumirati u tom roku. U tom smislu su imali i više nego jasne signale nekih svjetskih središta moći. No cilj Slobodana Miloševića nije bio očuvati postojeću državu, nego stvoriti novu. Možda bi čak i uspio u tome, da se nije vodio načelom „krvi i tla“, da mu namjere u odnosu na ostale narode nisu bile genocidne. Želio je etnički čistu Veliku Srbiju!! U takvoj situaciji, vojna sila, koja se stavi u službu bolesne ideje, jednostavno NE MOŽE, bez brzog i brutalnog fizičkog istrebljenja „protivnika“, realizirati ciljeve koje pred nju stavlja bolesna ideja-politika).

Bilo kako, Savezna Republika Jugoslavija se suočila sa činjenicom „tektonskih poremećaja“, na koje nije imala učinkovit odgovor, i odlučila se za ulogu (vojno) pasivnog promatrača.
Unutar srbijanske političke elite osviještena je činjenica da su (vojno) izgubili rat.

4. Sa aspekta takozvane „Republike Srpske Krajine“, Oluja je bila „smrtni udarac“, kraj svih iluzija i bolesnih težnji.

Činjenica je da je operacija „Bljesak“ bila ne samo vojni, nego i psihološki „udar“, koji je razarajuće djelovao ne samo na vojno-političke strukture te pobunjeničke tvorevine, nego i na narod. Narod je naglo, preko noći, postao svjestan činjenica. Da su izveli oružanu pobunu protiv države koja je potvrdila svoj međunarodno-pravni subjektivitet i da je postala ravnopravna članica UN. Da su u toj pobuni počinili strašne ratne zločine, neopisive materijalne štete i divljačka razaranja. Da Savezna Republika Jugoslavija i Jugoslavenska Armija, nemaju učinkovitog odgovora na namjeru (i činidbe) Republike Hrvatske, vratiti cijeli svoj teritorij u svoj ustavopravni poredak. Na žalost, ni to naglo osvješćivanje nije ih nagnalo u smjeru shvaćanja tih svojih činidbi kao zablude, pogrešaka, grijeha, nije ih dovelo do otriježnjenja. Ni nakon svega nisu osjetili potrebu priznati Republiku Hrvatsku svojom državom. Razumljivo je stoga da su, kao jedino rješenje, vidjeli organizirano povlačenje, odlazak, iz Republike Hrvatske. Srbi u Hrvatskoj su odabrali, a njihovi politički i vojni predstavnici su organizirali i proveli bijeg iz Republike hrvatske. To su činjenice. Republika Hrvatska je u tom procesu odlučivala samo o tome „kada“ će se to dogoditi. Ostale odluke su donosili sami. Tako se mora postaviti i odgovornost. Razumljivo je i to da su prigodom tog samoorganiziranog egzodusa doživjeli mnoge frustracije. No to ne znači da mi MORAMO imati razumijevanja za njih. A još manje dopustiti im da ih liječe na nama.

Nakon svega, ne treba se ljutiti na Milorada Pupovca i ostale. Njega jednostavno treba raskrinkati i onemogućiti u daljnjem protuhrvatskom djelovanju. Za razumjeti je to da im Oluja im je uistinu bila smrtni udarac, i objektivno, teško im je bilo to podnijeti. Činjenica da se ni „dan- danas“ nisu oporavili govori o silini udarca i grandioznosti pobjede, nad (objektivno) jačim neprijateljem. Činjenica da neprijatelj (u tom trenutku) nije bio moćniji (iako jači) potvrđuje naprijed rečeno. Činjenica je i to da imaju razloga tugovati. No to nikako ne znači da mi trebamo tugovati sa njima. Žalosno je da u ovih 20 godina nismo (kao Narod) osvijestili veličinu te pobjede nad kontinuiranim nasrtajima srpske ekspanzionističke ideje i hegemonističke politike. Oluja je trebala biti trajna “razdjelnica”, planinski greben koji će trajno odvojiti državotvornu budućnost (ostvarene) Hrvatske države, od prošlosti u kojoj smo se stotinama godina borili za nju. Činjenica je da za susjeda imamo Srbiju koja nam je trajni neprijatelj, koja nije odustala od pretenzija na naš državni teritorij, od hegemoonističke politike odnosu na Hrvatski politički narod, od nijekanja pune suverenosti (bilo koje i bilo kakve Hrvatske države), od sustavne politike provedbe primitivnog razbojničkog kulturocida, od omalovažavanja vjerskih svetinja i nacionalnih simbola. Na djelu je otvorena agresija i države na državu i nepatvorena mržnja naroda prema drugom narodu. otvoreno se negira načelo :- “Regnum regno non praescribit leges”, na kojemu počiva pozitivno međunarodno javno pravo,

Niti nakon 20 godina velike pobjede u Oluji, velikosrpska ideja je ne samo živa, nego i “živahna”, permanentno opasna, a u zadnje vrijeme postaje bolje organizirana i opasnija. “Baza” četničke piramide ovoga puta je pravilno postavljena, proširena, stabilna. Softver je redefiniran (memorandum 2). Naša “sreća u nesreći” je u tome da ova dobro zamišljena građevina (arhitektonski projekt) nije “novogradnja”, nego je sastavljena od različiti dijelova, na različitim razinama, različitih potencijala i različitih stupnjeva realiziranosti. Nisu kompatibilni baš u svemu. Dobro (za nas) je recimo to što je Pupovac, spojio uloge prethodnice i “pete kolone”, prerano je razotkrio namjere, a bilo bi još bolje da mi imamo mehanizme sigurnosne politike koji bi poveli računa o tome. Četništvo živi u tradiciji srpskog naroda, a kompromitirano je u službi velikosrpske ideje i hegemonističke politike. Obnovljeno je u pripremnoj fazi agresije na Republiku Hrvatsku i uporabljeno u svrhu provedbe terora i zastrašivanja. Na sreću, sada su na čelu četničkog pokreta Nikolić i Vučić,koji su nisu dovoljno sposobni “uskladiti” djelovanje sa “prethodnicom”, koja (bez pomoći izvana) može napraviti štete, ali će se razotkriti “do kraja” i neće više imati “potencijal” koji joj je namijenjen.

Hrvatska je u Domovinskom obrambenom ratu “do nogu” porazila srpsku vojsku, i „miloševićevu“ agresivnu fašističku politiku, temeljenu na dobro osmišljenoj „memorandumskoj“ platformi, realno, respektabilnoj snazi JNA i mobilizacijskom potencijalu Srba u Srbiji, BiH i Hrvatskoj. Objektivno gledano, u tom trenutku, odnos snaga je bio na strani Miloševića i njegovih sljedbenika, Pokazalo se da su Hrvati su ovu veličanstvenu pobjedu shvatili kao „dobiveni rat“, a Srbi kao „izgubljenu bitku“.

Hrvati u 21. stoljeće ulaze bez koncepcije nacionalne sigurnosti, (sigurnosna politika ne postoji od dolaska prve protuhrvatske koalicije na vlast 2000.godine), a Srbi, nakon kratkotrajnog perioda „lizanja zadobivenih rana“, redefiniraju stratešku osnovicu temeljenu na platformi „memoranduma 2“, odlučuju se za radikaliziranje odnosa birajući otvoreno četničku izvršnu vlast u zemlji i agresivnu vanjsku politiku prema Hrvatskoj, uz, istodobno omekšavanje politike u odnosu na EU. Kao i uvijek, jako dobro igraju na taktičkoj razini, imaju inicijativu, „ubadaju“ i planski i nasumično (ako se ukaže prigoda). Ponovno su se odlučili na maksimalno korištenje srpske etničke zajednice u Republici Hrvatskoj kao „pete kolone“ i SPC kao pouzdanog „kliconošu“ velikosrpske ideologije.

Bošnjaci, koji su nakon oluje, „na dar“ dobili prigodu za spas golog života države Bosne i Hercegovine, čim je minula izravna pogibelj rata, „zabijaju nož u leđa“ Hrvatima u BiH, a Republiku Hrvatsku identificiraju kao agresora i tretiraju kao neprijatelja. A bilo bi očekivano i na činjenicama utemeljeno, da veličaju i slave Oluju više nego Hrvati. I to je jedna od enigmi koja tvori „bosanskohercegovački“ paradoks!

Na kraju, drage sestre Hrvatice i braćo Hrvati, poštovani suborci, Hrabri Hrvatski Branitelji, pripadnici Hrvatske Vojske i Policije, Hrvatskog Vijeća Obrane, i Specijalne policije HR Herceg-Bosne, zajedno, kao što smo od operacije „Cincar“, pa nakon toga, u neprekinutom nizu. „Zime 94“, „Ljeta 94“, „Skoka 1 i 2“, „Oluje“, „Maestrala“ i „Južnog poteza“, pripremimo se za proslavu 20 obljetnice najveće pobjede u novijoj Hrvatskoj povijesti.

Pobjede koja nam je, istina „za kratko“ vratila vjeru u sebe, u snagu svoga naroda i države. Za proslavu OLUJE se treba pomiriti sa sobom, sa svojim narodom, trebaju se Hrvatski Branitelji pomiriti među sobom. Kao te, sada već, davne 1995.godine.

Dostojanstveno proslaviti DAN POBJEDE, DOMOVINSKE ZAHVALNOSTI i HRVATSKIH BRANITELJA.

Baš ovim redoslijedom. Na trenutak treba zaboraviti turobnu zbilju i iskreno proslaviti veličanstvenu pobjedu, odati dužnu zahvalnost Domovini i počast hrabrim hrvatskim braniteljima. Vrijeme je za još jednu OLUJU. Ova bi trebala započeti najmasovnijim skupom Hrvata u našoj pisanoj povijesti. I porukama o čvrstoj volji hrvatskog naroda o preuzimanju svoje države i sudbine naroda u njoj „u svoje ruke“! O volji Hrvatskog političkog naroda pružiti ruku prijateljstva svima koji to žele, ali i uputiti jasnu poruku svim neprijateljima Republike Hrvatske:-„Poštujte kuću u kojoj živite. Vi možda imate i neku drugu, ali ona je nama jedina. Mi drugu nemamo! Stoga odaberite:- Ubi bene ibi patria, ili Ubi patria ibi bene! A nakon proslave dragi prijatelji, pokažimo svima da smo bili ozbiljni. Postanimo, za prvi korak, bolji ljudi. Pogledajmo svoju braću i sestre koji pate. Od neimaštine i bijede, ili od zatiranja njihovih ljudskih i kolektivnih prava i sloboda. Pomozimo im. Osvijestimo svoju suverenu političku volju. Pokrenimo se. Oslobodimo svoju domovinu nametnika, krvopija, neiskrenih i nesposobnih političara, ljudi bez moralnog i stručnog integriteta, svjetonazora crnila i smrti, lopova i razbojnika. Neka to bude „Nova Oluja“!!

Ilija Vincetić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari