Uz smrt Mihaila Gorbačova

Umro je nesretan – njegova vizija je brutalno ponižena

Gorbačov  je s  pravom  mogao biti ponosan na svoje ogromno djelo – nažalost,  s ovog je svijeta otišao s upamćenim slikama potpunog obesčašćena i trajnog njegova poniženja. I to od jednog primitivca i krvnika, sunarodnjaka mu koji nikada nije razumio Gorbačevljevu dubinu misli i djela, makar je nesretnik bio njegovim suvremenikom i to u najboljoj životnoj dobi

Prvina  moderne epohe. Političar iznimnog dara i vrlina, Mihail S. Gorbačov – uputio se svome Bogu na račune, a velikoj ženi, svoj voljenoj Raisi u trajnost grobnog zajedništva. Duboko vjerujem da ga je Sveti Petar dočekao širom otvorenih vrata.

Unutar monstrumske tvorbre zvane Savezom sovjetskih socijalističkih republika, u stvarnosti strašne tamnice u posjedu  primitivnih diktatora, uspio je kao arhitekt Osmog svjetskog čuda. I dok su prvih sedam čuda tvarne naravi, izgrađeni ljudskim promislom, božijom pomoći i mišicama graditelja, ovaj je čovjek na duhovnom, filozofskom, društvenom i državničkom planu ostavio trag koji nije i neće biti ponovljen, od nastanka do nestanka (tako blizog) ukupne civilizacije  na krugu zemaljskom.

U burnom osmom desetljeću prekrvavog XX. stoljeća, zajedno s ljudskim gigantima: dvadeset godina starijim Ronaldom Reagenom, svetim Karolom Wojtylom, Margaret Thatcher i Helmutom Kohlom izbrisao je stvarni i onaj simbolički berlinski zid  i na trenutak otškrinuo vrata Nadi. Pet godina ranije u Ženevi Regan i Gorbačov su okončati eru Hladnog rata. Nobelaova nagrada za mir, Gorbačovu udijeljena po okončanom postignuću, čista je kao suza – bez obzira što je visoka politika labirint koji je teško razmrisiti.

Spomenute političke  i ljudske gromade naslijedili su patuljci i beznačajnici sa Zapada iz obitelji Bush ili promašeni predsjednički eksperiment – Barack Obama, a s istoka su to ulični cirkusant, a potom kiler zloglasnog KGB-ai neviđeni diktator.

Završivši pravne znanosti na prestižnom Lomonosovu i uloživši sve od Gospodara mu udijeljene talente u visoko rizičan posao rušenja zloglasne kompartije iznutra, Gorbačov je proživio svu burnoću života. S pravom je mogao biti ponosan na vlastito djelo, dok je s ovog svijeta otišao s upamćenim slikama potpunog njegova obesčašćena i trajnog zatomljena, od strane jednog primitivca i krvnika. Sunarodnjaka mu koji nikada nije razumio Gorbačevljevu dubinu misli i djela, makar je nesretnik bio njegovim suvremenikom i to u najboljoj životnoj dobi. Nema dvojbe, kako mu je u kratkim susretima – prije petnaestak i više godina dok se u glavi nesretnika crtle slike brisanja Ukrajine i Ukrajinaca, bez zadrške uputio gromke opomene. Sigurno ga je poučio o svojim miroljubivim, a ne ratnim uspjesima u jednim bitno većim kušnjama i kaosu podjeljenog svijeta, s množinom berlinskih zidova i na samom rubu nuklerane kataklizme, koja je u zadnji trenutak zaustavljena. Time je odgođen sunovrat svih ljudskih nastojanja i postignuća mukom stvaranih, kroz tisuće i tisuće  godina.

Strpljivo gradeći svoje vizije i planove,  prolazeći kroz samo dno pakla u njihovim postvarenjima Mihail je Gorbačov, od prijema u sovjetsku komunističku partiju u ranim studentskim danima došao, korak po korak, do lidera te partije i trona prvog čovjeka SSSR-a. Vješto prolazeći između nemani Scile i Haribde s posadom koju je pomno i u tišini birao ni u čemu se nije osramotio. Naprotiv, dvjema  moćnim riječima Glasnost i Perestrojka – obespravljeni i zapušteni puk te najveće svjetske države,  doveo je puno dalje od startne, nažalost ne i do ciljne crte.

Moguće da se umorio i nije imao snage pa ni volje, razgraditi jednu nemoguću, toliko proturiječnu  i neodrživu zajednicu.

Darovaši zemljama Željezne zavjese Slobodu i neovisnost, samo je korak dalje bio dostatan da se onim drugim silom i bludom utopljenim u Sovjetski savez podari njihovo pravo na suverenost. Onim pak zemljama koje bi željele ostati u konfederaciji s ljudskim likom, trebalo je blagostanje i  zajedništvo u europskoj perspektivi, na zamislima velikih europskih otaca i graditelja. Tada bi zapadno zajedništvo izgrađeno na kršćanskoj tradiciji i kulturi bilo gotovo pod jednom kapom. U zdravom rivalstvu s drugim kulturama i tradicijama posebice ljudskog mravinjaka Azije, ta bi alijansa prinosila tkanju jednog ljepšeg i sretnijeg svijeta. Šteta. Ogromna šteta.

Naravno,  Gorbačova ne bi bilo bez velikog predsjednika USA R. Reagena, posebice za vrijeme njegova prvog mandata, a svemu tome bitan doprinos dolazio je od neumornog i neponovljivog Ivana Pavla II. i njegove desne ruke – nasljednika mu na rimskoj biskupskoj stolici pape Ratzingera.

Dakako, u svemu ovome prevažan je bio suport i čvrsta veza s lokomotivom  u likovima tadašnjih euro lidera:  njemačkog kancelara, britanske prve ministrice i francuskog predsjednika – europejca Valery Giscard d’Estainga, čije dijelo ipak do kraja nije okaljao kontroverzni  F. Mitterrand.

Vrlo zapaženo djelo o Gorbačevljevoj promjeni  Svijeta, značajnog novinara njemačkih tv kuća, naše gore lista – Ignaza Lozo

 Da je kojim slučajem Gorbačov izdahnuo od ushićenja one velike 1989. u Berlinu umro bi puno, puno sretniji, a ovako mu se može dogodiditi  da mu posljednje posmrtno slovo izgovori nitko drugi doli potpuna suprotnost njegovih životnih uvjerenja i postignuća, reinkarnacija Staljina, imena V.V. Putin. Nešto slično zgodilo se i velikom hrvatskom mučeniku i nepopustljivom patniku Vladi Gotovcu sa Stevanom Udorovićem na mirogojskom platou pred dvoranom mrtvih u zadnju zimu drugog milenija.

Gotovac je svim svojim bićem i možda snažnijim duhom bio jedan iz kolone arkanđela Mihaila, a ovaj je do detalja razumio hrvatsku pravičnu i svetu borbu te je svojim pritiskom, ne samo kod četničkih krvnika, učinio naše muke nešto manjima. Hvala mu za to, uz molitvu i uspomenu prema njegovoj čistoj duši i bistrome umu. Nema dvojbe, naše su uspomene prema ruskim velikanima značajne, višestoljetne  i plodonosne.

Vezano uz Mihaila Sergejeviča neka mi bude dopušteno kazati kako je jedan Hrvat, iseljeničko dijete rođen i školovan u Njemačkoj, gdje je diplomirao slavistitiku nastavio svoje znanstvene interese u Moskvi primarno  o velikim postignućima Gorbačova. O tome je napisao vrlo vrijednu knjigu čiji preslik korice ovdje donosim.  Ta je Hrvat, tv žurnalist njemačkih kuća, moj dragi rođak Ignaz Lozo, a njegovo znanstveno postignuće ga je vrlo brzo, još za Raisina života, povezalo s obitelji Gorbačov u vrlo prisne privatne odnose.

 

Što vi mislite o ovoj temi?