Pratite nas

Kolumne

Uzalud vam trud, svirači

Objavljeno

na

K’o bajagi, oni paze da se igrači na hrvatskoj političkoj sceni drže pravila, fer playa, oni su tobože uvjek neutralni I slične isprazne floskule. I ta kolektivna pušiona trajala je dok se nije pojavila Željka Markić s referendumom “U ime obitelji”. U Gongu su tada brzo shvatili da je vrag odnio šalu I pohitali na drugu stranu čamca gdje su sjedili Predsjednik države, Predsjednik Vlade, Predsjednik Sabora, svi ministri, ogromna većina medija na čelu s HRT I ostalim TV postajama s nacionalnom koncesijom.

Bolje rob nego grob!” s kiselim smješkom poručiše Škoti Kataloncima, Baskima, Republici Srpskoj i budućim naivnim pretedentima na tobožnju neovisnost. Sada Škoti, za utjehu, mogu gledati na portalima zgodne i simpatične filmiće kako oni koji su glasovali “Ne” varaju one koji su glasovali “Da”, ubacujući im iza leđa hrpe listića sa zaokruženim “Ne” u glasačke kutije. Da Glavaš nije trenutno u multietničkoj Hercegovini, prisegao bih da su on i Borboši otišli na team building dalekim bračkim potomcima i malo pripomogli našim tradicionalnim prijateljima Englezima. Kao što su to učinili ne tako davno dragom Ivi i dragoj Jadranki. Bože čuvaj Kraljicu!… Protivno općem uvjerenju, brački potomci Škoti pokazali su se kao znanstveno-tehnološki poprilično primitivna država. Naime kaj, rekli bi tehnološko potkovani Zagorci. Izbori su održani 18. rujna. Rezultati su izašli na svjetlo dana tek 19. rujna. K’o da su ih skupljali golubovima-pismonošama. Recimo, u tehnološki sofisticiranoj Hrvatskoj, raspiše se referendum i mjesec dana prije nego se započne sa skupljanjem potpisa, Hrvati već znaju konačni ishod. Isto je i sa parlamentarnim izborima. Brojanje glasova po Borbaš-Glavaševoj metodi je kompjuterski točno. I svi zadovoljni i sretni. Nakon tri mjeseca se traže izvanredni izbori, a pobjednici – s diskretnim osmjehom bez nekog naročitog razloga – zamišljeno gledaju i zahvalno trljaju svoj srednji prst na ruci.

Bez obzira na to što smo primitivne otočane, zahvaljujući tehnološkoj superiornosti, ostavili daleko iza sebe Hrvati ne spavaju na lovorikama. Tako neki dan na Odboru za ustav Hrvatskog sabora, vanjski član odbora prof. Branko Smerdel, diže ruku i predloži kompromisni prijedlog: profa predlaže da se posebnim ustavnim zakonom uvede moratorij na održavanje referenduma dok se ne donese novi Zakon o referendumu!!!?. Odmah su ga, bez obzira na motiv, podržale široke demokratske mase. Ako se u te mase uračunaju Vlado Šeks, Peđa Grbin, Jadranka Kosor, Ivo Josipović, Zoran Milanović, Tomislav Karamarko i Ante Tomić. Posebno oduševljenje za tu ideju pokazale su društvene mreže. U ljekarnama je u 24h nestalo lijeka protiv štucanja. Nitko ne zna zašto! Javio se je i moralna ustavna vertikala – Peđa Grbin. Nakon što je izveo dvostruki aksl, kako bi izbjegao Šeksov poljubac, oduševljenja dvometraška vertikala uveo je u igru poznatog ljevičarskog Trojanskog konja – GONG! Tu ljevičarsku udrugu hrvatska javnost je u samom početku njenog djelovanja, neakademski rečeno, popušila. K’o bajagi, oni paze da se igrači na hrvatskoj političkoj sceni drže pravila, fer playa, oni su tobože uvjek neutralni i slične isprazne floskule. I ta kolektivna pušiona trajala je dok se nije pojavila Željka Markić s referendumom “U ime obitelji”. U Gongu su tada brzo shvatili da je vrag odnio šalu i pohitali na drugu stranu čamca gdje su sjedili Predsjednik države, Predsjednik Vlade, Predsjednik Sabora, svi ministri, ogromna većina medija na čelu s HRT i ostalim TV postajama s nacionalnom koncesijom.

I kako to obično biva, kad se svi nađu na jednoj strani čamca, čamac se prevrnuo. Nakon što je “U ime obitelji” – kako bi to rekao Ćiro – komforno galvanizirao svoju prednost, počelo je cmizdrenje promrzlih brodolomaca. Tu se je naročito istakla lucidna predstavnica Gonga koja je onako mokra, kao da ju je more izbacilo, izjavila da je Markićka pobjedila jer njeni protivnici nisu imali institucionalnu podršku. Izjava koja u apstraktnoj borbi za izrečenu glupost godine ne bi imala ozbiljnu konkurenciju! Sad ponovno dragi neutralni ljevičari iz Gonga spremno uskočiše: Markić Ante portas! Oko Gonga se okupi odmah i ustavnopravna krema u likovima Jadranke Kosor, Josipa Kregara, Gvozdena Flege i gongovca Dragana Zelića. I Zelić odasla dramatičan apel demokratskoj javnosti, koja se po njemu sastoji od Vlade RH i klubova SDP-a i HDZ-a, da se u roku “odmah” izjasne. “U suprotnom ćemo imati referendum koji će, možda, nakaradno promjeniti naša izborna pravila” zbori ustavnopravni stručnjak opće prakse. Obratite pažnju na “naša izborna pravila”.

Kolokvijalno poznata pod Glavaš-Borbašova. I naravno svi pravi i iskreni demokrate baciše pogled pun nade prema Peđi Grbinu, Jadranki Kosor, Josipu Kregaru, Gvozdenu Flegi i naročito prema Vladi i Vladi Šeksu. Udica bez mamca zove se “Tri preferencijalna glasa za one koji imaju znanja”. A Hrvatska je puna onih koji znaju znanje. Sada takvi sjede na usavršavanju u Remetincu. Trenutno su sve oči uprte u Vadu Šeksa koji u pozi trapističkog monaha mora u praksi realizirati svoja iskustva iz petog i šestog Izbornog sabora HDZ-a. Ovaj put bez Glavaša i Borbaša. No, ekipa oko Peđe i Gonga je uvjerena da zna kako stati na kraj upornoj Željki Markić.

Emmanuel Kant je rekao: “Bolje je znati malo, ali temeljito, nego puno i površno”. Jedan slavonski Kant je zapjevao “Uzalud vam trud, svirači!”.

Privatni poduzetnici su u knock-downu. I dobro je neki dan primjetio Đuro Njavro, rekavši da bi vlast morala nagraditi poduzetnike zato što ih uopće još ima, a ne ih zatirati novim i novim nametima. Zato oni koji traže posao upiru oči u državne tvrtke. Tamo se vidi “da se ima”. Nema rebalansa proračuna. Vraćaju se poticaji za menađere. Predstojnik Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom Mladen Pejnović odlučio je uvesti “performance management” u tvrtkama u državnom portfelju. Dragana Radusinović, u Jutarnjem, puna razumjevanja za menađere kaže: “Bonusi se krvavo i teško zarađuju”. Srce mi se steglo nad krvavom i teškom sudbinom zaposlenika recimo javne tvrtke Apis IT punog naziva Agencija za podršku informacijskim sustavima i informacijskim tehnologijama d.o.o. Od 1. srpnja 2012.g., do 1.rujna ove godine u Apisu je zaposleno 114 osoba, od čega značajan dio ima članske iskaznice SDP-a. Kazat ćete: što nas gnjaviš s tim općepoznatim i otrcanim činjenicama! Tako rade svi vlastodršci – I lopovski HDZ baš kao i super pošteni i djevičansko naivni SDP. Dugo će još Sava teći uzvodno dok se ne riješimo te negativnosti.

Eto vidite, baš zato o tome i pišem. Nije baš sve negativno. Pričajući sa svojim bolskim prijateljom Ufom i – skandalizirajući se nad nepotizmom u državnim tvrtkama – Ufo me uješi: ” Nije sve tako crno!” reče. “Recimo nema više seksa u državnim tvrtkama kao nekad”. “Kako misliš?”, živnuh. “Sve sama rodbina!” objasni mi Ufo.

Još jedna tužna sudbina kao rezultat brzopletog raskida s dragom pokojnicom Jugom. Profa Zvonko Šundov, godinama je u Elektrotehničkoj školi u Zagrebu predavao majku svih predmeta “Marksizam”. Mračne 1991. g., profesor je dobio otkaz kao tehnološki višak. Još je danas nejasno tko je to 91. g., mogao imati negativni stav prema marksizmu. Pa u vladajućem HDZ-u više od polovice rukovodećih članova su prekvalificirani marksisti. Kako se prof. Šundov nije uspio prekvalificirati, ostaje nejasno. Ravnatelj Matejaš je u gabuli. Profesor ima presudu i želi predavati marksizam. Ravnatelj nudi kompromis i nudi profesoru da predaje elektrotehnički vjeronauk. Nešto o Božjoj čestici ili tako nekako. Sjetih se jednog mog predmeta iz ivanićgradske gimnazije. Ravnatelj je prije rata predavao predvojničku obuku. Nakon što je na vlast došao Tuđman i njegovih 10 godina mraka, profa se prekvalificirao i počeo predavati čisti vjeronauk. Znači treba se na vrijeme prekvalificirati. Kad je to uspjelo Perkoviću, Šeksu, pukovniku Grujiću i tolikim drugim, zašto to ne bi mogao i nesretni Zvonko Šundov. Malo mašte profesore!

Albert Einstein je napisao”Mašta je važnija od znanja”.

Digoše se na zadnje noge časne civilne ljevičarske udruge s zanimljivim nazivima: Glas razuma-Pokret za sekularnu Hrvatsku, inicijativa”Nisam vjernik” i udruga “Protagora”. Njihov “mirni”prosvjed s pastoralnim motivom nazvan je “Raskinimo vatikanske ugovore”. Sažalile se časne udruge na jadni hrvatski puk koji pretražuje kontejnere, a država bez imalo skrupula godišnje daje Crkvi nekih 280 milijuna kunića. Njima je stalo isključivo do poštenja, čistih računa i hrvatskog naroda i narodnosti. Baš humano i dirljivo! Mali je problem što tzv. nevladine udruge, civilna društva, građanske akcije, ženske studije, razne Documente, Rade Borić, Vesne Teršelič, Zorani Pusići , Matvejevići, don Grubišići i slični koštaju Lijepu našu ne u milijunima nego u milijardama.

Dobro, Pokret za sekularnu Hrvatsku je nenasilna i pacifisticka udruga. Ona želi samo svoju sekularnu lovu. Jedan njen samozatajni simpatizer je, onako u prolazu po Cvjetnom trgu, opalio Ružicu Čavar predsjednicu Pokreta za život i obitelj. Hrabri sekularist otišao s policajcima, a Čavarica ostala u bolnici. Policija, stroga kao i uvijek, u ovakovim slučajevima ispitala hrabrog progresivca i odmah ga potom pustila kući. Objavila je samo njegove inicijale da čovjek možda ne bi imao neprilike na poslu. Obećala ga kazneno prijaviti eventualno utvrditi je li prebijena Ružica Čavar remetila javni red i mir. Ako jest, a poznajući našu policiju sigurno je, onda bi nasilna Ružica mogla završiti i u pritvoru. A hrabre i konzekventne članove za Sekularnu Hrvatsku poslao bih na usavršavanje SISI kalifat da tamo tjedan dana zahtijevaju sekularni kalifat. Ma kakav tjedan dana. Poslao bih ih samo na jedan dan. Onda bi, ako ništa, bar naučili šutjeti.

Ernest Hemingway je napisao: “Čovjeku treba otprilike dvije godine da nauči govoriti I otprilike 60 godina da nauči šutjeti”.

Zvonimir Hodak/dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

STALJIN – OD SAVEZNIKA ADOLFA HITLERA DO KRVNIKA TREĆEG REICHA

Objavljeno

na

Objavio

12. studenoga 1922. godine jedan je od onih dana koji su promijenili tijek povijesti.

Na čelno mjesto Komunističke partije SSSR-a dolazi Gruzijac Josif Visarionovič Džugašvili, po zlu poznati diktator koji je kriv za smrt preko 20, a prema nekim izvorima i više od 60 milijuna ljudi (Aleksandar Solženjicin tvrdi kako je ta brojka 62,5 milijuna žrtava).

Zakulisnim igrama i protiv volje samoga Lenjina koji mu je za života bio prilično nesklon, budući komunistički krvnik uspio je nametnuti se kao glavna figura tadašnje KPSS i iz igre izbaciti glavnog takmaca za tu poziciju Lava Trockog.

Vodećeg položaja u tada svemoćnoj Partiji dočepao se unatoč činjenici da u “Oktobarskoj revoluciji” nije ima nikakvu zapaženiju ulogu, dok se u građanskom ratu iskazao kao gubitnik i vrlo loš vojni zapovjednik.

Njegovu je vladavinu obilježila krvava diktatura. Postavio je sustav strahovlade koji je SSSR pretvorio u pokornu masu podanika. No, ta je masa, da paradoks bude veći, svoga diktatora uz sve to slijepo obožavala.

Staljin se zanosio idejom svjetske revolucije koja je trebala cijelu zemljinu kuglu pretvoriti u “komunističko carstvo”, a iza svega krila se njegova bolesna ambicija apsolutnog vladara svijeta. U vrijeme uspona nacizma u Njemačkoj, on sklapa prisne i prijateljske odnose s Hitlerom za kojega je svjestan da mu je jedini ozbiljan takmac. S njime potpisuje dva sporazuma (u kolovozu i rujnu 1939. godine) kojima su saveznici (nacisti i komunisti) utvrdili svoj način suradnje i podijelili Europu.

Tajni protokol o prijateljstvu i nenapadanju od 23. kolovoza 1939. godine poništen je tek 1989., jer Sovjeti nisu priznavali njegovo postojanje iako je potpisan na očigled cijele svjetske javnosti. SSSR ne samo da je pomogao izgradnju izgradnju nacističkog ratnog stroja, nego je Staljin Hitleru na raspolaganje stavio svoje radarske sustave i jednu od svojih najvećih ratnih luka u ljeto 1940. godine tijekom napada nacističke Njemačke na Veliku Britaniju (tzv. bitka za Britaniju).

On je, naime, kalkulirao i čekao da se Hitler najprije obračuna s “trulim imperijalističkim Zapadom”, nakon čega bi ga oslabljenog ratovima napao i porazio, ali nacistički vođa ga je preduhitrio. Računajući s nespremnošću Staljina za rat (pogotovu poslije poraza Sovjeta u sukobu s Finskom), Hitler je već u prosincu 1940. godine potpisao plan “Barbarossa”.

Zanimljivo je i to da sovjetski vođa nije znao za predstojeću invaziju sve dok ona nije započela (22. lipnja 1941.), pa je 1. svibnja (samo 52 dana ranije) Hitlerova časnička svita s njime i njegovim suradnicima u svečanoj loži pratila prvosvibanjsku vojnu paradu na Crvenom trgu u Moskvi.

Tek 12 dana poslije napada njemačkih trupa na SSSR i njihovog munjevitog prodora u dubinu sovjetskog teritorija, Staljin se obratio naciji i pozvao na otpor.
Tako je nacistički saveznik silom prilika postao “antifašist” i krvnik Trećeg Reicha.

Ostale su zabilježene njegove brojne izreke iz kojih je vidljivo o kakvom se profilu patološkog zločinca radilo. Jedna od poznatih je: “Smrt jednog čovjeka je tragedija, smrt milijuna – statistika”.
Već krajem 20-ih godina, na početku prve petoljetke najavio je svoj ambiciozni plan riječima: “U deset godina mi moramo dostići Europu ili nas neće biti”.
Od tada nadalje, sve je podredio tomu.

Financirajući preko Kominterne svoje filijale u Europi (među ostalim i KPJ) i zanoseći se snovima o brzoj industrijalizaciji kojom će SSSR pretvoriti u svjetsku velesilu, Staljin i njegova Partija sve su svoje resurse stavili u službu ostvarivanja tog cilja. Budući da je poljoprivreda (ma kako ekstenzivna bila) predstavljala jedinu granu gospodarstva koja je osiguravala kakvu-takvu bazu za razvoj države, seljaštvo je opterećeno neizdrživim nametima i dovedeno u stanje masovnog gladovanja.

Samo početkom 30-ih godina više od 10 milijuna sovjetskih građana umoreno je glađu. U nekim krajevima događale su se užasne stvari – pojavio se čak i kanibalizam. I dok se sve to događa, SSSR je najveći svjetski izvoznik pšenice. Staljin je bio okorjeli antisemit, smišljeno je preseljavao i uništavao čitave etničke zajednice.

Naročito je destruktivno nastupao prema Ukrajincima i donskim Kozacima, ali i prema mnogim drugim narodima. U sibirske gulage otjerao je stotine tisuća ljudi koji su teško robovski radili i masovno umirali izloženi neljudskim uvjetima – hladnoći, gladi i danonoćnom tjelesnom iscrpljivanju.

To je Staljina pored Mao Ze Donga svrstalo u red najvećih zlikovaca u cijeloj ljudskoj povijesti.
Pored masovnog terora, tridesetih godina započinju i čistke u samoj KPSS. Poznati montirani procesi u kojima su žrtve (hvatajući se za slamku u nadi kako će time spasiti svoje obitelji od progona) priznavale vlastitu krivnju čak i kad se radilo o sasvim nemogućim, nesuvislim optužbama, ostali su kao živi podsjetnik kakvim se sve metodama ubijanja ne samo tijela nego i duha mogu izložiti ljudska bića. Kako bi postigla svoje ciljeve, sovjetska je propaganda najprije “animalizirala” one koje se namjeravalo likvidirati, prikazujući ih kao “krvožedne zvijeri”, “krvopije”, “parazite”, a potom su se organizirala javna suđenja na kojima su optuženici priznavali ranije već potpisane optužnice.

Edvard Radzinsky u svojoj knjizi “Staljin” usporedio je komunističkog vođu s Đavlom u paklu koji neprekidno loži vatru i razgorijeva je, ali kontrolira požar, kako on ne bi progutao njega i svijet koji je stvorio.

Komunistički sustav bio je izvan svake sumnje pored nacizma i fašizma najveće zlo ljudske civilizacije, dok po broju žrtava uvjerljivo prednjači. Tijekom XX stoljeća komunistički režimi u svijetu ubili su između 120 i 150 milijuna ljudi.

To što do sada ova ideologija nije doživjela opravdanu osudu u jednom dijelu svijeta (pa i Europe), tamna je mrlja današnje civilizacije u kojoj još uvijek ima onih koji misle kako je svako zlo koje dolazi s tzv. ljevice opravdano.

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

 

Sporazum Hitlera i Staljina o prijateljstvu, kooperaciji i demarkaciji, 28. rujna 1939. godine

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: U marokanskom gradu sedam svetaca bit će podignuta hrvatska ruka za deklaraciju

Objavljeno

na

Objavio

U studenom u Zagrebu toplo kao u Marrakeshu, ako tako ostane i nadalje – svi ćemo imati plavi Božić. Već je očito pred vratima, sudeći po trgovačkoj žurbi koja jedva čeka da prođu Svi Sveti i Dušni dan pa brzo stavlja na police pozlaćeni kič i širi komercijalni božićni duh. Ne bi li trebali pričekati barem još malo, prizivanje Adventa odgoditi nakon 18. studenoga?

Komemoracija u Vukovaru već je imala predigru. Srdačnom suradnjom srbijanske i hrvatske policije uhvaćen je i maltretiran Nikola Kajkić. On se bio drznuo potražiti zločince s Ovčare i došao do nekih imena koja nije dobro istraživati ili uopće spominjati da se ne naruše dobri odnosi u koaliciji i šire. Srbijanski su ga žandari na granici pri povratku u Hrvatsku skinuli do gola, zlostavljali, ispitivali i njega i Zoricu Gregurić, predsjednicu Udruge zagrebačkih branitelja Vukovara. (Gospođu Gregurić imali ste prilike vidjeti u prvoj epizodi odlične dokumentarne serije „Srce Vukovara“). Zašto ja to nisam odmah saznao, pa redovito čitam mnoge novine, gledam Dnevnik HTV-a, dok vozim slušam radio? Pa zato što službeni mediji (u čijoj je službi koji, znamo) ni riječ o tome nisu objavili, niti je kakve oštre ili neoštre reakcije bilo, a riječ je o hrvatskim građanima koje hrvatska država mora štititi.

Ne sve, očito, nikako ne one koji savjesno rade policijski posao (Kajkić) i narušavaju bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti, nikako ne one koji se nakon tolikih godina neobzirno vraćaju u prošlost, baš kada su režimi s obje strane granice odlučili šutnjom prekriti grobove hrvatskih branitelja i civila, mukom koji pogoduje krvnicima, ponešto prekinutim Penavinim nastojanjiima. Dobra je vijest ipak da su Nikola i Zorica nakon dugih i mučnih sati pušteni, nisu odvedeni u srbijanski logor, Stajićevo ili sličan, a još bolja da ih hrvatska policija nije nastavila ispitivati jer je s druge strane sve odrađeno.

Hrvatske su se službe i pravosuđe inače naglo probudili, djeluju munjevito – podignuta je optužnica protiv krvoločne zvijeri koja je na najokrutnije moguće načine mučila Vilima Karlovića, branitelja i pisca knjige „Preživio sam Vukovar i Ovčaru“. Rečena tijela su, eto, 2018. saznala za taj zločin, premda je knjiga odavno objavljena i Karlović govorio o svojim iskustvima diljem Hrvatske, a napisan je i scenarij za igrani film na podlozi knjige – hoće li i kada će biti ili ne će nikada biti realiziran, ostaje vidjeti.

Ovih sam se dana i ja na drugi način vratio u rujan, ali i studeni vukovarski godine 1991. – u zagrebačkoj kavani razgovarao sam sa Željkom, onom uplakanom djevojčicom u plavom kaputiću koja je postala simbolom, zaštitnim znakom turobne kolone kroz razoreni Vukovar nakon pada grada. Sada je mlada žena i majka, nadarena autorica ćuvstvenih pjesama. Bolne uspomene nisu minule, ali pokušava naći put iz trajne tjeskobe uskim kanjonima životne snage i usporedo pomoći drugima. Udruga koju je zamislila zvat će se “Plavi kaputić“ , sa sjedištem u mjestu Berak kojega se možda sjećate: već u rujnu su ondje divljali Šljivančanovi ubojice, posmicali Hrvate a koji su ostali bijahu pretvoreni u roblje, pa i oni poslije uglavnom poubijani. Željka je zamislila svojevrsni rehabilitacijski centar, ugodno utočište za one koji u prirodi, na imanju, požele liječiti dušu, ali ne zaboravlja ni što je bilo, pa će u namjeravanom muzeju u Berku ispričati priču o braniteljima i civilima, o patnjama, i o sebi. Projekt koji treba podržati cijela Hrvatska.

Marrakesh

Kada sam spomenuo Nikolu Kajkića i Zoricu Gregurić, to jest „neinfomiranost“ sredstava priopćavanja, prisjetio sam se Istanbulske i Marrakeshe deklaracije. O Istanbulskoj smo saznavali na kapljice u duljem razdoblju, sve dok nije počelo kišiti. O Marrakeshoj isto tako, a prošla bi lišo da predsjednica države nije svratila na nju pozornost, pa se ljudi počeli pitati što s tom marakeshskom nije u redu. A otkud bi znali? Slušali su ili čitali što o njoj, marakeškoj, kaže ovaj ili onaj, za i protiv, neki su kolumnisti našli teške zamjerke, toliko teške da očito taj „globalni kompakt“ treba vratiti na doradu, takoreći, ali potpuni tekst preveden na hrvatski jezik nitko nije objavio u viđenijim glasilima, koliko znam. A znam. Što to govori i koju se poznatu „šprancu“ slijedi? Govori prije svega o bahatoj drskosti, ne samo o sumnji u inteligenciju puka, nego i o ciničnom ponižavanju javnosti koja nije u stanju sama donijeti zaključke o tekstu. Sve je ionako unaprijed odlučeno, pa ne će sada valjda voditi javnu raspravu narod koji je po definiciji politički amater.

A tko će putovati u Marrakesh ili Marrakech ili Marakeš, onda nije važno. I uopće, govoriti o bilo čemu što nije uz dlaku sadašnjim vlastodršcima, u najmanju je ruku neoprezno, ako ne i opasno. Tako se izigrava demokracija (opet jednom!), dane direktive se moraju poštovati, u marokanskom gradu sedam svetaca bit će podignuta hrvatska ruka za deklaraciju, za legaliziranje ilegalnog. Upozoravati da se sve više država distancira, također nema smisla. Nije važno što neka važnija ili nevažnija zemlja odustaje, mi smo Hrvati. Mi nikada ne odustajemo, kao što nam je priznala Frau Merkel. Doduše u nogometu. Baš je ona velika zagovornica globalnog kompakta, a Hrvatska ju je, eto, ohrabrila na tom putu.

Na kraju pitanje zašto Marrakesh ili kako se već zove. Valjda na spomen arapske (islamske) imigrantske okupacije europskoga tla, Pirinejskoga poluotoka, koja je trajala stoljećima. Vođa Almoravida sa sjedištem u Marakešu pokorio je Andaluziju, čitam. Za istinu reći, u mirnijim razdobljima pax arabiane cvala je kultura koja je blagotvorno utjecala i na europsku. No, to je druga priča. Ova aktualna priča u svezi (i) s Hrvatskom poantirana je u nedjelju (vidio tada teletekst) kada je Andrej Marko Polo nakon duljega izbivanja uvidio da se tu u Hrvatskoj pojavila ozbiljna oporba Marrakeshu, te će on, reče, sve staviti na Vladu i Sabor, objasniti, razjasniti, demistificirati, uvjeriti nekompaktne idiote, paničare i histerike da je kompakt posve u redu, kao i Istanbulska, znači sve će se učiniti post factum i post festum, a moglo se na vrijeme i polako, da mi bedaci koji sporo razmišljamo napokon shvatimo što oni von oben odmah kapiraju.

A cjelovit tekst i opet ne ćemo vidjeti, bojim se. Kog vraga trošiti na prevođenje deklaracije koja ionako nikoga ne obvezuje niti ju treba potpisati. Pa zašto onda Vlast s toliko strasti inzistira da „netko ode u Marrakesh“? Čije direktive slijedi? Teško je dosjetiti se, ah. Što znači kompakt, ne znam. Znam što na podlozi latinskoga znači riječ kompaktat. Ugovor. Ugovori se obično potpisuju, ako ne, onda ne postoje. Pa se mi, znači, sporimo oko nečega što ne postoji. A ne postoji već vrlo, vrlo dugo ni Ministarstvo informiranja, pa svako brdo tumači što se iza brda valja.

Predsjednica države je povukla ručnu glede Marrakesha (dobar potez) i otišla u Pariz gdje se u velikom koncentratu svjetskih silnika obilježavao svršetak Prvoga svjetskog rata koji je – točno rekoše povjesnici – bio početak Drugoga svjetskog rata, pa se tu nema što previše reći, nego se u punoj sućuti prisjetiti miljiuna i milijuna koji su tako besmisleno i većina u mladim danima otišli s ovoga svijeta. Versailles i sve što se potom zbilo također bi trebalo obilježavati turobno, ondje se kartalo sa sudbinama naroda i pripremao teren za, primjerice, novu monarhiju na jugu Europe, u kojoj će stradati Hrvati.

U Srbiji su upravo uoči pariškoga sjećanja održane vojne vježbe pod nazivom „Vek pobednika“, na hrvatski prevedeno „Stoljeće pobjednika“. Naziv sugerira da je Srbija valjda pobijedila u svim ratovima, pa će i nadalje jer sada ima rusko oružje, a dobit će i nešto tajanstveno, o čemu Vučić nije htio govoriti da ne „potpadne pod sankcije“ (riječ može zato biti samo o nedopuštenim bojnim otrovima ili igranje s nuklearnim oružjem, nadam se da naše „institucije“ prate, a vjerojatno se radi o blefu). I opet se Srbija lažno predstavlja: u Prvom svjetskom ratu je poražena i njezina se vojska morala povlačiti preko Albanije do Krfa, a pobijedili su „saveznici“ sa Solunske fronte i da njih nije bilo srbijanska vojska bi još i danas bila na Krfu. Ovako je „uvedena“ natrag u Srbiju da bi zadovoljavala svoje imperijalističke težnje, a Francuzi su joj ostali braća po oružju, što se vidjelo i u ratu devedesetih.

U Drugom svjetskom ratu bila je njemačka marioneta s Nedićevom vladom koja se proslavila pobjedom nad Židovima u Srbiji, i ta je „oslobodilačka borba“ jedina u kojoj je Srbija pobijedila, a poslije sebi pripisala vrlo važnu ulogu u“ NOB-u“. U agresiji na Hrvatsku svršetkom stoljeća, Srbija je poslije početnih uspjeha katastrofalno izgubila. Kompenzirala je taj neuspjeh osvajanjem polovice Bosne, doduše još nepridružene, ali je potom ostala bez Kosova. To bi u kratkim crtama bilo „Stoljeće pobjednika“.

U Parizu su se sastali uoči velikoga slavlja Macron i Merkel, da zajedno otkriju ploču. Gospođa Merkel pokraj Macrona koji je krivo shvatio da je nakon slabljenja njemačke kancelarke – on, Macron, gospodar Europske unije. Neznatan čovjek sa znatnim ambicijama, novi Napoleon koji će duboko i široko sjediniti Europu u borbi protiv svih zala ovoga svijeta, recimo Rusije, Kine i Sjedinjenih država, a za to će mu biti potrebna europska vojska. Na njegovu žalost, i Trump je doletio u Pariz, pa je mali Macron uz puno gestikulacije i vrdanja ponešto promijenio retoriku oči u oči s Trumpom koji je njemu svojstvenim grimasama dao Francuzu do znanja da se mali zaletio, da se ne igra.

I to reče baš Macron koji je u svečanom govoru ustvrdio da nam prijeti prošlost, a da nam ne bi prijetila treba prevenirati ratove. Ratove pak izazivaju nacionalisti. Zato se valjda Europa ne smije sastojati od nacionalnih država niti se nacije smiju spominjati jer to nije politički korektno, sve treba biti jedna velika i dobro naoružana Europska unija s jednim vođom i jednim vojskovođom, Macronom. I da se nitko više ne usudi reći da je nacionalizam pozitivan osjećaj. A jest kada se radi o manjim narodima: nacionalizam manjih naroda u Europi ili mnogoljudnijih koji ne spadaju u elitu, a imaju gadna iskustva (Poljska), refleksna je obrana od nacionalizma „velikih sila“ kojima suverenitet malenih ili slabijih ide na živce i nastoje ga skršiti na sve načine pod firom multilaterkulti nadnacionalnih čudovišta, u podzemlju kojega se nalaze tvornice oružja i zazivaju (pa i izazivaju) novi ratovi.

Na svu sreću, nova Europa i neke zemlje stare Europe pokrenule su pokret otpora zahtijevajući ono što je prirodno i (trebalo bi biti) normalno, da svaka država i nacija određuje svoje prioritete, njeguje svoju tradiciju i svoje vrijednosti. Tek tako, bez lažnih i licemjernih novih vrijednosti i strašenja neukih, može se i mora razvijati suradnja suverenih organizama koji ne podliježe nadzoru i diktatima umjetnih paneuropskih ustanova. Tek na taj će način, s poštovanjem svake posebnosti, svi nastojati da ni ratova više ne bude…

Još samo nešto o nacionalizmu: taj se pojam ne može odijeliti od domoljublja, jer bez domoljublja nacionalizma ne može ni biti. Treba raščistiti terminologiju: nacionalizam koji počiva na iracionalnom uzdizanju svoje nacije (ili rase) kao nadmoćne drugima, zove se fanatizam, a poznat je i kao nacizam. Nacionalizam koji želi tuđe teritorije, naziva se imperijalizmom. Nacionalizam koji se prometne u komunističku tiraniju (SSSR, Srbija u komunističkoj Jugoslaviji) zove se (nad)nacionalnim i ideološkiim terorom koji uključuje imperijalizam i nazivamo ga, znači, terorizmom. Liberalni nadnacionalni projekt završava liberalnim fašizmom, pod vodstvom „neopasnih“ nacionalizama velikih. Nacionalizam malih nazivamo domoljubnim nacionalizmom koji nikoga ne ugrožava (niti može), ali govori i viče: mi smo tu, htjeli vi ili ne, znamo tko smo i što smo i nemojte nam uz trule jabuke uvoziti ideologiju koja nam je tuđa, jer toga smo se nagledali i više ne želimo. I gdje ste bili, antiratni pobornici, kada je izbio rat u Europi početkom devedesetih, kada je razarana Hrvatska, razaran Vukovar i vukovarska bolnica – pa ni bolnicu niste zaštitili, humani antiratnici? I kad je Francuska (dotično njezin predsjednik) de facto produljila rat u Bosni i Hercegovini. Ma gonite se sa svojim frazama.

„Jezik“ naš hrvatski

Hrvatski proračun je poznat, četiri su ministarstva dobila lavlji dio, a mrvice koje su ostale dodijeljene su – ostalima. Jedna od tih mrvica dopala je kulturu, koja ju je zahvalno zgrabila. Ministarstvo znanosti i naobrazbe dobro je prošlo jer navodno provodi revolucionarnu školsku reformu nakon koje preopterećena djeca više ne će piti tablete za smirenje, sve će riječiti tableti. No oni su skupi, pa treba drugdje uštedjeti. Tako se štedi na časopisima, primjerice na časopisu Hrvatskog filološkog društva „Jezik“, što znači da časopis koji izlazi od 1952. više ne će postojati, ako ne pronađe privatne pokrovitelje. Kako je došlo do toga, ako znamo da se i u vrijeme jugokomunizma taj nepoćudni časopis nije ugasio, premda je više puta pokušano da ga se zadavi i rastopi kiselinama, te baci u odvod?

Pa tako, očito se čekala samostalna hrvatska država, da ona to riješi. Odnosno čekala se koalicija u kojoj će jednoj minornoj ali opakoj stranki biti dodijeljeno Ministarstvo znanosti i obrazovanja,a ta sigurno nije nastala u jezičnom ni u političkom smislu na zasadama Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga jezika, niti su joj bili poćudni hrvatski jezikoslovci poput Stjepana Babića i sadašnje glavne urednice Sande Ham. Ministarstvo je, doduše, u prvom naletu dalo nešto novca, ali je zatim odluka – revidirana. Netko je intervenirao da se odluka izmijeni? Tko? Treba zapitati, treba tražiti imena intervenata koji su intervenisali, pa će se doći do pravih motiva.

Jedan može biti što „Jezik“ daje (skromne) nagrade za nove riječi, a nagrada se zove po dr. Šreteru, čija je sudbina na stanovit način povezana s Pupovcem. Drugi trag možda vodi prema Institutu za jezik i jezikoslovlje, čuven po tzv. Hrvatskom pravopisu koji je posvojio ime pravoga Hrvatskog pravopisa, pa ga pod tim imenom prodao neupućenoj javnosti, a u školskom obliku đacima. Podsjetimo: tzv. Hrvatski pravopis nastao je nasuprot Hrvatskom pravopisu Babića i suradnika, među kojima je i Sanda Ham, nastao direktivom ondašnjega ministra Željka Jovanovića koji dobro zna što je hrvatski jezik, a što nije, i kako ga što manje odvojiti od srpskog ili ga barem držati u stanju koje nije prehrvatsko. Časopis „Jezik“ ostao je naravno na pozicijama pravoga Hrvatskog pravopisa kao i svi ugledni hrvatski jezikoslovci, što mu se upravo obija o glavu. Riječ je o neviđenom skandalu. Pozivam ministricu da još jednom razmisli, i usput objavi imena intervenata. Da ne ostanu u mračnoj rupi, da iziđu na svjetlost dana.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari