Pratite nas

Kolumne

Uzalud vam trud, svirači

Objavljeno

na

K’o bajagi, oni paze da se igrači na hrvatskoj političkoj sceni drže pravila, fer playa, oni su tobože uvjek neutralni I slične isprazne floskule. I ta kolektivna pušiona trajala je dok se nije pojavila Željka Markić s referendumom “U ime obitelji”. U Gongu su tada brzo shvatili da je vrag odnio šalu I pohitali na drugu stranu čamca gdje su sjedili Predsjednik države, Predsjednik Vlade, Predsjednik Sabora, svi ministri, ogromna većina medija na čelu s HRT I ostalim TV postajama s nacionalnom koncesijom.

Bolje rob nego grob!” s kiselim smješkom poručiše Škoti Kataloncima, Baskima, Republici Srpskoj i budućim naivnim pretedentima na tobožnju neovisnost. Sada Škoti, za utjehu, mogu gledati na portalima zgodne i simpatične filmiće kako oni koji su glasovali “Ne” varaju one koji su glasovali “Da”, ubacujući im iza leđa hrpe listića sa zaokruženim “Ne” u glasačke kutije. Da Glavaš nije trenutno u multietničkoj Hercegovini, prisegao bih da su on i Borboši otišli na team building dalekim bračkim potomcima i malo pripomogli našim tradicionalnim prijateljima Englezima. Kao što su to učinili ne tako davno dragom Ivi i dragoj Jadranki. Bože čuvaj Kraljicu!… Protivno općem uvjerenju, brački potomci Škoti pokazali su se kao znanstveno-tehnološki poprilično primitivna država. Naime kaj, rekli bi tehnološko potkovani Zagorci. Izbori su održani 18. rujna. Rezultati su izašli na svjetlo dana tek 19. rujna. K’o da su ih skupljali golubovima-pismonošama. Recimo, u tehnološki sofisticiranoj Hrvatskoj, raspiše se referendum i mjesec dana prije nego se započne sa skupljanjem potpisa, Hrvati već znaju konačni ishod. Isto je i sa parlamentarnim izborima. Brojanje glasova po Borbaš-Glavaševoj metodi je kompjuterski točno. I svi zadovoljni i sretni. Nakon tri mjeseca se traže izvanredni izbori, a pobjednici – s diskretnim osmjehom bez nekog naročitog razloga – zamišljeno gledaju i zahvalno trljaju svoj srednji prst na ruci.

Bez obzira na to što smo primitivne otočane, zahvaljujući tehnološkoj superiornosti, ostavili daleko iza sebe Hrvati ne spavaju na lovorikama. Tako neki dan na Odboru za ustav Hrvatskog sabora, vanjski član odbora prof. Branko Smerdel, diže ruku i predloži kompromisni prijedlog: profa predlaže da se posebnim ustavnim zakonom uvede moratorij na održavanje referenduma dok se ne donese novi Zakon o referendumu!!!?. Odmah su ga, bez obzira na motiv, podržale široke demokratske mase. Ako se u te mase uračunaju Vlado Šeks, Peđa Grbin, Jadranka Kosor, Ivo Josipović, Zoran Milanović, Tomislav Karamarko i Ante Tomić. Posebno oduševljenje za tu ideju pokazale su društvene mreže. U ljekarnama je u 24h nestalo lijeka protiv štucanja. Nitko ne zna zašto! Javio se je i moralna ustavna vertikala – Peđa Grbin. Nakon što je izveo dvostruki aksl, kako bi izbjegao Šeksov poljubac, oduševljenja dvometraška vertikala uveo je u igru poznatog ljevičarskog Trojanskog konja – GONG! Tu ljevičarsku udrugu hrvatska javnost je u samom početku njenog djelovanja, neakademski rečeno, popušila. K’o bajagi, oni paze da se igrači na hrvatskoj političkoj sceni drže pravila, fer playa, oni su tobože uvjek neutralni i slične isprazne floskule. I ta kolektivna pušiona trajala je dok se nije pojavila Željka Markić s referendumom “U ime obitelji”. U Gongu su tada brzo shvatili da je vrag odnio šalu i pohitali na drugu stranu čamca gdje su sjedili Predsjednik države, Predsjednik Vlade, Predsjednik Sabora, svi ministri, ogromna većina medija na čelu s HRT i ostalim TV postajama s nacionalnom koncesijom.

I kako to obično biva, kad se svi nađu na jednoj strani čamca, čamac se prevrnuo. Nakon što je “U ime obitelji” – kako bi to rekao Ćiro – komforno galvanizirao svoju prednost, počelo je cmizdrenje promrzlih brodolomaca. Tu se je naročito istakla lucidna predstavnica Gonga koja je onako mokra, kao da ju je more izbacilo, izjavila da je Markićka pobjedila jer njeni protivnici nisu imali institucionalnu podršku. Izjava koja u apstraktnoj borbi za izrečenu glupost godine ne bi imala ozbiljnu konkurenciju! Sad ponovno dragi neutralni ljevičari iz Gonga spremno uskočiše: Markić Ante portas! Oko Gonga se okupi odmah i ustavnopravna krema u likovima Jadranke Kosor, Josipa Kregara, Gvozdena Flege i gongovca Dragana Zelića. I Zelić odasla dramatičan apel demokratskoj javnosti, koja se po njemu sastoji od Vlade RH i klubova SDP-a i HDZ-a, da se u roku “odmah” izjasne. “U suprotnom ćemo imati referendum koji će, možda, nakaradno promjeniti naša izborna pravila” zbori ustavnopravni stručnjak opće prakse. Obratite pažnju na “naša izborna pravila”.

Kolokvijalno poznata pod Glavaš-Borbašova. I naravno svi pravi i iskreni demokrate baciše pogled pun nade prema Peđi Grbinu, Jadranki Kosor, Josipu Kregaru, Gvozdenu Flegi i naročito prema Vladi i Vladi Šeksu. Udica bez mamca zove se “Tri preferencijalna glasa za one koji imaju znanja”. A Hrvatska je puna onih koji znaju znanje. Sada takvi sjede na usavršavanju u Remetincu. Trenutno su sve oči uprte u Vadu Šeksa koji u pozi trapističkog monaha mora u praksi realizirati svoja iskustva iz petog i šestog Izbornog sabora HDZ-a. Ovaj put bez Glavaša i Borbaša. No, ekipa oko Peđe i Gonga je uvjerena da zna kako stati na kraj upornoj Željki Markić.

Emmanuel Kant je rekao: “Bolje je znati malo, ali temeljito, nego puno i površno”. Jedan slavonski Kant je zapjevao “Uzalud vam trud, svirači!”.

Privatni poduzetnici su u knock-downu. I dobro je neki dan primjetio Đuro Njavro, rekavši da bi vlast morala nagraditi poduzetnike zato što ih uopće još ima, a ne ih zatirati novim i novim nametima. Zato oni koji traže posao upiru oči u državne tvrtke. Tamo se vidi “da se ima”. Nema rebalansa proračuna. Vraćaju se poticaji za menađere. Predstojnik Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom Mladen Pejnović odlučio je uvesti “performance management” u tvrtkama u državnom portfelju. Dragana Radusinović, u Jutarnjem, puna razumjevanja za menađere kaže: “Bonusi se krvavo i teško zarađuju”. Srce mi se steglo nad krvavom i teškom sudbinom zaposlenika recimo javne tvrtke Apis IT punog naziva Agencija za podršku informacijskim sustavima i informacijskim tehnologijama d.o.o. Od 1. srpnja 2012.g., do 1.rujna ove godine u Apisu je zaposleno 114 osoba, od čega značajan dio ima članske iskaznice SDP-a. Kazat ćete: što nas gnjaviš s tim općepoznatim i otrcanim činjenicama! Tako rade svi vlastodršci – I lopovski HDZ baš kao i super pošteni i djevičansko naivni SDP. Dugo će još Sava teći uzvodno dok se ne riješimo te negativnosti.

Eto vidite, baš zato o tome i pišem. Nije baš sve negativno. Pričajući sa svojim bolskim prijateljom Ufom i – skandalizirajući se nad nepotizmom u državnim tvrtkama – Ufo me uješi: ” Nije sve tako crno!” reče. “Recimo nema više seksa u državnim tvrtkama kao nekad”. “Kako misliš?”, živnuh. “Sve sama rodbina!” objasni mi Ufo.

Još jedna tužna sudbina kao rezultat brzopletog raskida s dragom pokojnicom Jugom. Profa Zvonko Šundov, godinama je u Elektrotehničkoj školi u Zagrebu predavao majku svih predmeta “Marksizam”. Mračne 1991. g., profesor je dobio otkaz kao tehnološki višak. Još je danas nejasno tko je to 91. g., mogao imati negativni stav prema marksizmu. Pa u vladajućem HDZ-u više od polovice rukovodećih članova su prekvalificirani marksisti. Kako se prof. Šundov nije uspio prekvalificirati, ostaje nejasno. Ravnatelj Matejaš je u gabuli. Profesor ima presudu i želi predavati marksizam. Ravnatelj nudi kompromis i nudi profesoru da predaje elektrotehnički vjeronauk. Nešto o Božjoj čestici ili tako nekako. Sjetih se jednog mog predmeta iz ivanićgradske gimnazije. Ravnatelj je prije rata predavao predvojničku obuku. Nakon što je na vlast došao Tuđman i njegovih 10 godina mraka, profa se prekvalificirao i počeo predavati čisti vjeronauk. Znači treba se na vrijeme prekvalificirati. Kad je to uspjelo Perkoviću, Šeksu, pukovniku Grujiću i tolikim drugim, zašto to ne bi mogao i nesretni Zvonko Šundov. Malo mašte profesore!

Albert Einstein je napisao”Mašta je važnija od znanja”.

Digoše se na zadnje noge časne civilne ljevičarske udruge s zanimljivim nazivima: Glas razuma-Pokret za sekularnu Hrvatsku, inicijativa”Nisam vjernik” i udruga “Protagora”. Njihov “mirni”prosvjed s pastoralnim motivom nazvan je “Raskinimo vatikanske ugovore”. Sažalile se časne udruge na jadni hrvatski puk koji pretražuje kontejnere, a država bez imalo skrupula godišnje daje Crkvi nekih 280 milijuna kunića. Njima je stalo isključivo do poštenja, čistih računa i hrvatskog naroda i narodnosti. Baš humano i dirljivo! Mali je problem što tzv. nevladine udruge, civilna društva, građanske akcije, ženske studije, razne Documente, Rade Borić, Vesne Teršelič, Zorani Pusići , Matvejevići, don Grubišići i slični koštaju Lijepu našu ne u milijunima nego u milijardama.

Dobro, Pokret za sekularnu Hrvatsku je nenasilna i pacifisticka udruga. Ona želi samo svoju sekularnu lovu. Jedan njen samozatajni simpatizer je, onako u prolazu po Cvjetnom trgu, opalio Ružicu Čavar predsjednicu Pokreta za život i obitelj. Hrabri sekularist otišao s policajcima, a Čavarica ostala u bolnici. Policija, stroga kao i uvijek, u ovakovim slučajevima ispitala hrabrog progresivca i odmah ga potom pustila kući. Objavila je samo njegove inicijale da čovjek možda ne bi imao neprilike na poslu. Obećala ga kazneno prijaviti eventualno utvrditi je li prebijena Ružica Čavar remetila javni red i mir. Ako jest, a poznajući našu policiju sigurno je, onda bi nasilna Ružica mogla završiti i u pritvoru. A hrabre i konzekventne članove za Sekularnu Hrvatsku poslao bih na usavršavanje SISI kalifat da tamo tjedan dana zahtijevaju sekularni kalifat. Ma kakav tjedan dana. Poslao bih ih samo na jedan dan. Onda bi, ako ništa, bar naučili šutjeti.

Ernest Hemingway je napisao: “Čovjeku treba otprilike dvije godine da nauči govoriti I otprilike 60 godina da nauči šutjeti”.

Zvonimir Hodak/dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš – Tradicionalna zapadna kultura sve više postaje utočište radikaliziranom islamu i relativističkom sekularizmu

Objavljeno

na

Objavio

Cijeli uljuđeni svijet zgrozio je požar u pariškoj katedrali Notre-Dame, za koji su odgovorni u prvim satima nakon izbijanja, bez ikakve istrage tvrdili da nije podmetnut.

Francuski predsjednik Macron odmah je najavio obnovu te velebne katedrale, a mediji su se požurili informirati o tome kako je katedrala Notre -Dame turistički najposjećenija katedrala na svijetu.

Istodobno, malo je medija izvijestilo o tome kako je mjesec dana ranije gorjela još jedna pariška crkva – Crkva sv. Sulpicija. U njoj je požar podmetnut nakon nedjeljne mise pa su žrtve izbjegnute samom srećom.

Od početka ove godine napadnuto je i uništeno čak devet francuskih crkvava, a među njima ona Svetog Nikole u Houillesu, katedrala Saint-Alain u Lavauru, crkva Notre-Dame des Enfants u Nimesu…

U mnogim crkvama uništavana su raspela, oskrnavljeni oltari, uništene su neprocjenjive umjetnine. Požar u katedrali Notre-Dame samo je nastavak tog crnog niza.

Krivci se ne spominju. Iako se manje-više znaju. Jednostavno, spominjane krivnje postalo je politički nekorektno. Zahvaljujući politikama njemačke, francuske pa i mainstream politike Europske unije, u posljednje četiri godine na krilima imigracijskog vala Europa je primila poveći broj radikaliziranih islamista koji su prijetnja ne samo tradicionalnoj kršćanskoj Europi već i svim građanima Europe.

No, istini za volju cijeli proces rastakanja kršćanske Europe nije počeo njihovim dolaskom već puno, puno ranije. Uostalom, o tome je još dok je bio kardinal govorio i pisao papa Benedikt XVI., među ostalim i u svojoj knjizi „Kršćanstvo i kriza kultura“.

Tada je isticao kako u Europi sve više raste svojevrsna patološka mržnja prema kršćanstvu, s naglaskom na mržnju prema katoličanstvu. „Ako je s jedne strane kršćanstvo našlo svoj najdjelotvorniji oblik u Europi, s druge strane treba također reći kako se u Europi razvila kultura koja predstavlja apsolutno najdublju suprotnost ne samo kršćanstvu, nego i religioznim i moralnim tradicijama čovječanstva“, napisao je.

Nadalje, upozorava da tvrdnja kako spomen kršćanskih korijena Europe vrijeđa osjećaje mnogih nekršćana koji žive u Europi (a što se često zlorabi) „nije uvjerljiva budući da se radi prvenstveno o povijesnoj činjenici koju nitko ne može ozbiljno nijekati“. Razlog tom sustavnom nametanju te teze vidi u tome što se umjesto kršćanskim korijenima Europe nameće ideja „da samo radikalna prosvjetiteljska kultura, koja je dostigla svoj puni razvoj u naše vrijeme, može biti konstitutivna za europski identitet“.

Mjesec dana prije požara u Notre-Dame buknuo je požar u crkvi sv. Sulpicija, drugoj najvećoj crkvi u Parizu.

U govoru 1. travnja 2005. u Subiacu, samo dan prije smrti pape Ivana Pavla II., vrlo je jasno poručio da „odbacivanje poveznice s Bogom ili s kršćanstvom u ustavu EU-a nije izraz tolerancije kojom se žele zaštititi osjećaji neteističkih religija i dostojanstvo ateista i agnostika, nego je zapravo izraz savjesti koja želi vidjeti Boga konačno izbrisanoga iz javnoga života ljudi i potisnuti ga u svijet ostalih kultura prošlosti. Europa, nažalost, sve više zaboravlja svoje kršćanske korijene“. I tom procesu sada sami svjedočimo.

To nametanje krivotvorene povijesti dovelo je do toga da europski mainstream posljednje desetljeće sustavno nastavlja s djelovanjem da se kršćanstvo izbriše iz javnoga života i kolektivne europske memorije. A do koje mjere to ide najbolje svjedoči činjenica da taj sekularizam više ne ratuje s kršćanstvom kao religijom, već ide na to da potpuno dokine ili ignorira svaki djelić kršćanskog, odnosno mahom katoličkog života, civilizacije i tradicije u europskoj povijesti.

Taj ideološki i histerični sekularizam prisutan je i u Hrvatskoj. Pa i na način da se sustavno krivo tumači pojam sekularne države, pa se crkvi doslovno želi zatvoriti usta i zabraniti joj javno djelovanje. Štoviše, brojnim domaćim salonskim ljevičarima najava izbacivanja vjeronauka iz škola i revidiranje pa i raskidanje Vatikanskih ugovora postala je okosnica stranačkih programa. Oni sustavno i namjerno ignoriraju pojam sekularnosti koji podrazumijeva odvojenost Crkve od države, ali ne i religije od društva, te nameću sekularizam, koji želi religiju izbaciti iz društva.

Paralelno s tim procesima Europa pa i cijeli svijet ( čemu svjedoči tužni Uskrs u Šri Lanki s preko 300 ubijenih i preko 500 ranjenih nedužnih katolika) suočava se s ozbiljnom prijetnjom fundamentalističkoga terorizma, ali i ozbiljnim ugrozama vrijednosti ljudske osobe, a u konačnici i pitanja vjerske slobode.

Drugim riječima, tradicionalna zapadna kultura, nastala mahom pod utjecajem kršćanstva, sve više i više postaje utočište radikaliziranom islamu kao i relativističkom sekularizmu.

Kršćanstvo, pogotovo ono identitetsko, postaje žrtvom. I nestaje. A bez njega ta moderna Europa – koju vlastitom nacionalnom identitetu pretpostavljaju i brojni hrvatski političari od Plenkovića do Mrak-Taritaš – neće biti ni tolerantnija ni civiliziranija.

Silvana Oruč Ivoš/maxportal

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Onima koji se ne boje istini pogledati u lice, sve je jasno. Barbari su odavna već u Gradu

Objavljeno

na

Objavio

Do toga smo došli! Vatrena oluja morala je gotovo progutati Notre Dame, najčuveniju francusku crkvu i jednu od prstohvata najpoznatijih na svijetu, kako bismo uopće počeli barem stidljivo govoriti o beskonačnoj seriji vandalskih napada na francuske crkve, lavini koju kao da nitko ni ne pokušava zaustaviti.

Posve svejedno tko je izazvao taj požar, teroristi, huligani ili crkveni miševi, plamen je konačno bacio svjetlo na uporno potiskivane statistike o preko tisuću svjesno oskvrnutih crkava širom Francuske samo u posljednjih nekoliko mjeseci – o pljačkama, paleži, razbijanju, obavljanju nužde na svetim mjestima.

Prije samo mjesec dana gorjela je i druga najveća pariška crkva, Saint Sulpice, dokazano podmetnut požar. Reakcija? Gotovo nikakva. Sve u ime lažne političke korektnosti. Tko stoji iza svega toga?

 

Onima koji se ne boje istini pogledati u lice, sve je jasno. Barbari su odavna već u Gradu. I ne, ne dižem time glas protiv milijuna afričkih i azijskih muslimana koji su pristigli posljednjih nekoliko desetljeća u Francusku i druge države. Oni su također žrtve, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Uostalom, nije ovo prvi put da se Notre Dame mora obnavljati. Muslimana u Francuskoj nije ni bilo kad su bijesne rulje krajem 18. stoljeća rušile i pljačkale crkve, kad su revolucionari žedni krvi pokrenuli val dekristijanizacije, zabranjivali javnu molitvu i uvodili zamjenske univerzalne religije.

No, zato su itekako javno pogubljivali svećenike, a nije bilo pošteđeno niti 28 kipova kraljeva Judeje, koji su skinuti sa zapadne fasade Notre Dame i javno im odrubljene kamene glave.

Nakon restauracije monarhije restaurirane su i crkve, pa tako i pariška katedrala, no serija revolucija itekako je ostavila traga na današnje francusko društvo, koje provodi najrigidniji sekularizam među velikim kršćanskim nacijama, onakav kakav mnogi zazivaju i u Hrvatskoj.

Danas se tako liju stvarne i lažne suze nad zgarištem katedrale, obećavaju milijarde eura i zaklinje se u obnovu jednog od najvećih simbola Francuske, sve to zbiva se uz dosljedno prešućivanje da je zapravo u pitanju jedan od najvećih materijalnih simbola ni manje ni više nego – kršćanske Francuske i Europe, simbol kršćanima i svim baštinicima kršćanske kulture, bez obzira bili vjernici ili ne.

Katedrala se tu svodi na Lidlovu reklamu s prepoznatljivim obrisom crkve na Santoriniju, ali s retuširanim križem, da ne bi nekoga uvrijedio. Naravno, ne mislim da netko mora biti kršćanin da bi osjetio tugu za Notre Dame, kao što ni ja ne moram biti budist da bih tugovao za Budom iz Bamijana.

No, oni koji nad zgarištem Notre Dame liju krokodilske suze za veličanstvenom građevinom, ali ne i za onim što i koga ona predstavlja, nisu mnogo bolji od oni kojima “lijepe crkve lijepo gore” i zgražaju se nad svotama obećanima za obnovu. A drugovi su po oružju onih koji su pokrenuli taj uništavački cunami na Orijentu koji je u ime lažne ljubavi prema Bogu prebrisao na tisuće neprocjenjivih i nezamjenjivih povijesnih spomenika.

Ono što se događa u Francuskoj za sada je samo suspregnuti sukob niskog intenziteta kojeg vlasti i mediji sustavno pokušavaju gurnuti pod tepih, ali zapravo je uvježbavanje reprize te zore ikonoklasta koja je s praskom osvanula na Levantu i sasvim sigurno će pokušati zapaliti i Zapad.

Nakon propasti ISIL-a opasnost nije nestala, naprotiv, “fundamentalisti” su samo utvrdili davnu lekciju, da je imperij lakše rušiti iznutra nego izvana. Nekad Rimsko carstvo, a danas novi imperij – Europska unija, koja boluje od istih kobnih boljki samozadovoljnih i bogatih – od gubitka identiteta, od sebičnog zadržavanja vlastitog položaja po svaku cijenu, od uporne amnezije u kojoj nepovratno blijede krvavo plaćene lekcije iz minulih tisućljeća.

Valja se prisjetiti, Rimsko carstvo nisu srušili barbari izvana, već iznutra, oni koji su pušteni unutar njegovih granica i desetljećima u njemu nemirno živjeli bez ikakve mogućnosti ili želje za prilagodbom.

Granice se otvaraju između ostaloga i kako bi se uz pomoć milijuna novopridošlih obračunalo s nacionalnim državama i religijama, ne mareći pritom za moguće katastrofalne posljedice.

Ne reagiramo li, morat ćemo se pomiriti s tim da ponovno dolazi vrijeme kripto kršćanstva, kako što se tiče religije, tako i njezinih univerzalnih vrijednosti koje su prihvatili i oni koji vjeru ne žive, ali shvaćaju njezine civilizacijske vrijednosti.

Da, granice moraju ostati otvorene, valja i otvorena srca prihvaćati ono najbolje od kulturnog i genetskog nasljeđa širom svijeta, no, one moraju biti raširene samo onoliko koliko se realno može asimilirati bez dugoročnih posljedica koje će nas i još jednom vratiti stotinama godina unazad.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Ivica Šola: Islamisti su učenici Francuske revolucije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari