Pratite nas

Kolumne

Uzalud vam trud, svirači

Objavljeno

na

K’o bajagi, oni paze da se igrači na hrvatskoj političkoj sceni drže pravila, fer playa, oni su tobože uvjek neutralni I slične isprazne floskule. I ta kolektivna pušiona trajala je dok se nije pojavila Željka Markić s referendumom “U ime obitelji”. U Gongu su tada brzo shvatili da je vrag odnio šalu I pohitali na drugu stranu čamca gdje su sjedili Predsjednik države, Predsjednik Vlade, Predsjednik Sabora, svi ministri, ogromna većina medija na čelu s HRT I ostalim TV postajama s nacionalnom koncesijom.

Bolje rob nego grob!” s kiselim smješkom poručiše Škoti Kataloncima, Baskima, Republici Srpskoj i budućim naivnim pretedentima na tobožnju neovisnost. Sada Škoti, za utjehu, mogu gledati na portalima zgodne i simpatične filmiće kako oni koji su glasovali “Ne” varaju one koji su glasovali “Da”, ubacujući im iza leđa hrpe listića sa zaokruženim “Ne” u glasačke kutije. Da Glavaš nije trenutno u multietničkoj Hercegovini, prisegao bih da su on i Borboši otišli na team building dalekim bračkim potomcima i malo pripomogli našim tradicionalnim prijateljima Englezima. Kao što su to učinili ne tako davno dragom Ivi i dragoj Jadranki. Bože čuvaj Kraljicu!… Protivno općem uvjerenju, brački potomci Škoti pokazali su se kao znanstveno-tehnološki poprilično primitivna država. Naime kaj, rekli bi tehnološko potkovani Zagorci. Izbori su održani 18. rujna. Rezultati su izašli na svjetlo dana tek 19. rujna. K’o da su ih skupljali golubovima-pismonošama. Recimo, u tehnološki sofisticiranoj Hrvatskoj, raspiše se referendum i mjesec dana prije nego se započne sa skupljanjem potpisa, Hrvati već znaju konačni ishod. Isto je i sa parlamentarnim izborima. Brojanje glasova po Borbaš-Glavaševoj metodi je kompjuterski točno. I svi zadovoljni i sretni. Nakon tri mjeseca se traže izvanredni izbori, a pobjednici – s diskretnim osmjehom bez nekog naročitog razloga – zamišljeno gledaju i zahvalno trljaju svoj srednji prst na ruci.

Bez obzira na to što smo primitivne otočane, zahvaljujući tehnološkoj superiornosti, ostavili daleko iza sebe Hrvati ne spavaju na lovorikama. Tako neki dan na Odboru za ustav Hrvatskog sabora, vanjski član odbora prof. Branko Smerdel, diže ruku i predloži kompromisni prijedlog: profa predlaže da se posebnim ustavnim zakonom uvede moratorij na održavanje referenduma dok se ne donese novi Zakon o referendumu!!!?. Odmah su ga, bez obzira na motiv, podržale široke demokratske mase. Ako se u te mase uračunaju Vlado Šeks, Peđa Grbin, Jadranka Kosor, Ivo Josipović, Zoran Milanović, Tomislav Karamarko i Ante Tomić. Posebno oduševljenje za tu ideju pokazale su društvene mreže. U ljekarnama je u 24h nestalo lijeka protiv štucanja. Nitko ne zna zašto! Javio se je i moralna ustavna vertikala – Peđa Grbin. Nakon što je izveo dvostruki aksl, kako bi izbjegao Šeksov poljubac, oduševljenja dvometraška vertikala uveo je u igru poznatog ljevičarskog Trojanskog konja – GONG! Tu ljevičarsku udrugu hrvatska javnost je u samom početku njenog djelovanja, neakademski rečeno, popušila. K’o bajagi, oni paze da se igrači na hrvatskoj političkoj sceni drže pravila, fer playa, oni su tobože uvjek neutralni i slične isprazne floskule. I ta kolektivna pušiona trajala je dok se nije pojavila Željka Markić s referendumom “U ime obitelji”. U Gongu su tada brzo shvatili da je vrag odnio šalu i pohitali na drugu stranu čamca gdje su sjedili Predsjednik države, Predsjednik Vlade, Predsjednik Sabora, svi ministri, ogromna većina medija na čelu s HRT i ostalim TV postajama s nacionalnom koncesijom.

I kako to obično biva, kad se svi nađu na jednoj strani čamca, čamac se prevrnuo. Nakon što je “U ime obitelji” – kako bi to rekao Ćiro – komforno galvanizirao svoju prednost, počelo je cmizdrenje promrzlih brodolomaca. Tu se je naročito istakla lucidna predstavnica Gonga koja je onako mokra, kao da ju je more izbacilo, izjavila da je Markićka pobjedila jer njeni protivnici nisu imali institucionalnu podršku. Izjava koja u apstraktnoj borbi za izrečenu glupost godine ne bi imala ozbiljnu konkurenciju! Sad ponovno dragi neutralni ljevičari iz Gonga spremno uskočiše: Markić Ante portas! Oko Gonga se okupi odmah i ustavnopravna krema u likovima Jadranke Kosor, Josipa Kregara, Gvozdena Flege i gongovca Dragana Zelića. I Zelić odasla dramatičan apel demokratskoj javnosti, koja se po njemu sastoji od Vlade RH i klubova SDP-a i HDZ-a, da se u roku “odmah” izjasne. “U suprotnom ćemo imati referendum koji će, možda, nakaradno promjeniti naša izborna pravila” zbori ustavnopravni stručnjak opće prakse. Obratite pažnju na “naša izborna pravila”.

Kolokvijalno poznata pod Glavaš-Borbašova. I naravno svi pravi i iskreni demokrate baciše pogled pun nade prema Peđi Grbinu, Jadranki Kosor, Josipu Kregaru, Gvozdenu Flegi i naročito prema Vladi i Vladi Šeksu. Udica bez mamca zove se “Tri preferencijalna glasa za one koji imaju znanja”. A Hrvatska je puna onih koji znaju znanje. Sada takvi sjede na usavršavanju u Remetincu. Trenutno su sve oči uprte u Vadu Šeksa koji u pozi trapističkog monaha mora u praksi realizirati svoja iskustva iz petog i šestog Izbornog sabora HDZ-a. Ovaj put bez Glavaša i Borbaša. No, ekipa oko Peđe i Gonga je uvjerena da zna kako stati na kraj upornoj Željki Markić.

Emmanuel Kant je rekao: “Bolje je znati malo, ali temeljito, nego puno i površno”. Jedan slavonski Kant je zapjevao “Uzalud vam trud, svirači!”.

Privatni poduzetnici su u knock-downu. I dobro je neki dan primjetio Đuro Njavro, rekavši da bi vlast morala nagraditi poduzetnike zato što ih uopće još ima, a ne ih zatirati novim i novim nametima. Zato oni koji traže posao upiru oči u državne tvrtke. Tamo se vidi “da se ima”. Nema rebalansa proračuna. Vraćaju se poticaji za menađere. Predstojnik Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom Mladen Pejnović odlučio je uvesti “performance management” u tvrtkama u državnom portfelju. Dragana Radusinović, u Jutarnjem, puna razumjevanja za menađere kaže: “Bonusi se krvavo i teško zarađuju”. Srce mi se steglo nad krvavom i teškom sudbinom zaposlenika recimo javne tvrtke Apis IT punog naziva Agencija za podršku informacijskim sustavima i informacijskim tehnologijama d.o.o. Od 1. srpnja 2012.g., do 1.rujna ove godine u Apisu je zaposleno 114 osoba, od čega značajan dio ima članske iskaznice SDP-a. Kazat ćete: što nas gnjaviš s tim općepoznatim i otrcanim činjenicama! Tako rade svi vlastodršci – I lopovski HDZ baš kao i super pošteni i djevičansko naivni SDP. Dugo će još Sava teći uzvodno dok se ne riješimo te negativnosti.

Eto vidite, baš zato o tome i pišem. Nije baš sve negativno. Pričajući sa svojim bolskim prijateljom Ufom i – skandalizirajući se nad nepotizmom u državnim tvrtkama – Ufo me uješi: ” Nije sve tako crno!” reče. “Recimo nema više seksa u državnim tvrtkama kao nekad”. “Kako misliš?”, živnuh. “Sve sama rodbina!” objasni mi Ufo.

Još jedna tužna sudbina kao rezultat brzopletog raskida s dragom pokojnicom Jugom. Profa Zvonko Šundov, godinama je u Elektrotehničkoj školi u Zagrebu predavao majku svih predmeta “Marksizam”. Mračne 1991. g., profesor je dobio otkaz kao tehnološki višak. Još je danas nejasno tko je to 91. g., mogao imati negativni stav prema marksizmu. Pa u vladajućem HDZ-u više od polovice rukovodećih članova su prekvalificirani marksisti. Kako se prof. Šundov nije uspio prekvalificirati, ostaje nejasno. Ravnatelj Matejaš je u gabuli. Profesor ima presudu i želi predavati marksizam. Ravnatelj nudi kompromis i nudi profesoru da predaje elektrotehnički vjeronauk. Nešto o Božjoj čestici ili tako nekako. Sjetih se jednog mog predmeta iz ivanićgradske gimnazije. Ravnatelj je prije rata predavao predvojničku obuku. Nakon što je na vlast došao Tuđman i njegovih 10 godina mraka, profa se prekvalificirao i počeo predavati čisti vjeronauk. Znači treba se na vrijeme prekvalificirati. Kad je to uspjelo Perkoviću, Šeksu, pukovniku Grujiću i tolikim drugim, zašto to ne bi mogao i nesretni Zvonko Šundov. Malo mašte profesore!

Albert Einstein je napisao”Mašta je važnija od znanja”.

Digoše se na zadnje noge časne civilne ljevičarske udruge s zanimljivim nazivima: Glas razuma-Pokret za sekularnu Hrvatsku, inicijativa”Nisam vjernik” i udruga “Protagora”. Njihov “mirni”prosvjed s pastoralnim motivom nazvan je “Raskinimo vatikanske ugovore”. Sažalile se časne udruge na jadni hrvatski puk koji pretražuje kontejnere, a država bez imalo skrupula godišnje daje Crkvi nekih 280 milijuna kunića. Njima je stalo isključivo do poštenja, čistih računa i hrvatskog naroda i narodnosti. Baš humano i dirljivo! Mali je problem što tzv. nevladine udruge, civilna društva, građanske akcije, ženske studije, razne Documente, Rade Borić, Vesne Teršelič, Zorani Pusići , Matvejevići, don Grubišići i slični koštaju Lijepu našu ne u milijunima nego u milijardama.

Dobro, Pokret za sekularnu Hrvatsku je nenasilna i pacifisticka udruga. Ona želi samo svoju sekularnu lovu. Jedan njen samozatajni simpatizer je, onako u prolazu po Cvjetnom trgu, opalio Ružicu Čavar predsjednicu Pokreta za život i obitelj. Hrabri sekularist otišao s policajcima, a Čavarica ostala u bolnici. Policija, stroga kao i uvijek, u ovakovim slučajevima ispitala hrabrog progresivca i odmah ga potom pustila kući. Objavila je samo njegove inicijale da čovjek možda ne bi imao neprilike na poslu. Obećala ga kazneno prijaviti eventualno utvrditi je li prebijena Ružica Čavar remetila javni red i mir. Ako jest, a poznajući našu policiju sigurno je, onda bi nasilna Ružica mogla završiti i u pritvoru. A hrabre i konzekventne članove za Sekularnu Hrvatsku poslao bih na usavršavanje SISI kalifat da tamo tjedan dana zahtijevaju sekularni kalifat. Ma kakav tjedan dana. Poslao bih ih samo na jedan dan. Onda bi, ako ništa, bar naučili šutjeti.

Ernest Hemingway je napisao: “Čovjeku treba otprilike dvije godine da nauči govoriti I otprilike 60 godina da nauči šutjeti”.

Zvonimir Hodak/dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Kronična hrvatska politička glupost

Objavljeno

na

Objavio

Vrijeme malo do nikakvo, vuče se siječanj kao depresivan starac. Ono što je ponedjeljak u tjednu, to je siječanj u godini. Pitaju me zašto kolumne uvijek začinjem meteorološkim podatcima, ja odgovaram da vremenske prilike utječu na nas više no što smo svjesni i da smo svi meteoropati, a ne samo oni. Ma sve je to ionako poznato, od davnina. Kako šiloka iliti južina može biti pogubna, znali su već stari Dubrovčani, a da su znali znaju svi koji o povijesti nešto znaju, to jest da gospari nisu vijećali niti odlučivali kada je jugo, pa ni donosili presude krivcima jerbo bi bile oštrije no inače.

Da današnji hrvatski političari odnosno oni koji se tako nazivaju to jest lažno predstavljaju, samo malo bolje prate prognozu vremena, ni sjednice Vlade ni sjednice Sabora ne bi se održavale kada vlada jugo. Da se ta dubrovačka mudrost nije putem izgubila, ne bi bilo sjednice Hrvatskoga sabora 16. dana mlade godine 2019. Da nije bilo sjednice, AvioniPod klupama su skrivali modele migova repariranih u doba crvenih tako dobro da su se mogli rulati po pisti, ali ne i dignuti. Na klupe su izvukli papirnate i plastične ef-šesnaestice, a jedan upravili prema Damiru Krstičeviću koji je instinktivno reagirao kao ministar obrane i odbio napad, zgrabio avion i srušio ga. Tako se to radi, bravo Damire. Da su i dva išla prema njemu, oba bi pala.ne bi se dogodilo što se dogodilo. Sada se svi jako zgražaju, osim mene. Bila je to vrhunska predstava, i tko god kaže da se nije dobro zabavljao, laže ili je licemjeran ili oboje, a je li jugo pisao tekst više i nije važno.

U prvom činu sjednice koja možda ostane (ne će) u estradnoj memoriji nacije, vidjeli smo mlade modelare iz esdepea koji su pod paskom teta iz vrtića cijelo jutro izrađivali male zrakoplove da bi potom izluđivali vladajuće stričeke. Pod klupama su skrivali modele migova repariranih u doba crvenih tako dobro da su se mogli rulati po pisti, ali ne i dignuti. Na klupe su izvukli papirnate i plastične ef-šesnaestice, a jedan upravili prema Damiru Krstičeviću koji je instinktivno reagirao kao ministar obrane i odbio napad, zgrabio avion i srušio ga. Tako se to radi, bravo Damire. Da su i dva išla prema njemu, oba bi pala.

U drugom je činu bilo još više zabave, urnebesne. Nisu letjeli zrakoplovi nego isprva tek riječi, uljudno se razmatralo tko radi u korist Hrvatske, a tko u korist Srbije, tko će biti odveden u Wiener Neustadt ili Karađorđevo, neki vele da je izdaja, neki da je veleizdaja, neki da nije ništa od toga. Proradile strasti, poletio premijer na Grmoju, naletio na Bulja, umiješali se mnogi pa i Pupovac uvijek zabrinut za ugled Hrvatske i jako žalostan kada se Hrvati među sobom svađaju, tužan i zato što je toga dana u Beogradu bio Putin, a Vučić ga nije pozvao (to jest Pupovca). Sutradan brojni komentari, pa kakav je to sastav Sabora, pa oni sastavi iz devedesetih bili su mila majka prema ovom, zgražanje na sve strane, te tko je koga uhvatio za kravatu, je li Plenković u naletu mogao dohvatiti Grmoju i što bi SrbijaKada se u Saboru ili drugdje razgovara o demografskoj tragediji ili iseljavanju mladih školovanih ljudi, nema visokih tonova, kada se govori o krucijalnim socijalnim problemima i sve većem siromaštvu sve većega broja ljudi – govori se mirno i učtivo, o upitnoj školskoj reformi gotovo ništa, o smeću pomalo, o krahu brodogradnje nimalo.Ali kada je riječ o Srbiji odnosno o mogućem podilaženju Srbiji, sve se uznemiri jer ljudi ipak imaju savjest i ta ih savjest grize kao crni pas, znaju da su od početka stoljeća uvučeni u perfidnu igru koja nema kraja, sudac ne zviždi jer nije gotovo dok on ne kaže da je gotovo.bilo da jest, tko je bježao i je li bježao, tko je vol, a tko nije. Na kraju se zaboravi o čemu je uopće bilo riječi i kako je sve i kada počelo.

Određivanje u odnosu prema Srbiji

A riječ je o tipičnoj, kroničnoj hrvatskoj političkoj gluposti, upravo beskonačnoj. Matematičko je svojstvo beskonačnosti, kažu, da koliko god se od beskonačnog oduzima, opet ostaje beskonačno. Pa smo stalno na istom. Umjesto da se bavimo svojom aktualnom sudbinom, umjesto da se bavimo Hrvatskom, mi kao da se određujemo odnosom prema Srbiji i Srbima i ta je tema hrvatskoj politici toliko važna da izaziva strasti inače zatomljene ili nepostojeće. Kada se u Saboru ili drugdje razgovara o demografskoj tragediji ili iseljavanju mladih školovanih ljudi, nema visokih tonova, kada se govori o krucijalnim socijalnim problemima i sve većem siromaštvu sve većega broja ljudi – govori se mirno i učtivo, o upitnoj školskoj reformi gotovo ništa, o smeću pomalo, o krahu brodogradnje nimalo.

Ali kada je riječ o Srbiji odnosno o mogućem podilaženju Srbiji, sve se uznemiri jer ljudi ipak imaju savjest i ta ih savjest grize kao crni pas, znaju da su od početka stoljeća uvučeni u perfidnu igru koja nema kraja, sudac ne zviždi jer nije gotovo dok on ne kaže da je gotovo, a bit će gotovo kada se sve iznivelira, napadači i napadnuti, krvnici i žrtve izjednačeni, kada povijest bude umjetno izbalansirana, svi su krivi i samo se moraju ispričati jedni drugima pa će sve biti u redu. I svi će se ionako naći opet u istom organizmu koji se ne treba zvati Jugoslavija, može i Europska unija.

Mnogi rade u korist Srbije

Radi li tko u Hrvatskoj u korist Srbije? Da. Rade mnogi i to traje već desetljećima. Ako Hrvatska (hrvatska politika) nježno i obzirno potiče Srbiju i Srbe da barem daju podatke o mjestima gdje se nalaze kosti ubijenih hrvatskih branitelja i civila, a Srbija i Srbi šute i usput se rugaju, pa ako nakon toga Hrvatska ne poduzme odlučnije korake, onda radi u korist Srbije. I protok vremena radi u istu korist. Ako Hrvatska ne traži od Srbije ratnu odštetu, onda radi u korist Srbije. Ako hrvatske „institucije“ čak ne traže odštetu za Hrvatice i Hrvate zatočene u srbijanskim logorima, nego prepuštaju sužnjevima da to rade sami, individualno i bez većeg uspjeha vjerojatno, ili nikakvog – onda rade u korist Srbije. Ako se ne progone i uhićuju srpski zločinci koje nikakva abolicija ni mirna integracija ne mogu ekskulpirati, a ne uhićuju se osim u neznatnim količinama – onda je riječ o praksi u korist Srbije. Jer zločinci su zločine radili u korist Srbije, to jest velike Srbije.

Ako se toj, beskonačno i uvijek istoj Srbiji iz Hrvatske pomaže da uđe u europske integracije, ako Hrvatska zatvara oči pred drskom srbijanskom „univerzalnom jurisdikcijom“ to jest dopušta joj da se bavi događajima (i ljudima) na hrvatskom tlu, na tlu hrvatske države, onda radi u korist Srbije, i te kako radi. Ako se Hrvatska ne ponaša kao samosvjesna članica Europske unije, nego dopušta da joj velike unionističke sile diktiraju odnos prema Srbiji, onda radi u korist Srbije. Ako je dopustila otvaranje poglavlja 23., a da Srbija prije toga ama baš ništa učinila u svezi s ni jednim hrvatskim zahtjevom, onda „otvarači“ rade u korist Srbije. Ako Hrvatska pod firmom zaštite manjina dopušta perfidnom dijelu te manjine da sustavno radi protiv hrvatske države i putem svojih medija vrijeđa hrvatske svetinje, onda radi u korist Srbije. Ako Hrvatska u estradi, filmu, kazalištu itd. dopušta intenzivne veze s takvom, opisanom Srbijom, financira štoviše razne koprodukcije pa i većinski srbijanske filmove, ali i posve „hrvatske“ koji za teme uzimaju hrvatsku krivnju, prokazuju hrvatsku obranu kao zločin, a hrvatsku državu kao promašeni projekt, Hrvate kao zombije – onda radi u korist Srbije.

Ako iz Hrvatske s visoke državne i akademske razine nema čvrstog odgovora na srbijanske povijesne, kulturno-povijesne i posebno književne krivotvorine – onda se iz Hrvatske radi u korist Srbije. Ako „međunarodna zajednica“ (EK?) delegira hrvatsku diplomatkinju da bude pomoć Srbiji u pristupnoj fazi europskim integracijama, onda Hrvatska u najmanju ruku treba tim likovima reći da je neuputno i neprimjereno zahtijevati od hrvatske diplomacije da pomaže zemlji agresoru na Hrvatsku u bilo čemu, pa i u tomu, posebno. I da na kraju balade rečena diplomatkinja postane ministrica vanjskih poslova. U Hrvatskoj. (I onda se Vlast u Hrvatskoj čudi kada se tko tomu čudi.) I ta osoba prati „napredak Srbije“, prati u sklopu povjerenstva za praćenje, kojega očito nema, kao ni napretka. Prati. Tako Hrvatska postaje prva pratilja Srbije. (O hrvatskoj diplomaciji, kako je nastala i kako se razvijala, drugom prilikom, o školi Budimira Lončara koja i dalje radi, i o školi Mate Granića.)

Sve navedeno ne ispunjava potpuno ganutljiv pojam (samoproglašene) veleizdaje, pa ga ne treba olako potezati. Ali potpuno ispunjava pojam kronične hrvatske političke gluposti, pojam točan i beskonačan, kao što rekoh, i nema mu se što oduzeti. (Usput: zbog nedostatka zapošljivih ljudi, vlast je dopustila da se umirovljenici vrate na svoja stara radna mjesta, ili nova. Koliko god to neizvedivo bilo, ipak imam potrebu reći te bi bilo dobro da se zastupnici(naroda) u Hrvatskom saboru, onom iz devedesetih koji se zvao i Hrvatski državni sabor, na neko vrijeme vrate u Sabor, makar i na četiri sata.)

Ucjene

U svemu tom metežu, ostala mi je u uhu jedna fake izjava: da bi Hrvatska, ako blokira Srbiju, mogla doživjeti sankcije. Je li? Tako se plaši javnost, potpuno neutemeljeno. Uostalom, Hrvatska je zbog Srbije već jednom bila pod UcjeneBlokirali su nas ucjenama: ako ne surađujete s Haagom, ne ćete vi u Europsku uniju (plus slučaj sa Slovencima), ako ne promijenite Ustav tako da svima bude jasno, a ne samo njima, da pristajete na status kolonije unutar vrlo demokratske Unije koja u trenutku izglasavanja toga i takvog izmijenjenog hrvatskog Ustava sugerira vlastima u Hrvatskoj da je i trideset posto oduševljenih dovoljno, ne osvrćite se na većinu jer je većina ionako stoka koja ne zna razmišljati. A to vam je, vele oni, preporuka za sve buduće zamišljene referendume, ne dajte i točka. Za uzvrat što ste se odrekli velikoga dijela svoga suvereniteta, u Hrvatskoj će, čim uđete u obećanu zemlju, poteći med i mlijeko, što će suverenistima začepiti gubicu.sankcijama, to jest pod embargom na uvoz oružja kada ju je napala Srbija i srbizirana jugoslavenska vojska. Sankcijama su Hrvatskoj prijetili i u mnogim fazama naše obrane, ta je čarobna riječ mogla uplašiti plašljive, ali nas nije, prijetili su nam iz raznih Europa (i šire) čim bi saznali da bismo se mogli malo pomaknuti i ući za koji kilometar u okupirani teritorij. Prijetili su nam sankcijama i zbog Herceg Bosne, na kraju sankcije zamijenili zajedničkim zločinačkim pothvatom, što bolje zvuči.

Blokirali su nas ucjenama: ako ne surađujete s Haagom, ne ćete vi u Europsku uniju (plus slučaj sa Slovencima), ako ne promijenite Ustav tako da svima bude jasno, a ne samo njima, da pristajete na status kolonije unutar vrlo demokratske Unije koja u trenutku izglasavanja toga i takvog izmijenjenog hrvatskog Ustava sugerira vlastima u Hrvatskoj da je i trideset posto oduševljenih dovoljno, ne osvrćite se na većinu jer je većina ionako stoka koja ne zna razmišljati. A to vam je, vele oni, preporuka za sve buduće zamišljene referendume, ne dajte i točka. Za uzvrat što ste se odrekli velikoga dijela svoga suvereniteta, u Hrvatskoj će, čim uđete u obećanu zemlju, poteći med i mlijeko, što će suverenistima začepiti gubicu.

Još potpišite da se kanite riješiti te kune i prigrliti euro, pa vas više ništa i ne trebamo pitati, kao što vi ne trebate pitati narod. Zašto Mađari ili Česi nemaju euro? Oni valjda nisu potpisali takav ugovor. Vi ste ušli zadnji, iz magareće klupe, pa vam možemo nametati što želimo. Odabrani vaši političari koji su na vrijeme shvatili da su samo visoki predstavnici Unije, imat će našu potporu. Kao što vidite, to funkcionira, za uvođenje eura oni se mogu samo obrecnuti na pristaše nacionalne valute.

Tako oni, unionisti. Znaju da Hrvatsku mogu potepati kako žele, jer joj iznad glave stalno visi mač mogućih (vrlo mogućih) zlosretnih kretanja u jugoistočnoj Europi, pa je Croatiji ipak nekako ugodnije i sigurnije biti u okrilju PozicijeRusija zauzima vrlo dobre gospodarske pozicije u Hrvatskoj, zahvaljujući slomu Agrokora ali ne samo njemu, Azimov i bez vojne odore nalazi saveznike. U RS-u su Rusi kao kod kuće, već odavno. Ono što preostaje od BiH, pod paskom je sultana. Hrvate u Herceg Bosni još drži na životu samo činjenica da moraju ostati kao ukras Federacije, kako se ni bi moglo reći da u Europi postoji islamska država, i tako će biti sve dok Europa ne postane islamska država. Dotle Arapi osnivaju uporišta diljem Bosne, u ugodnoj klimi i zemlji blagoslovljenoj vodama. Misle na budućnost. Da. Toliko.Europske unije nego u nekoj balkanskoj novotvorevini. Na taj povijesno-psihološki moment računaju sofisticirani zapadni kancerogeni zavojevači, premda Hrvatskoj sigurnost ne mogu jamčiti niti imaju čime. Može NATO i ima čime, ali i tu se stvari mogu promijeniti. Povijest je dinamična.

Hrvatska je može i mora osloniti samo na sebe

Elem, Hrvatska se može i mora i opet osloniti samo na sebe, jačati vojsku i duh iz trijumfalnih devedesetih, e da bi događaje koji će uslijediti dočekala spremna, koliko već može. Kosovo, Makedonija (sjeverna ili ne), Bosna i Hercegovina, Albanija – sve je to još u kretanju kojemu se teško može predvidjeti kraj, a za sada je jedino izgledna pojava velike Albanije koja je ucrtana u strateške planove i odgovara prekooceancima. U tom bi slučaju mogli popustiti Srbiji i dati joj da prisajedini RS, čime Srbija dolazi pred vrata Zagreba. Bit će vidljiva s Katedrale. Moguće. Sve je moguće.

Srbija je strateški partner Rusije, to jest obratno, Rusija ju naoružava sve u šesnaest, doduše ne šesnaesticama nego migovima koji lete. (Opaska: dan prije dolaska Putina u posjet raspekmeženom Vučiću, među darovima što ih donosi ruski car spomenuta je bila i suradnja na nuklearnom programu, u „mirnodopske svrhe“. Dobro sam čuo, valjda s radija, ne sjećam se. Poslije više nisam čuo, očito je vijest cenzurirana.)

Istodobno, Rusija zauzima vrlo dobre gospodarske pozicije u Hrvatskoj, zahvaljujući slomu Agrokora ali ne samo njemu, Azimov i bez vojne odore nalazi saveznike. U RS-u su Rusi kao kod kuće, već odavno. Ono što preostaje od BiH, pod paskom je sultana. Hrvate u Herceg Bosni još drži na životu samo činjenica da moraju ostati kao ukras Federacije, kako se ni bi moglo reći da u Europi postoji islamska država, i tako će biti sve dok Europa ne postane islamska država. Dotle Arapi osnivaju uporišta diljem Bosne, u ugodnoj klimi i zemlji blagoslovljenoj vodama. Misle na budućnost. Da. Toliko.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Nije problem demagog i etnobiznismen Pupovac!

Objavljeno

na

Objavio

Gradonačelnik Vukovara Ivan Penava nije lagao kada je rekao da srpska djeca u Vukovaru ne žele ustati na hrvatsku himnu. Ti klinci su rođeni davno poslije rata, netko im je mržnju prema Hrvatskoj i njezinim simbolima morao usaditi.

Najveći dio Srba u Vukovaru živi svoj paralelni svijet, imaju svoje škole, vrtiće, kafiće…, od Hrvatske uzimaju beneficije i prava, ali je nisu prihvatili, mrze je, i to su prenijeli i svojoj djeci.

Više nego očito, više nego žalosno. I onda slijedi orvelovski obrat. Tandem Pupovac – Plenković za takvo stanje optuže gradonačelnika Vukovara i još dodaju da narušava postignuća mirne reintegracije, a najveći dio Srba, potaknut svojim političarima, od početka se getoizirao.

Penava govori istinu, Pupovac i Plenković muljaju, i nadam se da Plenković nakon ovoga neće na mene fizički nasrnuti.

Plenković može, kako sam kaže u maoističkoj maniri autoritarnog vođe, birati s kim će koalirati, ali ne može zbog toga i svojih egoističnih ambicija žrtvovati ovu državu, njezine simbole, Hrvate kojima su u Vukovaru traume još uvijek žive i duboke, a Penava je njihov glasnogovornik. Zato su ga i birali.

Teroristički čin u Baranji

Penava nije rekao još jednu činjenicu koja govori koliko je Pupovcu i većem dijelu Srba u Vukovaru do “integracije”.

Naime, na državne blagdane RH državne institucije su po zakonu obvezne izvjesiti hrvatski stijeg. U općinama sa srpskom većinom, gdje je Pupovac na vlasti, srpske lokalne vlasti to ne čine.

Na to kršenje zakona i Pupovac i Plenković šute jer su protiv “dizanja međunacionalnih tenzija” i zaustavljanja procesa “integracije” Srba, ali ne imenuju točno tko te tenzije diže, kao i početkom devedesetih. Penava – ne!

Iako je istekao Erdutski sporazum, isti ti koji ne poštuju ovu državu i simbole, i to sjeme mržnje prenose na svoju djecu, kada se zapošljava, od DORH-a, pravosuđa, preko policije i drugih državnih institucija, imaju zagarantirana mjesta.

Hrvati se za njih moraju natjecati, drugim riječima, moraju biti amenovani od Plenkovića i društva kojima je Pupovac strateški partner.

Pustimo za trenutak Vukovar. Živim u Baranji. Iako su nas tijekom agresije potjerali, opljačkali imovinu, mnoge pobili, nije zabilježen nijedan slučaj osvete od strane Hrvata, žrtava srpskog zuluma.

Ali, gle čuda, u Kneževim Vinogradima, tri sela od mene, na kuću Andrije Lazara, u kojoj je u tom trenutku bila i njegova kći, policijska službenica (!) i njezina mala beba, bivši pripadnik pobunjenih paravojnih Srba za Dan državnosti bacio je bombu kašikaru jer je bila izvješena hrvatska zastava.

Samo pukim slučajem izbjegnute su ljudske žrtve, uključujući novorođenu bebu. U medijima ništa, kao da je bacanje bombe na Hrvate u Baranji disciplina iz srpske olimpijade starih sportova, a ne teroristički čin.

Onda čitam patetično Pupovčevo prenemaganje na presici na kojoj je, uz sekundiranje Plenkovića, klasičnom pupističkom manipulacijom izrekao riječi: “Sve što sam radio u svojoj političkoj karijeri bila je borba protiv bilo koje vrste agresije i rata.”

Koji smutljivac, koji demagog, on protiv bilo koje vrste agresije, a prešutio, kamoli se udostojao osuditi teroristički napad njegova sunarodnjaka na hrvatsku zastavu, na ljude, Hrvate, djecu, za državni blagdan.

Kada je na njega bačena kriška limuna, na nogama je bila cijela Hrvatska, napredna, lijeva, liberalna, cijeli HDZ i Plenković, koja štiti “slabije”, manjine, ali napad na obitelj Lazar bombom (!) kašikarom i dijete od 18 mjeseci – ma baš je to nešto što treba smatrati “bilo kojom vrstom agresije”, protiv koje je Pupovac i koji će zbog Penave za Srbe tražiti pravnu zaštitu.

Mile Topdžija

Pupovac ne može reći da za ovaj teroristički čin nije znao, jer je njegov prvi suradnik u SDSS-u, Mile Horvat, iz Kneževih Vinograda i zna za događaj.

No ništa se nije dogodilo, zapravo jest, iste godine Pupovčev Mile Horvat unaprijeđen je od Plenkovićeve Vlade i postao državni tajnik u Ministarstvu zaštite okoliša.

Inače, ovdje Milu Horvata još od devedesetih, kada je Baranja bila okupirana, zovu Mile Topdžija.

Nadimak Topdžija dobio je, to sada treba provjeriti, ili zato što voli voziti romobil, ili zato što spava ko top. Treće je malo vjerojatno. To su Plenkovićevi koalicijski partneri, ugrožena manjina.

U histeričnom Plenkovićevu napadu na Grmoju na rubu fizičkog incidenta, gdje se Anemičnom ispriječio Panj, kako ga je Anemični nazvao, nije pitanje je li netko Panj, Anemija ili Krmoja, kako se časte, već je li istina da je Plenković dao Srbiji zeleno svjetlo za otvaranje novih poglavlja, dok naši logoraši, mahom civili koji su, njih desetine tisuća, prošli kroz logore na teritoriju Srbije (!), traže pravdu za torture, dok Srbija skriva podatke o nestalima, o masovnim grobnicama?

Ako je to istina, onda problem ove države nije demagog i etnobiznismen Pupovac, nego Plenkovići koji će za vlast žrtvovati istinu o stanju međunacionalnih odnosa, koji će žrtvovati cijelu zemlju radi svojih karijera i ostanka na vlasti.
Naprijed, Andrej, suho zlato…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Ivica Šola: Pupovac naprijed, Penava – stoj!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari