Pratite nas

Kolumne

UZALUDNI VAPAJI BISKUPA KOMARICE

Objavljeno

na

Svi šutimo, svi to znamo, 25 godina to traje, Zagreb to zna, zna Brisel, zna Washington…, zna Sarajevo koje ne mari za nasKome mi pripadamo?

32 župe su ostale u entitetu Republika Srpska, samo četiri tisuće vjernika je ostalo,  75 župa na području RS ima jedva 8 tisuća katolika. Nestali smo pred očima političara i javnosti. Pitam, je li to normalno?

Od prijeratnog broja od 220 tisuća, 92 posto Hrvata je protjerano s prostora RS-a. Danas nema ni 5 posto od broja iz 92. godine.“ (Vidi,  istaknuo: Z.P.)

Na pitanje novinara vezano za broj katoličkih vjernika na području Banja Luke, biskup kaže:

„Nezgodno je prebrojavati ljude, kao što zna hrvatska javnost, banjalučka biskupija je od svih biskupija u cijeloj Europi najviše nastradala, to čak znaju i u Koreji. Pjongjang je naša pobratimska biskupija, tamo su ubijeni biskupi i svećenici. Ja još nisam ubijen, ali jesu moji svećenici, moji vjernici su ubijeni i protjerani… (Vidi: isto)

Riječi su ovo biskupa banjalučkog mons dr Franje Komarice, vrijednog, časnog, hrabrog i čestitog čovjeka, kršćanina i sluge Božjega koji je svoj život posvetio vjeri, Bogu i svome katoličkom puku. Izrečene su prije tri mjeseca u studiju HTV-a, u emisiji „Dobro jutro“.

 

I što se promijenilo u ova 3 mjeseca, od kad je prečasni biskup našoj javnosti uputio te dramatične poruke?

 

Jesmo li čuli ikakvu reakciju od strane naših vodećih državnika ili političara? Može li ih išta pomaknuti iz njihovog svijeta u kojemu vode brigu samo o sebi, svojim karijerama i foteljama?

 

I moramo li i sami biti nalik njima i slijediti ih?

Nije li zločin nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini u nebo vapijući grijeh i koliko od tog grijeha pada na Hrvatsku koja malo čini da bi se ova nesreća ublažila i da svijet konačno shvati što se događa s našim narodom na njegovim domicilnim područjima u ovoj zemlji?

Kako možemo ostati slijepi i gluhi na sve što se zbiva s ostacima ostataka našeg puka u susjednoj BiH, posebice u „republici srpskoj“?

„Zabavljamo“ se već mjesecima prepiskom Todorića i Vlade. Na HTV-u čitaju blogove Gazde – mafijaša kao da je riječ o nacionalnom junaku a ne o najobičnijoj lopini koja je utekla, a morala je odavno biti iza rešetaka.

 

Ovu „aferu“ već je preklopila druga, koju su „lucidno“ nazvali Hotmail i sve kreće ispočetka…Prije toga imali smo „aferu plagijat“, „aferu Hasanbegović“, „aferu Crnoja“, „aferu INA“, „aferu Karamarko“, „aferu Agrokor“, „aferu Index“, „aferu Fimi medija“, „aferu Bandić“, „aferu Mamić“…tko će ih se svih sjetiti!?

 

Poput nekog opskurnog tragikomičnog cirkusa se gotovo na dnevnoj razini stvaraju i kroz medije valjaju „afere“ koje ovom narodu trebaju skrenuti pažnju s njegovih vitalnih životnih problema!?

 

Pogledajte samo naše „desne“ portale! I oni prate opći trend. Šešelj, Vučić, Vulin, Todorić, Dalićka, Plenković ne silaze s naslovnica!

 

Pobogu, kakav smo mi to narod kad nas se ovako može vući za nos i manipulirati s našim mišljenjem i stavovima? Postajemo li čopor idiota s ispranim mozgovima? Pretvaramo li se u slijepo i poslušno krdo kojim upravljaju mediji po svojoj volji, u ime i za račun onih kojima je do ove zemlje i naroda stalo koliko do lanjskog snijega?

 

I kakve su šanse da se u toj kakofoniji bedastoća i stupidnih naklapanja bez kraja i konca čuje glas razuma, vapaj jednoga biskupa koji čini jedino što može: opominje, podsjeća, poziva na savjest…moli i preklinje?

 

Nema toga što monsinjor Komarica u zadnjih 25 godina nije poduzeo kako bi u svijet iznio istinu i upozorio na ono što se događa, na kataklizmu i Križni put svoga i našeg naroda. I nema komu se u srpskom entitetu i BiH nije obraćao, nebrojeno puta!

 

Oni ga „ne čuju“.

 

A čujemo li ga mi u Hrvatskoj? Čini se, ne!

 

Glas je to vapijućeg u pustinji, nažalost, jer naša su se srca odavno skamenila, a glave su nam napunili idiotarijama – oni koji bi nas popili u čaši vode da mogu.

 

Demografski izumiremo, naši Hrvati iz BiH desetkovani su…

 

A mi se bavimo besprizornim likovima i glupostima. Nasjedamo na jeftinu, petparačku propagandu, kao da grama mozga u glavama nemamo.

 

Kad nas ne bude, neće nam više trebati ni EU, ni BDP, ni strateški projekti i dugoročna strategija gospodarstva. A neće nam trebati ni Vlada, ministri, predsjednik, Sabor.

 

Mnogi već trljaju ruke i likuju nad time.

 

A mi se u međuvremenu „zabavljamo“!

 

Znamo li da bez opstojnosti našeg puka u susjednoj Bosni i Hercegovini ni Hrvatska nema budućnosti? Koliko nam je uopće stalo do vlastite sudbine i jesmo li svjesni vremena u kojem živimo?

 

Ima li u nama toliko ljudske i kršćanske savjesti, snage i mudrosti, da se othrvemo ovim atacima i u ime zdravog razuma povedemo računa o sebi i svojim vitalnim, životnim interesima?

 Dok još ima vremena.

 Zlatko Pinter

 


BISKUP KOMARICA: „Ja još nisam ubijen, ali jesu moji vjernici, ja sam govorio i Dodiku; pa je li vam BOG UZEO PAMET…“!

Gost emisije Dobro jutro, na HTV-u bio je banjalučki biskup Franjo Komarica, koji je govorio o teškom položaju povratnika u entitet Republika Srpska. „Slobodna Bosna“ donosi najzanimljivije dijelove razgovora…

Ja još nisam ubijen, ali jesu moji svećenici, moji vjernici su ubijeni i protjerani…

Svi šutimo, svi to znamo, 25 godina to traje, Zagreb to zna, zna Brisel, zna Washington…, zna Sarajevo, koji ne mari za nas…Kome mi pripadamo?

…32 župe su ostale u entitetu Republika Srpska, samo četiri tisuće vjernika je ostalo,  75 župa na području RS ima jedva 8 tisuća katolika. Nestali smo pred očima političara i javnosti. Pitam, je li to normalno?

Od prijeratnog broja od 220 tisuća, 92 posto Hrvata je protjerano s prostora RS-a. Danas nema ni 5 posto od broja iz 92. godine“.

Na novinarsko pitanje koliko Hrvata živi u Banjoj Luci Komarica je odgovorio:

„Nezgodno je prebrojavati ljude, kao što zna hrvatska javnost, banjalučka biskupija je od svih biskupija u cijeloj Europi najviše nastradala, to čak znaju i u Koreji. Pjongjang je naša pobratimska biskupija, tamo su ubijeni biskupi i svećenici. Ja još nisam ubijen, ali jesu moji svećenici, moji vjernici su ubijeni i protjerani…

Svi šutimo, svi to znamo, 25 godina to traje, Zagreb to zna, zna Brisel, zna Washington…, zna Sarajevo, koji ne mari za nas…Kome mi pripadamo?

…32 župe su ostale u entitetu Republika Srpska, samo četiri tisuće vjernika je ostalo,  75 župa na području RS ima jedva 8 tisuća katolika. Nestali smo pred očima političara i javnosti. Pitam, je li to normalno?

Od prijeratnog broja od 220 tisuća, 92 posto Hrvata je protjerano s prostora RS-a. Danas nema ni 5 posto od broja iz 92. godine“.

Na pitanje novinarke kako danas žive Hrvati u Republici Srpskoj, biskup Komarica je odgovorio:

„Pa, to je zapravo starački dom. Stariji ljudi. Oni imaju svoj ponos, nadu, ali na žalost nemaju podršku svojih političkih predstavnika, pa su sve oči uprte u  svećenika, u biskupa…

Ali, ne možemo izgraditi put, dovesti struju. Mi smo izgradili 2.400 kuća, nije to država izgradila, nego sam ja kupio po bijelome svijetu, skupa s direktorom Caritasa, i ne samo Hrvatima, nego i našim susjedima muslimanima…

Meni kažu stranci: „Biskupe ne želimo pravnu državu, nego kontrolirani kaos…“!

Ja sam morao reći u Briselu, stidim se vas, moje generacije, europskih političara, šta radite s nama…

Zašto nas gazite?

Gradonačelnik Banje Luke kojega je postavio međunarodni čovjek, je došao meni i kazao, „Ja znam da je gradonačelnik ratni zločinac, ali bolje itko, nego nitko“.

On otvoreno kaže:  „dok sam ja gradonačelnik neće biti diskusije o povratku Hrvata u Banju Luku.“

Svi ovi koji su protjerani, oni su zapravo živi mrtvaci. Čovjeka možeš ubiti na dva načina, da ga likvidiraš fizički, i kad mu oduzmeš pravo na osobnu iskaznicu, identitet…, to je strašno, to je nedopustivo…“

Ja sam molio tamo predsjednike, i Dodika i ostale, Bog s vama, pa je li vam Bog oduzeo pamet, pa najbogatiji dio Bosne i Hercegovine vam je prazan, Posavina vam je prazna, banjalučka regija vam je prazna…

Mi smo dio Europe, mi možemo zajedno, i hoćemo zajedno“, zaključio je biskup Komarica.

slobodna.bosna

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Ivan Miklenić: Vukovarski krik ne će biti utišan

Objavljeno

na

Objavio

Farizejština politike

Vukovarski prosvjed i zbivanja oko njega vrlo očito prokazali su još jednom gotovo svu farizejštinu politike, važnih političkih čelnika, dijela djelatnika pravosuđa, medija i medijskih djelatnika pa to zaslužuje osvrt s gledišta općega dobra.

Nakon što je vukovarski gradonačelnik najavio za 13. listopada u Vukovaru održavanje prosvjeda zbog neprocesuiranja ratnih zločina koje su nad Hrvatima, kako vojnicima tako i civilima, počinili pripadnici velikosrpskih agresorskih snaga premda je prošlo čak 27 godina, politika je počela svoju prljavu igru i svim sredstvima odvraćala pozornost od merituma pitanja koje je tom najavom bilo otvoreno.

Vladajuća garnitura već u toj najavi prepoznala je napad na sebe pa je u biti elementarno humano pitanje prevela u politički problem.

Kad javnost, čak ni ona medijski instrumenta-lizirana, nije zagrizla za mamac u obliku floskula o tobožnjem neutjecanju politike na pravosuđe, bila je plasirana teza da neka neimenovana politička snaga stoji iza vukovarskoga gradonačelnika i da cilj prosvjeda i nije poticanje da žrtve dobiju primjerenu satisfakciju, nego da se izvrši politički udar na Vladu i na vodstvo vodeće političke stranke.

Takvom tezom »umireni« su i pasivizirani svi karijeristički i interesno orijentirani pripadnici političkih stranaka vladajuće koalicije, politički prijatelji sada vladajućih stranaka i mnogi u opozicijskim političkim strankama i različitim udrugama.

Budući da, kako je vukovarski skup pokazao, ipak nije postojala nikakva politička snaga iza vukovarskoga gradonačelnika, niti se tim skupom dogodio ikakav politički udar na sadašnju hrvatsku Vladu, postalo je vrlo očito koliko je velik strah vladajućih za svoje položaje, kolika je njihova moć manipuliranja i kolika je prestrašenost članova političkih stranka i njihovih simpatizera, koliko su zapravo lak plijen manipulacije.

Nepravda, bezosjećajnost, okrutnost i licemjerje

Već sama najava vukovarskoga prosvjednoga skupa izazvala je objavljivanje nekih optužnica koje bi najvjerojatnije bez te najave i dalje čekale u ladicama.

Nije poznato što su trebale čekati i dalje te optužnice, možda umiranje optuženih, ili umiranje preživjelih žrtava… Ni pravosuđe, ni politika ni glavna struja javnoga mnijenja nisu imali potrebu istaknuti općepoznato načelo međunarodnoga prava da ratni zločini ne zastarijevaju.

Umjesto toga pravosuđe se pokušavalo opravdati klasičnom i rasnom floskulom da su istrage u tijeku. Politika i glavna struja javnoga mnijenja potisnule su meritum tom najavom otvorenoga pitanja iznošenjem politikantskih sumnja ili skretanjem pozornosti na relativno davno pravosudno tretiranje pitanja tzv. elitne prostitucije.

Takvo ponašanje državnih odvjetništava, politike i glavne struje javnoga mnijenja potvrđuje riječi vukovarskoga gradonačelnika na skupu o nepravdi, bezosjećajnosti, okrutnosti i licemjerju.

Riječ je zapravo o ponašanju ljudi u tim društvenim javnim djelatnostima koji uglavnom nisu osjetili na svojoj koži ni pakao rata ni pakao nanesene patnje i kojima ni sada nije nimalo stalo do istine, pravde, pravoga mira i zdravoga suživota žrtava i ovako ili onako amnestiranih sudionika agresije i nasilja.

Zaboravlja se ili zanemaruje da samo istina oslobađa, da su samo istina i pravda jedini zdrav temelj mira, preduvjet opraštanja i pomirenja i suživota.

Etički krik

Umjesto prenošenja više nego potresnih svjedočenja žrtava iznesenih na vukovarskom skupu mediji su pribjegli licitiranju koliko je bilo sudionika, anketiranju pojedinaca sudionika skupa te prebrojavanju tko se od političara na skupu pojavio.

Osim Novoga lista, koji je manipulativno ispolitizirao vukovarski skup, ni jedan od dnevnih listova u svojim nedjeljnim izdanjima nije vukovarski krik smatrao dostojnim prve stranice. Hrvatski radio već u prvim jutarnjim satima (počevši od 6 sati) potisnuo je taj krajnje površno sklepan prilog anketom s mjesta prve vijesti i tako dao prilog ignoriranju žrtava, istine i pravde.

Ako politika, pravosuđe i mediji u Hrvatskoj mogu marginalizirati žrtve i njihove pretrpljene patnje u ratnom zločinu, onda ne marginaliziraju, kako možde misle, nešto hrvatsko, nego marginaliziraju elementarno čovječno, humano.

Za marginaliziranje ili čak izdaju čovječnoga, humanoga ne može biti opravdanje nikakvo političko ili nacionalno svrstavanje jer je riječ o upadanju u nečovječnost, nehumanost.

Da se u Hrvatskoj ne poštuje načelo da ratni, pa i politički zločini ne zastarijevaju, potvrđuje činjenica da je tek njemački sud osudio nalogodavce za atentat na tek jednoga političkoga neistomišljenika.

Da to načelo u Hrvatskoj ne vrijedi još je očitija potvrda u činjenici da ni jedan jedini partizan ili pripadnik Ozne ili komunističke partije nije osuđen za ratne i poratne egzekucije bez suda i bez ikakve pravde.

Tada su žrtve komunističkom revolucijom inspiriranih zločina bili vojnici koji su se predali, politički neistomišljenici i mnogi ugledni Hrvati, a sada su ponovno žrtve Hrvati, koji su kao civili ili kao vojnici bili zarobljeni ili civili koji se ni na koji način nisu mogli oduprijeti agresorskomu nasilju.

Ta činjenica nameće pitanje: Nisu li i u današnjoj neovisnoj Republici Hrvatskoj, članici Europske unije, stvarni upravljači politike, pravosuđa i medija one iste političke i ideološke snage koje su naredile i provele u Drugom svjetskom ratu i nakon njega masakr nad ljudima koji ni po kojem slovu međunarodnoga prava nisu smjeli biti ubijeni?

Nije li krik vukovarskoga skupa zapravo krik za oslobađanje Hrvatske od te skrivene političke moči? Vukovarski krik nije politički, nego etički i prije svega čovječni, humani i zato nikada ne će biti utišan.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Borislav Ristić: Tko podmeće Andreju Plenkoviću?

Objavljeno

na

Objavio

Do prije dvije godine Hrvati su zamalo bili prepušteni sami sebi. Vlast je bila klimava, institucije bez političkog nadzora, a narod zbunjen. Ali, srećom, takvo stanje nije dugo potrajalo. Zagazili smo u razdoblje u kojem je politika brzo pohvatala sve konce i preuzela potpuni nadzor nad institucijama. Započela je era političke stabilnosti. Era u kojoj su institucije u službi stabilnosti, a politika jamac njihove neovisnosti. Što bi rekao gospodin Pupovac, to je razina nadzora i kontrole koja se ne može platiti ni suhim zlatom.

Zato treba dati državno priznanje svima onima koji su na tom putu žrtvovali vlastiti obraz i sav svoj politički kapital usmjerili na očuvanje te opjevane stabilnosti. U prvome redu, hvala zagrebačkom gradonačelniku, koji je delajući 365 dana u godini za svoje jato otkupio najveći broj slobodnih radikala. A sada bi neki te odgovorne ljude optuživali da su jeftini preletačevići? Koja besmislica, jer kako netko s takvim životopisom može biti jeftin? Oni su samo jamstvo da nikakve presude neće ugroziti stabilnost.

Hvala i gospodinu Vrdoljaku koji je zbog žrtve za stabilnost izgubio reputaciju omiljenog hrvatskog političara. On je svojim životnim primjerom djeci pokazao što je to “škola za život”.

I kako se javnim natječajima informatika pretvara u virtualnu stvarnost. Koliko je brižljivo pristupljeno ovoj reformi, govori i podatak kako je težina torbe smanjena za 30% jer se posebna pažnja obratila na to da se odmah ne uvode digitalne knjige kako učenici ne bi pomisli da je znanje lagano. Nije lagano kao što nije laka odgovornost upravljanja polovicom državnih tvrtki.

Posebno hvala gospodinu Pupovcu koji je zbog podrške ovoj vlasti jedva preživio napad giricama, koji je svoj čitav politički kapital obilato umnožio. To je čovjek bez kojega bi svi hrvatski Srbi ostali prepušteni totalnoj nebrizi i očaju i bez kojega bi davno zaboravili kako je nekad bilo bolje.

I na kraju, posebna zahvala ide našem premijeru koji je vezivno tkivo i snaga koja je sve ove različitosti okuplja u jednu duboku vreću. Zbog toga je izložen stalnim napadima, trpi najjače udarce i konstantna podmetanja. Znajući koliku plaću ima u Europarlamentu, prvo su mu podmetnuli neposlušnu stranku, a zatim zamjenika stranke koji ga stalno opstruira i pokraj kojega ne može ništa napraviti. A prethodnici su mu u amanet ostavili vjetrokaz, koji mu je 808 glasača podmetnulo kao predsjednika Sabora. Unatoč svim tim podmetanjima, on je opet bio spreman za žrtvu i preuzeo je vlast. A onda su toj vlasti podmetnuli lošu oporbu, kako se pokraj Bere i Pernara ne bi vidjelo koliko je on dobar.

Pokušali su mu podmetnuti u Vukovaru i na taj način zabiti klin između njega i gospodina Pupovca. Ali ekstremna desnica u tome nije uspjela jer je stabilnost sačuvana pravovremenim djelovanjem premijera, koji je prema riječima ministra Kušćevića, svojim nedolaskom izbjegao politiziranje tog skupa i sačuvao žrtve od “diskrepancije u percepciji”.

Onda se 40 tisuća onih koji se ne znaju čitko potpisati sjetilo referendumom ugroziti stabilnost. Čak su podmuklo mislili podmetnuti i onaj Sauchin potpis. Srećom je ministar Kuščević ostao pribran i 371 tisući potpisnika poslao poruku kako su gubitnici i da “tko gubi, ima pravo da se ljuti”. Upravo zato treba imati povjerenja u institucije koje transparentno zabrane nadgledanje prebrojavanja.

Ali našem premijeru najviše podmeću oni koji ga hvale. Znaju lijevi mediji i komentatori koliko ga ljudi vole pa se svim silama trude obraniti ga od njegovih desnih birača. A on za svoje birače radi sve. Potrošio je tako pola milijarde njihovih kuna na Uljanik, a sada jamči da će u likvidaciji potrošiti još 2,5 milijarde, ali ni to nije sve. I onda dolazimo do pitanja “tko podmeće Plenkoviću”. Pa, prvi su počeli oni koji su iskoristili lex Agrokor kako bi sve poslove podmetnuli njegovim prijateljima. Iza njih su došli oni koji se služe prljavim podmetanjem da će on uskoro preuzeti neku visoku funkciju i nama upravljati iz Europe. To su oni koji žele da se kandidira kako bi ga osramotili i internacionalizirali aferu Borg, kao da bi za to ikoga u Europi bilo briga. Ne daju se u Europi ostavke za takve gluposti. Ali ni Europi nije vjerovati – europski pučani su mu, tako, podmetnuli skraćenicu EPP, znajući da se to na hrvatski prevodi kao ekonomsko-propagandni program.

Kako onda ostati pribran pod svim tim napadima? Kako osigurati da se Hrvatska i dalje nastavi vrtjeti u mjestu? Tako da institucije paze da ni u jednom trenutku ne ugroze vlast, a vlast će poduzeti sve što joj je u moći da oni nikada ne skrenu s tog puta.

Borislav Ristić/VL

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari