Pratite nas

Uzašašće Gospodina Našega Isusa Krista

Objavljeno

na

Uskrsli Isus je nada apostola i nada naša, jer On ide “pripraviti vam i (nama) mjesto”. Dotle će ostati s nama, a nas je izvršiti ovozemaljsku zadaću onako kako nam je zapovijedio i primjerom dao da “ljubimo jedni druge i činimo jedni drugima ono što je on nama činio, jer tako će drugi vidjeti, prepoznati i slijediti nas, a preko nas Njega”.

uzašašćeSvake godine na današnji dan kada čujemo ova čitanja, ne možemo se oteti dojmu žalosnoga trenutka jednoga odlaska, uostalom, kako su to i doživjeli i sami apostoli kada im je Isus govorio o uzašašću na nebo. Međutim dva anđela okreću potpuno sliku i žalosni trenuci moraju nestati i dati prostor vjeri, jer se ne radi o odlasku zauvijek ili o jednom napuštanju, već o jednom povratku u slavu. Ona žalost se pretvara u potpunu radost koja mora trajati svu vječnost. Ovdje je veoma lijepo istaknuti one riječi koje anđeli govore galilejcima, ne kao utjehu, nego kao zadaću – da ne gledaju u nebo već da očekuju i pripreme slavni dolazak Gospodina našega Isusa Krista. Ovom pozivu se moramo svi odazvati zajedno u Svetoj Crkvi Katoličkoj, kao zajednica Isusovih sljedbenika.

Ova riječ “uzašašće” nije bila nepoznata u Starom Zavjetu. Sama riječ je značila savršeno jedinstvo poslije smrti sa samim Gospodinom Bogom, što je bilo rezervirano za miljenike i pravednike. Tako vidimo Siraha ili proroka Iliju koji ulazi na ognjenim kolima (2Kr 2,11-16). Knjiga mudrosti to isto kaže za mladoga pravednika “postao je drag Bogu, Bog ga je ljubio, jer je živio među griješnicima i zato je premješten, odnesen je da mu zloća ne bi promijenila osjećaje” (4,10-11).
Isus nosi danas našu i svoju ljudsku narav u slavu Očevu, pokazujući nam zorno pred očima ono što nam je obećano i ono kamo smo pozvani i kamo je došla njegova Majka sa svojim “uznesenjem” na nebo. Prisjetimo se samo malo Isusova preobraženja na gori. Zar onaj razgovor sa Ilijom i Mojsijem pred trojicom odabranih apostola Petrom, Ivanom i Jakovom nije gotovo jednak čin. Razlika je samo u tome što Isus hoće na tren otkriti raj apostolima da znaju što čeka one koji budu slijedili Isusa i izvršavali njegovu zapovijed ljubavi. Stoga kako god mislimo, mora nestati svaka žalost ili slična razmišljanja i moraju ustupiti mjesto zapovijedi da pripremimo njegov slavni Dolazak-Povratak, da bismo mogli jednoga dana špoći s njime u vječnost, u onaj raj koji nam je na gori načas otvorio.
Ljudski gledano, svi smo mi doživjeli mnoge rastanke i mnoge odlaske, ali ih uvijek nismo razumijeli i nismo jedanko podnijeli. Sjećam se jednoga primjerića (vidi godinu “B”) kada mala kćerka opravdava očev odlazak na tri godine i to uspoređuje sa Uzašašćem na čiju svetkovinu je sam otac priopćio svoj plan. Otac će biti odsutan za njihovo dobro. Koliki naši očevi i majke su morali podnijeti ovu žrtvu i točno po onome anđeoskome danas galilejcima, ne gledajte samo u nebo, već se prihvatite posla i pripremite povratak voljenoga. Ova priprema se mora događati u mom osobnom životu, u mojoj vjeri, u mojoj obitelji, u mojoj župnoj zajednici, tamo gdje se nalazim i tamo gdje jesam.

Da bi se mirno mogao pripremati njegov povratak, a meni dolazak moramo s njime stvoriti sinovsko i bratsko zajedništvo u ostvarivanju evanđeoske ljubavi. Naime, mi redovito u našim i službenim i neslužbenim odnosima, kada se radi o osobama koje manje poznamo ili po drugoj udaljenosti, zovemo prezimenom kao primjerice u tvornici, školi, bolnici ili tome slično. Sasvim drugo je sa imenom. Imenom zovemo osobe koje su nam blizu i koje dobro poznajemo ili naš veže drugačiji vez. Neće se nikada dogoditi, pa bio i rđav roditelj, da svoje dijete zove prezimenom, jer ime je znak jednakosti za intimnost čovjeka, za njegovo biće, za ljubav i duboko prepoznavanje. Stoga se sa imenom ne igra i ne šali.

Imenom se zovu prijatelji, braća i jedni drugima govore “ti”. U Evanđelju dolazimo do ovoga da nam Isus kaže da imamo Boga kojemu je ime Otac! Ne moramo ga se bojati jer nam je tako blizu i ne zove nas prezimenom, već nas zove jednim imenom – sinovi. On nas je sve učinio sinovima. Dakle nismo više Bog pred ljudima ili ljudi pred Bogom, nego u jednoj iskonskoj blizini Otac pred sinovima i sinovi pred Ocem. Sada ostaje na nama da svojim životom pripremimo i potvrdimo ovu istinu slušajući Očev glas i izvršavajući Isusovu zapovijed ljubavi, da pripremimo njegov slavni povratak među nas i da nas nađe spremne.
On je uzašao svome i našemu Ocu jer je jedno s njime, On će nas Duhom Tješiteljom voditi do njegova ponovnoga dolaska i na nas paziti kao na sinove svoje i braću svoju, koja mu se mogu obratiti bratskom i sinovskom vjerom u svakom trenutku. On će nam tako pomoći da ga dočekamo slavno o slavnom Dolasku. Molimo ga da ne odlutamo nikuda i nikada od Njega.

Svake godine, četrdeset dana nakon Uskrsa, slavimo Blagdan Uzašašća Gospodinova na nebo. Blagdan Uzašašća je blagdan radosti i kršćanske nade. Isus je došao k nama, trpio i umro za nas na križu i treći dan uskrsnuo i potom nakon četrdest dana okupio je svoje učenike, podigao ruke da ih blagoslovi, ojača u vjeri, učvrsti u nadi i raspali u ljubavi i uzašao na nebo. I tako se žalost učenika zbog rastanka pretvorila u radost i utjehu.uzasasce

I ove godine želimo se sjetiti obećanja dana apostolima kako će taj isti Isus koji je na današnji dan uznesen na nebo isto tako doći kao što je otišao. Taj njegov dolazak zbit će se na kraju svih vremena. Ali dan koji će biti posljednji nije nama, niti ikome, poznat. Naše iščekivanje Isusova povratka još traje.

Nakon što se četrdeset dana ukazivao svojim učenicima i uvjeravao ih u činjenicu uskrsnuća, Isus je prešao u slavu Očevu. Isus je govorio svojim učenicima prije svoga odlaska kako trebaju biti njegovi svjedoci i propovijedati Radosnu vijest svima.

“Uzašao je na nebo”. Vratio se k Ocu, ali nije ostavio nas: s nama je, među nama je – poruka je današnje svetkovine. Krist je doduše uzašao na nebo ali nas nije ostavio. On nas je spasio. Rekao je: “Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta…!” Pokazao nam je tko smo, što smo i kamo idemo? Tko s Bogom živi, s Bogom će biti u vječnosti i radovati se i uživati… Koliko budemo svojim životom Kristu sličniji, toliko će i naš uspon prema nebu biti lakši. Uzašašće je Isusovo potvrdilo i opravdalo naš kršćanski optimizam. Živimo radosno u svojoj vjeri, jer ne ostajemo na zemlji. Ovdje smo kratko.

Događaj uzašašća jedna je od temeljnih istina našega kršćanstva, jedan od stupova nosača na­šega života.

Prije svoga Uzašašća na nebo rekao je Isus svo­jim učenicima: “Ja idem k Ocu da vam pripravim mje­sto. A kad odem i za vas mjesto pripravim, opet ću doći i vas uzeti k sebi da i vi budete gdje sam ja” (Iv 14,2). Kolike li utjehe u ovim riječima Isusovim?! Isus je uzašao na nebo, ne samo zato jer je nebo njegov pravi stan, nego i radi nas, da i nama pripravi mjesto na nebu gdje ćemo otpočinuti nakon dugoga i napornog puta po ovoj dolini suza.

“Dom, domovina, zavičaj, nebo”, – to su riječi koje tako snažno pokreću i diraju ljudsko srce, kao ma­lo koja druga riječ u ljudskom govoru. Jedva da ima još koji drugi osjećaj koji tako bolno razdire srce i dušu kao bol za domom, domovinom, zemaljskom, a još više nebeskom. Mnogi sveci toliko su čeznuli za nebeskom domovinom da bi od tog bola gotovo mogli i umrijeti.

Gdje je nebo? Riječ nebo ima dva značenja. Nebo je materijalno, a stan Boga je duhovan, jer je Bog duh. Dakle stan Božji nije materijalan, vidljiv, opipljiv. Bog je duhovno posvuda, posebno u srcu čovjeka, stvorena na njegovu sliku. U tom smislu je slavni učenjak Fabre izjavio: “Ja ne vjerujemu Boga, ja ga vidim!” Nije pronašao Boga svojim tjelesnim očima nego ga je upoznao zahvaljujući svjetlu vjere. Upoznao je njegovu nazočnost i njegovo djelovanje.

Već kralj David toliko je čeznuo za nebom da je govorio: “Kad ću doći i lice tvoje gledati?” Sveti Pavao bolno je uzdisao: “Tko će me osloboditi od ovoga smrtnoga tijela? Želim se rastaviti i biti s Kristom.” Sveti Franjo izgarao je od želje da smije poći kući, u nebo, i zato je često govorio: “Gadi mi se zemlja kad mislim na nebo.”

Biskup Sailer pripovijeda o jednom malom prvopričesniku koji je Djetetu Isusu napisao pismo i posta­vio ga iza tabernakula. Sadržaj pisma bio je: “Dragi Isuse, na ovom svijetu nije više lijepo. Meni se ovdje više ništa ne sviđa. Ja bih htio kući, kući u nebo!” Četrnaest dana iza toga mališan je već zaista bio kod kuće, u nebu.

Svakoga dana za 24 sata bliže smo svome izbavlje­nju, bliže svojoj domovini, bliže nebu, bliže vječnoj Ljubavi, bliže vječnoj sreći!

Isusu pred svetohraništem možemo i mi reći: i mi bismo htjeli kući, k tebi! U divno nebo! Bol za ne­bom veoma je teška! Jer gore kod tebe čeka nas ona sreća i blaženstvo o kojoj govori Sveto pismo: „Niti je oko vidjelo, niti uho čulo, niti srce ljudsko osjetilo što je Bog pripravio onima koji njega ljube!” I nemirno je srce naše. I nemirno ostaje srce naše tako dugo, dokle god ne počine, dokle god se ne smiri kod kuće – u nebu u Bogu svome!

Naša nebeska Majka Marija došla je k nama da nam pomogne doći u nebo. Kada nas zove da se svaki dan obraćamo, da čvrsto u Boga vjerujemo, da mu se klanjamo i molimo mu se srcem, želi nam reći da je to najsigurniji put koji vodi u raj. Koje iznenađenje za sve nas!? Koja će to radost biti, možemo samo slutiti. Isplati se danas biti katolik. Zahvalimo se Bogu što nam je Mariju poslao da nas pouči i povede u raj.

Isus je otišao da se vrati… Sva je mudrost našega života: biti spreman, dočekati ga. Biti spreman – spremati se.

Zanimljiv je razgovor jednoga misionara s jednim Indijcem. Pitao je misionara: “Vjerujete li, da će doista Krist opet doći?”

– “Da, ja to vjerujem!”

– A onda će Indijac: “Svakoga jutra prije nego odem na posao ja molim: Gospodine, daj da tako živim – da mogu stati preda Te, ako Ti danas dođeš!”

Evo, što nam je činiti!!!

Jedan ruski kozmonaut izjavio je: „Išao sam na nebo i tamo Boga nigdje ne nađoh!“ Jedan svećenik iz Moskve odgovorio mu je: „Ako nisi Boga sreo na zemlji, nećeš ga nikada sresti na nebu!“

– Bog djeluje u svijetu u i našim srcima… Sjetimo se svetoga Stjepana kako umire gledajući otvorena nebesa i Sina Božjega… svetoga Pavla koji se obraća pred Damaskom… i onoga razbojnika s Isusove desne strane… Na njegove riječi: “Sjeti me se kad dođeš u svoje kraljevstvo!” Isus mu odgovara: “Još danas ćeš biti sa mnom u raju”.

Nebo je dakle u nama i u drugima. Trebalo bi ga samo otkriti. Nemojmo zamišljati Boga i njegova Sina kao onoga koji stanuje na oblacima. Bog je posvuda, nebo je posvuda za one koji ga ljube: “Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ, pa će i moj otac ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti!”

Za lansiranje rakete u svemir potrebno je snažno i skupo gorivo. Da se sjedinimo s Bogom i da druge sjedinimo s njim, dovoljno je ljubiti i iz ljubavi živjeti. Ne zaboravimo na dan svoga uzašašća svima nam je Isus otvorio vrata u nebo – u vječni, sretni život. Budimo pozorni da ih ne zatvorimo opakom grješnom rukom. Nastojmo živjeti tako da budemo spremni stati pred Krista i poći, ako on danas dođe. Blago svakome onome tko tako bude živio.

Fra Franjo Mabić i Fra Petar Ljubičić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Tuđman opet među nama

Objavljeno

na

Objavio

Eto, vidiš, govorio mi je nekakav unutarnji glas, budi da su „virni krivovirna pravca“, podigoše mu spomenik. „Najveći i najljepši“, upravo onako kako je obećavao zagrebački gradonačelnik. Dobro, ne voliš gradonačelnika, ali danas, na Dan ljudskih prava, srce bi ti ipak trebalo biti na mjestu, ako ni zbog koga i ni zbog čega, onda zbog Kuzme Kovačića i njegove umjetnine.

Da, tako i jest: srce mi je zbog njih na mjestu. Ali ovdje i sada nije riječ o umjetniku i umjetnini. O njima su u svom jadu i čemeru neumjesno i nepristojno u javnim priopćivalima cviljeli jugani (jarmoljubci) staroga kova teško pogođeni postavljanjem spomenika. Razumijem njihovu neuljuđenu tugu. Razumijem i stanovitu uljuđenu suzdržanost jugana novoga kova. Ipak, lagao bih kad bih rekao da suosjećam s njima, i jednima i drugima. To je možda krivo? Možda. Ali što mogu, ne zapovijedam svomu osjećaju, a hinjena mi se sućut gadi. Možda je krivo samo to reći? Ako je tako, ni tu mi nema pomoći. Kakav sam, takav sam.

Srce mi je dakle na mjestu, ali uznosan bi izraz zadovoljstva bio posve neumjestan. Zašto? Zbog okolnosti u kojima je spomenik otkriven. Kakve sad okolnosti? Razmotrimo to.

Nikada nisam dvojio da će Tuđman i u Zagrebu dobiti spomenik. Stoga nisam ni iznenađen. Nikad mi, kao ni kiparu Kovačiću, nije bio dvojben ni politički smjer ni državnički format Franje Tuđmana. Svi spomenici podignuti prvomu hrvatskom predsjedniku diljem domovine spomenici su – hrvatskomu suverenizmu. U tomu se svi politički Hrvati slažu.

Domoljubcima je to razlog štovanja, a domomrzcima razlog zatiranja Tuđmanove uspomene.

Tuđmanova se uspomena zatirala okrutno: ocrnjivanjem i blago: reinterpretacijom. Ocrnjivačima – juganima staroga kova – Tuđman je bio i ostao samo zločinac bez premca. Reinterpretima – juganima novoga kova – Tuđman je prikriveni globalist.

Ocrnjivanje je u velezločinca sažeo Zoran Erceg izgredom na svečanosti otkrivanja zagrebačkog spomenika Tuđmanu. Reinterpretaciju Tuđmanova suverenizma osmislio je Zdravko Tomac na jednoj od komemoracija u povodu Tuđmanove smrti u zagrebačkom Povijesnom institutu. „Vjerodostojni“ je profesor nazočnicima priopćio da mu je pokojni Tuđman „u četiri oka“ rekao: Borba za samostalnost i suverenost Hrvatske samo je prvo poluvrijeme; drugo je poluvrijeme borba za članstvo Hrvatske u Europskoj uniji [tj. za odbacivanje samostalnosti i suverenosti]. To je humus iz kojega je niknula ideologija Sanaderova „novog“ HDZ-a. Tako su novi hrvatski jarmoljubci, Sanaderovi eurohrvati, god. 2003. od starih jarmoljubaca, Račanovih jugohrvata, preuzeli vlast i nastavili proeuropski „detuđmanizirati“ Hrvatsku.

Najžešće razdoblje „detuđmanizacije“ označila je HDZ-ova idila s Carlom del Ponte, glavnom tužiteljicom haaškoga Međunarodnog kaznenog sudišta za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji (ICTY). U to je vrijeme HDZ-ova vlast bjesomučno progonila hrvatsko „plemstvo mača“. Junaci Domovinskoga rata degradirani su u hulje i ništarije, zatvarani i osuđivani, a njihovu mrtvom vrhovnom zapovjedniku Franji Tuđmanu vlast je šutke, a oporba glasno priznavala status vođe i organizatora „udruženoga zločinačkog pothvata“. Kako je svršilo to protuhrvatsko mahnitanje? Haaško je sudište nepostojeći „Udruženi zločinački pothvat“, koji je maknulo s Republike Hrvatske, lani konačno pripisalo vojnomu i civilnomu vodstvu ratne Hrvatske Republike Herceg-Bosne i drastično ga kaznilo. A kada je general Slobodan Praljak, za čitanja presude, u sudnici počinio samoubojstvo odbijajući živjeti nedužan sa stigmom ratnoga zločinca, Hrvatski je generalski zbor u povodu toga tragičnog događaja organizirao svomu ratnom drugu komemoraciju u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskoga. Nitko se iz vrha državne vlasti nije usudio nazočiti komemoraciji.

Doda li se tomu da je predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović ove godine 19. obljetnicu Tuđmanove smrti i Dan ljudskih prava obilježila javnim druženjem s nekadašnjim neslužbenim glasnogovornikom Carle del Ponte Ivanom Zvonimirom Puhovskim te da je u isto vrijeme ministar unutarnjih poslova Davor Božinović u Marakešu prihvatio u ime Republike Hrvatske nekakav neobvezujući sporazum o migracijama koji redom odbijaju suverenistričke vlade u Srednjoj i Istočnoj Europi, što se o svemu tomu može misliti?

Ali vratimo se na polazište. Nakon punih 19 godina detuđmanizacije neprispodobivi je „Palmin burazer“ okupio cijeli trovrh državne vlasti i mnoštvo iskrenih štovatelja Tuđmanove uspomene podno veličanstvenoga spomenika hrvatskomu suverenizmu. Samo on, stjecajem nesretnih okolnosti, nije došao. Što mislite, je li to suverenističko pokajništvo hrvatskih globalista ili samo visoka himba? Što god bilo, dobro je da ih div podsjeća na njihovu neznatnost.

Benjamin Tolić/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Pupovcu smeta privođenje osumnjičenih za zločine jer su Srbi.

Objavljeno

na

Objavio

AFP

“Već godinama javno pričam svoju priču i priču svog napaćenog naroda koji je doživio veliko zlo i nepravdu. Počiniteljima seksualnog nasilja nad nama, ženama i djevojkama, još se ne sudi za te stravične zločine. A ako pravda nije zadovoljena, ovaj genocid će se jednom opet ponoviti.”

Pravda je jedini način da se postigne mir i suživot između različitih sastavnica u našoj zemlji. Ako ne želimo ponoviti slučajeve silovanja i zatočeništva žena, moramo kazniti one koji su seksualno nasilje, zločine nad zločinima nad ženama i djevojčicama koristili kao oružje za ostvarenje svojih genocidnih ciljeva.“ (…) „Do sada počinitelji zločina koji su doveli do tog genocida nisu dovedeni pred lice pravde.“ (…) „Trebamo ujediniti sve snage da se istraže zločini, te progoniti one koji su ih podržali, pomogli im i pružili im priliku da tako kontroliraju određena područja. Jer, jedini način zbog kojeg su počinjeni ovi zločini jesu naša različita uvjerenja i običaji.“ (…) „Njihov je cilj da iskorijene našu religiju i to će postići će se ako nam se ne osigura odgovarajuća zaštita. Unatoč našim svakodnevnim upozorenjima i molbama koje traju godinama sudbina tisuće ljudi još uvijek nije poznata.“

Ove potresne rečenice, izvađene su iz konteksta, no njihov je smisao jasan. Ako se ne kazne oni koji su počinili genocid nad nekim narodom ili skupinom zbog vjerskih ili nacionalnih uvjerenja, a zbog osvajanja teritorija i to na najbrutalniji način – silovanjem žena – pravda nikad ne će biti zadovoljena. Iako tako zvuče, nije izgovorio netko od brojnih žrtava velikosrpskog divljanja tijekom Domovinskog rata, posebice masovnog silovanja nakon pada Vukovara već ovogodišnja dobitnica Nobelove nagrade za mir – Nadia Murad.

Murad je pripadnica iračkih Jezida, zbog čega je s tisućama drugih žena i djevojčica mjesecima, bila seksualna ropkinja džihadistima tzv. islamske države, a danas se bori za prava žrtava nasilja. Imala je 21 godinu kada je ISIL zauzeo njezino selo na sjeveru Iraka. Ubili su joj majku i šestero braće. Iz zarobljeništva je uspjela pobjeći uz pomoć jedne sunitske obitelji, a danas je glasna zagovornica prava Jezida i žena u svijetu.

Njena misao: „Zatvarati oči i okretati glavu od ove tragedije znači da si sudionik. Nisu samo počinitelji nasilja odgovorni za svoje zločine, već i oni koji ih ne žele zaustaviti ili osuditi“, univerzalna je i može se bez razmišljanja preslikati na situaciju vezanu uz brojne nevine žrtve velikosrpske i četničke agresije na Hrvatsku i BiH kada nisu birana sredstva koja su za cilj imala protjerati Hrvate i drugo nesrpsko stanovništvo sa svojih ognjišta.

Brutalna ubojstva djece, ranjenika, žena, trudnica, staraca, zvjerska silovanja, prokazivanje ljudi čime ih se automatski osudilo na smrt, utamničenja, protjerivanja, mučenja, razaranja, bacanja ljudi u neobilježene jame u Vukovaru, Škabrnji i cijeloj Hrvatskoj imaju potpuno isti princip i cilj i isti nazivnik kao i zločini ISIL-ovaca počinjeni nad nedužnim Jezidima, koji su uz iste metode protjerani sa svojih ognjišta.

No, razlike ipak ima. Zločine tzv. islamske države osuđuje cijeli svijet. Nikome kulturnom i uljuđenom ne bi palo na pamet pravdati ih ili osuđivati one koji kažnjavaju teroriste koji su ih počinili. U Hrvatskoj je, pak, druga priča.

Nisu samo u pitanju osobni snimatelji zločinca Ratka Mladića koji prosvjeduju zbog postavljanja spomenika utemeljitelju hrvatske države i čovjeku koji je uveo višestranačje, već i pojedini političari koji na ovaj ili onaj način participiraju u vlasti.

Recimo Milorad Pupovac. Nakon prošlomjesečnog prosvjeda u Vukovaru tijekom kojeg je traženo kažnjavanje velikosrpskih zločinaca, a što ga je inicirao i unatoč pritiscima održao vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, privedeno je nekoliko osumnjičenih.

Da se razumijemo, za stotine počinitelja najgorih zločina postoje brojni materijalni dokazi (poput snimaka) i živi svjedoci, no oni do danas nisu sankcionirani. Kao što sam jednom napisala, zbog straha od moćnog Pupovca koji godinama vedri i oblači u hrvatskoj politici, odnosno drži vladajuću većinu. A oni ga pokorno slušaju.

I ovaj se put oglasio. Smeta mu privođenje osumnjičenih za zločine jer su Srbi. Što bi tek bilo da su privođeni u lisičinama kako je propisano za takve zločine, a ne s rukama u džepovima kao da idu na piće. A možda i idu!?

Kako bilo, Pupovac je zapjevao svoju staru mantru kako je privođenje osumnjičenih i podizanje optužnica za ratne zločine pritisak na građane srpske nacionalnosti, da te pritiske toleriraju vlada i lokalne vlasti, da to traje deset, pa čak i trideset godina. Ipak, najdrskija je Pupovčeva tvrdnja da je korištenje pravosuđa u ovu svrhu (dakle privođenja ratnih zločinaca) – protuustavno i protuzakonito.

Ovakve teze ne samo da su još jedno ubojstvo i ismijavanje nedužnih žrtava divljačke velikosrpske politike – a koju Pupovac uporno zagovara i promiče sudjelujući na četničkim okupljanjima kao što je onaj u Bačkoj Palanci – već i izrugivanje s Republikom Hrvatskom u kojoj proračunski obveznici već godinama obilato plaćaju Pupovca i njemu slične. Dobitnici Nobelove nagrade za mir traže pravdu i kažnjavanje počinitelja zločina, a Pupovac „svoje“ uporno i pod svaku cijenu štiti.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari