Pratite nas

Uzorci hrvatskoga iseljavanja

Objavljeno

na

Kako bi izbjegao pravu nacionalnu katastrofu, koja se već sad manifestira demografskim pustošenjem, iseljavanjem i napuštanjem domovine te potpunom nebrigom za očuvanjem i izgradnjom mjesne infrastrukture u pokrajinskim i ruralnim područjima hrvatski narod treba se što prije riješiti sadašnje nesposobne vlasti, koja osim osobnih probitaka i ideološkoga rata, niti može, a niti zna Hrvatsku izvući iz sadašnje duboke krize. Prva prigoda za micanje nesposobnih bit će u nedjelju na izborima za Europski parlament

iseljavanje

Prema istraživanjima Rebeke Mesarić Žabčić i Anđelka Akrapa iz Hrvatske se zadnjih pet godina iselio grad veličine Rijeke – oko 150.000 ljudi u vitalnoj dobi, a premda nema preciznih podataka o iseljavanju Hrvata iz Bosne i Hercegovine stanje na terenu zvoni na uzbunu jer je znatan broj mladih ljudi s obiteljima zadnjih mjeseci počeo napuštati i hrvatska područja povezana teritorijalnim kontinuitetom.

Sadašnje katastrofalne poplave u Slavoniji te dijelovima BiH u kojima žive Hrvati samo će dodatno pogoršati demografsko stanje pojedinih područja, koja su i bez prirodne katastrofe, zbog najavljenih promjena u teritorijalnom ustroju hrvatske države trebala planirano postati žrtvom političkoga sljepila sadašnjih vladajućih struktura.

Uzroci iseljavanja stanovništva pak mogu biti viševrsne naravi, nu svi se oni u svojoj biti mogu svesti na dva temeljna uzroka. Snažan populacijski uspon imperijalnih zemalja poticao je emigracijsku ekspanziju, koju je, zbog širenja Lebensrauma, pratila i politička ekspanzija. Ta kolonijska emigracija obično je pripremala teren za gospodarsku, a kasnije i političku prevlast hegemona nad domaćim stanovništvom. Mnogo je primjera iz europske imperijalne povijesti takvih migracija, nu za nas je tipičan primjer takve emigracije proveden tijekom sedamdesetogodišnje srpske prevlasti u hrvatskim zemljama. Takve migranstke kolonije su osnivane uglavnom na ključnim točkama zamišljenoga prostora Velike Srbije, a zadaća im je bila da s toga zamišljenog prostora potisnu hrvatsko pučanstvo ili ga pak prevođenjem u pravoslavlje nasilno uklope u sastav srpstva. U sklopu tog projekta osnivane su srpske pravoslavne općine po gotovo svim hrvatskim jadranskim gradovima. Te su općine bile glavna uporišta velikosrpske politike, a kasnije umrežene u unitaristički sustav komunističke Jugoslavije pripremile su i devedesetih godina vodile agresiju na Republiku Hrvatsku i cjelokupni hrvatski narod.

Zato je rezultat te politike u t. zv. mirnodopskom razdoblju bilo tiho etničko čišćenje, koje se pretvaralo u masovni hrvatski odlazak u inozemstvo, dok je u ratnom razdoblju etničko čišćenje prelazilo u genocid. Hrvatska već stoljećima ne spada u ekspanzivne populacijske, a time i političke zemlje. Ona je, kako to pokazuje i njezin zemljopisni oblik, zapravo žrtva različitih osvajačkih politika pa hrvatska emigracija čak i onda kad je potaknuta ekonomskim čimbenicima ima uglavnom prognanički karakter. Bilo je normalno očekivati kako će stvaranjem hrvatske državne neovisnosti opadati emigracijski trendovi u Hrvatskoj. Tim više jer je u stvaranju hrvatske države bila neprocjenjiva uloga upravo hrvatskoga iseljeništva. Nu kako su se na vlasti mijenjale politike, koje očito imaju različite državnopravne koncepte tako se različito gledalo i na hrvatsku emigraciju, a s druge strane stvarali su se preduvjeti za nove valove iseljavanja. Kao izravni posljedak preživjeloga jugoslavenskoga državnog koncepta jest i sadašnji emigrantski val mladih i obrazovanih Hrvata, koji zbog nerazumne aktualne politike i gotovo suludih „reformističkih” zahvata u javnom sektoru prisiljavaju ljude na odlazak iz vlastite domovine.

egzodus hrvata

Nažalost, posljedice takve politike ne ćemo moći sanirati, a na mnoga mjesta već iseljenih Hrvata ili pak onih koji se spremaju na odlazak, dolazit će oni iz bližih i daljnjih susjednih država, koje su tijekom zadnjih desetljeća bez sustava vrsnosti masovno „proizvodili” stručnjake.  Gospodarske posljedice takve politike mogle bi biti katastrofalnih razmjera. Mogući preokret negativnih trendova nalazi se u karakteru svake zemlje i željama te sposobnostima državne vlasti.

Vlast koja želi budućim naraštajima ostaviti slobodnu i nezavisnu državu mora se ponajprije okrenuti vlastitom prostoru. Taj prostor treba kultivirati, obrađivati i poticati život na svakoj stopi vlastite zemlje. To pak znači održavati i podupirati barem postojeću lokalnu i područnu infrastrukturu u manjim općinskim i gradskim zajednicama, a ne već najavljenim ustavnim promjenama, koje stižu iz Josipovićeva kabineta, regionalizacijom države poticati smrt i nova iseljavanja. Dapače, samoubilačku obiteljsku politiku socijalističke ideologije, treba što prije ukinuti, a novim obiteljskim zakonom poticati rađanje, obiteljsko poslovanje i naobrazbu.

Treći i gotovo ključni čimbenik jest ponovni pokušaj povezivanja iseljene i domovinske Hrvatske, koje tek u nacionalnom zajedništvu mogu riješiti ključni hrvatski problem – pitanje opstanka. Da bi se to moglo bar djelomično realizirati, potrebno je provesti kakvu-takvu lustraciju, a u vanjskoj politici odabrati prave partnere. Katastrofalne poplave u Hrvatskoj i BiH  pokazale su potencijale velikoga hrvatskoga srca, osjetljiva na ljudsku i nacionalnu tragediju, nu tu su prirodnu katastrofu stratezi balkanskih integracija u politici i medijima pokušali iskoristiti kao još jednu prigodu za poništavanje volje hrvatskoga naroda za vlastitom suverenom državom. Umjesto da uz dobrotvorni rad propituju i sigurnosna pitanja, koja su zbog dugoročnoga nemara djelomično i dovela do sadašnjega katastrofalnoga stanja, modelatori političkoga balkanstva upeli su se u dokazivanje jedinstvenosti prostora i zajedničkih potreba triju posebnih država i njihovih potreba.

Kako bi izbjegao pravu nacionalnu katastrofu, koja se već sad manifestira demografskim pustošenjem, iseljavanjem i napuštanjem domovine te potpunom nebrigom za očuvanjem i izgradnjom mjesne infrastrukture u pokrajinskim i ruralnim područjima hrvatski narod se treba što prije riješiti sadašnje nesposobne vlasti, koja osim osobnih probitaka i ideološkoga rata, niti može, a niti zna Hrvatsku izvući iz sadašnje duboke krize. Prva prigoda za micanje nesposobnih bit će u nedjelju na izborima za Europski parlament.

 

Mate Kovačević

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Hebrang: Karadžić nestaje, ali njegovo djelo ostaje

Objavljeno

na

Objavio

Mi u Hrvatskoj, kao ni u Bosni i Hercegovini, nismo sazreli reći istinu pa nam se zločinci šeću po gradovima, a ideolozi i dalje smišljaju svoje paklene planove…

“Presuda na doživotni zatvor ratnog zločinca Karadžića slaba je utjeha za majke Srebrenice i tisuće drugih žrtava ovoga monstruma. On nestaje, ali njegovo djelo ostaje”, komentirao je za Direktno.hr bivši potpredsjednik Vlade i HDZ-a i politički veteran dr. Andrija Hebrang.

“Vidjeli smo tugu među njegovim istomišljenicima i mnogim suradnicima, posebice u Republici Srpskoj koja je nastala dijelom i na njegovu genocidu. Srpska agresija devedesetih definitivno ostaje bez presude glavnih organizatora u KOS-u, u kojemu je osmišljeno osvajanje teritorija genocidnim metodama. Bosna i Hercegovina i nakon ove presude ostaje podijeljena, jer glavni krivci nisu ni spomenuti, a kamoli procesuirani. Potpuno je ista situacija i u Hrvatskoj, gdje ni jedna optužnica haškog tribunala, a niti hrvatskih sudova, nije podignuta protiv ideologa zločina. Zbog toga danas imamo države utemeljene na nekažnjenom zločinu, a to ne jamči mirnu budućnost. Duh agresije i dalje lebdi nad ove dvije države i značajno obilježava njihov put”, komentirao je Hebrang.

“Mi u Hrvatskoj, kao ni u Bosni i Hercegovini, nismo sazreli reći istinu pa nam se zločinci šeću po gradovima, a ideolozi i dalje smišljaju svoje paklene planove. Dok je u susjednoj državi u neku ruku razumljivo da se rat ne kažnjava, jer je međunarodna zajednica ozakonila Republiku Srpsku temeljenu velikim dijelom na genocidu, a Hrvate kao najveće žrtve obespravila u odnosu na druga dva entiteta, u Hrvatskoj su poslije Tuđmana na vlasti oni koji taj rat ne razumiju, jer su bili daleko, ili su zarobljeni u svoje regionalne svjetonazore i amnestiraju zločince.

Podsjećam da članak 3. Zakona o oprostu nabraja ratne zločine koji su izuzetak od oprosta, ali to hrvatskom pravosuđu ništa ne znači. Isto tako režiseri u KOS-u ostaju zaštićeni zbog dobrosusjedskih odnosa, bez poštivanja pravila da rat ne završava s posljednjim ispaljenim metkom nego s presudom i posljednjem zločincu. No, moramo znati da nekažnjeni zločin ponovno potiče zločinca i u tom  smislu je ova presuda Karadžića samo forma bez sadržaja”, zaključio je dr. Hebrang, piše Direktno.hr.

Podsjetimo, Radovan Karadžić pravomoćno je osuđen na doživotni zatvor. Mehanizam za međunarodne kaznene sudove (MICT) u Den Haagu odbilo je žalbu bivšeg predsjednika Republike Srpske koji je prvostupanjskom presudom 2016. osuđen na 40 godina zatvora za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine tijekom rata u BiH. Žalbeno vijeće je procijenilo da je kazna određena prvostupanjskom presudom bila preblaga.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Život

Malenošću do nebeskih visina

Objavljeno

na

Objavio

20. ožujka 1917. godine rodio se fra Augustin Augustinović

Na današnji dan, prije točno 102 godine, 20. ožujka 1917.  malom brčanskom selu Prijedoru rodio se Anto Augustinović, kasnije fra Augustin, poznati franjevac, teolog, misionar i književnik koji je svoj život završio na glasu svetosti 1998. godine u Venecueli. Fra Augustin je za svećenika zaređen u jeku Drugoga svjetskoga rata, a doktorirao je bibliku u Rimu.

Jedno vrijeme radio je kao profesor u Jeruzalemu, gdje je istraživao život gospodina našega Isusa Krista. Udobnu profesorsku fotelju zamijenio je vlro zahtjevnim misionarskim radom u Venecueli, gdje je podigao tri župe. U tim je župama Carizalu, Capayi i Caucagu gradio crkve i škole.

Među svećenicima je jako cijenjen zbog svojega znanstvenoga rada. Napisao je 60-tak teoloških djela, od kojih je najpoznatija Povijest Isusova, a koja je prevedena na 40-tak jezika. Pisao je za najveće časopise svojega vremena, a poznat je i po književnim djelima – kratkim pričama zavičajne tematike: Priče iz doline i Od obale do obale. Veliki broj rukopisa u originalnom obliku nalazi se u Republici Hrvatskoj.

Umro je na glasu svetosti 24. srpnja 1998. godine, a narod u Venecueli mu se za zagovor moli i danas.  Iako je poprilično nepoznat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, studenti na Katoličkim bogoslovnim fakultetima djelo fra Augustina Augustinovića uzimaju za teme svojih seminarskih i diplomskih radova.

Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari