Pratite nas

Uzorci hrvatskoga iseljavanja

Objavljeno

na

Kako bi izbjegao pravu nacionalnu katastrofu, koja se već sad manifestira demografskim pustošenjem, iseljavanjem i napuštanjem domovine te potpunom nebrigom za očuvanjem i izgradnjom mjesne infrastrukture u pokrajinskim i ruralnim područjima hrvatski narod treba se što prije riješiti sadašnje nesposobne vlasti, koja osim osobnih probitaka i ideološkoga rata, niti može, a niti zna Hrvatsku izvući iz sadašnje duboke krize. Prva prigoda za micanje nesposobnih bit će u nedjelju na izborima za Europski parlament

iseljavanje

Prema istraživanjima Rebeke Mesarić Žabčić i Anđelka Akrapa iz Hrvatske se zadnjih pet godina iselio grad veličine Rijeke – oko 150.000 ljudi u vitalnoj dobi, a premda nema preciznih podataka o iseljavanju Hrvata iz Bosne i Hercegovine stanje na terenu zvoni na uzbunu jer je znatan broj mladih ljudi s obiteljima zadnjih mjeseci počeo napuštati i hrvatska područja povezana teritorijalnim kontinuitetom.

Sadašnje katastrofalne poplave u Slavoniji te dijelovima BiH u kojima žive Hrvati samo će dodatno pogoršati demografsko stanje pojedinih područja, koja su i bez prirodne katastrofe, zbog najavljenih promjena u teritorijalnom ustroju hrvatske države trebala planirano postati žrtvom političkoga sljepila sadašnjih vladajućih struktura.

Uzroci iseljavanja stanovništva pak mogu biti viševrsne naravi, nu svi se oni u svojoj biti mogu svesti na dva temeljna uzroka. Snažan populacijski uspon imperijalnih zemalja poticao je emigracijsku ekspanziju, koju je, zbog širenja Lebensrauma, pratila i politička ekspanzija. Ta kolonijska emigracija obično je pripremala teren za gospodarsku, a kasnije i političku prevlast hegemona nad domaćim stanovništvom. Mnogo je primjera iz europske imperijalne povijesti takvih migracija, nu za nas je tipičan primjer takve emigracije proveden tijekom sedamdesetogodišnje srpske prevlasti u hrvatskim zemljama. Takve migranstke kolonije su osnivane uglavnom na ključnim točkama zamišljenoga prostora Velike Srbije, a zadaća im je bila da s toga zamišljenog prostora potisnu hrvatsko pučanstvo ili ga pak prevođenjem u pravoslavlje nasilno uklope u sastav srpstva. U sklopu tog projekta osnivane su srpske pravoslavne općine po gotovo svim hrvatskim jadranskim gradovima. Te su općine bile glavna uporišta velikosrpske politike, a kasnije umrežene u unitaristički sustav komunističke Jugoslavije pripremile su i devedesetih godina vodile agresiju na Republiku Hrvatsku i cjelokupni hrvatski narod.

Zato je rezultat te politike u t. zv. mirnodopskom razdoblju bilo tiho etničko čišćenje, koje se pretvaralo u masovni hrvatski odlazak u inozemstvo, dok je u ratnom razdoblju etničko čišćenje prelazilo u genocid. Hrvatska već stoljećima ne spada u ekspanzivne populacijske, a time i političke zemlje. Ona je, kako to pokazuje i njezin zemljopisni oblik, zapravo žrtva različitih osvajačkih politika pa hrvatska emigracija čak i onda kad je potaknuta ekonomskim čimbenicima ima uglavnom prognanički karakter. Bilo je normalno očekivati kako će stvaranjem hrvatske državne neovisnosti opadati emigracijski trendovi u Hrvatskoj. Tim više jer je u stvaranju hrvatske države bila neprocjenjiva uloga upravo hrvatskoga iseljeništva. Nu kako su se na vlasti mijenjale politike, koje očito imaju različite državnopravne koncepte tako se različito gledalo i na hrvatsku emigraciju, a s druge strane stvarali su se preduvjeti za nove valove iseljavanja. Kao izravni posljedak preživjeloga jugoslavenskoga državnog koncepta jest i sadašnji emigrantski val mladih i obrazovanih Hrvata, koji zbog nerazumne aktualne politike i gotovo suludih „reformističkih” zahvata u javnom sektoru prisiljavaju ljude na odlazak iz vlastite domovine.

egzodus hrvata

Nažalost, posljedice takve politike ne ćemo moći sanirati, a na mnoga mjesta već iseljenih Hrvata ili pak onih koji se spremaju na odlazak, dolazit će oni iz bližih i daljnjih susjednih država, koje su tijekom zadnjih desetljeća bez sustava vrsnosti masovno „proizvodili” stručnjake.  Gospodarske posljedice takve politike mogle bi biti katastrofalnih razmjera. Mogući preokret negativnih trendova nalazi se u karakteru svake zemlje i željama te sposobnostima državne vlasti.

Vlast koja želi budućim naraštajima ostaviti slobodnu i nezavisnu državu mora se ponajprije okrenuti vlastitom prostoru. Taj prostor treba kultivirati, obrađivati i poticati život na svakoj stopi vlastite zemlje. To pak znači održavati i podupirati barem postojeću lokalnu i područnu infrastrukturu u manjim općinskim i gradskim zajednicama, a ne već najavljenim ustavnim promjenama, koje stižu iz Josipovićeva kabineta, regionalizacijom države poticati smrt i nova iseljavanja. Dapače, samoubilačku obiteljsku politiku socijalističke ideologije, treba što prije ukinuti, a novim obiteljskim zakonom poticati rađanje, obiteljsko poslovanje i naobrazbu.

Treći i gotovo ključni čimbenik jest ponovni pokušaj povezivanja iseljene i domovinske Hrvatske, koje tek u nacionalnom zajedništvu mogu riješiti ključni hrvatski problem – pitanje opstanka. Da bi se to moglo bar djelomično realizirati, potrebno je provesti kakvu-takvu lustraciju, a u vanjskoj politici odabrati prave partnere. Katastrofalne poplave u Hrvatskoj i BiH  pokazale su potencijale velikoga hrvatskoga srca, osjetljiva na ljudsku i nacionalnu tragediju, nu tu su prirodnu katastrofu stratezi balkanskih integracija u politici i medijima pokušali iskoristiti kao još jednu prigodu za poništavanje volje hrvatskoga naroda za vlastitom suverenom državom. Umjesto da uz dobrotvorni rad propituju i sigurnosna pitanja, koja su zbog dugoročnoga nemara djelomično i dovela do sadašnjega katastrofalnoga stanja, modelatori političkoga balkanstva upeli su se u dokazivanje jedinstvenosti prostora i zajedničkih potreba triju posebnih država i njihovih potreba.

Kako bi izbjegao pravu nacionalnu katastrofu, koja se već sad manifestira demografskim pustošenjem, iseljavanjem i napuštanjem domovine te potpunom nebrigom za očuvanjem i izgradnjom mjesne infrastrukture u pokrajinskim i ruralnim područjima hrvatski narod se treba što prije riješiti sadašnje nesposobne vlasti, koja osim osobnih probitaka i ideološkoga rata, niti može, a niti zna Hrvatsku izvući iz sadašnje duboke krize. Prva prigoda za micanje nesposobnih bit će u nedjelju na izborima za Europski parlament.

 

Mate Kovačević

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Može li HDZ računati na njen glas!?

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

Milanka Opačić otišla je iz SDP-a i ostavila 18.000 kuna nepodmirenog duga za članarinu.

Sudeći prema izvorima iz SDP-a, Milanka Opačić nije plaćala članarinu od početka prošle godine kada je stranka, suočena s financijskim problemima, povećala članarine i to posebno za one članove stranke koji ostvaruju prihode na dužnostima koje proizlaze iz članstva u SDP-u, piše Jutarnji list.

Tada je određeno više kategorija članarina čiji iznos ovisi o tome koliki je mjesečni prihod. Najniže članarine u simboličnom iznosu od jedne kune određene su za umirovljenike i studente, a najviše plaćaju saborski zastupnici.

Milanka Opačić je kao saborska zastupnica bila u rangu onih čija je mjesečna članarina iznosila 1000 kuna.

– Članarinu sam uredno plaćala sve dok nije usvojen novi sustav – kazala je kratko Opačić u izjavi za Jutarnji list potvrdivši informaciju iz SDP-a.

Na pitanje namjerava li svojoj, sada već bivšoj stranci podmiriti dug, dala je negativan odgovor navodeći kako je ona u 28 godina svoje odradila za SDP.

Podsjetimo, da izlazi iz SDP-a, Opačić je objavila u srijedu, navodeći kako postaje nezavisna zastupnica, a kao prekretnicu za tu odluku istaknula je četverosatni sastanak Predsjedništva i Kluba zastupnika na kojem joj je postalo jasno da ni jedna strana nema volje izvući SDP iz krize.

Ova bivša istaknuta članica SDP-a koja je bila na dužnosti potpredsjednice stranke te ministrica u mandatu Vlade Zorana Milanovića kazala je da će kao neovisna zastupnica podržavati sve one zakonske prijedloge za koje ocijeni da su na korist građanima.

Time je de facto najavila da u pojedinim situacijama HDZ može računati na njen glas, piše Hrsvijet.net.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Da su braniteljske udruge SUBNOR onda u logorima ne bi bilo mjesta!

Objavljeno

na

Kad god neka Udruga iz hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata podigne svoj glas, odmah se javljaju ovakvi i onakvi jugonostalgičari i bivši udbaši (ili njihova djeca) i počnu se derati i ukazivati (lagati) da su to iste udruge kao što je bila i ona u komunističkom režimu zvana – SUBNOR. S obzirom da ti i takvi drže u svojim rukama i većinu medija (u kojima im ne možeš odgovoriti, što je po njima „demokracija“) laž do laži često se pretvara u istinu. Kad se podigne neka optužnica, poglavito za one tzv. desne, ekstremni lijevi odmah skaču kao jedan i već unaprijed donose presude, kao u Titovo vrijeme. Kad optužnice ili presude padnu u vodu, obično se po tom pitanju više ne javljaju ili pak opale priču o „potkupljivosti“ suda i suca i tome slično. Zavisi tko im je „meta“. A „mete“ su im obično hrvatski branitelji i oni koji su se borili i stvorili slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu.

Kažu da se braniteljske udruge nemaju i ne trebaju miješati u sve, a osobito ne u gospodarstvo, kulturu, šport, politiku… One se i ne miješaju, već samo iznose  pitanja, misli i osjećaje. Nije im svejedno  kako izgleda i kako će izgledati Hrvatska koju su svojom krvlju stvorili. Nije im svejedno što se snimaju filmovi i serije u kojima se hrvatske junake prikazuje kao „hohštaplere“, „ratne profitere“ ili pak ljude koji su se borili isključivo za svoje interese.

Lažu, naravno, da braniteljske udruge mogu nešto zabraniti, poput koncerta navodnih četničkih pjevača u Hrvatskoj. Da mogu jedan Bajaga ili jedna Brena nikada ne bi pjevali u pulskoj ili zagrebačkoj Areni, niti bi Rade Šerbedžija ikada mogao dobiti na uživanje dio otoka Brijuni. A još manje bi usred Zagreba mogao izlaziti tjednik Novosti koji propagira SAO Krajinu i Srbe koji ne priznaju Hrvatsku kao svoju Domovinu.

Kako, uostalom, se nitko ne zapita: zbog čega hrvatska Vlada ne financira ili ne podupire jedan tjednik koji bi recimo bio hrvatski orijentiran, a ima velikog razumijevanja za jedne kontraverzne i sramne Novosti?

Dakle, nisu braniteljske udruge – SUBNOR. Jer da jesu onda bi bile u mogućnosti slati pojedine ljude na Gole otoke, Staru Gradišku ili Lepoglavu. Mogle bi progoniti ratne zločince koji se slobodno šeću Hrvatskom. Također bi bile u mogućnosti zabraniti predstave „ala Frljić“ ili pak tražiti da se bivši agresorski vojnici (ili njihova djeca) ne zapošljavaju u državnim institucijama. Da one imaju moć nikada se u školama  ne bi učilo da su za agresiju na Republiku Hrvatsku krivi „jedni i drugi“, odnosno da se „ne zna“ tko je „autor“ oko 150 dosad otkrivenih masovnih grobnica iz Domovinskoga rata. Knjige iz Domovinskoga rata ne bi se tiskale u sto ili nešto više primjeraka, već u „milijunskoj“ nakladi kao što je to naređivao SUBNOR! Osim toga, ni jedan istinski hrvatski branitelj zbog sudjelovanja u Domovinskome ratu ne bi završio u zatvoru, kao što zbog rata nije završio ni jedan partizan!

Da su braniteljske udruge SUBNOR onda bi i one imale „narodne heroje“. Biti Titov „heroj“ tada je značilo da si završio tri fakulteta, odnosno to je bilo – zanimanje! A o povlasticama da i ne govorimo. Čak i danas partizanska djeca primaju očeve – mirovine!

Razlika između partizanskih boraca i hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata je u činjenici da su se prvi borili za Jugoslaviju (ili Hrvatsku unutar Jugoslavije), a ovi drugi isključivo za Hrvatsku!

SUBNOR je bio „država u državi“, dok su braniteljske udruge razjedinjene i manje-više- imaju status „ptica pjevica“ (svaka čast iznimkama).

Sve je to „maslo“ bivših udbaša koji su znali i znaju kako najlakše vladati.

Drugim riječima, branitelji mogu i trebaju iznositi svoja mišljenja i prijedloge.

Ako mogu „pupovci i stanimirovići“ zbog čega se to pravo želi i nastoji oduzeti onim najzaslužnijima?

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari