Pratite nas

Gost Kolumne

Uzročno posljedične veze izbora u BiH

Objavljeno

na

Nakon izbora u BIH mnogi tamošnji Hrvati postali su zabrinuti za svoju sudbinu ali ni Hrvati u Hrvatskoj ne shvaćaju kako bi se i oni trebali zabrinuti. Nije u pitanju opstanak samo Hrvata koji tamo žive, u pitanju je opstanak čitave hrvatske obale južno od Splita. Ovdje se radi o dugoročnoj strategiji koja je ista danas, prije 20 godina i prije 100 godina. Svatko tko zna razmišljati strateški nastoji obraniti svoje interese. Interesi koji su stvorili Jugoslaviju danas nastoje održati BIH iz istih geostrateških razloga.

– Interes Rusije je imati izlaz na Jadran.

– Interes Turske, Irana i Arapa je imati većinski muslimansku državu u Europi.

– Interes Amerikanaca je spriječiti ih u tome, i jedne i druge.

Zbog toga su Amerikanci Hrvate BIH vezali uz muslimane zabranom osnivanja trećeg entiteta. Zbog toga su pomogli u osamostaljenju Crne Gore i Kosova. Stvorili su nestabilnu BIH kako bi se u slučaju potrebe uvijek mogao zakuhati novi rat, i kako bi oni mogli donijeti svoj mir.

Interes Bošnjaka je iseliti što više Hrvata iz Zapadne Hercegovine, te naseliti što više muslimana na obalu između Splita i Dubrovnika. Interes im je iseliti i što više Srba iz Republike Srpske kako bi se cijela BIH pretvorila u islamski kalifat.

Hrvatski nacionalni i državni interes je sve suprotno od toga.

Neki naši političari vjeruju kako bi mi sada trebali zaprijetiti Bošnjacima kako će ćemo spriječiti ulaz BIH u EU ako Hrvatima ne dozvole da biraju svoje predstavnike, ne shvaćajući kako njih to i ne zanima. Većina Bošnjaka sebe vidi u novom Otomanskom svemiru, a mnogi bi se najradije našli u islamskom kalifatu.  Od ulaska BIH u EU interes imaju jedino Hrvati. Hrvati koji žele otići na rad u EU to mogu s hrvatskim putovnicama, a ulaskom u EU pola milijuna Bošnjak vrlo brzo bi se otisnulo na taj put, što je hrvatski strateški interes.

Sklapanja strateškog saveza između Putina i Erdogana i u BIH je došlo do strateške koalicije između Bošnjaka i Srba, što se vrlo brzo pokazalo na terenu.  Kako bi zajednički stisnuli Hrvate  31. 10.2016. u Orašju uhićuju  deset hrvatskih branitelja. Nakon jačanja prijateljskih odnosa između Putina i Erdogana pod njihovim utjecanjem počelo je dogovaranje između Bošnjaka i Srbije na štetu BIH Hrvata.   Erdoganov interes za podjelom BIH je u tome da Muslimani dobiju izlaz na otvoreno more, dok je Putinov interes da Republika Srpska također dobije izlaz na Jadran na području Konavala, a i jedno i drugo se može dobiti samo ratom u pogodnom trenutku. Ovime bi Rusi preko Republike Srpske dobili izlaz na Jadran, dok bi muslimani dobili državu u Europi morem spojeni s drugim muslimanskim državama.  Za realizaciju ovog strateškog partnerstva Bošnjaci Srbima treba dati sjeverno od Tuzle, te dio federacije između Trebinja i Dubrovnika, dok Bošnjacima kao kompenzaciju treba dati dolinu Neretve, te potpuno marginalizirati Hrvate na ovom području. Opasnost od Srpsko – Bošnjačke koalicije prva je primijetila predsjednica Kolinda, te je počela govoriti o opasnoj situaciji u BIH, predlagati obnovu vojnog roka, i  raspoređivanja vojnih snaga u dolinu Neretve oko Ploča. U cilju što većeg iseljavanja Hrvata Bošnjaci na području Posavine od Tuzle do Save proširuju optužbe protiv Hrvata kako bi potakli njihov bijeg, a Srbi isti posao rade na području Hercegovine.

Kako bi sabotirala ovu Srpsko – Bošnjačku koaliciju predsjednica Kolinda je povukla čitav niz poteza. Zahvaljujući predsjedničinim potezima Dodig i bosanski Srbi iz zapadnog dijela Republike Srpske postepeno shvaćaju kako bi oni mogli biti sljedeće žrtve, ako pomognu Bošnjacima obračun s Hrvatima, te se unatoč Vučićevim pritiscima popravljaju odnosu između Dodika i Čovića. Dodik rado prihvaća ruske investicije u naftnu industriju, metalsku industriju i prometnu industriju, ali odustaje od progona Hrvata u svom dugoročnom interesu, kako oni ne bi bili sljedeći na redu.  Kako bi promijenili stavove beogradskih Srba i njihov sve bolji odnos s Bošnjacima Dodik organizira susret u Beogradu s Vučićem 6.12. 2017. kada su se susreli Vučić, Izetbegović i Čović u Beogradu. Sastanak nije završio  najbolje po Izetbegovića, sudeći po konferenciji za novinare kad je Bakir Izetbegović izrazio drugačiji stav glede Kosova

Shvaćajući ove opasnosti za Hrvate u BIH predsjednica Kolinda organizira put u Tursku kako bi spriječila potpunu političku BIH Hrvata, te se 9. 1. 2018. sastaje s Erdogan gdje od njega traži da podupre ravnopravnost Hrvata u federaciji BiH.  Osam dana nakon neuspješne intervencije kod Erdogana 17. 1. 2018. predsjednica putuje u Sarajevo kako bi razgovarala s članovima predsjedništva BIH ne bi li ih nagovorila na promjenu izbornog zakona.

Ohrabren stavom Erdogana Bakir Izetbegović uspijeva dogovoriti novi sastanak sa Vučićem u Turskoj uz prisustvo Erdogana, kako bi ga ponovno nagovorio na jačanje saveza između Srba i Bošnjaka, a na štetu Hrvata.   Obećavajuća Bošnjačko – Srpska koalicija potaknuta gospodarskim ulaganjima Turske u Srbiju Vučiću je primamljiva, te on ponovno odlučuje žrtvovati interese bosanskih Srba u korist Srbije.

Kako bi sabotirala Bošnjačko – Srpsku koaliciju dogovorenu između Erdogana, Vučića i Izetbegovića koji je štetan za interese BIH Hrvata  predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović odlučuje pozvati Vučića u službeni posjet Hrvatskoj. Europa je zbog svojih naftnih interesa spremna prešutno federaciju BIH prepustiti Bošnjacima kako bi oni imali svoju državu u Europi. Zbog toga vrše pritisak na političare iz Hrvatske da se ne miješaju u BIH. Predsjednica Kolinda se oglušila na ovakve europske stavove svjesna kako će je oštro napasti svi mediji s lijeve strane.  Brisel je odmah povukao poteze da se taj sastanak sabotira, te su se u medijima pojavili zahtjevi za Vučićevo izvinjenje, zahtjevi za ratnom odštetom i slično iako je svima koji su to tražili jasno kako su ti zahtjevi potpuno nerealni.  Vučić je iskoristio priliku da se pred Srbima pokaže kao najveći zaštitnik Srba u Hrvatskoj, te je pristao i na trilateralni sastanak u Mostaru na kojem bi uz članove predsjedništva BIH prisustvovali predsjednici Srbije i Hrvatske.

Odmah nakon sastanka predsjednika Vučića i predsjednice Kolinde reagira i ruski ministar vanjskih poslova Lavrova koji 21.02.2018. dolazi u Ljubljanu na sastanak s Erjavcem na razgovor o ‘Nestabilnom Zapadnom Balkanu’ pri čemu Slovenski šef diplomacije spominje i arbitražu o razgraničenju s Hrvatskom kao ‘faktor nestabilnosti’. Stvarnu temu razgovora moguće je prepoznati analizom interesa i trenutka u kojem se sastanak događa, a to je ojačavanje ruskog poticaja u Sloveniji kako bi ona pojačala pritiske na Hrvatsku. Iako je Slovenija članica NATO saveza i EU ona se puno ne obazire na interese EU i SAD-a, te gleda svoj interes. A najvažniji interes joj je povećati promet preko luke Kopar u pravcu Austrije i Mađarske.

Odmah nakon posjete Ljubljani sljedećeg dana 22.02.2018. Sergej  Lavrov dolazi u Srbiju gdje prema mišljenju medija Moskva želi provjeriti raspoloženje u Beogradu nakon nedavnog usvajanja strategije proširenja Europske unije za države zapadnog Balkana.  Pošto je do ovog došlo odmah nakon Vučićevog posjeta Zagrebu logično je zaključiti kako je Lavrov došao provjeriti što je dogovoreno u Zagrebu, te kako nagovoriti Vučića da odustane od podrške Hrvatima u BIH.

Zahvaljujući nastojanjima predsjednice Kolinde i zahvaljujući povratku Sber banke u proces Agrokor Srpsko – Bošnjačka koalicija je ipak razbijena, te Hrvati danas moraju shvatiti kako su unatoč bivšim ratovima u ovom trenutku naši strateški saveznici Srbi, a ne Bošnjaci. Kako bi sačuvali Hrvate u BIH, a i Jadransku obalu južno od Splita Hrvatska država mora strateški razmišljati i donositi strateške odluke.

Kako bi se spriječio odlazak Hrvata iz BIH, a i s obale Hrvatska država bi morala ulagati ne samo u pelješki most, već i u autoput prema Crnoj Gori preko Popovog Polja kako bi se što više Hrvata vezalo uz ovo područje. Hrvatski interes nije autoput preko Sarajeva, već je to produženje Banjalučkog autoputa preko Kupresa do Splita, kako bi se i ovdje zadržalo što više Hrvata. Kako Rusi ne bi u Bih tražili svoj izlaz na Jadran trebalo bi im taj izlaz ponuditi u Rijeci, te im dozvoliti ulaganje u izgradnju brze dvotračne željeznice od Rijeke do Mađarske, bez obzira što Amerikanci o tome misle. Amerikancima bi morali objasniti kako ne možemo biti strateški partneri na štetu Hrvata u BiH i kako se to može promijeniti samo uvođenjem trećeg entiteta, ili promjenom izbornog zakona uvođenjem tri izborne jedinice u kojima će svatko birati svoje nacionalne predstavnike.

Hrvatski interes u BIH  nije uvoziti čelik za brodogradilišta u Hrvatskoj, čime se zapošljavaju Bošnjaci, već je interes pomagati Hrvatska poduzeća. Umjesto ulaganja u velika brodogradilišta koja proizvode gubitke naš interes je napraviti stotinu malih profitabilnih brodogradilišta za jahte koji se grade od Hrvatske plastike, a ne od Zeničkog čelika.

Hrvatska strategija bi morala biti napuštanje Račanove strategije pogodovanja velikim poduzećima poput brodogradilišta, Agrokora i velikih robnih kuća, te bi se sve gospodarske mjere morale prilagoditi potpomaganju malih poduzetnika i sitnih trgovaca i u Hrvatskoj, a i u dijelovima BIH gdje su Hrvati većina.

Zbog svega navedenog Čović i ekipa moraju ući u BiH vladu kako bi spriječili potpunu marginalizaciju Hrvata, unatoč nastojanjima raznih naivaca i stranih propagandista kojima je principijelnost važnija od strategije.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Damir Pešorda: Ćiro na traktoru

Objavljeno

na

Objavio

Iskreno, malo sam se začudio kada sam pročitao da je Milorad Pupovac angažirao Miroslava Ćiru Blaževića da kroz promidžbeni spot pomogne SDSS-u u predizbornoj kampanji za Europski parlament. Ne zbog Ćire, jer taj pomalo zahrđali limeni pijetao i dalje nepogrješivo pokazuje otkuda vjetar puše, nego zbog Pupovca.

Teško da će mu Ćiro donijeti neke glasove kod Srba, a Ćirino mu napadno hrvatovanje sigurno nije simpatično. Zašto ga je onda uzeo? Ne mogu domisliti neki drugi razlog, osim puke želje da se naruga Hrvatima, nešto u smislu: ”Eto, vidite, kako ste jadni kad mogu natjerati i vašeg legendarnog trenera da pleše kako ja sviram!” Ćiro s druge strane vjerojatno rezonira: ”Pupovcu hrvatska vlast daje silne novce, red je da ja nešto od toga i vratim. Sebi, ne Hrvatskoj jer ipak nisam Robin Hood, nego Ćiro Blažević.”

”Ćirohito” se lukavo brani objašnjavajući svoj angažman kao krajnje benigan, štoviše simpatičan: ”Nešto vezano za traktore, tamo gdje ima traktora ima i djece…” I tako: Ćiro na traktoru, Dejan Jović možda u Europarlamentu, a Hrvatska i dalje na začelju Europe. Smisao europskih izbora ionako nije da se nešto promijeni, nego da se nešto već odlučeno potvrdi. Pupovčeva je, barem deklarirana, nakana da i Srbi dobiju predstavnika u Europarlamentu premda bi, po nekim demokratskim uzusima, zastupnik izabran u Hrvatskoj trebao biti hrvatski zastupnik, bez obzira na nacionalnost. Drugi pak nagađaju da Pupovac sudjelovanjem u europskim izborima pomaže svom koalicijskom partneru Plenkoviću jer, oduzimajući glasove SDP-u za kojeg Srbi tradicionalno glasuju, jača HDZ, a njegova stranka ionako neće dobiti dostatan broj glasova da uđe u Europski parlament.

Za ove izbore osobito je aktualna borba protiv fašizma. Partija, Možemo, Pametno, Start, Radnička fronta… sve listom antifašisti! Danas me na Trgu bana Jelačića presretne Nadežda Čačinović i s osmjehom ostarjele djevojčice tutne mi letak liste Možemo. Što ti je aktivizam! Antifašisti, svaka čast, kad bi oni što ih vi fašistima nazivate imali upola vašeg elana i borbenosti, kada bi vremešni sveučilišni profesori s te strane političkog spektra dijelili letke – gdje bi im bio kraj!? Ovako samo statiraju u vašim povjerenstvima i sličnim tijelima koja malo-pomalo hrvatsku povijest vraćaju na svijetle staze revolucije i partizanskog antifašizma. Samo, fašizam stalno mijenja krinke, a nije mu strana ni krinka antifašizma. I već vidim Markovinu pred zrcalom kako ponavlja: ”Are you talking to me?”

Dok se lijevi bore protiv fašizma kojega nema, barem ne tamo gdje ga oni vide, HDZ se, ojačan Angelom Merkel i Manfredom Weberom, bori protiv nacionalizma. ”Naše vrijednosti su to što možemo biti ponosni na svoju zemlju – domoljublje i EU nisu u suprotnosti. A nacionalizam je protivnik koji želi uništiti Europu i to moramo jasno reći” – rekla je Mutti Merkel u Ciboni prepunoj razdraganih hadezeovaca. Kapulici se pokvario pljeskomjer od silnih ovacija kojim su dočekane te duboke i mudre riječi. Svakom poštenom hdezeovcu srce je zaigralo od želje da se iskaže u borbi protiv nacionalizma. Baš kao što su donedavno, u Karamarkovo vrijeme, bili žestoki nacionalisti. Samo mijena na tom svijetu stalna jest.

Kad sam pročitao Merkeličine riječi, i meni su se oči otvorile. Ako nacionalizam želi uništiti Europu, onda mora da taj nacionalizam nije toliko loš. Naime, i u Jugoslaviji su vodeći političari stalno grmjeli protiv nacionalizma, na kraju je Jugoslavija svejedno uništena. A to je nedvojbeno bilo dobro. Bojim se da bi isto moglo važiti i za EU ako nastavi zatiranja nacija od kojih je sastavljena baš kao i Jugoslavija. Samo da ne bude nekog europskog Miloševića. Uostalom, i Hitler je na svoj način ujedinjavao Europu i vidjeli smo kako je to završilo. Europa koja bi se odrekla svojih kršćanskih korijena i svojih starih naroda i ne bi bila Europa, možda tek jezgra novog Babilona.

Damir Pešorda/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Benjamin Tolić: Veliki ljudi i velike neistine

Objavljeno

na

Objavio

Rijetko se u Hrvatskoj viđa takva, rekao bi Mate Granić, oluja! Oluja pameti i čestitosti, znanja i domoljublja, iskrenosti i poštenja, kakva nas je zahvatila u zadnjih desetak dana! Meteorološki je uzrok zamašan: politički Hrvati (Hrvati, eurohrvati, jugohrvati, etnički nehrvati, transhrvati) biraju u sljedeću nedjelju, 26. svibnja, 11 (ili 12) od 751 zastupnika u Saveznoj skupštini Europske unije (tzv. Europskom parlamentu).

Za Hrvatsku su ovi izbori prevažni. Važniji nego za ijedno kraljevstvo, za ijednu republiku, za ijedno vojvodstvo u carstvu koje se zove Europska unija. To potvrđuje širina hrvatske predizborne agitacije. Tzv. „Plenkijeva sela“, što se na HRT-u i u Večernjemu listu već mjesecima dižu diljem Hrvatske, odavno su zasjenila glasovita sela ruskoga kneza Potëmkina; nikad dosad njemačka kancelarica i europska carica Angela Merkel nije realno agitirala ni u jednoj predizbornoj kampanji izvan Njemačke; Hrvatska (oko 4 milijuna žitelja) brojem kandidatskih lista (33) u stopu prati Francusku, koja je pučanstvom 15-ak puta veća od nje, a istaknula je 34 kandidatske liste u natjecanju za mandate u Saveznoj skupštini Carstva.

Hrvatska je, kažu, u usporedbi s Njemačkom i Francuskom, mala država. Mala, ali važna. U prvoj polovici sljedeće godine predsjedat će Carstvu.

Hajde, dobro. To se može nekako prihvatiti. Ali Hrvatska nije samo važna, ona je i „snažna država“. Predsjednica joj je „prava generalica“, veli papa Franjo, koji u bratskoj ljubavi s njegovim „preosveštenstvom“ Irinejem, „velikim patrijarhom“ Srpske pravoslavne crkve, neumorno nastoji oko istine. Bit će da su veliki patrijarh i veliki papa zajedno procijenili snagu hrvatske države i zajedno tako ocijenili njezinu Predsjednicu.

Papina je tvrdnja u očitu neskladu sa sekularnom istinom. Njegova „snažna država“ zapravo je vrlo slaba. Ne može svojom proizvodnjom hrane prehraniti svoje pučanstvo, a nitko od njezinih državljana dosad nije čuo da je Predsjednica, gđa Kolinda Grabar-Kitarović, nekakva, a kamoli „prava“ generalica. Papa se očito ruga.

Ali mi Hrvati volimo Papu, kao što i Papa voli nas. Stoga nam taj rug ne će nimalo pomutiti naše razdragano predizborno raspoloženje. A i zašto bi pomutio, kad možemo, uz malo katoličke himbe, prvosvećenikovu porugu shvatiti i doslovce, kao političku pohvalu? Poruga je uz to i posve pristojna. I puno je blaža od one prostote austrijskog „desničara“ Heinz-Christiana Strachea, kojom je budući potkancelar, prijatelj Republike Srpske i Milorada Dodika, prije dvije godine na Ibizi odvraćao lažnu Ruskinju od tobožnjih ulaganja u Hrvatskoj. Vikao je: „Hrvatska je s.anje, s.anje!“

Što dakle? Ništa. Samo treba imati na umu da se velikim ljudima u stanovitim okolnostima znaju omaknuti velike neistine i očita protuslovlja. A predizborno je vrijeme vrlo pogodno za takve provale bedastoća.

Eto, primjera radi, Plenković je pred Banskim dvorima dolično dočekao gospođu Merkel – s limenom glazbom i počasnom stražom. Carica je poslije, u Banskim dvorima, istaknula da u Njemačkoj živi „100.000 Hrvata“ i da su oni most suradnje između Njemačke i Hrvatske, a kao uzornu je suradnju istaknula ulaganja Deutsche Telecoma u Hrvatski telekom. Plenkoviću je obećala potporu pri guranju Hrvatske u jezgru Carstva (tzv. „schengensku zonu“), a podupirat će i Plenkovićevu čvrstu centrističku politiku, te suzbijati populizam i braniti tzv. europske vrjednote od suverenista i nacionalista.

Nije spominjala, niti ju je Plenković podsjećao, da je svojedobno virtualno agitirala za Ivu Sanadera gotovo isto onako kako danas Miroslav Ćiro Blažević i Nikica Gabrić agitiraju za Sanaderova i Plenkovićeva Milorada Pupovca.

Ne bih htio uvrijediti veličanstvo, ali istine radi moram reći da je Carica, po njemačkim statističkim podatcima, utajila 300.000 Hrvata koji žive u Njemačkoj. A prodor Deutsche Telecoma u Hrvatsku iz domoljubne se hrvatske perspektive ne vidi samo kao bezobziran jednokratni grabež, nego i kao trajan mehanizam za nadzor i iscrpljivanje nacije. Primjer zorno prikazuje čisti odnos između velikih i malih, između jakih i slabih nacija u Carstvu i, ako baš hoćete, pokazuje krajnji smisao svih slavnih „europskih vrjednota“.

Velike neistine i očita protuslovlja ne treba zamjerati velikim ljudima. Lagarije moralnih patuljaka i opsjenarstvo tuđinu podložnih moćnika treba pozorno promatrati, a u nedjelju treba izaći na izbore i glasovati za one koji se zauzimaju za preuređenje Carstva u savez suverenih nacionalnih država. Inače će nas kolektivno pozobati svinje. Stoga će moja neznatnost glasovati za listu Neovisnih za Hrvatsku.

Benjamin Tolić/Hrvatsko Slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati