Pratite nas

Gost Kolumne

Uzročno posljedične veze izbora u BiH

Objavljeno

na

Nakon izbora u BIH mnogi tamošnji Hrvati postali su zabrinuti za svoju sudbinu ali ni Hrvati u Hrvatskoj ne shvaćaju kako bi se i oni trebali zabrinuti. Nije u pitanju opstanak samo Hrvata koji tamo žive, u pitanju je opstanak čitave hrvatske obale južno od Splita. Ovdje se radi o dugoročnoj strategiji koja je ista danas, prije 20 godina i prije 100 godina. Svatko tko zna razmišljati strateški nastoji obraniti svoje interese. Interesi koji su stvorili Jugoslaviju danas nastoje održati BIH iz istih geostrateških razloga.

– Interes Rusije je imati izlaz na Jadran.

– Interes Turske, Irana i Arapa je imati većinski muslimansku državu u Europi.

– Interes Amerikanaca je spriječiti ih u tome, i jedne i druge.

Zbog toga su Amerikanci Hrvate BIH vezali uz muslimane zabranom osnivanja trećeg entiteta. Zbog toga su pomogli u osamostaljenju Crne Gore i Kosova. Stvorili su nestabilnu BIH kako bi se u slučaju potrebe uvijek mogao zakuhati novi rat, i kako bi oni mogli donijeti svoj mir.

Interes Bošnjaka je iseliti što više Hrvata iz Zapadne Hercegovine, te naseliti što više muslimana na obalu između Splita i Dubrovnika. Interes im je iseliti i što više Srba iz Republike Srpske kako bi se cijela BIH pretvorila u islamski kalifat.

Hrvatski nacionalni i državni interes je sve suprotno od toga.

Neki naši političari vjeruju kako bi mi sada trebali zaprijetiti Bošnjacima kako će ćemo spriječiti ulaz BIH u EU ako Hrvatima ne dozvole da biraju svoje predstavnike, ne shvaćajući kako njih to i ne zanima. Većina Bošnjaka sebe vidi u novom Otomanskom svemiru, a mnogi bi se najradije našli u islamskom kalifatu.  Od ulaska BIH u EU interes imaju jedino Hrvati. Hrvati koji žele otići na rad u EU to mogu s hrvatskim putovnicama, a ulaskom u EU pola milijuna Bošnjak vrlo brzo bi se otisnulo na taj put, što je hrvatski strateški interes.

Sklapanja strateškog saveza između Putina i Erdogana i u BIH je došlo do strateške koalicije između Bošnjaka i Srba, što se vrlo brzo pokazalo na terenu.  Kako bi zajednički stisnuli Hrvate  31. 10.2016. u Orašju uhićuju  deset hrvatskih branitelja. Nakon jačanja prijateljskih odnosa između Putina i Erdogana pod njihovim utjecanjem počelo je dogovaranje između Bošnjaka i Srbije na štetu BIH Hrvata.   Erdoganov interes za podjelom BIH je u tome da Muslimani dobiju izlaz na otvoreno more, dok je Putinov interes da Republika Srpska također dobije izlaz na Jadran na području Konavala, a i jedno i drugo se može dobiti samo ratom u pogodnom trenutku. Ovime bi Rusi preko Republike Srpske dobili izlaz na Jadran, dok bi muslimani dobili državu u Europi morem spojeni s drugim muslimanskim državama.  Za realizaciju ovog strateškog partnerstva Bošnjaci Srbima treba dati sjeverno od Tuzle, te dio federacije između Trebinja i Dubrovnika, dok Bošnjacima kao kompenzaciju treba dati dolinu Neretve, te potpuno marginalizirati Hrvate na ovom području. Opasnost od Srpsko – Bošnjačke koalicije prva je primijetila predsjednica Kolinda, te je počela govoriti o opasnoj situaciji u BIH, predlagati obnovu vojnog roka, i  raspoređivanja vojnih snaga u dolinu Neretve oko Ploča. U cilju što većeg iseljavanja Hrvata Bošnjaci na području Posavine od Tuzle do Save proširuju optužbe protiv Hrvata kako bi potakli njihov bijeg, a Srbi isti posao rade na području Hercegovine.

Kako bi sabotirala ovu Srpsko – Bošnjačku koaliciju predsjednica Kolinda je povukla čitav niz poteza. Zahvaljujući predsjedničinim potezima Dodig i bosanski Srbi iz zapadnog dijela Republike Srpske postepeno shvaćaju kako bi oni mogli biti sljedeće žrtve, ako pomognu Bošnjacima obračun s Hrvatima, te se unatoč Vučićevim pritiscima popravljaju odnosu između Dodika i Čovića. Dodik rado prihvaća ruske investicije u naftnu industriju, metalsku industriju i prometnu industriju, ali odustaje od progona Hrvata u svom dugoročnom interesu, kako oni ne bi bili sljedeći na redu.  Kako bi promijenili stavove beogradskih Srba i njihov sve bolji odnos s Bošnjacima Dodik organizira susret u Beogradu s Vučićem 6.12. 2017. kada su se susreli Vučić, Izetbegović i Čović u Beogradu. Sastanak nije završio  najbolje po Izetbegovića, sudeći po konferenciji za novinare kad je Bakir Izetbegović izrazio drugačiji stav glede Kosova

Shvaćajući ove opasnosti za Hrvate u BIH predsjednica Kolinda organizira put u Tursku kako bi spriječila potpunu političku BIH Hrvata, te se 9. 1. 2018. sastaje s Erdogan gdje od njega traži da podupre ravnopravnost Hrvata u federaciji BiH.  Osam dana nakon neuspješne intervencije kod Erdogana 17. 1. 2018. predsjednica putuje u Sarajevo kako bi razgovarala s članovima predsjedništva BIH ne bi li ih nagovorila na promjenu izbornog zakona.

Ohrabren stavom Erdogana Bakir Izetbegović uspijeva dogovoriti novi sastanak sa Vučićem u Turskoj uz prisustvo Erdogana, kako bi ga ponovno nagovorio na jačanje saveza između Srba i Bošnjaka, a na štetu Hrvata.   Obećavajuća Bošnjačko – Srpska koalicija potaknuta gospodarskim ulaganjima Turske u Srbiju Vučiću je primamljiva, te on ponovno odlučuje žrtvovati interese bosanskih Srba u korist Srbije.

Kako bi sabotirala Bošnjačko – Srpsku koaliciju dogovorenu između Erdogana, Vučića i Izetbegovića koji je štetan za interese BIH Hrvata  predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović odlučuje pozvati Vučića u službeni posjet Hrvatskoj. Europa je zbog svojih naftnih interesa spremna prešutno federaciju BIH prepustiti Bošnjacima kako bi oni imali svoju državu u Europi. Zbog toga vrše pritisak na političare iz Hrvatske da se ne miješaju u BIH. Predsjednica Kolinda se oglušila na ovakve europske stavove svjesna kako će je oštro napasti svi mediji s lijeve strane.  Brisel je odmah povukao poteze da se taj sastanak sabotira, te su se u medijima pojavili zahtjevi za Vučićevo izvinjenje, zahtjevi za ratnom odštetom i slično iako je svima koji su to tražili jasno kako su ti zahtjevi potpuno nerealni.  Vučić je iskoristio priliku da se pred Srbima pokaže kao najveći zaštitnik Srba u Hrvatskoj, te je pristao i na trilateralni sastanak u Mostaru na kojem bi uz članove predsjedništva BIH prisustvovali predsjednici Srbije i Hrvatske.

Odmah nakon sastanka predsjednika Vučića i predsjednice Kolinde reagira i ruski ministar vanjskih poslova Lavrova koji 21.02.2018. dolazi u Ljubljanu na sastanak s Erjavcem na razgovor o ‘Nestabilnom Zapadnom Balkanu’ pri čemu Slovenski šef diplomacije spominje i arbitražu o razgraničenju s Hrvatskom kao ‘faktor nestabilnosti’. Stvarnu temu razgovora moguće je prepoznati analizom interesa i trenutka u kojem se sastanak događa, a to je ojačavanje ruskog poticaja u Sloveniji kako bi ona pojačala pritiske na Hrvatsku. Iako je Slovenija članica NATO saveza i EU ona se puno ne obazire na interese EU i SAD-a, te gleda svoj interes. A najvažniji interes joj je povećati promet preko luke Kopar u pravcu Austrije i Mađarske.

Odmah nakon posjete Ljubljani sljedećeg dana 22.02.2018. Sergej  Lavrov dolazi u Srbiju gdje prema mišljenju medija Moskva želi provjeriti raspoloženje u Beogradu nakon nedavnog usvajanja strategije proširenja Europske unije za države zapadnog Balkana.  Pošto je do ovog došlo odmah nakon Vučićevog posjeta Zagrebu logično je zaključiti kako je Lavrov došao provjeriti što je dogovoreno u Zagrebu, te kako nagovoriti Vučića da odustane od podrške Hrvatima u BIH.

Zahvaljujući nastojanjima predsjednice Kolinde i zahvaljujući povratku Sber banke u proces Agrokor Srpsko – Bošnjačka koalicija je ipak razbijena, te Hrvati danas moraju shvatiti kako su unatoč bivšim ratovima u ovom trenutku naši strateški saveznici Srbi, a ne Bošnjaci. Kako bi sačuvali Hrvate u BIH, a i Jadransku obalu južno od Splita Hrvatska država mora strateški razmišljati i donositi strateške odluke.

Kako bi se spriječio odlazak Hrvata iz BIH, a i s obale Hrvatska država bi morala ulagati ne samo u pelješki most, već i u autoput prema Crnoj Gori preko Popovog Polja kako bi se što više Hrvata vezalo uz ovo područje. Hrvatski interes nije autoput preko Sarajeva, već je to produženje Banjalučkog autoputa preko Kupresa do Splita, kako bi se i ovdje zadržalo što više Hrvata. Kako Rusi ne bi u Bih tražili svoj izlaz na Jadran trebalo bi im taj izlaz ponuditi u Rijeci, te im dozvoliti ulaganje u izgradnju brze dvotračne željeznice od Rijeke do Mađarske, bez obzira što Amerikanci o tome misle. Amerikancima bi morali objasniti kako ne možemo biti strateški partneri na štetu Hrvata u BiH i kako se to može promijeniti samo uvođenjem trećeg entiteta, ili promjenom izbornog zakona uvođenjem tri izborne jedinice u kojima će svatko birati svoje nacionalne predstavnike.

Hrvatski interes u BIH  nije uvoziti čelik za brodogradilišta u Hrvatskoj, čime se zapošljavaju Bošnjaci, već je interes pomagati Hrvatska poduzeća. Umjesto ulaganja u velika brodogradilišta koja proizvode gubitke naš interes je napraviti stotinu malih profitabilnih brodogradilišta za jahte koji se grade od Hrvatske plastike, a ne od Zeničkog čelika.

Hrvatska strategija bi morala biti napuštanje Račanove strategije pogodovanja velikim poduzećima poput brodogradilišta, Agrokora i velikih robnih kuća, te bi se sve gospodarske mjere morale prilagoditi potpomaganju malih poduzetnika i sitnih trgovaca i u Hrvatskoj, a i u dijelovima BIH gdje su Hrvati većina.

Zbog svega navedenog Čović i ekipa moraju ući u BiH vladu kako bi spriječili potpunu marginalizaciju Hrvata, unatoč nastojanjima raznih naivaca i stranih propagandista kojima je principijelnost važnija od strategije.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Dva Hrvata, tri stranke

Objavljeno

na

Objavio

Jedan prut je slab i krhak. No, ako je vezan u snop s mnogim prutovima, taj snop, to pruće postaje snažno i neslomljivo.

Dati sve od sebe unutar nametnutih okvira, najviše je što čovjek može i treba napraviti: za sebe, za svoju obitelj ili čak za vlastiti narod. Da Hrvatima ovo nije strano, pokazuju i dokazuju hrvatski sportaši; toliko plemenitih metala na 8 milijuna Hrvata diljem svijeta, dika su malo kojeg naroda. Kad bi se hrvatski sportski duh mogao prenijeti na hrvatske političare, na upravljanje državom, ekonomijom, pravosuđem i zdravstvom – gdje bi nam bio kraj?

Ne želeći ulaziti u raščlambu suvremene povijesti rastakanja hrvatskog državnog suverenizma, ipak će se svatko složiti da je postupnom gasnuću hrvatskog vrhovništva kumovala ne samo peta kolona potpomognuta iz izvanjskih središta moći, nego i poslovična hrvatska razjedinjenost i zavada. Potonjoj smo, nažalost, mogli i nedavno posvjedočiti, u vidu dvaju referendumskih inicijativa, onoj za promjenu izbornog zakona te za otkaz Istanbulske konvencije.

Dvije su se pruti upustile u borbu s dubokom državom, same proti saveza domaćih nelustriranih kadrova i svjetskog establishmenta. I sukladno krhkosti jedne usamljene pruti – izgubile su, obje inicijative.

Na vrijeme smo upozoravali da se ne srlja u referendume, da se sastav referendumskih pitanja ne prepušta politolozima, nego pravnicima i da se ide korak po korak, zalogaj po zalogaj, planirano, oprezno i postupno. Tko ima uši neka čuje, novozavjetna je doskočica, no mnogi nisu imali ušiju, i zato je završilo kako je završilo. Možda je tako i bolje jer se na ovaj način izbjeglo da Ustavni sud mora proglasiti neustavnim referendumska pitanja o nacionalnim manjinama i otkazu IK – o ljudskim se pravima ne smije (i ne može) odlučivati na referendumu, mada mi znali da su „ljudska prava“ obična floskula, ali svejedno… Odlučili su ukrasti 40 000 potpisa, strahujući kakav bi bio ishod ustavnosudske ocjene, time se raskrinkavši do kraja.

Sad imamo to što imamo: razočaran, malodušan i apatičan puk, beznadne mlade i stare koji, kao da je opet zaživjela nesvrstana Juga, napuštaju domovinu u potrazi za boljim sutra, zemlju toliko opustošenu u miru, a završetku rata brojimo skoro dva desetljeća. Pravosuđe nikakvo, zdravstvo otužno, poduzetništvo osakaćeno. Hrvatska bilježi samo rast birokratskog aparata kojim si odnarođena politička elita omogućava ostanak na vlast. Državno ustrojstvo nam više nije republičko, parlamentarno, nego je postalo gotovo istovjetno birokratskoj despociji.

Međutim, bilo je i crnjih dana po Hrvatice, Hrvate i sve one koji Hrvatsku smatraju svojom domovinom, u dugačkoj i tužnoj hrvatskoj povijesti. Pa čak se i onda nađoše neki koji napisahu stihove poput „Još Horvatska ni’ propala!“, „Zora puca, bit će dana!“ ili „Ne ćete u Čavoglave, niste ni prije!“. U svakom slučaju imamo mi pjesama, ma pjevali mi „Ustani bane“ ili „Rajska djevo“, važno je ne pokleknuti pred crnim sivilom naše (političke) zbilje, a za to je, osim optimizma, potrebno i zajedništvo.

Možda nije bilo bolje, čestitije i dobronamjernije osobe od generala Željka Sačića kad je 13. veljače, u političkoj emisiji „Bujica“, pozvao na zajedništvo i na ujedinjenje svega domoljubnoga, kao što je nakon svoga „uskrsnuća“ činio i nastojao HDZ od unutarstranačkih izbora u svibnju 2012. Doista, kao jedna politička platforma, Hrvatski suverenisti, se predstaviše ljudi okupljeni oko HKS-a, H-rasta i „Istine o Istanbulskoj“, koji su kao jednog od svojih pobuđujućih razloga naveli HDZ-ovo „oštro skretanje ulijevo.“

HDZ-ovoj svjetonazorskoj katastrofi ravna je jedino dubina ironije predizbornog slogana „Vjerodostojno“. I tu dolazimo do srži problema; kao što „antifašisti“ ne razumiju da postojanje „antifašizma“ nema smisla ukoliko nema fašizma, tako bi ove političke snage, simplificirajmo ih na „Istinu o Istanbulskoj“ i „Narod odlučuje“, trebale shvatiti da njihov smisao postojanja proizlazi iz HDZ-ove (ne)vjerodostojnosti, odnosno „oštrog skretanja ulijevo“. Priznajmo otvoreno, da se HDZ ponaša kao normalna stranka, dakle, kao stranka i starčevićanstva, i radićevštine, i tuđmanizma, ne bi bilo protuprirodnog bluda s HNS-om i Pupovcem, ne bi bilo Istanbulske, i ne bi bilo Marakeša, stoga ne bi bilo potrebe za „ustaškom“ i „klerofašističkom“ „ultradesnicom“, kako nam tepaju „mainstream“ mediji.

Nažalost, ta je, uistinu „reakcionarska“, desnica razjedinjena.

Zašto?

Zbog najgoreg smrtnog grijeha – oholosti iliti taštine. Koliko li je mesijanskih kompleksa, usijanih glava i narcisa među „katoličkim konzervativcima“? Kršćanstvo nas uči skromnosti, krotkosti i poniznosti, i jedino se na tim i takvim temeljima može (iz)graditi kuća zajedništva.

Koliki, na žalost, sebe vide kao nove „velike vođe“ ili „državnike“ koji će napaćeni narod povesti iz svjetonazorske kaljuže i ustajale političke bare, proći kroz pustinju, provesti lustraciju i dovesti svoj narod u obećanu zemlju meda i mlijeka?! Cezar je svoju autobiografiju pisao u trećem licu, te se čini da takvih patoloških slučajeva ima previše među ovom iskreno domoljubnom opcijom, što i priječi prijeko potrebnu nacionalnu homogenizaciju.

Što je bilo, bilo je. Ne valja plakati nad prolivenim mlijekom, nego postići maksimum s raspoloživim sredstvima. Zato se cijela domoljubna opcija mora sad ujediniti, pred ove euro-parlamentarne izbore. Svi smo svjesni činjenice da je zemlja u ovakvom stanju zbog ovog i ovakvog HDZ-a, zbog soroševsko-lončarove provenijencije čelnih ljudi vladajuće stranke, a napose smo svjesni činjenice da će nastati nepovratna šteta po hrvatsku državu i puk u cjelini, ukoliko se nekoć plavom „zmaju“ ne odsječe glava, a glava se siječe tako da HDZ doživi potop na euro-parlamentarnim izborima. Loš izborni rezultat je dovoljan, a ostatak posla će obaviti stranački glodavci.

Dakle, nitko ne predlaže stvaranje trajnog političkog saveza koji će trajati godinama, zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore, nego naprotiv – „ad hoc“ koaliciju ili zajedničku platformu svih skupina povrijeđenih HDZ-ovom veleizdajom za potrebe izbora predstavnika u europski parlament, zajedničku platformu svih povrijeđenih izdajom naslijeđa starčevićanstva, radićevštine i tuđmanizma. Jer ništa nije toliko neposredno opasno po državu i narod koliko ovaj i ovakav HDZ, predvođen lažnim demokratima, lažnim europejcima i lažnim kršćanima.

Vrijeme je da se sjedne za stol i razgovara, premosti trenutne nebitne animozitete, povrijeđene taštine, prevlada oholost i da se „ja, ja, ja“ preobrazi u „mi, mi, mi“, jer se samo zajedničkim i ujedinjenim snagama mogu spriječiti procesi rastakanja, države, vjere i puka hrvatskoga. Prispodoba o pruću aktualnija je no ikad, pa kad već nismo dovoljno pametni učiti iz tuđih pogrješaka, valjda ipak imamo toliko pameti da nešto naučimo iz vlastitih. Zna se komu pogoduje trenutni izborni sustav, zna se da institucije nisu neovisne i zna se da po potrebi čak 40 000 glasova može postati „nevažećima“, no i prijevara, laž te obmana imaju svoje granice. Tim više u ovom trenutku, slijedom svega navedenoga, ne smije biti podjela, nesuglasja i razmirica, nego samo zajedništva.

Briselsko-sorosevsku, anemičnu bojnu treba udariti gdje ih najviše boli. Ionako podršku imaju u anketama koje sami naručuju i plaćaju, njihovim medijima nitko ne vjeruje, a mogu računati samo na glasove činovnika i namještenika koje su uhljebili te eventualno na njihove obitelji. Može se prilikom prebrojavanja glasova malo „oduzeti“ ili „dodati“, ali ne više od toga, zato Hrvatska spas može pronaći samo u brojnosti, u velikoj izlaznosti, a ona može biti postignuta samo ujedinjenjem, slogom i zajedništvom svih zdravih, demokršćanskih, suverenističkih i državotvornih opcija.

Sad je prilika, dame i gospodo, za objelodanjivanje i pokazivanje tog svekolikog domoljublja, za suradnju sviju: obaju referendumskih inicijativa, raznih stranaka, pravaša, pa čak i dijelova MOST-a te onog preostalog neokaljanog dijela Tuđmanovog HDZ-a.

Nemamo medije, ali nam ne trebaju. Imamo portale i društvene mreže. Nemamo televiziju, ali nam ni ona ne treba, jer imamo youtube kanale i nekoliko relevantnih emisija. Nemamo ankete, ali prava se anketa provede tek na izborima. Donald Trump nije imao ničiju naklonost, a izbore je dobio, ako ćemo iskreno, putem Twittera, jer je iza sebe imao naklonost puka. Treba privući skupinu koju je najviše oštetilo stanje u državi i društvu, a to su mladi. Nikomu ne trebaju stari, umirovljeni i potrošeni samoupravljači; oni znaju komu će dati glas i njihovo se mišljenje ne može poljuljati predizbornim spinovima ili agitpropom.

Prilika je tu, ovdje i sad, dame i gospodo, za pokušaj postizanja istinskih promjena. U našem slučaju, (nekoć plava) aždaja smrdi od glave i tu glavu treba odsjeći, metaforički rečeno. Ovom prilikom pozivamo sve kolumniste, komentatore, pisce i ine dionike medijske scene da podupru nastanak ujedinjene domoljubne opcije za potrebe euro-izbora. Nadalje, vrijeme je da sve grupacije izaberu svoje predstavnike, pa bili to Esih, Markić, Ilčić, Starčević, Tomašić, Stier, Petrov ili tko već, neka dobro promisle i neka barem sjednu za stol i pokušaju dogovoriti koaliciju za spas Hrvatske. Bilo bi porazno da se netom spomenuti ne mogu dogovoriti oko boljitka, interesa i budućnosti Hrvatske, a Plenky, Pupovac i Vrdoljak mogu oko nastavka rastakanja iste.

Nastavi li se s podjelama, ustraje li se na vlastitu egu i taštini, ne dođe li do kompromisa, ostat će samo gorčina, jal, plač i škrgut zubi, jer će se glasovi raspršiti u korist odnarođene vlasti i Hrvatska će nastaviti put svoje propasti. I onda će nam, kao pravim pripadnicima slavenske rase svi ostali biti krivi, od UDB-e, preko „establishmenta“ do globalista, masona ili koga sve već ne. Dva Hrvata, tri stranke, star je, ali nažalost točan opis hrvatske političke zbilje, pa neka ovaj put bude i pedeset stranaka, ali neka nastupaju zajednički. Ako mogu naši sportaši, možemo i mi. Tko sumnja, neka pokuša slomiti svežanj pruća.

Zato, dame i gospodo, pamet u glavu! Prilika je tu, tko zna kad će se opet pojaviti.

Uz Isusa Krista protiv udbo-globalista!

Za DOMovinu spremni!

Hvaljen Isus i Marija!

Bog i Hrvati!

Koji god od pozdrava da je, neka je od srca i neka nas zbliži, poveže i ujedini. Ne radi naših ambicija, karijera i materijalne koristi, nego radi naše Domovine, našeg naroda i našeg puka, radi naše budućnosti; radi naše – Lijepe Naše!

Mila Marušić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Sljednici propalih zločinačkih ideologija nastavljaju tamo gdje su stali njihovi predšasnici

Objavljeno

na

Objavio

Propali su komunistički sustavi diljem Europe, ali ostala je povlaštena komunistička kasta, tj. privilegirani ideološki i biološki slijednici onih koji su bili stupovi toga zločinačkog režima. Njihovu savjest ne opterećuju masovna ubojstva i još masovnija kršenja temeljnih ljudskih prava, jer im je upravo to osiguralo povlašten položaj u društvu koji i danas svim sredstvima brane. Njihov društveni uspjeh, sva njihova moć sazdana je na krvi i kostima nesretnika koji su se toj nezasitnoj nemani našli na putu, bez obzira jesu li to ideološki protivnici, klasni neprijatelji ili naprosto ljudi s integritetom koji nisu htjeli biti sudionici u zločinu koji je komunistička vrhuška osmislila i provodila. Civilizirani svijet je davno osudio fašizam i nacizam, ali i komunizam. Sve tri ideologije sijale su smrt diljem Europe i svijeta tijekom mnogo desetljeća.

Zlo je teško iskorijeniti, usprkos osudama, sljednici propalih zločinačkih ideologija nastavljaju tamo gdje su stali njihovi predšasnici. Ovih dana raspisali se mediji o proslavi “dana oslobođenja Mostara”.

Obilazili su slavljenici spomenike i groblja, ali je jedno bilo vidljivo i na prvi pogled. Nisu slavili slobodu jer slobode nije ni bilo osim u naslovu jednoga tjednika. Nisu slavili ni život jer su donijeli smrt. Upravo je smrt bila središnja točka toga slavlja, njoj su se oni radovali i nju slavili. Nije moguće slaviti “oslobođenje” Mostara, a da se u isto vrijeme ne slavi pokolj nad katoličkim svećenicima i vjernicima koji su poklani i bačeni u Neretvu. To je zločin koji su u Mostaru počinili jugoslavenski komunistički partizani, ovdje na specifičan način uvezani s mladomuslimanskim elementima. O tomu će uskoro izaći jedna knjiga koja ne ponavlja nekakve bajke koje s realnošću nemaju nikakve veze, nego argumentirano iznosi što se događalo u Hercegovini od listopada 1944. do ožujka 1945.

Prije nego su ih ubili i bacili u Neretvu, partizani su večerali i družili se sa fratrima

Jedan od govornika na ovogodišnjim okupljanjima proslave komunističkih zločina kaže: “Ne bojmo se, jer istina i pravda je na našoj strani.” Da, ne trebaju se bojati, jer u civiliziranom društvu nitko se nikoga ne bi trebao bojati. Ali čovjek govori o komunističkoj strahovladi koju je svijet jedva preživio i jasno osudio i spominje istinu i pravdu. Svaka ideologija, kako ona fašistička i nacistička, tako i komunistička upravo su zasnovane na neistini i nepravdi. Dovoljno je pogledati jugoslavensku komunističku historiografiju. Sve sama laž i obmana.

Taj isti govornik kaže: “Pobijedit ćemo ih, samo ovako zajedno jaki i složno.” Jasno je da taj pri tom ne misli na neprijatelje iz onoga rata koji su ionako pobijeđeni, nego na suvremene ratne i političke protivnike, na Hrvate. Svatko ima pravo vjerovati u pobjedu, ali onaj tko svoju politiku temelji na sramoti i zločinu iz prošlosti nema izgleda postići išta drugo doli doživjeti sramotu, osudu i poraz.

Taj isti govornik dalje nastavlja: “Tada je u Mostaru bilo časno boriti se za one ideale za koje su ginuli partizani po šumama, za one ideale koji su bili utkani u samo biće Mostara: jednakost, pravdu, uzajamnost i solidarnost.” Ovo potpuno izlazi iz sfere racionalnog, čovjek govori kao da smo svi izgubili pamćenje ili kao da je on izgubio razum. Taj je sustav bio oličenje nejednakosti i nepravde. Uzajamnosti i solidarnosti bilo je, dakako, između “partijskih drugova”. Znači, “ideali” su postojali, ali su bili rezervirani samo za pristaše zločinačke komunističke ideologije.

Citiramo dalje: “Ovdje smo danas da se bar na trenutak vratimo u Titovo doba kad smo svi bili isti, kad nam je bilo lijepo i kad nije bilo gladi, štrajkova i ostalih problema.” To sada već postaje smiješno. Očito, pod onim “svi” čovjek misli na pristaše komunističke ideologije, iako ni oni između sebe nisu bili “isti”. Njima “bilo lijepo” i među njima “nije bilo gladi”, jer su im svi članovi obitelji imali mirovine, pa makar i zbog zasluga “nošenja vode partizanima”, što je često bio razlog dobivanja mirovinskoga statusa. Štrajkova nije bilo, ali je bilo “obustava rada”. Partija koja je vladala u ime radničke klase nije mogla prihvatiti da radnici štrajkaju pa su se sjetili štrajku promijeniti ime. Cijeli sustav i država propali su jer su bili potpuno nemoralni, nefunkcionalni i neučinkoviti.

Pripadnicima povlaštene klase bilo je lijepo i oni kako kažu “nisu imali problema”, upravo kao što je bilo lijepo i nacističkoj, odnosno fašističkoj eliti. Ni jedne ni druge nije bilo briga kako je onima koji ne dijele njihov smisao za lijepo, njihovo poimanje slobode i ljudskoga dostojanstva. Danas imamo mogućnost izbora, hoćemo li graditi društvo i državu na temeljima zapadne demokracije ili fašističke, odnosno komunističke diktature. Svoje ćemo opredjeljenje pokazati i simbolima koje poštujemo i slavljima koje slavimo.

Božo Goluža/CNAK

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari