Pratite nas

Religija i Vjera

UZVIŠENJE SVETOGA KRIŽA (14.rujna)

Objavljeno

na

Danas 14. rujna sveta Crkva moli, štuje, slavi slijedeće svece i blaženike: Sv. Krescencija Rimskog, mučenik za vrijeme Dioklecijana; Sv. Albert Jeruzalemski, biskup i mučenik (1150 -1214.); Sv. Materno, biskup iz Kelna (IV st.); Sveta Notburga iz Rotenberga Tirolskog, zaštitnica je poljodjelnika i kućnih pomoćnica (1264 – 1313.);Sv. Petar iz Tarantazija Francuskog, biskup (1102 – 1174.); Bl. Gabrijel Tautin Dufresse iz Pariza, svećenik mučenik (1750 1815.); Bl. Augustin Zao Rong, kineski svećenik mučenik (mučen 1815.) I na koncu iako se nedjeljom slavi na Križevcu, danas po kalendaru Katoličke Crkve slavimo festum cori, a to znači izvršavamo obvezu propisa kalendara, te slavimo:

Blagdan u čast Uzvišenja Svetoga Križa (koji) se slavio prvi put 335 prilikom postavljanja Križa na Golgoti u bazilici Uskrsnuća ili bazilici Groba Isusova. To se slavilo 13 prosinca. Na Zapadu se počinje slaviti u VII-om stoljeću kao blagdan našašća relikvije – ostatka Kristova Križa 628. Osvajanjem Svetoga Grada Jeruzalema 1187. je oteto ovo drvo od križa biskupu Betlehema koji ga je bio ponio u boj kod mjesta Hattin. (Koja razboritost!)

Današnje slavljenje ovoga blagdana ima puno uzvišenije značenje od legendarnoga pronalaska komada Kristova križa i pobožne Jelene majke cara Konstantina, koji je dao slobodu kršćanima Milanskim Ediktom 313. godine, a ona gradila spomenute bazilike.
Krist utjelovljen kao čovjek u svojoj božansko-ljudskoj naravi se podložio dragovoljno poniženju da završi ovozemaljski život na drvetu Križa kao rob, za koje je bio određen križ kao kazna poniženja i njega posvećuje kao drvo otkupljenja svih nas. Tako križ postaje znak prepoznavanja, simbol ili udžbenik naše kršćanske vjere.

Križ je drvo otkupljenja i oslobođenja svakoga od nas kao što je bila mjedena zmija na stupu u pustinji Izraelcima na putu prema Obećanoj zemlji kako čitamo u Knjizi Brojeva i kako ćemo čuti u prvom čitanju danas. Nama je u našoj Obećanoj Zemlji danas ovdje znak i put s kojim i preko kojega idemo u ovoj zajednici Crkve u ovoj Dolini suza prema Gospodinu Bogu, prema onom susretu kojega iščekujemo. Zato Ga zamolimo i na početku ove svete Mise da nam oprosti da ga mognemo dostojno i dostojanstveno moliti i slaviti…

Propovijed – razmišljanje

kriz1„Nudio se sotona nekome svecu da mu bude potpora. Prikazao mu se kao kralj u veličanstvenoj raskoši. Govorio mu je: – Dragi moj, ja ti zahvaljujem za tvoju vjernost. Ti još trebaš iskusiti da sam i ja tebi vjeran. Zato ćeš odsada uvijek osjećati moju blizinu. Možeš se tako u mene pouzdati.
Svetac je pitao: – A tko si, zapravo, ti?
– Ja sam Isus Krist, – odgovarao je sotona.
– Gdje su tvoje rane, – pitao je svetac.
– Ja dolazim iz nebeske slave, – odvrati sotona – tamo nema rana.
Nato će svetac njemu: – Toga Isusa koji nema rana ja ne želim vidjeti. U Isusa koji ne nosi znak križa ja ne mogu imati povjerenja“ (Jesus S. 16).
Od Adama do danas čovjek je imao problema koje nije riješio ni do današnjega dana. Toliko puta nije znao ili nije htio pitati pomoć od drugoga ili odozgo, pa je zato mrmljao i protiv drugoga i protiv Njega gore“.
Izabrani Božji narod putujući prema Obećanoj Zemlji je imao jednako ponašanje. Govorio je protiv Boga da ih je ostavio same, po njihovom mišljenju, i prepustio nepoznatoj sudbini. Mojsije je gledao pomiriti sve i ostati u jednim normalnim granicama ponašanja i prema njima i Svemogućemu. On ih poziva i opominje da ne napuštaju povjerenje i vjeru u Boga i njegovu pomoć, odnosno zaštitu i da će tako preskočiti svaku prepreku. Jedino tako će moći vidjeti i ući u toliko željenu Obećanu Zemlju.

Knjiga Brojeva (21,4…) nam kaže: “… narod je izgubio strpljenje. Počeli su mrmljati i protiv Boga i Mojsija: nema kruha, nema vode, a to bijedno jelo se ogadilo srcu našemu. Zašto ste nas odveli iz Egipta da pomremo u ovoj pustinji? U tom trenutku Bog pošalje ljutice na narod koje su ih ugrizale tako da je mnogo naroda Izraelova pomrijelo. Kada su uvidjeli što su učinili dolaze Mojsiju i mole ga da traži oproštenje od Boga i da im on oprosti što su govorili i protiv njega i Gospodina Boga. Mojsije se pomolio Bogu i Bog mi je naredio da načini zmiju od mjedi i da je objesi o stup. Koga god ujede ljutica neka pogleda mjedenu zmiju na stupu i ozdraviti će. Mojsije je načinio zmiju od mjedi i objesio je na stup. Poslije ujeda zmije oni bi pogledali ovu zmiju na stupu i odmah bi ozdravljali” (usp.Br 21, 4-10).

Izabrani narod je uvijek bio takav. Uvijek je blizu njega trebala biti kakva prijetnja. Čim bi im bilo dobro, odmah bi se udaljili od Boga. Ovdje važi ona Jobova – Ne daj mi Bože da te zaboravim kada sam sit. Uvijek su iznova zaboravljali da za slobodu treba platiti cijenu žrtvom. Najlakše je sjetiti se egipatskih lonaca i svega onoga što ti je prijalo, ali zaboravljaš da si bio u zemlji tuđinskoj i da si bio rob. Jedan dio naroda je uistinu živo dobro, jer je bio privilegiran iz raznoraznih razloga, ali se nisu pitali kako je bilo velikoj većini koja je živjela u ropskim uvjetima i ponižavanjima. Njihov jedini san godinama, zapravo san života, je bio sloboda.

Uputili su se prema slobodi. Međutim, mnogi nisu ni znali što znači ovaj pojam i što znače tolike ljepote koje se pričaju i sanjaju o slobodi. Gospodin je uvijek bio i bdio nad njima, ali je imao i pravo staviti ih na kušnju i vidjeti koliko su njegovi. Već na prvom ispitu su pali. Zato Gospodin želi ovu zmiju ljuticu, ovo poniženje. Ljutica je znak Adamova grijeha, znak poniženja, znak smrti. Zato dobri Gospod želi da svi koje je ugrizla ljutica okrenu (svrnu) svoj pogled prema tom znaku i da tako zadobiju ponovno život.

Ovaj razgovor i razmišljanje tek sada počinje biti jasniji i bliži. U biblijskom rječniku zmija je grijeh, zmija je poniženje i smrt. Križ se spaja sa ovim znakom-simbolom. U rimskom carstvu križ je bio proklestvo. Križ je bio smrtna kazna samo za pogane i strance, a nikako za rimljane i njihove žitelje u zajedničkoj državi. Jedan rimski građanin nije mogao nikada biti razapet na križu jer je to preveliko poniženje. Zato raspinju Krista na križ da ga ponize, a on uzima drvo križa da se ponizi. Kako kaže Pavao za pogane je to ludost križa, a za nas spasenje.

09-2014-uzvisenjesvkrizaEvo ovdje ključa koji smo načeli u knjizi Brojeva. Tamo tko je pogledao zmiju i poslušao Božju zapovijed, a predhodno ga je ugrizla, ostao je na životu. Zapravo morao je umrijet, pa je ovim zadobio novi život. Ovdje tko prihvaća poniženje križa s Kristom ima spasenje, jer se Krist ponizio za tebe i mene i tako nam po drvetu križa donio spasenje.
Tako je križ postao za nas znak našega otkupljenja i spasenja. Došao je ususret čovjeku da ga spasi, a čovjek ga je obdario križem. Nije osudio čovjeka, već ga je toliko ljubio i dobri Bog je dao svoga Sina da preko ovoga sramotnoga znaka otkupi onoga čovjeka koji ga je raspeo. Zato i ovaj znak danas ima svoju cijenu kao i onaj sa zmijom u Starom Zavjetu. Treba gledati Krista na križu, moliti ga da živimo s njime da nam donese život vječni i da ostanemo s njime jer samo njemu pripadamo. Iz ovoga razloga jer smo njegovi ne bi nam nikada trebalo biti teško i gorko svrnuti glavu križu.

Zato i mi trebamo nositi svoj križ života i time ćemo Spasitelju najviše pomoći.

“Bio je spreman uvijek mrmljati, ili na sebe ili na druge, a posebno na Gospodina Boga, zašto svatko mora nositi svoj križ. Pitao se postoji li neki način da se tog križa oslobodi – jer mu je svagdanji život dosadio.
Dobri Bog mu jedne lijepe prilike odgovori u snu. Opazio je da je ljudski život na zemlji jedan veliki neprekidni mimohod. Svatko je išao sa svojim križem na ramenu. Polako, ali ustrajno, korak po korak.

On se također našao u neprekidnoj povorci i napredovao je teškom mukom sa svojim osobnim križem. Primijeti da je njegov križ previše dug. I činilo mu se da zbog toga ne uspijeva stignuti druge.
– Bilo bi dovoljno samo ga malo podrezati i ne bih se toliko mučio i za drugima zaostajao-, pomisli sam u sebi. Sjedne na prvo pogodno mjesto na koje je naišao te pokrati svoj križ poprilično. Uputio se da stigne povorku te osjeti da sada ide mnogo brže, a posebno s mnogo manje muke. Bez mnogo napora stigao je povorku koja mu se malo prije činila nedostižnom.
Dočekala ih je provalija: poprilično velika, ali iza nje je ona “obećana zemlja” za kojom svi čeznu i žure. Bila je to beskrajna ljepota koju čovjek nije kadar opisati.
Kako prijeći kada ne postoje ni mostovi niti bilo kakvi prijelazi? Uza sve to, ljudi su prelazili tak olako da se on zadivio. Svi su skidali svoje križeve s ramena i stavljao je svatko sebi svoj križ kao most te prelazio. Svačiji križ je izgledao kao da je mjeren i načinjen točno za tu provaliju.
Prolaze svi, ali ne i on. Koliko je skratio svoj križ, onoliko mu je nedostajalo da bi preko križa prešao provaliju kao i drugi. Brizne u beznadni plač: “Eh, da sam znao…” Prekasno je za suze i plač koji više ničemu ne služe. (Mabić, II., 143). Primjer i blagdan i današnja poruka nas zovu da ponesemo kršćanski, kristovski svoj križ i da Njega molimo da nam ga pomogne nositi i u najtežim trenucima pomoć biti.

Fra Franjo Mabić

kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Biskup Košić: Blaženom Stepincu se još uvijek čini velika nepravda kada mu se pripisuje zločine iz II sv. rata

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Sisačka biskupija

Naš je blaženi Alojzije Stepinac rekao, i to mu piše na grobu u zagrebačkoj katedrali: „Ljubiti pravdu, a mrziti nepravdu, to je moje načelo!“ To i svi mi trebamo slijediti.

Središnje slavlje Molitvene osmine za jedinstvo kršćana

Središnje slavlje ekumenskog hoda ovogodišnje Molitvene osmine za jedinstvo kršćana održano je u nedjelju 20. siječnja u katedrali Uzvišenja sv. Križa u Sisku.

Tom prigodom svečano misno slavlje predvodio je sisački biskup Vlado Košić u zajedništvu s povjerenikom za ekumenizam i dijalog vlč. Branimirom Motočićem, generalnim vikarom mons. Markom Cvitkušićem i katedralnim župnikom preč. Markom Karačom, a služio je đakon Milan Daniel Jurić.

Slavlju su nazočili i predsjednik sinode Evangeličke crkve u Hrvatskoj g. Pavao Krešić te protojerej Kirko Velinski iz Makedonske pravoslavne crkve.

Na početku homilije biskup je podsjetio na riječi pape Franje izgovorene na početku ovogodišnje Molitvene osmine za jedinstvo, ali i kako su tekstove ovu godinu sastavili kršćani iz više Crkvi i kršćanskih zajednica u Indoneziji. „Oni su u toj mnogoljudnoj zemlji s 265 milijuna stanovnika manjina među islamskom većinom: 10% prema 86%. I uzeli su geslo iz Knjige ponovljenog zakona: ‘Teži za samom pravdom’ (Pnz 16,20a). Pravednost je velika težnja svih naroda i svih ljudi jer neprestano na ovaj ili onaj način mnogi doživljavaju različite nepravde. Naš je blaženi Alojzije Stepinac rekao, i to mu piše na grobu u zagrebačkoj katedrali: ‘Ljubiti pravdu, a mrziti nepravdu, to je moje načelo’. To i svi mi trebamo slijediti“.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na središnjem slavlju ekumenskog hoda Molitvene osmine za jedinstvo kršćana

Draga braćo i sestre,

Sve vas pozdravljam, a osobito srdačno predstavnike kršćanskih Crkvi: o. Kirka Velinski, protojereja Makedonske pravoslavne Crkve i g. Pavla Krešića, predsjednika sinode Evangeličke crkve. Otac Kirko je iz Zagreba i moj je dugogodišnji prijatelj. U ovo vrijeme prije točno godinu dana posjetio me kao pratnja episkopa Pimena koji se brine za vjernike MPC u Europi, pa tako i u Hrvatskoj.

Gospodin Krešić pak je već prošle godine bio s nama u ime Evangeličke Crkve budući da gđa Elina nije mogla biti nazočna, a ne može ni ove godine, ali je obećala da će njihova Crkva u Kutini sljedeće godine biti domaćin naše ekumenske molitve.

Zahvaljujem svima koji se uključuju u ovu važnu djelatnost Crkve, molitvu za jedinstvo svih kršćana, osobito našem povjereniku za ekumenizam i međureligijski dijalog u Sisačkoj biskupiji župniku Branimiru Motočiću.

Sveti Otac papa Franjo istaknuo je na početku ovogodišnje Molitvene osmine za jedinstvo: „I ove smo godine pozvani moliti kako bi svi kršćani ponovno bili jedna obitelj, u skladu s božanskom voljom koja želi ‘da svi budu jedno’.

Ekumenizam nije fakultativan… Nakana je da dozrije zajedničko i složno svjedočenje u promicanju istinske pravednosti i u podupiranju najslabijih, dajući konkretne, primjerene i djelotvorne odgovore“.

Ove godine tekstove za molitvenu osminu za jedinstvo kršćana sastavili su kršćani iz više Crkvi i kršćanskih zajednica u Indoneziji. Oni su u toj mnogoljudnoj zemlji s 265 milijuna stanovnika manjina među islamskom većinom: 10% prema 86%. I uzeli su geslo iz Knjige ponovljenog zakona: „Teži za samom pravdom“ (Pnz 16,20a).

Pravednost je velika težnja svih naroda i svih ljudi jer neprestano na ovaj ili onaj način mnogi doživljavaju različite nepravde. Naš je blaženi Alojzije Stepinac rekao, i to mu piše na grobu u zagrebačkoj katedrali: „Ljubiti pravdu, a mrziti nepravdu, to je moje načelo!“ To i svi mi trebamo slijediti.

Kad sam već spomenuo blaženog Alojzija, držim kako se njemu još uvijek čini velika nepravda kada mu se pripisuje zločine iz Drugog svjetskog rata, mada je jasno dokazano da se on protiv njih snažno, dapače najsnažnije od svih borio, da je spašavao upravo najslabije, kako kaže Papa, jer je bio nošen Kristovom ljubavlju.

No, laž i dalje postoji, dapače, sve se više širi, pa čak i od onih koje volimo nazivati svojom kršćanskom braćom. To bi trebalo već jednom prestati. Ali jesu li naša braća oni koji nisu braća istine?

No, ako se neki isključuju iz dijaloga istine s nama, postoje oni kojima je istina sveta i s njima želimo gajiti ne samo dijalog istine nego i ljubavi. U suprotnom je svaki dijalog, bez istine, samo farsa.

Mi smo prošle godine slaveći 120. godišnjicu Blaženikova rođenja i 20. godišnjicu od njegove beatifikacije podigli pred našom katedralom spomenik koji ga prikazuje kako nosi križ, a uz njega dvoje djece.

Znak je to kojim je umjetnik htio prikazati njegovo trpljenje ali i činjenicu da je Crkva, upravo na zauzimanje našeg svetog Blaženika, sve činila da prihvati, nahrani, liječi, udomi i tako spasi pretežito kozaračku, dakle srpsku djecu u Drugom svjetskom ratu baš ovdje u Sisku. Ali i o tome se šire, i ne prestaju, laži koje podupire i jedna službena kršćanska Crkva, pa čak od prošle godine i naša država!

Jedan episkop krajem prošle godine (4.12.2018.) govorio je u Europskom parlamentu u prilog toj laži kako su u N.D. Hrvatskoj postojali logori za ubijanje djece. To je velika nepravda i zato se moramo moliti, da Bog rasvijetli pameti svim ljudima, osobito kršćanima da ne šire neistine, da ne budu nepravedni, da i naš Grad i naša država odbace neistine i založe se za istinu i pravdu.

Biskup Košić: Blaženi Alojzije Stepinac je najplemenitiji izraz svih naših narodnih i vjerskih stremljenja

U Sisku je 30. studenoga 2018. održan znanstveni skup „Zbrinjavanje kozaračke djece i dječje prihvatilište u Sisku 1942.-1943.“, u organizaciji Sisačke biskupije, Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatskoga katoličkog sveučilišta.

U Priopćenju s tog simpozija stoji: „U Sisku nikada nije dokazana namjera izdvajanja kozaračke izbjegličke djece, njihovo smještanje u udaljene objekte na osami, već je štoviše pokušan njihov integritet u gradski život, iako je to posredno izazvalo epidemiju takvih razmjera da su gradske škole morale biti zatvorene.

U 4 gradska objekta Prihvatilišta (Sokolana, samostan sv. Vinka, Reissovo skladište, škola u Novom Sisku) koja su međusobno bila u neposrednoj blizini, pomoć su pružale stalno prisutne djelatnice Crvenoga križa Hrvatske, časne sestre i volonterke Ženske ustaške loze, uz dio žena koje su bile lišene slobode te prebačene na rad u prihvatilišta.

Mortalitet je bio iznimno velik u prvim danima prihvata djece, no do kraja 1942. sveden je na pojedinačne slučajeve. Neka od izbjegličke djece, koja nisu kolonizirana u samome Sisku i okolici, ostaju u samostanskim prostorijama sv. Vinka do kraja rata. Većina od 6000 djece spašena je, unatoč katastrofalnim prognozama liječnika koji su zaprimili djecu i prognozirali mortalitet od 90%. Forenzička istraživanja dala bi precizne podatke o tim događajima.

Uz opću neimaštinu i glad, preuzimanje brige za tzv. kozaračku djecu, bio je pothvat nevjerojatne kršćanske uljudbe i velikoga srca koje su Siščani pokazali kroz humanitarno djelovanje u Velikom ratu, Drugom svjetskom ratu, Križnom putu i Domovinskome ratu. Rijeke izbjeglica i prognanika prošle su ovim gradom, a za neke od njih on je postao i dom.

Građani Siska ponosni su na svoju emociju, na svoju humanost i kada su prilike nehumane te na pijetet iskazan žrtvama ratnih stradanja na ovome području.“ Dakle, možemo reći da je znanstveno dokazano kako u Sisku 1942. i 1943. ne samo da nije bilo nikakvog ubijanja kozaračke djece, nego upravo suprotnu: djecu se prihvaćalo, hranilo, liječilo, drugim riječima spašavalo premda su uvjeti bili neljudski i mnogo ih je od bolesti umrlo, no neprestano ponavljanje laži da su u Sisku djeca ubijana, predstavlja flagrantno nijekanje istine, pokazuje samo zle namjere i prelazi svaku mjeru ne samo kršćanstva nego i ljudskosti!

Jednako tako, kao što se lažno govori o tzv. logoru za djecu u Sisku, još je uvijek prisutna u našem društvu još veća laž o logoru u Jasenovcu čiji se broj žrtava ne samo deseterostruko ili stostruko povećava, nego i tisuću puta umnožava. Pitamo se do kada će naš narod biti talac tih lažnih mitova, i kada će već jednom – u ime pravednosti i istine – i vjerske i civilne institucije početi težiti za pravednošću, govoreći i šireći samo i jedino istinu.

Rekao bih da je pravednost način kako se provodi istina u djelo. Najprije valja tragati za istinom, a kad ju se nađe, treba je provesti i to je pravednost. Npr. kad se nekoga optužuje za neko djelo, to prvo treba dokazati, a kad se ustanovi istina slijedi pravda koja znači ili kaznu za počinjeno zlo ili slobodu za počinjeno dobro. Pravednost je dijete istine i nije moguće provoditi pravdu bez istine. Dakako, i bez ljubavi jer onda bi pravednost bila kruta i neljudska.

Poslušali smo Riječ Božju.

Prvo čitanje iz Knjige ponovljenog zakona, što je i temeljni tekst ovogodišnje Molitvene osmine za jedinstvo, poziva na radost. Prije negoli su Židovi ušli u obećanu zemlju koju im je Bog darovao, obnovili su svoj Savez s Bogom.

Dakle, ovo je tekst o svetkovanju Saveza, koji poziva da se narod okupi u Hramu te da se vesele svi ukućani, služinčad, došljaci… Potrebno je vratiti duh zajedništva i slavlja, no s tim je povezana i pravda. O toj povezanosti jedinstva i pravde sveti tekst kaže: „Ne iskrivljuj pravde, ne budi pristran; ne primaj mita, jer mito zasljepljuje oči mudrih, a ugrožava stvar pravednih. Teži za samom pravdom!“

Znamo da je naš Gospodin proglasio: „Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi!“, kao i: „Blago progonjenima zbog pravednosti jer njihovo je kraljevstvo nebesko!“ (Mt 5,10)

Pravednost je dakle visoko postavljen zahtjev bez kojeg nije moguće jedinstvo ni među ljudima ni među kršćanima. Bez pravednih odnosa ne će biti moguć ni suživot odnosno tolerantno ponašanje među kršćanima, a kamoli jedinstvo svih kršćana.

I sveti Pavao u poslanici Korinćanima govori o jedinstvu. On kaže da je različitost u kršćanskim zajednicama dar Duha Svetoga. To su različite službe, ali jedan te isti je „Duh koji dijeli svakome napose kako hoće“.

Ne mogu, drugim riječima, imati svi iste darove niti su svi jednaki u svojim običajima, obredima, tradicijama, kulturi, ali svima je jedina te isti Duh Sveti koji nas ujedinjuje, koji daje svakome darove koji trebaju biti sredstvo da se po njima izgrađuje Tijelo Kristovo. Jer ako te različitosti ne bi koristile zajedničkom dobru nego bi dijelile i svađale ljude, to ne bi bio znak Božjeg Duha nego zlog duha.

Izvještaj svetog Ivana evanđelista o svadbi u Kani Galilejskoj govori nam kako naš Gospodin Isus Krist svojom božanskom moći pretvara vodu u snažno vino, koje je znak ljubavi. Marija, Isusova majka, prva zapaža nevolju siromašnih mladenaca i Gospodinu kaže: „Vina nemaju“.

No, ako u vinu vidimo znak ljubavi, ona zapravo kaže: Ljubavi nemaju. To je rekla za mladence u Kani, ali to ona kaže i za nas, koji smo se ohladili u ljubavi prema Isusu i jedni prema drugima. To treba Isus preobraziti, tu ne-ljubav pretvoriti u ljubav, tu našu malaksalost i umornost u snagu i strast.

Molimo se, braćo i sestre, danas na ovom našem ekumenskom slavlju za pravednost koja je temelj ljubavi i mira. Sv. Ivan XXIII. papa napisao je 1963. u enciklici „Pacem in terris – mir na zemlji“ da je pravednost – uz istinu, ljubav i slobodu – temelj mira. U tom smislu možemo reći i da je pravednost temelj dijaloga, i ekumenskog dijaloga, da bi on bio iskren, istinit i u pravoj kršćanskoj ljubavi.

Stoga neka nas sve prodahne Duh Isusov, Duh Sveti i neka nam istina i pravednost bude na srcu, neka se na pravednosti temelje naši međusobni odnosi koji samo tako mogu biti odnosi poštovanja, ljubavi i mira. Amen.

(Sisačka biskupija)

 

Biskup Košić: Ja vas ovdje molim u ime malenih: Spasite nerođeno dijete, prepoznajte prisutnost Isusa u njemu!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Događaji

Povijesni susret hrvatskih katoličkih biskupa i episkopa Srpske pravoslavne crkve

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska biskupska konferencija

Danas je u Požegi u Biskupskom domu održan susret episkopa Srpske pravoslavne Crkve u Hrvatskoj i predstavnika Hrvatske biskupske konferencije. Na susret je pozvao požeški biskup i predsjednik Vijeća HBK za ekumenizam i dijalog Antun Škvorčević.

Iz Srpske pravoslavne Crkve na susretu je sudjelovao mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije Perić; episkop gornjo-karlovački Gerasim Popović; episkop slavonski Jovan Ćulibrk; episkop dalmatinski Nikodim Kosović te episkop osječko-poljski i baranjski Heruvim Đermanović.

Uz domaćina, biskupa Škvorčevića, Hrvatsku biskupsku konferenciju na susretu su predstavljali zadarski nadbiskup i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije Želimir Puljić, splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić, đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit Đuro Hranić te hvarski biskup i generalni tajnik Hrvatske biskupske konferencije Petar Palić, priopćeno je iz Hrvatske biskupske konferencije.

Biskupi i episkopi su u razgovoru obrazložili važnost njihovih susretanja u službi promicanja otvorenosti, povjerenja, dobrohotnosti, razumijevanja, uklanjanja predrasuda. Istaknuli su da je u Hrvatskoj na javnoj sceni velika količina negativnih stavova, zlonamjernih pristupa, bavljenja negativnostima kod drugih, a prelaženja preko vlastitih, što razdvaja ljude, stvara nepovjerenje i udaljuje jedne od drugih. Biskupi i episkopi istaknuli su kako žele ohrabriti vjernike da promiču zajedništvo iznad svake nacionalne i političke isključivosti, dodaje se u priopćenju Hrvatske biskupske konferencije.

Razgovaralo se o aktualnostima iz javnog života, s obzirom na rasprave o stradanjima brojnih ljudi u II. svjetskom ratu i neposredno nakon njega, te o još neizliječenim ranama koje je u dušama mnogih ostavio rat od 1991. do 1995., kako Hrvata tako Srba. O tome su katolički biskupi i episkopi Srpske pravoslavne crkve dali i posebnu Izjavu.

‘Spomenuli smo se teških stradanja srpskog i hrvatskog naroda te drugih građana Hrvatske tijekom nedavne prošlosti u ratnim sukobima, progonima i ubijanjima, uzrokovanima mržnjom. Svjesni smo da međusobnim optuživanjem, manipuliranjem povijesnom istinom, interpretacijom ratnih događaja za dnevno-političke svrhe, vrijeđanjima i ponižavanjima zbog pripadnosti određenoj naciji ili vjeri, ostajemo zarobljenicima prošlosti i gubitnicima u sadašnjosti. Zauzimamo se da se znanstveno istraži i argumentirano utvrdi istina o stradanju za vrijeme II. svjetskog rata i u vrijeme rata u Hrvatskoj od 1991. do 1995. kako bi se prestalo licitirati s brojem stradalih te im vratilo dostojanstvo koje imaju kao žrtve.

Duboko žalimo svaku nedužnu žrtvu bilo kojeg naroda, vjere ili političkog nazora iz naše nedavne prošlosti, te svjedočimo da sve zlo i nepravde nanesene prema njima „nadmoćno pobjeđujemo u Onome koji nas uzljubi“ (Rim 8,37). Polazište našeg pastirskog djelovanja u hrvatskom društvu jest čvrsto uvjerenje da nas je Bog »pomirio po Kristu i povjerio nam službu pomirenja« (2 Kor 5,18). Stoga molimo da se na nama ostvari Isusova riječ: „Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan“ (Lk 6,36), da svojim praštanjem budemo veći od počinjenog zla koje nas je ponizilo, te bez osvetničkih misli i osjećaja mržnje u čistom pamćenju čuvamo spomen na naše nedužne žrtve, liječimo ranjene duše, promičemo povjerenje i razumijevanje među pojedincima i narodima i na taj način evanđeoskim putem postavljamo čvrste temelje boljoj i pravednijoj budućnosti u našoj domovini za svakog čovjeka.

Neka Gospod blagoslovi naše bratske osjećaje, dobrohotne misli i iskrene nakane’, stoji u zajedničkoj Izjavi.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari