Pratite nas

Religija i Vjera

UZVIŠENJE SVETOGA KRIŽA (14.rujna)

Objavljeno

na

Danas 14. rujna sveta Crkva moli, štuje, slavi slijedeće svece i blaženike: Sv. Krescencija Rimskog, mučenik za vrijeme Dioklecijana; Sv. Albert Jeruzalemski, biskup i mučenik (1150 -1214.); Sv. Materno, biskup iz Kelna (IV st.); Sveta Notburga iz Rotenberga Tirolskog, zaštitnica je poljodjelnika i kućnih pomoćnica (1264 – 1313.);Sv. Petar iz Tarantazija Francuskog, biskup (1102 – 1174.); Bl. Gabrijel Tautin Dufresse iz Pariza, svećenik mučenik (1750 1815.); Bl. Augustin Zao Rong, kineski svećenik mučenik (mučen 1815.) I na koncu iako se nedjeljom slavi na Križevcu, danas po kalendaru Katoličke Crkve slavimo festum cori, a to znači izvršavamo obvezu propisa kalendara, te slavimo:

Blagdan u čast Uzvišenja Svetoga Križa (koji) se slavio prvi put 335 prilikom postavljanja Križa na Golgoti u bazilici Uskrsnuća ili bazilici Groba Isusova. To se slavilo 13 prosinca. Na Zapadu se počinje slaviti u VII-om stoljeću kao blagdan našašća relikvije – ostatka Kristova Križa 628. Osvajanjem Svetoga Grada Jeruzalema 1187. je oteto ovo drvo od križa biskupu Betlehema koji ga je bio ponio u boj kod mjesta Hattin. (Koja razboritost!)

Današnje slavljenje ovoga blagdana ima puno uzvišenije značenje od legendarnoga pronalaska komada Kristova križa i pobožne Jelene majke cara Konstantina, koji je dao slobodu kršćanima Milanskim Ediktom 313. godine, a ona gradila spomenute bazilike.
Krist utjelovljen kao čovjek u svojoj božansko-ljudskoj naravi se podložio dragovoljno poniženju da završi ovozemaljski život na drvetu Križa kao rob, za koje je bio određen križ kao kazna poniženja i njega posvećuje kao drvo otkupljenja svih nas. Tako križ postaje znak prepoznavanja, simbol ili udžbenik naše kršćanske vjere.

Križ je drvo otkupljenja i oslobođenja svakoga od nas kao što je bila mjedena zmija na stupu u pustinji Izraelcima na putu prema Obećanoj zemlji kako čitamo u Knjizi Brojeva i kako ćemo čuti u prvom čitanju danas. Nama je u našoj Obećanoj Zemlji danas ovdje znak i put s kojim i preko kojega idemo u ovoj zajednici Crkve u ovoj Dolini suza prema Gospodinu Bogu, prema onom susretu kojega iščekujemo. Zato Ga zamolimo i na početku ove svete Mise da nam oprosti da ga mognemo dostojno i dostojanstveno moliti i slaviti…

Propovijed – razmišljanje

kriz1„Nudio se sotona nekome svecu da mu bude potpora. Prikazao mu se kao kralj u veličanstvenoj raskoši. Govorio mu je: – Dragi moj, ja ti zahvaljujem za tvoju vjernost. Ti još trebaš iskusiti da sam i ja tebi vjeran. Zato ćeš odsada uvijek osjećati moju blizinu. Možeš se tako u mene pouzdati.
Svetac je pitao: – A tko si, zapravo, ti?
– Ja sam Isus Krist, – odgovarao je sotona.
– Gdje su tvoje rane, – pitao je svetac.
– Ja dolazim iz nebeske slave, – odvrati sotona – tamo nema rana.
Nato će svetac njemu: – Toga Isusa koji nema rana ja ne želim vidjeti. U Isusa koji ne nosi znak križa ja ne mogu imati povjerenja“ (Jesus S. 16).
Od Adama do danas čovjek je imao problema koje nije riješio ni do današnjega dana. Toliko puta nije znao ili nije htio pitati pomoć od drugoga ili odozgo, pa je zato mrmljao i protiv drugoga i protiv Njega gore“.
Izabrani Božji narod putujući prema Obećanoj Zemlji je imao jednako ponašanje. Govorio je protiv Boga da ih je ostavio same, po njihovom mišljenju, i prepustio nepoznatoj sudbini. Mojsije je gledao pomiriti sve i ostati u jednim normalnim granicama ponašanja i prema njima i Svemogućemu. On ih poziva i opominje da ne napuštaju povjerenje i vjeru u Boga i njegovu pomoć, odnosno zaštitu i da će tako preskočiti svaku prepreku. Jedino tako će moći vidjeti i ući u toliko željenu Obećanu Zemlju.

Knjiga Brojeva (21,4…) nam kaže: “… narod je izgubio strpljenje. Počeli su mrmljati i protiv Boga i Mojsija: nema kruha, nema vode, a to bijedno jelo se ogadilo srcu našemu. Zašto ste nas odveli iz Egipta da pomremo u ovoj pustinji? U tom trenutku Bog pošalje ljutice na narod koje su ih ugrizale tako da je mnogo naroda Izraelova pomrijelo. Kada su uvidjeli što su učinili dolaze Mojsiju i mole ga da traži oproštenje od Boga i da im on oprosti što su govorili i protiv njega i Gospodina Boga. Mojsije se pomolio Bogu i Bog mi je naredio da načini zmiju od mjedi i da je objesi o stup. Koga god ujede ljutica neka pogleda mjedenu zmiju na stupu i ozdraviti će. Mojsije je načinio zmiju od mjedi i objesio je na stup. Poslije ujeda zmije oni bi pogledali ovu zmiju na stupu i odmah bi ozdravljali” (usp.Br 21, 4-10).

Izabrani narod je uvijek bio takav. Uvijek je blizu njega trebala biti kakva prijetnja. Čim bi im bilo dobro, odmah bi se udaljili od Boga. Ovdje važi ona Jobova – Ne daj mi Bože da te zaboravim kada sam sit. Uvijek su iznova zaboravljali da za slobodu treba platiti cijenu žrtvom. Najlakše je sjetiti se egipatskih lonaca i svega onoga što ti je prijalo, ali zaboravljaš da si bio u zemlji tuđinskoj i da si bio rob. Jedan dio naroda je uistinu živo dobro, jer je bio privilegiran iz raznoraznih razloga, ali se nisu pitali kako je bilo velikoj većini koja je živjela u ropskim uvjetima i ponižavanjima. Njihov jedini san godinama, zapravo san života, je bio sloboda.

Uputili su se prema slobodi. Međutim, mnogi nisu ni znali što znači ovaj pojam i što znače tolike ljepote koje se pričaju i sanjaju o slobodi. Gospodin je uvijek bio i bdio nad njima, ali je imao i pravo staviti ih na kušnju i vidjeti koliko su njegovi. Već na prvom ispitu su pali. Zato Gospodin želi ovu zmiju ljuticu, ovo poniženje. Ljutica je znak Adamova grijeha, znak poniženja, znak smrti. Zato dobri Gospod želi da svi koje je ugrizla ljutica okrenu (svrnu) svoj pogled prema tom znaku i da tako zadobiju ponovno život.

Ovaj razgovor i razmišljanje tek sada počinje biti jasniji i bliži. U biblijskom rječniku zmija je grijeh, zmija je poniženje i smrt. Križ se spaja sa ovim znakom-simbolom. U rimskom carstvu križ je bio proklestvo. Križ je bio smrtna kazna samo za pogane i strance, a nikako za rimljane i njihove žitelje u zajedničkoj državi. Jedan rimski građanin nije mogao nikada biti razapet na križu jer je to preveliko poniženje. Zato raspinju Krista na križ da ga ponize, a on uzima drvo križa da se ponizi. Kako kaže Pavao za pogane je to ludost križa, a za nas spasenje.

09-2014-uzvisenjesvkrizaEvo ovdje ključa koji smo načeli u knjizi Brojeva. Tamo tko je pogledao zmiju i poslušao Božju zapovijed, a predhodno ga je ugrizla, ostao je na životu. Zapravo morao je umrijet, pa je ovim zadobio novi život. Ovdje tko prihvaća poniženje križa s Kristom ima spasenje, jer se Krist ponizio za tebe i mene i tako nam po drvetu križa donio spasenje.
Tako je križ postao za nas znak našega otkupljenja i spasenja. Došao je ususret čovjeku da ga spasi, a čovjek ga je obdario križem. Nije osudio čovjeka, već ga je toliko ljubio i dobri Bog je dao svoga Sina da preko ovoga sramotnoga znaka otkupi onoga čovjeka koji ga je raspeo. Zato i ovaj znak danas ima svoju cijenu kao i onaj sa zmijom u Starom Zavjetu. Treba gledati Krista na križu, moliti ga da živimo s njime da nam donese život vječni i da ostanemo s njime jer samo njemu pripadamo. Iz ovoga razloga jer smo njegovi ne bi nam nikada trebalo biti teško i gorko svrnuti glavu križu.

Zato i mi trebamo nositi svoj križ života i time ćemo Spasitelju najviše pomoći.

“Bio je spreman uvijek mrmljati, ili na sebe ili na druge, a posebno na Gospodina Boga, zašto svatko mora nositi svoj križ. Pitao se postoji li neki način da se tog križa oslobodi – jer mu je svagdanji život dosadio.
Dobri Bog mu jedne lijepe prilike odgovori u snu. Opazio je da je ljudski život na zemlji jedan veliki neprekidni mimohod. Svatko je išao sa svojim križem na ramenu. Polako, ali ustrajno, korak po korak.

On se također našao u neprekidnoj povorci i napredovao je teškom mukom sa svojim osobnim križem. Primijeti da je njegov križ previše dug. I činilo mu se da zbog toga ne uspijeva stignuti druge.
– Bilo bi dovoljno samo ga malo podrezati i ne bih se toliko mučio i za drugima zaostajao-, pomisli sam u sebi. Sjedne na prvo pogodno mjesto na koje je naišao te pokrati svoj križ poprilično. Uputio se da stigne povorku te osjeti da sada ide mnogo brže, a posebno s mnogo manje muke. Bez mnogo napora stigao je povorku koja mu se malo prije činila nedostižnom.
Dočekala ih je provalija: poprilično velika, ali iza nje je ona “obećana zemlja” za kojom svi čeznu i žure. Bila je to beskrajna ljepota koju čovjek nije kadar opisati.
Kako prijeći kada ne postoje ni mostovi niti bilo kakvi prijelazi? Uza sve to, ljudi su prelazili tak olako da se on zadivio. Svi su skidali svoje križeve s ramena i stavljao je svatko sebi svoj križ kao most te prelazio. Svačiji križ je izgledao kao da je mjeren i načinjen točno za tu provaliju.
Prolaze svi, ali ne i on. Koliko je skratio svoj križ, onoliko mu je nedostajalo da bi preko križa prešao provaliju kao i drugi. Brizne u beznadni plač: “Eh, da sam znao…” Prekasno je za suze i plač koji više ničemu ne služe. (Mabić, II., 143). Primjer i blagdan i današnja poruka nas zovu da ponesemo kršćanski, kristovski svoj križ i da Njega molimo da nam ga pomogne nositi i u najtežim trenucima pomoć biti.

Fra Franjo Mabić

kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

23. travnja – Sveti Jure

Objavljeno

na

Objavio

Sveti Jure (umro 303.) se slavi 23. travnja. Zaštitnik je vojnika, zaštitnik protiv kuge i gube, konja i sedlara.

Sveti Jure je jedan od najprepoznatljivijih svetaca. Njegova herojska slika sa svom bojnom opremom na konju kako probada aždaju, se nalazi veoma često u našem okružju. Zanimljivo je da je jednako nazočan i u Istočnoj Pravoslavnoj Crkvi i sredini kao i kod nas na zapadu. Zaštitnik je Portugala, Katalunije, Armenije, Madžarske i Engleske. Gruzija je uzela ime po njemu.

On je bio zaštitnik svih križara. Čudno je da su ga uzeli za svoga zaštitnika više od tisuću godina kasnije, što ne znači da ga i drugi nisu prije uzimali za svoga zaštitnika. To nam i svjedoči puno ranije brzo širenje pobožnosti o njemu. Kršćanska tradicija mu pripisuje da je javno u Nikodemiji istrgao Dioklecijanov dekret o zabrani Crkve i vjere u Krista.

Zatočen je, mučen i kažnjen odsjecanjem glave. Posebno su ga štovali i zazivali engleski vojnici za vrijeme II. svjetskoga rata. I dan danas on je znak hrabrosti konjanika i njihovo utočište.

Tako npr. kaže legenda kako su sv. Jurja, nakon što je osuđen, najprije privezali na kotač koji je u sebi imao čavle, koji bi mu pri svakom pokretu kidali dijelove tijela, a on je unatoč tome bio veseo i blagoslivljao Boga. Štoviše, sve su mu rane zacijelile, a takvo čudesno ozdravljenje mnoge je obratilo na kršćanstvo. Također, na kršćanstvo se obratio i jedan vrač, nakon što je sv. Jurju dao vrč zmijskog otrova, a ovaj ga je jednostavno prekrižio i popio, i pri tome mu se nije ništa dogodilo. Svetog Jurja su mučili na kotaču s noževima, bacili ga u kotao u kojemu je bilo rastopljeno olovo, konji su ga vukli po gradu i na druge načine su ga pokušavali ubiti, ali je on svaki puta čudesno ostao živ. Štoviše, mnogi koji su gledali takva mučenja, preobratili su se na kršćanstvo. Na kraju je ipak ubijen, odrubljena mu je glava, a tijelo raskomadano i bačeno u bunar. Prema još jednoj legendi, glavu su mu anđeli uzeli iz bunara i odnijeli.

S obzirom na tolike legende i njihovu raširenost, u narodnom vjerovanju sv. Juraj je postao zaštitnik za mnoga životna područja, a posebno mu se pripisivala zaštita od zaraznih bolesti, opasnosti na moru, ratu, pred sudom i uopće u svim životnim opasnostima. Također, zaštitnik je zemlje, usjeva, zelenila (zeleni Juraj), stoke (posebno konja), zaštitnik je pastira, ratara, križara, vojnika i svih obrta vezanih uz ratovanje.

Možemo zaključiti kako je spomendan sv. Jurja tradicijski bio vrlo bogat dan, te da je, unatoč mnoštvu praznovjernih elemenata, to ipak bio dan iskrenog zajedništva, molitve i razvijanja vjerskog i duhovnog života.

Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Uskrsni ponedjeljak

Objavljeno

na

Objavio

Neka nam je blagoslovljen uskrsni ponedjeljak! Blagdan je Uskrsa iza nas, ali je život ispred nas. Isusov uskrs smo proslavili, ali nam naš dolazi ususret.

Znam, teško je bolesnika, patnika, vojnika, ranjenika i prognanika uvjeriti da je uskrs tu, pred vratima, da će sve biti drugačije i da život više nema kraja. Patnja često zatvori ljudsko srce a čovjeka ostavlja kao u grobu, nemoćnog da vjeruje u život. Patnja zna odbijati svaku pomoć, svaku nadu, svaku riječ.

Nakon lijepo provedenih godina svi se mi prije ili kasnije nađemo na uzmaku. Dolaze trenuci razočaranja kada se prijatelji razdvoje, kada se brak razbije, kada se dom i obitelj razdijele, kada te napusti najdraža osoba, kada djeca odrastu i odu, posao se mora napustiti i poći u mirovinu. Dođu dani kada se raspe novac, kada odijelo postaje pohabano, kada su kosti teške i kada se glava prigiba prema zemlji.

Dođu dani jeseni, kada je teško nositi vlastiti život. Tada odlazimo, bježimo od sebe, tad se izgubimo od središta života. Dok smo bili mladi, kada nas je radovalo sunce, i kad smo trčali proljetnim raspjevanim livadama, sve je bilo naše i vjerovali smo da ćemo graditi drugačiji svijet nego naši roditelji i djedovi. A onda dođe dan kada ptice i laste odlaze, kada priznajemo: mi smo se nadali, ali sve je drugačije završilo.

To je trenutak kada je Bog blizu, kada hoda za nama da nas stigne na bijegu od života, kada ti prilazi iza leđa da ga jedva primijetiš, kad te nađe umorna na jastuku, teška za stolom bez teka i volje za jelom, kad te prihvati za ruku razočarana, zagleda ti se u oči i zove da se vratiš.

Povratka nema, tako misle ljudi. Ne možeš se vratiti u mladost, ne možeš opet iznova početi brak, ne možeš vratiti djecu na ognjište, kako opet započeti posao? Zar se može vratiti zdravlje u neizlječivoj bolesti, zar se mogu smanjiti godine, promijeniti društvo, zaustaviti ratovi?

Nada je na umoru, jer ljudi misle zemaljski. A nada je božanska, vječna, duhovna. Čim malo pogledaš prema gore, podigneš oči, nada ti se već smiješi, dolazi ti ususret, grli te, uzima na ruke, i nosi u nepoznato.

Nada nikad ne umire. Ona vječito uskrsava. Naći ćeš je uvijek iza tugom ispunjenog plača, iza gubitka, iza nepro-spavane noći, iza razgovora koji te duboko ranio, iza izgubljene utakmice, pokraj spaljenog doma, na kraju prognaničkog puta. Nada je tamo gdje je nema, tamo gdje je nikako ne možeš zemaljski naći, tamo gdje je sve izgubljeno.

Uskrsni se ponedjeljak obično naziva ponedjeljak odlaska u Emaus. Evanđelist Luka nas naime izvještava da su dvojica učenika otišla iz Jeruzalema razočarana što je Isus umro i nije ispunio njihova očekivanja i nade.

On je bio velik, kažu oni, prorok, silan’ na djelu, liječio je sve bolesti i nemoći, oživljavao je mrtvace i vraćao ih majkama, govorio kako nitko govorio nije, iz njega je izlazila sila koja je sve liječila.

On je pokazao da ima vlast nad prirodom, bolestima, smrću, krivicama i beznađima. A sad je mrtav, treći dan u grobu, kažu oni. I upravo na grobu njihovih nada Isus ih živ, uskrsli, nov, susreće. Odlazi s njima u gostionicu gdje im znakom euharistije očituje svoju prisutnost, tako da se oni vraćaju natrag u Jeruzalem i započinju novi život. Ono što ne mogu ljudi, može Bog. Uskrsnuće nije ljudski, nego Božji čin.

Na putovima života nisi sam, jer je Bog s tobom. On te prati šireći ruke iza tebe kao majka za djetetom. On te štiti i nadahnjuje mislima na povratak kući. Nismo izgubljeni, iako je sve oko nas u svemiru hladno.

Na ovom je planetu toplo, ovdje stanuje s nama svemogući Bog koji u rukama drži svaki detalj svemira i našeg života. On nas zove da se vratimo u središte svoga srca, da mu uputimo riječ povjerenja i da očekujemo preobražaj svoga života. Ništa nije izgubljeno.

Uvijek se možemo vratiti, uvijek možemo doći kući, jer nas Otac čeka. Nebo je tu i zove te. Tvoje srce i tvoje tijelo zovu te da pođeš na izvore uskrsnuća, mira. Ljudi oko tebe vape da im dovedeš Isusa iz Nazareta, kako bi dokinuo njihovu patnju i darovao im izvor novog svjetla, nadu, život bez ugrožavanja.

Opet je čovječanstvo jedna obitelj oko stote svoga Oca. Zemlja je ponovno poprište čovjekoljubivosti. Možda si se i ti udaljio od Boga, u bijegu od Crkve, više ne vjeruješ i ne moliš. Ti znaš razloge tome. Svatko od nas ima razloga da se udalji od Boga. Pa ipak, samo povratak Bogu donosi život. On te neprestano čeka.

Sretan ti drugi dan Uskrsa!

 

MOLIMO: NEKA KRIST USKRSLI BUDE UZ NAŠU PROGONJENU KRŠĆANSKU BRAĆU

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari