Pratite nas

V. Vukojević: Perković je čak i Tuđmana prisluškivao

Objavljeno

na

Ako postoji ekspert za Udbu, to je Vice Vukojević jer je od studentskih dana pa sve do kraja 70-ih godina prošlog stoljeća čak 14 puta zatvaran, otiman i premlaćivan u zatvorima. Devedesetih je bio najveći zagovornik lustracije, a od tada se fiksirao i na Josipa Perkovića. Kaže da mu je to priskrbilo i desetak godina lažnih optuživanja o silovanju Bošnjakinje, da bi se na kraju utvrdilo da ona ne postoji, a da je priču izmislila – neka nova Udba. Osam je godina bio sudac Ustavnog suda, a bio je i svjedok na suđenju za ubojstvo Đurekovića u Münchenu.
Zašto je sve usmjereno na Josipa Perkovića, a ne Zdravka Mustača, koji je bio nadređen Perkoviću?Mustač je bio gospodin, koji je zapovijedao s jednog mjesta, bio je direktor, a Perković je bio “tehnički direktor”. Ako dođeš za šefa II. uprave, a to je terorizam i neprijateljska emigracija, onda se time i moraš baviti.Prema vašim saznanjima, Perković je taj čovjek i zaslužio je optužnicu?

Apsolutno.

Biste li opet svjedočili u Münchenu ako se Perkoviću bude sudilo?

Naravno.

Očekujete li da će on na kraju i završiti na suđenju u Münchenu?

Neću prejudicirati mišljenje suda, ali to jest proces iz kojeg se da zaključiti da Perković ide u Njemačku. Njemački državni odvjetnik Wolf-Dieter Dietrich na sudu me je pitao može li se protiv Perkovića organizirati suđenje u Hrvatskoj, a ja sam mu odgovorio – ne. Rekao sam mu da sam 1998. u sastavu hrvatske delegacije bio gost njemačke vlade i pitao sam ih što su oni uradili sa sucima iz bivše Istočne Njemačke. Odgovorili su mi da su kazneni suci dobili razrješnicu, a građanski kušnju na tri godine. Pitao sam potom koliko ih je preživjelo u sudstvu, a odgovorili su – niti pet. Nakon toga samo sam se obratio našima i pitao Arlovića (SDP): “Mato, čuješ li ti ovo?”. Bio sam tada i predsjednik saborskog Odbora za izbor i imenovanja i imenovali smo i suce. I svi do jednog bili su iz komunističkog režima.

Kako tumačite veliki trud Perkovića da ne završi u Münchenu?

Mačka je mačka, pa se šapom brani. Pitanje je koliko će to biti efikasno. Tvrdim da će njegova obrana u Münchenu biti potpuno drugačija. Dakle, bit će provedena u Nobilovu stilu, a on je poznat po tome da želi uspjeti tako da se osudi netko drugi za ono što je počinio njegov branjenik. Sjetite se samo njegove paralelne linije zapovijedanja u HVO-u, kojom je branio Blaškića, nakon čega je Dario Kordić dobio ogromnu kaznu.

Znači li to da predviđate kako će Perković za pomaganje u ubojstvu Đurekovića optužiti nekog drugog iz službe ili politike?

Nobilo će mu predložiti, a on će prihvatiti i reći da je samo izvršavao naredbe drugih. Dakle, naredbe svojih nadređenih, te partije koja je imala apsolutnu vlast.

Hoće li se onda doći i do drugih imena iz tadašnjih partijskih vlasti?

Kako ne. Do imena iz saveznog i republičkog savjeta za zaštitu ustavnog poretka. U Sloveniji otkrivaju činjenice o radu tih tijela, a EU je Srbiji kao uvjet prijema postavila otvaranje državnih, vojnih i partijskih arhiva.

Tko onda najviše strahuje od odlaska Perkovića u München?

Kada su Nijemci pisali tjeralicu protiv Perkovića komentirao sam da će se sada najviše zabrinuti njegovi prijatelji. A svaki od njih željet će sa sebe skinuti krivnju. Evo vidite što se sada događa između Perkovića i Sindičića, kakav je to rat.

A kako onda tumačite da je ključni svjedok, Sindičić, nakon svega potpuno promijenio svoj iskaz kod javnog bilježnika?

Sindičić je osoba koja zadaje bolove i neugodnosti svim svojim prijateljima, pretpostavljenima i svim susjedima, svakome. To vam je tako, ako u akciji uhvatite dvojicu, nastupa tzv. američka pravda, jedan će reći da je ubio ovaj drugi, te će se njega osloboditi.

U tim likvidacijama, koji je bio posao šefova II. uprave SDS-a (Službe državne sigurnosti)?

Pa oni su vodili cijeli postupak likvidacije.

A tko je držao ‘kilere’ na liniji?

Ubojice su bili posebno birane osobe. Spadali su pod službu, SDS, a korišteni su prema potrebi. Evo, zadnji otkriveni slučaj je da su hrvatskog emigranta rodom iz BiH Martinovića ubili Slovenci. Njima je to bilo lakše učiniti u Klagenfurtu nego ‘kilerima’ iz službe iz BiH.

Tko je odlučivao o likvidacijama, kako je išao taj postupak?

Da se razumijemo, malo je pisanih tragova. No, postoje izjave svjedoka.

Dakle, o sudjelovanju Perkovića ne postoje pisani dokazi, nego izjave svjedoka?

Postoje izjave prikrivenog istražitelja kojemu je Prates govorio kako se nalazio s Perkovićem, da mu je predao ključeve Đurekovićeve garaže te kako su odlazili na Mallorku, itd.

Malo mi je smiješna ta priča o ključevima. U filmovima otvaranje garažnih vrata nikad nije bio problem ubojici, zar ne?

Imamo potvrdu da je bila praksa da šefovi II. odjela i uprave odlaze u inozemstvo i izravno sudjeluju u organiziranju likvidacija. Priča je priča, ali ovo oko ključa utvrđeno je na sudu.

A koje su zasluge Perkovića u stvaranju suverene Hrvatske o čemu je on govorio u intervjuu Večernjem?

On je trajao jedno vrijeme, a onda je došlo vrijeme da ode. Ja ga nisam poslao u mirovinu. Predsjednika Tuđmana izvijestio sam o saznanjima o Perkoviću, a došli su u Hrvatsku i politički emigranti koje su svojedobno Perkovićevi ljudi pokušavali ubiti. I predsjednik je zaključio da će maknuti Perkovića. To je i učinio.

A je li istina da je Tuđman udbašima i partijcima koji su spas za sebe vidjeli u višestranačju bio najprihvatljivija osoba?

Oni su tako procijenili, da im je najprihvatljiviji. No, to nije procijenio Perković, nego politika, a on je slušao te naloge. Gledajte, oni su se svi zajedno prepali poslije 21. prosinca 1989. i onoga što se dogodilo Ceausescuu u Rumunjskoj. Evo, neka Perković radije kaže kako to da je Hrvatska razoružana, da je JNA odvezla kompletno oružje Teritorijalne obrane. Ako je i bio James Bond, koji je godinama prije rata planirao suverenu i višestranačku Hrvatsku, kako to da nije spriječio KOS i JNA da nas razoružaju. Ostalo nam je 6500 kalašnjikova i to je bilo sve naše naoružanje koje smo imali u vrijeme kada sam ja došao u MUP. Ma, cijela ta priča o tome da se služba SDS i Partija upregla u stvaranje suverene Hrvatske puno prije rata jest izmišljotina. Pa još je u veljači 1990. Ivica Račan govorio kako je HDZ stranka opasnih namjera.

Je li se Tuđman poslužio udbašima u ostvarivanju svoga cilja?

Pa dijelom je. Na neki ih je način na početku amnestirao, međutim, nakon prikazivanja filma o Bruni Bušiću, Tuđman je bio najavio lustraciju. I tko se tome prvi suprostavio – dio klera i liberali (HSLS), koji su bili najviše “izbušeni” udbašima.

Toliko godina poslije, koliko se situacija promijenila kada govorimo o sveprisutnoj Udbi u hrvatskom društvu?

Uzeli su državu, oni, njihovi sinovi, i istomišljenici. Ovo što sada rade u Hrvatskoj, to je razaranje države.

Ako ste vi u pravu kad tvrdite da oni i dalje dominiraju Hrvatskom, onda Perkovića neće izručiti Njemačkoj?

Prevelik je pritisak izvana, Nijemci su rekli stop i ako Hrvatska ne izruči Perkovića, neka nam Bog pomogne. Njemački gospodarstvenici ne idu investirati u neku drugu državu bez dogovora sa svojom vladom. Ako Hrvatska ne izruči Perkovića nema nikakvih šansi da dođu investicije.

Hoće li Perković imati pravedno suđenje u Njemačkoj?

Ja vjerujem u njemačko pravosuđe.

Kako komentirate tezu da nijedna normalna država neće izručiti bivše šefove obavještajnih službi drugim državama?

Perković je “izletio” 15. listopada 1992. On je tada stavljen na led. Nitko ne može biti amnestiran kad je u pitanju ubojstvo.

Na što će se fokusirati Nijemci u procesu protiv Perkovića ako do njega dođe. Zanima li ih ubojstvo ili i nešto drugo?

Ima tu više ubojstava u kojima je sudjelovala i SDS iz Hrvatske.

No, Perković ima zasluge, preko njega je Tuđman dobio putovnicu?

Evo, imam popis gdje su zaokruženi oni kojima i dalje ostaje zabrana izdavanja putovnice. Moje je ime na 36. stranici, zaokružen je bio i Marko Veselica, a za Franju Tuđmana piše: Zahtjev za izdavanjem putne isprave od 9. sriječnja 1987., pozitivno je riješen, no zabrana nije skinuta. Znači da je Tuđman dobio putovnicu uvjetno.

Ali je dobio putovnicu i mogao je ići na dogovore s emigracijom?

Da, ali Perković ovdje ima samo ulogu izvršitelja naredbe. Odluku je donio vrh politike po naredbi Mike Špiljka koji je to naložio republičkom savjetu za zaštitu ustavnog poretka. Oni su sastavili popis. Perković je jednostavno bio osovina operative.

Perković tvrdi da je on osobno odobravao ulazak emigranata u Hrvatsku 1990. Tako spominje i dolazak Meštrovića, predsjednik HNV-a (Hrvatsko narodno vijeće)?

Pa nije on o tome odlučio, nego je naredio Zoran Savičević da se Mati Meštroviću izda viza za ulazak u SFRJ.

Tko je bio Zoran Savičević?

On je bio načelnik II. uprave savezne Udbe u Beogradu.

Zašto je on to naredio?

(Vukojević vadi dokument i čita:) Uz Matu Meštrovića bio je i jedan tajni agent jugoslavenske Udbe, zvao se Josip Purić. I 24. travnja 1990. iz saveznih službi odlazi depeša u Zagreb u kojoj se prenosi prepiska Meštrovića i generalnog konzula Petra Lombardića u New Yorku. Govori se o tome da je novinar Vjesnika Vladimir Drobnjak napravio intervju s Meštrovićem (objavljen 29. ožujka 1990.), u kojem mu Meštrović kaže da američki State Department neće priznati pobjedu Tuđmana, niti HDZ-a. Meštrović nakon što je dao intervju traži vizu za SFRJ i navodi “kako bi pomogao”. Službe procjenjuju da Meštrović ima ambicija da se u višestranačkoj Hrvatskoj nametne HNV-u, pa se protivi Tuđmanu i HDZ-u, a skloniji je potpori Koaliciji narodnog sporazuma Savke Dapčević Kučar i Mike Tripala. Službe Meštrovića ocjenjuju kao “umjerenog”. Navode i da je “vrlo oštar u osudi Tuđmana i HDZ-a”. Ponavljaju da on kaže kako je stav SAD-a da ne podupire ni Tuđmana, ni Miloševića, niti promjene granica SFRJ, nego podržavaju demokratske promjene. Dodaju da Meštrović kaže kako u SRH ima puno euforije, što nije dobro i može negativno utjecati na razvoj demokratskih prilika u SFRJ, te da bi želio pridonijeti smirivanju te situacije svojim posjetom.

Dakle, Meštroviću daju vizu jer je bio protiv Tuđmana?

Da. I što se dalje događa: Meštrović dolazi u Zagreb i šef Udbe Kolja Družić snima Meštrovića i njegove razgovore s Goldsteinom. Nije mogao snimati bez suglasnosti Perkovića.

Ne možete poreći da je Perković smetao Beogradu, pokušali su i atentat na njega? Radilo se o stavljanju eksploziva u protupožarni aparat smješten u MUP-u. Akciju su izveli agenti Labradora s ciljem eliminiranja dvojice pomoćnika ministra, Perkovića i mene, sve po priznanju agenta Munižabe.

Kako ste spriječili taj atentat?

Upozorio nas je jedan od bivših šefova Udbe Zagreba, koji inače nije bio u dobrim odnosima s Perkovićem.

Podcrtali ste dvadesetak spornih mjesta u intervjuu Perkovića?

Pa, evo, kad Perković govori o tome kako je očuvao kalež i dnevnik Alojzija Stepinca, ali neće ništa reći kako je on, preko jednog ondašnjeg poduzetnika, a današnjeg političara, kodno zvanog “Zadrugar2”, ozvučio kuriju biskupa Đure Kokše.

Bila je jedna obrtnička zadruga koja je obavljala radove na Kaptolu. Udba je pridobila vlasnika i nazvala ga “Zadrugar1”. Priključuje se i “Zadrugar 2”. Potom su ozvučili, osim kurije, i sobu za konzistorije, stavili su mikrofon iza radijatora. Prisuškivali su zbivanja na Kaptolu čak i 1990. Biskup G., suradnik “Luko”, iznosio je snimke, a Perković je to još uredno slao u Beograd. O tome danas šuti. Postavio je mikrofon i u telefonskoj utičnici tajništva biskupske konferencije, kao i u kuhinji u stropu, potom i u radnoj sobi Živka Kustića, pa kod kanonika Balenovića, pa u telefon Kuharićeve tajnice, dok su u njegovoj sobi bila tri mikrofona, pa u Crveni salon na stropu, taj nije baš proradio. Pa još i kod isusovačkog provincijala. Udba je imala i agenta “Ikara” na Kaptolu, koji se sam ponudio, pa agenta “Gusara”, “Gvida”, “Benedikta”… Obično su oni najgrlatiji bili suradnici. Mirkofone je postavljao centar Zagreb, ali je morao znati šef Perković.

Znači, stvarno su znali sve što se zbivalo?

A po kurijama se svašta zanimljivo zbivalo. Tu je i neformalni restoran u koji dolaze i lijevi i desni. Ozvučena je bila i Tuđmanova kuća u Nazorovoj.

Kada su prisluškivali Tuđmana?

Evo, to se vidi iz ovog izvještaja iz akcije Soča od 19. veljače 1990. koji donosi razgovor Tuđmana i jedne osobe iz Detroita. Prijepis je radila Sonja Traživuk, žena Branka Traživuka, koji je radio s Perkovićem. Izviješća su poslali u Beograd i od savezne Udbe još zatražili da se utvrdi s kime Tuđman kontaktira u Srbiji i BiH.

Zašto bi čak i 1990. Perkovićevi ljudi prisluškivali Tuđmana?

Pa on je radio svoj posao. On to nije mogao odbiti. U svakom slučaju, Perković je enigma za sebe. Koja bi u Münchenu mogla biti dobrim dijelom i odgonetnuta.

Davor Ivanković/VLM

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Sramotan odnos Hrvatske prema ‘šestorki’ Herceg Bosne

Objavljeno

na

Objavio

Jadranko PrlićBruno StojićSlobodan PraljakMilivoj PetkovićValentin Ćorić i Berislav Pušić, naši uznici iz Herceg Bosne za hrvatske medije ne postoje. I ne samo za medije. Njih ne spominju ni najviši hrvatski dužnosnici, vodeće stranke, saborski zastupnici!

Srame ih se!? Boje se nečega? Imaju amneziju? Podlegli su negativnoj kampanji?

Što god od toga bilo, trebali bi znati: hrvatski narod se njima ponosi i zna tko su!

Možete ih klevetati ili šutjeti o njima, ali narod zna tko su!

Oni će, bilo to vama drago ili ne ostati zapisani u povijesti Hrvata kao svijetli primjeri, ma što vi govorili, i koliko god ih prešućivali!

Nije li tako bilo i s Gotovinom, Markačem, Čermakom, Ademijem? Na njih se putem naših mainstream medija ili od strane plaćenih lešinara-piskarala nabacivalo blato sve dok nisu oslobođeni optužbi! Za čiji interes i u ime čega!?

I kad se naša generalska trojka (Gotovina, Markač, Čermak) uzdignuta čela vratila iz Haaga, bili smo svjedoci njihovih izobličenih faca i šoka zbog oslobađajućih presuda. Čak ni u tim trenucima, kad su stotine tisuća Hrvata na svetim misama molili za slobodu nepravedno optuženih, a na središnjem zagrebačkom trgu ih razdragano mnoštvo dočekalo kako se nikada i nikoga u Hrvatskoj nije, kad je cijela Hrvatska bila u suzama radosnicama, oni nisu mogli skriti svoju mržnju i jal. I nevjericu da nevino optuženi nisu osuđeni a Hrvatska nije razapeta na stup srama pred svijetom!

Toliko „vole“ zemlju u kojoj žive!

Tim gubavcima, tom šljamu i ološu, ljudskom talogu kakvoga ima samo kod nas u Hrvatskoj ne smetaju krvnici koji su ostali neosuđeni i danas su na slobodi a počinili su najgora nedjela genocida i etničkog ćišćenja u Europi nakon Drugoga svjetskog rata! Zločinci koji i dalje ruju i šire mržnju, upućuju uvrede na adresu Hrvatske, pljuju po našim žrtvama i svetinjama i prijete novim ratovima!?

Oni ne nalaze ništa sporno u tomu što balkanski krvnik Milošević nije osuđen, u oslobađajućoj presudi fašistu i četničkom zlikovcu Vojislavu Šešelju, za njih nije upitna ni simbolična kazna izrečena krvniku Veselinu Šljivančaninu, ne oglašavaju se na optužbe dokazanih fašista Aleksandra Vučića, Ivice Dačića i njihovih slugu.

Više se mediji u Srbiji bave time i imaju objektivniji pristup u odnosu na ove pojave nego mi!

Je li to normalno!?

Nedavno je premijerka Srbije Ana Brnadić javno postavila pitanje: „Tko će Šešelju nadoknaditi onih 13 godina izgubljenog života koje je proveo u Haagu?“

Na stranu to što se dotična gospođa zalaže za prava zločinca i ratnog huškača, ali eto, kod njih se ni ljudi na najvišim pozicijama ne libe uzeti u zaštitu nekoga ako misle da je to u nacionalnom interesu.

Mi nismo doživjeli da naš premijer ili predsjednica barem jednom jedinom riječju podrže naše uznike iz Herceg Bosne. I da kažu istinu o ratu. Ili ja barem nikada nisam takvo što čuo.

SRAME SE ISTINE, ili su i sami podlegli kampanji. Istoj onoj koja je od početka blatila hrvatski Domovinski rat i blistave oslobađajuće operacije Hrvatske vojske i policije.

Hrvatski narod – kad kažem hrvatski narod, za mene je to zajedništvo nas Hrvata u Hrvatskoj, Herceg Bosni i dijaspori – jako dobro zna što je istina.

Hrvatski narod zna da su optužbe za „udruženi zločinački pothvat“ krivotvorine bjelosvjetskih mešetara i mutivoda kojima nije bilo u interesu da se Hrvati u Herceg Bosni obrane.

Hrvatski narod stoji iza svojih generala i iza ISTINE o svojoj borbi za opstojnost. Kolona sjećanja koja danas u Vukovaru teče kao rijeka kolona je sjećanja za sve naše žrtve, kako u Slavoniji, tako i na Banovini, u Dalmaciji, Dubrovniku, Konavlu, u Lašvanskoj dolini, i diljem naše Herceg Bosne.

Hrvatski narod u Herceg Bosni je kriv samo zato što je preživio, na njemu druge krivnje nema. I živjet će i dalje. Bilo to komu drago ili ne.

Sjajna obrana koju je na suđenju u Den Haagu iznio general Slobodan Praljak dokazala je istinu. I naš narod s vjerom u Boga i pravdu čeka presudu šestorki uvjeren u njihovu nevinost, jednako kao i u slučaju generala Gotovine, Markača, Čermaka, Ademija.

Naši generali iz Herceg Bosne, nepravedno optuženi i (nažalost) ostavljeni i od političke elite Republike Hrvatske na milost i nemilost svjetskim moćnicima, čekaju više od 13 godina na presudu. Ali nisu ostavljeni od NARODA i ostat će zapisani u našoj povjesnici, kao ČISTI I ČASNI ljudi, kakva god presuda tih moćnika bila.

Oni, da parafraziram generala Praljka, mogu biti i osuđeni, ali ne po pravdi i pravu, nego po sili i pravu jačega. 

A svi vi koji šutite a ne bi smjeli šutjeti, a u isto se vrijeme grčevito borite za svoje mjesto u povijesti istog ovog naroda, znajte: TA POVIJEST SMJESTIT ĆE VAS TAMO KUD SPADATE.

Jer, istina je voda duboka!

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kultura

Ovdje je na zrnu Očenaša zakucalo srce Domovine…

Objavljeno

na

Objavio

Misli jedne mlade djevojke iz hrvatske dijaspore

 
Danas, kao i svake godine 18.11. prisjećamo se žrtve grada Vukovara. Svi mi  danas se sjetimo izraziti naše suosjećanje s patnjom onih koji tu bol nose i svaki drugi dan u godini i to već 26 godina.
 
No na današnji dan svi dišemo istim ponosom i domoljubljem. Svi zajedno osjećamo bol i tugu zbog naših dragih poginulih branitelja, ubijenih i progonjenih stanovnika Vukovara, kćeri i sinova, majki i očeva, baka i djedova, braće i sestara…
 
Srca nam se stežu pri govorima Siniše Glavaševića i svi se sjećamo tog strašnog zločina koji je počinjen nad hrvatskim narodom. Danas se sjećamo. A sutra? Doći će sutrašnji dan i opet će se zaborav koji nam se nameće ušuljati u svakodnevnicu. Pravda i istina opet će čekati godinu dana da je se prisjetimo. Pravit ćemo se da se ništa nije dogodilo.
 
Ne postoje naši dragi i hrabri branitelji, ne postoje žrtve, ne postoje nepronađena zaklana tijela!
 
Dogodio se samo papir i sporazum. A dogodile su se i kuće i slobode i radna mjesta onih koji su za te zločine trebali odgovarati.
 
Zaborav na Vukovar  zaborav je identiteta,  povijesti, branitelja i njihovih obitelji. Vrijeme je da svi uništeni i oskvrnjeni Domovinskim ratom dožive pravdu i utjehu prije nego im nada umine.
 Mi danas nismo svjesni koliko smo sretni što imamo svoju Domovinu. Što možemo slobodno i bez straha reći da smo Hrvati i da volimo naše i poštujemo tuđe.
 Neka današnji dan ostavi malo gorčine i težine da nas podsjeti i da nas bude dovoljno sram što tako bahato životarimo.
 
 Pitamo se ima li smisla, ima li nade.
 
 Ja znam da većina nas koji smo sudjelovali na susretu hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru može posvjedočiti da ima smisla! Sve što su ljudi prošli i proživjeli u tom gradu i naši hrabri branitelji. Ima smisla! Jer mi smo ta Hrvatska za koju su se oni borili, za koju su dali život.
 
Kaže se: naša osveta bit će osmjeh naše djece.
 
Prisjetimo se sada te strašne godine 1991… Sjetimo se kolone stanovnika koji su tako hrabro ostali do kraja u svom gradu. Sjetimo se njihovih suza, njihove patnje i boli.
 
I sada se sjetimo mladeži koja je 30. travnja 2017 sa memorijalnog groblja pješačila u koloni do dvorca Eltz gdje se održalo euharistijsko misno slavlje. To je bila kolona nasmijane, vesele mladeži puna nade i vjere. Cijelim se putem pjevalo, molilo i slavilo Krista! Bio je to susret sa živim Isusom, tajnom Njegove ljubavi i žrtve za nas. Ta mladež je nada Hrvatske koju su sanjali svi koji su iz ljubavi prema domovini žrtvovali svoje živote, da bi mi danas mogli uživati u slobodi.
 
Nama je jasno, da nismo bili u običnom gradu nego u gradu žrtve, u gradu heroja! I zato budimo i mi turbo vod i gradimo tu našu voljenu domovinu.
 
Volimo tu našu grudu! Kopati ćemo po njoj, hraniti se njome i blagoslivljati ju!
 
Krist je naša nada i mi smo vjera živa! Isuse povedi me svojim putem, vrati me mojem domu. Za Hrvatskom mi srce žudi. Evo me Gospodine, mene pošalji.
 
Zapamtite Vukovar! Danas, sutra, zauvijek.
 
 
Magdalena Ivošević
studentica
Frankfurt am Main, 18.11.2017.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari