Connect with us

Komentar

Vedrana Rudan ne zna tko je ukrao plastične boce

Objavljeno

on

Ne znam službenu definiciju doma, ali znam što je dom (kad primjerice nakon duljeg izbivanja ugledam zagorske brege, Medvednicu i svoj grad pa se ne mrem suzdržat). Također znam prepoznati čovjeka bez doma, bez krova nad glavom, bez prirodnog mjesta.

[ad id=”68099″]

Što je najgore među takvim ljudima postoji nekoliko vrsta. Najperspektivnija je ona udomiva vrsta. Oni sami sebi, ili im pak, ako su spriječeni i/ili vidno nesposobni, netko drugi može pronaći dom. Napesimističnija sorta su neudomivi. Oni ne mogu niti sami sebe, a niti ih drugi mogu udomiti. Niti jedan dom nije njihov. Niti jedan nije dovoljno dobar. Niti jedno udomljenje nije ispravno. Niti jedan udomitelj ne može zamijeniti roditelje. Zašto su neudomivi je trivijalno pitanje u odnosu na preglednije koje veli zašto za njih nema doma? Zato jer je njihov dom fiktivan, nestvaran. Nekoliko je vrsta nestvarnog. Prva vrsta obuhvaća ono što je na neki univerzalan način nemoguće, recimo pojmovno, logički i sl. Druga vrsta obuhvaća ono što je djelomično nemoguće, primjerice temporalno. Tako stvari koje su postojale, ali više ne postoje nisu stvarne. Nema ih. Također i stvari koje sad ne postoje, ali bi možda mogle postojati. Ne znam službenu definiciju čežnje za domom, ali znam što je čežnja za domom, a ovo pišem iz sljedećeg razloga.

Ne volim kritizirati gospođe  (kaj mogu, tak su me odgojili). U najmanju ruku ne javno, nepristojno i zlonamjerno. Ako je već nuždno, onda privatno, pristojno i dobronamjerno. No, ponekad se otmem samokntroli. Tako je gospođa Vedrana Rudan 20. 07. 2015. Objavila tekst „Što je Oluja?“ (http://www.rudan.info/sto-je-oluja/). Pročitao sam ga. Pravopisno i gramatički nije loše napisan. Toliko je za očekivati od angažirane književnice. Stilski, a ovo govorim kao potpuni laik i amater, čini mi se loše strukturiran, poput transkripta pijanih politikantskih prepucavanja, ali prije svega bolno dug. Naime, osobno bih ga skratio. Nakon manjih skraćivanja ostavio bih sljedeći tekst s kojim se u potpunosti slažem: „Ne znam tko im je ukrao plastične boce.“. Sve ostalo u tekstu je ili činjenično pogrešno, ili loše protumačeno, ili pretenciozno. No, pustimo to. Ne očekuje se od književnika razumijevanje politike, povijesnih i ratnih zbivanja, gospodarskih kretanja itd.

Mnogi su se obrušili na tekst navedene gospođe na vrlo neuljudan način. Zamišljam autore kako im pjena ide na usta dok čitaju njezin tekst. Meni nije. Oprostit će mi čitatelji ako navedenu gospođu izvan područja književnosti uopće ne držim relevantnom sugovornicom. Kako god bilo, čitajući tekst učinilo mi se kako vidim nešto zanimljivo i samo zbog toga ovdje reagiram. Treći odjeljak svog teksta gospođa R. završava rečenicom kojom nastoji vrednovati ljude koji vladaju Hrvatskom pišući. „Ukratko, smrdljivi jugoslavenski šljam.“. Rečenica je sažetak odjeljka. No, sažetak nije jasan, a to u slučaju sažetka znači da je loš. Naime, moguća su barem dva tumačenja ove rečenice. Prema prvom „smrdljivi jugoslavenski šljam“ je kontrast „mirišljavoj hrvatskoj eliti“. No, kako takvu u tom odjeljku ne spominje, nego poimence vrijeđa slojeve ljudi i osobe, zaista ih označava kao skupine loših ljudi koje su se dovukle iz bivše SFRJ u RH. No, to vodi drugom tumačenju. Prema drugom „smrdljivi jugoslavenski šljam“ jest kontrast prema „mirišljavoj jugoslavenskoj eliti“. Jugoslavija se dijelila na šljam i ne-šljam. Tko je to bio jugoslaven i ne-šljam? Koje su to bile jugoslavenske elite; elite kao oaze uzvišenosti u umjetnosti, tehnici, znanosti, kulturi, gospodarstvu, pravosuđu i politici koje su mogle biti oaze finoće, poštenja, pravde u tom moru omniprezentnog, omnipotentnog i sveznajućeg totalitarnog komunističkog režima?

Čak i ako su takve elite postojale, što je teško dokazivo, one više ne postoje. No, kako je vjerojatno da nisu postojale, one su fiktivni dio priče o zlatnom dobu jugoslavenske socijalističke demokracije, slobode i pravde. Izraz čežnje za domom. I tako proizlazi da se gospođa R. zaista samo žali nad činjenicom da nema doma, ne samo da ga nema, nego i da ga ne može imati. Lako je reći Gospođo R. odite doma! Kako to reći nekome tko nema doma, niti ijedan od ponuđenih prihvaća kao svoj, a prihvaća samo nepostojeći, fiktivni dom, koji ne samo da je postojao, ali više ne postoji, nego možda nikad niti nije postojao? Pitam se kako pomoći takvom čovjeku, toj konkretnoj gospođi, ali moje pitanje ostaje neodgovoreno, jer, prije svega, nemam niti znanja, a ni stručnosti za pružanje takove pomoći. Kako je općepoznato da glazba liječi, savjetujem joj da si posluša Samoane koji možda ne znaju službenu definiciju doma, ali znaju što je dom, kako samoanski, tako i zagorski.

Kristijan Krkač/À Propos

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari