Pratite nas

Kolumne

Vehabije ante portas

Objavljeno

na

Islamska država Iraka i Levanta sada je samo Islamska država, jer su joj očito teritorijalne pretenzije narasle i u formi kalifata sežu sve do Palestine i još dalje, ali isto tako jedan se krak proteže i prema Balkanu gdje već ima svojih simpatizera koji je jedva dočekuju

Krajnje okrutno odsijecanje glava američkim novinarima i britanskom humanitarcu pred kamerama, kojima se slika šalje cijelom svijetu, drska je provokacija Zapada koja šokira više tisuća anonimnih i neviđenih žrtava. Žrtva je još k tome prisiljena nešto govoriti, dok kraj nje miran kao kip bez imalo uzbuđenja s nožem u isto tako savršeno mirnoj ruci stoji krvnik.

Radikalni islamistički pokret, koji okuplja al-Qaidu, razne sunitske i vehabijske skupine pojavio se naizgled niotkuda i za nekoliko mjeseci osvojio i zavladao transgraničnim teritorijem jedne Velike Britanije i proglasio Islamsku državu, brišući bez milosti sve i svakoga tko nije njihove vjere i tko im se nije spreman bez ostatka podrediti i preobratiti. Očito je, također, kako se ne radi tek o pukom fanatizmu već i o dobroj organizaciji, borbenoj spremnosti i vojnoj opremljenosti, iza čega zacijelo stoje izdašni novčani izvori.

isil1Zapad reagira, po običaju, sporo i nesložno, onako moralistički trabunjajući o demokraciji i ljudskim pravima, ali ipak reagira. Iz Pariza, gdje su se ovih dana okupili predstavnici tridesetak država pod vodstvom SAD-a, bez kojega ipak ništa ne bi bilo moguće, poslana je poruka kako se na sve to što se događa na Bliskom istoku neće mirno gledati. Na neki je način najavljen rat. Francois Hollande je bio nekako najjasniji kazavši kako će ova globalna prijetna cijeloj međunarodnoj zajednici imati i globalni odgovor, te kako se više ne smije gubiti vrijeme. Šteta što u toj koaliciji nema Rusije zbog, valjda, ukrajinske krize, a u njoj je, tek simbolično, i desetak arapskih zemalja kako se ne bi stekao dojam da je ovdje riječ o ratu protiv islama kao takvog. Intervencija je definirana kao rat protiv terorizma i kao pomoć ugroženom Iraku i njegvu režimu, ali ne i Siriji, jer sirijski režim ne uživa simpatije Zapada, čime je već na samom početku u eventualnu intervenciju ugrađena nedosljednost i politikanstvo.

U ovom najnovijem razvoju događaja i u novom ratnom žarištu, koje može poprimiti svjetske dimenzije i čak formu vjerskog rata, ključnu ulogu ima određeni vjerski fundamentalizam, ma koliko se mnogi upinjali dokazivati kako je muslimanska vjera tolerantna i miroljubiva. U osnovi te vjere je džihad, odnosno vjersko širenje u ime kojega je dopušteno i poželjno ubijati druge i ne štedeći ni sebe same, jer će sve to Alah bogato nagraditi na onom drugom svijetu. Već su s džihadom svijetom protutnjala dva velika carstva, ono arapsko i ono tursko, zašto ne bi i treće!? Od prebogatih, primjerice, kršćanskih ostataka u Carigradu nakon turskog osvajanja nije ostao ni kamen na kamenu. Pa i u Bosni su porušene gotovo sve crkve i samostani.

Čini se kako i nova turska poltika temeljena na islamu pogoduje ovoj revoluciji. Turski predsjednik Recep Erdogan ne taji kako se želi pozicionirati kao lider cijelog tog muslimanskog svijeta od Bakua i Nikozije do Palestine i do Sarajeva. Vrlo je znakovito da se iz Ankare nije čuo ni glas prosvjeda ili osude protiv onog što se događa praktički na turskim granicama, a kao što znamo Turska je odbila pristupiti spomenutoj koaliciji i na bilo koji način sudjelovati u akcijama protiv Islamske države.

No, ni politika Zapada, kako ona iz prošlih stoljeća tako i ova recentna, u svemu ovome nije posve nedužna. Osvajao je taj Zapad kolonije širom kugle zemaljske, a sada je kolonizirao sam sebe. U Londonu, primjerice, živi šezdesetak posto doseljenika i Englezi, kako mi reče slučajni suputik na putu od Splita do Zagreba, dr. Branko Kalebić, koji u glavnom britanskom gradu radi 40 godina, “obični”, “mali” Englezi mu se žale kako više ne prepoznaju vlastitu zemlju. Vehabijski rat vodi se permanentno u samom srcu europskih i američkih metropola i nije, kao što se taj isti Zapad eufemistički tješi, problem samo u socijalnom položaju doseljenika. Tamo se forsiraju multietnička i multireligijska društva, što je i sama Angela od Njemačke proglasila promašenim projektom, a glavni se promidžbeni rat začudo vodi protiv kršćanskih vrijednosti na kojima je izrasla zapadna civilizacija, specijalno protiv Katoličke crkve. Vehabijski borci regrutiraju se u Njemačkoj, Engleskoj i drugim zemljama baš među djecom tamo rođenom, obrazovanom i društveno afirmiranom. Vanjske intervencije u Libanonu, Egiptu, Iraku, Siriji i drugdje, radi promjene nepoćudnih režima i zaštite vlastitih geopolitičkih i profitnih interesa proglašene kao navodna borba za demokraciju, izravna su podloga anarhizmu iz kojega su isplivale upravo najradikalnije skupine. Radikalizaciji je dodatno doprinijela i izraelska ratna strategija protiv susjeda. Zapad je, napokon, propustio formirati kurdsku državu raščetvorenu između Turske, Sirije, Iraka i Irana koja bi bila solidan jamac mira u ovom dijelu vazda nemirnog svijeta. Oslonio se na Tursku koja se osovila, osilila i osamostalila.

Islamska država Iraka i Levanta, kako se zvala na početku, sada je samo Islamska država, jer su joj očito teritorijalne pretenzije narasle i u formi kalifata sežu sve do Palestine i još dalje, ali isto tako jedan se krak proteže i prema Balkanu, gdje već ima svojih simpatizera koji je jedva dočekuju. Vijesti govore o novačenju islamskih boraca na Kosovu, Sandžaku i naročito u Bosni. Oni će tamo steći potrebna iskustva i vratiti se natrag. Vehabije su svoje krvave tragove ostavili u Grabovici, Uzdolu, Doljanima i drugdje, s istim onim ritualnim odsijecanjima glava, samo su te scene i te situacije zarad nekih teško razumljivih računa, sustavno gurane pod tepih. Vehabije su, nije pretjerano reći, ante portas, ma koliko se i u samom Zagrebu, a nekamo li malo dalje, pravili kako to ne vide. Hoćemo li onda opet morati biti ante murale?

Podsjetimo još jednom na Erdogana, kojega član BiH predsjedništva Bakir Izetbegović čiji je otac rahmetli Alija 1993. godine primio saudijsku nagradu baš za džihad, naziva “našim vođom”, kako žali za Otomanskim Carstvom, naziva Bosnu turskom baštinom, te najavljuje sto milijuna Turaka u obrani Bosne i Bošnjaka. Sefer Halilović, najodgovorniji za pokolje Hrvata i vrlo izgledni kandidat za člana Predsjedništva BiH na skorim izborima, poručuje u sklopu svoje kampanje kako će Tomislavu Karamarku zabraniti dolaziti u BiH, kako će uzeti Mostar i učiniti BiH jedinstvenom, unitarnom državom s jednim narodom i u kojoj će se vijoriti jedna zastava od Save do Neuma i od Drine do Une!

Josip Jović/ dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš – Tradicionalna zapadna kultura sve više postaje utočište radikaliziranom islamu i relativističkom sekularizmu

Objavljeno

na

Objavio

Cijeli uljuđeni svijet zgrozio je požar u pariškoj katedrali Notre-Dame, za koji su odgovorni u prvim satima nakon izbijanja, bez ikakve istrage tvrdili da nije podmetnut.

Francuski predsjednik Macron odmah je najavio obnovu te velebne katedrale, a mediji su se požurili informirati o tome kako je katedrala Notre -Dame turistički najposjećenija katedrala na svijetu.

Istodobno, malo je medija izvijestilo o tome kako je mjesec dana ranije gorjela još jedna pariška crkva – Crkva sv. Sulpicija. U njoj je požar podmetnut nakon nedjeljne mise pa su žrtve izbjegnute samom srećom.

Od početka ove godine napadnuto je i uništeno čak devet francuskih crkvava, a među njima ona Svetog Nikole u Houillesu, katedrala Saint-Alain u Lavauru, crkva Notre-Dame des Enfants u Nimesu…

U mnogim crkvama uništavana su raspela, oskrnavljeni oltari, uništene su neprocjenjive umjetnine. Požar u katedrali Notre-Dame samo je nastavak tog crnog niza.

Krivci se ne spominju. Iako se manje-više znaju. Jednostavno, spominjane krivnje postalo je politički nekorektno. Zahvaljujući politikama njemačke, francuske pa i mainstream politike Europske unije, u posljednje četiri godine na krilima imigracijskog vala Europa je primila poveći broj radikaliziranih islamista koji su prijetnja ne samo tradicionalnoj kršćanskoj Europi već i svim građanima Europe.

No, istini za volju cijeli proces rastakanja kršćanske Europe nije počeo njihovim dolaskom već puno, puno ranije. Uostalom, o tome je još dok je bio kardinal govorio i pisao papa Benedikt XVI., među ostalim i u svojoj knjizi „Kršćanstvo i kriza kultura“.

Tada je isticao kako u Europi sve više raste svojevrsna patološka mržnja prema kršćanstvu, s naglaskom na mržnju prema katoličanstvu. „Ako je s jedne strane kršćanstvo našlo svoj najdjelotvorniji oblik u Europi, s druge strane treba također reći kako se u Europi razvila kultura koja predstavlja apsolutno najdublju suprotnost ne samo kršćanstvu, nego i religioznim i moralnim tradicijama čovječanstva“, napisao je.

Nadalje, upozorava da tvrdnja kako spomen kršćanskih korijena Europe vrijeđa osjećaje mnogih nekršćana koji žive u Europi (a što se često zlorabi) „nije uvjerljiva budući da se radi prvenstveno o povijesnoj činjenici koju nitko ne može ozbiljno nijekati“. Razlog tom sustavnom nametanju te teze vidi u tome što se umjesto kršćanskim korijenima Europe nameće ideja „da samo radikalna prosvjetiteljska kultura, koja je dostigla svoj puni razvoj u naše vrijeme, može biti konstitutivna za europski identitet“.

Mjesec dana prije požara u Notre-Dame buknuo je požar u crkvi sv. Sulpicija, drugoj najvećoj crkvi u Parizu.

U govoru 1. travnja 2005. u Subiacu, samo dan prije smrti pape Ivana Pavla II., vrlo je jasno poručio da „odbacivanje poveznice s Bogom ili s kršćanstvom u ustavu EU-a nije izraz tolerancije kojom se žele zaštititi osjećaji neteističkih religija i dostojanstvo ateista i agnostika, nego je zapravo izraz savjesti koja želi vidjeti Boga konačno izbrisanoga iz javnoga života ljudi i potisnuti ga u svijet ostalih kultura prošlosti. Europa, nažalost, sve više zaboravlja svoje kršćanske korijene“. I tom procesu sada sami svjedočimo.

To nametanje krivotvorene povijesti dovelo je do toga da europski mainstream posljednje desetljeće sustavno nastavlja s djelovanjem da se kršćanstvo izbriše iz javnoga života i kolektivne europske memorije. A do koje mjere to ide najbolje svjedoči činjenica da taj sekularizam više ne ratuje s kršćanstvom kao religijom, već ide na to da potpuno dokine ili ignorira svaki djelić kršćanskog, odnosno mahom katoličkog života, civilizacije i tradicije u europskoj povijesti.

Taj ideološki i histerični sekularizam prisutan je i u Hrvatskoj. Pa i na način da se sustavno krivo tumači pojam sekularne države, pa se crkvi doslovno želi zatvoriti usta i zabraniti joj javno djelovanje. Štoviše, brojnim domaćim salonskim ljevičarima najava izbacivanja vjeronauka iz škola i revidiranje pa i raskidanje Vatikanskih ugovora postala je okosnica stranačkih programa. Oni sustavno i namjerno ignoriraju pojam sekularnosti koji podrazumijeva odvojenost Crkve od države, ali ne i religije od društva, te nameću sekularizam, koji želi religiju izbaciti iz društva.

Paralelno s tim procesima Europa pa i cijeli svijet ( čemu svjedoči tužni Uskrs u Šri Lanki s preko 300 ubijenih i preko 500 ranjenih nedužnih katolika) suočava se s ozbiljnom prijetnjom fundamentalističkoga terorizma, ali i ozbiljnim ugrozama vrijednosti ljudske osobe, a u konačnici i pitanja vjerske slobode.

Drugim riječima, tradicionalna zapadna kultura, nastala mahom pod utjecajem kršćanstva, sve više i više postaje utočište radikaliziranom islamu kao i relativističkom sekularizmu.

Kršćanstvo, pogotovo ono identitetsko, postaje žrtvom. I nestaje. A bez njega ta moderna Europa – koju vlastitom nacionalnom identitetu pretpostavljaju i brojni hrvatski političari od Plenkovića do Mrak-Taritaš – neće biti ni tolerantnija ni civiliziranija.

Silvana Oruč Ivoš/maxportal

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Onima koji se ne boje istini pogledati u lice, sve je jasno. Barbari su odavna već u Gradu

Objavljeno

na

Objavio

Do toga smo došli! Vatrena oluja morala je gotovo progutati Notre Dame, najčuveniju francusku crkvu i jednu od prstohvata najpoznatijih na svijetu, kako bismo uopće počeli barem stidljivo govoriti o beskonačnoj seriji vandalskih napada na francuske crkve, lavini koju kao da nitko ni ne pokušava zaustaviti.

Posve svejedno tko je izazvao taj požar, teroristi, huligani ili crkveni miševi, plamen je konačno bacio svjetlo na uporno potiskivane statistike o preko tisuću svjesno oskvrnutih crkava širom Francuske samo u posljednjih nekoliko mjeseci – o pljačkama, paleži, razbijanju, obavljanju nužde na svetim mjestima.

Prije samo mjesec dana gorjela je i druga najveća pariška crkva, Saint Sulpice, dokazano podmetnut požar. Reakcija? Gotovo nikakva. Sve u ime lažne političke korektnosti. Tko stoji iza svega toga?

 

Onima koji se ne boje istini pogledati u lice, sve je jasno. Barbari su odavna već u Gradu. I ne, ne dižem time glas protiv milijuna afričkih i azijskih muslimana koji su pristigli posljednjih nekoliko desetljeća u Francusku i druge države. Oni su također žrtve, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Uostalom, nije ovo prvi put da se Notre Dame mora obnavljati. Muslimana u Francuskoj nije ni bilo kad su bijesne rulje krajem 18. stoljeća rušile i pljačkale crkve, kad su revolucionari žedni krvi pokrenuli val dekristijanizacije, zabranjivali javnu molitvu i uvodili zamjenske univerzalne religije.

No, zato su itekako javno pogubljivali svećenike, a nije bilo pošteđeno niti 28 kipova kraljeva Judeje, koji su skinuti sa zapadne fasade Notre Dame i javno im odrubljene kamene glave.

Nakon restauracije monarhije restaurirane su i crkve, pa tako i pariška katedrala, no serija revolucija itekako je ostavila traga na današnje francusko društvo, koje provodi najrigidniji sekularizam među velikim kršćanskim nacijama, onakav kakav mnogi zazivaju i u Hrvatskoj.

Danas se tako liju stvarne i lažne suze nad zgarištem katedrale, obećavaju milijarde eura i zaklinje se u obnovu jednog od najvećih simbola Francuske, sve to zbiva se uz dosljedno prešućivanje da je zapravo u pitanju jedan od najvećih materijalnih simbola ni manje ni više nego – kršćanske Francuske i Europe, simbol kršćanima i svim baštinicima kršćanske kulture, bez obzira bili vjernici ili ne.

Katedrala se tu svodi na Lidlovu reklamu s prepoznatljivim obrisom crkve na Santoriniju, ali s retuširanim križem, da ne bi nekoga uvrijedio. Naravno, ne mislim da netko mora biti kršćanin da bi osjetio tugu za Notre Dame, kao što ni ja ne moram biti budist da bih tugovao za Budom iz Bamijana.

No, oni koji nad zgarištem Notre Dame liju krokodilske suze za veličanstvenom građevinom, ali ne i za onim što i koga ona predstavlja, nisu mnogo bolji od oni kojima “lijepe crkve lijepo gore” i zgražaju se nad svotama obećanima za obnovu. A drugovi su po oružju onih koji su pokrenuli taj uništavački cunami na Orijentu koji je u ime lažne ljubavi prema Bogu prebrisao na tisuće neprocjenjivih i nezamjenjivih povijesnih spomenika.

Ono što se događa u Francuskoj za sada je samo suspregnuti sukob niskog intenziteta kojeg vlasti i mediji sustavno pokušavaju gurnuti pod tepih, ali zapravo je uvježbavanje reprize te zore ikonoklasta koja je s praskom osvanula na Levantu i sasvim sigurno će pokušati zapaliti i Zapad.

Nakon propasti ISIL-a opasnost nije nestala, naprotiv, “fundamentalisti” su samo utvrdili davnu lekciju, da je imperij lakše rušiti iznutra nego izvana. Nekad Rimsko carstvo, a danas novi imperij – Europska unija, koja boluje od istih kobnih boljki samozadovoljnih i bogatih – od gubitka identiteta, od sebičnog zadržavanja vlastitog položaja po svaku cijenu, od uporne amnezije u kojoj nepovratno blijede krvavo plaćene lekcije iz minulih tisućljeća.

Valja se prisjetiti, Rimsko carstvo nisu srušili barbari izvana, već iznutra, oni koji su pušteni unutar njegovih granica i desetljećima u njemu nemirno živjeli bez ikakve mogućnosti ili želje za prilagodbom.

Granice se otvaraju između ostaloga i kako bi se uz pomoć milijuna novopridošlih obračunalo s nacionalnim državama i religijama, ne mareći pritom za moguće katastrofalne posljedice.

Ne reagiramo li, morat ćemo se pomiriti s tim da ponovno dolazi vrijeme kripto kršćanstva, kako što se tiče religije, tako i njezinih univerzalnih vrijednosti koje su prihvatili i oni koji vjeru ne žive, ali shvaćaju njezine civilizacijske vrijednosti.

Da, granice moraju ostati otvorene, valja i otvorena srca prihvaćati ono najbolje od kulturnog i genetskog nasljeđa širom svijeta, no, one moraju biti raširene samo onoliko koliko se realno može asimilirati bez dugoročnih posljedica koje će nas i još jednom vratiti stotinama godina unazad.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Ivica Šola: Islamisti su učenici Francuske revolucije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari