Pratite nas

Kolumne

Vehabije ante portas

Objavljeno

na

Islamska država Iraka i Levanta sada je samo Islamska država, jer su joj očito teritorijalne pretenzije narasle i u formi kalifata sežu sve do Palestine i još dalje, ali isto tako jedan se krak proteže i prema Balkanu gdje već ima svojih simpatizera koji je jedva dočekuju

Krajnje okrutno odsijecanje glava američkim novinarima i britanskom humanitarcu pred kamerama, kojima se slika šalje cijelom svijetu, drska je provokacija Zapada koja šokira više tisuća anonimnih i neviđenih žrtava. Žrtva je još k tome prisiljena nešto govoriti, dok kraj nje miran kao kip bez imalo uzbuđenja s nožem u isto tako savršeno mirnoj ruci stoji krvnik.

Radikalni islamistički pokret, koji okuplja al-Qaidu, razne sunitske i vehabijske skupine pojavio se naizgled niotkuda i za nekoliko mjeseci osvojio i zavladao transgraničnim teritorijem jedne Velike Britanije i proglasio Islamsku državu, brišući bez milosti sve i svakoga tko nije njihove vjere i tko im se nije spreman bez ostatka podrediti i preobratiti. Očito je, također, kako se ne radi tek o pukom fanatizmu već i o dobroj organizaciji, borbenoj spremnosti i vojnoj opremljenosti, iza čega zacijelo stoje izdašni novčani izvori.

isil1Zapad reagira, po običaju, sporo i nesložno, onako moralistički trabunjajući o demokraciji i ljudskim pravima, ali ipak reagira. Iz Pariza, gdje su se ovih dana okupili predstavnici tridesetak država pod vodstvom SAD-a, bez kojega ipak ništa ne bi bilo moguće, poslana je poruka kako se na sve to što se događa na Bliskom istoku neće mirno gledati. Na neki je način najavljen rat. Francois Hollande je bio nekako najjasniji kazavši kako će ova globalna prijetna cijeloj međunarodnoj zajednici imati i globalni odgovor, te kako se više ne smije gubiti vrijeme. Šteta što u toj koaliciji nema Rusije zbog, valjda, ukrajinske krize, a u njoj je, tek simbolično, i desetak arapskih zemalja kako se ne bi stekao dojam da je ovdje riječ o ratu protiv islama kao takvog. Intervencija je definirana kao rat protiv terorizma i kao pomoć ugroženom Iraku i njegvu režimu, ali ne i Siriji, jer sirijski režim ne uživa simpatije Zapada, čime je već na samom početku u eventualnu intervenciju ugrađena nedosljednost i politikanstvo.

U ovom najnovijem razvoju događaja i u novom ratnom žarištu, koje može poprimiti svjetske dimenzije i čak formu vjerskog rata, ključnu ulogu ima određeni vjerski fundamentalizam, ma koliko se mnogi upinjali dokazivati kako je muslimanska vjera tolerantna i miroljubiva. U osnovi te vjere je džihad, odnosno vjersko širenje u ime kojega je dopušteno i poželjno ubijati druge i ne štedeći ni sebe same, jer će sve to Alah bogato nagraditi na onom drugom svijetu. Već su s džihadom svijetom protutnjala dva velika carstva, ono arapsko i ono tursko, zašto ne bi i treće!? Od prebogatih, primjerice, kršćanskih ostataka u Carigradu nakon turskog osvajanja nije ostao ni kamen na kamenu. Pa i u Bosni su porušene gotovo sve crkve i samostani.

Čini se kako i nova turska poltika temeljena na islamu pogoduje ovoj revoluciji. Turski predsjednik Recep Erdogan ne taji kako se želi pozicionirati kao lider cijelog tog muslimanskog svijeta od Bakua i Nikozije do Palestine i do Sarajeva. Vrlo je znakovito da se iz Ankare nije čuo ni glas prosvjeda ili osude protiv onog što se događa praktički na turskim granicama, a kao što znamo Turska je odbila pristupiti spomenutoj koaliciji i na bilo koji način sudjelovati u akcijama protiv Islamske države.

No, ni politika Zapada, kako ona iz prošlih stoljeća tako i ova recentna, u svemu ovome nije posve nedužna. Osvajao je taj Zapad kolonije širom kugle zemaljske, a sada je kolonizirao sam sebe. U Londonu, primjerice, živi šezdesetak posto doseljenika i Englezi, kako mi reče slučajni suputik na putu od Splita do Zagreba, dr. Branko Kalebić, koji u glavnom britanskom gradu radi 40 godina, “obični”, “mali” Englezi mu se žale kako više ne prepoznaju vlastitu zemlju. Vehabijski rat vodi se permanentno u samom srcu europskih i američkih metropola i nije, kao što se taj isti Zapad eufemistički tješi, problem samo u socijalnom položaju doseljenika. Tamo se forsiraju multietnička i multireligijska društva, što je i sama Angela od Njemačke proglasila promašenim projektom, a glavni se promidžbeni rat začudo vodi protiv kršćanskih vrijednosti na kojima je izrasla zapadna civilizacija, specijalno protiv Katoličke crkve. Vehabijski borci regrutiraju se u Njemačkoj, Engleskoj i drugim zemljama baš među djecom tamo rođenom, obrazovanom i društveno afirmiranom. Vanjske intervencije u Libanonu, Egiptu, Iraku, Siriji i drugdje, radi promjene nepoćudnih režima i zaštite vlastitih geopolitičkih i profitnih interesa proglašene kao navodna borba za demokraciju, izravna su podloga anarhizmu iz kojega su isplivale upravo najradikalnije skupine. Radikalizaciji je dodatno doprinijela i izraelska ratna strategija protiv susjeda. Zapad je, napokon, propustio formirati kurdsku državu raščetvorenu između Turske, Sirije, Iraka i Irana koja bi bila solidan jamac mira u ovom dijelu vazda nemirnog svijeta. Oslonio se na Tursku koja se osovila, osilila i osamostalila.

Islamska država Iraka i Levanta, kako se zvala na početku, sada je samo Islamska država, jer su joj očito teritorijalne pretenzije narasle i u formi kalifata sežu sve do Palestine i još dalje, ali isto tako jedan se krak proteže i prema Balkanu, gdje već ima svojih simpatizera koji je jedva dočekuju. Vijesti govore o novačenju islamskih boraca na Kosovu, Sandžaku i naročito u Bosni. Oni će tamo steći potrebna iskustva i vratiti se natrag. Vehabije su svoje krvave tragove ostavili u Grabovici, Uzdolu, Doljanima i drugdje, s istim onim ritualnim odsijecanjima glava, samo su te scene i te situacije zarad nekih teško razumljivih računa, sustavno gurane pod tepih. Vehabije su, nije pretjerano reći, ante portas, ma koliko se i u samom Zagrebu, a nekamo li malo dalje, pravili kako to ne vide. Hoćemo li onda opet morati biti ante murale?

Podsjetimo još jednom na Erdogana, kojega član BiH predsjedništva Bakir Izetbegović čiji je otac rahmetli Alija 1993. godine primio saudijsku nagradu baš za džihad, naziva “našim vođom”, kako žali za Otomanskim Carstvom, naziva Bosnu turskom baštinom, te najavljuje sto milijuna Turaka u obrani Bosne i Bošnjaka. Sefer Halilović, najodgovorniji za pokolje Hrvata i vrlo izgledni kandidat za člana Predsjedništva BiH na skorim izborima, poručuje u sklopu svoje kampanje kako će Tomislavu Karamarku zabraniti dolaziti u BiH, kako će uzeti Mostar i učiniti BiH jedinstvenom, unitarnom državom s jednim narodom i u kojoj će se vijoriti jedna zastava od Save do Neuma i od Drine do Une!

Josip Jović/ dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nevenka Nekić: U Vukovaru šest dana nakon mirne reintegracije

Objavljeno

na

Objavio

Gradski muzej Vukovar, Ruševina dvorca Eltz u kolovozu 1991. (iz fotodokumentacije Gradskog muzeja Vukovar)
Gradski muzej Vukovar, Ruševina dvorca Eltz u kolovozu 1991. (iz fotodokumentacije Gradskog muzeja Vukovar)

Onaj tko nije bio u Vukovaru u vremenu kad je dočekao tzv. mirnu integraciju, ne može uopće predstaviti svojim ljudskim osjetilima svu tragediju. Tada sam bila profesorica u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji i šesti dan po nesretnoj mirnoj integraciji povela svoje maturante u posjet Vukovaru. Bili su to mladići Zagrepčani i gotovo svi su prvi put putovali u Vukovar i do rijeke Dunava. Znala sam da je tek šesti dan bez izravne opasnosti, kao iz Biblije – Bog je stvorio čovjeka i plakao nad gradom u koji putujemo.

Znamo da se još nitko od stanovnika Hrvata nije vratio u ruševine. Znala sam i to da možda činim ludost preuzimajući na sebe odgovornost za mladiće koji nisu vidjeli što je rat, samo slike s TV koje nikada ne mogu dočarati sav užas koje počiniše zvijeri srbočetničke i partizanske armade nad ljupkim baroknim Vukovarom. Održala sam predavanje i upozorila moje učenike da se nikako ne udaljuju od skupine, ne govore apsolutno ništa i budu nadasve tihi.

Na ulazu u Vukovar još je stajala ploča ćiriličnoga natpisa, a onda smo ušli u nešto što je i bez moga upozorenja učinilo strašnu tišinu u autobusu. Nigdje ničega osim razvalina i gomila ruševina koje su zakrčivale i ulice. Nigdje žive duše. Vozimo se i nijemo gledamo kroz prozore autobusa u potpuno apokaliptičnu sliku nečega što je nekada bilo naselje, grad. Baš ni jedna građevina nije sačuvana, sve se pretvorilo u prah i pepeo. Ipak, jedan zvonik visoko strši – pravoslavna crkva. Nedirnuta. Upućujem vozača prema crkvi Sv. Filipa i Jakova. Ne možemo se autobusom uspinjati onim kratkim putem jer je potpuno zatrpan ruševinama kuća koje su tu nekada postojale.

To je prvo opasno mjesto. Zaustavljamo autobus i izlazimo na cestu ispod puteljka. Naređujem maturantima da šute i budu u grupi. Oni se zbijaju uz autobus. Tada prvi puta osjećamo strašan vonj koji pokriva ovaj turobni grad. To je mješavina paljevine koja nije iščeznula iz ruševina, smrad kanalizacije i truljenja smeća koje se osam godina nije odvozilo iz grada u kojem su krvnici stanovali. Jer kad umire kuća, umiru isvi njeni dijelovi – razne cijevi, vodovod, ostatci svih materijalnih stvari, razbijene kuhinje, tavani, podrumi… Iz kuća rastu bazga i druge divlje biljke, probijaju krovove, ljepljive plohe zidnih ostataka oblažu mahovine i lišajevi. Stara odjeća leži posvuda po dvorištima u koje gledamo penjući se uskom putanjom između gomila ruševina. Znamo da su vlasnici ili ubijeni ili protjerani. Sigurno ima krvi posvuda. Kažem mojima da treba hodati nježnim koracima po toj krvi. Momci šute kao nikada u životu.

Probijamo se uz hrpe ostataka zidova i rasute zapaljene građe i nekako ulazimo u crkvu nesvjesni da smo u opasnosti jer nad nama nema svoda, ali ima nagorenih greda i može bilok ada neka od njih pasti. Nasred crkve golema hrpa srušenoga svoda i komadi ostataka fresaka. Mladići se sagibaju i traže upravo te ostatke – uzimaju manje i spremaju u naprtnjače. Ja im tumačim kako je crkva izgledala prije rata jer moj prvi dolazak bio je davne 1961. godine. Na svodu je bila freska Majke Božjei bjelina komadića srušenoga svoda svjedoči o ljepoti stare naše arke koja je izdržala dugo dok nije pala. Tisuće granata sotonski sluge poslali su na Svetoga Filipa i Jakova, na ostatke svetoga Bone koji je ležao s desne strane oltara, čuvajući drevnu vjeru i nadu.

Kroz otvorene rane vidimo tmurno nebo, siječanjsko nebo prvih dana te nesretne reintegracije, do nas dopire graktanje vrana, jedinih ptica koje su nastanile nestali grad. Uvijek se one nastanjuju u krvlju natopljenom mjestu, gnijezde se po ranjenom drveću. Tako smo ih slušali u Lipiku, Pakracu, Voćinu… Moji su dečki užasnuti i smjerno, možda prvi puta u životu, shvaćaju zlo u njegovom najmračnijem liku, iako nema leševa oko nas, oni su duboko pod zemljom, našom hrvatskom.

Polako i šuteći spuštamo se do autobusa pazeći da nigdje ne stanemo izvan puteljka jer može biti eksploziva. Ulazimo u autobus i togatrenutka pojavljuje se prvo živo biće u sablasnom gradu. To je mlada ženska osoba, kosa do pojasa, kožna jakna i kratka suknjica koja jedva pokriva djelić tijela. Čuje se samo naše disanje i lupkanje potpetica goluždrave crnke. Suton se spustio vrlo brzo jer su oblaci pokrili nebo i začas će zimski mrak. Stoga žurimo do Dunava.

Većina nikada nije vidjeli Dunav. Spuštamo se niz nekoliko stuba i punimo ispražnjene boce kokakole mutnom dunavskom vodom. Jedan se okrene i rekne: To je ona iz naše himne. I to je bila jedina rečenica na cijelom putu. Meni se stegne srce i poteku suze.

Putem na povratku reći ću im mnogo toga o nastanku i procvatu Vukovara, kao i tragičnoj sudbini u ovom obrambenom domovinskom ratu. Nikada nisu bili pozorniji, nikada s takvom šutnjom slušali dok smo prolazili najprije kroz ostatke smrvljenih kuća, potom po putu kroz pusta polja koja nitko nije zasijao osam godina. Samo krv i suze ležali su oko nas.

Uvečer kasno zvali su neki roditelji. Moj sin plače, nisam ga vidjela godinama da plače. Neka plače, odgovaram, samo čestit čovjek plače kad vidi zlo.

Odvela sam ih prije svih da vide samo crno srce zla i da ga nikada ne zaborave.

Ići ćemo s drugom generacijom kasnije raščišćavati ruševine oko crkve i gimnazije. Ali to je bila radosnija tema.
Bože, hvala Ti na djeci koju si mi darovao.

Nevenka Nekić, prof./HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: U obrani čovječnosti

Objavljeno

na

Objavio

Među kulturnim događanjima u Hrvatskoj u posljednjem tromjesečju ove godine posebnu pozornost privlače i zaslužuju dvije manifestacije posvećene knjigama: »Mjesec hrvatske knjige« i 41. »Inter-liber«. Budući da se odnos prema knjizi kao takvoj u novije vrijeme radikalno mijenja i da posljedice promjena naravnoga i uvjetno rečeno tradicionalnoga odnosa prema knjizi mogu biti dalekosežno više nego katastrofalne, potrebno je sa stajališta općega dobra upozoriti bar na neke opasnosti i potaknuti da se štetne posljedice što je moguće više smanje.

Vrlo je pohvalno što je u organizaciji Knjižnica grada Zagreba i pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture I ove godine od 15. listopada do 15. studenoga održana manifestacija »Mjesec hrvatske knjige« koja je na državnoj i na lokalnim razinama progovorila o knjizi, promicala čitanje te na različitim programima okupljala ljubitelje knjige. Također je vrlo pohvalno što je ta ovogodišnja manifestacija bila posvećena kulturnoj baštini: glavna tema bila je »Baš baština«, moto »(U)čitaj nasljeđe!«, a osnovni motiv bila je glagoljica kao posebnost hrvatske baštine, nacionalnoga i kulturnoga identiteta. Ta vrijedna manifestacija zaslužila je daleko veću pozornost prosječnih hrvatskih građana i medija nego što ju je uspjela privući, jer ona je na specifičan način u službi općega dobra, konkretno u službi posvješćivanja i njegovanja hrvatske baštine, nacionalnoga i kulturnoga identiteta.

Interliber

Pohvalu zaslužuje i 41. po redu »Interliber«, međunarodni sajam knjiga i učila, manifestacija posvećena knjizi, izdavaštvu, kreativnomu stvaranju i susretanju čitatelja, urednika i autora, koju u Zagrebu organizira tvrtka »Zagrebački velesajam« u suradnji sa zajednicom nakladnika i knjižara, a pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture RH i zagrebačkoga gradonačelnika. Specifičan i u Hrvatskoj najpopularniji sajam knjiga od 13. do 18. studenoga nudi druženja i razgovore s književnicima, čitaonice i radionice, dodjele književnih nagrada, aukcije starih knjiga, kvizove, glazbene programe te stručne susrete nakladnika, knjižara i knjižničara i okrugle stolove. Među 300 izlagača iz 13 zemalja koji su predstavili svoja izdanja sudjeluju i izdavači iz Katoličke Crkve i drugih vjerskih zajednica te drugi izdavači knjiga vjerskoga sadržaja.

Obje te manifestacije posvećene knjizi posebno su važne u ozračju sve rasprostranjenije i sve agresivnije digitalizacije. Nitko imalo kulturan ne može biti protivnik napretka tehnologije i novih još nedavno nezamislivih mogućnosti koje ona pruža, no nitko imalo kulturan ne bi smio izgubiti svijest o opasnostima koje taj napredak tehnologije može izazvati, osobito ako se zanemare ili odbace etičke i općeljudske vrjednote. Premda to nije u potpunosti istinito, vrlo često i sve češće čuje se da su već stasali mladi naraštaji koji više uopće ne čitaju knjige, uopće više ne uzimaju u ruke novine ili tiskane časopise, a sve sadržaje koje ipak čitaju crpe s ekrana bilo onoga mobitelskoga, tabletskoga ili kompjutorskoga, što bi značilo da su mladi naraštaji već uhvaćeni u ralje digitalizacije. Činjenica jest da su naklade svih novina i časopisa sve manje, bez obzira na njihovu objektivnu (ne)vrijednost, odnosno da su izdanja knjiga u sramotno niskim nakladama. Činjenica je također da je većina sadržaja koji se na prvu ruku nameću korisnicima mobitela, tableta ili kompjutora posve suvišna, no sposobna je zaokupiti pozornost, pa i privremeno kapacitete u mozgu takvoga potrošača te on i nema potrebe za ozbiljnijim ili vrjednijim sadržajima. To ipak ne znači da na internetu nije moguće naći iznimno kvalitetne poželjne sadržaje, među kojima su i vjerski i duhovni, no do njih se može doći samo ciljano, po osobnoj odluci u duhu etičkih i općeljudskih, humanih vrjednota.
Na ovogodišnjem »Interliberu« Naklada »Ljevak« iz Zagreba predstavila je uspješnicu »Digitalna demencija: Kako mi i naša djeca silazimo s uma«, koji je u izvorniku objavio njemački lijevo orijentirani tjednik »Spiegel«.

Ovisnost o tehnologiji

Autor te uspješnice njemački je neuroznanstvenik i psihijatar Manfred Spitzer koji se posvetio istraživanju loših posljedica sve proširenijega fenomena digitalizacije i došao do zaključka, kako je istaknuo u naslovu svoje knjige, da digitalizacija može biti uzrok demencije (nesposobnosti pamćenja i sjećanja) te da je sposobna izazvati u ljudi gubljenje upotrebe vlastitoga uma. Autor je došao do zaključka da elektronički mediji: pametni telefoni, digitalni asistenti, računala, satelitska navigacija i stalna povezanost s internetom – »oslobađaju« čovjeka uobičajenih mentalnih napora pa on postaje sve ovisniji o tehnologiji, a psihičke sposobnosti sve više slabe. Je li u tom kontekstu suvišno podsjećati da čovjek koji izgubi sposobnost pamćenja i sjećanja i koji gubi sposobnost služenja vlastitim umom postaje lak plijen svim mogućim manipulatorima i manipulacijama, jer zapravo gubi ne samo svoj kulturni, nacionalni ili vjerski identitet, nego upravo svoju čovječnost, humanost te postaje nesposoban za život dostojan čovjeka?

Koliko je to osjetljivo i važno možda najbolje ilustrira činjenica da je Francuska zakonom zabranila učenicima donošenje mobitela, tableta ili svakoga drugoga prijenosnoga računala u školu! Jesu li te činjenice došle do Ministarstva obrazovanja koje digitalizađjom obrazovanja riskira da stasaju naraštaji dehumaniziranih ljudi? Nije li obveza svih ljudi dobre volje, svih institucija, uključujući i Katoličku Crkvu, koje žele biti u službi općega dobra, da porade na obnovi čitanja knjiga i novina, pa tako i knjiga vjerskih sadržaja i crkvenih glasila, jer to postaje obrana čovječnosti?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari